Možemo li biti neutralni i objektivni spoznavatelji?

Ljudski mozak je zapanjujući organ. Možemo u sadašnjosti razmišljati o prošlosti i budućnosti, stvarima
koje ne postoje. U svakom trenu on prima informacije iz vanjskoga svijeta koje onda eksponencijalno
rastu. Unatoč tome, postoji širok raspon pogrešaka koji se događaju u ljudskom misaonom procesu, koje
nam može postati problem što se tiče informacija i znanja koje prenosimo van.

Osnovna srž rasprave vodi se o tome da ljudi često vjeruju istini iako zapravo to nije. Smatramo da
vidimo i gledamo objektivnu stvarnost, ali to nije nužno slučaj. Objektivne činjenice su tvrdnje koje su
neupitne i nepobitne, neovisne o nama kao promatraču. Znanstvene činjenice su one koje se odnose na
prirodni svijet. Trvrdnja ‘’ja nosim crvenu majcu’’ može biti znanstvena činjenica, bez obzira što je ta
činjenica ovjerljiva ponovnim i konstanstnim promatranjima ili mjerenjima. Nasuprot tome, ‘’čokolada s
lješnjacima je fina’’ je mišljenje pojedinca. ‘’Fino’’ nije intrinzično svojstvo čokolade s lješnjacima, te ona
ovisi o našoj percepciji. Mnoge filozofske rasprave vode se o tome treba li vjerovati našoj percepciji, a
time i našem znanju i vjerovanju koje se formira u mozgu. Nešto što su meni crvena vrata, daltonistu su
siva. Ponekad nam se san čini toliko stvarnim, taktilnim i auditivnim, da se iznenadimo kada se
porbudimo. Ukoliko se ne možemo uzdati u percepciju, naš primitivni izvor znanja, možemo li onda
formirati znanja o kojima dalje možemo raspravljati kao objetivnim, odnosno subjektivnim? Ipak,
relizam, zdravorazumska teza koja govori kako svijet postoji neovisno o nama, podržava percpeciju kao
sigurno vjerovanje. Našim osjetilima spoznajemo svijet. Ljudi su socijalna bića, u konstantnom dodiru
jedan s dugim, tuđim emocijama i iskustvima. Moguće je da u toj interakciji dođe do različitog gledanja
na istu situaciju, na čije viđenje utječe, svjedno ili nesvjesno, stav promatrača. Do takve situacije može
doći ukoliko u raspravu uđu muškara i žena. Razlika je u kognitivnom stilu, kod muškarca on je
deduktivan, analitički, argumentativan. S druge strane, ženski stil je intuitivan, narativan, osjetljiv na
emocije. Zaključno tome, dolazi do razlike u interpretaciji informacija. Dok žene bolje pamte lica i
emocije, muškarci bolje rješavaju apstraktne zadatke. Ipak, naša epistemička odluka je da prihvaćamo
nečju tvrdnju kao istinitu i objektivnu, jer nas govornik uvijek može prevariti. Na nama je odluka da taj
iskaz prihvatimo kao istinit, bez da prihvaćamo emocionalnu uloženost našeg sugovornika u situaciju.
Uzmemo li taj iskaz i prenosimo li dalje to znanje kao objektivnu istinu, mi možemo biti uvjereni da mi
jesmo objektivni, iako to nije točno. Epistemiči dogovorno od nas, prema Humeu, je provjera iskaza i
izvora znanja (percpecije, memorije). Ukoliko mi prenosimo sugovorniku, nama nesvjesno, lažnu
informaciju, misleći da je objektivna, dolazi do kauzlanog lanca u kojem stvaramo nemogućnost da
sugovornik postane objektivni spoznavatelj.

Naša sposobnost da budemo ‘’potpuno objektivni spoznavatelji’’ ovisi o našoj sposobnosti da se

potpuno uklonimo iz ovisnosti o činjenicama za koje mi smatramo da su pravilne. Ukoliko drugi smatraju
da su naše objektivne činjenice korisne, bez našeg vlastitog stave u njima, onda za te ljude, moje
objektivne činjenice zaista jesu takve. Dovoljna je jednostavna teorija antirealizma prema kojoj je naša
percepcija subjektivna, da preispitamo mogućnost postojanja objektivnog spoznavatelja. Iz
svakodnevnog iskustva jasno nam je da su naša vjerovanja, znanja i djelovanja pod uj+tjecajem onoga
što doživimo i onoga što vidimo.