Kulturne industrije

Zainteresovani objašnjavaju kulturnu industriju u tehnološkom smislu.

Tvrdi se da su, budući da u tome učestvuju milioni, neophodni određeni
procesi reprodukcije koji neminovno zahtevaju identične potrebe na
bezbroj mesta da bi se zadovoljile identične robe. Kaže se da tehnički
kontrast između nekoliko proizvodnih centara i velikog broja široko
raspršenih potrošačkih točaka zahtijeva organizaciju i planiranje od
strane menadžmenta. Nadalje, tvrdi se da su se standardi bazirali prije
svega na potrebama potrošača, te da su zbog toga prihvaćeni sa tako
malo otpora. Rezultat je krug manipulacije i retroaktivne potrebe u
kojem jedinstvo sistema sve jača. Ne spominje se činjenica da je osnova
na kojoj tehnologija stiče moć nad društvom moć onih čiji je ekonomski
uticaj nad društvom najveći. Tehnološki razlog je razlog same
dominacije. To je prisilna priroda društva otuđenog od samog sebe.
Automobili, bombe i filmovi drže cijelu stvar na okupu sve dok njihov
element za izravnavanje ne pokaže svoju snagu u samom nepravdu koju
je potaknuo. Tehnologiju industrije kulture učinio je samo postizanjem
standardizacije i masovne proizvodnje, žrtvujući sve što je uključivalo
razliku između logike rada i logike društvenog sistema.

( most of one chapter from Dialectic of Enlightenment;)

Dijalektika prosvjetiteljstva, Adornova i Horkheimerova marksistička

analiza evolucije prosvjetiteljske misli i zapadnog racionalizma, koja se
prvi put pojavila 1944. U skladu s antiracionalističkom temom
Dijalektike prosvjetiteljstva, i koji više proizlazi iz Adorna nego
Horkheimera, postoji Neitzschian pristup koji smatra da su poetski i
umjetnički stilovi argumentacije poželjniji od logičkih i koji čini estetiku,
a ne metafiziku, paradigma filozofskog diskursa (Zuidervaart 2011). U
usvajanju elemenata estetskog pristupa, tri daljnje premise služe kao
temelji Adornovoj i Horkheimerovoj analizi kulturne industrije. Prvi je
fundamentalno drugačiji pristup umjetničkim djelima od onoga u
engleskoj i francuskoj estetskoj filozofiji, koje su se od 18. stoljeća
fokusirale na ukus i druge subjektivne aspekte umjetničkog izraza
(Morizot 2013, Shelley 2010). Nasuprot tome, njemačka estetska
tradicija fokusirala se na samo umjetničko djelo i njegove navodne
objektivne kvalitete. Počevši od Christiana Wolffa (Hammermeister
2002), u njemačkoj estetskoj tradiciji postoji prihvaćanje da se
umjetnost može objektivno vrednovati u smislu količine istine koju
sadrži. Na osnovu toga, da li je umjetničko djelo dobra umjetnost ili loša
umjetnost nije subjektivno mišljenje, već objektivna činjenica. Nadalje,
postoji opšta saglasnost unutar tradicije da iskustvo umjetnosti može
promijeniti osobu, posebno na etičkom nivou (Hammermeister 2002).
Kao rezultat, umjetnost ima kapacitet da izazove, pa čak i poremeti
društvene strukture. Iz toga slijedi da umjetnost stoga ima potencijal da
posluži kao emancipatorsko oruđe u službi marksističkog napada na
kapitalizam.

( The website of Brandt Dainow)

Islamović Tarik