UNIVERZITET U SARAJEVU

FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA KNJIŽEVNOSTI NARODA BIH I B/H/S JEZIK

Najda Petrović

„Zlatarevo zlato“ kao temelj povijesnog romana

Seminarski rad

Sarajevo, 2022.
 Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet

Najda Petrović
Broj indeksa: 48981/2018
Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik;
nastavnički smjer

“Zlatarevo zlato” kao temelj povijesnog romana

Seminarski rad

Predmet: Umijeće interpretacije romana 1

Mentor: doc.dr. Ena Begović

Sarajevo, 2022.

Sadržaj
I. UVOD...................................................................................................................................................4
II. August Šenoa.......................................................................................................................................5
III. Šenoino doba.......................................................................................................................................6
IV. Povijesna podloga romana...................................................................................................................7
V. Zaključak..............................................................................................................................................7
VI. Literatura.............................................................................................................................................7
I. UVOD

August Šenoa, središnja književna ličnost hrvatske književnosti 19. stoljeća, naročito se istakao
svojim povijesnim romanom Zlatarevo zlato. Vodeći se time da građanstvo treba postati temelj
čitateljske publike, što je i tema njegovog programatskog članka Naša književnost, radnju
romana prilagodio je običnim ljudima, prikazavši različite scene i situacije iz svakodnevog
života. Tako Šenoa afirmira hrvatsku čitateljsku publiku i naglašava važnost cjelokupne
zajednice usljed nepovoljnih političkih prilika i nasilno provođene germanizacije koji su bitno
utjecali na njegovo djelo.
U ovom radu posebna pažnja će se posvetiti povijesnoj podlozi romana Zlatarevo zlato.
II. August Šenoa

August Šenoa rođen je u Zagrebu 14. novembra 1838. godine kao potomak ponijemčene
porodice češkog porijekla. Prvi razred završava u Pečuhu 1850. te Gimnaziju u Zagrebu 1857.
godine. Iste godine upisuje Pravoslavnu akademiju kao jedinu visokoškolsku ustanovu koja je
tada djelovala u Zagrebu. Ipak, zahvaljujući stipendiji J.J. Strossmayera uspijeva otići u Prag (taj
period boravka u Pragu odigrao je ključnu ulogu u njegovom duhovnom razvoju) kako bi se
školovao za univerzitetskog profesora. Svoj književno-umjetnički put započinje kao gimnazijalac
pjesmom, elegijom o smrti školskoga kolege Suze nad grobom nezaboravnog prijatelja… koju
1855. objavljuje u Narodnoj tiskarnici Lj. Gaja. Nakon toga, okušao se u gotovo svim
književnim vrstama. Afirmirao se i u novinarstvu svojim člancima za Vienac i Pozor
(Zagrebulje) gdje na duhovit način kroz domoljublje i zagrebačku svakodnevnicu kritikuje
tadašnje građansko društvo. Literarne odlike koje je u njima razvijao, i koje će puninu dobiti u
pravim književnim djelima, sažeo je u programatskom članku Naša književnost.
Sve do 1864. godine redovno je slao novinske članke iz Praga, ali kako je zapao u financijsku
krizu, 1865. odlazi u Beč te preuzima uređivanje časopisa Slawische Blätter i Glasonoša, u
kojem objavljuje svoj poznat programatski članak Naša književnost. U Beču je ostao svega
godinu dana te se 1866. definitivno vraća u svoj rodni Zagreb i tada dostiže vrhunac svojega
književnoga stvaralaštva. Pišući i objavljujući djela jedno za drugim, obavlja i funkciju
urednika Vijenca te je 1877. godine izabran za potpredsjednika Matice hrvatske. Šenoin je
život prerano završio. Umire 13. prosinca 1881. godine.

III. Šenoino doba

Na hrvatskoj književnoj sceni vladao je od 1865. do 1881. godine, do svoje smrti, te se po
tradiciji taj period književnosti nazvao protorealizmom ili Šenoinim dobom. Obilježivši gotovo
sam epohu predrealizma u književnosti kao najtalentiraniji i najsvestraniji pisac, Šenoa se istakao
i svojom krativnošću učinivši ovu epohu pravim procvatom novije hrvatske književne baštine.
Afirmirao je hrvatski roman koji postaje omiljenom književnom vrstom. Kako je period
njegovog stvaralaštva obilježen koegzistiranjem romantičarskih i realističkih konvencija, Šenoa
se i u tom smislu istakao svojom svestranošću prihvativši osnovnu tezu realizma da nema
događaja koji ne bi bio zanimljiv kao literarna tema ali istodobno unoseći maštu u stvaralačkom
činu kao pravi umjetnik.

Tako je, između ostalih, Dubravko Jelčić pisao o Šenoi i njegovom radu navodeći kako je živio
za književnost kojoj je poklanjao noći nakon napornog rada u kancelariji, ali da nije bio poput
onih ograničenih pisaca koji ništa drugo ne vide izvan literature i koji osim književnosti ništa ne
poznaju i ništa ne priznaju.

Svoja drugačija shvatanja smisla književnog stvaralaštva iznio je u svom dobro poznatom
programatskom članu Naša književnost koji je objavljen u časopisu Glasonoša 1865. godine gdje
kaže da je socijalni moment najvažniji za razvoj cjelokupnog društva i njegovu afirmaciju na
književnom i svakom drugom nivou općenito te da zadaća osnažiti i utvrditi narodni život ide
upravo popularnu, poučnu i zabavnu struku književnosti.

Čitajući njegov članak da se zaključiti da se Šenoa zagovarao za književnost koja će svojom

tematikom i originalnošću umjeti da prikaže karakter hrvatskog čovjeka i opiše njegov realni,
svakodnevni život bez ikakvih uljepšavanja jer jedino tako književnost može ispuniti svoju
zadaću. Smatrao je kako povijesni roman u vrijeme intenzivnog izgrađivanja moderne hrvatske
nacije nakon ukidanja neoapsolutizma najbolje odgovara tom nastojanju. Zbog toga se i odlučuje
na pisanje povijesnih romana kojima je stekao status koji uživa i danas. Jedan od najpoznatijih
takvih romana je upravo Zlatarevo zlato.

IV. Roman Zlatarevo zlato i njegova povijesna podloga

Roman Zlatarevo zlato smatra se prvim hrvatskim1 estetski relevantnim romanom. Najprije je
izlazio u nastavcima u časopisu Vijenac 1871. godine te je odmah postao prava književna
senzacija. Šenoa je termin roman upotrebljavao veoma rijetko, radije se služeći neutralnijim
terminom pripovijest, s tim da je tokom izlaženja u Vijencu i u prvom izdanju u knjizi (1872)
Zlatarevo zlato imalo podnaslov roman iz prošlosti zagrebačke a u drugom izdanju (1878)
podnaslov je izmijenjen u historičku pripovijest XVI vijeka.

Kompozicija romana sastoji se od dvadeset i šest poglavlja. Radnja se prostorno odvija na

području Zagreba, Medvedgrada i Samobora dok je vremenski smještena u drugu polovinu 16.
vijeka, tačnije između 1574. i 1592. godine. Period 19. vijeka u kojem je Šenoa pisao ovaj roman
bilo je doba važnih prijelomnih događaja za hrvatski narod: vrijeme jačanja zagrebačkog
građanskog staleža, seljačkih buna, turskih okupacija i sukoba između feudalaca kao i pokušaja
germanizacije Hrvatske. Šenoa je prikazujući taj vremenski period obuhvatio sve elemente koji
su činili stvarni, društveni život Hrvatske određenog povijesnog perioda, što je u konačnici bio
njegov cilj. Objavivši roman kao samostalnu knjigu, Šenoa se na početku, u predgovoru, obratio
čitateljima te je kao osnovnu temu romana istaknuo ljutu i krvavu pru među silnim podbanom
Gregorijancem i građanima zagrebačkim oko vlasništva Medvedgrada i pripadnih sela. (Šenoa,
2004:5). Sa povijesnom temom radnje isprepliće se ljubavna priča između plemića Pavla i
građanske djevojke Dore. Ove dvije tematske okosnice čine jedan cijeli kompleks društvenih i
političkih zbivanja u okviru jedne jasno determinirane povijesne sredine i povijesnog trenutka.

Povijesna podloga

1
Frangeš Ivo u svojoj Povijesti hrvatske književnosti navodi kako je to roman Požeški đak iz 1863. Miroslava
Kraljevića ali ga Šenoa nije smatrao romanom nego pripovijetkom za mladež što je naglasio u svom Članku.
Za Šenou povijest je predstavljala ključnu ulogu u pisanju romana što on jasno nagovještava
odabirom same teme. Smatrao je da povijest hrvatskog naroda mora ostati zapamćena i kroz
njegov književni rad. Tako on model povijesnog romana škotskog književnika Waltera Scotta
prilagođava specifičnim hrvatskim prilikama i domaćoj književnosti. Ovakav model predstavlja
vjernu rekonstrukciju povijesnih zbivanja jer za Šenou povijest nema više funkciju pozadine i
kulise zbivanja: ona je akter romanesknog svijeta i bitan čimbenik narativne progresije.

Kako je već spomenuti, u predgovoru prvog izdanja romana Šenoa navodi povijesne trenutke
kojima se služio za pisanje romana. Njegova velika i posebna ljubav prema Zagrebu postala je
riznicom literarne mašte i izvorom njegovog povijesnog izričaja u romanu.

Kopao sam da iskopam ruševine staroga Zagreba, kopao da ukrisim iz groba stare
Hrvate kakvi bijahu u zboru, u domu, na bojištu… U duši mojoj oživješe davne slike, ja
sam ih sakupio, nacrtao, i evo ih pred tobom, štioče dragi. (Šenoa, 2004:5)

Iz ovog odlomka može se zaključiti da je Šenoin cilj bio predstaviti jednu živu sliku Zagreba i
njegovih ljudi, onakvih kakvi oni jesu, njihovih života u svim sferama ljudskog postojanja i to u
okviru stvarnog povijesnog događaja potkrepljenog povijesnim dokumentima. Oko tih povijesnih
događaja Šenoa je nanizao fikcionalna zbivanja te je došlo do dvosmjernog procesa: historizacije
fikcije i fikcionalizacije historije. Da bi olakšao čitaocu, Šenoa daje poseban tumač iz kojeg se
može vidjeti u kojoj mjeri se oslanjao na autentične povijesne izvore čime otkriva stepen
fikcionalizacije i selekcije te građe potrebne za stvaranje romanesknog svijeta.

Šenoa dakle, ne zapisuje povijest nego piše fikcionalno književno djelo u kojem se povijesna
istina podvrgava imanentnim zakonima estetskog modeliranja. On povijesne događaje vidi kao
način za rješavanje aktuelnih problema pa je stoga njegov odnos prema povijesti bio sasvim
objektivan. Šenoa povijest doživljava kao dobro sredstvo za nacionalni odgoj te okvir u kojem
izražava problem svog doba metodom uporedbe prošlosti koju prikazuje i receptorove
sadašnjosti. Tako čitatelj u svojoj svijetsti gradi mogućnost povijesne uporedbe, kao što navodi
Barac Antun u svojim studijima o Agustu Šenoi:

Živeći u prilikama gdje se nije smjelo jasno i otvoreno iznositi na javu svojih
planova, mi smo tonuli u historiju, čineći ljude naše prošlosti nekim simbolima za rad u
sadašnjosti. Ne mogući otvoreno govoriti protiv Austrije, naši su ljudi uzdizali Petra
 Zrinjskoga. Ne usuđujući se iznositi kakav radikalan socijalni program, oni su grdili
Tahija. Ne mogući se izvikivati jezikom sadašnjosti, oni su se prenosili u prošlost – i
kakva zgodna aluzija u kakovu djelu o prošlosti uspaljivala je više negoli otvorene riječi.
Zato su kod nas uvijek imali više uspjeha historijski romani, koji su se po svojoj ideji dali
primijeniti na sadašnjost, negoli najbolje realističke pripovijesti iz sadašnjeg doba.
(Barac 1926:46-47)

V. Zaključak

Šenoa u svojim romanima se uglavnom trudio predstaviti dvije paralelne radnje, kroz njih
gradeći ili izrazito realistične (povijesne ličnosti) ili izrazito romantičarske (fiktivne) likove.
Uzimajući za primjer Zlatarevo zlato moglo se jasno raspoznati o kojim dvjema paralelama se
radi. Za razliku od Seljačke bune u kojoj je gotovo cijela radnja podređena povijesnim
činjenicama i uokvirena u povijesni događaj i trenutak. Kako je model povijesnog romana
Waltera Scotta Šenoa prilagodio hrvatskim prilikama, na osnovu toga on povijesti Zagreba daje
ulogu aktera te ona postaje jedna od glavnih čimbenika narativne progresije. Šenoa koristeći
povijesnu podlogu ukazuje na aktuelnu problematiku društva. Kroz narativ je pokušao podučiti
narod kako treba djelovati te da su sloga i zajedništvo najvažniji čimbenici u izgradnji
nacionalnog identiteta. Oblikovanje građanstva i formiranje novog sloja u društvu bila je
sadašnjost koju je Šenoa priželjkivao. Upravo taj građanski sloj za njega je bio nosilac
demokratije i jednakosti čijem je ostvarenju Šenoa težio do kraja svog života. Svojim
romanesknim opusom je afirmirao roman kao žanr u novijoj hrvatskoj književnosti te je samim
tim stvorio modern čitateljsku publiku. Elementi trivijalne književnosti koje je Šenoa jasno i
svjesno koristio omogućavaju da se u romanu uoči primjena konvencija žanra romanse. Primjena
tih konvencija vidljiva je iu shematizirane ljubavne priče, crno-bijele karakterizacije likova te
uobičajenih scena otmice i trovanja. Upotrebom takvih elemenata Šenoa je postigao da njegov
roman dosegne status popularnog i postane dostupan širokim masama a ne samo elitnom sloju
društva. Povezivanjem povijesne podloge romana sa žanrom romanse Šenoa je prikazao i svoje
djelovanje na javnom i knjjiževnom polju njegovog vremena. Iznoseći svoje stavove kroz svoj
članak i književni rad pokušao je potaknuti društvo na toliko željene i nužne promjene. Mlađim
generacijama autora ostavio je značajne promjene u književnosti koje su objeručke prihvaćene.

VI. Literatura

BARAC, Antun, August Šenoa: studija, Zagreb, izdanje „Narodne knjižnice“, 1926
FRANGEŠ, Ivo, Povijest hrvatske književnosti, Knjiga 4: Realizam, Zagreb, Liber Mladost,
1975, str. 219- 356.
JELČIĆ, Dubravko, Šenoa, Zagreb, Globus, 1984
ŠENOA, August, Zlatarevo zlato, Zagreb, Večernji list, 2004