Teze:

- Bilješka o autoru
- Homersko pitanje
- Mit kao okosnica epa ("Mit o zlatnoj jabuci" - pročitati)
- Ep kao književna vrsta - karakteristike (primjeri iz teksta, citatnost);
referirati se na prezentaciju
- Karakterizacija likova - Ahilej, Hektor; pojam arhetipa u književnosti
(primjeri iz teksta, citatnost).

1. pjevanje – Srdžba
- zaziv muze
- pažljivo iščitati dijelove teksta koji su označeni
highlighom
- analizirati označeni tekst
- prepoznati osnovne karakteristike epa kao
književne vrste u označenom tekstu
(invokacija, tema epa, ponavljanja, stih, stilska
sredstva...)
- obratiti pažnju na likove; heroje i bogove
- vremensko trajanje pjevanja
- pažljivo iščitavati fusnote – tekst pojašnjenja na
dnu stranica
Tidej, sin Enejev, otac Diomedov;

Hefest je hromi sin Zeusa i Here, bog ognja i veliki

vještak u poslima kovačkim. O nje-
govoj ženi vidi u bilješki 18. pjev., st. 383.
 Osim nekoliko fragmenata informacija, povjesničari i klasicisti mogu samo nagađati o
životu čovjeka koji je napisao Ilijadu i Odiseju. Pojedinosti je jako malo. Ne znamo ni
stoljeće u kojem je živio, a teško je s apsolutnom sigurnošću reći da je isti pjesnik napisao
oba djela. Grci su oba epa pripisivali istom čovjeku

Grci su Homera pozvali najvećim pjesnikom, kao i svojim prvim pjesnikom.

Nemoguće je sa sigurnošću utvrditi kada je Homer živio i umro.
Veliki grčki povjesničar Herodot je za datum smrti stavio 1250. pr. Kr..
Gotovo sigurno je živio u jednoj od grčkih gradova-država u Maloj Aziji.
Zamišljalo ga se kao starog, siromašnog i slijepog pjesnika koji je putovao i živio od recitiranja svojih
pjesama. No uzevši u obzir Homerovo živopisno opisivanje, malo je vjerojatno da je doista bio slijep.
Homerov je jezik umjetan jezik koji se nije nikada govorio u narodu. To je stari jonski dijalekt u kojem ima i
novojonskih oblika i eolskih elemenata, ali i atičkih dijalektizama.

Uz stalne epitete (brzonogi Ahilej, volooka Hera, egidonoša Zeus, sjajnošljemac Hektor, sjajnooka Atena,
daljnometni Apolon, silni Agamemnon, ljepoobrazna Briseida...), vrlo su česte poredbe koje opisuju događaje,
produbljuju ih i rasvjetljavaju mnoštvo pojedinosti. Također se i brojni stihovi ponavljaju i u nekoliko pjevanja. U
Homerovu jeziku postoji desetak glagola koji znače "gledati" te brojni atributi za opisivanje mora i bitke, a također
su česti motivi gozbe, žrtve, pokopi i naoružavanja. Pjesnik retardacijama postiže usporavanje radnje unutar
epova te brojnim epizodama priprema nove događaje - bitke i borbe.

Teorije prikazuju Homera kao gospodara usmene poezije koji se novim izumom pisanja poslužio da
za pisanje epa u većoj mjeri nego što je ikada ranije pisao.
Homersko pitanje je pitanje o Homerovom postojanju.
Krajem 18. stoljeća razvila se sumnja u Homerovo postojanje i započele su rasprave o tzv. “homerskom pitanju”.
Istraživači su se podijelili na dva tabora. Prvi su bili analitičari – zastupali su mišljenje da pojedini dijelovi
homerskih epova potječu od raznih autora, a drugi su bili unitaristi – branili su jedinstvo epova Ilijade i Odiseje i
Homerovo autorstvo.

Ta dva tabora kasnije su se razvila u mnogo manjih tabora. Najpoznatije su teorije tih tabora:

a) Teorija o samostalnim pjesmama (Karl Lachmann)

b) Teorija o jezgri ili proširenju (Gottfried Hermann)

c) Teorija o prvobitnom jedinstvu ili unitarska teorija (G. W. Nitzsch)

d) Teorija o kompilaciji (A. Kirchhoff)

Odiseja nije djelo samo jednog pjesnika, niti zbirka samostalnih i kasnije mehanički nanizanih
pjesama, već je ona starija jezgra koja je po određenom planu u kasnije vrijeme obrađena i
raširena, a sastojala se od dva dijela, jednog starijeg i drugog mlađeg. Sastavili su ih različiti
pjesnici u različito vrijeme.

e) Teorija o jedinstvenoj pjesničkoj obradi (G. Finsler, D. Mulder, U. V. Wilamowitz, E. Bethe)

Iz svega jasno izlazi da je rješavanje homerskog pitanja vrlo zapleten i težak

posao. Uza sve napore to pitanje nije ni do danas u cjelosti riješeno. Može se
reći da su Ilijada i Odiseja epovi nastali od materijala koji potječe iz mikenskog
doba, i to u maloazijskoj Grčkoj, u području Smirne i Hiosa, gdje ni provala
Dorana nije zgasila svjetlo kulture, a njihovim stvaraocem može se smatrati
Homer koji je živio u tom dijelu grčkog svijeta.
Nakon uvoda (u kojem se pjesnik obično obraća muzama, bogovima ili vilama),
ep najčešće počinje “in medias res”, kada je sama radnja već razvijena. Važnije
karakteristike epa su opširno pripovijedanje i opisivanje, objektivnost, retardacije
uz pomoć brojnih digresija, epizoda i ponavljanja te formulaičan način
izražavanja.

počinje zazivanjem neke od muza;

područje radnje često pokriva geografski nedefinirana velika područja, često
cijeli svijet ili čak svemir;
upotreba golemog broja epiteta (koji su upravo izum epova);
sadrži veoma duge popise, te veoma duge i formalne govore;
prikazuje božansku upletenost u ljudske poslove;