MEDICINSKI FAKULTET

TUZLA 2012.godine

SEMINARSKI RAD
Tema:Poremećaji limbičkog sistema

MENTOR: STUDENTI:

Prof.dr Selmira Brkić Ahmetović Adina

Džambić Nermin

Čičkušić Alma

Kunosić Senija
 Limbički sistem
Riječ „limbički“ znači „granični“. Izvorno, naziv limbički je upotrebljen za opis
graničnih struktura koje okružuju bazalne regione mozga, ali kada smo naučili
više o funkcijama limbičkog sistema, tada je naziv limbički sistem proširen i
znači sveukupne nervne krugove koji kontrolišu emocionalno ponašanje i
motivacione nagone. Limbički sistem je najkompleksniji i najmanje istražen
sistem u centralnom nervnom sisitemu.

Američki neuroanatom, James Papez,1939 god. je predložio da „hipotalamus,

prednje talamično jedro, gyrus cinguli, hipokmpus i njegove međusobne veze,
čine harmoničan mehanizam koji upravlja funkcijama centralne emocije isto kao
što participira u emocionalnoj ekspresiji“. Ovo je u to vrijeme bio smion
prijedlog koji je označio početak postavke o limbičkom sistemu, koji je postao
jedan od najčuvenijih funkcionalno-anatomskih sistema u mozgu. Papez je
opisao neuronski krug
koji počinje od
mamilarnog tijela do
prednjeg talamičnog
jedra preko
mamilotalamičnog trakta
i tada putem
talamokortikalne
radijacije, do gyrus
cinguli. Iz gyrus cinguli
impulsi dopiru do
hipokampalne formacije
putem cinguluma.
Konačno, hipokampus,
ili prije subikulum,
projecira se u mamilarno tijelo putem forniksa. Ovaj multineuralni krug dobio je
naziv Papezov krug.
 Anatomska građa limbičkog sistema

Limbički sistem se sastoji od:

1.Limbičke kore
2. Subkortikalnih limbičkih jedara
3. Najvećeg dijela hipotalamusa
4. Rostalnog segmenta moždanog
stabla
5 Veza između naprijed navedenih
formacija

Lobus limbicus
Obuhvata limbičku koru sa slojem bijele mase ispod nje i subkortikalna
limbička jedra.
Nalazi se na unutrašnjoj i donjoj strani hemisfere i formira dva pojasa oko
korpus callosum‐a:

a) Spoljašnji pojas koji je od perifernog dijela kore odvojen sa sulcus

cinguli, sulcus subparietalis i sulcus collateralis, a od unutrašnjeg pojasa
ga odvajaju sulcus corporis callosi i sulcus hippocampi

– Obuhvata:
• Area subcallosa
• Gyrus cinguli
• Isthmus gyri cinguli
• Gyrus parahippocampalis
– Area entorhinalis (28)
– Subiculum – dio koji leži u sulcus
hippocalmpi
– Presubiculum ‐ rostralno od
subiculum‐a

b) Unutrašnji pojas grade:

• Gyrus paraterminalis
• Indusium griseum
• Gyrus fasciolaris
• Gyrus dentatus
– Gyrus dentatus, hippocampus i subiculum grade formatio hipocampi
• Limbičkom sistemu pripadaju i:
– Rostralni dio kore temporalnog režnja
– Kaudalni dio orbitofrontalne kore

Hipocampus

Od svih naprijed navedenih dijelova limbičke kore samo gyrus cinguli pripada
neocortex‐u, dok ostali dijelovi pripadaju allocortex‐u u koji spadaju paleocortex
(olfaktivna kora) i archicortex (gyrus dentatus, indusium griseum i
hippocampus).

Hipokampus predstavlja glavni dio archicortex‐a.

Nalazi se u medijalnom
dijelu temporalnog
režnja prekriven
parahipokampalnom
Vijugom.

Na unutrašnjem zidu
temporalnog roga bočne
komore izaziva
ispupčenje u vidu
šape sa kandžama (pes hipocampi).

Pruža se sve do nivoa kaudalnog kraja kaloznog tijela odakle se nastavlja sa

indusium griseum, koji se pruža preko dorzalne strane kaloznog tijela sve do
nivoa commissura cerebri anterior.

Dorzalno od njega se nalazi traka sačinjena od

bijele mase – fimbria hipocampi, koja se ispod
splenium‐a kaloznog tijela odvaja i nastavlja se
forniksom.
Ispod fimbriae se nalazi gyrus dentatus koji je sa
sulcus hippocampi odvojen od gyrus
parahippocampalis.

Na frontalnom presjeku hipokampus formira rogoliku strukturu (Ammon‐ov

rog) koja štrči u tempralni rog bočne komore preko njegovog unutrašnjeg
zida i prekriven je slojem bijele mase (alveus)
Prijelazna zona između entorinalne kore i Ammon‐ovog roga označava se kao
subiculum.
Veze hipokampusa:

Aferentne:
a) Perforantni snop iz entorinalne kore čime je povezan sa primarnim
olfaktornim centrima
b) Cingulum – vlakna koja potiču iz gyrus cinguli i završavaju u subikulumu
c) Fornix sadrži vlakna iz ipsilateralnih
septalnih jedara i kontralateralnog
hipokampusa i entorinalne kore
Eferentne:
• Stria longitudinalis
• Fornix:
– Prekomisuralni deo – sa septalnom oblašću,
preoptičkom regijom i hipotalamusom
– Postkomisuralni deo – sa medijalnim
mamilarnim jedrom, prednjim talamičkim jedrom
i hipotalamusom

Supkortikalna limbička jedra

Regio septalis

Nalazi se u gyrus paraterminalis ispred lamina terminalis, commissura cerebri

anterior i preoptičke regije

Obuhvata :
a)nc. Septalis lateralis et medialis
b) nc.accumbens septi (pripada i
bazalnim ganglijama)

Veze:

Aferentne – hipokampus, corpus

amygdaloideum i moždano stablo
Eferentne – mediodorzalno jedro
talamusa, habenularna jedra (stria
medullaris), hipotalamus i
mezencefalon (medial forebrain
bundle)
Amigdaloidni kompleks

Nalazi se u medijalnom dijelu temporalnog režnja.

Sastoji se iz kortikalnog dijela (kortikalni

nukleus) i nuklearnog dijela.

Prekriven je periamigdalarnom korom.

Sastoji se od:
1.kortikomedijalne grupe jedara (kortikalni
nukleus i centralni nukleus), koja je
filogenetski starija
2.bazolateralne grupe (bazalni nukleus –
medijalni parvocelularni deo i lateralni
magnocelularni deo, i lateralnog
jedra) koja je filogenetski mlađa

Kortikomedijalna grupa je povezana sa

olfaktornim bulbusom i iz nje polazi stria
terminalis.
Bazolateralna grupa prima impulse iz
prepiriformne i entorinalne kore.

Veze:

Aferentne – iz premotorne, prefrontalne, temporalne kore, medijalnog

magnocelularnog talamičnog jedra i nespecifičnih jedara talamusa

Eferentne:

Stria terminalis – koja se pruža od

kortikomedijalnog dijela, između nc. caudatusa i
thalamus‐a, ispod talamostriatne vene povezujući
amigdaloidni kompleks sa septalnom regijom,
preoptičkom regijom i jedrima hipotalamusa;
vlakna preko stria medullaris dospevaju i do
habenularnih jedara.

Iz bazolateralnog dijela polaze ventralna amigdalo fugalna vlakna koja se

pružaju do entorinalne kore, hipotalamusa i medijalnog jedra talamusa.
Habenularni region

Nalazi se rostralno od pinelane žlijezde.

Obuhvata trigonum habenulae unutar koga se nalaze medijalno i lateralno
habenularno jedro.

Veze:

Aferentne:
Stria medullaris – povezuje ga sa septalnim jedrima,
preoptičkim predjelom, substantia perforata anterior
i preko stria terminalis sa amigdaloidnim telašcem

Eferentne:
– Habenulotektalni trakt – sa colliculus superior
– Habenulotegmentalni trakt – sa dorzalnim tegmentalnim jedrom
– Habenulointerpedunkularni trakt – sa interpedunkularnim jedrom

Basal forebrain

Nalazi se u medijalnom dijelu baze

mozga u nivou od septalnog područja
do kaudalnog putamena.

Obuhvata:
a) nc. septalis medialis
b) nc tractus diagonalis
c) substantia inominata

Krupnoćelijski dio substantia inominata

označava se kao nc. Basalis Meynerti

Povezan je sa retikularnom
formacijom, hipotalamusom,
limbičkom korom i neokorteksom

U substantia inominata najveća

koncentracija acetil holina u mozgu.

Veze limbičkog sistema

U veze limbičkog sistema spadaju:
1.Papez‐ov krug
2.Veze sa neokorteksom
3.Fornix

Papezov krug je objašnjen na početku pa ćemo sada da objasnimo ostale veze.

Veze sa neokortoksom su identične sa Papez‐ovim krugom do nivoa prednjih

jedara talamusa; impuls iz njih ide u
prefrontalnu, a zatim parijetalnu
asocijativnu koru i odatle ponovo u
entorinalnu koru.

Fornix polazi kao alveus iz

hipokampusa, odakle se nastavlja
preko fimbria i
crura fornicis, koji se ispod
kaudalnog kraja corpus callosum‐a
spajaju i daju corpus fornicis; od
rostralnog kraja corpus fornicis
pružaju se pretežno do mamilarnih telašaca columnae fornicis, koje se u nivou
commissura cerebri anterior dijele na prekomisuralni i postkomisuralni snop.

Veze:

Aferentne – sa retikularnom formacijom, septalnim područjem i basal forebrain,

a završavaju u hipokampusu

Eferentne polaze iz formatio hippocampi i završavaju u: mediodorzalno jedro

talamusa

Prekomisuralna vlakna:

Septalna regija

Postkomisuralna vlakna:

Mamilarna telašca
Hipotalamus
Medial forebrain bundle i retikularnu formaciju moždanog stabla
 Uloga i poremećaji limbičkog sistema

Limbički sistem predstavlja dio CNS‐a koji je odgovoran za:

1) Emotivno ponašanje
2) Afektivno ponašanje
3) Seksualne funkcije
4) Vegetativne funkcije

Limbički sistem nazivaju i emocionalni

mozak jer kao sto vidimo on ima veliku
ulogu u stvaranju,jačini i ekspresiji emocija.

Pojam “emocija” obuhvata širok opseg

stanja kojima je zajedničko povezivanje
visceralnih motornih reakcija, somatskog
ponašanja i snažnih subjektivnih osećanja.

Uzroci oštećenja limbičkog sistema

Najčešći uzroci koji dovode do oštećenja limbičkog sistema su isti kao i uzroci
koji dovode do oštećenja drugih dijelova mozga,a to su:

1.traumatske ozljede mozga ili kranio-cerebralne ozljede

2. tumori mozga
3.cerebrovaskularne bolesti
4.toksična stanja
5.infekcije
6.deprivacije kisika ili anoksije
7.različite degenerativne bolesti
8.metabolički poremećaji
9.endokrinološki poremećaji
10.deficit prehrane.
Traumatska ozljeda mozga ili kraniocerebralna ozljeda može biti zatvorena
(nema ozljede dure) ili otvorena (ozljeda ili penetracija dure), može biti
posljedica prometne nesreće ili pada, može biti uzrokovana projektilom ili
nekim drugim objektom koji je probio duru. Češća je u mlađih ljudi (15-24
godina starosti,prema Lezak 2004). Posljedice kraniocerebralnih ozljeda
dijelimo na primarne, koje nastaju odmah kao reakcija na ozljedu, i sekundarne,
koje su posljedica kasnijih komplikacija kao što su hipoksija, ishemija i slično.
Posljedice u mentalnom funkcioniranju su u dosta velikoj korelaciji sa težinom
kraniocerebralne ozljede.

Najčešće vaskularne bolesti su moždani udar, prolazna ishemijska ataka te

arterijske ili venske malformacije (aneurizme i angiomi).

Moždani udar se javlja najčešće, a može biti ishemijski i hemoragijski.

Tranzitorna ishemijska ataka (TIA) uključuje prolaznu obstrukciju krvne žile
koja traje manje od 24 sata a najčešće samo nekoliko minuta do jednog sata.
Aneurizme moždanih arterija su proširenja krvnih žila koja se operativnim
putem isključuju iz moždane cirkulacije, a najviše oštećenja uzrokuju hematomi
koji su posljedica krvarenja iz aneurizme.
Arteriovenske malformacije ili patološke nakupine arterija ili vena mozga mogu
također dovesti do krvarenja,ali i djelovati na okolne moždane strukture poput
tumora.

Degenerativne bolesti koje najčešće susrećemo u kliničkoj praksi su:kortikalne

demencije (Alzheimerova demencija, demencija frontalnog režnja, Lewybody
demencija), subkortikalne demencije (Parkinsonova bolest, Huntingtonova
bolest, progresivna supranuklearna paraliza) ili neke druge progresivne bolesti
(npr. multipla skleroza).

Jedan od uzroka moždanih oštećenja mogu biti i tumori mozga. Oni mogu biti
primarni kao što su gliomi, meningeomi ili limfomi te sekundarni ili metastatski.
Osim mentalnih deficita vezanih uz lokalizaciju tumora, neki od njih imaju još
dodatne učinke i deficite vezane uz radio i hemoterapiju.

Oštećenja mozga mogu biti uzrokovana i hidrocefalusom, epilepsijom,toksičnim

stanjima, poremećajima vezanim uz konzumaciju alkoholnih pića ili
psihoaktivnih tvari, okolinskih i industrijskih neurotoksina (npr.pesticidi,
nekimetali) ili infekcijama (HIV-AIDS, herpes simplex encefalitis, sindrom
kroničnogumora), nedostatkom kisika (hipoksija), metaboličkim i
endokrinološkim poremećajima (diabetes mellitus, hipotireoidizam, uremija,
bolest jetre) te poremećajima prehrane, posebice u djece.

Osim etiologije odnosno uzroka oštećenja veoma je važna podjela na fokalne i

difuzne lezije. Difuzne lezije najčešće su posljedica zatvorenih
kraniocerebralnih ozljeda (posebice prometnih nesreća i padova, zbog nagle
akceleracije i deceleracije), infekcija, anoksije, hipertenzije, različitih
intoksikacija,degenerativnih bolesti, bolesti metabolizma i deficita u prehrani

Posljedice takvih ozljeda obično uključuju deficite pamćenja, pažnje i

koncentracije, oštećenja viših funkcija i složenog rezoniranja što dovodi do
konkretnog mišljenja i nefleksibilnosti mišljenja te psihomotoričke usporenosti,
a mogu se pojaviti i organske promjene ličnosti. Ti su deficiti najviše
izraženi neposredno nakon ozljeđivanja te se postepeno smanjuju tijekom
vremena (krivulja negativne akceleracije), ali se nakon teških kraniocerebralnih
ozljeda veoma često ne oporave potpuno.

Kada se razmatra patofiziologija oboljenja mozga važno je napomenuti da lezije

u jednom ijelu mozga imaju tendenciju da prekinu aktivnosti i u drugim
dijelovima mozga koji su blisko povezani sa oštećenim dijelom

Promjene emocija koje nastaju zbog bolesti limbičkih struktura mogu se

podijeliti u nekoliko skupina,tj promjene emocija zbog:

1) promjene percepcije (iluzije i 9) drugi sindromi (frontalni i

halucinacije) temporalni)

2) kongenitivne promjene 10) patološka seksualnost

(deluzije)
11) “diencefalična“ epilepsija
3) desinhibicija emocionalne
12) endogeni strah
ekspresije
13) anksioznost
4) emocionalna labilnost
14) depresija
5) patološki smijeh i plač
15) euforija
6) agresivnost

7) apatija

8) Kluver-Bucyjev sindrom
 Percepcija

Definicija percepcije:

Opažanje (percepcija) je složena psihička funkcija koja omogućava neposredno i

direktno saznavanje spoljneg svijeta i unutrašnjih doživljaja.

Osnovne karakteristike:

a) neprekidno upoznavanje sa zbivanjem oko nas i u nama,

b) subjektivni efekat objektivnog materijalnog dejstva na čula kojima
se prepoznaju informacije.

Opažanje se sastoji iz dvije faze:

1. stvaranje osećaja
2. stvaranje opažaja

Prvi psihički fenomen je osećaj.

Nastaje djelovanjem materijalnog svijeta (fizička draž) na ljudska čula
(nadražaj).
Osećaj predstavlja transformaciju energije nadražaja u elementarnu psihičku
energiju.
Odvija se u primarnim senzoričkim kortikalnim centrima.
Oni su pretvarači jednog oblika energije u drugi – u energiju nervnog impulsa.

Primarni senzorički kortikalni centri:

1.taktilni – parijetalni režanj
2.vizuelni – okcipitalna kora (90 % informacija se dobija čulom vida)
3.akustički, gustativni, olfaktivni – temporalni režanj

Primarne centre okružuje sekundarna (psihosenzitivna, psihosenzorne,

gnostička) zona.
Drugi, razvijeniji, psihički fenomen u procesu opažanja je opažaj i on
predstavlja spoj osećaja sa iskustvom. Percepcija je povezivanje osećaja
i iskustva i prepoznavanje cjelokupne informacije. Percepcija zavisi od statusa
čulnih organa, moždanih centara. opšteg tjelesnog zdravlja, svojstva
ličnosti(kognitivne zrelosti), iskustva i emocija.

Svako ostečenje sekundarnih centara ili puteva između primarnih i sekundarnih

centara dovodi poremećaja percepcije.Najčešće je u pitanju oštećenje corpus
callosuma.
 Poremećaji percepcije

1.Agnozije
2.Iluzije
3.Halucinacije

AGNOZIJE
( gr. a– ne, gnosis– saznanje)

Definicija: nesposobnost prepoznavanja predmeta uz očuvana čula i očuvano

sjećanje.
Nastaje zbog nemogućnosti povezivanja čulne draži i iskustva.
Odnosno, opažanje je zaustavljeno na nivou osećaja.

Uzrok: Javljaju se kod organskih (anatomskih) oštećenja psihočulnog centra.

Kod optičke agnozije osoba nije slijepa, ona vidi osobine predmeta (ima
osjećaj), ali nije u stanju da ga prepozna, jer ne može da izvrši spoj osjećaja sa
engramima (zbog prekida veza u psihooptičkom centru). Agnozije se javljaju
kod lokalizovanih tumora mozga, kod prostrijelnih rana i krvarenja u mozgu itd.
Bolesnik koji ima optičku agnoziju, tj. u predjelu psihočulnog centra (potiljačni
režanj mozga), može čulima (npr. dodirom) da prepozna informaciju, jer nema
oštećenje psihotaktilnog centra. Ako mu predmet, koji nije prepoznao čulom
vida, stavimo u ruku, on će odmah da tačno kaže koji je to predmet. Potpuna
agnozija naziva se asimbolija

Manifestacija: pacijent vidi pedmet, opisuje ga,ali ne može da ga prepozna.

Mogu se javiti u oblastima svih čula.

I TAKTILNA
stereoagnozija - taktilna agnozija.
Gubitak sposobnosti prepoznavanja predmeta opipavanjem, uz očuvanu funkciju
površnog i dubokog senzibiliteta.

II AUDITIVNE
Akustička agnozija – nemogućnost prepoznavanja zvukova čulom sluha.
Lezija dominantnog temporalnog režnja, gde je locirana psihoakustička zona
Amuzija-ne razumije melodijsku liniju i harmonijsku strukturu

III ČISTO VIZUELNE (OPTIČKE)

Agnozija boja
Optička agnozija konkretnih predmeta
VIZUELNE SA SIMBOLIČKIM MIŠLJENJEM
Alexia – agnozija za napisane simbole. Lezija u blizini lijevog angularnog
girusa.

PROSTORNE
Simultana agnozija - ne prepoznavanje scenskog događaja, razumije detalje.
Obostrana povreda parijeto okcipitalnog predjela.

AGNOZIJA FIZIONOMIJA
Prozopagnozija – nemogućnost prepoznavanja lica.
Može biti udružena sa (bilateralnim) lezijama bazalnog okcipitalnog korteksa

IV POREMEĆAJI SOMATOGNOZIJE
Anozognozija - ne prepoznavanje sopstvenog nedostatka, defekta, bolesti ili
slijepila (ne uviđa da ne može da se služi oduzetom nogom, tvrdi da nije slijep – Anton-ov
sy. ) destruktivne lezije perijeto temporalne hemisfere – nedominantne.
Gubitak čulnog osećaja jedne polovine tijela;

Autotopagnozija – poremećaj tijelesne šeme, nije u stanju da tačno pokaže

(Gerstman sy. – neprepoznavanje prstiju šake)
1. Angularis gyrus syndrome. Lezija u središnjem dijelu postcentralnog girusa;
2. postinferiornog dijela parijetalnog režnja.

ILUZIJE
(lat.illudere– igrati se;
titrati se; varati)

Definicija: pogrešno
prepoznavanje -
svi opažaji nastali
pogrešnim
prepoznavanjem realnih
opažaja.
Uzrok: Iluzije se javljaju
usljed posebnih afektivnih
stanja (npr.straha), ali i
usljed loših uslova za
opažanje, kao što su
nedovoljna osvjetljenost,
zamor,tišina i usamljenost,
stanje iščekivanja i
neizvjesnosti itd. Naročito se javljaju kod intoksikacija alkoholom i drogama
(alkoholni delirijum i patološko napito stanje), zatim u sumračnom epileptičnom
stanju.

Podjela

Fiziološke:
a)usljed izrazitog afekta (strah)
b)nepažnje (previd štamparske greške)
c)zamora
d)navike (Aristotelove kuglice)
e)paraidolije - radi se o produktivnoj mašti usljed nepotpunih čulnih utisaka

Patološke:
kod delirijuma,
toksičnih i infektivnih psihoza

HALUCINACIJE
(lat.hallucinari -buncati, trabunjati)

Definicija:
Percepcija bez objekta, bez fizičke draži.
Prave halucinacije za subjekt dolaze spolja imaju karakter
tjelesnosti i pozitivan sud realnosti.
Uzroci:
Halucinacije su vrlo česte kod bolesnih od šizofrenije,
manije, postraumatskih poremećaja, delirijuma.
Drugi uzroci mogu biti intoksikacija ili opijenost marihuanom, kokainom,
krekom, heroinom, alkoholom.
Nekada se halucinacije javljaju i kod teških bolesti kao što su insuficijencija
bubrega i jetre i tumori mozga.

Halucinacije su uvijek znak ozbiljnog poremećaja za razliku od drugih

poremećaja opažanja (na primjer iluzija ), koji mogu biti izraz umora, jakog
straha, pospanosti i slično.

Podjela prema složenosti:

1.proste (akoazmi, fotomi)
2.složene (scenske slike, glasovi)
Po prestanku halucinatorne faze pacijent može imati 3 stava:
1.egodistone halucinacije- smatra ih znakom bolesti
2.egosintone – smatra ih istinitim, ne može se pokolebati (prave halucinacije)
3.ambivalentan stav u pogledu verodostojnosti

Etiopatogeneza halucinacija:
Psihodinamsko viđenje - Unutrašnji falsifikat spoljneg svijeta u skladu sa
željama i potrebama.
Kleramboova teorija – halucinacije su posljedica oboljenja nervnih centara oko
aktuelnih ili ranijih infekcija ili intoksikacija.
Popuštanje integrativnih funkcija svesti-negativne halucinacije najčešće su
konverzivne prirode

Fiziološke

Halucinacije nisu uvijek znak da postoji oboljenje.

1.Hipnagogne (uspavljivanje) i hipnapompne (buđenje) – javljaju se u polusnu

u vidu geometrijskih figura, predmeta, lica, događaja iz prethodnog dana
2.kod zdrave dečje mašte
3.vizija umetnika
4.stanja deprivacije (zatvor)
5.sugestibilnost
6.sinestezije (nadražaj jednog čula izaziva odgovor drugog)
7.simulacija

Halucinacije mogu biti u okvirima svih čula:

Optičke

najčešće halucinacije kod OPS

– toksoinfekcijske psihoze prosti fotomi
(kod hiperpireksije), Lipmanove kod
pritiska na oči, u deliriumu, Pirove
(gledanje kroz zidove - povreda fasc.
long dorzalis), ekstrakampine (viđenje
na leđima),
-Autoskopske (viđenje samog sebe) –
spoljašnje i unutrašnje,
-Metamorfopsije: mikro, makropsije,
dismegalopsije i poropsije (halucinacija
pokreta)
Akustičke

najčešće halucinacije kod hroničnih psihoza (50% sch) :

ukoliko se "čuju" iz spoljnog sveta – senzorijalne ili čulne halucinacije,
ukoliko dolaze "iznutra" – na granici između poremećaja mišljenja i halucinacija
(psiho-senzorijalne halucinacije)
obostrane: akoazmi (šumovi, žubor i drugi neartikulisani zvuci),
foneme prema sadržaju: prijatne, neprijatne, komentarišuće, preteće, naredbo
davnedve različite poruke – maniheizam

Olfaktivne

Najčešće se javljaju kod epilepsije i tumora, češće kod žena, loše za

prognozu,zajedno sa gustativnim osnova sumanutosti.

Taktilne (senzitivne)

Haptičke kod toksičkih stanja, (retrothalamički tumor)

kohabitalne – halucinacije sexualnog odnosa, kod erotomanije
visceralne- cenestetičke i sinestezije nadražaj jednog čula uzrokuje
odgovor drugog

Posebne vrste halucinacija

HALUCINOZNI FENOMENI – halucinacije imaju karakter tjelesnosti,ali je

pacijent kritičan prema njima. Halucinoza spada u alkoholni delirijum.

SINDROM "MENTIZAM"Javlja se kod umornih, pospanih osoba, u

zagušljivim prostorijama, gdje se konzumiraju duhan i alkohol. U pitanju
su slike, glasovi, strah, strepnje, što se brzo kaleidoskopski mjenja pred
subjektom. Izolovanje iz takvog ambijenta, rehidratacija i polivitaminska
terapija brzo dovode u normalno mentalno stanje.

PSEUDOHALUCINACIJE Javljaju se poslije izvjesnih intenzivnih aktinvosti u

kojima dolazi do pojave naknadnih slika,koje imaju karakter tjelesnosti, ali bez
pozitvnog suda realnosti. To je produženo stanje prethodne aktivnosti (naročito se
odnosi na vizuelni aparat).
 Deluzijski poremećaj
Uvod

Deluzijski poremećaj je karakterističan po prisutnosti jednog ili više pogrešnih

vjerovanja koja traju barem jedan
mjesec.

Deluzijski poremećaj je relativno

rijedak i funkcioniranje je manje
oštećeno.

Taj poremećaj, općenito, najprije

zahvata ljude u srednjoj ili
kasnijoj životnoj dobi.

Deluzije u ovom poremećaju nisu čudne i obuhvataju situacije koje se mogu

shvatljivo pojaviti u stvarnom životu, kao što je biti praćen, otrovan, zaražen,
voljen na daljinu ili prevaren od supruga ili ljubavnika.

Prepoznato je nekoliko podtipova deluzijskih poremećaja:

U erotomanskom podtipu, središnja tema deluzije je da je u ljubavi sa

pojedincem, drugom osobom.
Česta mogu biti nastojanja da se dođe u kontakt sa objektom deluzije
telefonskim pozivima, pismima ili čak nadzorom i skrivenim praćenjem.
Ponašanje u vezi s deluzijom može biti u suprotnosti sa zakonom.

Pri grandioznom podtipu osoba je uvjerena da je izvanredno darovita ili da je

napravila neko veliko otkriće.

Pri ljubomornom podtipu osoba je uvjerena da joj je suprug(a) ili

ljubavnik(ica) nevjeran. To je vjerovanje temeljeno na netačnim zaključcima
potpomognutima sumnjivim "dokazom". Pod takvim uslovima značajna
opasnost može biti od fizičkog napada na
osumnjičene.

Pri progoniteljskom podtipu osoba vjeruje

da se protiv nje kuje zavjera, da je se uhodi,
kleveće ili uznemiruje. Osoba može
ponavljano nastojati postići pravdu
obraćajući se sudovima ili drugim vladinim
organizacijama. U svrhu osvete zbog umišljenog proganjanja može pribjeći
nasilju.

Somatski podtip uključuje prezauzetost sa tjelesnom funkcijom ili svojstvom,

kao što je umišljena fizička mana, miris ili nametnik.

Oboljeli od Cotardove deluzije ili sindroma hodajućeg trupla vjeruju da su

mrtvi, raspadaju se ili misle da su ostali bez dijelova tijela. U nekim slučajevima
žrtve smatraju da ne postoje.

Desinhibicija emocionalne ekspresije (praksija)

Praksija obuhvaća sve oblike naučenog svrsishodnog ponašanja čovjeka, osim

govora. To su jednostavni pokreti, složene vještine, mimika i geste. Poremećaj
obavljanja svrhovitih radnji i vještina zbog oštećenja mozga zove se apraksija.

Postoji više vrsta apraksija:

1.kalozalna - javlja se nakon oštećenja žuljevitog tijela (corpus callosum), pa

nema prijenosa verbalnih podataka iz lijeve hemisfere u motorička područja
desne hemisfere; prisutne su motoričke poteškoće (onemogućena imitacija
pokreta i upotreba predmeta lijevom rukom) budući da lijeva hemisfera sadrži
motoričke engrame za kontrolu svrsishodnih pokreta,a nema povezanosti
motoričkih engrama lijeve hemisfere s motoričkim područjima desne hemisfere.

2.ideomotorička - javlja se nakon parijetalnih oštećenja lijeve hemisfere il

isubkortikalno, prisutne su poteškoće s odabirom, sekvencioniranjem i
prostornom orijentacijom pojedinačnih pokreta uključenih u složene radnje.Iako
bolesnik može planirati akcije nužne za
izvođenje određene složene radnje, zbog
poremećaja pojedinih kretnji on ga ne može
izvesti. Poremećaj se očituje u pantomimi,
izvođenju pokreta na zapovijed ili imitaciju
pokreta. Bolesnik s ideomotoričkom
apraksijom ne može izvesti ono što je
namjeravao, iako ima očuvano
konceptualno (semantičko) znanje akcije, a
najviše problema ima s prostornim i
vremenskim obilježjima pokreta.
3.ideacijska, koja se također javlja nakon bilateralnih oštećenja lijeve
hemisfere, lijevih parijetalnih oštećenja i oštećenja gyrusa angularisa i
subkortikalnih oštećenja, a očituje se pri izvođenje složenih radnji. Prisutne su
poteškoće odabira pravilnog motoričkog odgovora i nemogućnost izvođenja
serije pokreta - pojedinačni elementi su očuvani, no postoji poremećaj njihova
slijeda, što rezultira poremećajem izvođenja kompleksnih, složenih kretnji ili
serija pokreta. Nemaju poteškoća pri izvođenju pokreta na zapovijed ili
imitacijom. Nisu sposobni planirati akcije nužne za dostizanje namjeravanog
cilja. Uspješniji su kod kraćih i jednostavnijih radnji.
Pacijenti mogu imenovati i opisati funkciju predmeta,ali ne mogu integrirati to
znanje s akcijama koje su uz njih povezane.

4.bukofacijalna, koja se očituje u

poteškoćama pantomime lica i
imitacije pokreta usana, a češće je
popratna pojava Brockine afazije.
To je poremećaj bukofacijalnih
motoričkih aktivnosti nevezanih uz
govor kada bolesnici ne mogu
izvesti voljne pokrete uz očuvanu
sposobnost izvođenja automatskih i
refleksnih pokreta istom skupinom
mišića. Bolesnici mogu jesti,
žvakati, smijati se, ali ne mogu na verbalni zahtjev voljno izvesti pokrete koji
uključuju iste te skupine mišića. Oponašanje facijalne mimike i voljna aktivnost
gornje polovice mišića lica su očuvane, pa mogu naverbalni zahtjev zatvoriti
oči, namrštiti se, podići obrve.Često je povezana sideomotoričkom i
ideacijskom apraksijom. Uz poremećaj je česta unilateralna pareza facijalisa.

5.konstrukcijska, koja se javlja nakon oštećenja desne mozgovne hemisfera,a

prisutne su poteškoće sastavljanja cjeline od dijelova.

6.apraksija oblačenja, koja se također može javiti nakon oštećenja desne

mozgovne hemisfere ali i oštećenja žuljevitog tijela; prisutne su poteškoće
određivanja odnosa dijelova tijela i dijelova odjeće. Definira se kao
nemogućnost bolesnika da se samostalno pravilno obuče, zbog značajnih
teškoća orijentacije na vlastitom tijelu i vizuelno prostornih deficita. Poremećaj
se u pravilu odnosi na cijelo tijelo i ograničen je na pokrete pri oblačenju.
Pogreške koje rade takvi bolesnici su: naopačke oblači odjeću (zamijeni odnose
dolje-gore i unutra prema van), bolesnici s desnostranim lezijama zanemaruju
oblačenje lijeve strane tijela ili stavljaju obje noge u istu nogavicu.
7.Limbokinetička, koja u pravilu nastaje nakon anteriornih oštećenja lijevog
frontalnog i anteriornog parijetalnog režnja; došlo je do uništenje engramaza
pokrete desne ruke što uzrokuje nepovezanost s vizuokinestetičkim motoričkim
engramima desne hemisfere pa niti jednom rukom ne može prikladno odgovoriti
na zapovijed, korištenje predmeta je bolje lijevom nego desnom rukom, bolja je
imitacija pokreta lijevom rukom. Ako se radi o leziji desne hemisfere bolesnik
dobro radi s desnom rukom, s lijevom ne.

Postoji još i fenomen koji nazivamo ruka “Alien” kada dolazi do konflikta
između ruku: lijeva ruka nastoji spriječiti desnu za obavljanje radnje. Bolesnik
ima osjećaj da mu je ruka izvan kontrole, a u ekstremnim slučajevima osjećaj da
to nije njegova ruka.

Poremećaj nevoljne emocionalne ekspresije (PNEE)

Poremećaj nevoljnog emocionalne ekspresije (PNEE) je sindrom karakteriziran
relativno stereotipnim epizodama nekontroliranog plakanja i/ili smijanja, a koje
je posljedica raznovrsnih oštećenja,
u brojnim regijama mozga.

U ovom sindromu je često

uključena iritabilnost, ljutnja i
frustracija.

Elemente ovog poremećaja prvi je

opisao još Charles Darwin u svojoj
knjizi "The Expression of the
Emotions in Man and Animals"
1872 godine. Poremećaj nevoljne emocionalne ekspresije (PNEE) poznat je
također pod brojnim drugim nazivima kao što su: patološko plakanje i/ili
smijanje; emocionalna labilnost; afektivna labilnost; emocionalna
inkontinencija; pseudobulbarni afekt; nevoljno
plakanje ili emocionalizam.

Opće je mišljenje da su dosadašnji nazivi bili

nepotpuni, nerazumljivi ili stigmatizirajući.

Iako ovaj poremećaj nije detaljno istražen,

postojeća literatura sugerira da poremećaj
nevoljne emocionalne ekspresije (PNEE)
zahvaća preko 1,5 milijun Amerikanaca, da se
najčešće javlja nakon amiotrofične lateralne skleroze u čak do 60%, zatim kod
moždanog udara i u do 52% slučajeva. Kod Alzheimerove demencije PNEE se
javlja u 15-39% slučajeva, u multiploj sklerozi od 7-29%, a kod slučajeva s
traumom mozga u 5%.

Poznato je da se javlja i u osoba s Parkinsonovom bolešću, no podaci o

prevalenciji nedostaju.

Neuropatofiziologija sindroma pretpostavlja da neurostrukturalno oštećenje

narušava koordinaciju između doživljenih osjećaja i motorne ekspresije koja
uključuje kompleksnu signalizaciju struktura u frontalnom, temporalnom i
motornom korteksu, limbičkom sustavu, moždanom deblu i malom mozgu što
rezultira epizodom nevoljnog emocionalnog izražavanja.

Neurokemija sindroma nije razjašnjena, smatra se da dolazi do ekscesivne

glutaminergične aktivnosti koja se regulira preko sigma-1 i NMDA receptora.
Sigma-1 receptorski agonisti
moduliraju serotonergičku aktivnost u
dorzalnim rafe jezgrama i
glutamatergičku transmisiju u
hipokampusu. NMDA receptorski
antagonisti niskog afiniteta, također
stabiliziraju prijenos glutamata
ionskim kanalima.

Ovaj sindrom je rijetko prepoznat u

kliničkoj praksi i 85% kliničara nije upoznato sa ovim sindromom. Često se
pogrešno dijagnosticira i liječi kao depresija, bipolarni afektivni poremećaj,
generalizirani anksiozni poremećaj, poremećaj ličnosti ili parcijalna epilepsija.
Što se tiče diferencijalne dijagnoze poremećaja nevoljnog emocionalnog
izražavanja (PNEI) potrebno je na prvom mjestu isključiti depresiju. Za razliku
od PNEI afekt i raspoloženje u depresiji su uvijek kongruentni. Nadalje,
depresija je udružena s promjenama u ponašanju, uključujući izolaciju i
smanjenje energije, te psihičkim promjenama, uključujući bespomoćnost i
beznadežnost.

Ponekad ista osoba može bolovati od depresije i poremećaja nevoljne

emocionalne ekspresije.
Poremećaj nevoljne emocionalne ekspresije (PNEE) je relativno čest sindrom i
moguće ga je liječiti. S druge strane on je često neprepoznat, netočno
dijagnosticiran i nedovoljno liječen, čak i kada je jako izražen. U kliničkoj
psihijatriji ovaj poremećaj je potrebno liječiti neovisno od primarnog
poremećaja na koji se često nadovezuje. Moguće je postići smanjenje nevoljnih
epizoda, a u vezi s tim moguće je poboljšati i kvalitetu života osoba s
demencijom, a posredno i njihovih obitelji i njegovatelja.

Agresija i agresivnost

Termin »agresija« latinskog je porijekla. Potiče od latinske riječi ad što znači

»prema ili ka« i riječi gradus što znači »korak«.

U prijevodu agresija bi značila kretanje naprijed.

Riječ agressio poprimila je značenje napada, jer je u ratovima kretanje naprijed

značilo napad.

Mnogi autori razlikuju pojmove: agresivnost,

agresija i agresivitet:
- agresivnost je relativno postojana crta ličnosti
tj. trajna osobina ili stanje ličnosti;
- agresija je ispoljavanje agresivnosti u
odredenom vremenskom periodu;
- agresivitet podrazumijeva trajnost ispoljavanja
agresivnog ponašanja.

Definicije ovih pojmova razlikuju se od autora do autora.

Termin agresija i agresivnost upotrebljavaju se u različitim značenjima:

1. u smislu tendencije za dominiranjem, kod osoba čija je crta ličnosti sklonost

ka dominiranju;
2. u smislu tendencije da se ostvare lični interesi uprkos protivljenju drugih
ljudi.
3. u smislu inicijative da se realizuju lični ciljevi ili interesi, koji ne nailaze na
suprostavljanje drugih ljudi;
4. u smislu tendencije ka aktivnosti, preduzimljivosti i energičnosti, koja se
izjednačava sa crtom ličnosti označenom kao aktivizam;
5. u smislu tendencije ka destruktivnosti i razaranju drugih osoba ili objekata ili
ka autodestruktivnosti (uništavanju samoga sebe).

Neophodno je da razlikujemo agresivnost kao način reagovanja od agresivnog

motiva i težnje da se agresivno postupi. Mnogi autori smatraju da je prirodna i
urođena reakcija ljudi da agresivno reaguju kada su napadnuti ili kada su
spriječeni da ostvare svoje intenzivne potrebe, motive i želje.

O agresivnim motivima možemo da govorimo samo onda kada naše agresivno

ponašanje ima jasan i svijestan cilj da nekoga povredi ili da mu nanese štetu,
odnosno kada osoba nalazi zadovoljstvo u samom agresivnom aktu.

Uzroci agresivnog ponašanja

U počecima proučavanja fenomena agresivnosti glavnu riječ

su imali psihoanalitičari. Oni su, kako je ranije rečeno, pretpostavljali da zbog
djelovanja agresivnog instinkta pojedinac traži situacije u kojima može
ispoljavati svoju agresiju, a ako se takva situacija ne pojavi, dolazi do
nagomilavanja agresivne energije i agresija se javlja bez obzira
na vanjsku situaciju. Međutim, takva stajališta nisu naišla na empirijsku potvrdu
te se stoga danas smatra kako agresija prvenstveno nastaje pod utjecajem
djelovanja nekih vanjskih faktora.Drugim riječima,
agresija nastaje kao posljedica određenih zbivanja uorganizmu, ali do tih
zbivanja ne dolazi spontano ili zbog postojanja
samoprovocirajućih unutarnjih mehanizama, već su ona uvijek izazvana
vanjskom stimulacijom. Pritom Berkowitz (1984.) naglašava da je vanjska
situacija u kojoj se razvija agresija za pojedinca averzivna i može
uključivati bilo frustraciju, fizičku bol, psihičku neugodu ili bilo kakve
neugodne okolinske uvijete (buka, gužva, visoka temperatura, ...). Prema
Žužulu (1989.), agresiju mogu izazvati sve situacije koje pojedinac percipira
provocirajuće, bez obzira zbog kojih razloga se one doživljavaju kao takve.
Situacije mogu, ali i ne moraju biti averzivne, sve dok na neki način dovode do
pojave emocionalnog uzbuđenja (npr. natjecanje, samodokazivanje i drugi
razlozi). Teško je otkriti sve uzroke agresivnog ponašanja i zamršene odnose
među njima, naročito natako složenom polju kao što je čovjekova duša.
Međutim, postoji niz faktora za koje se može tvrditi da svakako predstavljaju
potencijalna izvorišta problema agresivnosti:
1) Nasljedni uticaji → pridonose razvitku agresivnog ponašanja,
npr. uoblikovanju djetetova temperamenta. Dijete koje je vrlo aktivno sklonije je
razvitku agresivnosti. Znatan utjecaj imajui neuropsihološke manjkavosti,
te razine testosterona u krvi, kao i višak jednog muškog kromosoma kod nekih
osoba (xyy).

2) Situacija u obitelji → prema mnogima najvažniji faktor u nastanku dječjega

gresivnog ponašanja. Odnosi se ponajprije na nepovoljnu emocionalnu klimu u
obiteljima, posebno onih s nižim socio-ekonomskim statusom, antisocijalnu
ličnost majke ili oca, te bračno nezadovoljstvo roditelja. Uzroci agresivnog
ponašanja tiču se i odgojnog stila roditelja → ako se roditelji ponašaju
agresivno, djeca će usvojiti njihov model; ako dopuštaju agresivno ponašanje,
djeca će ga i razvijati.
Zlostavljanje u djetinjstvu na emocionalnom planu rezultira potiskivanjem
straha, bola, poniženja, dok na spoznajnom planu dijete može zaključiti da je
agresivno ponašanje način preživljavanja.

3) Situacija u društvu → posebice ratne okolnosti. Uzdrmane su sve vrijednosti

i pravila, što se odražava i u školi i u obitelji. Rat i stresni događaji mogu se
shvatiti kao niz opasnosti, prijetnji, ograničenja i frustracija, tj. niz događaja koji
izazivaju negativne emocije i povisuju opću
razinu pobuđenosti pojedinca te tako povećavaju agresivnu motivaciju i
vjerojatnost agresivnog reagiranja. Velika mogućnost učenja agresivnih
oblika ponašanja, praćena povećanom tolerancijom takvog ponašanja, kao i
povećanom spremnošću na takvo reagiranje, mogući su mehanizmi kojima rat
utječe na povećanje dječje agresivnosti.

4) Situacija u školi → učenici strahuju od neuspjeha, od neispunjavanja

očekivanja; prevelika zahtjevnost izvor je straha i nesigurnosti, a svaka ispitna
situacija pridonosi napetosti, što može generirati agresivno ponašanje.
Agresivni potencijal donesen u školu uvećava se akademskim i osobnim
neuspjesima,nekorektnim postupcima drugih, lošom komunikacijom.

5) Suvremeni stil življenja → loša prehrana («junk food») potencira rast

adrenalina što pak utječe na agresivnost. Snažne posljedice ima i nekontrolirani
utjecaj medija → istraživanja pokazujuda djeca, gledajući mnogo nasilja na TV-
u, videu i računalnim igricama, često postaju agresivnija i manje suosjećajna sa
žrtvama nasilja.
Korjeni agresivnosti

lako nema definitivnog odgovora u kojim se dijelovima centralnog nervnog

sistema nalaze "centri" agresivnosti, savremena istraživanja ukazuju na značaj
struktura međumozga u kontroli i manifestaciji agresivnosti. Među
najodgovornijim strukturama agresije označavaju se: amigdaloidna jedra i
amigdaloidni kompleks diencefalona, dijelovi slepoočnog režnja velikog mozga,
odnosno strukture koje nazivamo limbičkim sistemom. Upravo ove strukture
mozga značajne su u stvaranju, kontroli i modeliranju emocionalnih odgovora i
impulsivnih reakcija, što ukazuje da se centralne strukture agresivnosti u
bliskoj anatomo-funkcionalnoj vezi sa čovjekovim afektivnim životom i
reagovanjem. Potvrdu ovakvih stavova nalazimo u brojnim istraživanjima koja
su, između ostalog, pokazala da iritacija ovih struktura kod eksperimentalnih
životinja podstiče agresivno ponašanje, dok njihova destrukcija uslovljava
smanjenje ili potpuni gubitak ovakvog oblika reagovanja.

Naravno, kao i značajan dio čovjekovog funkcionisanja, i agresivnost je pod

stalnim uticajem kortikalnih struktura, što osim toga inhibiše agresivne
potencijale i drži ih pod kontrolom, stvara preduslove sa suptilne oblike agresije,
specifične samo čoveku, i uslovljava neke njene više oblike, kao što su mržnja,
netrpeljivost prema drugima i borba za dominacijom u socijumu.

Često se govori o dvije osnovne vrste agresije: benignoj i malignoj.

Benigna agresija je defanzivna i reaktivna, biološki adaptivni odgovor na

ugroženost vitalnih interesa ljudi i životinja. Ona je
filogenetski programirana i teži da ukloni ugroženost,
tako što će destruirati ili ukloniti izvor te ugroženosti.
Maligna agresija je biološki neadaptivna i ofanzivna.
Nije filogenetski programirana i biološki je štetna i za
napadnutu osobu i za napadača. Ona je isključiva
karakteristika čoveka i predstavlja potencijal
ukorenjen u samim uslovima egzistencije ljudi, iako nije instinkt pošto maligna
agresija nije urođena, to znači da se može iskorjeniti.
 Apatija
Apatija (grč. apatheia, neosjetljivost) psihičko je stanje bezvoljnosti,
potištenosti, ravnodušnosti, gubitka čuvstvenosti i afekta. To
je bolesno stanje kod kojega vanjski događaji ne pobuđuju
nikakvo subjektivno doživljavanje, javlja se kod duševne
zaostalosti, melanholije, depresije, shizofrenije. U
stoičkoj filozofiji i najviše dobro i najveća vrlina filozofa;
ravnodušnost prema svemu što život donosi i suzdržavanje od
svakoga suda o stvarima temelj je nepomućena duševnog
mira (ataraksija).

Kluver-Bucyjev sindrom
Godine 1937. Kluver i Bucy opazili su vrlo izražen sindrom kod majmuna koji
nastaje kad se operativnim putem prekinu veze amigdala i moždane kore, tj. kad
se izvrši amigdalektomija. Prirodno je obilježje majmunovog ponašanja
iskazivanje odbojnosti, nepovjerljivosti i određenog stupnja agresivnosti u
susretu s neznancima ili neželjenim bićima (npr. znanstvenikom koji majmuna
drži zatvorenog u kavezu), ali i razvijanje suptilnih socijalnih i hijerarhijskih
odnosa s drugim članovima čopora (osobito ženkama).

Upravo ti vidovi ponašanja su poremećeni u Kluver-Bucyjevom sindromu, koji

se može opisati s tri bitne karakteristike:

1. Majmun nastoji spolno općiti sa svakim (i ženkama i mužjacima – bez obzira

na posljedice, npr. da ga dominantni mužjak potom istuče) i svakakvim okolnim
predmetima,

2. Majmun više ne iskazuje uobičajenu odbojnost i agresivnost prema drugom

članu čopora (ili čuvaru kaveza),

3. Majmun više gledanjem ne razlikuje jestivo od nejestivog, pa sve trpa u usta i

nejestive predmete ispljune tek kad ga okusni receptori pouče o tome.

Zajedničko obilježje sva tri poremećaja je pogrešno usmjeravanje nagona na

vidljive ciljeve u okolini. Dakle nije poremećen samo nagon, nego njegovo
usmjeravanje na odgovarajući cilj. Kluver-Bucyjev sindrom opažen je kod
nekoliko vrsta živih bića uključujući i čovjeka.
Opis tog sindroma i čovjeka s infekcijom mozga:

Prisutne su vrlo slabe emocije i premda je bolesnik prvotno bio nemiran, sada je
postao potpuno spokojan. Djeluje nezainteresirano za ljude i događaje oko
njega. Većinu vremena provodi zureći u televizor, ali nikada ga nije naučio
uključiti. Kada je televizor isključen, tada na staklenom ekranu gleda odraz ljudi
koji su u sobi . U nekim prilikama postaje veseo, neprikladno se smiješeći i
oponašajući tuđe geste i pokrete. Pošto počne s oponašanjem, to čini dulje
vrijeme. Ustima istražuje sve predmete koji su mu na dohvat ruke i čini se da
nije u stanju prikupiti podatke samo dodirom ili pogledom. Sve predmete koje
može podignuti stavlja u usta, liže ih ili grize.

Premda je prije bolesti bio heteroseksualno usmjeren, u bolnici je opaženo da se

približava muškim bolesnicima. Nikada se ne približava ženama.

Sindrom frontalnog režnja

Klinički najznačajniji regioni frontalnog režnja koji imaju specifične uloge su:

a)primarna motorna kora, koja se nalazi u precentralnom girusu i koja ima ulogu
u kontroli motornih funkcija suprotne polovine tijela.

b)Suplementarna motorna areja (SMA) je uključena u planiranje i koordinaciju

složenih motornih pokreta i radnji.

c)Brocina areja frontalnog režnja dominantne hemisfere odgovorna je za

tzv.motorni ili ekspresivni govor

d) U 8. Brodmannovom polju nalazi se centar za kontrolu voljnog,

horizontalnog usmjeravanja pogleda na suprotnu stranu.

e)Prefrontalna kora uključuje prednje i orbitalne dijelove frontalnog režnja i ima

značajnu ulogu u planiranju i izvođenju motornih aktivnosti, supresiji
nerelevantnih spoljnih stimulusa, inicijativi i motivaciji, emocionalnoj ekspresiji
i kontroli ponašanja. Posebno je frontoorbitalni deo čeonog režnja bogato
povezan sa limbičkim sistemom, hipokampusom i amigdaloidnim kompleksom
istrukturama temporalnog režnja.
f) Kortikalni centar za mokrenje ( kortikalni mikturacioni centar ) nalazi se u
zadnjim dijelovima gornjeg frontalnog i paracentralnog girusa. Ovaj centar
obezbeđuje kortikalnu inhibiciju pražnjenja mokraćne bešike i crijeva.

Oštećenja frontalnog režnja

1) Oštećenja precentralnog girusa (primarne motorne kore) uzrokuju

monoplegiju ili hemiplegiju suprotne polovine tijela, sa pojačanim
refleksima,spasticitetom i pozitivnim znakom Babinskog.

2) Oštećenja SMA uzrokuje kontralateralnu hipokineziju (siromaštvo spontane

motorike) i apraksiju, kao i otežano započinjanje pokreta, što liči na
parkinsonizam, ali bez rigiditeta i tremora.

3) Bolesnici sa oštećenjem centra za kontrolu voljnog, horizontalnog

usmjeravanja pogleda na suprotnu stranu imaju posebno upečatljiv problem
usmeravanja pogleda i okretanja glave na suprotnu stranu od strane lezije, koji
se u težim stanjima ispoljava i kao devijacija pogleda na istu stranu.

3) Rezultat oštećenja u Brocinoj areji je motorna afazija i buko-lingvalna

apraksija .

4) Oštećenja prefrontalnog, nadmodalnog korteksa uzrokuju poremećaje

ponašanja tipa socijalne dezinhibicije, gubitka inicijative i interesovanja,
nesposobnost riješavanja problema i gubljenje sposobnosti apstraktnog
mišljenja, poremećaje koncentracije i pažnje. Teška obostrana oštećenja,
posebno orbitofrontalnih dijelova režnja, praćena su akinetskim mutizmom
(bolesnik izgleda budan, ima očuvan ciklus budnosti i spavanja, ali sem pokreta
očnih jabučica, nema spontanih pokreta i inkontinentan je).

Sindrom temporalnog režnja

Sa prednje strane temporalni režanj je odvojen lateralnim sulkusom od
frontalnog režnja, dok su granice sa okcipitalnim, odnosno parijetalnim režnjem
manje precizno definisane.

Cirkulaciju temporalnog režnja obezbeđuje srednja (lateralni dio režnja) i zadnja

moždana arterija (medijalni deo režnja).
Osnovni funkcionalni dijelovi temporalnog režnja su:

1) primarna i sekundarna auditivna kora, koja se nalazi na gornjoj površini

gornjeg temporalnog girusa. Auditivni putevi iz oba uha projektuju se u
auditivnu koru i jedne i druge hemisfere ( bilateralna kortikalna prezentacija).
Auditivna kora dominantnog temporalnog režnja važna je za razumjevanje
izgovorenih riječi, dok je auditivna kora nedominantnog temporalnog režnja
važna za razumjevanje zvukova i muzike.

2) Iza auditivnog se nalazi vestibularni korteks u kome se završavaju

vestibularne projekcije (ravnoteža).

3) Medijalni dijelovi temporalnog režnja imaju važnu ulogu u učenju i

pamćenju.

4) U medijalnog dijelu temporalnog režnja nalaze se i olfaktivna i gustativna

kortikalna polja , kao dijelovi limbičkog sistema. Olfaktivna vlakna velikim
dijelom završavaju u unkusu hipokampusa.

5) Vlakna donjih dijlova optičke radijacije prolaze kroz bijelu masu temporalnog
režnja.

Oštećenja temporalnog režnja

a)Kortikalna gluvoća se ispoljava samo uz obostrano oštećenje primarne

auditivne kore. Bolesnik često nije svjestan ovog deficita. Oštećenje okolnih
asocijativnih dijelova kore dominantnog temporalnog režnja može da se ispolji
kao nerazumjevanje izgovorenih riječi. Ukoliko je u pitanju nedominantna
hemisfera nastaju teškoće u razumevanju zvukova (npr. bolesnik neprepoznaje
zvuk budilnika, zvono na vratima i dr. auditivna agnozija) i muzike (amuzija).
Najzad, poremećaje temporalnog režnja mogu da prate slušne halucinacije.
Funkcija sluha i u auditivnoj agnoziji i u Wernickeovoj senzornoj afaziji
očuvana je, tako da se radi o poremećaju razumjevanja, odnosno interpretacije
zvukova i govora.

2)Poremećaji pamćenja se manifestuju kod oštećenja medijalnih dijelova

temporalnog režnja, uključujući hipokampus i parahipokampalni girus.
Obostrana lezija uzrokuje potpunu nemogućnost zadržavanja tekućih događaja i
informacija. Bolesnici se nalaze u stanju anterogradne amnezije
Oštećenja medijalnih dijelova temporalnog režnja su razumljivo praćena i
poremećajima učenja: kod lezije dominantnog temporalnog režnja poremećeno
je učenje verbalno prezentovanog materijala , a kod lezije nedominantnog
temporalnog režnja vidnih informacija (učenje vizuelno prezentovanog
materijala).

3) I pored prisustva vestibularne kore u temporalnom režnju, vestibularni

poremećaji su rijetki, mada vrtoglavica može da bude deo aure u epileptičkim
napadima porijeklom iz temporalnog ili parijetalnog režnja.

4) Lezije medijalnih dijelova temporalnog režnja, posebno tokom epileptičkih

napada, mogu biti praćene olfaktivnim i, ređe, gustativnim halucinacijama.

5) Oštećenja limbičkih dijelova temporalnog režnja praćena su agresivnim i

antisocijalnim ponašanjem, bijesom, hiperseksualnošću ili apatijom.

6) Oštećenje vizuelnih vlakana u bijeloj masi temporalnog režnja dovodi do

kontra lateralne gornje homonimne kvadrantopsije. Složene vidne halucinacije
mogu da se jave tokom epileptičkih napada porijeklom iz temporalnog režnja.

Seksualni poremećaji

Seksualni poremećaji su poremećaji seksualnog funkcioniranja osobe. Dijele se

u tri osnovne kategorije:

1.seksualne disfunkcije (ili seksualni poremećaji u užem smislu),

2.parafilije

3.poremećaji spolnog (rodnog) identiteta.

Prvi su najučestaliji.

Seksualne disfunkcije su smetnje kod kojih osoba ne može izvesti seksualnu

aktivnost jer mu je narušena seksualna želja, seksualno uzbuđenje ili orgazam.

U seksualne disfunkcije ubrajamo prijevremenu ejakulaciju, smetnje erekcije,

gubitak ili smanjenje seksualne želje, teškoće u doživljavanju orgazma,
vaginizam i dispareunija.
 Parafilije i poremećaji spolnog identiteta su daleko rjeđi poremećaji (premda se
o njima mnogo više u medijima piše i govori).

Spolni identitet je naše poimanje sebe kao muškarca ili žene.

Uzroci

Najčešće su uzroci seksualnih poremećaja multifaktorijalni.Smatra se da pored

oštećenja limčkog sistema veliku ulogu igra i oklin.Tačni mehanizmi nastanka
još uvijek nisu dovoljno razjašnjeni.

Seksualne disfunkcije

Smanjenje ili gubitak seksualne želje jest stanje u kojem osoba vrlo malo ili
nimalo razmišlja o seksualnim aktivnostima, seksualnom odnosu, seksu i
seksualnosti. Vrlo rijetko mašta o
seksu. Ova je smetnja češća kod
žena nego kod muškaraca.

Uzroci mogu biti:

Tjelesni: Čine samo 5% uzroka;

obično su uzrok različite bolesti
žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem
(npr. šećerna bolest), neurološke i
ginekološke bolesti.

Psihički: negativan odnos prema

seksu zbog kulturnih ili odgojnih
razloga, negativna seksualna iskustva u prošlosti, poremećaj odnosa s
partnerom, neinformiranost o seksu, strah od napuštanja, strah od samostalnosti,
osjećaj seksualne krivnje zbog različitih sklonosti, monotonija u vezi, nedostatak
koncentracije, tjeskoba, depresija. Čest je strah od gubljenja kontrole nad
osjećajima i ponašanjem.

Tjelesni uzorci anorgazmija: fiziologija orgazma je složena, serije refleksnih

stisaka rodnice su uključeni. Svaka bolest ili ozljeda, ili primjena lijeka u tom
području može biti tjelesni uzrok koji uzrokuje izostanak orgazma. Ovi su uzroci
rjeđi od psihičkih.
Erektilne smetnje

Erektilne smetnje jesu smetnje kod kojih muškarac ne može uspostaviti erekciju
ili je održati do kraja seksualne aktivnosti, odnosno kad erekcija nije dovoljno
čvrsta da se seksualna aktivnost izvede. Češće se javlja kod starijih muškaraca.

Tjelesni uzroci se mogu podijeliti u:

- Hormonski poremećaji
Smanjenje razine testosterona u krvi zbog poremećaja testisa je rijetko, no lako
se prepoznaje i liječi. Drugi je uzrok povećanje izlučivanja prolaktina, hormona
žlijezde hipofize koji može dovesti do impotencije, a poremećaj nije lako uočiti
pri rutinskom liječničkom pregledu. Razinu prolaktina može smanjiti
bromokriptin i tako otkloniti impotenciju u tih bolesnika.
- Nuspojava lijekova
Najveća je vjerojatnost poremećaja kod uzimanja lijekova za smanjenje visokog
krvnog tlaka, cimetidina te nekih lijekova za liječenje psihijatrijskih bolesti.
- Lokalni uzroci
Prijašnje bolesti penisa kao što su prijapizam (dugotrajna bolna erekcija nastala
bez prethodnog seksualnog podražaja), ozljede penisa i Peyronieva bolest
(bolest vezivnog tkiva koja uzrokuje zakrivljenje penisa i smanjenje
ukrućenosti) mogu uzrokovati impotenciju zbog bujanja vezivnog tkiva i
začepljenja krvnih žila.
- Neurološki uzroci
Mnogi neurološki poremećaji, uključujući ozljede limbičkih dijelova mozga,
leđne moždine, manjka osjetnih signala ili oštećenja živaca (npr. nakon
operacijskog zahvata uklanjanja prostate ili mokraćnog mjehura), mogu
uzrokovati impotenciju. Kod operacijskih zahvata, impotencija se može izbjeći
tako da se živci ostave nedirnuti.
Čak polovica muškaraca s dijabetesom (šećerna bolest) postane impotentna
nakon prvih 6 godina bolesti, a impotencija može biti prvi simptom poremećaja
živaca uzrokovanih dijabetesom.
- Uzroci od strane krvnih žila
Muškarci s ovim poremećajima pate od potpunog nedostatka erekcije,
smanjenog ukrućenja penisa ili gubitka erekcije tijekom snošaja. Najčešće je
uzrok ateroskleroza (suženje ili začepljenje arterija). Ponekad zračenje zdjelice
uzrokuje oštećenja krvnih žila i posljedičnu impotenciju.
Prijevremena ejakulacija

To je smetnja kod koje muškarac ejakulira vrlo brzo nakon penetracije ili čak
tijekom penetracije. Češće se javlja kod mlađih muškaraca, više obrazovanih.
Razlikujemo:

Primarna prijevremena ejakulacija: muškarac nikada nije mogao kontrolirati

ejakulaciju-
Sekundarna prijevremena ejakulacija: počinje u određenom trenutku života kod
muškarca koji je prije toga mogao kontrolirati ejakulaciju.

Uzroci su:
Tjelesni uzroci: primarna i sekundarna prerana ejakulacija
Primarna: ovaj je tip najčešći. Povezan je s pretjeranom osjetljivošću penisa koji
dovodi do ejakulacije nakon 30 sekundi ili 1 minute aktivne penetracije. Javlja
se u 70-80% slučajeva.
Sekundarna: posljedica je poremećaja spolno-mokraćnih organa kao posljedica
impotencije, neuroloških bolesti, degenerativnih bolesti i bolesti krvnih žila,
uporabe različitih lijekova (protiv depresije, visokog krvnog tlaka, stimulansi,
itd.), hormonskih poremećaja te svih bolesti i ozljeda koji utječu na refleksni
mehanizam ejakulacije.
Psihološki uzroci: Rjeđi su nego tjelesni. Tipično je da imaju korijen u
negativnom odnosu prema seksu tijekom odgoja, neinformiranosti o seksu,
pritisku od strane partnera, problematičnom obiteljskom okruženju, tjeskobi,
stresu, strahu od neuspjeha, otežanom kontroliranju stimulacije itd.Gotovo je

Transseksualci

Transseksualac je osoba koja doživljava trajnu neugodu zbog svog spola i

spolne uloge i do te mjere se identificira sa
suprotnim spolom da vjeruje kako zaista jest
osoba suprotnog spola. Transseksualci često
traže operativnu promjenu spola. U ovu skupinu
ne ubrajaju se shizofrenici koji povremeno
izjavljuju da su suprotnog spola, kao
ni hermafroditi, koji imaju reproduktivne
organe obaju spolova. Osobe koje se
poistovjećuju sa suprotnim spolom općenito
pate odanksioznosti i depresije, što je velikim
djelom posljedica problema koje imaju u
društvu. Njih privlači isti spol, no ne doživljavaju se homoseksualnima, jer sebe
doživljavaju kao osobu suprotnog spola. Jedan od 30 000 muškaraca i jedna od
100 000 žena su transseksualni, no taj podatak može biti posljedica toga što žene
lakše prikrivaju svoju transseksualnost. Postavka da se
transseksualci hormonalno razlikuju od osoba normalnog spolnog identiteta nije
se pokazala ispravnom. Istraživanja (Gladue, 1987.) su pokazala da postoji vrlo
mala, ako i ikakva razlika, u razini hormona kod muških heteroseksualaca,
homoseksualaca i transvestita.

Istraživanje Meyer-Bahlburg iz 1979. pokazalo je da vrlo mali broj ženskih

transseksualaca ima povišenu razinu muških hormona. Razlike u razini hormona
mogle bi biti posljedica činjenice da si neki transseksualci sami daju hormone
suprotnog spola.

Nisu pronađene ni kromosomske anomalije kod transseksualaca

Iako uzrok još uvijek nije utvrđen smatra se da je u velikoj vezi sa oštećenjima
limbičkog sistema,ali još nije utvrđeno o kojim dijelovima limbičkog sistema je
riječ.

Većina transseksualaca izjavljuje da su se u djetinjstvu ponašali u stilu

suprotnom od njihovog spola. No, većina djece koja su u djetinjstvu imala
poremećeni spolni identitet u odrasloj dobi ne postaju transseksualci.

Maskulinost djevojčica i femininost dječaka mogu biti posljedica toga što je

majka uzimala spolne hormone za vrijeme trudnoće. Također, to može biti
posljedica nagrađivanja djeteta kada se ponaša neusklađeno s vlastitim spolom,
npr. kada dječak obuče majčinu haljinu. Osim instrumentalnog uvjetovanja,
poremećen spolni identitet u djetinjstvu može biti i posljedica modeliranja, npr.
ako se djevojčica više identificira s ocem nego s majkom.
Parafilije

Parafilije su vrsta poremećaja kod kojih su seksualno privlačni neuobičajeni

objekti, a seksualne aktivnosti neobične po svojoj
prirodi. Ovakva privlačnost treba biti snažna i trajati
barem 6 mjeseci da bi se poremećaj mogao
dijagnosticirati kao parafilija. Maštanja o onome što
parafiličari čine ne znače poremećaj ako nisu intenzivna,
ponavljajuća ili ako osoba nikad nije djelovala u skladu s
njima.
Epidemiologija

Osobe sa parafilijom zastupljene su u malom postotku u

populaciji, ali njihovo ponavljajuće ponašanje rezultira
visokom frekvencijom te pojavnosti, odnosno veliki postotak populacije bio je
žrtva osoba koja imaju parafiliju.
Može se reći da je među parafilijama najzastupljenija pedofilija. Prema
epidemiološkim podacima 10 do 20% djece u populaciji bilo je zlostavljano do
18 godine. 20% odraslih žena bilo je žrtva osoba s ezgibicionizmom i
voajerizmom.
Parafilije su češće zastupljene u muškaraca nego u žena. Fetišizam se gotovo
uvijek javlja kod mušaraca. Više od 50% parafilija javlja se prije 18 godine.
Pacijent sa parafilijom često ima nekoliko oblika parafilije u isto vrijeme ili u
različitim periodima života. To se naročito odnosi na egzibicionizam, fetišizam,
seksualni mazohizam, sadizam, transvestitski fetišizam, voajerizam i zoofiliju.

Seksualni fetišizam

Fetišizam podrazumijeva oslanjanje na neživi objekt da bi se postiglo seksualno

uzbuđenje. Fetišist, gotovo uvijek muškarac, ima ponavljajuće i intenzivne
seksualne porive prema neživim objektima, nazvanim fetišima, kao što su
ženske cipele; taj predmet se snažno preferira ili je čak neophodan da bi se javilo
seksualno uzbuđenje. Neki fetišisti skupljaju čitave kolekcije predmeta koji ih
uzbuđuju, a do njih često dolaze krađom.

Neki svoj fetišizam provode sami, dok je nekima potreban partner koji će
odjenuti fetiš, te im je to nužan preduvjet za spolni odnos.
Uzroci fetišizma nisu jednostavno objašnjivi. Znanstvenici teoretičari učenja
vjeruju kako se fetišizam razvija u ranom djetinjstvu gdje se predmet povezuje s
osobito snažnim
seksualnim uzbuđenjem
ili zadovoljstvom. Drugi
se ne koncentriraju na
rano već na kasno
djetinjstvo i
adolescenciju te
uvjetovanjem
(kondicioniranjem)
povezanim s
masturbacijom.
Psihoanalitička teorija
uzročnosti usmjerena je na koncept obožavanja penisa i strah od kastracije.
Po jednoj teoriji fetišisti postaju djeca koja su promatrala ili bila žrtve
neprikladnog
seksualnog ponašanja. Teorija kompenzacije kaže kako su fetišisti lišeni
normalnog
seksualnog zadovoljstva pa se nalaze u neuobičajenom seksualnom ponašanju.
Psihološki model pretpostavlja povezanost ponašanja, hormonskog i živčanog
sustava s
osobitim naglaskom na agresivno ponašanje i muške spolne hormone.

Posebna vrsta je transvestitski fetišizam, kod kojeg osobu uzbuđuje oblačenje u

odjeću osobe suprotnog spola.

Incest

Incest je seksualni odnos između bliskih srodnika za koje je brak zabranjen.

Tabu incesta prisutan je u gotovo svim ljudskim društvima. Najčešći je incest
između brata i sestre, a sljedeći najčešći između oca i kćeri.

Struktura obitelji u kojoj se javlja incest je obično patrijarhalna i tradicionalna,

naročito s obzirom na podređeni položaj žena u odnosu na muškarce. Očevi koji
imaju odnose sa svojim kćerima su često jako pobožni, moralistički i fanatični u
svojim religioznim uvjerenjima. Nezadovoljni su u braku, u seksualnom
ili emocionalnom smislu, a ne žele seksualno zadovoljenje potražiti izvan
obitelji.
Rizični faktori da će se u obitelji javiti incestuozni odnosu su: život s očuhom,
majka koja nije završila srednju školu, slaba povezanost s majkom te manje od
dva bliska prijatelja u djetinjstvu.

Uzroci: Najčešće je to alkoholizam,

bilo kao akutno ili hronično stanje,
kombinovan sa raznim psihičkim
poremećajima - neurozama, psihozama,
psihopatijom, urođenom maloumnošću,
klimakteričnim krizama, kao i raznim
drugim stanjima koja mogu da budu
uzrok incesta i bez uticaja alkohola. Od
spoljnih faktora navode se teške stambene prilike, poremećeni bračni odnosi,
nepotpuna porodica, duga odsutnost bračnog druga i slično.

Pedofilija

Pedofili su odrasle osobe, obično muškarci, koji seksualno zadovoljenje nalaze

kroz fizički i često seksualni kontakt s djecom pretpubertetske dobi s kojom nisu
u srodstvu. U slučajevima kada se djetetu nanašaju fizičke ozljede govori se o
silovanju djeteta. Pedofili obično poznaju djecu koju zlostavljaju, najčešće su im
susjedi ili prijatelji obitelji. Oni su osobe niske socijalne zrelosti, niskog
samopoštovanja i kontrole poriva, slabih socijalnih vještina te su često kruto
religiozni i moralistični.

Glover je još tridesetih godina 20. st. utvrdio da je

pedofilska fantazija obrana od psihotičnog
raspada. Pedofili se često osjećaju odbačenima od
društva i prije no što sami počnu s pedofilskim
radnjama, a pri sankcioniranju često smatraju da
im je društvo namijenilo veću kaznu nego što su
je zaslužili. Pedofilija, kao i većina parafilija, nastaje još u djetinjstvu pri čemu
je dijete – budući pedofil, i samo seksualno zlostavljano. Ipak, to nije
stopostotan uzrok.
Zabilježeno je da uzrok kasnijem parafiličnom ponašanju mogu biti obiteljski
čimbenici (snažan lik često depresivne majke koja obiteljski život organizira na
način da ulogu oca načini nepotrebnom gdje se istodobno dijete pretvara u
osobu koja će se brinuti za majku, i ono kasnije zbog uskraćene ljubavi i
normalnog djetinjstva ostvaruje osvetu putem seksualnog podražaja). Djeca koja
dožive seksualno zlostavljanje u razdoblju latencije (7 – 12 god.) kada nemaju
razvijene seksualne fantazije i aktivnosti, često i sami postaju pedofilima, a
konstantno ponavljanje delikta u kasnijim godinama s djecom određene dobi
nerijetko indicira dob u kojoj je sam počinitelj doživio zlostavljanje.
Biološkim uzrocima često se pripisuje stanje poremećene razine
neuroprijenosnika seratonina, a neki su primjeri pokazali i da moždana
disfunkcija uzrokovana tumorom može utjecati na nastanak ove vrste parafilije.

Dvije osnovne razlike između incesta i pedofilije:

1.Incest se događa među članovima iste obitelji

2.Većina žrtava incesta je starija od žrtava pedofila

Među psihoanalitičkim hipotezama česte su neseksualne osnove seksualnog

zlostavljanja djece: idealizacija djetinjstva, potreba za nadmoći,
onesposobljavajuća anksioznost vezana za seksualne odnose s odraslom osobom
te osjećaj socijalnog i profesionalnog neuspjeha u svijetu odraslih. Postavka da
su pedofili često i sami bili seksualno zlostavljani u djetinjstvu dobila je malo
podrške u istraživanjima.

Voajerizam

Voajerizam (virenje) je značajno davanje prednosti pribavljanju seksualnog

zadovoljenja kroz gledanje drugih kada nisu
obučeni ili kada imaju seksualne odnose.
Voajer
postiže orgazam samozadovoljavanjem, za
vrijeme promatranja ili kasnije, sjećajući se
onoga što je vidio. Stvarni kontakt s osobom
koju je gledao je rijedak.

Voajeri su obično mladi, neoženjeni,

submisivni i ustrašeni od neposrednijeg seksualnog kontakta s drugima. Bitni
element voajerizma je da promatrana osoba ne zna da ju se gleda, što doprinosi
uzbuđenju voajera.

Uzroke vojerizma pojašnjava prije svega psihoanalitičko tumačenje koje se

zasniva na pretpostavci da je u osnovi voajerizma bitna uloga podsvjesnog
straha od kastracije. Voajere doduše uzbuđuju »zabranjene« žene i spolnost,
iako samo na sigurnoj udaljenosti. Kao što kažu, voajeri se ne mogu riješiti
svoje vezanosti uz majku iz Edipovskog razdoblja. Yalom svjedoči o skupini od
8voajera. 5 ih je potvrdilo da su prvo promatrali majku.
Psihoanalitičari upozoravaju i na to da se u voajeru skriva kap sadizma.
Kadvoajer primjeti svoju »žrtvu«, čini mu se da nadmoćan. Promatrana žena je
njegov »plijen«, u spolni akt promatranja unosi, barem u fantazijama, dosta
nasilja. Važno je pri tome kako se osjeća. Voajeri se naime ne osjećaju bolesno,
pa zato i nisu posebno motivirani za liječenje.

Ekshibicionizam

Ekshibicionizam je opetovana, značajna sklonost postizanja seksualnog

zadovoljenja kroz izlaganje spolovila nepoznatoj osobi. U većini slučajeva
prisutna je želja da se šokira i zbuni promatrača. Poriv za pokazivanjem je
preplavljujući i egshibicionistu ga je gotovo
nemoguće kontrolirati. Na takvo ponašanje potiče
ga i anksioznost, a ne samo seksualno uzbuđenje.
U vrijeme čina obično nisu svjesni društvenih i
pravnih posljedica onoga što rade. U tom trenutku
ponekada imaju palpitacije i glavobolju te osjećaj
nestvarnosti, a kasnije ih napadaju drhtavica i
grižnja savjesti. Eksibicionisti vrlo rijetko traže fizički kontakt s promatračem, a
izuzetno rijetko nasrću na promatrača.

Jedna psihodinamska teorija naglašava da je “pokazivanje” posljedica straha od

kastracije zbog kojeg si osoba mora dokazati da je još uvijek muškarac.
Objašnjenje ovog poremećaja pokušale su dati i teorije učenja, no nijedno
objašnjenje nije dokazano.

Seksualni sadizam/mazohizam

Seksualni sadizam je značajno davanje prednosti pribavljanju ili povećavanju

seksualnog zadovoljstva nanošenjem fizičke boli ili psihološke patnje, npr.
ponižavanjem.

Seksualni mazohizam je značajno davanje prednosti pribavljanju ili povećavanju

seksualnog zadovoljstva kroz podvrgavanje patnji ili ponižavanju.
Oba ova poremećaja se mogu naći i u homoseksualnim i u heteroseksualnim
vezama, no smatra se da je više od 85% osoba u ovakvim odnosima pretežno ili
isključivo heteroseksualno. Većina sadista za partnere nalaze mazohiste.

Te osobe uglavnom vode normalan,

konvencionalni život, a po prihodima i
socijalnom statusu su iznad prosjeka.
Njihovi seksualni odnosi uključuju
tjelesno zarobljavanje (vezanje),
osjetilno uskraćivanje (vezanje očiju),
nanošenje boli (rezanje, elektrošokove)
te razne načina ponižavanja (mokrenje i
defeciranje po osobi, verbalno
vrijeđanje)…

Posebna vrsta sadomazohizma je infantilizam, kada se jedna osoba ponaša

prema drugoj kao prema nemoćnom djetetu. Najopasniji oblik ovakvih odnosa
naziva se hipoksifilija, kada se uzbuđenje postiže uskraćivanjem kisika
mazohistu.

Kognitivni teoretičari naglašavaju u objašnjenju ovog poremećaja važnost priča

koje partneri izmišljavaju, a koje obiluju značenjem (npr. gospodar i rob).

Psihoanalitičari ovaj poremećaj objašnjavaju kastracijskim kompleksom

muškarca, koji nanošenje boli drugoj osobi doživljava kao izraz muževnosti.

Druga psihoanalitička teorija naglašava da sadomazohisti uzbuđenje zbog boli

pripisuju seksualnom uzbuđenju.
 Manično depresivne psihoze

EPIDEMIOLOGIJA

Rasprostranjenost depresije u svim sredinama je veoma velika i predstavlja

pojavu od ogromnog socijalnog i medicinskog značaja, kako zbog svoje
raširenosti, tako i zbog izrazitih subjektivnih patnji, poremećaja ponašanja,
onesposobljenja za obavljanje društvenih funkcija i suicidalnih ideja koje se
javljaju kod bolesnika. Introvertovanost i usamljenost današnjeg čovjeka
prouzrokovana savremenim uslovima življenja, uz zahtjev za sve većim
potiskivanjem svojih doživljaja, stvaraju podlogu za depresivno reagovanje.
Poznato je da približno 50% onih koji izvrše ili pokušaju samoubistvo, boluju od
depresije.

Istraživanjem velikih grupa bolesnika sa određenih područja, došlo se do

podatka da najmanje 5% muškaraca i 9% žena mogu očekivati nastanak
primarnog afektivnog oboljenja tokom života. Primjećeno je da su osobe
ženskog pola zastupljenije kada je reč o manično - depresivnoj psihozi, i to u
srazmeri od 10:7, šta više, po nekim tvrdnjama taj odnos je 10:5. Pri ispitivanju
opšte populacije nalazi se da je kod 6.7% muškaraca primarna smetnja u životu,
a kod 8.5% sekundarna, dok je kod 12.9% žena ona primarna, a kod 5.7%
sekundarna. Proučavanja u duševnim bolnicama ukazala su na to da je depresija
kod 26.5% muških pacijenata primaran, a kod 7% sekundaran simptom, dok je
kod ženskih u 24.7% slučajeva primaran, a kod 12.5% sekundaran.

Nasuprot otkriću Farisa i Danhema da se shizofrenija češće javlja među

pripadnicima nižih gradskih slojeva, manično - depresivna psihoza se, po
zapažanjima stručnjaka, javlja sa većom frekvencijom kod viših socijalnih
staleža.

Do nedavno su autori etno psihijatrijskih istraživanja bili saglasni u tome da se

manično - depresivna psihoza rijeđe sreće među žiteljima arhajskih nego među
žiteljima nearhajskih zajednica. Međutim, sve češće se iznosi mišljenje da se
ova bolest ravnomerno distibuira, s tim da se kod članova nekih plemena (npr.
afričkih) pojavljuje pod nešto promjenjenom kliničkom slikom.

Iton i Vejl su ispitivali raširenost duševnih oboljenja kod Haterita, pripadnika

anabaptističke sekte u sjeverozapadnim djelovima Kanade i SAD. U pitanju je
zajednica sa visokim stepenom unutrašnje integrisanosti i patrijarhalnim
uređenjem zasnovana na tradiciji. Utvrđeno je da među 8542 žitelja ove sekte
postoji velikih broj oboljelih od depresivno - manične psihoze, čiji je brojni
odnos sa oboljelima od shizofrenije bio 4:1

ETIOLOGIJA

Ne može se pouzdano reći kakve situacije i zbivanja utiču na pojavu manično -

depresivne psihoze, a još teže je odrediti način na koji se etiološki činioci
povezuju da bi pod određenim uslovima razvili oboljenje. Iako se o etiologiji
ovog oboljenja zna dosta, ne raspolaže se jasnim i empirijskim dokazima o tome
zašto, kada i pod kojim uslovima neke biohemijske promjene ili neki
konstitucionalni tip podstiču pojavu simptoma, kao što nam je nepoznato i to na
koji način jedan ili više činilaca dovode do pojave oboljenja.

Nije utvrđena nikakva integrativna etiološka teorija manično - depresivne

psihoze tako da se pri osvrtu na činioce za koje se smatra da imaju etiološki
karakter treba opredjeliti za tumačenja iz tri osnovne grupe:
biološke, psihološke i sociokulturne koncepcije.

BIOLOŠKE KONCEPCIJE

S obzirom na činjenicu da je kod manično - depresivne psihoze primaran

poremećaj afekta, porjeklo oboljenja se traži u oštećenjima i promjenama
moždanih struktura odgovornih za nagonsko - afektivni život. Oštećenja
hipotalamusa i nepravilnosti u njegovom radu mogu rezultirati poremećajem
afekta, pa i nastankom afektivne psihoze. Treba uzeti u obzir i endokrine činioce
(štitna žlijezda, hipofiza, gonade) sa važnom ulogom u nagonsko - afektivnom
životu.

Jedan od faktora koji uslovljavaju pojavu manično - depresivne psihoze je

proizvodnja pogrešnih neurotransmitera.

Kateholamini (neurotransmiteri) koji se oslobađaju na završetku neurona u

sinaptički prostor iz kojeg aktiviraju receptore drugog neurona, djelom bivaju
ponovo preuzeti u vezikule na krajevima neurona, a djelom se razgrađuju pod
dejstvom enzima monoaminooksigaze. Antidepresivni medikamenti
predstavljaju inhibitore ovog enzima i povećavaju koncentraciju kateholamina.
Triciklički antidepresivi smanjuju ili sprečavaju ponovno preuzimanje
katehamina u vezikule, a smatra se i da jednim djelom povećavaju osetljivost
neuronskih receptora na neurotransmitere. Litijumove soli koje imaju
antimanični efekat pospešuju ponovno preuzimanje kateholamina u vezikule i
time smanjuju njihovu koncentraciju u sinaptičkom prostoru. Očigledna je veza
između poremećaja afekta i nepravilne distribucije neurotransmitera.

Što se genetskih činilaca tiče, pouzdano je utvrđen njihov značaj u nastanku

manične depresije, što se vidi na slijedećoj tabeli :

Stepen srodstva sa bolesnikom Verovatnoća obolevanja (u procentima)

Roditelji 10 - 15

Djeca 10 - 15

Braća i sestre 10 - 15

Dvojajčani blizanci 20

Jednojajčani blizanci 70

Prema Kalmanu i Sleteru, jednojajčani blizanci bolovali su od manično -

depresivne psihoze u 100% slučajeva. Po drugim autorima taj procenat iznosi
97% ili 86%, a kod dvojajčanih 24% - 26%. Rizik od oboljevanja povećava se u
zavisnosti od stepena srodstva. Ako su oba roditelja oboljela, rizik za djecu se
penje i do 40%. Utvrđeno je takođe da je rizik od oboljevanja veći ukoliko se
bolest kod srodnika javila u mlađem uzrastu.

Na osnovu određenih istraživanja u vezi sa hereditetom bolesti, došlo se do

otkrića da se bolest genetski ne prenosi sa oboljelog oca na sina. Pošto očev X
hromozom primaju samo kćerke, i uzimajući u obzir činjenicu da veći broj
oboljelih čine žene, izvedena je hipoteza da nasljeđivanje manično - depresivne
psihoze ima veze sa X hromozomom. U prilog toj teoriji idu i istraživanja koja
su obuhvatila dvije porodice sa slučajevima manične depresije i sljepila za boje:
naime, pokazalo se da su svi članovi tih porodica, koji su bolovali od manične
depresije istovremeno pokazivali sljepilo za boje, što je uslovljeno genom na X
hromozomu, ili su bili prenosioci tog gena kada su u pitanju bile žene. Nasuprot
tome, postoje i istraživanja koja pokazuju da se oboljenje može prenositi sa oca
na sina, što ukazuje na to da broj manično - depresivnih bolesnika sa X
nasljeđem ne može biti velik. Način genetskog prenošenja ovog psihičkog
poremećaja nije sasvim jasan. Smatra se da je prenosilac autozomni gen sa
nekompletnom penetrantnošću. Postoje mišljenja da se manično - depresivna
psihoza prenosi poligenski, odnosno heterogenski.

Krečmer (1921.) utvrđuje da preko 60% oboljelih od manično - depresivne

psihoze poseduje pikničnu tjelesnu konstituciju.

PSIHOLOŠKE TEORIJE

Prema psihoanalitičkom konceptu (K. Ambraham, S. Frojd), korjeni despresije

vuku iz oralne faze individualnog psihoseksualnog razvoja u kojoj su se javile
određene smetnje. U pitanju je uskraćivanje ljubavi djetetu, prvenstveno od
strane majke, što je prisutno u tri četvrtine slučajeva. To uslovljava fiksacije u
oralnoj fazi, tj. povećanu zavisnost od svih osoba koje mogu da pruže
emocionalnu gratifikaciju. Naime, prema psihoanalitičkom učenju, prvobitna
bazična osjećanja djeteta su osjećanja sitosti i gladi koja bude adekvatna prijatna
ili neprijatna doživljavanja koja u drugom slučaju iziskuju zadovoljenje potreba.
Kod djeteta postoji tzv. "primarni narcizam" koji ga održava u stanju konstantne
žudnje za spoljašnjom gratifikacijom, ono živi po principu zadovoljenja Ida,
usljed čega razvija osećaj omnipotencije. Međutim, u sljedećoj fazi razvoja ono
se odbija od dojke, njegove želje ostaju neispunjene, usljed čega se gubi osećaj
svemoći koja se sada pripisuje roditeljima, ali uz istovremeno zahtjevanje
kompenzacije u vidu ljubavi sa njihove strane. U drugom moralnom stadijumu
razvijaju se prva ambivalentna osjećanja, djete na frustracije odgovara bjesom i
impulsivnom željom da objekat koji frustrira uništi proždiranjem. Tada se javlja
konflikt zbog toga što djete nesvesno prepoznaje objekat svojih agresivnih
tendencija kao voljeni objekt koji mu omogućava osećanje zadovoljstva i
zaštićenosti, koji je u isto vreme iz njegove perspektive svemoćan i od koje mu
prijeti potencijalna kazna, što konflikt čini snažnim. Kada je u djetinjstvu ova
dinamika dovoljno intezivna, djetetu ne preostaje ništa drugo do da agresiju
usmjeri prema sebi. Već pomenuto uskraćivanje ljubavi djetetu zaustavlja i
fiksira njegov emocionalni razvoj na oralnu fazu, što se zapaža kod odraslih
depresivnih bolesnika koji pate od poremećaja u ishrani. Prema Abrahamovoj
hipotezi, stvarno ili simbolično ponavljanje konflikta koji su izazvali arhaičnu
depresiju u djetinjstvu mogu da dovedu do pojave depresije u kasnijem dobu.
Jednom uspostavljeni prototip depresivnog reagovanja može osobu učiniti
sklonom da i u toku života tako reaguje.
Svaka depresivna reakcija, po psihoanalitičkom učenju, izazvana je realnim i
mnogo češće imaginarnim gubitkom objekta od kog se subjekat oseća zavisnim.
Po gubitku objekta, nesvjesna ambivalentna osjećanja koje je subjekt gajio
prema objektu sada se okreću ka subjektu, u kojem se javlja bjes prema osobi
koja ga je ostavila, a istovremeno i osjećanje krivice zbog realnih ili imaginarnih
osjećanja prema objektu. Introjekcija objekta od strane subjekta rezultat je želje
da se objekat sačuva u samom sebi, ali to za posljedicu ima razaranje
subjektovog Ega, i poistovećivanje sa izgubljenom osobom. Sadomasohistički
stav koji je karakterističan za depresiju, kao i osećaj gubitka vlastitog Ja,
proizilaze iz ambivalencije prema izgubljenom (introjektovanom) objektu, i
tako, prema Frojdu, prouzrokuje ideje samooptuživanja i osećanja sopstvene
ništavnosti. Depresivni bolesnik od svoje
bolesti ima sekundarne dobiti, njegovo
stanje je potvrda i dokaz zasluženog
samokažnjavanja, a istovremeno i apel za
pomoć i odraz neizmjerne želje za
zadovoljenjem narcističkih nagona.
Međutim, izlazak u susret tim pozivima
često pogoršava stanje bolesnika koji svoje
pozive za pomoć, ljubav, razumjevanje i
zaštitu koristi za produbljivanje depresije
koja mu služi kao odbrana. Bolesnik zahvaljujući svom stanju izbjegava
društvene i porodične obaveze i sukobe koje ne bi mogao podnijeti, a
istovremeno i kažnjava i osobe iz svoje okoline prema kojima gaji ambivalentna
osjećanja, uskraćujući im ljubav i nježnost.

Impotencija odnosno frigidnost kao jedan od simptoma depresije pored

uslovljenosti opštim padom nagonskih stremljenja, služi kao način da se
oslabljeni Ego zaštiti od eventualnih novih konflikata. Sve te sekundarne dobiti
su nesvjesne i pacijent ih svjesno negira.

Što se manije tiče, pored već izložene teorije sitosti i gladi u ranom djetinjstvu
kao i hipotezi o postojanju jednog, zaštitičnog Super - ega (manija) i jednog
kažnjavajućeg Super - ega (depresija), ona se tumači kao način poricanja ili
nepriznavanja depresije kao primarnijeg afekta.
SOCIOKULTURNE TEORIJE

Što se tiče hipoteza o značaju društva i kulture kod afektivnih psihoza, one
mogu da se sažmu u slijedeća zapažanja:

1. učestalost depresivnih poremećaja razlikuje se od jedne kulture do druge;

2. klinička slika može varirati od kulture do kulture;

3. zapaženo je da karakteristike depresivnih stanja mogu da se mjenjaju kod istih

kultura pod različitim uslovima.

Recimo, subsaharski dio Afrike spada u područja u kojima se depresija rijetko

sreće, dok je učestalost afektivnih psihoza kod Haterita, Anabaptista i Jevreja
dosta visoka. Kol za urbani dio populacije Njujorka navodi postojanje
depresivnih simptoma kod 20% građana, dok je Lejgton utvrdio da je u Novoj
Škotskoj frekvencija depresivnih stanja tri puta manja. Što se tiče kliničkih
karakteristika depresije, najveće razlike, pored razilke u frekvenciji i intenzitetu
odnose se na osejćanje krivice i samoubilačke ideje. Osjećanje krivice je izrazito
naglašeno kod Evropskih depresivnih bolesnika sa indicijama da je ovaj
simptom prevalentan jevrejsko - hrišćanskim
kulturama. On se, kako ukazuju stručnjaci, u
novije vrijeme javlja i među Japanskim
depresivnim pacijentima. Aktuelna su
istraživanja odnosa depresije i socijalnih
klasa, u kojima postoji saglasnost da depresije
u različitim socijalnim klasama mogu
pokazivati različite simptome. Već je
napomenuto da je primjećeno da pripadnici
viših socijalnih staleža snose veći rizik za oboljevanje od manično - depresivne
psihoze.

U ispitivanju sociokulturnih činioca u genezi ovog oboljenja primjećeno je da se

depresija javlja češće u sredinama čije pripadnike odlikuje izraženo osjećanje
odgovornosti, dužnosti, krivice i straha. Usljed nemogućnosti projektovanja
krivice i odgovornosti na druge, pojedinac pod pritiskom osjećanja obaveze i
savjesti, češće ispoljava depresivno raspoloženje. Ranije spomenut primjer sekte
Haterita, zatvorene zajednice čiji pripadnici imaju razvijeno osjećanje dužnosti a
u kojoj je broj oboljelih od manično - depresivne psihoze proporcionalno velik,
govori upravo u prilog ovoj teoriji. Agresivnost i neprijateljska osjećanja bivaju
usmjereni ka sebi a ne ka okolini.

MANIJA
KLINIČKA SLIKA

Ovo duševno oboljenje karakterišu slijedeći osnovni simptomi:

1. Hiperhormičnost - naglašenost i diskordinisanost osnovnih životnih

dinamizama

2. Hipertimičnost - intenzitet emocija je pojačan

3. Hiperaktivnost - naglašeno pojačanje motornih aktivnosti u svim njenim

oblicima

4. Vegetativna i životna hiperhormičnost - pojačanost i ubrzanost svih vitalnih

dinamizama

Bolest može početi naglo, bez prodroma, nakon neke psihičke traume ili u toku
nje, a i poslije kratkotrajne faze blagog depresivnog raspoloženja.

Kada je početak postepen, maniju najavljuje izmjenjeno, praskavo ponašanje

bolesnika, prebučno i preoštro reagovanje na stvari koje ga se ne tiču
neposredno, zatim, tu je i povišena seksualna aktivnost, ekstravagantan način
odjevanja, uporna nesanica.

Osnovni poremećaj kod manije je patološki povišen afekt. Pacijent je u

euforičnom raspoloženju, koje podrazumjeva opšti životni optimizam, stanje
apsolutnog zadovoljstva. Nekritičan je u odnosu na sebe i svoje ponašanje i ništa
ne može uticati na njega da izgubi svoje pretjerano dobro raspoloženje.

Usljed tako povišenog afekta, bolesnik vrlo rado voli da pjeva i to čini bez
mjere, satima, do promuklosti, prekidajući pjesmu s vremena na vrijeme kako bi
ubacio kakav lascivan komentar ili dosjetku. Zbog povišenih vitalnih
dinamizama, kod njega se zapaža verbalna i motorna hiperaktivnost, višenoćna
nesanica, pretjerana agilnost. Manični bolesnik bukvalno nije u stanju da se
skrasi na jednom mjestu, mimika mu je vrlo živa, oči sjajne, često se primjećuju
manirizmi. Manični pacijent unosi u sebe velike količine hrane i tečnosti,ako
uopšte stigne da uradi od podsticaja koji ga vuku na sve strane, međutim, to
očigledno ne može biti izvor energije kojom raspolaže u naizgled neiscrpnim
količinama.U maničnom stanju oboljeli naginju ka lascivnosti i vulgarnosti,
ponekad i na javnim mjestima pribjegavaju zadovoljenju svog razularenog
libida, pa ne prezaju ni od seksualnih delikata. Skloni su rasipanju novca na sve i
svašta, sve do poslijednje pare, prezadužuju se. Svoju hiperaktivnost i prisilnu
potrebu za kretanjem nadopunjavaju putovanjem iz mjesta u mjesto, birajući pri
tom što brža i skuplja prevozna sredstva.

Misaoni tok je ubrzan do stepena bujice ili bjega ideja ( fuga idearum ), rastrzan
zbog spoljašnjih podsticaja koji neprekidno odvlače bolesnikovu pažnju. Govor
je ubrzan, pacijent postaje logoroičan, njegove misli se mogu pratiti ali ni jednu
ne završava do kraja. Nema poremećaja u pamećenju, štaviše, ono kao da je
osvježeno pa se bolesnik često prisjeća ranije naučenih stvari. Pasivna pažnja je
vrlo živa a percepcija izoštrena, tako da bolesnik zapaža svaki detalj iz svoje
okoline, a aktivna pažnja je zbog ranije pomenute hipervigilnosti oslabljena, i
nije je moguće fiksirati na više od nekoliko trenutaka. Stanje svijesti i
sposobnost orijentacije takođe nisu poremećeni. Sumanute ideje koje produkuju
manični bolesnici potiču od njihovog patološki povišenog afekta ( sintimne
sumanute ideje ), one se pojavljuju i nestaju sa maničnim raspoloženjem. U
pitanju su sumanute ideje veličine i značaja: bolesnik vjeruje da može sve što
hoće, a hoće mnogo, da raspolaže velikim bogatstvom i uticajem u najvišim
društvenim krugovima, od njegove inicijative zavisi sudbina svijeta, on je
najljepši, najjači itd. Obmane čula kao iluzije i pseudohalucinacije rijetko se
sreću.

DEPRESIJA
KLINIČKA SLIKA

Depresivnu psihotičnu epizodu karakteriše slijedeća grupa simptoma:

Vitalni dinamizmi umanjeni i usporeni postojanje nemotivisane duboke tuge

često pomješane sa strahom,usporenost i oslabljenost motornih pokreta, sve
životne funkcije i nagoni umanjeni, funkcija spavanja oštećena u smislu
postojanja teške nesanice

Bolesnici se uglavnom žale na opštu slabost, malaksalost, nedostatak životne

energije, teškoće u mišljenju,
dekoncentrisanost, slabo pamćenje,
nesposobnost za donošenje odluka i
izvršavanje obaveza, stalnu unutrašnju
napetost i neodređene unutrašnje prepreke
koje moraju savladati da bi bilo šta uradili. Depresivni bolesnik ima utisak da je
izgubio sva znanja i sposobnosti koje je imao.Također je prisutan i problem
nesanice koji posebno umje da muči bolesnika, tako da oni nerijetko izjavljuju
kako bi se osjećali bolje samo da mogu bolje da spavaju. Karakteristične su
noćne more i rano jutarnje buđenje nakon kojeg bolesnik ostaje iscrpljen.
Zanimljivo je to da kod lakših formi depresije oboljeli negira, nekad vrlo
energično, postojenje depresivnog afekta.Anksioznost koja se uočava u većem
broju slučajeva je slobodno-lebdeća, a u manjem broju slučajeva je kanalisana i
manifestuje se kao fobija ili opsesivno-kompulsivna neuroza.

Kod depresije su česti fenomeni depersonalizacije i derealizacije:bolesnici tvrde

da se sa njima i njihovom okolinom nešto dešava, da se stvari mijenjaju, sve im
je nekako zamagljeno i nejasno što im otežava kontakt sa okolinom. Ova svoja
doživljavanja ne mogu precizno verbalizovati niti prevazići i staviti pod
kontrolu.Međutim, za razliku od shizofrenih bolesnika, kod depresivnih ne
dolazi do dalje razrade ovih stanja i razvoja sumanutosti.Depresivni bolesnici su
najčešće svjesni da se promjene odvijaju u njima, a ne u njihovoj okolini.

Dominantan simptom je nesposobnost da se doživi, pa čak i zamisli osećanje

radosti, sreće, zadovoljstva ( anhedonia ). Bolesnici se žale da više ništa ne može
da ih obraduje.Ovakvo stanje dosta često muči bolesnika pa ga mnogi ističu kao
glavnu subjektivnu tegobu.

Kod blažih oblika depresije,deprersivna slika se često maskira nizom tjelesnih

simptoma.Osim uobičajenih koji se sreću kod svih depresivnih stanja (insomnia,
gubitak apetita, iscrpljenost, lako zamaranje, glavobolja, gubitak libida,
impotencija, frigidnost, opstipacija, poremećaji menstrualnog ciklusa,itd. ),
bolesnici su skloni raznim hipohondrijskim idejama, što ih čini pretjerano
strašljivim i sumnjičavim prema svakoj novoj tjelesnoj senzaciji koju tada
smatraju znakom bolesti. Stoga bolesnik svoje umišljene zdravstvene probleme
vidi kao osnovni problem, a depresiju tek kao njegovu posljedicu (maskirana
depresija).

Teži oblici depresije mogu početi naglo ili postepeno.Depresivno raspoloženje

tada postaje manifestno, iako i dalje postoji čitav niz različitih tjelesnih
simptoma koji čine sastavni dio kliničke slike.Bolesnik ima pogureno držanje,
namršteno čelo sa tzv. znakom omege, pognutu glavu, pogled fiksiran
nadole.Nema apetita, javlja se foetor ex ore, bolesnik progresivno mršavi,
znojenje i druge sekrecije su snižene.Seksualni nagon je ugašen, javlja se teška
nesanica, noćne more i rano jutarnje buđenje.Za teže depresivne bolesnike
karakteristično je da su im tegobe najizraženije u jutarnjim časovima , kada je i
najveća opasnost od suicida usljed bolesnikovog straha od patnji koje donosi
slijedeći dan, dok tokom dana dolazi do blagog poboljšanja.Kada depresija
postane dublja i bolesnika obuzme osjećanje bespomoćnosti i nadolaska neke
neodređene i velike nesreće. Pokušaji ohrabrenja nemaju efekta.

U naročito teškim depresijama često se zapažaju hipohondrične sumanute ideje,

koje se mogu odnositi na bilo koji dio tijela i bilo koji organ, a najčešće se
odnose na gastrointestinalni trakt.Postoji određena osnova za razvoj ovakve
sumanutosti: peristaltika crijeva je usporena , prisutni su opstipacija i
nadutost.Sumanute ideje se često vezuju i za kardiovaskularni sistem, bolesnik
osjeća izvjesne neprijatne senzacije oko srca,pa na osnovu toga zaključuje da je
ono teško oboljelo. Usljed teškoća u pamćenju, mišljenju i
drugih psihičkih problema, hipohondrijske sumnje usmjerene
su i ka CNS-u, a zbog čestog uriniranja depresivnih te gubitka
seksualnog nagona i impotencije, i na urogenitalni trakt.Usljed
pražnjenja anksioznosti kroz mišiće nastaju bolovi,pa to daje
povoda za nova strahovanja.Depresivni bolesnik umišlja da je
smrtno oboljeo, da mu se raspadaju unutrašnji organi ili on
cijeli, šireći oko sebe zarazu od koje će poumirati članovi
njegove porodice , okolina, svi ljudi na svijetu, ubjeđen je da
mu se mozak pretvorio u vodu, javljaju se već pomenute nihilističke sumanute
ideje , a u težim slučajevima, oboljeli može vjerovati da je već
mrtav.Karakteristično je da se hipohondrijske sumanute ideje razvijaju češće
kod starijih bolesnika , što se objašnjava činjenicom da su starije osobe, bili da
su depresivne ili ne, zabrinute za svoj život i zdravlje, tako da bilo koja
promjena u njihovim tjelesnim funkcijama ,kao i psihičkim, daje osnova za
razvijanje takvih ideja.One su sekundarne sumanute ideje koje nastaju na već
postojećem patološki izmjenjenom afektu, idejama krivice i manje vrijednosti, i
na nesposobnosti suočavanja sa aktuelnim problemima.

Halucinacije ne predstavljaju čest i izražen simptom depresije, a njihovo

povremeno javljanje može da izazove sumnju da je u pitanju neka druga
psihoza, pogotovo ako njihov sadržaj ne pretstavlja jasnu projekciju depresivnog
afekta. Iluzije su česte. Orjentacija bolesnika obično očuvana i dobra, osim ako
ga njegova depresija toliko okupira da dovede do poremećaja pažnje. Konfuzno
stanje, dezorjentisanost i defekti u pamćenju mogu se sresti kod starijih
pacijenata, ali se ovi simptomi ublažuju ili potpuno nestaju sa povlačenjem
depresije.

U nekim slučajevima depresija može da se izrazi i u agitovanoj formi koju

karakteriše psihomotorni nemir koji je izraz anksioznosti, neprekidne strepnje od
nadolazeće opasnosti. Bolesnik ne može da se smiri na jednom mestu, krši ruke,
zapomaže, preklinje da mu se pomogne i da mu se skrate muke. U takvom stanju
koje za njega nepodnošljivo, postoji opasnost da bolesnik izvrši tzv. gnusno
samoubistvo (klanje, paranje stomaka, ubadanje grudnog koša itd.).

Depresivni bolesnik traži pomoć od ljekara, ali je često i odbija, traži lijekove,a
zatim iskazuje bojazan da će mu oni naškoditi i izazvati zavisnost, ili dolazi
nakon nekoliko dana tvrdeći da mu se stanje pogoršalo od terapije. Sa jedne
strane, zaokupljen je suicidalnim fantazijama, a sa druge strane pokazuje veoma
intezivan strah od smrti i traži medicinsku pomoć. Ponekad se dešava da
depresivni bolesnik nakon traženog pregleda koji, nasuprot njegovom ubjeđenju
ili bojazni, pokazuje da tjelesnog oboljenja nema, naprasno izvršava i
samoubistvo.
 Shizofrenija
UVOD

Shizofrenija je duševna bolest koja oboljeloj osobi onemogućava razlikovanje

stvarnih (realnih) od nestvarnih (nerealnih)
doživljaja ili iskustava, ometa logičko
razmišIjanje, normalne osjećajne doživIjaje
prema drugim osobama, te narušava njeno
društveno funkcioniranje. Bolesnici mogu imati
teškoća s pamćenjem.
Shizofrenija narušava život bolesnika, ali i
njihovih obitelji. Oboljeli od shizofrenije često
imaju teškoće na radnome mjestu, ne mogu raditi
ili ne mogu završiti školovanje, pa im je potrebna financijska pomoć obitelji.
Članovi obitelji većine bolesnika vode brigu o njihovu redovitom uzimanju
Iijekova.
Shizofrenija nije uzrokovana teškim životnim uvjetima tijekom djetinjstva,
osobnom slabošću ili lijenošću. Shizofrenija je bolest uzrokovana fizičkim
promjenama, kao rak ili srčana bolest.
Do danas još nema izlječenja od shizofrenije, ali odgovarajuće liječenje
lijekovima omogućuje uspješnu kontrolu bolesti.

Simptomi

Brojni su i raznovrsni simptomi koji se viđaju u shizofrenih bolesnika, kao što

zorno ilustrira iskaz jednog shizofrenog bolesnika: "Shizofren vidi drvo, osjeća
kako je umrla njegova majka, smije se, a pri tomu kaže da je ljut".
Bolest se može manifestovati na najrazličitije načine s potpuno različitim
znakovima (simptomima). Kod pojedinih osoba simptomi mogu biti vrlo teški,
dok su kod drugih beznačajni ili uopšte nisu izraženi. Postoji samo neodređen
osjećaj da"nešto nije u redu".
Kod osoba koje pate od shizofrenih poremećaja najčešće je prisutan strah i
osjećaj da se od njih suviše zahtjeva. Kod shizofrenih poremećaja često dolazi
do gubitka vlastite osobenosti, svog ja i identiteta.Takva osoba osjeća da
između nje i okoline nema nikakvih granica. Bolesnik osim toga vjeruje da su
drugi preuzeli vlast nad njim, jer se ne može zaštititi (postavljanjem granica).
Radi bolje preglednosti simptomi se često dijele na pozitivne i negativne
simptome. Jedni simptomi (pozitivni) se tokom neke faze bolesti javljaju
dodatno uz normalno doživljavanje na primjer halucinacije ili sumanute misli, a
drugi simptomi (negativni) se ogledaju u manjku u
odnosu na period prije bolesti (npr. nedostatak poleta, povlačenje u sebe)
Najvažniji su simptomi:

halucinacije
sumanute ideje
poremećaji mišljenja
poremećaj volje
socijalno povlačenje
depresija
nedostatak osjećaja za bolest
osjećaj promijenjenosti (osjećaj upravljanja od spolja/od
drugih)

Pozitivni simptomi

Halucinacije

Naš mozak posjeduje neku vrstu filtera za mnoge

nadražaje iz okoline koji bi u protivnom mogli da preplave mozak. Kod
shizofrenih poremećaja je poremećena ta funkcija filtriranja.
Moguća"obrambena strategija" je kompletno isključivanje spoljašnjih nadražaja
(slično kao "navlačenje zavjese") kao na primjer u snu. Naš mozak, međutim,
radi i dalje: u snu sanjamo; kod bolesnika se javlja neki oblik
" sna u budnom stanju" - halucinacije. On čuje glasove (akustične
halucinacije), osjeća mirise (mirisne halucinacije) ili vidi stvari koje ne postoje
(vizualne halucinacije) i takva zapažanja smatra realnim.

Sumanute ideje

Iz vjerovanja nastaju za bolesnika realna mišljenja. On čvrsto vjeruje da ga

proganjaju (manija gonjenja), da je bog (religiozna manija) ili da se sve odnosi
na njega (ideje odnosa), drži sečvrsto svojih uvjerenja od kojih se ne može
odvratiti nikakvim uvjeravanjima ili dokazima da njegove ideje ne odgovaraju
stvarnosti. Uzrok tome leži u činjenici da se bolesnik povukao usvoj unutrašnji
svijet i da je "navukao zavjesu", slično kao što smo vidjeli kod halucinacija. Na
taj način gubi mogućnost da svoje misli, svoju vlastitu "stvarnost" uporedi sa
realnošću uspoljašnjem svetu.

Poremećaji mišljenja

Naručito u slučajevima kad je bolesnik emocionalno uzbuđen ili umoran

njegove misli i govor postaju nesuvisli ili teško razumljivi. Bolesnik će
prekinuti razgovor u sred rečenice ili će potpuno izgubiti nit. Često osjeća
"nadiranje" određenih misli. Ti simptomi, međutim, nemaju nikakve veze sa
"maloumnošću". Kod ove bolesti inteligencija ostaje sačuvana.

Negativni simptomi

Kod grupe negativnih simptoma često je vrlo teško razgraničiti da li je neko

određeno
ponašanje bolesnika znak bolesti ili je pokušaj savladavanja bolesti - tako što će
se, na primjer, povlačenjem zaštititi od navale nadražaja.

Nedostatak volje

Bolesnici pojavom bolesti gube svoj uobičajeni elan i zanimanje za sve one
stvari kojima su se ranije rado bavili. Zbog toga im vrlo teško pada ispunjavanje
uobičajenih profesionalnih i ostalih zadataka.

Gubitak osjećanja
Bolesnik ne može ni da se veseli, ni da izražava svoja osjećanja na način na koji
je to ranije mogao.

Socijalno povlačenje

Bolesnici se vrlo često povlače u sebe i ograđuju od svoje porodice i ostale

okoline. Ne osjećaju se dobro ni u krugu dobro poznatih osoba, a vrlo često
izražavaju strah i od njih.

Depresija
Kod shizofrenih poremećaja može doći do pojave depresija, naročito ako
pogođene osobe osjećaju da je bolest u velikoj mjeri izmijenila njihov život.
Bolesnici mogu biti toliko očajni da više ne vide nikakav izlaz. Oko 10 % svih
bolesnika je tokom trajanja te bolesti izvršilo samoubistvo!

Uzroci

Što su uzročnici shizofrenije i kako oni dovode do pojave bolesti te što sve
utječe na tijek, prognozu i ishod bolesti velika je zagonetka. Na rješavanju ove
zagonetke radi ogroman broj znanstvenika koji istražuju različite neurobiološke,
psihodinamske, antropološke, evolucijske,sociodinamske i kulturološke procese
koji bi mogli pridonijeti nastanku i razvoju shizofrenih poremećaja.
Brojna genetska, biohemijska, psihofarmakološka, neuroimunološka,
neuroanatomska, neuroendokrinološka i druga istraživanja nastoje osvijetliti
biologijsku podlogu shizofrenije..
Psihodinamičari tragaju za odgovorom zašto se shizofreni bolesnici povlače iz
realiteta u svijet fantazije te koliko obiteljska psihodinamika i rane psihotraume
utječu na nastanak i očitovanje ove teške bolesti. Socioantropološka istraživanja
usmjerena su na rasvjetljavanje evolucijske, etnoantropološke i socijalne
uvjetovanosti i osebujnosti shizofrenije.
Čini se kako su biološki čimbenici važniji ustvaranju predispozicije za
shizofreni poremećaj, dok su psihosocijalni čimbenici precipitirajući agensi.
Predisponirajući čimbenici, koji određuju sklonost razvoju shizofrenog
poremećaja mogu biti genetski, virusni, prenatalna i porođajna oštećenja
mozga,itd. Precipitirajući čimbenici, kao što su različiti psihološki,
interpersonalni, socijalni i kulturološki, također značajno utječu kako na pojavu
tako i na tijek i ishod shizofrenih poremećaja.

Dvadesetih godina ovog stoljeća počinje se istraživati shizofreniju u kontekstu

obitelji.
Prvi istraživači nalaze posredne dokaze za genetsko prenošenje shizofrenije,
a druga grupa se posvećuje proučavanju poremećenih odnosa u obitelji te
njihovoj ulozi u nastanku shizofrenije. Uloga obitelji u nastanku shizofrenije se
danas ne vidi kao uzročno-posljedični odnos. Smatra se da obitelj nije kriva za
bolest svog člana, ali poremećeni obiteljski odnosi su znatno veće opterećenje za
oboljelog od shizofrenije te je neizbježno, ukoliko postoje, prepoznati patološke
obrasce i uključiti obitelj u liječenje. Uzroci shizofrenih poremećaja do danas
nisu u potpunosti razjašnjeni. Sve činjenice, međutim,ukazuju na to da su neki
ljudi osjetljiviji na spoljašnje uticaje i nadražaje. Zbog te ranjivosti oni posebno
snažno doživljavaju mnoge stvarnim te su zbog toga manje "otporni" na
opterećenja, stres i unutrašnje konflikte.
Oni su dakle osjetljiviji od drugih ljudi.
Takva ranjivost se stručnim jezikom naziva vulnerabilnost.
Ako opterećenja i stres postanu preveliki, kod takvih osoba dolazi do neke vrste
"sloma živaca" i do pojave simptoma bolesti. Povezanost između
vulnerabilnosti i izbijanja bolesti može da se objasni na primjeru osjetljivosti na
sunčanje osoba koje imaju svijetlu kožu. Tip kože predstavlja dispoziciju,
nasljednu sklonost, baš kao i vulnerabilnost. Za osobe svijetle kože sunce je
jednako opasno kao što je stres opasan za posebno osjetljive osobe. Osobe
svijetle kože mogu se zaštititi kremama za sunčanje, ali ipak ne smiju suviše
dugo boraviti na suncu.Vulnerabilnim osobama će zaštitu pružiti neuroleptici.
Bolest se najčešće po prvi put javlja između puberteta i tridesete godine života,
ali u pojedinačnim slučajevima može početi ranije ili kasnije.
Prije stvarnog početka bolesti obično postoji razdoblje tokom kojega je bolesnik
posebno osjetljiv i živi u stalnoj napetosti, rastrzan svojim mislima i
osjećanjima. Na to se često reaguje "bijegom" - povlači se u sebe, traži izlaz u
alkoholu i drogama ili se pridružuje nekoj sekti. Poslije tih neuspješnih pokušaja
savladavanja bolesti javljaju se opisani simptomi.
Dopaminska hipoteza

Kad mozak obrađuje informacije ti se nervni impulsi dalje prenose nervnim

putevima. Između pojedinih nervnih ćelija postoje dodirna mjesta (sinapse) na
kojima su za dalji prenos impulsa potrebne prenosne materije (transmiteri).
Naučnim je istraživanjima ustanovljeno da je kod shizofrenih poremećaja
poremećen prijenos nadražaja na određenim sinapsama, a uzrok je previše
prenosne materije koja se zove dopamin. Neurolepticima se blokiraju prijemna
mjesta naćelijama (receptori) tako da zbog viška dopamina ne može da dođe do
prevelikog nadražajanervnih ćelija.

Uloga nasljeđa

I kod drugih se bolesti (rak, infarkt srca) može naslijediti sklonost za neku
određenu bolest. Sama sklonost ne može, međutim, u dovoljnoj mjeri da objasni
nastajanje bolesti. Osobe u čijimse porodicama javljaju shizofreni poremećaji,
ne moraju i same oboljeti. S druge strane, bolest se može pojaviti i u onim
slučajevima kada niko u porodici ne pati od shizofrenih poremećaja.Rizik
obolijevanja u cjelokupnom stanovništvu je 1%,a kod bliskih rođaka 10%.

Vrste shizofrenije

Ovisno o prevladavajućim simptomima u vrijeme procjene razlikujemo različite

tipove shizofrenija. Premda je teško posve predvidjeti prognozu i ishod liječenja
različitih tipova shizofrenije, može se reći kako je paranoidni tip sklon
najblažem, a hebefreni tip najtežem tijeku bolesti. Važno je istaknuti kako ishod
liječenja u velikoj mjeri ovisi o tomu kada je započeto liječenje, u ranoj ili
poodmakloj fazi bolesti. Ako se liječenje započne što ranije, to su veće šanse za
brže i potpunije povlačenje simptoma bolesti.

Paranoidna shizofrenija

Bitno je obilježje ovog tipa shizofrenije prije svega prisutnost upadljivih

sumanutih ideja, a nešto malo rjeđe i slušnih halucinacija, pri čemu su
kognitivne funkcije i osjećaji relativno očuvani. Popratni simptomi uključuju još
anksioznost, srdžbu,suzdržanost i svadljivost.

Premorbidna ličnost

(karakteristike ličnosti prije pojave bolesti) je često karakteristična: radi se

o afektivno hladnim osobama, koje su često nezadovoljne, kivne na druge,
sarkastične i svadljive.
Hebefrena shizofrenija

To je zapravo dezorganizirani tip shizofrenije, a bitna obilježja su bizarno ili

blesavo ponašanje, nepovezan govor i osjećajna tupost ili prisustvo
neodgovarajućih osjećaja. Obično počinje u vrijeme puberteta ili rane
adolescencije otkuda dolazi i naziv grč.hebeos - dječak, phrenos - duša.
Prognoza je obično loša zbog progredijentnog tijeka te brze dezintegracije i
propadanja ličnosti.

Katatona shizofrenija

Bitna obilježja ovog oblika shizofrenije su izražene psihomotoričke

smetnje koje uključuju motoričku nepokretnost (katatoni stupor) ili pojačanu
motoričku aktivnost, izraženi negativizam, mutizam, neobične voljne pokrete,
eholaliju i ehopraksiju. Tijek bolesti obično je intermitentan s dosta dobrim
remisijama i recidivima, a prognoza je relativno povoljna.

Post-shizofrena depresija

Radi se o depresivnoj epizodi koja može biti produljena, a

predstavlja produžetak bolesti kada su shizofreni simptomi već oslabili ili
nestali.

Rezidualna shizofrenija

Radi se o stanju kada više nema upadljivih psihotičnih, produktivnih ili

dezorganiziranih simptoma shizofrenije kao što su sumanute ideje, halucinacije,
nepovezan govor ili dezorganizirano ponašanje, a dogodila se barem jedna
epizoda shizofrenije.

Shizofreniformni poremećaj

Ovaj poremećaj nalazi se između kratkog psihotičnog poremećajau kojega

simptomi traju najmanje jedan dan, ali kraće od jednog mjeseca, i shizofrenije za
čiju dijagnozu je potrebno da simptomi traju najmanje 6 mjeseci
Što se događa s mozgom u shizofreniji?

U oboljelih od shizofrenije javlja se neravnoteža kemijskih tvari u mozgu koje

se nazivaju neurotransmiteri. Neurotransmiteri su kemijski prijenasnici koji
omagućuju prijenos “impulsa” (živčani signal) među živčanim stanicama ili
neuronima. Jedan od takvih kemijskih prijenosnika je dopamin, a vjeruje se da
shizofreni bolesnici proizvode dopamin u suvišku ili da su preosjetljivi na
postajeći dopamin. Istraživači su otkrili
nekoliko skupina receptora za dopamin u
mozgu. I ostali su neurotransmiteri, npr.
serotonin, noradrenalin, odgovorni za
nastanak shizofrenih simptoma. Najvažnija
uloga za nastanak simptoma pridaje se
kemijskoj neravnoteži dopamina i serotonina
u mozgu oboljelih od shizofrenije.
Istraživanja mozga oboljelih od shizofrenije,
danas dostupnim najsuvremenijim tehnikama i metodama, neosporno pokazuju
da je za nastanak shizofrenih simptoma odgovoran poremećaj u funkciji i/ili
strukturi mozga. Između mozga oboljelih od shizofrenije i zdravih osoba postoje
vrlo jasne razlike: u mozgu dijela bolesnika oboljelih od shizofrenije povećane
su moždane komore ispunjene moždanom tekućinom (ventrikuli), smanjen je
dio mozga koji se naziva hipokampus, smanjena je aktivnost u dijelu mozga koji
se naziva prefrontalna moždana kora, a koji je odgovoran za funkcije mišIjenja,
pamćenja i učenja.
Literatura
Stjepan Gamulin,Matko Marušić,Zdenko Kovač i saradnici „Patofiziologija“
šesto,obnovljeno i izmjenjeno izdanje;Zagreb 2005god

Arthur C. Guyton „Medicinska fiziologija“ jedanaesto izdanje;Beograd 2008god

Lennart Heimer „Neuroanatomija“ drugo izdanje;1994god

Ljiljana Pačić-Turk „Klinička neuropsihologija“

Internet