OSNOVE FILOZOFIJE
Predgovor Predgovor ..........................................................................5
Poštovani čitatelju,
vjerojatno se kod nekih od vas pri samom spomenu filozofije pojavi
tjeskoba zbog nerazumijevanja filozofskih pojmova i preširokog
razglabanja. Ova je knjiga prilagođena onima koji se po prvi put susreću s
filozofskim pojmovima i promišljanjima. Svakako da ćete učeći o
filozofima i proučavajući njihove temeljne misli razviti svoje mišljenje i
obogatiti rječnik, a možda i prihvatiti nove životne poglede i stavove. Ovdje
možete naći odgovore na najvažnija životna pitanja i probleme od
najmudrijih ljudi kroz povijest, sve do onih iz današnjice.
Knjiga je podijeljena na osam dijelova: uvod u filozofiju, filozofiju
staroga vijeka, filozofiju srednjega vijeka, filozofiju novoga vijeka,
suvremenu filozofiju, filozofski rječnik, popis literature te kazalo imena.
U prvom poglavlju ćete se upoznati sa samim pojmom filozofije i
osnovnim pitanjima kojima se ona bavi, te s njezinim podrijetlom i
podjelom. Naravno da su najobimnija i najvažnija sljedeća poglavlja, a
odnose se na prikaz povijesti filozofije. Podijeljena su vremenski kako smo
već naveli, a potom tematski i lekcijski. Tako se filozofija staroga vijeka
dijeli na kozmološko, antropološko, ontološko, etičko i religiozno
razdoblje. Uz mnoštvo tema koje su obrađivali filozofi srednjega vijeka,
bazirali smo se na problem odnosa vjere i uma te problem univerzalija.
Novovjekovna filozofija započinje renesansom, nastavlja se racionalizmom
i empirizmom, prosvjetiteljstvom te njemačkim klasičnim idealizmom.
Suvremena filozofija proučava iracionalizam, dijalektički materijalizam,
pozitivizam, filozofiju egzistencije, fenomenologiju, filozofiju života,
analitičku filozofiju, dekonstrukcionizam, filozofiju uma te suvremenu
filozofiju politike. U tom se poglavlju nalazi i lekcija o suvremenim
bosansko-hercegovačkim filozofima. Na kraju svakoga poglavlja nalaze se
pitanja koja se odnose na tekst. Filozofski rječnik, popis literature te kazalo
imena su na samom kraju knjige.
autor
1
SADRŽAJ
SADRŽAJ..........................................................................6
A. UVOD U FILOZOFIJU ...............................................9
Što je filozofija?.....................................................10
Filozofija i religija .................................................13
Traganje za smislom života ....................... 13
Filozofija naspram mita..........................................14
Filozofija i znanost ................................................15
Podrijetlo i povijest filozofije ................................16
Važnije filozofske discipline .................................19
B. FILOZOFIJA STAROGA VIJEKA ...........................25
I. Kozmološko razdoblje .................................................26
Miletska škola........................................................27
Pitagorejska škola...................................................28
Heraklit...................................................................29
Elejska škola ......................................................... 30
Posrednici između Heraklita i Parmenida ............ 32
Atomisti ................................................................ 35
II. Antropološko razdoblje................................................37
Sofisti (V. i IV. st. pr. Kr.) ....................................38
Atena kao središte filozofije........................38
Sokrat (470. - 399. pr. Kr.).................................... 40
Takozvane sokratovske škole ................................42
Kinička i kirenska škola ........................................43
III. Ontološko razdoblje....................................................44
Platon......................................................................45
Aristotel ................................................................49
 Aristotelova etika i politika....................................51
O Bogu, prvotnom nepokrenutom pokretaču.......53
IV. Etičko razdoblje staroga vijeka..................................54
Helenističko-rimsko razdoblje ..............................55
Epikureizam.......................................................... 59
Skepticizam i relativizam ......................................61
V. Religiozno razdoblje staroga vijeka............................62
Novoplatonizam ....................................................63
Kršćanstvo i filozofija ...........................................64
C. FILOZOFIJA SREDNJEGA VIJEKA .......................63
Srednjovjekovna filozofija ....................................67
Problem odnosa vjere i uma ..................................68
Osvrt ........................................................... 71
D. FILOZOFIJA NOVOGA VIJEKA..............................77
Filozofija renesanse..........................................................78
Savanarolina socijalna Firenzza ............................78
Kopernikanski obrat ..............................................79
Racionalizam i empirizam................................................83
Racionalizam .........................................................84
Empiziram .............................................................87
Prosvjetiteljstvo................................................................91
Njemački klasični idealizam.............................................94
E. SUVREMENA FILOZOFIJA ...................................101
Iracinalizam..........................................................102
Kršćanski egzistencijalizam.................................103
Dijalektički materijalizam....................................104
Pozitivizam............................................…….......105
Filozofija egzistencije..........................................106
Fenomenologija…...………….............................108
Filozofija života...................................................109
2
Analitička filozofija.............................................111
Dekonstrukcionizam............................................112
Filozofija uma......................................................113
Suvremena filozofija politike...............................115
Suvremeni filozofi iz BiH………................……117
Filozofija (u) budućnosti?....................................119
F. RJEČNIK I TUMAČ POJMOVA..............................128
G. LITERATURA......................................................... 131
H. KAZALO IMENA.................................................... 134
A UVOD U FILOZOFIJU
U ovom se poglavlju upoznaje sa sljedećim sadržajem:
- što je filozofija i iz čega je nastala,
- koje su poteškoće pri definiranju filozofije,
- koja pitanja postavlja filozofija,
- koji je smisao života za altruiste, a koji za hedoniste,
- koji su najpoznatiji grčki bogovi,
- što je kopernikanski obrat,
- o čemu Viktor Frankl govori u djelu Zašto se niste ubili?,
- koji je najpoznatiji filozof optimizma, a koji pesimizma,
- koji su filozofi imali posljedice radi filozofskih uvjerenja,
- kako su Boga shvaćali Platon i Aristotel, a kako neki filozofi IXX. i
XX. stoljeća,
- što je mit i kakvo je mitološko objašnjenje svijeta,
- u čemu se mit i religija razlikuju od filozofije,
- koja su znanstvena pitanja i u čemu se znanost razlikuje od
filozofije,
- koja su obilježja istočnoga, a koja grčkoga „mudraca“,
- koja su temeljna obilježja budizma, koja konfucionizma, a koja
Zaratrustrina,
- na koja razdoblja dijelimo povijest filozofije,
- koje su najvažnije filozofske discipline i kojim se pitanjima bave.
ŠTO JE FILOZOFIJA?
 Suvremeni čovjek često je u izmišljenoj žurbi, pokretu i prezaposlenosti.
Neprestance traži razonodu radi razonode. Brzina življenja mu ne dopušta ni da se čudi, ni
da se divi svemu što ga okružuje. Stoji li možda iza svega toga strah od samo će i dosade? I
prvi filozofi, kao i oni kasnije imali su, međutim, vremena za razmišljanje. Da su, kojim
slučajem, Tales i prvi filozofi bili prezaposleni kojekakvim drugim „obvezama“ možda
danas filozofije ne bi bilo? Međutim, on i njegove kolege, nisu mogli odoljeti ču đenju i
divljenju svega što ih okružuje u prirodi. Upravo iz divljenja i čuđenja nastala je filozofija.
Radikalno filozofsko čuđenje je izazvalo revolucionarni obrat u dotadašnjem načinu
življenja, aktiviralo kritičku i stvaralačku snagu čovjeka koja je pobudila „ nemirenje“ sa
situacijom.
Riječ filozofija grčkoga je podrijetla, a etimološki je nastala od riječi phílos i
sophía (prijatelj i mudrost) što znači da je filozof (philósophos) onaj koji ljubi mudrost kao
najviše znanje. Prema rimskom govorniku Ciceronu grčki filozof Pitagora prvi je koristio
pojam filozofija. Sokrat je tvrdio da on nije mudrac, nego tek onaj koji traga za mudrošću.
Platon je išao korak dalje i tvrdio kako je samo Bog mudar, dok je Aristotel zapisao kako
je filozofija božanska nauka.
Na uvodno pitanje: Što je filozofija?nije tako lako dati odgovor. To stoga što se
djelokrug filozofije tijekom stoljeća mijenjao (spoznaja prirode, čovjeka, Boga…), ali i
zato što filozofija ni danas nije zatvorena, zaokružena cjelina, nego je uvijek otvorena.
Filozofija je vječno traganje za mudrošću , a kako je mudrost beskonačna, tako ni filozofija
nema svoj kraj.
Iz logike se uči da je definicija sud kojim se nedvosmisleno određuje sadržaj
nekoga pojma. Nemoguće je, međutim, odrediti definiciju pojma filozofija, koja bi bila
obvezna i od sviju prihvaćena. Ipak, kako moramo odnekud početi, mogli bismo možda, za
početak, filozofiju predstaviti kao kritički (obrazložen, objektivan i nepristran) način
promišljanja o svemu. Kakvu filozofiju odabereš, takav ćeš i život imati, rekao bi Fichte.
No, ima i onih koji tvrde kako im nikakva filozofija nije potrebna i kako nikakvu filozofiju
ne žele odabrati. Iako toga možda nisu svjesni, i oni su odabrali. Odabrali su da ne žele
izabrati. Za neke je filozofija oblik spoznaje svijeta kao cjeline, dok drugi tvrde kako se
filozofija treba opredijeliti strogo na promatranje čovjeka s ciljem poboljšanja uvjeta
ljudskoga življenja. Možda se na koncu može reći da je za većinu prihvatljiva definicija po
kojoj je filozofija uzvišena misaona djelatnost koja se bavi pitanjima o bitku, istini i svijetu
kao cjelini.
Iako su nekima danas preokupacija šport, računala, ribolov, kladionice ili neki
drugi hobi u koji strastveno troše najviše vremena, postoje pitanja od kojih ma koliko
bježali, ne mogu pobjeći. Teško je povjerovati da je ikada egzistiralo razumsko ljudsko
biće koje se nije zapitalo o svome podrijetlu, tj. tko je, od kuda je i kamo ide? Misle ći
čovjek prošlosti, upravo kao i čovjek današnjice, kao i onaj u budu ćnosti, mora sebi
postaviti to pitanje. No, filozofsko promišljanje traži misaoni napor pa stoga filozofija nije
za mase. Možda zbog toga filozofiju, od svih srednjoškolskih maturanata, izučavaju samo
gimnazijalci. Kao što je veliki grčki fizičar, matematičar i mehaničar Arhimed (287. - 212.
pr. Kr.) tražio čvrstu i nepokretnu točku, uporište u svemiru kojom bi pomaknuo cijeli
3
svemir, tako i svaki čovjek traži uporište, točku, koja će biti temelj njegova života. Tu
točku čine odgovori na brojna pitanja osobito kod mladića i djevojaka koji se nalaze na
raskrižju života. Dok se na empirijska pitanja mjerljivo i egzaktno odgovara, dotle se na
filozofska pitanja uglavnom odgovara uz više mogućnosti.
Filozofija traži odgovore na sljedeća pitanja: Što je biće, što bit, a što bitak? Je li
izvor spoznaje razum ili iskustvo? Što je čovjek? Što je istina? Je li čovjek slobodno biće?
Postoje li neke moralne norme i koliko ga obvezuju? Što je dobro, a što lijepo? Koji je
smisao života? Većina se filozofa slaže da je sreća smisao života, ali daju različite
odgovore na pitanje što je sreća. Čovjek lišen slobode čeznuo bi za radostima običnoga
slobodnog čovjeka i zavidio onima koji mogu prošetati gradom kada to zažele. Onaj tko to
ima, često je nezadovoljan, mrzovoljan i depresivan. Mnogo je razloga da se čovjek raduje
i veseli, ali ako je on u svome duhu ruševina, sve će promatrati mrzovoljno i bez
vrijednosti, pa i sam život.
Hegel, njemački filozof optimizma, tvrdio je kako je povijest stalni napredak, dok
je za pesimista Schopenhauera povijest besmisleni poraz za porazom. Gotovo od početka
filozofije postoje oprečna mišljenja o smislu života. Jedni predvođeni Sokratom tvrde
kako u životu treba biti altruist (lat. alter - drugi), tj. kako je smisao života u pomaganju
drugima, dok hedonisti (grč. hedoné - užitak) tvrde kako je smisao života u nasladama.
Postoji i promišljanje koje filozofiranje shvaća kao bespotrebno traćenje vremena,
a filozofe poistovjećuje s izgubljenim i nepraktičnim osobama. Budući da se filozofija o
svim pojavama i događanjima pita zašto je tomu tako?, logično je očekivati kako će biti i
učenika koji će postaviti pitanje: Zašto učiti filozofiju? Ako se zbog opće kulture mora
nešto znati o npr. Napoleonu, Aleksandru Velikom i ostalim osvajačima i rušiteljima, te
ako se mora učiti o sramnim djelima Nerona i Kaligule, valjda i filozofi, koji su postavili
temelje europskoj kulturi i zapadnjačkoj civilizaciji, zaslužuju da se i o njima nešto zna.
(Gaarder, J., Sofijin svijet, Znanje, Zagreb, 2010., str. 33.; dalje: Ss.) Tim više što su upravo
filozofi postizali krajnje domete ljudske misli i širenja raznih ideja kao što je primjerice
ideja o ljudskoj jednakosti koja je čisto filozofska, začeta kod grčkih sofista, dorađivana
u kršćanstvu i razrađena u filozofiji Johna Lockea.
PITANJA
1. Što je filozofija i iz čega ona nastaje?
2. Jesi li čuo za konkretan primjer korupcije i je li on izazvao tvoje čuđenje?
3. Jesi li pronašao svoju „Arhimedovu točku“ u životu?
4. Kojim se pitanjima bavi filozofija?
5. Koji je smisao života za altruiste, a koji za hedoniste?
6. Koji je najpoznatiji filozof optimizma, a koji pesimizma?
FILOZOFIJA I RELIGIJA
 Status filozofije i religije u društvu, kao i njihov međusobni odnos nije bio uvijek
isti kroz povijest. Dok je primjerice u staroj Grčkoj filozofija doživjela procvat, bezboštvo
je bilo kažnjivo. Sasvim oprečna situacija bila je komunističkim državama u XX. stoljeću
gdje su i filozofija i religija bili zabranjeni, pa se u školama umjesto predmeta vjeronauk i
filozofija izučavao marksizam. Mnogo je filozofa koji su svoja filozofska uvjerenja platili
životom. Sokrat je u montiranom procesu osuđen na smrt jer je tobože „zanemarivao
bogove i kvario atensku mladež“. Ustvari je smetao političkim moćnicima. Istu je sudbinu
doživio i Aristotel, koji je izbjegao smrt tako što je pobjegao iz Atene. I Anaksagora je
zbog „bogohuljenja“ bio prognan iz toga grada, i najvjerojatnije u brodolomu stradao. I
filozofi srednjega vijeka znali su platiti cijenu svojih stavova pa je tako Giordano Bruno
završio na lomači, dok je zbog vjerskih uvjerenja život dao filozof Thomas Morus. Poljski
filozof Leszek Kolakowsky je 1966. izbačen iz Komunističke partije jer je „kvario
mladež“, dok je američki filozof Bertrand Russell uhićen u osamdeset i devetoj godini jer
je prosvjedovao protiv nuklearnoga naoružanja.
Platon je prihvaćao vjerovanje u grčke bogove od kojih su se u tadašnjoj Grčkoj
najviše štovali Zeus, Hera, Apolon, Atena i Dioniz, ali je govorio i o Demijurgu,
božanskome biću, koje je oblikovalo svijet. Aristotel je uspio razumski spoznati da je Bog
jedan. Tvrdio je da, ako među bogovima postoji hijerarhija, onda mora jedan biti najveći, a
taj je apsolutan i svemoguć.
Filozofija i religija su slične po tome što se obje bave nedokazivim. Temeljna je
razlika između filozofije i religije ta da se filozofija zasniva na razumskom
promišljanju, a religija na objavi. Veliki dio srednjega vijeka je prošao u razumskom
opravdavanju postojanja Boga i argumentaciji za i protiv jedinstva vjere i uma. Kršćanstvo
je prihvatilo geocentrični ustroj svemira i na svoj ga način opravdalo nekim biblijskim
citatima pa i filozofskim traktatima. Međutim, s XV. stoljećem i Nikolom Kopernikom
nastaje čuveni kopernikanski obrat: „Zemlja je okrugli planet koji kruži oko Sunca“. Ovo
je utjecalo i na vjerska shvaćanja, posebno u kršćanstvu. Gdje je raj, gdje li pakao i
čistilište? Dakle, razum i u vjerskim pitanjima ima svoje mjesto, a upravo su sumnja
(dvojba) te krizne i granične situacije, rađale velikane ljudskoga uma.
Dio filozofa XIX. i XX. stoljeća zaneseni znanstvenim i tehnološkim uspjesima,
smatrali su kako je vrijeme da čovjek zauzme Božje mjesto. Pomislili su kako će strojevi
sve eksperimentalno provjeriti i dokazati pa čak i (ne)postojanje čovjekove duše. No,
strojevi su samo strojevi i ma kako moćni bili, tek su plod čovjekova razuma i usmjereni za
poboljšanje čovjekovih uvjeta života. Pitanja prvoga i zadnjega čovjeka, bez obzira na
tehnička postignuća, ostaju ista i svaki čovjek mora na njih za sebe pronaći odgovor.
Zanimljiv je statistički podatak iz 2011. godine da je u EU 18 posto ateista, a u Japanu
čak 60 posto.
Traganje za smislom života
U paklu nacističkoga logora, u poljskome gradu Oswiecimu (njem. Auschwitz),
rodila se ideja za najprevođeniju knjigu XX. stoljeća pod naslovom Zašto se niste ubili?.
Prijeratni profesor psihologije na Bečkom sveučilištu Viktor Frankl, deportiran je kao
4
Židov u najzloglasniji njemački logor. No, u takvim uvjetima nikada mu, kaže u svojoj
knjizi, nije palo na pamet samoubojstvo. Na životu su ga držali i davali mu nadu supruga i
dvoje djece. Kada je izašao iz logora, saznao je da su svi pobijeni. Ni tada nije izgubio
vjeru u život, niti je izgubio smisao postojanja. Pronašao je smisao u pomaganju drugima
da pronađu smisao u svojim životima. U knjizi Zašto se niste ubili? opisao je sve strahote
toga logora. Opisao je i jedan apsurd koji se njemu dogodio. Logorom su uz čuvare,
upravljali tzv. kapoi (glavni), ljudi koji su bili logoraši kao i oni, ali su surađivali s
čuvarima. Svaka je baraka imala jednoga takvog. Shvatljivo mu je bilo, kaže autor, da ga je
taj kapo udarao kada bi čuvari gledali s tornjeva, ali mu je neshvatljivo bilo da ga je
jednom, bolesna u baraci pretukao gotovo na smrt. Nije bilo nikakvoga razloga jer nije bilo
nijednoga čuvara u blizini pa da prikupi koji bod, nego ga je iz čista mira pretukao tvrdeći
kako simulira i kako nije bolestan.
Drugi apsurd je za njega taj što je jednom, dok je isto tako ležao bolestan u
baraci, ušao SS-ovac u crnoj uniformi i donio mu krišku kruha koja mu je pomogla
preživjeti. No, kako autor kaže, više od te kriške kruha značio mu je pogled u očima toga
SS-ovca koji, kao da mu je želio reći da suosjeća s njim i kako mu želi brzo ozdravljenje.
Spoznaja kako i na drugoj strani ima onih koji to ne žele raditi, ali su prisiljeni, pomogla
mu je preživjeti sve nedaće i maltretiranja. Iako se posvuda susretao s patnjom i zlom
Frankl nije bio ni pesimist, ni antireligiozan. Njegovo je gledanje na svijet optimističko.
Statistika kaže da je učestalost samoubojstava u XX. stoljeću veća nego za 19 stoljeća
ranije. Paradoks je taj što je najviše suicida u najrazvijenijim zemljama svijeta.
FILOZOFIJA NASPRAM MITA
Prometej i Pandorina kutija (tekst za razmatranje)
„U najstarije doba Grci su mislili da su ljudi, poput biljaka, nikli iz zemlje.
Vremenom su prihvatili vjerovanje da je Prometej od gline napravio čovjeka, a Atena mu
udahnula život i dušu. Prometej je štitio prve ljude i za njih ukrao vatru od Apolona.
Poučio ih je poljoprivredi i kovačkom zanatu. Sve to je izazvalo Zeusovu srdžbu, a
posebno krađa vatre jer je on smatrao kako je vatra dostojna samo bogova, pa je Prometeja
okovao lancima za stijenu da mu vrane kljucaju jetru. Ona bi se preko noći obnovila, a
ujutro bi se muke nastavljale. Heraklo je Prometeja oslobodio i odužio mu se u ime ljudi,
za koje je stradao. Zeus je tada zaključao nevolje i nesreće u jednu kutiju koja je dospjela u
ruke ljepotice Pandore. Ova lijepa i znatiželjna žena otvorila je kutiju iz koje su odmah
izletjele sve nesreće i bijede i brzo se raširile među ljudima.“ Uskoković, D.; Merkler, D.,
Vodič kroz lektiru za srednje škole, Mozaik knjiga, Zagreb, 1999., str. 157. - 158.
Mit je predajno vjerovanje starih naroda o podrijetlu svijeta, o prirodnim
pojavama, o bogovima i legendarnim herojima. Nastao je od riječi mythos što znači priča i
odbacivao je racionalan pristup stvarima. Mitološko tumačenje podrazumijevalo je
postojanje natprirodnih bića, dobrih i zlih bogova, sila kaosa i sila reda, koji su u stalnoj
borbi. Vjerovalo se, primjerice, da je suša rezultat pobjede boga suše nad bogom
plodnosti – kiše, pa su ljudi bogovima prinosili žrtve, najčešće životinje i ljude. Sve do
oko 460. godine pr. Kr. se vjerovalo da je bolest izraz volje bogova. Tada je nastala
medicina s težnjom pronalaska prirodnoga objašnjenja nastanka bolesti. Njezin osnivač su se zadnje odvojile od nje. Filozofija teži spoznaji cjeline svijeta, dok svaka znanost ima
Hipokrat tvrdio je kako je zdravlje prirodno stanje čovjeka, a da je bolest plod tjelesne i svoj predmet koji istražuje u njegovoj posebnosti. Filozofija je, dakle, univerzalna
duševne neravnoteže pa put do zdravlja vodi preko uzdržanosti i harmonije. (proučava sve što jest), a znanosti su partikularne (zanima ih samo određeni dio
Mitovi su se prenosili pričama, s koljena na koljeno. U njihovu se istinitost nije stvarnosti). Dok znanost ispituje materijalnu stvarnost, fenomene (pojave), empirijske
smjela postaviti nikakva sumnja ni dvojba. Postojao je strah od bilo kakve promjene, jer bi aspekte svijeta, dotle filozofija ispituje ono što se krije iza pojave, ono neempirijsko.
ona mogla značiti pad cijeloga dotadašnjeg vjerovanja. Grci su u Homerovim epovima „Geologov predmet izučavanja je 'vidljivo' izvan njega, a filozofov 'nevidljivo' u njemu.“
nalazili idealan izraz svoje kulture i identiteta. Oni su Grcima bili ono što je Biblija bila Zbog toga se kaže da tamo gdje prestaje znanost, počinje filozofija. (Vlaisavljević, S.,
Židovima i kršćanima: osnovno izvorište znanja o bogovima, povijesti, jeziku, kulturi, Povijest filozofije, Sarajevo, Centar za kulturu dijaloga, 2011., str. 9.)
običajima.
U VII. st. pr. Kr. nastali su prvi zapisani grčki mitovi, a njihovo kritičko Prve riječi i imena nekih današnjih znanosti zapisali su sljedeći filozofi:
preispitivanje preraslo je u razumsko promišljanje. Pojavom Talesa i prvih filozofa
dotadašnji se svijet, zasnovan na mitološkom vjerovanju počeo urušavati. Oni su odbacili TALES EUKLID PITAGORA ARHIMED TEOFRAST EPIKUR
vjerovanje u natprirodna bića i pokušali iz promatranja prirode logički analizirati Kemija
Matematika Matematika Glazba Fizika Psihologija Bilogija
činjenice. Bio je to možda najveći povijesni obrat u poimanju svijeta i života. Međutim, Geografija Matematika Estetika
trebala su proći stoljeća da se mitološko poimanje potpuno odbaci što je ostvario tek ZENON ARISTOTEL DEINON SOKRAT PLATON Pravo
Aristotel u svojim spisima. Umjetnost
Fizika Logika Povijest Retorika Politička
Sličnost između mita i religije je u tome što obje smatraju kako već posjeduju Etika Etika teorija
cjelovitu istinu, dok filozofija uvijek traga za istinom. Mit i religija su dogmatizirani i
monološki. Filozofija je, pak, dijaloška i otvorena različitosti te zasnovana na
PITANJA
racionalnoj argumentaciji. Kako u filozofiji svatko svojim argumentima stvara životne
1. Koji su filozofi imali posljedice radi filozofskih uvjerenja?
stavove i nazore, tako je Nikolaj Berdjajev, suvremeni ruski filozof, tvrdio kako je
2. Kako su Boga shvaćali Platon i Aristotel, a kako neki filozofi IXX. i XX. stoljeća?
vrijeme mitologije stvarnije od filozofskoga vremena, jer se, po njemu, u mitološko doba
3. Što je mit i kakvo je mitološko objašnjenje svijeta?
čovjek još uvijek prisjećao vremena milosti u kojem je imao živi kontakt s Bogom i
4. U čemu se mit i religija razlikuju od filozofije?
nebeskim bićima. (Berdjaev, N., Smisao istorije, Dereta, Beograd, 2001., str. 38.)
5. Navedi neka znanstvena pitanja i objasni u čemu se znanost razlikuje od filozofije!
FILOZOFIJA I ZNANOST
6. Što ispituje znanost, a što filozofija?
Znanost (lat. scĭentĭa, grč. epistéme) je ukupnost svih metodički stečenih i
sustavno sređenih znanja prema strogim kriterijima. I filozofija i znanost su racionalne,
PODRIJETLO I POVIJEST FILOZOFIJE
kritičke i istraživalačke aktivnosti. Znanosti se bave stvarima koje se mogu empirijski
Grčka je kolijevka filozofije, iako su neki tvrdili kako su to Indija, Egipat ili
potkrijepiti pa su, za razliku od filozofskih, znanstvena pitanja empirijska: Koliko na
Babilon. Hegel je odbacio mogućnost da je grčka filozofija nastala na temeljima indijske,
Zemlji ima kontinenata?, Koji je danas dan?, Koliki je životni vijek krokodila?, Koliko je
jer se u Indiji filozofija nije razlikovala od religije. Učenjima istočnih mudraca nedostajala
dva plus tri?, Od čega se sastoji atom?, Koliko Zemlja broji stanovnika?, itd. Ono mjesto
je kritičnost i misaona zrelost koja je filozofiju uzdigla iznad religijskih i vjerskih odnosa
koje u umjetnosti ima mašta, u filozofiji razmišljanje, u religiji objava, u znanosti ima
prema stvarnosti. Na Istoku su pasivnost i povučenost bili vjerski i filozofski ideal. Na tlu
pokus i dokaz.
stare Grčke je prevladavao ideal jakoga i uspješnoga čovjeka, a umjesto povučenosti -
Iako i filozofija polazi od iskustva, ona ga nadilazi, a kada određeni problem
dijalog i argumentirano sučeljavanje mišljenja. I sama pomisao da bi filozofija imala
postane empirijski dokaziv, on prestaje biti filozofskim i postaje znanstvenim problemom.
svoje korijene na Istoku nemoguća je jer je grčka filozofija izašla izvan geografskih okvira
U znanosti, za razliku od religije, jedna istina traje dok ima čvrstu dokazanost, tj. dok je ne
u kojima je nastala i udarila temelje zapadnoj kulturi i civilizaciji, cijelom jednom
smijeni druga koja dokaže bolju argumentaciju. Iako je filozofija majka svih znanosti,
društvenom uređenju i državi u modernom smislu. Unatoč svemu iznesenom, treba ponešto
vremenom se, kako su nastajale nove znanosti, „prostor za filozofiju“ sužavao. Prve su se
reći i o istočnim filozofijama i religijama. Vrhunac razvoja istočne su kulture doživljavale
od filozofije odvojile pravo i teologija. Potom su, od kraja XVI. st. postupno stjecali
od VIII. do IV. stoljeća pr. Kr., a osobe koje su ga označile su Buddha u Indiji, Konfucije
vlastite identitete i od filozofije se izdvajale prirodne znanosti: fizika, matematika, kemija,
u Kini te Zaratustra u Perziji.
medicina, astronomija itd. Sociologija, psihologija i pedagogija su društvene znanosti koje
Indija – budizam
5
 Budizam polazi od djelovanja i učenja Siddharathe Gautame (560. - 480. pr.
Kr.) koji se nakon prosvjetljenja sam nazvao Buddha (doslovce Probuđeni). Budističku
kanonsku književnost svrstao je u „Tri-Pitaka“ ili „Tri košare“. Ustvari, budizam je
reformirani hinduizam koji je zabranjivao svaki oblik žrtve. Buddha je zagovarao
sredinu između asketizma i hedonizma jer je u životu osjetio i jedno i drugo.
Budizam je ateistička (bezbožna) religija jer ne poznaje vječnoga Boga.
Međutim, težnja za nečim ili nekim što mogu slaviti dovela je kasnije naraštaje do toga da
su njegova osnivača štovali kao boga. Reinkarnacija kaže da je čovjek nasljednik svojih
djela. Cilj života je ulazak u nirvanu (nestanak) pod čime se misli na potpuno utrnuće
nagona za životom i prestanak novih rađanja. Svijet niti je nastao ni iz čega, niti se može
pretvoriti u ništa. Naučavali su determinizam u kojem nema mjesta slobodi pojedinca.
Kada je indijski car Ašoka oko 268. pr. Kr. došao na vlast predao se budizmu. Iako ga nije
smio javno promicati, Ašokino je simpatiziranje budizma najviše pripomoglo njegovu
širenju. Propovijedao je politički moral kojem je cilj borba protiv siromaštva. Novac
namijenjen za vojna osvajanja preusmjerio je u izgradnju bolnica, bunara i škola. Kada je
umro Indija je brojila 50 milijuna stanovnika, za pola više od Kine. Ta brojka je činila
četvrtinu tadašnjega cjelokupnoga stanovništva na Zemlji.
Prema Swami Vivekanandi, koji je Zapadu prenio ideje budizma, ateist
(nevjernik) je čovjek koji ne vjeruje u sebe. U budizmu se stavlja težište na to da je
božansko prisutno u svemu (panteizam). Sjedinjenje s božanskim se može postići
isključivo kroz vjerski uvid, a ne kroz dobra djela. Meditacija, tj. udubljivanje u sebe put
je do uvida. U II. st. pr. Kr. budizam je prodro u Kinu i naišao na vrlo plodno tlo. Progoni
budista počeli su u II. st. po. Kr., a vrhunac su dosegli u IX. stoljeću. Krajem XII. stoljeća
budistička meditacija pod nazivom zen prodrla je u Japan.
Kina - konfucijanizam
Konfucijanizam polazi od učenja Kung Fu-Tsea (Konfucija) (551. - 479. pr.
Kr.) koji je dvije tisuće godina prije renesanse postavio čovjeka u središte promišljanja.
Nisu ga zanimale tajne svemira, nego filozofija morala i države tj. praktične stvari: Kako
postati bolji i učiniti svijet pravednijim? Tvrdio je da su temeljne kreposti čovječnost,
čestitost, pristojnost, mudrost i lojalnost na kojima je utemeljio socijalni društveni
poredak. Stabilnost je države temeljio na moralu pojedinca i na središnjoj ulozi obitelji.
„Ako netko želi upravljati svojom zemljom, najprije mora urediti svoju obitelj. Tko želi
urediti svoju obitelj, prvo treba izgraditi svoj osobni karakter. Tko želi izgraditi svoj
karakter, mora najprije imati ispravno srce. Tko želi imati ispravno srce, mora iskreno
misliti. Tko želi iskreno misliti, mora prvo dospjeti do uvida.“
Iran - Zaratustra
Zaratustra je oko 560. pr. Kr. utemeljio religiju Ahura Mazda (svemudri
gospodin) u kojoj je zagovarao dualizam, postojanje i borbu dvaju počela: nasuprot
Mazde stajao je zao duh. Njegovu religiju obilježilo je vjerovanje u svjetlost. Prema
Zaratustri svaki čovjek stoji pred izborom dobra i zla te ima jedan duhovni i jedan tjelesni
6
život. Pravim izborom svatko može pomoći dobru u konačnoj pobjedi. Ni on, kao ni
Buddha, nije bio ni mističar ni čudotvorac, nego tek čovjek čvrstoga karaktera i morala.
POVIJEST FILOZOFIJE
Povijest je sastavni dio filozofije jer se nitko ne može baviti filozofijom ako ne
pozna njezinu povijest. U tom smislu ima sličnosti između filozofije i umjetnosti. Naime,
kao što i umjetnička djela vremenom ne gube na vrijednosti nego dobivaju, tako je i s
filozofskim. Grci i Indoeuropljani su povijest shvaćali ciklično, kao smjenu godišnjih
doba. Kršćani su je shvaćali pravocrtno, odnosno linearno kao povijest otkupljenja koja
ima svoj središnji događaj − Kristovo rođenje. Semiti su držali da Bog ima utjecaja na
povijest koja i postoji zato da bi Bog, pomoću svijeta, ostvario svoju volju. Zbog
naglašavanja Božje djelatnosti u svijetu, Semiti su tisućama godina bili obuzeti pisanjem
povijesti. Hegel je tvrdio kako u povijesti vlada napredak, dok u prirodi vlada
ponavljanje istoga, stagnacija. On je povijest filozofije utemeljio kao filozofsku
disciplinu. Prema njemu povijest se temelji na vremenu i počinje s čovjekom. Bez čovjeka
postoje samo tijekovi, ali ne i vrijeme. Ono što je postojalo prije čovjeka (anorganska tvar,
biljke, životinje) nema povijesti, pa to razdoblje naziva pretpovijest.
Povijest filozofije se dijeli na: filozofiju staroga vijeka, filozofiju srednjega
vijeka, filozofiju novoga vijeka te suvremenu filozofiju. Filozofija staroga vijeka se
dijeli na kozmološko, antropološko, ontološko, etičko i religijsko razdoblje. Filozofija
srednjega vijeka se između mnoštva drugih pitanja bavila i pitanjem odnosa vjere i uma te
problemom univerzalija. Filozofija novoga vijeka dijeli se na renesansu, empirizam i
racionalizam, prosvjetiteljstvo te klasični njemački idealizam. Pravci suvremene filozofije:
iracionalizam, naturalizam, pozitivizam, filozofija egzistencije, fenomenologija, filozofija
života, analitička filozofija, fundamentalna ontologija, filozofija dekonstrukcionizma,
filozofija uma te suvremena filozofija politike.
PITANJA
1. Koja su obilježja istočnoga, a koja grčkoga „mudraca“?
2. Koja su temeljna obilježja budizma?
3. Koja pitanja postavlja Konfucije i na čemu je on temeljio stabilnost države?
4. Kakvu religiju zagovara Zaratrustra?
5. Na koja razdoblja dijelimo povijest filozofije?
VAŽNIJE FILOZOFSKE DISCIPLINE
Već u kasnijem starom vijeku filozofija se dijelila na logiku, fiziku i etiku, da bi
od Kanta prevladala podjela na logičku, etičku i estetsku filozofiju. Od najvažnijih
filozofskih grana izdvajaju se: logika, metafizika, filozofska antropologija, spoznajna
teorija, etika, estetika, kozmologija i filozofija politike.
 Logiku je kao propedeutičku (grč. propaideía - prethodna pouka) disciplinu, koja
uvodi u proučavanje filozofije, utemeljio Aristotel. Tako se i danas u trećem razredu
gimnazije izučava logika, a nakon toga, u četvrtom, filozofija. Zbog sve većih zloporaba u
dokazivanju, Aristotel je osjetio potrebu za uspostavom pravila mišljenja čime je utemeljio
logiku. On nije tvorac toga pojma, nego ju je izložio kao órganon (opće oruđe)
znanstvenoga rada. On je razradio deduktivnu logiku (u kojoj zaključivanje polazi od
općega i ide k pojedinačnom), dok je u XIX. stoljeću J. S. Mill razvio induktivnu metodu
logike u kojoj zaključivanje polazi od pojedinačnoga i ide k općem.
Metafizika (grč. metá tá physiká - iza, iznad, fizike) je filozofska disciplina koja
proučava transcendentno, a bavi se svijetom kao cjelinom i postojanjem u najopćenitijem
smislu. Ona obuhvaća ontologiju (grč. on - biće) ili opću metafiziku koja istražuje pitanja
vezana za biće (ono što jest), te posebne metafizike: racionalnu kozmologiju, racionalnu
psihologiju te racionalnu teologiju. Ontološki promatrano biće je najuniverzalniji i
analogan pojam, ni univočan - jednoznačan (u tom bismo slučaju kao i panteisti zanijekali
bitnu razliku među bićima pa bi svi bili iste naravi), ni ekvivočan – mnogoznačan (ne bi
bilo nikakve veze niti jedinstva u prirodi). Pojam bića je, dakle, analognošću nijansiran, pa
ga koristimo, primjerice, i za Boga, i za čovjeka, i za kamen. Ono po čemu se ta bića
razlikuju jest njihovo ostvarenje bitka. Bit je ono po čemu nešto jest upravo to što jest.
Bitak je ono po čemu jest sve što jest, prvotno prapočelo iz kojeg je sve nastalo . Obzirom
na pitanje je li bitak jedan, razlikujemo: monizam - jedno je prapočelo, dualizam - dva su
temelja svega i pluralizam - postoji više načela. Materijalizam uči da je bitak materijalan, a
idealizam da je bitak ideja.
Filozofska antropologija (grč. ho ánthropos - čovjek) je filozofska disciplina
koja se bavi pitanjima: Što je čovjek i po čemu je čovjek čovjek? Što je cilj života? Koji je
smisao života? Kakve su čovjekove mogućnosti u svijetu? Je li on tjelesno ili duhovno
biće? Ima li dušu i, ako ima, gdje je smještena? Platon je tvrdio kako čovjeka određuje to
što ima dušu koja čezne da se oslobodi tijela. Ernst Casirer je, pak govorio da čovjekovu
bit čine njegova djela. Pascal je tvrdio da čovjek beskrajno transcendira vlastito biće, tako
da um nije sposoban do kraja otkriti čovjekovu prirodu.
Razne antropologije kao npr. biološka, psihološka, sociološka i dr. čovjeka
promatraju s različitih gledišta, ali sva ta parcijalna promatranja ne iscrpljuju cjelovitost
čovjeka.
Spoznajna teorija - gnoseologija (grč. gnosis – spoznaja) je filozofska disciplina
koja nastoji istražiti podrijetlo, izvjesnost i doseg ljudske spoznaje. Nijedna se druga
filozofska disciplina ne prožima s ostalima kao gnoseologija. Gotovo da svako postavljeno
metafizičko, etičko, estetičko ili bilo koje filozofsko pitanje u sebi neizravno sadrži i ono
spoznajno. Spoznajna pitanja su: Što je istina? Je li izvor spoznaje razum ili iskustvo? Je li
način spoznavanja objektivan pa svijet spoznajemo onakvim kakav jest ili je on ograničen
našim mogućnostima? Što možemo sa sigurnošću znati? Ima li pitanja o kojima spoznaja
šuti jer na njih čovjek ne može dati odgovor ili je ona beskonačan proces? Heraklit (VI. st.
pr. Kr.) je prvi razmotrio izvor spoznaje i tvrdio da je ona isključivo racionalna, tj. iz
7
razuma. Elejac Parmenid komentirao promjenu u prirodi i stvarima na taj način što je
rekao da nam osjetila govore da promjena postoji, ali nam razum govori da je to samo
privid, kriva slika svijeta. I Platon je kao čisti racionalist tvrdio kako je materijalni svijet
tek kopija metafizičkoga svijeta, a da su ideje dostupne samo mišljenju. Sofist Protagora
je prvi učio kako spoznaja dolazi iz osjetila. Aristotel je tvrdio da spoznaja polazi od
materijalnoga i apstrahiranjem dolazi do pojmovnoga. Već su se tada začele klice
novovjekovnih pravaca koji su se razlikovali obzirom na izvor spoznaje. John Locke je u
XVII. stoljeću utemeljio gnoseologiju kao filozofsku disciplinu. On je prihvatio
empirizam (grč. empeiría - iskustvo) po kojem je iskustvo izvor cjelokupnoga našega
znanja. Duh je pri rođenju tabula rasa - neispisana ploča po kojoj iskustvo urezuje
znakove. Racionalisti, (lat. ratio - razum) predvođeni Descartesom, su tvrdili da se do
spoznaje dolazi umovanjem, a ne iskustvom. Descartesova izreka Mislim dakle jesam!
jasno kazuje da je čovjek biće koje misli. Skepticizam (grč. skeptomai – biti neodlučan) je
pravac koji smatra da uopće nije moguće spoznati objektivu stvarnost. Njegov je
predstavnik David Hume. Kantov kriticizam je pomirbeni stav između empirizma i
racionalizma. Intuicionizam uči da se do spoznaje dolazi intuicijom, neposrednim
gledanjem i uvidom bez razmišljanja. U doseg ljudske spoznaje ulaze: idealizam
(imanentizam), materijalizam i realizam.
Etika (grč. éthos – običaj, karakter) je filozofija morala koja proučava podrijetlo,
svrhu i motive moralnoga djelovanja. Početci etike su u V. st. pr. Kr. kod Sokrata. Već je
Aristotel izrazio težnju da zbog različitih moralnih predpostavki utemelji etičke norme,
kriterije i mjerila. On je etiku, u svoja dva djela Nikomahovoj i Eudemovoj etici, uz
politiku i ekonomiju, odredio kao praktičnu filozofsku disciplinu. Moglo bi se, dakle,
reći da je etika refleksija na praksu moralnoga - ćudorednoga života. Moral (lat. mos,
moris – običaj, karakter) predstavlja skup nepisanih pravila koja određuju odnose ljudi u
zajednici. Iako je grčki pojam etika Ciceron na latinski preveo kao moral, što znači da
izvorno imaju isto značenje, oni se ne koriste kao sinonimi. Postoji sličnost morala i sa
zakonom s tim što je zakon pisano pravilo. Posljedice zbog kršenje zakona su pravne, dok
se osoba zbog nedoličnoga i nemoralnoga ponašanja obično izolira u društvu. Npr.: osoba
koja se nekome ruga zbog fizičkih ili zdravstvenih nedostataka ne može snositi pravne
sankcije, ali se obično društvo od takve osobe distancira, dajući do znanja da se ne slaže s
takvim ponašanjem. Nešto što je na jednom mjestu moralno dopušteno, na drugom nije.
Nedopustivo je, primjerice, nositi istu odjeću na plaži i u školi, ili pak način odijevanja u
afričkim plemenima bio bi potpuno neprihvatljiv u europskim zemljama.
Moral postavlja pitanje dobra i zla, a oslanja se na svijest i savjest. Svijest je
realna spoznaja čina. Za psihički bolesnu osobu se kaže da nije bila pri svijesti kada je
nešto učinila. Savjest je moralna prosudba čina. Da bi djelovanje bilo (ne)moralno mora
biti bazirano na razumu i slobodi. Sloboda je čovjekov privilegij, ali i kušnja. Čovjek nije
determiniran (kako uče materijalisti i panteisti), nego se slobodno opredjeljuje za svoje
čine. Sloboda je to što ga razlikuje od drugih bića. Ljudi se potiču na činjenje dobra
pohvalama i nagradama, što ne bi radili kada bi djelovali nužno. Čovjekova je sloboda
relativna i seže do granica slobode drugoga čovjeka.
Etiku se, obzirom na izvor moralnoga djelovanja dijeli na: autonomnu, za koju je
izvor morala u čovjeku, i heteronomnu, za koju je izvor morala izvan čovjeka (npr. u
Bogu). Danas su najaktualnija pitanja socijalne etike i bioetike.
Bioetika proučava područje ljudskoga života, njegovoga zdravlja i liječenja, a
oslanja se na biologiju, pravo, politiku, ekonomiju i medicinu. Bavi se pitanjima
kloniranja, pobačaja, umjetne oplodnje, samoubojstva, eutanazije, smrtne kazne. Je li
moralno proizvesti ljudski život kloniranjem u laboratoriju, bez spolnoga čina? Aristotel
je za samoubojstvo rekao da je vrlo nizak i ne ljudski čin. Zanimljivo je da se češće
ubijaju muževi nego žene, samci od oženjenih. U prijašnja vremena samoubojicama
svećenik nije dolazio na pokop. No, imamo i izuzetaka. Primjer Drinskih mučenica, časnih
sestara koje su 14. 4. 1941. skočile u Drinu kako bi izbjegle silovanje. Njima nije bila
namjera sebi oduzeti život, nego sačuvati svoje dostojanstvo. Eutanazija je čin koji
proizvodi smrt da bi se otklonila bol. Medicina je dužna liječiti organizam i umanjivati bol
bolesniku, ali ne i ubiti čovjeka. Je li smrtna kazna za zločince opravdana? Sv. Toma je
smatrao da je dopušteno ubiti zlog čovjeka koji je gori od životinje.
Socijalna etika proučava socijalna shvaćanja na kojima počiva zajednički život.
Osnovicu zajedničkoga života čine zajedničke vrijednosne predodžbe koje oblikuju načela
ponašanja i mjerila prosuđivanja. Proces integracije ili prilagođavanja nailazi na velike
probleme u nekim europskim državama pa je pitanje integracijskih odnosa manjinskih
etničkih skupina od posebne važnosti za razvitak suvremene civilizacije. Posebice ako
imamo u vidu činjenicu da se u Europi nalazi preko dvadeset milijuna stranaca, a u SAD-u
preko šezdeset milijuna. Doseljenici traže svoja prava i tako narušavaju postojeću socijalnu
ravnotežu, pa je ključno pitanje kako tretirati doseljenike i na koju razinu ih staviti.
Događaj od 7. veljače 2005. u kojem je 18-godišnji njemački državljanin tursko-kurdskoga
podrijetla ubio 23-godišnju sestru uzdrmao je njemačku javnost. Ubio ju je jer je poprimila
previše zapadnjačkoga stila življenja, rastala se i imala dečka Nijemca. U Njemačkoj se
godišnje dogodi 12 takvih ubojstava „iz časti“. Zbog takvoga bi „prijestupa“ djevojka u
nekoj strogoj islamskoj zemlji bila kažnjena kamenovanjem. Budući da integracija ne ide
svojim tijekom u nekim se europskim državama nastoji zakonom asimilirati strance pa su
neke zemlje zabranile nošene burki.
Estetika (grč. aisthánomai – osjećam, opažam) je filozofska disciplina o lijepom
u umjetnosti. Ni lijepo ponašanje ni dobro djelo nisu predmet estetike. Estetika ne istražuje
lijepo na umjetničkoj slici niti nekom drugom djelu, nego lijepo u umijeću iskazivanja i
stvaranja. Uz lijepo, pojam uzvišeno je jedan od osnovnih pojmova estetike. Kant ga je
stavio iznad pojma lijepo jer nas lijepo tek očarava, dok u uzvišenom duh prevladava nad
osjetilnim. Hegel je smatrao da prirodno lijepo nije predmet estetike, jer je takvo zatečeno.
Svi drugačije doživljavaju lijepo zalaska sunca. Estetika proučava samo umjetnički
ostvaraj.
8
Iako je već Pitagora dobar dio učenja posvetio izučavanju glazbe, za antičke
filozofe ne možemo reći da su se bavili estetikom u današnjem smislu riječi. Njihovo
promišljanje o umjetnosti spada pod filozofsko tumačenje svijeta. Unatoč tomu, za povijest
estetike od iznimne su važnosti pitanja koja su postavili Platon i Aristotel. Je li umjetnost
vrijedna koliko i drugi čovjekovi odnosi prema svijetu? Je li umjetničko stvaranje odnos
spram postojećega ili umijeće stvaranja novoga? Može li se umjetnost stavljati u funkciju
izvanjskim ciljevima? To su i danas aktualna pitanja. U djelu Gozba Platon kaže da je
pojam lijepo vječna i nepromjenjiva bit svih promjenjivih pojedinačnih lijepih predmeta.
On je uveo pojam mimezis (lat. imitatio - oponašanje, imitiranje) po kojem je vrijednost
umjetničkoga djela u što vjernijem prikazivanju i oponašanju stvarnosti. Kao primjer je
naveo slikara Zauksisa koji tako vjerno nacrtao grožđe da su ga ptice pokušale jesti. Platon
je umjetnost stavio u funkciju odgoja. Umjetnici trebaju stvarati samo ona djela koja
doprinose dobrom odgoju. Tako je u djelu Država napisao da je glazba dobra ukoliko
potiče mlade na ratobornost, a loša ako ih raznježuje i opušta. Aristotel je nasuprot Platonu
u djelu Poetika tvrdio da umjetnička vrijednost nije u kopiranju prirode, nego u
stvaralaštvu. Umjetnik u slobodi oživotvoruje jednu ideju i stvara umjetničku posebnost.
Za Aristotela je najveće zadovoljstvo slušanje glazbe. Svojstva ljepote su: harmonija, red i
simetrija. Nasuprot Aristotelovom poimanju lijepoga kao simetrije i proporcije, prema
Plotinu (III. st. po. Kr.) lijepo dolazi iz čovjekove duhovne nutrine. Ljepota predmeta koji
je čovjek proizveo je isključivo određena čovjekovim duhom. Plotin se nije slagao ni s
Platonom da je umjetnik tek oponašatelj osjetilnoga. Zanosom (ekstazom) se umjetnik
preko osjetilnoga uzdiže do Jednoga. Lijepo izvire iz duše. Umjetnik traga za
unutarnjom formom, a ne za prirodom, niti za ičim izvanjskim.
U srednjem je vijeku prevladavala misao da se lijepo ne proizvodi nego otkriva i
da umjetnost donosi blaženstvo i mir. Renesansa je najplodnija po umjetničkim djelima, a
umjetnost je uzdignuta na najveći stupanj spoznaje.
Njemački filozof A. G. Baumgarten (1714. – 1762.) je prvi rabio pojam estetika
i to kao dio osjetilne spoznaje. U njoj glavnu ulogu imaju mašta i ljepota. Kasnije je
odredio estetiku kao filozofsku disciplinu. Kant je u djelu Kritika moći suđenja pošao od
činjenice estetike kao filozofske discipline. Moć suđenja je osim praktične i teorijske
najznačajnija ljudska aktivnost i temeljno duhovno svojstvo. Moć suđenja stoji između
razuma i uma, spoznaje i htijenja. Genijalci bogatoga duha i mašte stvaraju umjetnička
djela bez posebnih pravila. Stoga Kanta nije zanimalo stvaranje lijepoga, nego suđenje o
lijepom predmetu. To suđenje mora biti objektivno i nepristrano. Lijepo je ono što se
dopada bez interesa. Schelling je estetiku označio kao vrhunac filozofije, dok ju je
Heidegger doveo u pitanje.
Kozmologija se bavi problemima nastanka i razvoja svijeta te tumačenjem prirode
i prirodnih znanosti općenito. Kao polazište se postavlja čovjekova uronjenost u svijet.
Grčki su filozofi pod kosmosom podrazumijevali svijet uređen po određenim pravilima i
zakonitostima, nasuprot kaosu. Heraklit je govorio o logosu koji upravlja svime, a i za
Aristotela je sve postojeće imalo svoj uzrok i svrhu postojanja.
 Filozofija politike (grč. pólis – grad, politikós – zajednički, zoón politikón –
društveno biće) je prema Aristotelu praktična filozofska disciplina. On je u djelu Politika
tvrdio da čovjek nije ni zvijer, ni bog i da ne može živjeti izolirano. Čovjek je biće
zajednice, a politika upućuje na brigu za zajedničko. U staroj Grčkoj strancima, robovima i
ženama je bilo uskraćeno bavljenje politikom. Rimljani su isti pojam označili kao res
publica, što znači javna stvar. To podrazumijeva da su se tom djelatnošću bavili svi
građani, ali ne i svi stanovnici. Platon je u Državi zapisao da se ljudi udružuju u državu iz
koristi, jer sami ne mogu zadovoljiti sve svoje potrebe. John Locke je rekao da svaki
čovjek ima pravo na život, pravo na slobodu i pravo na imetak. Ova prava stječemo
rođenjem i ne ovise o nečijoj dobroj volji.
PITANJA
1. Što su bitak, bit i biće te kakvo biće promatra metafizika?
2. Što čovjeka razlikuje od drugih bića?
3. Koje su teorije spoznaje obzirom na njezin izvor?
4. Čime se bavi etika? Što je svijest, a što savjest?
5. Što je (ne)moral(no)? Navedi primjere!
KRONOLOGIJA SVJETSKE POVIJESTI STAROGA VIJEKA S PRIBLIŽNIM
GODINAMA
Prije Krista
- 6000. stanovništvo svijeta broji oko 10 milijuna ljudi, 4000. pr. Kr. oko 30 milijuna, a
1000. oko 120 milijuna,
- 3500. Sumerani (južna Mezopotamija) su izradili prvi kalendar (12 mjeseci), izumili
kotač i klinasto pismo s više od 2000 znakova,
- 2500. Egipćani prilikom balzamiranja faraona kirurški odstranjuju utrobu te doprinose
razvoju medicine,
- oko 1800 godina prije Krista propada kraljevstvo Sumerana te otpočinje razdoblje
Babilonskoga carstva,
- 1500. narodi grčkoga jezika provaljuju u Grčku,
- 1200. Feničani izumili pismo od 22 suglasnika u kojem svaki znak predstavlja jedan
suglasnik. Grci su tomu dodali pet znakova za samoglasnike i tako Europljanima priskrbili
abecedu koja je omogućila opismenjavanje masa,
- 814. Feničani osnovali svoju najvažniju koloniju Kartagu (u današnjem Tunisu),
- 800. zapisani Homerovi epovi,
- 776. Prva Olimpijada u Grčkoj,
- 573. pošto je njegov prethodnik porazio Asiriju, babilonski kralj Nabukodonozor II.
opsjeo je Tir,
- 753. nastaje starorimska država,
9
- 539. Perzijski kralj Kir porazio Feničane i pokorio grad Babilon, potom je omogućio
zarobljenim Židovima da se vrate u svoju zemlju i pomogao im u obnovi Salomonovoga
hrama,
- perzijska vojska pod Darijem prešla Bospor i Dunav te pokrenula dva rata protiv Atene i
Eretrije, Atena pobijedila u bitci kod Maratona,
- 507. Klisten položio temelje atenske demokracije,
- 447. započela gradnja Partenona,
- 404. Atena izgubila rat sa Spartom,
- 401. Atena je grad-država sa 60 000 gađana koji imaju pravo glasa i s ukupno 500 000
stanovnika,
- 332. Aleksandar Veliki u osvajanju Perzije s 47 000 vojnika sravnio grad Tir, jedini
fenički grad koji mu je pružio ozbiljan otpor,
- 323. u Babilonu umro Aleksandar Veliki,
- 300. Rim imao 100 000, a Kartaga 250 000 stanovnika,
- 275. Rim zaposjeo čitavu Italiju,
- 146. Rimljani spalili Kartagu i uništili posljednje veće središte feničke kulture
- 73. Spartak poveo treći ustanak robova,
- 27. početak Rimskoga carstva s prvim carem Augustom,
- 14 godina prije Krista carstvo je brojalo 54 milijuna stanovnika u Europi, Aziji i Africi,
Poslije Krista
- 32. prvi je kršćanski mučenik bio Stjepan vjerojatno iste godine kada i Isus, a desetak
godina poslije Herod je dao odrubiti glavu apostolu Jakovu Starijem. Tada apostoli kreću
u misije izvan Palestine. Jakov Mlađi ostao je kao biskup u Jeruzalemu i kamenovan je 62.
ili 63. godine,
- u prva vremena biskupa je birala zajednica vjernika, a potvrđivali i posvećivali su ga
biskupi iz te pokrajine, najniža dob za biskupa je bila 50, a za svećenika 30 godina,
- I. stoljeće kršćani sa Židovima slave subotu, 321. Konstantin je odredio nedjelju kao
neradni dan za sudske i javne poslove, a radovi u polju nedjeljom zabranjeni su u VI.
stoljeću,
- svetkovina Bogojavljenja (6. siječnja) je prvi kršćanski blagdan vjerojatno nastala u
Jeruzalemu; u Rimu je u IV. stoljeću uspostavljena svetkovina Božića (25. prosinca dotada
su Rimljani slavili rođenja boga Sunca),
- 43. Rimljani prodrli u Britaniju,
- 100. Kinezi proizveli papir i porculan,
- 150. Rimsko se Carstvo proteže od Škotske do Perzijskog zaljeva – s 50 milijuna
stanovnika i 300 000 vojnika,
- najokrutniji progoni kršćana bili su za vrijeme Nerona i Marka Aurelija, a u vrijeme
Decija i Dioklecijana prerasli su u sustavno uništenje kršćana,
- 306. Konstantin Veliki proglašen carem,
- 312. na smrt bolesni car Galerije proglasio je edikt o toleranciji,
- 324. Konstantinopol proglašen prijestolnicom Istočnorimskoga carstva, a 395. Carstvo se
duž rijeke Drine dijeli na Zapadno i Istočno koje je kasnije nazvano Bizant,
- 356. u Egiptu umro prvi monah Antun Pustinjak začetnik augustinaca,
- 410./415./476. Rim poharali Vizigoti/Vandali/Goti,
B FILOZOFIJA STAROGA VIJEKA
U ovom se poglavlju upoznaje sa sljedećim sadržajem:
- tko su bili predstavnici Militske škole i u čemu se sastoji njihovo učenje,
- tko su sedmorica svjetskih mudraca,
- što novoga u odnosu na miletske filozofe donose pitagorejci,
- tko je prvi je ustvrdio kako je filozofija traganje za istinom,
- koga smatrama osnivačem dijalektike,
- kakve je filozofske stavove iznosio Heraklit,
- tko su bili elejci i koja je bit njihova učenja,
- što Parmenid kaže za bitak, a što za biće,
- koja su učenja željeli pomiriti posrednici i što su novoga donijeli,
- tko prvi za bitak uzima nešto nematerijalno, a tko intelektualno,
- tko su bili i po čemu su nazvani predstavnici posljednjega razdoblja kozmološke
filozofije,
- kakvu su teoriju zastupali atomisti i kakvu je sliku svijeta zagovarao Demokrit,
- kakva je Demokritova spoznaja, a kakva etika,
- što znače pojmovi: teleologija, antropomorfan, inteligibilan,
I. KOZMOLOŠKO RAZDOBLJE
Početak staroga vijeka ujedno označava i početak civilizacije (oko 3500. pr. Kr. u
Mezopotamiji) i traje do srednjega vijeka, tj. do pada Zapadnorimskog Carstva, 476. po.
Kr. Vrijeme je to oblikovanja pisma i starih orijentalnih carstava Azije, tj. Mezopotamije
(Babilona i Asirije), Iranskoga visočja (Elam, Medija, Perzija) i Male Azije (Anadolije) te
Egipta u sjevernoj Africi. Pojam antika (lat. antiquus - star, drevan) obuhvaća umjetnost,
književnost, filozofiju, arhitekturu pa i državni poredak i kulturno-povijesni razvoj, ukratko
- svu duhovnu i materijalnu kulturu u grčko-rimskom starom vijeku. Početak antike se
vremenski podudara s početkom filozofije.
Oko 1 500 pr. Kr. plemena grčkoga jezika zauzela su prostore sadašnje Grče,
Male Azije i Južne Italije. Grčka nije bila jedinstvena država nego se sastojala od mnoštva
10
malih državica. U njima je prevladavalo mišljenje da je fizički rad nedostojan slobodnih
građana. U VI. st. pr. Kr. Grčka je preuzela vodeću ulogu u starom svijetu u razvoju
znanosti i kulture. Iznimno povoljan položaj i društveno uređenje pogodovali su
pozitivnom ozračju za njezin razvoj. Grci su od Egipćana i Babilonaca preuzeli spoznaje i
otkrića koja su znanstveno provjeravali i dokazivali. Kozmološko razdoblje trajalo je od
VI. do IV. st. pr. Kr. Cilj „kozmologa“ je bio objasniti svijet i prirodne procese koji ih
okružuju.
Sedam svjetskih mudraca
Tales je prvi na listi sedam svjetskih mudraca. Uz njega mudraci su Bijas iz
Prijene, Pitak iz Mitilene, Solon iz Atene, Kleobul iz Lindosa, Minos iz Cenaja i Cilon iz
Sparte. Oni su u svojim gradovima bili vladari, zakonodavci ili mudri savjetnici. Bili su
poznati i po vrlo kratkim, tzv. lakonskim odgovorima, pa ih se može smatrati tvorcima
mudrih izreka - poslovica. Neke od njih su Kleobulosova: „Budi pohlepan u slušanju, ne u
pričanju.“, ili Cilonova: „Neka ti jezik ne ide ispred misli.“
Miletska škola
Filozofske su škole u staroj Grčkoj dobivale imena po gradovima u kojima su
nastajale (miletska), po imenima filozofa (pitagorejska) koji su ih osnovali ili po ideji koju
su naučavali (atomistička). U VI. st. pr. Kr. u grčkom kolonijalnom gradu Miletu u Maloj
Aziji (današnja Turska) na obali Egejskoga mora djelovali su prvi filozofi Tales,
Anaksimandar i Anaksimen. Aristotel ih je nazivao filozofima i fizičarima (grč. phýsis –
priroda) jer su se bavili teorijom (grč. theóría – gledanje, potpuno jasan uvid) prirode.
Pitanje koje su postavljali jest što je praelement, prauzrok, prapočelo svega (grč. arché).
Misao vodilja njihova istraživanja je bila otkriti ono što je stalno u svim promjenama,
pratvar. Tvrdili su i kako iz ničega ne može nastati nešto.
Tales (oko 624. – 545. pr. Kr.) je rođen u vrijeme kad još nitko nije govorio o
filozofiji, ali ga se opravdano smatra ocem filozofije. Filozofija je kao pojam ušla u širu
primjenu tek u Platonovo vrijeme, dakle, oko 300 godina nakon Talesa. Tales je prvi
postavio pitanje o temelju svega što jest, jedno od glavnih filozofskih pitanja koje je i
danas aktualno. Smatrao je kako je voda pratemelj svega, a Zemlja kao ravna ploča
pliva na vodi. Isparavanjem nastaje kiša koja daje bujanje i vegetaciju, tj. život. Boraveći u
Egiptu, vidio je važnost rijeke Nila, ali i strahotu pustinje. Prvi je na racinalan način
protumačio povlačenje Nila zimi i prelijevanje ljeti. Tvrdio je da je za to odgovoran vjetar.
Svi su njegovi prethodnici ovu pojavu objašnjavali natprirodnim silama. Prvi je tvrdio i da
potres ne nastaje djelovanjem bogova mora, nego drhtanjem vode na kojoj pluta Zemlja.
Držao je da voda isparavanjem postaje para, tj. zrak, a smrzavanjem postaje
čvrsta, tj. zemlja. Predvidio je pomrčinu sunca 585. pr. Kr., i otkrio godišnja doba. Godinu
je podijelio na 365 dana, a posljednji dan u mjesecu je nazvao tridesetim. Uveo je praksu
da se brodovima upravlja prema zviježđu Maloga medvjeda. Prvi je u povijesti izmjerio
visinu Keopsove piramide (147 m) pomoću užeta, mjereći svoju visinu i dužinu svoje
sjene. Kada je vidio da su jednake, to je značilo da je i visina piramide jednaka dužini
njezine sjene. Keopsova je piramida, inače jedina sačuvana od sedam svjetskih čuda iz
vremena antike.
Tales nije napisao nijedno djelo niti je imao učitelja, osim što je boravio u Egiptu
sa svećenicima. Postoje mnoge predaje o njemu pa i ona da je govorio kako se smrt ni u
čemu ne razlikuje od života. Netko ga je upitao: „Pa zašto onda ne umreš?“, a on je
odgovorio: „Zato što nema razlike.“ Ili pak druga po kojoj je jedne noći izašao promatrati
zvijezde i upao u jarak. Pomogla mu je sluškinja uz opasku da prvo nauči gledati ono što
mu je pod nogama, pa da tek onda promatra zvijezde.
Anaksimandar (oko 610. – 546. pr. Kr.) Osvrćući se na učenje učitelja Talesa,
pitao se zašto voda kao počelo svega nije upila druge elemente. Za počelo svega uveo je
spekulativni (misleći) pojam i nazvao ga ápeiron - neograničeno, neizmjerno, materijalni
uzrok svih stvari. Apeiron nije ni voda, ni bilo koji element, već priroda od njih različita i
beskonačna, iz koje nastaju sva neba i svjetovi u njima. To je supstancija bez granica,
vječita i bezvremenska koja obuhvaća sve svjetove. Ovakvim je učenjem Anaksimandar
napravio veliki pomak u odnosu na prethodnika koji je prapočelo pronalazio u elementu.
Na pitanje kamo su nestale sve stvari koje su postojale i koje postoje, odgovorio je da ono
iz čega sve nastaje jest ono gdje sve treba nestati. Prvi je ustvrdio kako je filozofija
traganje za istinom, (istina grč. a - letheia = ne - skriveno) onim što se u pojavama
otkriva, ali i skriva. Izradio je mapu Crnoga mora. Tvrdio je kako Zemlja nije ravna ploča
nego kratak valjak te kako ima neograničeno mnogo prolaznih svjetova koji nastaju
zahvaljujući vječnome kretanju. Pripisuju mu se zasluge za uvođenje geocentričnoga
sustava koji kaže da je Zemlja u središtu Svemira.
Anaksimen (588. – 525. pr. Kr.) Kao Anaksimandrov učenik nastojao je pobliže
odrediti njegov apeiron, neograničeno prapočelo pa je rekao da je to zrak. Zgušnjavanjem
i razrjeđivanjem zraka nastaju ostali elementi. Zrak svojom vlastitom snagom premeće
samoga sebe u druge vrste tvari. Kad je zrak jednako raspoređen, za oči je skriven. Postaje
vidljiv po hladnom i toplom. Prilikom kondenzacije (zgušnjavanja) postaje oblak, voda,
zemlja i kamen. Razrjeđivanjem (širenjem) postaje vatra. Zrak je, dakle prisutan u svim
elementima i u svim bićima. On je duša Svemira i svakoga pojedinačnoga bića. Duga
nastaje tako što sunčeve zrake padaju na gusti oblak koji ne mogu probiti. To je bio veliki
napredak u odnosu na Homerovo tumačenje kako je duga božica Iris.
Filozofi Miletske škole su monisti (jedno je počelo svega) i materijalisti (ono je
materijalno). Pad Mileta pod perzijsku vlast označio je kraj Miletske škole. Tom prilikom
su mnogi građani Mileta prognani na razne strane svijeta, primjerice u južnu Italiju i Atenu
te su i tamo proširili postojeća filozofska učenja.
Pitagorejska škola
Ova je izrazito elitistička škola imala religiozni i asketski karakter sa strogim
pravilima. Zabranjivali su jesti meso, šetati glavnom ulicom, a nosili su bijele haljine. Prvi
su govorili da nakon života naša duša nastavlja živjeti u drugom tijelu. Zastupali su teoriju
o seljenju duša. Duša je pokretačka snaga svega. Prvi su smatrali da su žene ravnopravne sa
muškarcima, pa je u ovoj školi bilo i žena. Dan su započinjali slušanjem glazbe, a navečer
11
su morali sebi postaviti tri pitanja: Što sam loše učinio? Što sam dobro učinio? i Što sam
propustio učiniti? Vrlina se ogleda u kontroli strasti. Pitagora nije ništa pisao pa o njemu
znamo od njegovih sljedbenika. Škola mu trajala stoljećima.
Pitagora, (oko 580. – 500. pr. Kr.) utemeljitelj škole, rođen je na otoku Samosu
(nasuprot Mileta i Efeza). S ocem je mnogo putovao i susretao se s mnogim filozofima, pa
i s Talesom prigodom obilaska Mileta. Boraveći u Egiptu sudjelovao je u mnogim
filozofskim raspravama sa svećenicima i učenjacima te i sam postao svećenik. Otuda
potječe njegova strogoća življenja. Odbijao je oblačiti kožnu odjeću i nije spavao sa
ženama. Dok je boravio u Egiptu Perzijanci su osvojili tu zemlju i Pitagoru odveli u
Babilon kao roba. Tamo je proveo pet godina i stekao mnoga znanja o njihovoj religiji,
znanosti i kulturi. Vratio se na otok Samos i osnovao školu pod nazivom Polukrug. Na
njegova noćna predavanja dolazilo je i po 600 slušatelja među kojima je bilo i mnogo
žena. Zbog strogoće življenja morao je napustiti Samos. Nastanio se u grčkoj koloniji u
južnoj Italiji, u mjestu Kroton. Odmah po dolasku u taj grad stekao je slušatelje i osnovao
školu (sektu) od 300 sljedbenika. Heraklit ga je optuživao za neoriginalnost, tj. da je tuđa
znanja prisvojio kao svoja. Ciceron je zapisao da je na upit tiranina Leona tko je on,
Pitagora prvi sebe nazvao filozofom, ljubiteljem mudrosti. Na upit da to pojasni, on je
slikovito odgovorio da se filozof može usporediti s onim koji na Olimpijadu ide
promatrati, za razliku od natjecatelja koji dolazi radi slave ili trgovaca koji dolazi radi
zarade.
Prvi je uveo i mjere za težinu, a u glazbi je utvrdio da visina tona ovisi od dužine
žice. To ga je navelo na razmišljanje da u prirodi vlada Harmonija. U početku je bio Kaos,
ali je Harmonija u sve uvela red - Kozmos, sklad zasnovan na načelu brojeva. Osim u
glazbi harmonija se ogleda u prijateljstvu i zdravlju.
Pitagora je prvi za bitak uzeo nešto nematerijalno čime je napravio odmak od
materijalizma miletskih kozmologa. Broj je bit i bitak svega, prirodno počelo, vječan i
nepromjenjiv, ali ne u smislu da bi stvari iz njega nastale, nego u smislu matematičkoga
objašnjenja svijeta. Prvi je učio i kako je Zemlja okrugla, kao i Mjesec te da Zemlja nije
središte svemira, nego se zajedno sa Suncem kreće u svemiru. Matematički poučak koji
nosi pitagorino ime glasi: a2 + b2=c2.
Heraklit (540. – 480. pr. Kr.), efeški plemić, nije pripadao nijednoj školi. Efez i
Milet su bili susjedna mjesta na jonskoj obali udaljena pedesetak kilometara. Na ljude je
gledao svisoka pa je za Homera rekao da bi ga trebalo išibati. Zbog stila izražavanja dobio
je nadimak Mračni. Prezirao je vlast i bogatstvo pa je titulu vladara, koja mu je pripadala
rođenjem, prepustio bratu i otišao se igrati s djecom kocke tvrdeći kako je bolje igrati se s
djecom nego upravljati takvim gradom. Odbio je molbu Efežana da im napiše ustav zbog
njihove korumpiranosti.
Sve je u promjeni
Kao i filozofi prije njega i on se pitao što je to što ostaje isto unatoč promjeni.
Došao je do zaključka da ništa ne odolijeva promjeni (kretanju). I ono što nam uvijek
izgleda isto, kao primjerice stijena, podložno je promjeni. Promjena je bit svega. Kao
simbol kretanja uzeo je vatru koja se uvijek kreće i nikada ne miruje. Život završava kada
vatra (toplina) napusti tijelo. Voda je, po njemu, najgori dio tijela. Zbog stavova kojima je
sve pojave gledao u kretanju i razvoju smatra ga se osnivačem dijalektike (lat. dialégō –
razgovaram, raspravljam, dokazujem; do istine se dolazi otkrivanjem i pobijanjem
proturječja). U fragmentu 49.a Heraklit je zapisao da „u iste rijeke ulazimo i ne ulazimo,
jesmo i nismo“, a u Fr. 91., da se ne može dva puta zagaziti u istu rijeku. Njemu se
pripisuje, iako najvjerojatnije nije njegova izreka: „Sve teče, sve se mijenja.“
Heraklit je govorio da nije lako otkriti phýsis – prirodu jer se ona voli skrivati.
Rekao je da svijet nije nikad nastao niti će ikada nestati, već je uvijek bio i uvijek će biti
vatra koja se s mjerom pali i gasi. Zastupao je, dakle ciklično poimanje vremena.
Tvrdio je kako svaka stvar u sebi nosi svoju suprotnost. Suprotnosti se slažu, a
njihova je borba pokretačka sila u razvoju prirode. Njegova je čuvena izreka da je rat
svemu otac i da sve nastaje borbom. Za razliku od Anaksimandra, koji je borbu
suprotnosti shvaćao kao nešto loše, Heraklit je tvrdio da je borba suprotnosti dobra. Tako
je u 23. fragmentu zapisao da ime Pravde ne bi ljudi poznavali kada ne bi bilo nepravde.
Nije se slagao ni s Homerom koji je govorio da bi bilo dobro da iz roda božjega i ljudskoga
nestane svađe i sukoba. Takav bi svijet, prema Heraklitu, bio umrtvljen. Ta borba
suprotnosti nazočna u čitavom svemiru naizgled je kaotična. Ona ipak u sebi skriva duboku
racionalnost koju Heraklit naziva Logos, jedinstveni zakon, sveopći Um koji povezuje
sve stvari. Funkcija je Logosa uspostaviti i održavati red te pomiriti i ujediniti
suprotnosti u svijetu. Čovjekov je um dio sveopćega Uma – Logosa. Stoga priliči živjeti u
skladu s načelima uma. Heraklit je prvi razmotrio izvor spoznaje i tvrdio da je ona
isključivo racionalna, tj. iz razuma jer otkriva opće u pojedinačnom.
PITANJA
1. Tko su predstavnici Miletske škole i što je za njih bitak?
2. Što je Anaksimen prvi pokušao znanstveno objasniti?
3. Kakva je Zemlja za Talesa, kakva za Anaksimandra, a kakva za Pitagoru?
4. Tko prvi sebe naziva filozofom?
5. Jeste li ikad sebi postavili pitanja koja su pitagorejci postavljali svaki dan?
6. Što prema Heraklitu vlada svijetom?
7. Koji je filozof prvi razmotrio izvor spoznaje i kakva je za njega spoznaja?
Elejska škola
Filozofsko je mišljenje nastalo nasuprot mitološkog vjerovanja. U kritiziranju
mitološkoga antropomorfnog poimanja božanstva najviše se isticao osnivač Elejske škole,
Ksenofan. Rođen je u Kolofonu (blizu Mileta). Izbjegao je u Eleju u južnoj Italiji, koju su
osnovali izbjeglice iz istočno-grčkih maloazijskih kolonija.
Ksenofan (570. – 480. pr. Kr.) je prvi filozof koji je kritizirao politeizam. Tvrdio
je kako su ljudi stvorili bogove na svoju sliku. Tako su Tračani bogove zamišljali kao
plavooke i plavokose, dok su Etiopljani vjerovali da su bogovi tamne kože i spljoštena
nosa. Takvo je vjerovanje za Ksenofana bilo prenaivno. Išao je i dalje pa je tvrdio da bi i
konji, kada bi imali mogućnost crtati, crtali bogove koji bi bili njima nalik ( konjoliki), isto
12
kao i krave i druge životinje. Sačuvani su njegovi spisi pod naslovom O prirodi (naslov
djela je najvjerojatnije nastao kasnije jer sve do kraja V. st. pr. Kr. nije bio običaj davati
naslove djelima). Umjesto postojećih bogova Ksenofan je postavio jednoga Boga koji
smrtnicima nije sličan ni po obliku ni po misli. Bog je Jedno i Sve. Bića koja se rađaju su
prolazna, a Bog je vječan i nerođen jer savršeno ne može nastati od nesavršenoga.
„Jedan je Bog među bogovima i ljudima najveći, ni likom ni mišlju sa smrtnicima
usporediv. On sve vidi, sve promišlja, sve čuje, bez muke gospodari svim, snagom uma“
(Fr. 23., 24., 25.). Bitak tako više nije materijalni element koji se preobražava u sve ostalo,
nego gospodar koji je iznad svega postojećega.
Filozofi iz Mileta tvrdili su kako je jedna pratvar iz koje je nastalo sve ostalo. Ali,
nisu rekli kako se neka tvar može pretvoriti u nešto sasvim drugo, od nje različito. Tako su
otvorili problem promjene kojim se bavio Parmenid.
Parmenid (540. – 480. pr. Kr. ) je bio Heraklitov suvremenik (69. Olimpijada) i
glava Elejske škole. Za svoje je sugrađane napisao dobre zakone kojima su bili zadovoljni.
Platon je u dijalozima zapisao da je Parmenid s učenikom Zenonom posjetio Atenu i
susreo se s tada mladim Sokratom. Parmenid je sastavio filozofsku poemu O prirodi čiji je
velik dio sačuvan. Heraklit je tvrdio da je sve u promjeni, a Parmenid da promjene nema.
Promjena je, za Parmenida, privid i varka. Osjetila govore da postoji promjena, ali istinu
ne treba tražiti u osjetima, nego u umu. Kaže se kako se ne može nečemu povjerovati dok
se ne vidi očima. Međutim, Parmenid nije ni očima vjerovao. Tvrdio je kako nam
osjetila daju pogrešnu sliku svijeta i zavode na krivi put. Samo razumom možemo
spoznati istinu i pravu stvarnost, pa je zbilja inteligibilna, tj. samo razumom shvatljiva,
dok je promjena svedena na osjetila. Time je uveo vrlo važno razlikovanje između uma
i osjetila što je koristilo Platonu za utvrđivanje umne i osjetilne spoznaje.
Parmenid je nastavio Ksenofanovu teoriju o Jednom tvrdeći kako je Jedno
nepokretno. Učio je kako Biće ili Jedno nije nastalo, ne može propasti, niti se može
pretvoriti u nešto drugo. Ništa se ne može promijeniti nego u ono što već jest. Ono što
nastaje, ako uopće nešto nastaje, može nastati ili iz bića ili iz nebića. Ako nastaje iz bića
onda ono već jest - i u tom slučaju ono ne nastaje. Ako pak nastaje iz nebića, onda je
nebiće već moralo biti da bi iz njega nastalo nešto. Nebiće ne samo da ne postoji, nego je i
nezamislivo. Biće nije nikada nastalo, niti može nestati. Osim pitanjem bića, bavio se i
pitanjem bitka. Sve što jest, jest bitak, a nebitak nije. Tako je prvi spomenuo nebitak.
Tvrdio je kako je postojanje praznine apsolutno nemoguće. Praznina je isto što i ništa
koja se ne može ni zamisliti ni iskazati. Bitak je označavao kao nenastalo, nepropadljivo,
cjelovito, bezvremensko, jedno i postojano, dok je biće vremenski neograničeno, ali
prostorno ograničeno. Svojim učenjem o nastajanju i propadanju, o promjeni, o nebiću i
nebitku otvorio je sasvim nova pitanja kojima će se baviti filozofi čitavo stoljeće poslije
njega.
Zenon (490. – 430. pr. Kr.) je bio Parmenidov učenik iz Eleje. Želio je dokazati
Parmenidovu teoriju duhovito smišljenim aporijama (slijepa ulica) - naizgled nerješivim
poteškoćama. Želio je pobiti pretpostavku kako je stvarnost sastavljena od jedinica koje
imaju veličinu. Uzeo je za primjer crtu koja je sačinjena od takvih jedinica. Te su jedinice
uvijek nanovo djeljive. Proizlazi da je crta sastavljena od beskonačnoga broja beskonačno
djeljivih jedinica i da je stoga beskonačno duga. Ako bismo pretpostavili da treba prijeći
jedan stadion, morali bismo, po toj teoriji, prijeći beskonačan broj točaka. Kako prijeći
beskonačan broj točaka, a na taj način i beskonačnu razdaljinu u konačnome vremenu?
Proizlazi kako se stadion nikada ne može prijeći te kako se u konačnici ne može prijeći
nikakva razdaljina. Nikakvo kretanje nije moguće. Dakle, nema ni mnoštva ni kretanja,
pa ni promjene. Elejci su time problem kretanja doveli do apsurda.
PITANJA
1. Kakvo su gledište zastupali elejci?
2. Kakva je božanstva napadao Ksenofon i zašto?
3. Što je za Parmenida promjena i što on uvodi u spoznaju?
4. Što je za Parmenida bitak, a što nebitak?
5. Što su Zenonove aporije?
Posrednici
Posrednici su željeli pomiriti Heraklitovo učenje da je sve u promjeni s
Parmenidovim učenjem da nema promjene, da je sve jedno. Posrednici su tvrdili da temelj
svega ne može biti ni vatra, ni voda, ni zemlja, ni zrak, nego i vatra i zemlja i voda i zrak.
Svojim su filozofskim promišljanjem udarili temelje za prirodoznanstvene termine u
kemiji.
Empedoklo (483. – 423. pr. Kr.) je bio sa Sicilije iz Agrigenta, grada koji je
prema nekima u to vrijeme imao oko osamsto tisuća stanovnika. Njegove političke reforme
su nailazile na odobravanje sugrađana. Doprinio je razvoju medicine, a u znak zahvalnosti
što je spriječio epidemiju njegov je lik dugo bio na novcu.
Kao i Pitagora nije jeo meso i zagovarao je seljenje duše, dok je nasuprot njemu
učio kako je u početku bila ljubav, ali je izvan Svemira ušla svađa i razbila harmoniju.
Duša je sastavljena od materijalnih i neuništivih čestica. Umro je zagonetno.
Postoji predaja da je skočio u vulkan Etnu kako bi ljudi pomislili da je otišao na nebo i
štovali ga kao boga.
Ovaj Sicilijanac je napisao dvije poeme O prirodi i Pročišćenje (etičko djelo u
kojem je zahtijevao da se njegovi sugrađani očiste od počinjenih grijeha). Tvrdio je kako su
filozofi prije njega napravili pogrješku što su bez ikakve sumnje pošli od toga da postoji
samo jedna pratvar. Voda ne može postati zemlja, niti zrak vatra, kako su učili Tales i
Anaksimen, nego su u temelju svega: voda, vatra, zrak i zemlja. Ti elementi ne nastaju,
niti nestaju. Njihovim miješanjem sve nastaje, a razdvajanjem sve propada. Time je mislio
da je razriješio problem promjene. Empedoklo je učio da spajanje i razdvajanje elemenata
obavljaju dvije oprečne fizičke sile: Ljubav, koja spaja i Svađa (Zavada), koja razdvaja.
Samo ljubav potiskuje svađu. Smatrao je kako u svemiru nema ničega praznoga.
Anaksagora se rodio (oko 500. – 428. pr. Kr.) u Klazomeni u Maloj Aziji blizu
današnjega Izmira. Prvi je filozof koji se nastanio i tridesetak godina djelovao u Ateni,
gradu koji je domalo postao najveće svjetsko filozofsko središte. Kažu da je uspijevao
13
predvidjeti potres pomoću blata u nekoj rupi kao i pomračenje Sunca. Naučavao je kako na
Mjesecu postoje brežuljci i ponori te kako Mjesec ne sjaji sam od sebe, nego svjetlo dobiva
od Sunca. Učio je da su sva nebeska tijela sastavljana od iste materije kao i Zemlja te da i
na drugim planetama žive ljudi. Anaksagora je prvi razumski protumačio nastanak groma
tako što grmljavina nastaje sudaranjem oblaka. Za Sunce je tvrdio kako je usijani
kamen, a ne božanstvo i da je veće od poluotoka Peloponeza. Zbog toga je osuđen za
bezboštvo i protjeran iz Atene. Presuda ga nije pogodila. Nebo je proglasio svojom
domovinom i preselio se u grad Lampask. Tamošnji su mu građani podigli spomenik
posvećen Umu i Istini. Po njegovoj posljednjoj želji dan njegove smrti slavili su kao
praznik učenika.
Anaksagora nije prihvatio Parmenidovo učenje kako je promjena obmana osjetila,
niti se slagao s Empedoklom da su četiri elementa u temelju svega. Pitao se kako bi,
primjerice, kosa mogla nastati iz onoga što nije kosa i zaključio kako je u svemu dio
svega. Priroda je sastavljena od mnogo sitnih dijelova nevidljivih golim okom koje je
nazvao sjemenjem ili klicama (homeomerije). Prvobitnih supstancija je beskonačno mnogo.
Nasuprot Zenonu tvrdio je kako se sve može podijeliti u još manje dijelove. Nema
najmanjega, uvijek ima manje, a od velikoga uvijek ima veće.
Osim što se nije slagao s Empedoklovom teorijom o četiri elementa, umjesto
njegovih Ljubavi i Svađe, uveo je načelo Noúsa ili Uma. Tako je prvi koji je u filozofiju
uveo intelektualno načelo za osnovu svega. Nus je vječan i dao je poticaj za prvo gibanje
i teleološko (svrhovito) uređenje svijeta. Nus vlada nad svim što ima dušu i beskrajan je.
Nepomiješan je s bilo čime, ali je najpribližniji zraku i svjetlosti. I Anaksagora se bavio
pitanjem nastanka svega tvrdeći kako je Nus pokrenuo već postojeću materiju. Evo kako se
to dogodilo: Sve stvari bijahu zajedno povezane u cjelini; zatim je došao Um i u sve uveo
red. (Diogen Laertije, Život i misli istaknutih filozofa, str. 25.) Kada je Nus dao poticaj za
gibanje, odvojio se od svega što se gibalo, a što je Nus pokrenuo, to se sve rastavilo (jedno
od drugoga). A dok su se (tvari) gibale i razdvajale, obrtanje je djelovalo (na to) da se
mnogo više razdvajaju. (Bošnjak, B., Grčka filozofija. Od prvih početaka do Aristotela,
Filozofska hrestomanija 1, Matica hrvatska, Zagreb, 1956., str. 186 - 187.)
PITANJA
1. Koja filozofska učenja nastoje pomiriti posrednici?
2. Koju teoriju zastupa Empedoklo i što on naučava o duši?
3. U kojim je mjestima djelovao i kako je bio prihvaćen Anaksagora?
4. Kakvo on načelo uvodi umjesto Ljubavi i Svađe?
Atomisti
Grčka riječ átomos (nedjeljiv) sastavljena je od negacije: a − ne, i riječi tomos -
djeljiv. Atomistička škola je dobila ime po predmetu proučavanja (atomu) i posljednja je u
kozmološkome razdoblju grčke filozofije. Glavni predstavnici atomista su Leukip i
Demokrit. Leukip je vjerojatno bio Sokratov vršnjak, a Demokrit desetak godina mlađi od
Sokrata. Iako vremenski nisu pripadali tome razdoblju, u kozmologe se ubrajaju jer im je
glavno filozofsko pitanje bitak, prapočelo. Kako su djelovali izvan Atene, Sokrat za njih
nije znao. Demokrit je zapisao kako je jednom dolazio u Atenu, ali ga nitko nije prepoznao.
Njihova djela su vrlo oskudno sačuvana, iako je Demokrit napisao čak 52 djela.
Leukip je vjerojatno bio iz Mileta. Godine njegova rođenja i smrti su ostale
nepoznate. Školu je osnovao u V. st. pr. Kr., a filozofijom se naslanjao na Empedokla.
Nasuprot Anaksagorinu učenju kako je jedinica beskonačno djeljiva, Leukip je tvrdio
kako u svemiru postoji beskonačan broj nedjeljivih čestica. Ne možemo ih vidjeti jer su
previše male. Glavno im je obilježje punina (bez ikakve praznine), čvrstoća i neprobojnost,
a kreću se u praznome prostoru. Time je Leukip, suprotno Parmenidu, prvi postavio
smjelu hipotezu postojanja praznine. Prazni prostor ili praznina nije tjelesan tj.
materijalan.
I Leukip je nastojao dokučiti nastanak svemira ali je suprotno Anaksagori, koji
je govorio da je u početku sve bilo jedno, tvrdio kako se atomi sudaraju i međusobno
zapliću stvarajući veće skupine atoma. Tako se formirao vrtlog i otpočeo proces stvaranja
svijeta.
Prema Leukipu nikakva izvanjska sila kao ljubav, svađa, ili Nus, nije bila
potrebna za nastanak svijeta jer se atomi gibaju sami od sebe. Učio je da se sve događa s
razlogom i po nuždi, tj. odbacio je slučajnost i slobodu.
Demokrit (460. – 370. pr. Kr.) je bio iz Mileta ili Abdere. Puno je putovao i
Leukipa je nadmašio slavom. Slagao se s Heraklitom da sve stvari u prirodi „teku“, ali iza
svega što „teče“ postoje neke vječne i nepromjenjive stvari koje ne teku. To su atomi.
Različiti su po obliku i veličini, a isti po kvaliteti. Ponekad se spajaju, a ponekad
razdvajaju. Njegova je čuvena izreka: atom je bitak, a nebitak je prazan prostor. Time je
potpuno oprečno dotadašnjem promišljanju prvi ustvrdio kako nešto što nije - jest.
Demokrit je razlikovao dvije vrste spoznaje: mračnu (iz opažaja) i pravu (iz
uma). Zagovarao je mehanicističko-materijalističku sliku svijeta po kojoj se sve u
prirodi događa po nužnim zakonima prirode, a u temelju svega je materija. Čak i osjećaji
svoj temelj imaju u materijalnom i fizičkom dodirivanju. Učio je da materijalni predmeti
ispuštaju nevidljivi, materijalni dah koji preko zraka utječe na atome naših osjetila, koji
potom djeluju na atome naših misli.
Glede etike Demokrit je tvrdio kako se ljudi više trebaju brinuti za dušu,
nego za tijelo s tim da je i dušu shvaćao materijalistički, sastavljenu od atoma te se i ona
smrću raspada kao i tijelo. Čovjek treba težiti ostvarenju trajnih vrijednosti i prevladati
osjetilna zadovoljstva.
S atomistima završava kozmološko razdoblje grčke filozofije i otpočinje
antropološko. Na atomističkom materijalizmu doktorirao je Karl Marks.
PITANJA
1. Objasni pojam atom!
2. Što je za atomiste bitak, a što nebitak?
3. Prihvaćaju li atomisti izvanjsku silu i slučajnost?
4. Kakvu sliku svijeta zagovaraju atomisti?
14
5. Kakva je Demokritova spoznaja, a kakva etika?
II. ANTROPOLOŠKO RAZDOBLJE
U ovom se poglavlju upoznaje sa sljedećim:
- po čemu su dobili ime i koja je važnost sofista,
- što znače pojmovi eristika, moralni relativizam, spoznajni skepticizam, socijalni
relativizam, fatalizam, agnosticizam, cinizam,
- kakvu je spoznaju zastupao Protagora,
- što pod pojmom nihilizam podrazumijeva Gorgija,
- po čemu se razlikuje Kaliklovo od Hipijinoga učenja,
- koja su obilježja Atene u V. st. pr. Kr.,
- kakvi su bili ratovi Atenjana s Perzijancima, a kakvi sa Spartancima,
- tko su bili prvi povjesničari,
- iz čijih djela saznajemo o Sokratu,
- čijem se on učenju protivio i na koji način,
- što je to etički intelektualizam,
- na koji je način Sokrat osuđen i ubijen,
- zašto se sokratovske škole nazivaju takozvane,
- što je uzoran život za kinike, a što za kirenjane,
- što je za Antistena vrhovno dobro duše,
- koja je čuvena Diogenova izreka,
- u čemu se sastoji bit Aristipove filozofije uživanja u sadašnjosti,
- koji se od filozofa prvi zalagao za državu prava i zakona,
Atena kao središte
Sve do V. st. pr. Kr. Atena se ni po čemu nije isticala nad ostalim grčkim
polisima. Nakon ratova s Perzijancima na Maratonu 490. te kod otoka Salamine 480. pr.
Kr. Atena je politički ojačala. Za vrijeme vladavine Perikla (461. – 429. pr. Kr.) doživjela
je demokratski procvat. On je u politički život Atene uključio sve građane. Osim
političkoga, Atena je postala i kulturno i znanstveno središte tadašnje Grčke, kao i veliko
gradilište. Obnovljen je Partenon ili Djevičansko stanište u čast božice Atene, zaštitnice
grada. Dionizijevo kazalište potječe iz toga vremena i najstarije je na svijetu. Zid od
kamena na kojemu su igrali glumci zove se skene i otud današnja riječ scena. I riječ teatar
dolazi od grčke riječi théatron što znači gledalište, kazalište. Otvaraju se Gimnaziumi
vježbališta duha i tijela. Iz toga su vremena riječi: politika, demokracija, ekonomija,
povijest, biologija, teologija, metoda, ideja, sustav i mnoge druge. Pjesnici tragičari koji su
obilježili to razdoblje su: Eshil, Sofoklo i Euripid, dok je Aristofan bio nenadmašan u
pisanju komedija. Gospodarsko blagostanje rodilo je potrebu za obrazovanjem, a izravno
biranje narodnih zastupnika potrebu za izučavanjem govorništva – retorike (grč. rētoreúō
– držim govor).
 Dugo vremena u Grčkoj se vjerovalo u sudbinu (fatalizam), kao i to da su
ishodi ratova već prije predodređeni. Prvi povjesničari Herodot (484. – 424. pr. Kr.) i
Tukidid (oko 460. – 396. pr. Kr.) gubitak ratova nisu tumačili osvetom bogova. Pokušali
su razumski protumačiti uzroke i tijek ljudske povijesti. Tukidid je u glavnom djelu
Peloponeski rat objektivno prikazao ratna događanja, bez osobnih prosudba i predrasuda.
Sofisti (V. i IV. st. pr. Kr.)
Sofisti (grč. sophía - mudrost) su prva škola antropološkoga razdoblja, kojem u
središtu promatranja nije više bio svemir, nego čovjek. Oni su sami sebe nazivali sofistima
(mudracima) koji već posjeduju mudrost, za razliku od filozofa koji su vječno tragali za
mudrošću i istinom. Sofisti su bili učitelji koji su putovali od grada do grada i poučavali
ljude retorici, pjesništvu, gramatici i religiji. Na taj način su nesvjesno širili
panhelenističku (svegrčku) ideju.
Godine 431. pr. Kr. otpočeli su tridesetogodišnji peloponeski ratovi. Glavne
suprotstavljene strane su bile Atena i Sparta. Konačni pobjednik je bila Sparta. Ratovi su
iscrpili grčko društvo. Uzdrmani su stari autoriteti i etičke norme. Stoga novo
općefilozofsko pitanje toga kriznoga vremena glasi: „Postoje li opće važeće etičke norme
koje bi vrijedile neovisno o vremenu, kraju i ljudima?“ Putujući grčkim polisima sofisti
su upoznavali potpuno oprečne etičke norme pa su odgovorili da nema univerzalnih
moralnih načela. Time su utemeljili moralni relativizam. Njihovi su stavovi bili poticaj
Sokratu da izgradi sustav koji će afirmirati apsolutne i vječne moralne vrjednote.
Platon u dijalogu pod nazivom Protagora govori, između ostaloga, da sofisti
postupaju kao trgovci koji svoju robu hvale, iako znaju da nije najbolja. U svojim
počecima sofisti su bili uglednici koji su često birani i za gradonačelnike tj. državnike.
Njihova je učenost tijekom vremena prerasla u eristiku - isprazno nadmudrivanje i
dokazivanje, koje je postalo cilj samo sebi. Željeli su dokazati kako su uvijek u pravu
neovisno o istini. Zbog svega toga izgubili su prvotnu popularnost koja je još više
poljuljana zbog naplaćivanja poučavanja. Postojala su dva naraštaja sofista. U starije se
ubrajaju Protagora i Gorgija, a u mlađe Kalikle i Hipija.
Protagora iz Abdere (480. – 410. pr. Kr.) je bio najpoznatiji sofist, a prvi je u
povijesti učio kako spoznaja dolazi isključivo iz osjetila. Čuvena je njegova izreka:
„Čovjek je mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu, onih koje nisu da nisu.“ Dakle,
ako znanje o nečemu uopće i postoji ono je relativno i zavisi od osjetila svakoga pojedinog
čovjeka. Time je uspostavio spoznajni skepticizam. Zagovarao je i agnosticizam po
kojem nismo sigurni u postojanje bogova. U djelu Peri theon (O bogovima) Protagora
kaže: „O bogovima ne mogu znati ni da jesu ni da nisu, niti kakvog su obličja; jer mnogo
toga sprečava pouzdano znanje, nejasnoća [same stvari] i kratkoća ljudskoga života.“ (F.
Koplston, Istorija filozofije, tom I., Grčka i Rim, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1988., str. 127.)
Zbog tih riječi optužen je za bezboštvo i morao je napustiti Atenu. Vjerojatno je bježeći na
Siciliju doživio brodolom i stradao. Atenjani su pretresli sve kuće i sve njegove knjige
spalili na trgu.
15
Gorgija (oko 483. – oko 375. pr. Kr.) je bio iz Leontina sa Sicilije i živio je oko
108 godina. On je jedan od tvoraca sofizama, logičkih pogrešaka koje se čine s ciljem da
se oponenta zbuni ili prevari. Neki od najpoznatijih sofizama su: Rogati, Ćelavi, Krokodil,
Protagora i učenik te Lažljivac. Trima tezama do vrhunca je doveo sofistički skepticizam i
nihilizam: Ne postoji ništa. Čak ako nešto i postoji, to nije spoznatljivo. Ako je, pak,
spoznatljivo, onda nije priopćivo. Gorgija je zastupao etički i socijalni relativizam. Tvrdio
je kako ne postoji opća vrlina, neovisno o životnoj dobi, položaju u društvu ili spolu.
Različite su vrline za zrele, različite za mlade, različite za djecu. Različite su za djevojke,
različite za mladiće. Dakle, prema Gorgiji svaka socijalna skupina ima svoje etičke
vrijednosti.
Kalikle, (oko 400. pr. Kr.) mlađi sofist, tvrdio je da je mudrost sredstvo stjecanja
moći. Po njemu sama priroda pokazuje da se pravičnost sastoji u tome da bolji ima više
od gorega, a sposobniji od nesposobnoga. Međutim, za Kalikla ljudski su zakoni
protuprirodni i teže izjednačiti sve ljude. Dobro je ono što je jako i što može pribaviti
moć i vlast nad slabijim.
Hipija iz Elide je prvi iznio ideju o jednakosti svih ljudi te je prvi izjednačio i
Helene s barbarima. Oprečno Kaliklu on tvdi kako su zakoni ti koji ljude raslojavaju
unatoč jednakosti i srodnosti. Zakon, nasilnik ljudi, nameće mnogo toga protuprirodnoga.
Jedini obvezni zakoni za sve ljude su oni nepisani, Božji zakoni.
Važnost sofista je u tome što su uveli etički relativizam i spoznajni skepticizam.
U XIX. stoljeću sofiste je rehabilitirao Hegel ističući njihove prosvjetiteljske zasluge jer
su bili obrazovna snaga grčkog društva i jer su prvi pitanje svemira zamijenili pitanjem
čovjeka. Kod sofista je bio prisutan i estetički relativizam - De gustibus non est
disputandum (O ukusima se ne raspravlja).
Sokrat
Sokrat (oko 469. – 399. pr. Kr.) nije napisao nijedno djelo. Tvrdio je da je
mudrost u dijalogu među ljudima, a ne u napisanoj riječi. O njemu saznajemo uglavnom iz
Platonovih dijaloga u kojima je Sokrat, osim u posljednjem Zakoni, uvijek jedan od
sugovornika. Koliko se isticao od ostalih filozofa govori činjenica da se čitavo razdoblje
povijesti filozofije prije njega naziva „predsokratovskim“. Rodnu je Atenu napuštao samo
u vojnim pohodima s kojih se redovito vraćao s odličjima. Bio je oženjen Ksantipom koja
je bila poznata po svađama, a kasnije je oženio i drugu ženu Myrty. Živio je u vrijeme
sofista kojima se protivio. Pobijajući njihov spoznajni skepticizam, uveo je metode
dolaženja do znanja:
1. Negativan korak spoznaje nazvao je ironija, a sastoji se u njegovoj poznatoj
izreci: „Znam da ništa ne znam“. No, to nije vrhunac njegove spoznaje, nego tek početak,
osvješćivanje neznanja i prvi stupanj znanja.
2. Pozitivan korak nazvao je majeutika (grč. vještina porodilje). Pod tim je
podrazumijevao filozofsku vještinu porađanja znanja iz „trudnih duša“ njegovih sugrađana.
Kao što je zadaća porodilje pomoći ženi pri porađaju djeteta, tako je zadaća filozofa
pomoći ljudima poroditi znanje. Njegove teme i metode istraživanja su potpuno nove u
odnosu na filozofe kozmološkoga razdoblja. Sastojale su se u tome da je Sokrat hodao
Atenom i pitao ljude što su pravda, poštenje, dobrota i slično. Zatim je apstrahiranjem
određivao bit predmeta, tj. definiciju. Definicijom pravde je došao do univerzalnoga
pojma pravde koji vrijedi uvijek i svagdje. Tako je pobijao sofistički moralni
relativizam.
Govorio je kako je njegov zadatak filozofiju s neba spustiti na zemlju. Sokrata se
drži za osnivača etike. Zastupao je etički intelektualizam po kojem čovjek čini zlo samo
iz neznanja. Onaj tko spozna Dobro, ne može, ukoliko je normalan, to Dobro ne
prihvatiti. Etički optimizam uči da nitko neće činiti zlo kada svi budu obrazovani. Zadaća
je filozofa poučiti ljude dobru i zlu. Smisao je života u krepostima i suzdržavanju jer nitko
tko radi protiv vlastitoga uvjerenja ne može biti sretan. Vrlina je znanje, a četiri su
kardinalne (glavne) vrline: mudrost, umjerenost, pravičnost i hrabrost.
Bio je bez dlake na jeziku, pa je u mnogim izravnim verbalnim dvobojima na
atenskim trgovima sugovornike ostavljao postiđene, iako mu to nije bila namjera. Izrazito
hrabrim stavom prokazivao je političare i moćnike zbog čega im se zamjerao, a što je kod
njih stvaralo zavist i sržbu. Zbog toga je protiv Sokrata Vlada tridesetorice montirala
sudski proces temeljem optužbe mladića Meleta zbog kvarenja mladeži i bezboštva.
Između ostaloga teretilo ga se jer je rekao da padanje kiše nema veze sa Zeusom nego je to
stvar oblaka, kao i to što je govorio da čuje glas anđela. Atenski je ustav dopuštao nadzor i
strogo kažnjavanje bezbožnika. Tisuće su se Atenjana te veljače 399. godine pr. Kr. uputile
na agoru (trg) pratiti suđenje Sokratu. Helijasti (porota) od 500 članova ga je proglasila
krivim. Dobio je 280 crnih i 220 bijelih glasova. Sud je Sokratu, kako nalaže atenski zakon,
ponudio da on predloži drugu kaznu. On je ponosno odgovorio da ne razmišlja o kazni
nego o nagradi za sve što je u životu učinio. To je razljutilo porotnike pa je nakon drugoga
glasovanja dobio 360 crnih i 140 bijelih glasova. Osuđen je na smrt i popio čašu otrova
(najvjerojatnije kukutu) i umro teškom i sporom smrću. Nije želio pobjeći u južnu Italiju,
što su mu predlagali prijatelji. Prvi je filozof koji je zbog filozofskih uvjerenja izgubio
život. Među filozofima prije njega za bezboštvo su osuđeni: Anaksagora, Protagora,
Diogen iz Apolonije i Dijagora, ali su svi napustili Atenu.
Postoji predaja da je Sokrat još za života jedne noći usnio mladoga labuda ugodna
glasa kako se vinuo u zrak. Sutra mu se za učenika javio 20-godišnji Platon. Sokrat je
rekao da je on taj labud.
PITANJA
1. Što je eristika, a što panhelenizam?
2. Objasni pojmove relativizam, skepticizam, agnosticizam i nihilizam!
3. Koja je važnost sofista?
4. Po čemu se razlikuje Kaliklovo od Hipijinog učenja?
5. Što novoga u odnosu na kozmologe donosi Sokrat?
6. Koje su Sokratove metode dolaženja do znanja?
7. Što je etički intelektualizam?
8. Kako je Sokrat pobijao učenje sofista?
16
9. Koje su četiri kardinalne vrline?
10. Što misliš o Sokratovom suđenju?
Takozvane Sokratovske škole
Kirenska i kinička škola
Sokrat izravno nije osnovao nijednu školu. Međutim, neki njegovi učenici
posebno su naglašavali određene misli iz njegova učenja i razvijali filozofske teorije
prikazujući se kao jedini pravi Sokratovi interpretatori. I oni su se kao i Sokrat bavili
etičkim problemima, dajući filozofiji praktičnu dimenziju. Iako je Sokrat imao mnogo
sljedbenika, sedmorica su se posebno isticala: Antisten, Aristip, Euklid, Fedon, Platon,
Eshin i Ksenofont. Prva četvorica su osnovala filozofske škole: Antisten je osnovao
kiničku, Aristip kirensku, Euklid školu u Megari, a Fedon u Elidi. Nijedan od njih nije
svojim utjecajem nadmašio Sokrata. Platon je osnovao Akademiju, ali ju nije svrstavao
među sokratovske škole.
Euklidu je, kao i svim Megaranima, bio zabranjen ulazak na atensko područje.
Za prekršitelje se predviđala čak i smrtna kazna. Međutim, on je svake noći preobučen u
ženske haljine prelazio granicu. Pokušavao je pomiriti Sokratovu filozofiju s
Parmenidovom. Fedon iz Elide je bio od djetinjstva rob, ali su mu Sokrat i Kriton otkupili
slobodu.
Dvije najpoznatije tzv. sokratovske škole su kinička i kirenska. Između njih je,
unatoč istom izvoru nastanka, postojala velika razlika.
Kinička škola (grč. kyon; gen. kynos – pas) je dobila ime po tome što su njezini
sljedbenici imali uzor u pasjem životu. Živjeli su neuredni i prljavi. Takvim načinom
odijevanja izražavali su otpor prema društvenim konvencijama i potrebu za slobodom.
Nešto se slično događalo i s hipi pokretom u XX. stoljeću. Kinizam je, možda se može reći,
više bio stil života bez kuće, imovine i domovine nego filozofski pravac. Današnja riječ
cinizam (grč. kynismós - oponašanje psa) istoga je podrijetla i znači: bezočna drskost,
gruba otvorenost, bestidnost. Slični pojmovi cinizmu su ironija i sarkazam.
Antisten (446. – 360. pr. Kr.), osnivač škole imao je nadimak Pravi pas. Otac mu
je bio Atenjanin, a mati robinja, pa nije bio pravi atenski građanin. Prvi se oblačio kao
prosjak, što Sokrat nije odobravao. Antistenu je isti ogrtač danju služio kao odjeća, a noću
kao prekrivač. Tvrdio je kako se vrlina sastoji u neovisnosti od zemaljskih imanja i
uživanja, tj. u autarkiji, izolaciji i samodostatnosti. To se postiže askezom, kao kod
pitagorejaca. Sloboda je Vrhovno Dobro Duše. Pravi kinik ne smije biti rob fizičkih i
emotivnih potreba. Ne plaši se gladi, hladnoće i samoće, nema seksualne porive, ni želju za
novcem, moći, slavom. Antisten je odbacivao državu, zakon, pa i tradicionalnu religiju
(hramove, molitve i žrtve) i tvrdio kako postoji samo jedan Bog. Za njega bogatstvo nije
materijalno dobro, već duševno raspoloženje. Za sebe je tvrdio da mu, iako se naizgled čini
siromašan, pripada cijeli svijet. Živi bez brige, spava, jede i pije gdje zaželi. Pitao se zašto
oni koji posjeduju bogatstvo nastavljaju živjeti u riziku i naporu za njegovim uvećanjem.
 Diogen (404. – 323. pr. Kr.) je sebe nazivao Psom i pravi je izvor anegdota.
Njegov otac Hikesije držao je mjenjačnicu u središtu Sinope. Diogen je krivotvorio
pozamašnu svotu novca zbog čega mu je otac osuđen na doživotnu robiju, a on na
izgnanstvo. Napuštajući rodni grad rekao je: ,,Ako su mene Sinopljani kaznili izgnanstvom,
ja njih osuđujem na ostajanje!" Čim je došao u Atenu sreo je Antistena i odmah se uključio
kiničkoj školi. Potrebe je sveo na minimum: ogrtač kao odijelo i kao krevet, i ljeti i zimi,
posuda za jelo i lončić za vodu. Vidjevši jednom dijete kako pije vodu iz ruku, bacio je
lončić i viknuo: Dijete me pobijedilo u jednostavnom životu. Ljude nije naročito cijenio:
jednom su ga vidjeli kako stoji ispred neke statue i postavlja joj pitanja. Na čuđenje
prisutnih, odgovorio je: ,,Navikavam se pitati uzalud". Nije podnosio što je Platon, iako
filozof, živio u kući punoj komfora i lijepih stvari. Diogenu nije nedostajao smisao za
humor. Dok je neki nespretni strijelac vježbao gađanje, Diogen je sjeo pored cilja govoreći
da je to jedino mjesto gdje se osjeća sigurnim.
Živeći u bačvi postao je najveći kritičar civilizacije i institucija. Davao je prednost
nagonskom nad razumskim. Bogatstvo, imanje i brak nije cijenio. Zalagao se za slobodnu
ljubav tražeći da i žene budu zajedničke. Sebe je nazivao kozmopolitom, građaninom
svijeta. U podne je hodao Atenom s upaljenom svijećom unoseći se ljudima u lice. Kada su
ga pitali što radi, rekao je: Tražim čovjeka. Prema predaji, simpatije Grka je stekao kada
mu je jednom, dok je uživao na suncu, prišao Aleksandar Makedonski. Budući se uvjerio
da uistinu živi u bačvi, Car mu je ponudio ispuniti bilo koju želju. Skloni mi se sa sunca!,
rekao je Diogen. Atenjani su ga istinski voljeli. Nekoga su mladića koji je Diogenu razbio
bačvu pretukli, a Diogenu darovali drugu. Prema predaji, u devedesetoj je godini samog
sebe umorio zadržavajući dah. Priča se da je ostavio testament po kome je naložio da ga ne
pokapaju, već bace zvijerima. Međutim, njegovi prijatelji su se otimali kome će pripasti
čast da ga pokopa. Podigli su mu i spomenik od mramora u obliku stuba i psa.
Kratesove godine rođenja i smrti nisu poznate, ali se zna da je živio jako dugo.
Vjerojatno su život pod vedrim nebom i skromna ishrana koju su prakticirali kinici bili
recept za dug život. Iako mu je otac bio jedan od najbogatijih u Tebi, on je gotovo čitav
život proveo u siromaštvu. Nakon susreta s Diogenom razdijelio je bogatstvo vičući kako
time Krates oslobađa Kratesa. U Ateni je dobio nadimak otvarač vrata jer je ulazio u kuće
bez kucanja. Za noćnih šetnji po Ateni grdio je prostitutke, što mu je bio trening za
rasprave koje je vodio na agori.
Kirenska škola dobila je ime po grčkom gradu Kireni u današnjoj Libiji, iz kojeg
je bio osnivač škole Aristip. Potjecao je iz najbogatije obitelji u Libiji. U društvu se
ponašao snobovski, razuzdano i veselo. S oko devetnaest godina pošao je u Grčku na
olimpijske igre. Tamo je čuo za Sokrata koji je diskusijama oduševljavao mladež, pa je
ostao u Ateni. Zarađivao je dovoljno za svoje prohtjeve kojih je bilo mnogo. Govorio je
kako je bolje da novac propadne zbog Aristipa, nego Aristip zbog novca. Napisao je
mnogo dijaloga i nekoliko putopisa, od kojih tri knjige o Libiji. Umro je u Italiji, na
Liparima, u sedamdesetoj godini.
17
Aristipova filozofija uživanja u sadašnjosti kaže kako je malo onih koji uživaju u
sadašnjosti. Jedni uživaju prisjećajući se prošlosti, drugi maštajući o budućnosti. Ako
trenutno nemam velikih problema, i ako su osobe koje volim zdrave to je, po njemu,
dovoljno za sreću.
Prihvatio je Protagorino učenje da samo osjeti daju pouzdano znanje.
Subjektivni osjeti su temelj praktičnog ponašanja. Cilj ljudskoga djelovanja je postizanje
ugodnijih osjeta - uživanje. Tjelesno i umno uživanje su svrha života, ali i u uživanjima
treba imati mjeru. Prepustiti se potpuno uživanju znači postati rob užitka, ovisnik koji više
ne uživa. Govoreći o nutarnjoj slobodi Aristip je tvrdio da posjeduje takvu kontrolu da ne
bi ustuknuo ni pred morem bogatstva, moći i erotike.
Teodor Ateist (Bezbožnik) je najpoznatiji Aristipov sljedbenik. Preferirao je
uživanje iznad svega. Kao teoretičar egoizma, odbacivao je čak i prijateljstvo. Tvrdio je da
to osjećanje uzajamne pomoći nije potrebno mudrima jer su oni dovoljni sami sebi. No,
tek je duhovno zadovoljstvo prava sreća. Mudar će čovjek i krasti i činiti svaka zla te neće
dati život za domovinu ako mu to zakon dopušta. Dakle, prvi se zalagao za državu prava
i zakona.
Hegesije je tvrdio kako je život pun bola pa je bolje što prije umrijeti. Zaustavljao
je prolaznike na ulici i uvjeravao ih da se ubiju kako bi izbjegli moguću mukotrpnu bolest
ili bolnu smrt. Zvali su ga ,,poticatelj na smrt".
Osvrt
Ako je za kinike sloboda značila zadovoljiti se sitnicom i izbjegavati uživanja, za
kirenjane je sloboda proći kroz sva uživanja, a ne zapasti u njih. Kinici su Dobro
poistovjećivali sa slobodom od bilo kakve navezanosti. Bol su nadvladavali. Za
kirenjane je Dobro užitak, a zlo bol koju treba izbjegavati.
Među Sokratovim sljedbenicima nastao je i prvi ideološki spor i to između
Aristipovoga hedonizma i Platonovoga idealizma. Platon je državu stavljao iznad svega,
dok su Aristipovi stavovi individualistički. S kirenjanima završava antropološko razdoblje
grčke filozofije.
PITANJA
1. Zašto su kinička i kirenska škola takozvane sokratovske škole?
2. Kakva je spoznaja za kinike, a kakva za kirenjane?
3. Kakav život zagovaraju kirenjani?
4. Ispričaj neke anegdote o Diogenu!
5. Što su sloboda, Dobro i zlo za kinike, a što za kirenjane?
III. ONTOLOŠKO RAZDOBLJE
U ovom se poglavlju upoznaje sa sljedećim:
- po čemu se Akademija razlikovala od dotadašnjih filozofskih škola
 - kakva je za Platona spoznaja i koja je njegova čuvena izreka,
- što je bit Platonova učenja, i što uči u glavnom djelu,
- koja je poruka prispodobe o špilji,
- kako Platon gleda na umjetnost,
- što je originalno u Platonovom učenju o Demijurgu,
- u čemu seAristotelovo učenje razlikuje od Platonova učenja o duši,
- što je za Aristotela sreća, a što vrlina,
- koja je svrha države za Aristotela, a koja za Platona,
- što razlikuje Demijurga od prvotnoga nepokrenutoga pokretača,
- koji su to Božji atributi,
Platon
(428. - 348. pr. Kr.)
Platonov život
Pravo mu je ime bilo Aristokle, ali je nazvan Platon (Plećati) zbog stasitoga
izgleda. Rodio se u vrijeme 88. olimpijade u Ateni gdje je i umro. U mlađim se godinama
bavio pjesništvom i slikarstvom, a imao je i političke ambicije. Rođaci i ujaci nagovarali su
ga da pristupi njihovoj oligarhiji, ali je bio protiv takve vladavine. Kada je demokratska
vlast ubila njegova učitelja Sokrata, kojega je iznimno cijenio, izgubio je svaku želju za
bavljenjem politikom. Sklonio se iz Atene i tri godine boravio u Megari na Siciliji. Odbio
je prijedlog Arkađana i Tebanaca da im prilikom osnivanja grada Megapolisa napiše
zakone, jer su se protivili jednakosti vlasništva. Za razliku od Sokrata, puno je pisao i
putovao. Obišao je Egipat, Aziju i tri puta Siciliju. Za njegova putovanja na Siciliju bi se
moglo reći da su imala politički karakter. Vladara Sicilije Dionizija (405.-367. pr. Kr.) je
uvrijedilo Platonovo negativno mišljenje o njegovoj tiraniji pa ga je dao u roblje. Otkupio
ga je neki Kirenjanin za 20 mina i vratio u Atenu. Drugi je put Platon išao na Siciliju jer
mu je Dionizije Mlađi (357.-344. pr. Kr) obećao pomoć za uspostavu idealne države.
Međutim, prevario ga je i optužio za pobunu na otoku. Treći je put išao na Siciliju izmiriti
Diona s Dionizijem Mlađim, ali nije uspio. Nakon povratka u Atenu 388. pr. Kr. osnovao
je Akademiju, prvo europsko sveučilište, na kojem se uz filozofiju, retoriku i pjesništvo
besplatno poučavala matematika, astronomija, biologija, fizika itd. Sva Platonova djela su
sačuvana do danas. Posebnu ulogu u tome imala je Akademija. U njezinoj su se bogatoj
knjižnici brižno čuvala Platonova djela. U kasnijim razdobljima u Akademiju su primane
i žene. Pored škole je bio smješten gimnásion (gimnazija) vrt za tjelesne vježbe. Škola je
trajala oko 900 godina. Zabranio ju je car Justin. Ostatci su joj sačuvani i danas.
Platonovo učenje o idejama
Sokrat je tragao za onim što je opće i zajedničko svim stvarima i bićima
vidljivoga svijeta. S Platonom počinje ontološko razdoblje grčke filozofije. Ontologija je
dio metafizike koji se bavi bićem. Oprečno atomistima, za Platona su ideje vječne i
nepromjenjive biti svega. Sve materijalno podložno je promjeni i nestajanju. Međutim,
sve materijalno egzistira i u nekom izvanvremenskom i izvanprostornom obliku, u vječnom
misaonom području koji je prava realnost. Ta realnost je u našem umu. U dijalogu
18
Parmenid ili O idejama Platon se pita gdje se nalazi, recimo, idealna kružnica. Nipošto na
listu papira, nego samo u umu. Svaka nacrtana kružnica samo je njezina kopija. Međutim,
na upit postoji li idealni čovjek, Platon je nesiguran. Govorio je kako je najdragocjeniju
mudrost vrlo teško, a možda i nemoguće dostići.
Platon je razlikovao stupnjeve ideja, a najviša je ideja Dobra. Ona obuhvaća sve
druge ideje te je svrhovit sadržaj čitave zbilje. Ideju Dobra uspoređivao je sa Suncem.
Ideja lijepoga je i imanentna i transcendentna, nepristupačna osjetilima, shvatljiva samo
umom. Sve lijepo je lijepo toliko koliko participira na ideji „ljepote“. No ta ideja ljepote ne
postoji izvan čovjeka, u smislu jednoga cvijeta. Ali, nije ni samo u čovjeku jer bi onda bila
čisto subjektivna pa je zbog toga i imanentna i transcendentna. Ljepota nije s jednoga
gledišta lijepa, s drugoga ružna, danas lijepa, sutra ružna, nego vječna i nadmaterijalna.
Platonova spoznaja
Za Platona su dvije vrste misaonoga spoznavanja: dijalektika i matematika.
Pojam dijalektika prvi je uporabio Platon naslanjajući se na Sokratova
ispitivanja. Iako se Heraklit spominje kao osnivač dijalektike jer je na sve stvari gledao u
kretanju, on taj pojam nije rabio. Za Platona je dijalektika filozofsko istraživačka
aktivnost koja dušu oplemenjuje spoznajom i uzdiže k vječnom. Dijalektika je sjećanje
duše na svijet ideja. Ideje su vječne, a materijalni svijet je prolazan. O tome
materijalnome mi nemamo pravo znanje, nego tek zamjećivanje koje je utemeljeno na
osjetilima, a ne na umu. To mnijenje (grč. doksa) ustvari je tek vjerovanje. Istinsko znanje,
episteme, je moguće jedino o nematerijalnom pa je spoznaja isključivo racionalna.
Matematička se spoznaja bavi matematičkim oblicima i relacijama. Matematičke
spoznaje su apriorne, neovisne o iskustvu. Svatko je vidio 20 učenika ili 20 kuća, ali nitko
nije vidio sam broj 20. Njega možemo samo misliti. Simbol kojim označavamo broj „20“
je nešto drugo. Platon je prvi uveo razlikovanje razuma od uma. Razum spoznaje
matematičke stvari, a um ideje (Država, 511d). U dijalogu Teetet (201.d) Platon je
definirao znanje kao istinito vjerovanje spojeno s obrazloženjem, što je jako slično
današnjoj definiciji da je znanje opravdano istinito vjerovanje.
Platonova špilja
Platon zahtijeva da zamislimo špilju u kojoj su: otvor, vatra, zid, red zatvorenika i
završetak špilje, tj. zid na koji padaju sjene. Zatvorenici su od rođenja okovani, okrenuti
prema zidu (završetku špilje) i nemaju mogućnost međusobne komunikacije. Promatraju
samo sjene stvarnih predmeta. Platon aludira na čovječanstvo koje je poput zatvorenika
okrenuto samo sjenama, a pravi svijet, svijet ideja, za većinu ostaje nedokučiv.
Platonova djela
Do danas je nejasno je li naslove, a osobito podnaslove Platonovih djela, odredio
on sam ili aleksandrijski knjižničar Trasil. Tko god bio, naslove je odredio po imenima
sugovornika u dijalozima, a podnaslove po temama koje obrađuju. Protagora, Gorgija i
Timej objašnjavaju nastanak svemira, dok se Gozba ili O ljubavi te Apologija (obrana)
Sokrata bave opisom tih događaja. Zatim slijede Fedon ili O duši, Fedar ili O ljepoti, te
djelo Parmenid u kojem donosi originalno učenje O idejama. Glavno djelo Država nosi
podnaslov O pravičnosti i njome je Platon utemeljio političku filozofiju. Sve u svemu,
sačuvana su mu 34 dijaloga i 13 pisama.
U djelu Država Platon nije opisivao postojeće države, nego je vizionarski donio
strukturu idealne države. Ona počiva na pravednosti koja se može ostvariti samo u
dobroj državi (Država, 434e), a podrazumijeva da svatko obavlja svoj posao i da
svatko dobije ono što mu pripada (Država, 332c). Idealna država podrazumijeva
ukidanje privatnoga vlasništva jer je privatno vlasništvo, po Platonu, izvor
nejednakosti među ljudima. Međutim, bio je protiv ukidanja ropstva. Država ima tri
staleža: 1. proizvoditelji (poljoprivrednici, zanatlije, trgovci i robovi), 2. čuvari (vojnici) i
3. vladari (filozofi - muškarci ili žene svejedno). Platon za stalež filozofa-vladara traži
imovinsku jednakost, odnosno da nitko od njih ne posjeduje ništa što nije prijeko potrebno,
zlato nikako. Sve što čuvarima države treba primit će od drugih građana kao nagradu
(416d-e). Oni se moraju posve posvetiti poslovima za dobrobit države i moraju biti
oslobođeni briga za materijalno.
Što se tiče oblika vladavine, u načelu je razlikovao tri dobra oblika vladavine:
kraljevstvo, aristokraciju (vladavina najboljih i u moralnom i u intelektualnom
pogledu) i demokraciju sa zakonima. Uz dobre, razlikovao je i tri oblika loše vladavine:
tiraniju, oligarhiju i demokraciju bez zakona. Tvrdio je kako je nebitno vlada li jedan,
manjina ili većina. Svrha vladanja je opće dobro, a ne osobna korist. Tražio je rješenje
kako uskladiti osobne s općim interesima u čemu posebnu ulogu ima odgoj građana i
konstitucija same države. Sreća cjeline (države) važnija je od sreće pojedinca, iako je cilj
države sreća i zadovoljstvo svih njezinih građana.
Platon je u Državi umjetnosti odredio drugorazrednu ulogu. To stoga jer je ona
treća od istina (osim misaonoga i vidljivoga područja), kopija kopije. U svom kasnom spisu
Zakoni Platon je odstupio od idealne države i približio se modelu realno moguće države.
Učenje o Demijurgu
Učenje o Demijurgu Platonova je duhovna originalnost. U dijalogu Timej glavni
lik pitagorejac Timej iznosi svoje viđenje nastanka svemira, antropologije i matematičke
fizike. Svijet je nastao i ima svoj uzrok nastanka, a to je Demijurg - Božansko biće. On se
odlučio na uređenje svemira jer je dobar i „jer je red bolji od nereda“. Uredio je kaos
materijalnoga svijeta prema uzoru na vječne ideje, ideju dobra, lijepoga, jednakosti i
proporcionalnosti. Ograničen građom kojom je raspolagao učinio je svijet što je moguće
ljepšim i boljim. Za Platona je, nasuprot Schopenhaueru, ovaj svijet najbolji od svih
mogućih. Demijurg djeluje u svijetu, ljubi svijet i bića u njemu. No, on nije stvoritelj, tj.
postojeću građu nije stvorio, nego ju je tek uredio. Platon je naučavao kako je najbolje
držati se običaja i vjerovati u bogove otaca, podržavajući tradicionalno grčko bogoslužje.
Prvi je uporabio pojam Božja providnost. Zlo u svijetu pripisao je čovjekovoj slobodnoj
volji. (Država, 617.) Krivnja za zlo pripada onome koji bira, a ne Bogu.
Platonovo učenje o duši
19
Besmrtna i nematerijalna duša je prije rođenja tijela boravila u svijetu ideja. Ona
čezne ponovno se vratiti u taj svijet. Otuda i Platonova čuvena izreka: Tijelo je tamnica
duše. Platon je smatrao da je ljudska duša neiskustvena, tj. da se ne može doživjeti
osjetilima, nego se može spoznati samo razumom. Samostalna je i potpuno razdvojena od
tijela. Njezin je boravak u tijelu privremen, a pojavljuje se u tri vidika: razumni, koji se
nalazi u glavi, voljni u prsima i požudni, koji se nalazi u abdomenu i u kojem je smještena
vrlina samokontrole. Najbolje je kada sva tri vidika djeluju u harmoniji.
Platonova etika
Platon je govorio kako je od svega što se može čuti najugodnija istina. Njegovo
učenje o etici usko je povezano s gnoseologijom jer je za Platona etički ideal postići vrlinu
koja se zasniva na znanju. To je težnja k vrhunskoj vrijednosti - ideji dobra koja se ne
može ostvariti u pojedincu, nego tek u zajednici, tj. državi. Mudro je težiti onome što je
dobro i korisno, a nerazborito je ići za onim što je štetno. U IV. knjizi Države Platon je
zapisao da postoje 4 temeljne vrline: mudrost (vrlina umnog dijela duše), hrabrost (srčanog
ili voljnog dijela), umjerenost (jedinstvo voljnog i nagonskog dijela) i pravednost (opća
vrlina).
PITANJA
1. Opiši Akademiju!
2. Kakva je za Platona spoznaja i koja je njegova čuvena izreka?
3. Što je bit Platonova učenja, i što uči u glavnom djelu?
4. Koja je poruka prispodobe o špilji?
5. Kako Platon gleda na umjetnost?
6. Što je originalno u Platonovom učenju o Demijurgu?
Aristotel
(384. – 322. pr. Kr.)
Aristotelov život
Rođen je u vrijeme prve godine 99. Olimpijade u Stagiri na sjeveru Grčke.
Njegov otac Nikomah bio je liječnik makedonskoga kralja Aminte III. na čijem je dvoru
Aristotel odrastao. Sa 17 godina doselio je u Atenu i postao Platonov učenik. U Akademiji
je ostao 20 godina, sve do Platonove smrti. Nezadovoljan što nije naslijedio Platona na čelu
škole, nekoliko je godina otišao u Malu Aziju. Odazvao se pozivu Filipa Makedonskoga
te je tri godine obrazovao njegova trinaestogodišnjega sina Aleksandra. Kada je
Aleksandar preuzeo vlast, obnovio je Aristotelov rodni grad Stagiru koji je do temelja
razorio njegov otac Filip, a Aristotel se vratio u prigradsku atensku četvrt Likej. Tu je 335.
pr. Kr. osnovao Peripatetičku (šetalačku) školu s knjižnicom i profesorskim kadrom,
bolje organiziranu od Akademije. Unatoč tomu, Peripatetička škola nije bila dugotrajna kao
Akademija. Aristotel je prijepodne organizirao predavanja za filozofe, a na večer za obični
puk. Platonovu želju da filozofski obrazovan vladar upravlja državom Aristotel je ostvario
s Aleksandrom. No, Aristotel se nije slagao s tako velikom državom kakvu je osvojio
Aleksandar, nego je preferirao grad-državu. Nakon Aleksandrove smrti 323. godine
Atenjani su, iz zavisti, u montiranom procesu, osudili Aristotela na smrt, kao
makedonskoga propagatora. On nije kao Sokrat popio čašu otrova, nego je izbjegao na
imanje svoje majke. Rekao je da je to učinio kako se Atenjani ne bi po drugi put (prvi put
Sokrat) ogriješili o pravdu i filozofiju te navukli srdžbu bogova. Umro je u progonstvu
svega godinu nakon toga.
Kritika Platonovih ideja
Aristotel je tvrdio kako Platon idejama bespotrebno poduplava stvari. Ako je
ideja bit stvari, ne može biti izvan stvari. Platonovo odvajanje ideja od realnih stvari,
tj. biti od pojave, stvara za Aristotela neprevladivu poteškoću. Nema općega izvan
pojedinačnoga i obratno. Kada je otkrio Platonovu zabludu, kazao je čuvenu izreku: Drag
mi je Platon, ali mi je istina draža. Nasuprot Platonovu idealizmu Aristotel je zastupao
realizam, tj. postojanje vidljive i nevidljive zbilje, supstancija (lat. sub-stare - stajati ispod,
ono nosivo). Prva supstancija je pojedinačno, osjetilna supstancija, npr. ovaj stol. Druga
supstancija su vrste i rodovi, ono opće pojedinačnih stvari, npr. opće za stolove.
Aristotelova djela su: Fizika, O duši, Politika, Nikomahova etika (djelo koje
je nakon njegove smrti objavio njegov sin Nikomah), šest logičkih djela koja su zajedno
poznata pod nazivom Organon („oruđe“). Najvažnije njegovo djelo danas je poznato pod
nazivom Metafizika. Djela je pisao nerazumljivim jezikom i izuzetno su teška za shvatiti.
Arapski doktor filozofije, Avicena, Metafiziku je pročitao 40 puta, a da je nije razumio.
Aristotel je filozofiju razdijelio na: teorijsku, praktičnu i pojetičku. U teorijske znanosti je
uvrstio: „prvu filozofiju“ ili „metafiziku“, fiziku i matematiku. U praktične: politiku, etiku
te gospodarenje domaćinstvom i državom. I na koncu, pojetičke je znanosti podijelio na:
retoriku, dijalektiku i poetiku (filozofija pjesništva).
Povijest Metafizike
Aristotel nije rabio pojam metafizika (grč. metá tá physiká - iza, iznad, fizike). To
je kasnija kovanica za ono što je Aristotel nazivao prva filozofija. Tvrdio je da mudrost
nije utilitarna, koristoljubiva (ne teži nešto proizvesti) već teži spoznaji radi nje same.
Metafizika zahtijeva najveći misaoni napor, pa je ona mudrost par exellence (par
ekselans - u pravom smislu riječi). On je u tom svom kapitalnom djelu tražio odgovor na
dva pitanja: 1. O prvim uzrocima i načelima svega postojećega, i 2. O biću kao biću. Pojam
uzrok (grč. aitía) u grčkom jeziku prvobitno označava krivca. Od svih uzroka-krivaca
„kozmolozi“ su znali samo za materiju. Za Platona je ideja dobra bila uzrok svemu što je
ispravno i lijepo i u vidljivom i u misaonom svijetu. Aristotel je ustvrdio da je za
poznavanje cjelokupnosti svijeta, kao i njegovih pojedinačnih dijelova neophodno
poznavati četiri uzroka. To su: 1. materija (građa), 2. forma (bit nečega), 3. djelatni
uzrok (ono što svojim djelovanjem čini da forma uđe u materiju) 4. finalni - svrhoviti
uzrok (svrha, smisao zbog čega nešto postoji). On se pita: Kako se začinje promjena?
Neobrađena glina, koliko je do nje same, ostaje zauvijek neobrađena. Za promjenu joj je
potreban, osim materije i forme, izvanjski, djelatni uzrok, tj. kipar. Finalni uzrok je taj koji
privlačenjem pokreće razvoj. Svrhovitost je nazočna u čitavoj prirodi. Sve ima svrhu svoga
postojanja.
Etape promjene
20
U elejskom stavu o nepostojanju promjene Aristotel je vidio opasnost po samu
mogućnost fizike. Za njega je promjena očita i ima svoje etape. Primjerice, neobrađena se
glina nalazi u potenciji - mogućnosti, prema nekom novom obliku - formi kipa. Ili čovjek
koji spava ili je u komi ima potenciju mišljenja, dok kamen nije niti će ikada biti u
potenciji mišljenja. Etape promjene su: 1. potencija ili mogućnost, 2. akt ili ozbiljenje.
Materija (glina) je biće (kip) u potenciji. Forma (oblik) određuje materiju. Svako biće teži
aktualizirati potenciju prilikom čega osjeća zadovoljstvo. Kada glina postane kip, vidljiva
je promjena oblika, iako je supstancija i dalje ostala glina. Takva se promjena zove
akcidentalna (čovjek s rukom ili bez ruke, s kosom ili bez kose, itd.). Supstancijalna
promjena (nastajanje i nestajanje) jest ona u kojoj se supstancija potpuno pretvara u drugu
(npr. živo tijelo - mrtvo tijelo).
Spoznaja
Optimističkim riječima: Svi ljudi po prirodi teže za spoznajom Aristotel započinje
svoju Metafiziku. Spoznajni je problem u tome što su predmeti spoznaje materijalni, a
spoznaju se nematerijalnim duhom. Razum sortira dobivene podatke i tako nastaju
pojmovi. Oprečno Platonovu učenju da je osjetilno opažanje tek predznanje – doksa,
Aristotel je tvrdio da je osjetilna spoznaja u temelju svega. Spoznaja polazi od
materijalnoga i apstrahiranjem dolazi do pojmovnoga. Nema ničega u razumu što prije
nije bilo u osjetilima. Razum je prazan i prima sadržaje iz osjetila. U ljudskoj su duši tek
odrazi prirodnih pojava. Priroda je pravi svijet, a ne, kako je tvrdio Platon, svijet ideja.
Aristotel je razlikovao trpni (pasivni) um, koji prima građu opažaja od djelatnog
(aktivnoga) uma, koji je čista misaona djelatnost. Načela mišljenja nepobitne su činjenice,
ono što se ne treba dokazivati, što se spoznaje intuitivno. Četiri su takva načela: načelo
proturječnosti, načelo istovjetnosti, načelo isključenja trećeg, načelo dovoljnog razloga.
Načelo proturječnosti glasi: Isto svojstvo se ne može pripisivati i ne pripisivati jednom
subjektu u isto vrijeme i na isti način.
Aristotelova politika
Za Aristotela je politika, kao znanost o državi najvažnija među praktičnim
znanostima. Kao i kod Platona i kod Aristotela je odgoj građana temeljna dužnost države.
Država je kao cjelina važnija od pojedinca, ali ne može biti sama sebi svrha. Njezina je
svrha u sreći građana. I u politici, kao i u etici, vrijedi načelo umjerenosti (sredine) pa
država ne smije biti ni premala, ni prevelika, nego srednja. Urođeno ropstvo je, prema
Aristotelu prirodno. Jedni su određeni da robuju, a drugi da vladaju, ali gospodar ne smije
zlostavljati roba, jer imaju zajednički cilj. „Onaj tko je u stanju samo tijelom raditi (a ne i
umom) predodređen je da se pokorava i po prirodi je rob“ (Polit. 1252a 35). S ropstvom
zarobljenih vojnika se pak nije slagao.
Aristotel je odbacio Platonovu ideju o odgoju vojničke djece u zajedničkim
ustanovama, jer je svačije dijete ustvari ničije. Kritizirao je i Platonovu ideju o
zajedničkim dobrima s obrazloženjem kako bi zajednička dobra izazvala nebrigu
vlasnika. Za Aristotela su dobri oblici vladavine: kraljevstvo, aristokracija i politija, a loši:
tiranija, oligarhija i demokracija. Politija je ustavna vladavina srednje klase, kreposna
sredina između oligarhije (šačice bogatih) i demokracije (mnoštvo siromašnih). Politija
pomiruje njihove zahtjeve za zajedničko dobro.
Aristotelova etika
Aristotel je tvrdio da su svi ljudi suglasni oko toga da je sreća vrhunsko dobro.
Neobrazovani, tvrdio je on, zamišljaju sreću kao uživanje, bogatstvo i slavu. Ovisno od
situacije, za gladnoga je sreća hrana, za zatvorenika sloboda, za bolesnoga zdravlje itd. No,
sreća je ono što se mora očitovati cijeloga života, a ne tek povremeno. Sreća je u
neovisnosti i zadovoljstvu samim sobom. To se postiže usklađivanjem vlastitih težnji sa
sposobnostima. Ukoliko čovjekove težnje premašuju njegove mogućnosti to neizbježno
vodi u nesreću.
Vrlina je sredina između dviju krajnosti, viška na jednoj i manjka na drugoj
strani. Aristotel vrline dijeli na dijanoetičke (umne) u koje spadaju mudrost i razboritost, te
etičke kao što su: hrabrost, pravednost, plemenitost i umjerenost (sredina između
razuzdanosti i bešćutnosti).
Aristotelovo učenje o duši
Aristotel je u mladosti bio pod Platonovim utjecajem, pa je u početku prihvatio i
neka njegova učenja koja je kasnije radikalno promijenio. Tako je u djelu O duši koje je
napisao u zrelom dobu potpuno drugačije gledao na dušu nego Platon. Za čovjeka duša je
forma, a tijelo materija. Svojim hilemorfizmom (hýle - tvar, materija + morphé - oblik,
forma) Aristotel je pobio Platonovo uzdizanje duše iznad tijela. Za Aristotela čovjek, bilo
bez duše, bilo bez tijela, nije čovjek. Tek duša i tijelo zajedno čine čovjeka čovjekom. Duša
je životna snaga tijela. Tijelo čini dobro duši jer se ona može aktualizirati (ostvariti) jedino
preko tijela.
Aristotel je odredio dušu kao prvu entelehiju (grč. entelekheia - biti u djelovanju,
djelatan). Prva entelehija je znanje, a druga entelehija je teorija. Tri su vrste duše:
vegetativna duša koja ima sposobnost hranjenja, životinjska duša koja uz to ima sposobnost
kretanja i osjeta, te čovjekova duša sa sposobnošću duhovnoga odnosa, tj. mišljenja i
djelovanja.
O Bogu – Prvotnom nepokrenutom pokretaču
Ovo je poglavlje Metafizike kruna Aristotelove filozofije. Aristotel je rekao kako
je ono što je osjetilima dokazivo najniži stupanj spoznaje. Mišljenje je vrjednije što je
složenije i apstraktnije, pa je tako mišljenje o Bogu vrhunac filozofije. Prema Aristotelu
Bog je bestjelesan, nužan i vječan, a sve vječno mora biti dobro i bez nedostatka. Zlo je
nedostatak dobra, a ono ne može biti u onome što je vječno. Slijedi kako ne može biti
egzistirajućega zlog počela. Ne mogu postojati dva počela, bog dobra i bog zla, kako su
učili Zaratustra i dualisti.
Kako Platon donosi stupnjevanje ideja, tako Aristotel u 15. fragmentu djela O
filozofiji donosi dokaz o Božjoj savršenosti i apsolutnosti iz stupnjeva savršenosti.
Gdje postoji dobro, tu postoji i bolje, a gdje postoji bolje, tu postoji i najbolje. Jasno je
kako među bivstvujućim stvarima postoji dobro i bolje, pa mora postojati i najbolje. To je
21
Bog, jedino nužno i apsolutno biće. Sva su druga bića kontingentna (ograničena) i
nenužna.
Aristotel je govorio kako svaka promjena i svako nastajanje moraju imati svoj
uzrok, pa tako i svemir zahtijeva svoj uzrok nastanka i svoga pokretača. Bog je Prvotni
nepokrenuti pokretač koji je sve oblikovao i pokrenuo. Aristotel je držao da postoji 55
sfera u svemiru pa da tako ima i 55 nepokrenutih pokretača. Jedan je Prvotni, potpuno
ostvaren, čisti akt (actus purus), bez ikakve mogućnosti (potencije). Prvotni je pokretač
uzrok kretanja, a sam se ne kreće jer su kretanje i promjena svojstva materije, a ne duha.
Kako je on nematerijalan, tako ne može izvoditi nikakvu tjelesnu aktivnost, nego samo
duhovnu i intelektualnu aktivnost mišljenja. Što to onda Bog vječno misli? On, prema
Aristotelu, mora misliti samo ono najbolje, a kako je on najbolje, tako je on misao koja
vječno misli samo sebe. Zbog toga Boga naziva mišljenje mišljenja - noesis noeseos.
Budući da ne komunicira s drugima, on nije osoba (bit osobe jest komunikacija s
drugima) niti djeluje u svijetu (nasuprot Platonovu učenju) pa mu se ne treba moliti jer
nas ne čuje. Božji su atributi: prvotni nepokrenuti pokretač, čisti akt, mišljenje mišljenja i
apsolutno nužno biće.
PITANJA
1. Slaže li se Aristotel s Platonovim učenjem o duši?
2. Što je za Aristotela sreća, a što vrlina?
3.Od čega polazi Aristotelova spoznaja?
4. Koje Aristotel razlikuje etape promjene?
5. Koja su za Aristotela četiri uzroka i nastanaka svega?
6. Koja su Aristotelova djela, a koje mu je djalo najvažnije?
7. Koja je svrha države za Aristotela, a koja za Platona?
8. Usporedi Aristotelovo i Platonovo učenje o duši!
9. Usporedi Aristotelove i Platonove oblike vladavine !
10. Što razlikuje Demijurga od prvotnoga nepokrenutoga pokretača?
11. Koji su Božji atributi?
IV. ETIČKO RAZDOBLJE
U ovom se poglavlju upoznaje sa sljedećim sadržajem:
- koje razdoblje nazivamo helenizmom i koja su mu obilježja,
- koja tri pojma obilježavaju to razdoblje,
- po čemu je stoicizam dobio ime i što ga obilježava,
- kako glasi Ciceronova, a kako Senekina glavna izreka,
- što znače pojmovi hipokrizija i efemeran,
- kakav moral zagovara Epiktet i što on kaže za volju,
- kako se spram aktivnoga bavljenja politikom odnose stoici, a kako epikurejci,
- kakvu spoznaju zastupa Epikur,
- kako je po Epikuru nastao svemir i od čega se sastoji,
- kakva je Epikurova etika,
- što je eklektizam i tko mu je glavni predstavnik,
- kako glasi čuvena izreka skeptika,
- zašto Bog ne spriječi zlo i patnju.
Helenističko-rimsko razdoblje
Helenističko-rimsko razdoblje je pretposljednje u filozofiji staroga vijeka, a
počelo je u IV. st. pr. Krista i trajalo je do V. st. po. Krista. U tom su vremenu djelovale
etičke i religijske filozofske škole, pa se to razdoblje naziva etičko prema temeljnom
pitanju kojim se bavi, ili helenističko-rimsko po geopolitičkim odrednicama. Raspravlja se
o tome kakav treba biti čovjek da bi se održao miran i dostojanstven u buri rasula jednog i
stvaranja novog društva.
Aleksandar Makedonski, kralj Azije i Perzije te faraon Egipta osnovao je svjetsku
zajednicu u kojoj su dominirali grčki jezik i kultura. U tom su se razdoblju izbrisale granice
između naroda, kultura i religija. Aleksandrija (grad u današnjem Egiptu) je preuzela
vodeću znanstvenu ulogu. Atena, Sparta, Korint, uronjeni u veću cjelinu, izgubili su
kulturnu nadmoć. Pojedinac se osjećao nesigurno i izgubljeno pa su individualizam i
kozmopolitizam postali obilježja filozofije toga vremena. Car August je 31. godine pr.
Kr. osnovao Rimsko Carstvo čime je otpočelo rimsko razdoblje helenizma. Filozofija je
postala zanimanje, a svaki je rimski filozof smatrao obveznim posjetiti Atenu. Rim je
pokorio Grčku, ali je grčka kultura „pokorila“ Rim, a preko njega čitav svijet.
Tri su škole etičkoga razdoblja: stoička (napajana na kiničkoj i Heraklitovoj
misli), epikurejska (napajana na misli kirenjana i atomista) te škola skepticizma koja se
napajala na misli sofista. Zajedničko im je bilo to da nisu vjerovali u zagrobni život i da su
nastojali odagnati strah od smrti i bogova. Iako su bili potpuno oprečnih stavova, njihovi
sljedbenici imali su isti cilj - postizanje autarkije, ataraksije, unutarnjeg mira i
nepomućenosti. Stoici su tvrdili da se to postiže izbjegavanjem zadovoljstava i
podnošenjem boli, a epikurejci - izbjegavanjem boli i kontroliranjem užitaka.
Stoicizam
Zenon je u Ateni osnovao višestoljetnu stoičku školu. Ispočetka su ih nazivali
Zenonovcima, a kasnije je škola dobila ime po jednom ukrašenom trijemu (grč. poikilē
stoà) na atenskoj agori (trgu) oko kojeg su se okupljali. Filozofiju su podijelili na: fiziku,
logiku i etiku, što uspoređuju s vrtom (zemljom), ogradom i plodovima. Zagovarali su
etiku snažne osobnosti. I danas se za karakternu osobu kaže da je stoik (postojan).
Valjanoga čina nema bez ispravne volje (voluntarizam) budući da djelovanje
proizlazi iz volje. Vrlina je sreća i vrhunsko dobro. Tvrdili su da su uživanje, tuga i strah
nerazumni i neprirodni pa ih treba potiskivati te postići stanje moralne slobode i
22
samostalnosti. Sloboda od afekata, bestrasnost, odsutnost strasti (apathia) stoički su
ideali. Mudrac je onaj koji vlada svojom voljom. Kako su stoici izbrisali razliku između
pojedinca i svemira, tako su porekli i razliku između duha i tvari. Samo je jedna priroda
(monizam), a Bog je materijalan i vječan, savršen i razuman tvorac svijeta.
Preporučivali su aktivan politički život. I sami su velikim dijelom obnašali značajne
političke dužnosti. Tako je primjerice Marko Aurelije bio car, Seneka carski savjetnik,
Ciceron političar i slično. Govorili su da je nužno podnijeti žrtvu za domovinu, pa čak i
poginuti. Ukazivali su na zajedništvo čovječanstva te zagovarali jednakost i prava
robova, kao i oprost za neprijatelje.
Zenon (oko 334. – 262.) (ne treba ga miješati s Elejcem Zenonom iz V. st. pr. Kr.)
je bio iz Kitiona s juga Cipra. U Atenu je došao kao trgovac. S filozofijom se upoznao u
kiničkoj školi, a potom je prešao u Akademiju. Živio je više od sto godina, a punih je 58
godina bio na čelu škole. Smatrao je da svijetom vladaju logos i sudbina (fatalizam).
Prema njemu čovjek je bačen u svijet u kojem je sve unaprijed određeno, a mudrost života
predstavlja prihvaćanje sudbine. Sudbina vuče one koji neće, a vodi one koji je žele
prihvatiti. Atenjani su ga iznimno cijenili. Za života su ga odlikovali zlatnim vijencem, a
nakon smrti su ga pokopali o državnom trošku i podigli mu spomenik.
Posidonije (135. - 51. pr. Kr.) je bio iz sirijske Apameje. Na otoku Rodosu 97. pr.
Kr. osnovao je školu u kojoj je predavanja slušao i Ciceron. Zastupao je monističko
jedinstvo prirode uvidom da Mjesec uzrokuje plimu i oseku. To govori o povezanosti i
harmoniji u svemiru - velikome sustavu, koji je uredila božanska providnost. Tvrdio je da
klima utječe na karakter naroda. Od svih tjelesnih bića čovjek je najveće, dok je među
duhovnim bićima najniže. Tvrdio je kako se u ekstazi, zbog sklada svemira i sudbine, može
proricati budućnost. Vjerovao je i u postojanje demona s kojima je moguće ostvariti
kontakt. Razvio je svoju teoriju povijesti. U prvobitnom, zlatnom vremenu vladali su
mudraci filozofi koji su napravili izume i materijalno uzdigli čovjeka. Nakon toga je
uslijedilo moralno posrnuće i porast nasilja. To je pak tražilo uspostavu zakona.
Ciceron (106. - 43. pr. Kr.) je bio filozof, istaknuti govornik i političar. Prvi je
rabio pojam ustav (constitutio). Značajan je jer je grčke filozofske izraze prevodio na
latinski i time udario temelje filozofskoj terminologiji idućega tisućljeća. Iako mu spisi
nisu bili originalni, njihova je vrijednost u tome što su zorno prikazali učenje Grka rimskim
čitateljima, što i nije bilo lako. Posebno se zanimao za dokaz o egzistenciji božanstva iz
prirode. Nije prihvaćao učenje ateističkoga atomizma. Težio je moralno suđenje postaviti
iznad skepticizma, koji je opasan po moral.
Ciceronova etika
Za Cicerona je svrha života sreća, a ona se sastoji u vrlini, u slaganju ljudske
aktivnosti sa zakonom prirode ili ljudske volje s Božjom. Otuda poznata stoička maksima:
Živi u skladu s prirodom! Tvrdio je da svemirom upravlja zakon prirode tako da treba s
njime usuglasiti svoje ponašanje. Iz pojma prirodnoga zakona nastali su pojmovi
prirodnoga i pozitivnoga prava. Prirodno pravo obuhvaća ono što čovjeku pripada po
naravi (prirodi) i ono je utjecalo na rimsko zakonodavstvo da smanji broj onih koji su bili
lišeni punoga društvenog statusa.
Anej Seneka (4. pr. Kr. - 65. po. Kr.) iz Kordobe je bio Neronov učitelj. Dok je
Neron bio mlad, Seneka je umjesto njega upravljao Carstvom pa se tih pet godina Senekine
vladavine smatra najsretnijim razdobljem Carstva. Želio je Nerona odgojiti za cara-filozofa
kao što je Aristotel odgojio Aleksandra. Međutim, kada se u Neronu probudila nasilna
priroda, Seneka mu je postao smetnja. Optužio ga je za urotu i osudio na smrt. I ostali su
Seneku optuživali za nedosljednost i hipokriziju (dvoličnost). Smatrali su kako nije živio u
skladu s moralnim načelima koja je propagirao. Naime, zagovarao je moral, a bio je
savjetnik nemoralnoga cara Nerona. Branio se govoreći da mu je upravo iskustvo opreke
moći i bogatstva s jedne strane, te straha za život od Neronove ćudi s druge, pomoglo
spoznati efemerni (kratkotrajni) karakter bogatstva i moći.
Seneka je tvrdio da se ljudi igraju najdragocjenijom igračkom na svijetu -
vremenom. Vrijeme nitko ne cijeni i svi ga rasipaju, a kada bi znali da im je sutra kraj, sve
bi dali za još samo malo vremena. Razmetanje i luksuz okarakterizirao je najvećim
pošastima svoga doba tvrdeći kako pohlepa nema kraja.
U djelu Pisma o moralu napisao je da se bogatstvo može iskoristiti za dobre
ciljeve te kako će mudar čovjek biti gospodar svoga bogatstva, a ne njegov rob. Formulirao
je temeljni zakon humanizma: Homo sacra res homini - Čovjek je čovjeku svetinja. Tijelo
ne treba zanemarivati, ali mu ne treba ni robovati. Tvrdio je kako ne valja živjeti kao
da živimo poradi tijela, već kao da ne možemo živjeti bez njega. Nitko nije slobodan tko
služi tijelu. (Seneka i Epiktet, O kratkoći života, Odabrana pisma Luciliju i Priručnik,
Nova akropola, Zagreb, 2007., str. 12. do 62., prijevod Z. Peh)
Epiktet (oko 50. - 138. po. Kr.) je doveden u Rim kao rob Neronovom gardisti.
Kada su uvidjeli njegove intelektualne sposobnosti, oslobodili su ga. Nastavio je živjeti u
Rimu sve dok imperator Domicijan nije protjerao filozofe 89. godine poslije Krista.
Otišao je u Nikopolje (zapadna Grčka) i tamo osnovao vrlo cijenjenu školu kojoj je ostao
na čelu do smrti. Živio je vrlo skromno, a u kući je držao tek jednu prostirku. Slijedeći
Sokrata, nije ništa pisao. Isticao je kako su svi ljudi sposobni za vrlinu i kako je Bog svima
dao dovoljno za sreću i postojan karakter. Pojedinac ne smije ni za čim suviše čeznuti jer
sve što se dogodi sudbina je i volja Boga. A što je onda u moći čovjeka? Odgovorio je da je
to obrazovanje ispravne volje jer je bit dobra i zla voljni izbor. Čovjek treba težiti za
vrlinom i pobjedom nad grijehom. Kao praktično sredstvo za moralno napredovanje
savjetovao je dnevno preispitivanje savjesti, izbjegavanje lošega društva i grješnih
prigoda. Mudrac traži dobro i zlo u samome sebi, a ne u nečemu izvanjskome. Tvrdio
je kako ne treba ni u čemu pretjerivati. Mjera posjedovanja za svaku osobu je tijelo, kao
što je cipela za nogu. Zastupao je tezu da svi ljudi imaju Boga kao roditelja, braća su po
prirodi pa zaslužuju ljubav te kako na zlo ne treba uzvraćati zlom.
Marko Aurelije (121. - 180.) je bio posljednji iz niza careva najslavnijega doba
Rimskoga Carstva (od 161. do 180. poslije Krista). Suzdržano je upravljao Carstvom.
Uspostavio je dobre odnose sa senatom, a državne izdatke sveo je na minimum. Kada se
23
država našla u nevolji zbog stalnih provala barbara sa sjevera i kuge, prodao je vlastito
imanje i pomogao državnoj blagajni. Posljednje godine života proveo je u vojarnama
razmišljajući o životu koji mora biti u skladu s Bogom i prirodom.
Djela Marka Aurelijeva: aforističke Meditacije sastavio je u dvanaest knjiga, a
djelo Samome sebi nije toliko filozofski spis koliko djelo stoičkoga pijeteta. Sloboda i
sreća sastoje se u pokoravanju sudbini. Posebno je naglašavao ideju o bliskom srodstvu
čovjeka i Boga i dužnost čovjeka da voli ljude. Čovjek može ispravnom voljom izbjeći zlo
i pokvarenost. Zastupao je reinkarnaciju i tvrdio kako je dobar građanin dužan revnosno
obnašati službene vjerske obrede. To je za njega uključivalo i progon kršćana u kojem se
posebno isticao. Težio je nadići materijalizam podjelom ljudskoga bića na tri sastavna
dijela: tijelo, dušu i um. Tijelo i duša su materijalni, dok je um nematerijalan jer potječe od
umnosti svemira i predstavlja djelić Boga (jasan utjecaj platonizma). Um je duh koji Bog,
kao božansku emanaciju (izviranje), daje svakome čovjeku da mu bude vodič. Otuda
svatko tko se ne pokorava zapovijedima duha, koje su i zapovijedi uma, ne djeluje samo
bezbožno već i bezumno. Slijedom toga zaključio je kako je bezbožnost isto što i
bezumnost.
Epikureizam
Epikur (341. - 270. pr. Kr.) je bio sa Samosa. Pohađao je Platonovu i Aristotelovu
školu. U očevu vrtu u Ateni 307. pr. Kr. osnovao je optimističku školu. Zasnovao ju je na
etici zadovoljstva i Demokritovom mehanicističkom atomizmu koji je isključivao
teleologiju.
Epikur se nije ženio nego je s učenicima živio u školi, u specifičnoj zajednici,
svojevrsnoj filozofskoj komuni prijatelja, velikoga uzajamnog poštovanja i odanosti. Škola
je nalikovala na zasebnu državu. Prvi su prihvaćali žene i robove po pravilu, a ne kao
iznimke te su žene i robovi uživali ravnopravnost. U školi je vladalo pravilo da nitko ne
radi za drugoga. Podjela posla se vršila spontano, a vlasništvo i dužnosti su bile zajedničke.
Djecu su čuvali u smjenama, objedovali zajednički, te filozofirali u noćnim satima. Nakon
smrti Epikur je kuću i vrt ostavio učenicima. Napisao je preko tri stotine originalnih djela
bez ijednoga citata. Protivio se bavljenju politikom.
Epikurova spoznaja
Zastupao je osjetilno opažanje (senzualizam). Za razliku od životinjske, ljudska
duša posjeduje razumski dio koji je smješten u srcu. Nerazumni se dio rasprostire po
cijelome tijelu. Sve što postoji u svijetu je materijalne prirode, pa i smrtna duša. Spoznajom
prirode oslobađamo se straha od bogova. Oni se ne upliću u naše poslove, pa ne treba
trošiti vrijeme na molitve. Sastavljeni su od najfinijih atoma, žive u međusvjetovima, sretni
su, te niti jedu, niti piju. Smrt za nas ne znači ništa, jer tijelo koje se rastvara ne osjeća
ništa. A što je bez osjećanja, to za nas nema nikakvoga značenja. (Diogen Laetrije, Životi i
mišljenja istaknutih filozofa, Nova akropola, Zagreb, 2008., str. 344.)
Epikurejska etika
Epikurejci su uživanje i život bez patnje smatrali najvećim zadovoljstvom, no
čovjek mora bit gospodar uživanja. Bili su protiv odricanja iz moralnih razloga. Filozofija
jača čovjekovu samosvijest i pokazuje put k sreći, dok postignuti mir pospješuje tjelesno
zdravlje. Krepostan i ugodan život su nerazdvojni. Najveće zlo za epikurejce je bol koju
treba po svaku cijenu izbjegavati. Međutim, Diogen Laetrije opširno je prikazao sadržaj
Epikurove filozofije i donekle opovrgao kazano: Mi često prednost dajemo bolovima
ispred zadovoljstva kada poslije dugotrajnih muka dolazi veće zadovoljstvo. Jer postoje i
takve okolnosti kad se dobro pokaže kao zlo, i obratno. Tvrdeći, dakle, da je zadovoljstvo i
kraj i svrha svega, mi ne mislimo na uživanje razvratnika i na druge naslade koje se
sastoje u tjelesnom uživanju, kao što neki misle, koji u stvari nisu upućeni ili koji su u
načelu protiv našega učenja ili koji namjerno kvare naše učenje. Mi pod zadovoljstvom
podrazumijevamo odsustvo tjelesnih bolova i duševnoga nespokojstva. Jer pijančenja uz
veselje i bučno lutanje ne pružaju prijatan život, kao što ga ne pruža ni naklonost prema
mladićima i ženama. Prijatan život pruža samo razum (Diogen Laetrije, Životi i mišljenja
istaknutih filozofa, Nova akropola, Zagreb, 2008., str. 372. - 373.). Epikur, dakle, nije
smatrao da hedonizam završava u razuzdanosti nego u produhovljenosti. Mudar će čovjek
svoje potrebe svesti na najmanju mjeru, a može biti savršeno sretan čak i kada je podvrgnut
tjelesnome mučenju. I epikurejci su, kao i stoici, smatrali kako čovjek ima pravo sebi
oduzeti život.
U kasnoj antici i ranom srednjem vijeku su epikurejske zajednice postojale diljem
Mediterana, dok nije došlo do sukoba s Crkvom i progona epikurejaca kao heretika. Crkva
nije odobravala njihov deizam (učenje da je Bog stvorio svijet i prepustio ga čovjeku),
poricanje onoga svijeta, gajenje osjetilnosti i odsustvo viših životnih ciljeva. Stoga su pred-
stavnici Crkve najviše od svih filozofskih škola progonili Epikurejsku. Sveti je Augustin
rekao da je bio zamalo uvjeren da je Epikur u pravu, ali je odbacio njegovo učenje zbog
vjerovanja da nakon smrti duša ne nastavlja živjeti.
Skepticizam i relativizam
Osnivač škole je Piron (oko 360. – oko 270. pr. Kr.) iz Elide (Grčka). Škola je
trajala do II. stoljeća poslije Krista. Bit skepticizma nije toliko sumnja, koliko traženje i
kritičko istraživanje. Unatoč skepsi tvrdili su kako se treba baviti znanošću, iako ne
možemo nikada istinski postići potpunu sigurnost. Pironova predavanja je zapisivao i
objavio njegov učenik Sekst Empirik, liječnik u Aleksandriji (oko 200. pr. Kr. napisao
Pironove postavke). U rodnoj Elidi toliko su Pirona poštovali da su ga proglasili vrhovnim
svećenikom te sve filozofe oslobodili plaćanja poreza. Mnogo je putovao i s vojskom
Aleksandra Makedonskoga dospio do Indije. Bio je protiv toga da Aleksandar grčku
kulturu oružjem nameće poraženim narodima.
Vidio je različite krajeve i uočio kako ljudi žive s najrazličitijim shvaćanjima o
svijetu i životu. Zaključio je kako se ne može reći da su neki običaji i svjetonazori bolji od
drugih. Nema vrijednosti koje su to same po sebi već je sve pitanje nomosa, konvencije.
Učenje kako je sve relativno dovelo ga je do skepticizma pa je mudrost suzdržavati se
od izricanja bilo kakvih sudova. Zbog svega toga izreka skeptika glasi: Mi ništa ne
tvrdimo. U tome je smisao skepticizma. Nema suda za koji bismo mogli biti potpuno
uvjereni da je istinit.
24
Piron je kritizirao sve prethodne filozofe i svaki dogmatizam. Pod tim je
podrazumijevao izricanje bilo kojeg određenog mišljenja o stvarima kakve jesu. Do
sigurnih spoznaja ne možemo doći niti osjetilima, niti mišljenjem. Pitao se koliko je Sokrat
mogao biti siguran u svoju izreku kako zna da ništa ne zna! Jer ako ništa ne zna, kako onda
to zna? Time su uspostavili novi odnos prema spoznaji i racionalnom razmišljanju.
Tvrdili su kako postojanje zla u svijetu dovodi u pitanje Božju providnost. Ima
li Bog volje spriječiti zlo i patnju ili to nije u njegovoj moći? Budući da je Bog svemoguć,
on može obustaviti zlo i patnju, ali to ne čini. Zaključio je da nema Božje providnosti
(svemoći). Sličan ovome jest sofizam: Ako je Bog svemoguć, može li stvoriti kamen koji ne
može podići? U dosegu praktičnoga života skeptici su naučavali kako treba slijediti
predodžbe opažanja i misli, zadovoljavati prirodne nagone, pridržavati se zakona i
tradicije.
Iako je Piron tvrdio kako skepticizam vodi optimizmu, raspadom antičkoga svijeta
prevladalo je klonuće duha i malodušje. Skepticizam je tako završio u pesimizmu te je
pitanjima o boli, smrti i patnji otvorio vrata vjeri. Piron je posebno utjecao na Davida
Hume. Kant je ustvrdio kako je skepticizmom pokušao izaći iz „dogmatskog drijemeža".
Eklektici
Eklektizam je filozofski smjer koji spaja često i nepomirljive filozofske sustave
bez posebnoga načela. Uzima se kao sinonim za neoriginalno mišljenje. Njegova
vrijednost je u sintetičkom pristupu filozofiji. Glavni predstavnik je Ciceron. Eklektizma
ima i u filozofiji prosvjetiteljstva.
PITANJA
1. Koje razdoblje nazivamo helenizmom i koja su mu obilježja?
2. Koja tri pojma obilježavaju to razdoblje?
3. Po čemu je stoicizam dobio ime i što ga obilježava?
4. Kako glasi Ciceronova, a kako Senekina glavna izreka?
5. Tko vlada svijetom prem astoicima?
6. Kakav moral zagovara Epiktet i što kaže za volju?
7. Kakvu spoznaju zastupa Epikur?
8. Kako je po Epikuru nastao svemir i od čega se sastoji?
9. Kakva je Epikurova etika?
10. Što je ataraksija?
11. Kada se javlja učenje skeptika i tko ih je utemeljio?
12. Zašto Piron smatra da u sve trebamo sumnjati?
13. Kako Piron reagira na čuvenu Sokratovu izreku?
14. Što je eklektizam i tko mu je glavni predstavnik?
15. Kamo prema Pironu vodi skepticizam i u čemu završava?
 V. RELIGIOZNO RAZDOBLJE
Novoplatonizam
Novoplatonizam je filozofski pravac nadahnut Platonovim učenjem. Skepticizam i
pesimizam otvorili su vrata religijskom promišljanju. Iako je filozofija nastala na početku
staroga vijeka kao kritika religijskoga i mitološkoga tumačenja svijeta, na kraju staroga
vijeka se odrekla kritičkoga prosuđivanja i racionalne spoznaje i stopila s religijom.
Aleksandrija je bila susretište učenja grčke filozofije i židovske teologije koje su
židovski filozofi, Filon i Plotin, nastojali uskladiti.
Filon (30. pr. Kr. - 50. po. Kr.) iz Aleksandrije bio je Židov i član Platonove
Akademije. Posljednje godine života proveo je u Rimu kao poslanik aleksandrijskih Židova
kod imperatora Gaja. Zadivio se grčkim filozofima pa je tvrdio kako je ista istina sadržana
u Platonovoj filozofiji i u židovskim svetim spisima koji imaju zajednički izvor u
Božanskom umu – logosu. Filon je prvi filozof koji je tvrdio da je Bog stvorio svijet ni
iz čega i da je osoban te da ne zauzima prostor. U spisu Kako je božansko nepokrenuto
pokušao je dokazati da je Bog nepokrenut (neprouzročen), jer nije tjelesan. Ipak je potpuno
transcendentan, jer transcendira čak i ideju dobra i ideju ljepote. Bog se ne može spoznati
jer da bismo ga razumjeli, morali bismo postati Bogom, što je nemoguće. Spoznatljiv je
samo vjerskom ekstazom. Prema Filonu duša je iznad tijela, ali je tijelo ipak dio čovjeka.
Religija je bolja od filozofije jer se njome brže dolazi do istine.
Plotin (oko 205. - 270. po. Kr.) je rođen u egipatskom Likopolu, a studirao je u
Aleksandriji. S carem Gordijanom III. je pošao u osvajanje Perzije, a na povratku se
preselio u Rim u kojem je osnovao svoju filozofsku školu. U to vrijeme je u Rimu
kršćanstvo uvelike zaživjelo. Pokušavao je ostvariti Platonovu ideju idealne države i
nazvati je Platonopolis, ali su ga utjecajni ljudi s dvora spriječili.
Prema Plotinovu shvaćanju, bit svega jest Jedno, Bog, vječan i nedjeljiv. Jedno je
nemislivo, neizrecivo i neshvatljivo. Plotinov sustav emanacije (izviranja) kaže da
mnoštvo nastaje tako što Bog sve emanira iz sebe, kao što Sunce emanira svjetlost. Stvari
su mračnije što su dalje od Jednoga, a što su bliže Jednom, to više jesu. Sve ima svoj izvor
u duhovnome. Prva stvar koja je emanirana jest Nus, um, smisao svega postojećega.
Proizvod Nusa je duša, koja je most prema osjetilnom. Materija je bestjelesna, iako se od
nje sačinjava tijelo. Ona je zlo, tj. nedostatak dobra. Na tragu Platona učio je kako je tijelo
sastavljeno od zemlje i praha te da je izvor bola, dok je duša besmrtna.
Plotin nije prihvaćao Platonov racionalizam kao najveći stupanj spoznaje, nego
je tvrdio da je uz osjetilnu i razumsku, najveći stupanj vjerska spoznaja. Do Boga
dolazimo ekstazom, zanosom, izlaženjem izvan sebe. Plotin je pridavao veliku važnost
umjetnosti. Za razliku od Platona koji je tvrdio kako je umjetnost tek kopija kopije, za
Plotina je umjetnost put uzdizanja i prevladavanja osjetilnoga te postizanja uzvišenosti. Po
njemu je lijepo duhovna unutarnja stvar čovjeka, a ne tek oponašanje, kako je tvrdio
Platon, ili simetrija kako je tvrdio Aristotel. Kamen kao sirov materijal treba umjetnikovo
„udahnuće“ da bi postao umjetničko djelo. Lijepo dolazi iz čovjekove duše, tvrdi Plotin.
Umjetnik se ne povodi za prirodom, niti za ičim izvanjskim.
25
Kada je kršćanstvo počelo tražiti filozofsko opravdanje Božje opstojnosti, služilo
se postojećim filozofskim pojmovima. Iako se u početku nisu slagali, Plotinovo će učenje
biti u temeljima kasnijega kršćanskog sustava.
Kršćanstvo i filozofija
Crkva (grč. eklezija = zajednica) je nastala u Jeruzalemu kao mali židovski vjerski
pokret. Nakon neuspjeloga židovskoga ustanaka 70. godine i uništenja Jeruzalemskoga
hrama Crkva svoje sjedište seli u Rim, čiji biskup, kao nasljednik svetoga Petra, prvoga
među apostolima dobiva titulu pape. Već u drugoj polovini I. stoljeća, zahvaljujući sv.
Pavlu kršćanski pokret postaje pretežno nežidovski, a tijekom II. stoljeća kršćani su prešli
sa svetkovanja subote na svetkovanje nedjelje.
Od samih početaka unutar kršćanstva djeluju heretičke sekte koje su najčešće
širile zablude oko misterija (tajne) presvetoga Trojstva i Kristove božanske naravi. Zbog
njih je Crkva sazivala sabore na kojima je donosila članke vjere, dogme. Dogme su postale
stubovi, temelji kršćanske vjere. Tako se još za života apostola Ivana pojavila heretička
sekta doketa koji su nijekali Kristovu ljudsku narav i njegovu patnju tvrdeći kako je Krist
trpio samo prividno (dokesis = privid). Modalizam je naučavao Prakseja tvrdeći kako
između Oca i Sina nema razlike. Filozof Tertulijan (160. iz Kartage) je citirajući 1.
Korinćanima 15,27-28 zaključio da postoji jasna razlika između Oca i Sina. On je prvi
uveo formulu jedna božanska narav unutar tri osobe, Otac, Sin i Duh Sveti i prvi je
uporabio pojam trojstvo. Sveti Justin (100.-165.) mučenik i filozof jedan je od najvećih
protivnika gnostika. Irenej, zaređen 177. za biskupa Lyona, tvrdio je kako je u borbi
protiv heretika najjača utvrda apostolska predaja preko rimskih biskupa koje su ustoličili
Petar i Pavao.
Manihejsku sektu osnovao je perzijanac Mani (rođen je 14. travnja 216.)
Zastupali su dualizam zaratrustrinoga tipa, boga svjetla i boga tame. Živjeli su u siromaštvu
i strogoći. Pod utjecajem manihejizma nastale su srednjovjekovne kršćanske sekte u
južnoj Francuskoj i Italiji, katara, albigenza i patarena, zatim u Bugarskoj i Srbiji
bogumila te u BiH sekta bosanskih kristjana (odbacivali čak i križ nazivajući ga drvom
sramote, sve sakramente i uskrsnuće tijela, Marija nije Bogorodica jer Bog nije mogao
imati materijalno tijelo koje je, po njima, djelo sotonino).
Arijanizam je sekta koju je osnovao Arije (rođen oko druge polovice III. stoljeća
u Libiji) koji je učio kako Isus nije Sin Božji ni pravi Bog, kao ni Duh Sveti, nego tek
stvorenje. Zbog toga je Crkva bila prisiljena sazvati prvi ekumenski (opći) sabor u Niceji
tijekom svibnja i lipnja 325. godine na kojem je osuđeno Arijevo učenje i utvrđen
pravovjerni nauk u obliku Nicejskoga vjerovanja u kojem stoji da je Sin istobitan Ocu.
Nestorije (381. - 431.) je rođen u Siriji i djelovao je kao svećenik u Antiohiji.
Kao vrsnoga propovjednika car Teodozije II. ga je pozvao za carigradskoga biskupa. Na
Božić 428. godine s biskupske katedre je izrekao herezu da Marija nije Bogorodica jer
nije rodila Boga, nego samo čovjeka, te da se ne može reći da je Bog patio, niti da je bio
razapet. Nestorijanizam je osuđen na Efeškom Koncilu 431.
 Pelagije (najvjerojatnije 345. - 420., po njemu pelagijanizam) je heretik koji je iz
Britanije došao u Rim. Tvrdio je kako je istočni grijeh naškodio samo Adamu te da nije
prenosiv pa je i krštenje bespotrebno. Smrt, po Pelagiju, nije posljedica Adamovog pada
nego dio čovjekove izvorne naravi pa bi i bez Adamova pada ljudi umirali. Ovim
zabludama energično su se suprotstavili crkveni naučitelji sv. Augustin i sv. Jeronim.
Koncil u Kartagi 418. je osudio pelagijanizam i potvrdio ono što vjernici vjeruju i danas:
smrt nije ušla u svijet kao posljedica fizičke nužnosti, već Adamovog grijeha, krštenje nas
oslobađa posljedica istočnoga grijeha i pomaže u izbjegavanju budućih grijeha. Na
Trećem ekumenskom saboru u Efesu 431. je utvrđeno da Mariji pripada naslov
Bogorodica.
U prvim stoljećima velika je bila uloga Crkve i u obrazovanju. Tako je evanđelist
Marko, aleksandrijski biskup, osnovao katehetsku školu u sjevernoafričkoj Aleksandriji.
Ta je škola postala važno središte religijskoga učenja, kao i učenja o prirodnim znanostima,
matematici, logici, umjetnosti te grčkoj i rimskoj književnosti.
Aurelije Augustin rođen je u Tagasti (Alžir) 354. godine. Njegova je misao
apsolutno dominirala filozofijom sve do XIII. stoljeća. Proučavajući njegov život
proučavamo ustvari prelazak iz kasne antike u srednji vijek. Aurelije je u mladosti devet
godina bio pripadnik manihejske sekte. Kada je uvidio neodrživost dualističkoga sustava,
razočaran je zapao u skepticizam. Rješenje sumnje, izlaz iz skepse, našao je u činjenici
samoizvjesnosti. Otuda njegova čuvena izreka: Sumnjam, dakle jesam! (Si fallor, sum!)
Time je pobio Pironovu tvrdnju kako se ništa ne može sa sigurnošću tvrditi. Nakon
razdoblja skepticizma, napustio je poziv učitelja filozofije pa je iz Kartage otišao u Rim i
Milano. Tu se obratio i krstio 387. godine. Vrativši se u Afriku, završio je filozofski životni
vijek i otpočeo religiozni. Svećenikom je postao 391. u Hiponu, gdje je izabran za biskupa.
Umro je 430. kada su Vandali izvršili opsadu grada.
Augustin je bio je pod utjecajem Platona. Njegove je ideje „smjestio u Boga“ i
tako spasio njegovo učenje. Bog je istinsko dobro, a zlo odsutnost toga dobra. Zlo nije
metafizički nego povijesni fenomen. Zastupao je optimizam - povijest je progresivno
kretanje. Svijet nije vječan kako su učili filozofi prije njega. Vrijeme mu određuje početak,
trajanje i kraj. Augustin je uspostavio koncept linearnog vremena, za razliku od cikličnoga
koje je bilo aksiom (očita istina koju nije potrebno dokazivati) u antičkoj misli. Zastupao
je voluntarizam, učenje da je volja nadređena razumu. Pitanje vjere je prebacio na
pitanje volje, koja je Božje djelo - bit čovjeka. Sve što čovjek radi proizlazi iz volje. Ona je
apsolutno slobodna.
Napisao je mnogo djela, 232 knjige, a najpoznatije su mu Ispovijesti
(autobiografsko djelo koje se smatra jednim od najprevođenijih i najčitanijih djela u
povijesti) i O državi Božjoj (djelo pisano od 413. do 426. godine). Njome je želio obraniti
kršćane od optužbi da su odgovorni za propast Rimskoga Carstva. Kršćane su optuživali i
za kanibalizam, da jedu ljudsko tijelo i piju krv na misama. To je djelo iznijelo svojevrsnu
filozofiju i teologiju povijesti pa je Augustin prvi filozof koji je povijest promatrao
teleološki. U prvih deset poglavlja knjige kritizirao je poganstvo koje nije donijelo sreću
26
čovjeku. U ostalih dvanaest govorio je o tome kako se vodi bitka između Božje i zemaljske
države koje simboliziraju Jeruzalem i Babilon. Dvije države bore se u svakome čovjeku.
Prva se temelji na ljubavi prema Bogu, a druga na ljubavi prema sebi - egoizam. Božja
država se ne može postići na zemlji bilo kakvim političkim modelom, ali će onaj tko živi u
skladu s kršćanskim dogmama dospjeti do Božje države. Ni čovjek, ni država bez Boga ne
mogu biti pravedni. Stoga je dužnost sve ljude privesti vjeri. Dao je Crkvi veću vlast
nego državi. Kao što se Augustin oslanjao na Platona, tako se čitava srednjovjekovna
filozofska misao oslanjala na Augustina. Tek je Toma Akvinski u XIII. stoljeću ponovno
oživio Aristotelovu misao. U Augustinu se vodila stalna borba filozofa i vjernika. Otvorio
je problematiku između apsolutne istine vjere i apsolutnih pretenzija filozofije.
Osvrt
Helenističko-rimsko razdoblje staroga vijeka otpočinje u VI. stoljeću pr. Kr. što se
podudara s počecima filozofije. Grčka tada postje vodeća svjetska sila u svakom pogledu.
Grci su kritički provjeravali i dokazivali spoznaje i otkrića koja su preuzimali od Egipćana
i Babilonaca. No, u tom je razdoblju u montiranom sudskom procesu osuđen i ubijen
Sokrat jer je „zanemarivao bogove i kvario atensku mladež“. Prava je istina da je smetao
političkim moćnicima. U vrijeme kada je on ubijen, njegov učenik Platon je morao pobjeći
iz Atene na nekoliko godina. Sokratovu je sudbinu doživio i Aristotel, koji je izbjegao
smrt tako što je pobjegao iz Atene. Sokrat govori o dotada neviđenom nemoralu i
neposluhu kod atenske mladeži, a Platon tadašnje društvo uspoređuje s mračnom špiljom.
Sokrata, Platona i Aristotela nije iznjedrio atenski sustav, nego bismo prije mogli reći da su
oni izrasli naspram tadašnjega sustava kojeg su kritizirali. I Anaksagora je zbog
„starovjekovnog bogohuljenja“ da je Sunce veće od poluotoka Peloponeza morao bježati iz
„slobadarske“ Atene. I sofist Protagora je optužen za bezboštvo i u bijegu na Siciliju
najvjerojatnije doživio brodolom. Atenjani su pretresli sve kuće i njegove knjige spalili na
trgu. Najveći su dakle umovi staroga vijeka neslavno završili. Ideju o Zemlji kao ravnoj
ploči nepomičnoj u središtu svemira razradio je starovjekovni mislilac Klaudije Ptolemaj
(90. - 186.). U starovjekovnom robovlasničkom sustavu rob nije imao apsolutno nikakva
prava. Gospodar ga je mogao i seksualno zlostavljati, pa čak i ubiti. U starom vijeku je u
rimskim katakombama na najokrutniji način ubijeno 300 000 kršćana samo zbog toga jer
nisu htjeli prinijeti žrtve rimskim bogovima. Malo iza toga došlo je do propasti Rimskoga
carstva. Stari je vijek srednjem u naslijeđe ostavio pljačke ruševine i pustoš.
PITANJA
1. Što je bit učenja gnostika, a što apologeta?
2. Kako se zove Filonovo djelo i o čemu govori?
3. Objasni Plotinov sustav emanacije – izviranja!
4. Kakvu je državu nastojao osnovati Plotin?
- 5. Kakav je utjecaj neoplatonizma na kršćanstvo?
6. Koja je Augustinova glavna izreka i što on u svojim glavnim djelima zastupa?

KRONOLOGIJA SVJETSKE POVIJESTI SREDNJEGA VIJEKA S PRIBLIŽNIM
GODINAMA
- 476. Propast Rima,
- 499. Indijski matematičar Aryabhata objavio knjigu s brojevima (arapskim) i decimalnim
zarezom; preko Bagdada (IX. stoljeće), brojeve je u Europu uveo učeni papa Silvestar II.
(999. – 1003.),
- 529. osnovan benediktinski red uz obvezu prepisivanja rukopisa kao sastavni dio
duhovnoga i kulturnoga života pa su im samostani postali hramovi kulture i znanosti,
- 527.-565., u vrijeme cara Justina I. Bizantsko Carstvo zasjalo punim sjajem,
- 570. rodio se Muhamed, 638. Muslimani zauzeli Jeruzalem, a 711. ušli u Španjolsku,
- 676. su pri samostanima počele djelovati dvije glasovite škole Cambridge (Engleska) i
Trier (Njemačka) koje su poslije prerasle u poznata sveušilišta,
- početkom VII. stoljeća Crkva na Zapadu je brojila 7-8 milijuna vjernika, od 10 milijuna
pučanstva,
- 781. u Italiji je osnovana prva samostalna Papinska Država neovisna od Bizanta, Karlo
Veliki je uveo porez od 10 posto za Crkvu; bogatstvo je loše utjecalo na duhovnost i
crkvenu disciplinu,
- 858. Focije, inače laik, zauzeo mjesto carigradskoga patrijarha umjesto Ignacija; papa
Focija nije priznao; sve je to pripravilo put istočnom raskolu,
- u IX. stoljeću se modernizacijom poljodjelskog sustava i uvođenjem konja počelo
proizvoditi puno više hrane,
- 864. u Ninu stoluje biskup koji vodi brigu o Hrvatima dok su dalmatinski biskupi pristali
uz Focijev raskol i napustili Rim,
- 900. Kinezi izumili barut i magnetski kompas, a 1023. uveli papirni novac,
- 928. na crkvenom saboru, za vladavine kralja Tomislava, Split je postao nadbiskupija
umjesto Nina i tada su primorski biskupi napustili Bizant i priklonili se Rimu,
- najnižu točku papinstvo je doseglo izborom 17-godišnjeg Ivana XII. Smijenio ga je Oton
I., a sinoda je izabrala Leona VIII. (963.-965.), laika koji je u jednom danu primio sve
redove,
- 1000. u Europi gotovo da nije bilo gradova, samo je Konstantinopol imao 100 000
stanovnika, Toledo u Španjolskoj i Palermo na Siciliji 20 000 te Venecija 10 000,
- 1010. engleski benediktinac Eilmer je s crkvenog zvonika u jedrilici preletio 200 metara,
- 1044. u Mletcima izumljen prvi mlin,
- 1054. raskol kršćanskoga istoka i zapada,
27
- 1059. sinoda u Lateranu izdala je dekter o izboru papa po kojem kardinali biraju papu
čime je spriječen utjecaj rimske gospode, izopćeni su oženjeni svećenici i zabranjeno je
laicima držati privatne crkve,
- 1060. na sinodu u Splitu došli svi biskupi iz Dalmacije i Hrvatske; između ostaloga
zabranili ženidbu biskupima, svećenicima i đakonima, nošenje brade i njegovanje kose kao
i zaređivanje Hrvata koji ne govore latinski jezik,
- 1078. Kina je proizvela 125 000 tona željeza, malo manje od onoga što će 600 godina
kasnije proizvoditi čitava Europa,
- 1088. u Bolonji nastalo prvo sveučiliše kao udruga profesora, 1096. Oxfordsko, a Pariško
1160., 1396. su dominikanci osnovali Zadarsko, a 1669. Isusovci Zagrebačko sveučilište,
- 1095. Engleska s milijun stanovnika izrasla u svjetsku silu,
- u XII. stoljeću križari i trgovci s Istoka prenose sektu katara koja se kao kuga širi
Zapadom, država i Crkva protiv njih organiziraju Inkviziciju,
- 1058.-1075. za vrijeme kralja Petra Krešimira Hrvatska je vratila ugled kakav je imala u
Tomislavovo vrijeme; Dmitar Zvonimir vladao je iz Knina Hrvatskom od 1075. do 1086.,
- Dmitrova udovica Jelena, sestra ugarskoga kralja Ladislava, zatražila je pomoć svoga
brata, dok je hrvatsko plemstvo okrunilo Petra Svačića 1093.-1097.,
- 1091. Ladislav je zauzeo gornju Hrvatsku čime ju je razdvojio na sjeverni i južni dio,
- 1094. da bi dodatno oslabili Hrvatsku, Mađari su osnovali novu biskupiju u Zagrebu,
- 1102. Pactom conventom, nakon pogibije posljednjega hrvatskog kralja Petra
Svačića u bitki kod Gvozda, ugarski kralj Koloman sklopio je nagodbu kojom je Hrvatska
sačuvala sabor, bana, porez, novac i vojsku, ali priznala ugarskoga kralja,
- 1300. razvojem poljodjelstva mnogi talijanski gradovi kao Firenca, Genova, Napulj,
Palermo broje 100 000 žitelja, a Venecija gotovo 200 000,
- kasni srednji vijek je era svetaca, velikih pjesnika, filozofa i umjetnika, kao što su Franjo
Asiški i Dominik, zatim Albert Veliki, Toma Akvinski, Bonaventura i ostali,
- 1320. Dante napisao spjev Božanska komedija,
- 1347.-1352. od kuge u Europi pomrla trećina stanovništva, 25 od 75 milijuna, što je
Europa povratila tek za 200 godina,
- u XIV. stoljeću u Bosni i Hercegovini nije postojao niti jedan „grad“ u srednjovjekovnom
značenju te riječi da je imao sjedište biskupa,
- 1400. nakon pomora stanovništva porasla cijena rada pa mobilni seljaci traže bolje uvjete
rada,
- 1400.-1450. u Europi se svake druge godine otvaralo novo sveučilište,
- 1453. Osmanlije zauzele Konstantinopol,
- 1455. Gutenberg tiskao prvu Bibliju; dotada je za godišnju plaću sveučilišni profesor
mogao kupiti samo dvije knjige o pravu ili deset o medicini. Sveučilišta, samostani i nova
građanska klasa su vapili za pisanom riječi;
 C FILOZOFIJA SREDNJEGA
VIJEKA
U ovom se poglavlju upoznaje sa sljedećim sadržajem:
- koje je središnje pitanje srednjega vijeka,
- koje su oznake karolinške renesanse,
- što je to ontološki argument Anzelma Canterburyjskoga,
- što su naučavali katari,
- u čemu je bit učenja Tome Akvinskoga,
- kako se arapski svijet upoznao s Aristotelovom filozofijom,
- koja je bit Aviceninoga filozofskoga učenja,
- što Al-Gazali piše u djelu Namjere filozofa,
- kako je Averroës tumačio odnos vjere i uma,
- zašto se Majmonid suprotstavio Platonu i Aristotelu,
Kada sam bio pozvan, dođoh na taj Crkveni Sabor. Tu me bez ikakva
raspravljanja i ispitivanja natjeraju da sam vlastitom rukom bacim u vatru svoju knjigu. I
tako je spaljena. No dok se činilo da svi šute, netko od mojih protivnika promrmlja da je u
toj knjizi našao napisano kako je svemoguć samo Bog Otac. Kada je legat to zamijetio,
silno se čudeći odvrati da se ni za dijete ne bi smjelo vjerovati da je u tako krupnoj
zabludi, kada zajednička vjera drži i ispovijeda da su svemoguće tri osobe. Kada sam
ustao ispovjediti i izložiti svoju vjeru, protivnici rekoše da nije potrebno ništa drugo nego
da pročitam Atanasijev Simbol, a to je moglo učiniti svako dijete. Pobrinuše se da se
donese napisan tekst. Uz uzdahe, jecaje i suze pročitao sam kako sam mogao. Zatim sam
kao krivac, kojemu je dokazana krivnja, predan prisutnom opatu svetoga Medarda i zatim
odveden u njegov samostan kao u zatvor.
Bošnjak, B., Filozofska od Aristotela do renesanse, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1982.,
str. 227.
Uvod
Kao i filozofija staroga vijeka i srednjovjekovna je trajala deset stoljeća i to od V.
do XV. stoljeća. Zemljopisno promatrano filozofija staroga vijeka se protezala Europom i
Malom Azijom te sjevernom Afrikom, a srednjovjekovna Europom i arapskim svijetom.
Razdoblje od I. do VIII. stoljeća nazvano je patristika (patres - crkveni oci), a ono od IX.
do XV. stoljeća skolastika po tome što se u tom razdoblju oblikovalo suvremeno školstvo
(XII. stoljeće). U prvim stoljećima srednjega vijeka Crkva je mnogo ulagala u knjižnice i
kulturu. Barbari su unatoč svom rušilačkom nagonu iz poštovanja ostavljali crkve i groblja
netaknutima pa su pri samostanima sačuvani starovjekovni spisi od iznimne važnosti.
28
Pri spomenu pojma „srednji vijek“ gotovo je redovita reakcija „mračni“. No, mora
se postaviti pitanje: U odnosu na što je srednji vijek mračan? Možda u odnosu na
starovjekovno robovlasništvo ili možda u odnosu na XX. stoljeće koncentracijskih logora i
atomskih bombi? Ako ga pak uspoređujemo s renesansnim razdobljem koje je uslijedilo
nakon srednjega vijeka, pa zar nije upravo srednji vijek stvorio pretpostavke renesansnoga
razvoja umjetnosti, znanosti, književnosti i kulture. Ako se spominju zasluge Platona i
Aristotela radi osnivanja Akademije i Peripatetičke škole zar i srednjovjekovne pape ne
zaslužuju barem spomen poradi osnivanja prvih sveučilišta Bolonje, Oxforda i ostalih?
Iako se riječ srednjovjekovan i danas koristi u pogrdnom smislu, sve je više onih koji
govore o srednjem vijeku kao o tisuću godina rasta. Iako prevaladava mišljenje da se u
srednjem vijeku crkva grčevito borilo borila protiv znanosti i napretkačinjenice govore
suprotno. Na samom početku „srednjovjekovnoga mraka“ sv. Benedikt (oko 480.-547.) je
osnovao benediktinski red 529. godine. Uz škole za svoje redovnike Benedikt je uveo
obvezu prepisivanja rukopisa kao sastavni dio njihova duhovnog i kulturnog života.
Benediktinci su najzaslužniji za europsku pismenost jer su bili nositelji školskog sustava.
Kasiodor (485.-583.) je u suradnji s papom Agapitom (535.-536.) u Rimu osnovao visoku
školu (akademiju) i veliku knjižnicu. Odlučio je iz antike, ne praveći razliku između grčkih
i latinskih, kršćanskih i poganskih pisaca, spasiti sve što se moglo. S njim se rodio lik
učena redovnika. On je samostane pretvorio u hramove kulture koji su postali središta
pismenosti i školstva.
U tome je vremenu rimski biskup dobio naziv papa i postao poglavar Crkve. Tako
su odobrenjem pape Donusa (676.-678.) pri samostanima počele djelovati dvije glasovite
škole Cambridge (Engleska) i Trier (Njemačka) koje su poslije prerasle u poznata
sveušilišta.
Zanimljivo je da se država u to vrijeme školstvom uopće nije bavila. Karlo
Veliki (od 768. do 814.) je prvi vladar koji je shvatio da uspjeh njegova carstva ovisi o
broju obrazovanih ljudi pa je donio dekret kojim se svaka katedrala i samostan
zadužuju osnivati besplatne škole. Osim što su se u srednjem vijeku oblikovale škole, u
tom su se razdoblju otvarale i prve bolnice u kojima su vršene operacije. Papa Silvestar II.
(999. – 1003.) je u uporabu uveo arapske brojeve čime je omogućio nastanak današnje
matematike.
U XII. stoljeću nastaju mnoge cehovskih udruge. Jedna od njih je i udruga
graditelja, slobodnih zidara poznatijih kao masona. Graditeljstvo je doživjelo procvat pa su
graditelji bili na cijeni i oslobođeni plaćanja poreza. U većim su se gradovima radi obrane
interesa u udruge organizirali i ujedinjavali školarci, profesori i studenti. Tako je nastalo
srednjovjekovno sveučilište kao najviša institucionalizirana, organizirana i smišljeno
programirana odgojno-prosvjetna ustanova. Ona je bila okosnica i pokretač sveopćeg
napretka čovječanstva. Upravo je Crkva 1088. u Bolonji osnovala prvo sveučiliše.
Vjerojatno nikada kao u razvijenom srednjem vijeku nije uloženo toliko napora s manje
raspoloživih sredstava da se nadoknadi naslijeđena zaostalost. Srednji je vijek mnogo više
bio u znaku borbe protiv naslijeđene zaostalosti nego mirenja s njom.
 PROBLEM ODNOSA VJERE I UMA
Neka od pitanja kojima su se bavili filozofi srednjega vijeka su: možemo li se
vjerskim istinama približiti i razumom, povjerujemo li mi najprije u Boga pa onda to
razumom prihvaćamo ili prvo razumom spoznamo Boga, a potom razvijamo vjeru? Vlada
li između Jeruzalema (vjere) i Atene (filozofije) oprečnost ili se oni nadopunjuju?
Najistaknutiji filozof toga razdoblja, Irac Johannes Scottus (Ivan Skot)
Eriugena, tvrdio je kako su ljudi prije istočnoga grijeha bili spolno nediferencirani te kako
će se poslije uskrsnuća vratiti u to stanje. U djelu O diobi prirode pod prirodom je
podrazumijevao sveukupnost stvari tj. prirodni svijet, Boga i natprirodnu sferu.
Osumnjičen je za panteizam jer je tvrdio da je Bog sačinjen od stvorenih bića koja
proizlaze iz njega. Obranio se tvrdnjom da je Bog priroda koja stvara, a nije stvorena.
Anzelmo Canterburyjski (1033. - 1109.) rođen je u Pijemontu, a 1093. postao je
biskup u Canterburyju. Tvrdio je kako je vjerovanje početak i znanja i filozofije. Otuda
njegova izreka: Vjerujem da razumijem. Razvio je nekoliko dokaza o Božjoj egzistenciji.
Prvi dokaz izveo je temeljem stupnjeva dobra i mudrosti. Izjednačio je apsolutnu mudrost i
dobro s Bogom. U drugom dokazu je tvrdio da sve što postoji egzistira ili po nečemu ili po
ničemu. Kako je besmisleno da egzistira po ničemu, proizlazi kako sve mora egzistirati po
nečemu, tj. po Bogu. Najvažniji je ontološki dokaz kojim on iz pojma o Bogu zaključuje
kako Bog stvarno postoji. Čak i kada niječemo Božju egzistenciju i tvrdimo kako Boga
nema, podrazumijevamo pojam (ideju) Boga. Na taj način ako ništa drugo ono barem
pojmovno priznajemo Božju egzistenciju. Bog je ono od čega ništa veće ne možemo
zamisliti. Taj najveći pojam nužno uključuje u sebi ne samo bit, nego i egzistenciju.
Pierre Abelard (1079. - 1142.) je bio Francuz koji je tvrdio kako sumnjajući
dolazimo do istraživanja, a istražujući spoznajemo istinu. Postupkom za i protiv nastojao je
utvrditi kritičko gledište. Tražio je sklad vjere i uma. Protivio se Anzelmu i govorio kako
se ne vjeruje u nešto jer je to Bog rekao, već se prihvaća da je on rekao, jer smo se uvjerili
kako je to istinito. O onom što se može raspraviti umom, nije nužan sud autoriteta. Dakle,
razum je postavio iznad autoriteta. Zbog toga je nazvan nositeljem srednjovjekovne
racionalističke misli.
Albert Veliki (1193. ili 1206. - 1280.), njemački dominikanac, tvrdio je kako se
teologija zasniva na objavi, a ne na umu. Objava je iznad uma, ali mu ne proturječi.
Teološke metode ne podudaraju se s filozofskim. Prvi je u kršćanskoj skolastici odvojio
filozofiju od teologije. Divio se Aristotelu i izlagao ga kao vrhunac ljudskoga znanja.
Toma Akvinski (1225. - 1274.) talijanski je dominikanac i Albertov učenik koji je
pokrstio Aristotela, tj. prilagodio ga je potrebama Crkve, kao Augustin Platona.
Uspostavio je jedinstvo uma i vjere, znanja i objave, filozofije i teologije. Teologija je
spekulativna disciplina, a najviši čovjekov cilj jest intuitivni zor Boga. Um ne može pokriti
cijelo područje vjere, pa objava prekoračuje moć uma. Zakon ne počiva na volji, već na
razumu koji je kompetentan za svu spoznatljivu prirodu. Vjera nadmašuje razum, ali ga
ne poništava, već usavršava. Glavna su mu djela Summa Theologiae (Zbornik teologije) i
Summa contra Gentiles (Zbornik protiv pogana). Unatoč tomu što je jedan od najvećih
29
crkvenih naučitelja, i njegova su djela dugo bila na sudu Inkvizicije pod prijetnjom
izopćenja.
U filozofiju je uveo pojmove esencije i egzistencije. Esencija čovjeka obuhvaća
njegovu bit, a egzistencija označava to da čovjek jest. Bog je jedini nužni bitak, koji jest po
esenciji koja je ujedno i egzistencija, jer je on čisti akt. Na pitanje o stvaranju svijeta
odgovorio je kako je Bog stvorio svijet iz ničega. Da ga je stvorio iz postojeće građe, ta
građa morala bi biti sam Bog ili nešto što nije Bog. Bog ne može biti građa jer je on
nepromjenjiv, a pojam ni iz čega ne smijemo shvatiti kao nešto, već kao ne iz nečega.
Božji motiv stvaranja svijeta nije bio u tome da bi nešto od toga dobio, već da bi dao. Sve
stvoreno njemu nije potrebno budući da je on, kao savršeno biće, sam sebi dostatan.
Otklonio je Anzelmov ontološki argument i uveo pet putova do Boga. Prvi put polazi od
gibanja kao ozbiljenja pasivne mogućnosti. Drugi put je iz djelatnih uzroka. Treći ide od
utvrđivanja kontingentnosti do nužnosti. Četvrti se kreće iz stupnjeva savršenosti bića oko
nas, do Bića u kojemu su ove savršenosti uozbiljene. Peti put polazi od svrhovitosti u
svijetu te na temelju toga zaključuje na Božje postojanje. Autor je dvije poznate pjesme
klanjanja Klanjam ti se smjerno i Tebe Boga hvalimo.
Ivan Duns Scot (1266. - 1308.) škotski franjevac i profesor na Oxfordu i Sorboni
(Pariz), bio je oporba Tomi Akvinskom. Scot je voluntarist. Volja je najvrednija duhovna
moć upućena na opće dobro, dok je razum upućen na pojedinačno dobro. Stoga je volja
iznad razuma i određuje ga. Teološkim voluntarizmom je učio da volja ima urođenu
sklonost za pravednost što joj omogućuje neovisnost o izvanjskome i utemeljuje joj
slobodu. Cjelokupno, pak, stvorenje proizlazi iz Božje volje. Kao i Albert Veliki zalagao se
za razdvajanje filozofije od teologije. Po njemu teologija je praktična, a ne teoretska
znanost. Vjera nije predmet razuma, već slobodne volje, pa je vjera iznad razuma, kao što
je volja iznad intelekta. Glede politike, tvrdio je da narod treba vlast koju može povjeriti
jednoj ili više osoba, kako bi napredovao. Zakonodavac ne smije donositi zakone za
osobnu dobit, već za opće dobro, a doneseni zakoni ne smiju biti u sukobu ni s Božjim, ni s
prirodnim moralnim zakonom.
William Ockham (1280. - 1348.), franjevac, Englez, također je bio profesor na
Oxfordu. Otklanjao je svaku vezu filozofije i teologije. Znanost i vjera su heterogeni
(heteros - drugi, genos - rod, nespojivi). Teologija se treba oslanjati samo na objavu, a ne
na dokaze uma. Slobodna volja jest temelj moralnosti pa je za njega umna volja ključna
odrednica svakoga subjektiviteta. U svjetovnim stvarima država je iznad Crkve.
Ockham je tvrdio kako država ima vlast i moć nad ljudima u zemaljskim stvarima, a u
duhovnim treba vladati sloboda. Jedan je od začetnika ideje odvajanja Crkve od države.
Zbog negiranja univerzalija Inkvizicija je zabranila njegovo učenje 1339. godine. Kako se
nije želio odreći svog nauka, bio je zatvoren. Iz zatvora je pobjegao u München kod
bavarskoga kralja Ludovika. Tu je napisao djela protiv papine nepogrešivosti i njegova
apsolutizma.
PITANJA
1. Od kada do kada traje srednji vijek i koja su mu obilježja?
2. Koje je središnje pitanje srednjega vijeka?
3. Koje su oznake karolinške renesanse?
4. Objasni ontološki argument Anzelma Canterburyjskoga!
5. U čemu je bit učenja Tome Akvinskoga?
Kada je Alah stvarao svijet, stvorio ga je tako da se budućnost i
prošlost nikada ne susretnu, pa je između njih postavio sadašnjost.
Srednjovjekovna filozofija u arapskom svijetu važna je prije svega zbog odnosa
prema islamskoj teologiji i misticizmu, radi pokušaja njihova međusobnog usklađivanja, ali
i napetosti između njih te odnosa prema kulturi islamskoga svijeta uopće. Tijekom cijeloga
srednjega vijeka Arapi su bili vodeća svjetska sila u svim znanostima. Uvođenje arapskih
brojeva u matematici je imalo revolucionarne razmjere. Antička kultura preživjela je
dugi srednji vijek zahvaljujući Arapima, jer su djela grčkih filozofa u Europi bila spaljena.
Nakon što je uspostavljena komunikacija s Arapima, krajem XII. stoljeća došli su prvi
učeni Arapi i sa sobom donijeli Aristotelova i Platonova djela. To je stvorilo zanimanje za
prirodoznanstvena pitanja kojima je Aristotel davno postavio temelje. Islam se nakon
Muhamedove smrti 632. godine širio na Srednji istok i Sjevernu Afriku, a potom i
Španjolsku. Dobio je i svoja sveta mjesta: Meku, Medinu, Jeruzalem i Bagdad, kao i
helenističku Aleksandriju.
Za razliku od kršćanskih filozofa srednjega vijeka, koji su uglavnom bili svećenici
- klerici, arapski su se filozofi najčešće bavili medicinom. Središnje filozofsko pitanje bilo
je isto: odnos vjere i uma. I Arapi su time, kao i Europljani, ograničeni u filozofiranju, ali
oni islamskom religijom i tekstovima muslimanske svete knjige, Kur’ana. Još su sirijski
kršćani u VI. stoljeću prvi preveli antičke filozofe na arapski jezik u monofizitskim
školama (mono + phýsis = jedna + narav) u kojima se učilo kako je Isus imao samo jednu,
božansku narav. Taj posao nastavili su u Perziji, gdje su na perzijski prevedena
Aristotelova i Platonova djela. Bagdadska prevoditeljska škola osnovana 832. dala je
arapsku verziju Aristotela te Platonove Države i Zakona.
Al-Farabi (umro 966.) je pripadao bagdadskoj školi. Arapski je svijet upoznao s
Aristotelovom logikom. Osnovao je islamsku političku filozofiju. Prvi je protumačio
Aristotelovu Metafiziku. Filozofiju je odvojio od teologije. U teologiju je uključio prava
pojedinca te društvene odnose, svemoć i pravednost Boga, jedinstvo i druge atribute Boga
te učenje o sankcijama u sljedećem životu.
Ibn Sina Avicena (984. - 1064.) Njegovi nadimci Učitelj i Vođa govore o ugledu
koji je imao u znanstvenom i političkom svijetu. Iako Perzijanac, obrazovao se na
arapskome jeziku na kojem je i pisao. U desetoj godini završio je studij Kur’ana i islamske
književnosti, a u osamnaestoj ostale znanstvene discipline, uključujući i islamsko pravo,
astronomiju, medicinu, logiku i filozofiju. Već je u šesnaestoj godini radio kao liječnik.
Napamet je znao čitav Kur’an. Godinu i pol posvetio je izučavanju filozofije i logike.
30
Razumijevanjem Aristotelove Metafizike postao je zadovoljan tek kada se slučajno
namjerio na al-Farabijeve komentare, iako je Metafiziku pročitao četrdeset puta. Unatoč
svemu, živio je nemirno i pustolovno, kao vezir raznih sultana. Iskusio je uspone i padove,
milosti i nemilosti vladara, ali je uvijek ostao filozof, baveći se filozofijom svagdje, pa i u
zatvoru. Prije smrt je razdijelio obilnu milostinju i oslobodio robove. Prihvaćao je teoriju
osobne besmrtnosti. Tvrdio je kako se ništa ne događa slučajno te da se u snu mogu
sagledati neke nevidljive stvari, pa čak i zaviriti u budućnost. Fizičko tijelo predstavlja
samo jednu dimenziju ljudskoga bića, a bez duše je bezvrijedni oklop koji stari i slabi.
Duša tijelu daje vitalnost i život, ali ni ona ne može samostalno opstati ni djelovati. Tražio
je odgovore na pitanja: odakle duševna bol, potištenost, euforija, ekstaza, zašto ljudi mrze
ili vole? Tvrdio je da duša može iscijeliti bolesnika, djelovati na daljinu kao energija i
pokrenuti neko materijalno tijelo. Duša, iako toga nismo svjesni, suvereno vlada svijetom
materije pa tijelo mora izvršavati zapovijedi duše! Tvrdio je kako svakodnevni ataci šejtana
mogu biti mnogo pogubniji od svake fizičke bolesti. Djela su mu: Medicinski kanon,
Ozdravljenje, Spasenje, Izvori mudrosti. Glavno djelo Aš-Šiji (lat. Sufficientia) obuhvaća
logiku, fiziku, matematiku, psihologiju i metafiziku. Teologiju je podijelio na prvu, koja
obuhvaća ontologiju i prirodnu teologiju i na drugu, koja obuhvaća predmete islamske
religije. Po tome se razlikovao od Aristotela i Platona. Učenjem o nužnom stvaranju
suprotstavio se teologiji Kur’ana, iako je to dvoje pokušavao uskladiti.
Al-Gazel Ebu Hamid el-Gazali, (1058. - 1111.) je bio muhamedanski
pravovjernik, mistik i duhovni pisac (sufi). Djelom Namjere filozofa suprotstavio se Al-
Farabijevu i Aviceninu učenju, iako je prihvaćao njihovo učenje o međusobnoj povezanosti
uzroka i posljedice. Napustio je posao u Bagdadu i povukao se u Siriju. Tamo je živio
asketskim i kontemplativnim životom. Izgradio je personalistički duhovni sustav koristeći
novoplatonska shvaćanja, pa čak i židovstvo i kršćanstvo. Njegovo učenje predstavljalo je
prosvjed vjere protiv racionalizma.
Averroes Abu-l-Walidu Muhammad Ibn Rušdu (1126. - 1198.) je bio iz Cordobe
(Španjolska). I djed i otac su mu bili suci u Cordobi. I on je prvo stekao pravničko
obrazovanje, potom medicinsko te filozofsko. Bio je vrhovni sudac Cordobe i glavni
dvorski liječnik u Marrakechu. Namjestili su mu proces i nakratko ga prognali zbog
navodne odanosti poganskom filozofu (Aristotelu). Mrzio je tradicionaliste, ali i oni njega.
Zbog njegova su mišljenja zabranjivana i spaljivana djela grčkih filozofa u islamskoj
Španjolskoj. Prekinuo je al-Farabijevu i Aviceninu neoplatonističku interpretaciju
Aristotela i vratio ga izvorima. Veći je utjecaj imao u Europi nego u arapskome svijetu. U
Europi je, zahvaljujući njegovim komentarima, ponovno oživjela Aristotelova filozofija.
Istodobno je nastao i novi pravac poznat kao „latinski averoizam“. Tako je Toma Akvinski
nazvao pristaše uz tobožnje Averroesovo krivo učenje o jednosti ljudskoga uma. Radi se o
pogrješnim interpretacijama koje su Averroesu pripisale brojne heretičke teze: o tome kako
Bog ne zna pojedinačnosti čime se niječe providnost, teza o jednosti uma, teza o dvjema
istinama (protivnost filozofije i religije), te teza o vječnosti svijeta. Averroes je zastupao
samo ovu posljednju. Naime, naučavao je kako prva materija, kao čista mogućnost, ne
može biti rezultat stvaralačkoga čina, nego je vječna kao i Bog. Zabluda je da je Averroes
jednost ljudskoga uma shvaćao tako da ljudi poslije smrti gube status pojedinačnih bića i
vraćaju se jednosti ljudske vrste. To je nijekanje osobne besmrtnosti. Točnije, svako je biće
pojedinačno zahvaljujući tvari u kojoj opstoji. Kada se oslobodimo tvari, naš duh prestaje
biti pojedinačan. Stoga može posjedovati samo bitak vrsne jednosti ljudskoga roda, pa su
ljudi besmrtni samo kao vrsta. Averroes je kombinirao Aristotelovo određenje duše kao
forme tijela s Avicenninim koji je tvrdio da je duša samostalna supstancija, odvojiva od
tijela. Korigirao je, dakle, Aristotelov nauk o duši da bi ga uskladio s vjerskom dogmom o
individualnoj besmrtnosti duše. Iako su čovjekove umne sposobnosti nedostatne za
potpunu spoznaju transcendentnoga, između religije i filozofije nema proturječja. Istina ne
može proturječiti istini. Bog je stvorio čovjeka i dao mu razum koji čovjek ne može
usmjeriti protiv svoga Stvoritelja. Islam je posljednja istina, a narav filozofije je traženje
istine. Eventualno neslaganje zahtijeva tumačenje mjesta objave koji su naizgled u
proturječju s razumom. Objava je upućena svim ljudima, pa se mora služiti ljudskim
jezikom i načinima izražavanja. One odlike koje pripadaju isključivo Bogu i koje nemaju
ekvivalenta u stvorenom svijetu, mogu se izraziti slikovitim i simboličkim jezikom. Ako
filozofija ne može ponuditi rješenje nekog problema uz pomoć logičkog dokazivanja, treba
prihvatiti rješenje što ga nudi objava.
Mojsije Majmonid (Moses Maimonides) (1135. - 1204.) je bio Židov rođen u
Cordobi. Umro je u Kairu nakon napuštanja Španjolske koja više nije bila sklona
filozofima. Majmonid je mislio da je Aristotel pogriješio u učenju o vječnosti svijeta. Čak i
da filozofija ne može dokazati stvaranje u vremenu, ona može bar pokazati da su argumenti
u korist Aristotelovoga učenja nekonkluzivni (jedna misao ne slijedi iz druge). Povijesni je
element, kao i Filon, obrađivao metafizički. U djelu Učitelj kolebljivaca okrenuo se onima
koji su zbog bavljenja filozofijom postali kolebljivi u vjeri. Želio ih je s pomoću filozofije
ponovno vratiti. Ne možemo stvoriti bilo kakav pozitivan pojam o Bogu, osim što znamo
da je Bog jedan. Možemo puno više reći što Bog nije, nego što jest. Afirmacije se tiču
samo njegovih djelovanja, a ne i biti. Dopuštao je ljudsku besmrtnost, ali samo za
pravedne.
PROBLEM UNIVERZALIJA
3. Nominalizam, čiji je predstavnik Pierre Abelard, je tvrdio da opći pojmovi postoje kao
pojmovi u ljudskoj svijesti. Pojmovi nastali apstrahiranjem bitnih značajki osjetilnih
pojedinačnih stvari. Univerzalija (post res - poslije stvari) je apstraktan pojam.
Osvrt
Srednji je vijek prošao u prijeporu franjevaca (zastupali platonizam i voluntarizam) i
dominikanaca (zastupali aristotelizam), ali su i jedni drugi etički nasljedovali stoike, dok su
se filozofi novoga vijeka uglavnom, što se tiče etike, okrenuli hedonizmu i epekurajcima.
Crkva je na početku srednjega vijeka zbog spremnosti na žrtvu i siromaštva uživala
veliki ugled, ali je vremenom institucionalno jačala, a gubila na duhovnosti. Kao odgovor
na materijalno bogaćenje pojavile su se krivovjerne sekte, ali i redovi koji su se tome
protivili. U islamskom svijetu vodile glavne su filozofske rasprave vodili liječnici
uglavnom oko odnosa filozofije i teologije.
PITANJA
1. Koji je filozof upoznao arapski svijet s Aristotelovom filozofijom?
2. Koje je Avicenino djelo i koja je bit njegove metafizike?
3. Što je Al-Gazali pisao u djelu Namjere filozofa?
4. Kako je Averroës tumačio odnos vjere i uma?
5. Zašto se Majmonid suprotstavio Platonu i Aristotelu?

Jesu li opći pojmovi - universalia (lat. universalis - općenit, sveopći,

sveobuhvatan) nešto realno ili su samo u našem umu? Kako nastaju, kakav im je odnos
prema pojedinačnim stvarima, a kakav prema realnoj stvarnosti? Što je njihova funkcija?
Tri su vrste odgovora: ekstremni realizam, umjereni realizam i nominalizam.
1. Ekstremni realizam ustvari je idealizam, odnosno platonizam. Zastupali su ga Ivan
Skot Eriugena i Anzelmo Canterburyjski. Opće postoji kao supstancija, a što je nešto
općenitije - to više jest. Univerzalije su ante res - prije stvari, ali ontološki, a ne vremenski.
2. Umjereni realizam zastupao je Toma Akvinski slijedeći Aristotela. Opće ne može biti
izvan pojedinačnoga.

31
 D. FILOZOFIJA NOVOGA VIJEKA
KRONOLOGIJA SVJETSKE POVIJESTI NOVOGA VIJEKA S PRIBLIŽNIM
GODINAMA
- 1453. pad Carigrada pod Osmanlije teško je pogodio europske trgovce koji su počeli
tražiti novi pomorski put do Kine i Indije, Kolumbo je 1492. otkrio Ameriku,
- 1493. Krbavska bitka na Udbini, nakon pada Bosne 1463., prijelomni je poraz od kojeg
se Hrvatska nikada nije demografski obnovila; prema procjenama od preko 10 000
preživjelo je svega dvije stotine hrvatskih vojnika,
- 1506. počela je gradnja Crkve sv. Petra visoke 130, a duge 200 metara. Građena je 120
godina,
- 1517. Luther je zakucao 95 teza na vrata crkve u Wittenbergu čime je otpočeo zapadni
raskol. Smatrao je da je čovjek toliko zatrovan istočnim grijehom da ga nikakva djela ne
mogu spasiti. Spas duše donosi samo vjera i Sveto pismo,
- XVI. i XVII. stoljeće Španjolska, Portugal, Engleska i Francuska su se natjecali oko toga
tko će zauzeti veći prostor u Americi, a domicilno stanovništvo se prepolovilo, a prema
nekima se smanjilo za čak 90 posto,
- 1530. Portugalci su radi prizvodnje šećerne trske počeli uvoziti robove iz Afrike, koji su
obično nakon 3-4 godine teškoga rada umirali,
- danas se razdoblje u kojem su Europljani besplatnom radnom snagom iz Afrike kopali
američko zlato i srebro pa njime kupovali luksuznu robu koju su proizvodili Azijci naziva
renesansa.
- 1500.-1650. u španjolske luke iz Amerike uvezena 181 tona zlata što je preobrazilo
gospodarstvo i potaklo vrtoglav rast bankarstva,
- 1526. pet godina nakon pada Beograda na Mohačkom polju osmanska vojska pobijedila
je Hrvatsko-ugarske i češke snage,
- 1527. Hrvatska je ušla u sastav Habsburške monarhije,
- 1532. Henrik VIII. nakon što mu papa nije želio poništiti brak, proglasio je sebe
poglavarom Engleske crkve; raspuštanje samostana uslijedilo je 1540., ukidanje celibata i
nijekanje žtvenoga karaktera svete mise odvelo je Englesku crkvu prema kalvinizmu; 1992.
dopušteno je ređenja žena za svećenike, a 2005. za biskupe, dok je položaj homoseksualnih
svećenika nedefiniran,
- 1540. Ignacije Lojolski osnovao je Družbu Isusovu, red koji ima i četvrti zavjet
poslušnost papi, jedan od razloga njihova osnivanja bio je zaustavljanje širenja reformacije,
okrenuti su znanosti a najpoznatiji hrvatski isusovac je Josip Ruđer Bošković,
- Papa Grgur XIII. (1572.-1585.) izvršio je reformu julijanskoga kalendara,
- 1601. Shakespeare napisao komediju Na tri kralja, a 1605. Cervantes roman Don Quijote,
- do 1760. u Ameriku je doveženo oko 6 milijuna Afrikanaca koji su radili najteže radove
na poljima pamuka, duhana i šećerne trske,
32
- Europljani su u Ameriku uvezli konje, goveda, ovce, svinje i koze,
- 1763. Francuska s 20 milijuna stanovnika izgubila Sedmogodišnji rat od Britanije koja je
imala 10 miljuna, zbog britanske nadmoći na moru; London i Pariz su u to vrijeme bili
najveći gradovi u Europi s oko 700 000 stanovnika,
- 1770. Britanac James Cook otkrio Australiju u koju su Britanci dopremali osuđenike
(„Pijan za peni, mrtav pijan za dva“),
- 1773. ucijenjen od dinastije Burbona (vladali Francuskom, Španjolskom i južnom
Italijom), papa Klement XIV. zabranio je Družbu Isusovu, Pio VII. ju je obnovio
najprije za Rusiju 1801. te za cijelu Crkvu 1814. godine,
- 1773. dogodila se „bostonska čajanka“, početak pobune Amerikanaca protiv Britanaca
koja je rezultirala Deklaracijom o neovisnosti,
- 1789. 14. srpnja počela Francuska revolucija, Narodna skupština objavila Deklaraciju o
pravima čovjeka, Crkvi je oduzeta imovina, ukinuto ropstvo u kolonijama,
- 1792. Republikanci su preuzeli vlast i uspostavili neviđenu diktaturu, kralju su odrubili
glavu, ukinuli kršćanstvo i uveli revolucionarni kalendar,
- 1799. Napoleon državnim udarom preuzeo vlast i iste godine pokorio i Rim, zatvorio
papu Pia VI. koji je u zatvoru umro,
- 1809.-1814. papu Pia VII. Napoleon je pet godina držao zatočenog u Savoni kod
Genove, a sve kardinale je premjestio u Pariz,
- 1816. Argentina je proglasila neovisnost od Španjolske, a 1822. Brazil od Portugala,
- 1829. Engleska je vlast dopustila katolicima zapošljavanje u državnim ustanovama i
mogućnost izbora u Parlament,
- 1833. britanski je Parlament ukinuo ropstvo,
- u IXX. stoljeću duhovni i moralni život katoličkoga svećenstva bitno je uznapredovao;
najsvjetliji primjer je Ivan-Marija Vianney (umro 1859.), Arški župnik,
-1845. SAD ratom s Mexikom uzele Texas, Californiju, Utah i Nevadu i najveći dio
Arizone,
- 1863. ukidanje ropstva u SAD-u i ujedinjenje Italije,
- 1871. Otto von Bismark uspio je od male Pruske stvoriti najveću vojnu silu Europe,
Njemačku, porazivši Dansku, Austriju, Francusku i druge male državice,
- 1848. Engels i Marx objavili Komunistički manifest, ovo je njihovo djelo ostavilo najviše
traga na dvije najmnogoljudnije nacije Kinu i Rusiju,
- 1870. dokinuta je tisućljetna Crkvena Država,
- 1901. Marconi šalje radioporuku preko Atlantika,
U ovom se poglavlju upoznaje sa sljedećim sadržajem:
- koji su događaji i osobe obilježili početak novoga vijeka,
- što su novo uveli Savonarola, Kopernik, Kuzanski i Machiavelli,
- u čemu se sastoji panteizam Giordana Bruna,
- koje je središnje pitanje filozofije empirizma i racionalizma,
- što u glavnom djelu tvrdi Descartes i što je njegov dualizam,
- kako Spinoza shvaća supstanciju, a kako etiku,
- što je bit Leibnizova učenja,
- koja je čuvena Baconova izreka i što ona predstavlja,
- koja tri pitanja u svome glavnom djelu postavlja Locke,
- kakav je Humeov odnos spram empirizma i racionalizma,
- koja je izreka prosvjetitelja i koji je njihov najveći uspjeh,
- kakvo je Voltaireovo učenje u odnosu na Rousseauovo,
- u čemu se sastoji Kantov kriticizam,
- što Kant podrazumijeva pod kategoričkim imperativom,
- što Fichte shvaća pod pojmom kulture,
- što je umjetnost za Schellinga,
- što je za Hegela dijalektika, a što povijest.
FILOZOFIJA RENESANSE
Renesansa je prijelaz iz srednjega u novi vijek. Sami pojam su u XVII. stoljeću uveli
enciklopedisti, a označava preporod (ponovno rađanje antike). Renesansa se protezala kroz
XV. i XVI. stoljeće, iako je svoje vjesnike imala još u XIII. i XIV. stoljeću. Začetci
renesanse su bili u Italiji u kojoj se u to vrijeme formirao gradski stalež. Ona je, najvećim
dijelom zbog trgovine, doživjela nagli gospodarski procvat. Snažan razvoj gradova i
manufaktura pogodovao je uvođenju novčanoga gospodarstva, slobodne trgovine i
bankarstva. Gradovi su se oslobodili feudalaca, a dijelom i crkvenih vlasti. Novčana je
potpora predstavljala temelj procvata umjetnosti u kojoj je prevladavala smisao za prirodnu
ljepotu punu života. To se posebno isticalo u djelima Leonarda da Vincija i
Michelangela. Dante Alighieri je prvi pisao na talijanskom jeziku i započeo razvoj
talijanske kulture i književnosti, a time i državnosti. Pomogli su mu Francesco Petrarca i
Giovanni Boccaccio. Latinski je prestao biti jedini jezik obrazovanoga svijeta, pa se i
filozofija sve više izražava modernim nacionalnim jezikom. Srednjovjekovnu monolitnost
osvježilo je nacionalno buđenje. Nacionalizam u politici, empirizam u znanosti i
racionalizam u umjetnosti obilježili to razdoblje. Na istoku Europe su se dogodile velike
političke promjene. Padom Carigrada 1453. pod Tursku vlast došlo je do propasti
Istočnoga Rimskoga carstva. Pod utjecajem bizantinskih izbjeglica Cosimo de Medici je u
Firenci oživio Platonovu Akademiju i njezinu bogatu biblioteku. Domalo je otkriven novi
kontinent – Amerika. Kroz srednji vijek Rim je doživio propast. Od nekoć
milijunskoga grada spao je na svega 17 000 stanovnika. Renesansni mislioci postavili su
za politički i kulturni cilj oživljavanje Rima i vraćanje stare slave.
33
U to su se vrijeme dogodila velika znanstvena otkrića: izum tiskarstva, puščanoga
praha, dalekozora, kompasa itd. Promatranje, mjerenje i eksperiment predstavljali su
novinu. Prvi put u povijesti leševi su se secirali u znanstvene svrhe, a tijelo se nakon tisuću
godina slikalo nago. Došlo je do razvoja medicine, arhitekture i umjetnosti.
Spoznavanje prirode te njezino pokoravanje, kao i razvoj tehnike, obilježili su novi vijek.
Descartesova izreka Mislim, dakle jesam učinila je obrat prema antropocentričnom
shvaćanju svijeta. Čovjek je doživljavao sebe kao stvaratelja i zakonodavca.
Savonarolina socijalna Firenca
Na socijalnom planu toga razdoblja svakako je najvažnija pojava dominikanca -
svećenika, Girolama Savonarole (1452. - 1498.). On nije prešutio socijalnu nepravdu u
tadašnjem društvu. Solidarizirao se sa siromašnima i obespravljenima. Ponudio je
kršćansko-socijalni društveni ustroj na etičkim osnovama. Socijalnu teoriju temeljio je na
vlastitoj intuiciji. Još je kao student pisao poetska djela: Ruševine svijeta i Ruševine Crkve.
Uzrok krize, kako u Crkvi tako i u društvu, vidio je u padu morala. Zbog propovijedi u
kojima je kritizirao raskoš bogataša, postao je iznimno popularan. Vladar Firence Piero de'
Medici 1494. je predao francuskom kralju Karlu VIII. ključeve grada, što je uzrokovalo
bijes stanovništva. Medicia su građani protjerali iz grada i uspostavili republikanski i
demokratski sustav na čelo kojega je stao Savonarola. Vladao je Firencom od 1494. do
1498. godine. U reformama je uveo desetinu (porez) za bogate vlasnike zemlje, a kao
olakšicu za siromašne ukinuo je porez na sol. Zastupao je teze da je papino kupovanje
oprosta bez vrijednosti, poricao je papinu supermaciju, govorio da je papa antikrist i da
je njegova ekskomunikacija bez vrijednosti. Izveli su ga pred inkviziciju koja je od njega
tražila da se odrekne zabluda. Nakon što je odbio, osuđen je na smrt, obješen i spaljen, a
pepeo mu je bačen u rijeku Arno. Nekoliko stoljeća kasnije službena je Crkva priznala
pogrješku i odala priznanje Savonaroli. Ovaj je dominikanac uspio u XV. stoljeću
ustrojiti pravedniju državu nego što su mnoge današnje. Socijalna jednakost i moralan
život bili su mu ideja vodilja. Unatoč Savonarolinoj socijalnoj iznimci, raskoš i
razuzdanost nekolicine te bijeda masa značajke su toga razdoblja.
Kopernikanski obrat
Pojam planet je nastao u Platonovoj školi i označava lutalicu. Ljudi su mislili da
planete lutaju svemirskim prostranstvima. Svijetom je više od tisuću godina prevladavala
geocentrična slika svijeta. Aristotelovu hipotezu da je Zemlja nepomična u središtu
svemira razradio je Klaudije Ptolemaj (90. – 186.). Pobio ga je poljski svećenik Nikola
Kopernik (1473. - 1543.). On je u djelu O kretanju nebeskih tijela iznio zamisao kako je
Sunce nepomično u sredini Svemira. Djelo je tiskao u godini svoje smrti tako da nije
doživio reakcije javnosti ni Inkvizicije. Tvrdio je da se sva nebeska tijela pa i Zemlja,
gibaju oko Sunca u obliku savršenih kružnica. Tu promjenu nazivamo kopernikanskim
obratom, a novi sustav heliocentričnim. Osim toga kretanja, Zemlja se okreće i oko svoje
osi. Pretpostavke o dvostrukom kretanju Zemlje su bile potpuno protivne ljudskim
osjetilima. Bio je kandidat za biskupa, ali nije prošao. Nijemac Kepler (1571. - 1630.) je,
međutim, promatranjem utvrdio da putanja Zemlje nije pravilna kružnica, nego elipsa te
kako su plima i oseka posljedice Mjesečeve mijene. Galileo Galilei (1564. - 1642.) je prvi
pisao na talijanskome jeziku. On je tek izumljenim teleskopom otkrio Jupiterova četiri
mjeseca. Prvi dokaz za heliocentrizam preuzeo je od Kopernika, drugi iz plime i oseke, a
treći na osnovi Sunčevih pjega. U svojim je mehaničkim istraživanjima došao do pojma
sile i pojma prirodnoga kretanja koje se kasnije nazvalo slobodno padanje. Bio je, dakle,
vrlo blizu otkrića sile gravitacije. Iako mu se pripisuje i princip inercije, on je tek postavio
osnove koje je kasnije formulirao Descartes. Galileja smatramo osnivačem moderne fizike.
Iako je bio član Papinske akademije, Inkvizicija je pokretala postupak i protiv njega. Umro
je slijep i gluh. Isaac Newton (1643. - 1727.) se posebno istakao otkrićem zakona
gravitacije, kao i ostala tri zakona gibanja. Tražio je odgovor na pitanje zašto Mjesec ne
padne na Zemlju. Utvrdio je da je Mjesec ogromnom silinom odbačen od Zemlje, udaljio
se, te u vakuumu zauzeo položaj i silu zahvaljujući kojoj će se dovijeka kretati u svojoj
putanji. Život je proživio u velikoj slavi i obasut počastima.
Georgios Gemistos Plethon (1355. - 1450.), grčki teolog i prvi filozof renesanse.
Zalagao se za ujedinjenje Grčke i Latinske crkve tvrdeći kako je najbolji temelj za to
Platonova filozofija. U Italiju je vratio Platonov nauk, što je rezultiralo ponovnim
otvaranjem Platonove Akademije u Firenci. Domalo, Platonovo se i Aristotelovo učenje
proširilo cijelom Europom.
Nikola od Kueze (Kuzanski) (1401. - 1465.) smatrao je kako je ljudsko znanje
samo nagađanje ograničeno na osjetilni svijet. Boga nije moguće spoznati ni umom, ni
osjetilima, jer je on različit od svega drugoga i o njemu postoje samo nagađanja. Zanimao
se za prirodne znanosti, matematiku i astronomiju. U djelu Docta Ignorantia (Učeno
neznanje) tvrdio je su Bog i svemir jedno. Došao je na sud Inkvizije gdje je povukao svoj
nauk i neposredno nakon toga imenovan za kardinala. Protivno Aristotelu učio je da je
svemir beskrajan. U djelu De reparatione calendarii (Popravak kalendara) predložio je
kalendarske promjene koje su kasnije i učinjene. U istom djelu iznio je misao kako je
Zemlja okrugla te se okreće oko svoje osi.
Niccolo Machiavelli (1469. - 1527.) rođen je i umro u Firenci služeći na dvoru
obitelji Medici. No, kada su republikanci svrgnuli tu dinastiju, ostao je bez službe i umro u
siromaštvu. Obnovitelj je imperijalističke rimske misli o ujedinjenju stotinjak talijanskih
državica u republiku. Utemeljio je modernu političku filozofiju s ciljem odvajanja Crkve
od države, ali i etike od politike. Politički život shvaćao je kao arenu u kojoj su izvjesne
samo dvije stvari: uvjerljivost sile i nepopravljivost ljudske prirode. U djelu Vladar, koje
je posvetio Lorencu de Mediciju, tvrdio je kako je u politici glavno postići cilj, a svako je
sredstvo do cilja opravdano (makijavelizam). Kao uzor mu je poslužio papin sin,
zloglasni Cesare Borgia. Smatrao je da država nije božanskoga podrijetla nego izraz
interesa. Tvrdio je da se treba vratiti antičkome moralu jer kršćanski stvara slabiće.
Svi su ljudi egoisti, zli i glupi, pa vladar mora biti bezobziran i okrutan.
Thomas Morus (1478. - 1535.) je bio engleski kancelar. U djelu Utopija (grč. u -
ne i topos - mjesto) koje je tiskao 1516. na latinskome jeziku u belgijskom gradu Luvenu,
izložio je viziju maksimalno tolerantne države. Stanovnici otoka Utopija različitih su
34
vjeroispovijesti, ali sretno žive jedni s drugima. Oponašajući platonsku državu, zastupao je
jednako pravo svih građana.
U izmišljenoj i nepostojećoj državi on opisuje i međusobne odnose građana, koje
iznosi jedan moreplovac, koje je otkrio na Otoku, gdje je boravio pet godina. On tvrdi da se
u središtu grada nalazi pijaca na koju svaki domaćin donosi ono što ima i odnosi sve što
je njegovoj obitelji potrebito bez plaćanja ili ma kakve druge naknade. Pohlepu i
gramzivost stvara strah od oskudice i to kod svih živih bića. Jedino kod čovjeka tu
pohlepu izaziva još i bolesna težnja za veličinom, zbog koje se čovjek osjeća gordim ako
druge nadmaši suvišnim bogatstvom. U Utopiji se najveća briga vodi o bolesnicima, koji
se liječe u državnim bolnicama. Na znak trube obitelji odlaze na zajednički ručak , iako
se nikome ne brani objedovati i kod svoje kuće. Ideal koji je on uspostavio je da u državi
nema gladnih. Prljavije kućne poslove obavljaju robovi. Novac je smatrao povodom
mržnje, a imovinsku nejednakost nazivao je zločinom. Šestosatni radni dan po Morusu je
dostatan za zadovoljenje svih izvanjskih potreba zajednice. Ostalo vrijeme treba utrošiti u
bavljenje plemenitim poslovima koje je on u Utopiji precizno naveo. Henrik VIII. mu je
dao odrubiti glavu, a papa Pio XI. ga je 1935. proglasio svecem i zaštitnikom
političara, zajedno s kardinalom Ivanom Fisherom (1459.–1535.). Njegova Utopija
poslužila je nekim kasnijim vizionarima sretnoga socijalnoga društva kao uzor.
Erazmo Roterdamski (1465. – 1536.) je rođen u Rotterdamu u Nizozemskoj.
Iako je stupio u augustinski red, napadao je redovnike i crkvenu hijerarhiju. Jedno je
vrijeme stanovao u kući Thomasa Morea, kojem je posvetio svoju satiru Pohvala Ludosti.
U tom je djelu napisao kako je najbolje praviti se lud kad te netko nešto pita. Pola godina
prije pojave Utopije objavio je djelo Ustanovljenje kršćanskoga načela u kojem je,
nasuprot Machiavelliju, tražio da se upravljanje državom zasniva na načelima
pravednosti i čovječnosti. Od vladara je zahtijevao odreknuće od osvajačke politike koja
izvire iz sebičnosti i gramzivosti, te da se posvete postizanju jedinstva Europe i svjetske
zajednice uopće, kako bi se uspostavio trajni mir među ljudima.
Giordano Bruno (1548. - 1600.), pjesnik i filozof, rođen je u Napulju. Imao je
vrlo buran život. S 15 je godina stupio u dominikanski red i krsno ime Filip promijenio u
redovničko Giordano. Vrlo je brzo, zbog strastvenosti istjeran iz dominikanskoga reda.
Započeo je petnaestogodišnji lutalački život. Putujući Europom, došao je u Ženevu, ali mu
Calvinova protestantska zajednica nije odgovarala. U Parizu je kratko radio kao profesor.
Iz Pariza je otputovao u Englesku u kojoj je dvije godine predavao na Oxfordu. Tu je
nastala većina njegovih djela. Vratio se u Pariz, odakle je morao bježati u protestantsku
Njemačku. Zanosno je propovijedao o beskonačnosti svjetova i Sunčevih sustava i nazivao
sebe svećenikom nove religije, panteizma. Svijet je vječni izljev božanskoga bića i nije
stvoren ni iz čega. Ako Zemlja više nije u središtu svijeta, onda postoje i druga razumna
bića u svemiru, pa čovjek nije kruna Božjega stvaranja. Besmrtna duša seli iz tijela u
tijelo. Zbog svega toga je osuđen. Plemić Mocenigo pozvao ga je u Veneciju, prevario i
prijavio Inkviziciji te je 1593. uhićen. Ispočetka je bio voljan povući svoj nauk, ali nakon
sedam godina provedenih u istražnom zatvoru odbio je opozvati svoj nauk. Inkvizicija ga
je osudila i predala svjetovnoj vlasti s preporukom da ga se „kazni što je moguće blaže i
bez prolijevanja krvi“ pa je spaljen na Cvjetnome trgu u Rimu 17. veljače 1600. godine.
Pepeo mu je bačen u vjetar. Tek 1965. djela su mu skinuta s Indeksa zabranjenih knjiga.
Martin Luther (1483. - 1546.) držao je Bibliju za jedinu knjigu istine pa razumu
nije pridavao nikakvu važnost. Okrenuo se Aureliju Augustinu dok je Aristotela smatrao
glavnim poticateljem zabluda. Kasnije je stav o Aristotelu promijenio. Naučavao je
prednost vjere nad djelima i fatalizam. Zabijanjem 95 teza na vrata crkve u Wittenbergu
izazvao je raspravu i crkveni raskol iz kojeg su nastale crkvene zajednice protestanata i
kalvinista. Odobravao je pogubljenja nevjernika, a Kopernika je nazivao ludom koja
želi oboriti veliku znanost astronomije.
Tommaso Campanella (1568. - 1639.), dominikanac, proveo je u zatvoru više od
dvadeset godina gdje je i napisao djelo Sunčana država (Civitas Solis, 1623.). Pomorac
opisuje redovniku idealno društvo koje je susreo na otoku ispod ekvatora, sačinjeno od
ljudi koji su tamo iz Indije pobjegli pred pokoljem Mongola. Ta je država poput Platonove
uređena na socijalnim temeljima i pravilnom odgoju mladeži. Državom vlada najmudriji
čovjek sve dok se ne pojavi mudriji od njega. U državi nema privatnoga vlasništva, pa
su i kuće i spavaonice, pa čak i žene zajedničke. U posjedovanju vlastite žene i djece
Campanella vidi samoljublje. Činovnici svakih šest mjeseci iznova određuju tko će gdje
stanovati i spavati u Gradu opasanom sa sedam stambenih pojasa. Iz ratovanja s četiri
susjedna kraljevstva na Otoku od zarobljenika stječu robove koje prodaju ili određuju za
teške poslove oko Grada - Države.
Franjo Petrić (1529. - 1597.) rođen je na Cresu. Divio se živoj i oduhovljenoj
prirodi, u kojoj sve živi i cvjeta. Bio je učitelj Giordana Bruna. Djelima o govorništvu i
pjesništvu postao je svjetski poznat te je pozvan u Rim za predavača, gdje je i umro. Bio je
žestoki protivnik Aristotela i pristaša Platona. Neke pretpostavke protiv Aristotela
uzimao je kao činjenice da bi ga osudio i njegovu teoriju, kao protivnu kršćanstvu, izbacio
iz škola. Aristotel je tvrdio da je jedan uzrok gibanja, vječan i negibljiv, koji čini da
gibanje nikad ne prestane. Prema Petriću gibanje nije najviše u redu pojava nego je to
svjetlo, a najsjajnije te blagotvorno za život je sunčevo svjetlo. Njegova su djela: Nova
sveopća filozofija i Nauka o svjetlu u kojoj govori kako se nebeska tijela nalaze u samome
svjetlu. Ona su užarena, a što se više hlade, to se više približavaju kraju. Zemlja je prilično
ohlađena.
Matija Vlačić Ilirik (1520. - 1575.) rođen je u Labinu u Istri. U 24. godini je
doktorirao hebrejski i predavao u Wittenbergu. Prijateljevao je s Lutherom i prihvatio
protestantizam. S Lutherom se razišao jer je on zagovarao predodređenost protiv kojeg je
bio Vlačić. Zagovarao je pesimizam, a utemeljio je fatalizam (fatum - sudbina). Hrvatski
je svrstao među četiri svjetska jezika uz grčki, latinski i njemački. U glavnome djelu Ključ
Svetoga pisma utemeljio je hermeneutiku - opću metodu razumijevanja. Financirao je
studij svome rođaku Franji Petriću.
PITANJA
35
1. Koji su događaji i osobe obilježili početak novoga vijeka?
2. Kakvo je značenje Savonarole, a kakvo Kopernika?
3. Što novo uvodi kardinal Kuzanski, a što Machiavelli?
4. Koje je glavno djelo Thomasa Morusa i što u njemu iznosi?
5. U čemu se sastoji panteizam Giordana Bruna?
6. U kojem se djelu Petrić suprotstavlja Aristotelovu nauku?
7. Što zagovara, a što utemeljuje Matija Vlačić Ilirik?
RACIONALIZAM I EMPIRIZAM
Još je Parmenid u VI. stoljeću pr. Kr. tvrdio kako nas osjetila upućuju na postojanje
promjene, dok nam razum govori da je promjena tek privid i varka. Platon je bio izričiti
racionalist, dok je Aristotel tvrdio kako spoznaja polazi od materijalnoga i
apstrahiranjem dolazi do pojmovnoga. Sofist Protagora je prvi učio da spoznaja dolazi iz
osjetila. Već su se tada začele klice novovjekovnih pravaca racionalizma i empirizma, koji
se razlikuju obzirom na izvor spoznaje. John Locke je u XVII. stoljeću utemeljio
gnoseologiju kao filozofsku disciplinu koja se bavi pitanjem spoznaje.
Imperativ je filozofije novoga vijeka bio spoznati prirodu i ovladati njome. Još jedno
pitanje na kojem su se filozofi ta dva pravca razilazili je: Koja je najbolja metoda
znanosti (spoznaje)? Racionalisti, u koje ubrajamo: Descartesa, Leibniza, Spinozu, B.
Pascala i N. Malebranchea su tvrdili kako je to dedukcija utemeljena na razumu.
Empiristi: Bacon, Hobbes, Locke, Hume i Berkeley su tvrdili kako je to isključivo
indukcija utemeljena na empirizmu (eksperimentu). Baconovu krilaticu: Znanje je moć su
prihvatili i jedni i drugi. Središnje filozofsko pitanje filozofije novoga vijeka nije
čovjek, ni svemir, nego spoznaja (gnoseologija).
RACIONALIZAM
Racionalizam (lat. ratio - razum) je filozofski pravac koji kaže da je razum jedini izvor
spoznaje. Do spoznaje se, dakle, dolazi umovanjem, a ne iskustvom. Racionalisti su držali
da načela mišljenja, načela morala te ideju Boga nije potrebno dokazivati jer su to
urođene i samoočevidne istine. Oni su pretpostavljali da se u krajnjoj liniji može postići
savršeno znanje.
Rene Descartes (1596. - 1650.) (latinsko ime Cartesius) je začetnik racionalističkoga
pravca. Poput Pitagore bio je i vrstan matematičar. Smatrao je da matematika dokazuje
moć ljudskoga razuma kao vrhovnoga autoriteta u traženju istine. Švedska ga je kraljica
Kristina 1649. pozvala na dvor za kućnoga učitelja filozofa. Već prve zime dobio je upalu
pluća i umro.
Slagao se s Baconom kako treba stvoriti „praktičnu“ filozofiju od koje će čovjek imati
koristi. Nije odbacivao ni osjetilno iskustvo, ni potrebu eksperimentalnoga istraživanja, ali
je tvrdio da samo razum može odrediti što je istinito. Čistim razmišljanjem moguće je
deduktivno, neovisno o iskustvu, spoznati zbilju. Takve istine nazivaju se apriornim
spoznajama ili urođenim idejama. Jedna od takvih ideja je ona o Boga. Najsavršenije biće
ne može ne postojati, veli Descartes. Njegova je egzistencija jasna i razgovjetna, iako nas
osjetila mogu ponekad varati.
Descarteso je u središtu filozofije postavio dva pitanja, pitanje o metodi i pitanje o
supstanciji. U djelu Rasprava o metodi (1637.) Descartes je razradio novu metodu
spoznaje u skladu s potrebama novoga vremena. Do istine se dolazi rastavljanjem onoga
što je cjelovito na sastavne dijelove. Rastavljene dijelove treba temeljito obrazložiti i
upoznati. Analiza vodi specijalizaciji i osamostaljivanju posebnih znanosti. Nijekao je
grčki način dolaska do istine putem kontemplacije. Šaljivo je tvrdio da je Bog ljudima
najbolje raspodijelio razum. Čak su i oni kojima je teško udovoljiti u bilo čemu
zadovoljni svojom pameću. Svatko misli da je najpametniji. Ovo mu je djelo donijelo
veliku slavu, ali i probleme s Inkvizicijom.
U glavnome djelu Meditacije o prvoj filozofiji usporedio je filozofiju s drvetom.
Korijeni su u metafizici, stablo je fizika, a grane stabla su ostale discipline. Descartes se
slagao s Baconom da nam je odgojem roditelja i utjecajem učitelja duh ispunjen krivim
mišljenjima koje treba odbaciti, ali je radikalnije od Bacona tvrdio kako sve treba do
temelja srušiti i početi od prvih osnova. Treba posumnjati u sve, da bi se sve temeljito
obnovilo. No proturječno bi bilo tvrditi da onaj koji misli, u trenutku dok misli, ne postoji.
Stoga je spoznaja Cogito, ergo sum - Mislim, dakle jesam temelj svih idućih spoznaja.
Cogito je bitan temelj novojekovlja kojim čovjek sebe postavlja u središte. Čovjek je
subjekt, pa se Descartesov idealizam naziva subjektivnim, dok je Platonov objektivni.
Misleći dokazujem da jesam, da postoji misleća stvar. Time je mislećoj stvari pridao
svojstva supstancije (lat. sub-stantia - ono što stoji ispod, ono nosivo). Termin supstancija
je prijevod Platonova originala grčkoga pojma usija (ousía).
Supstanciju je definirao kao stvar kojoj za postojanje nije potrebna nikakva
druga stvar. No, što s onim što ne pripada mislećoj stvari, što s materijom? Materija je
protežna i postoji potpuno neovisno o mislećoj stvari, pa je ona druga supstancija.
Postojanje dviju supstancija duha (misleća stvar) i materije (protežna stvar) naziva se
dualizam. Osim protežnosti svojstvo materije je i kretanje. Teškoće su se za Descartesa
rodile u problemu odnosa dviju supstancija. Ako su one potpuno samostalne, što ih onda
povezuje u cjelinu? Smatrao je da ih povezuje Bog kao jedina apsolutna supstancija. I
čovjeka je shvaćao dualistički. Držao je da jedino čovjek ima dušu, a da su biljke i
životinje poput strojeva. Čovjekova duša i tijelo su odvojene supstancije. Na pitanje kako
duša upravlja tijelom nije našao odgovor. Eksperimentom je želio dokazati da se jednom
pokrenuto tijelo može beskonačno kretati.
Inkvizicija je 1663. stavila njegova djela na Indeks zabranjenih knjiga.
Blaise Pascal (1623. − 1662.) bio je pariški matematičar, fizičar i filozof koji je 1640.
izumio prvi mehanički kalkulator, iako nikad nije išao u školu. U djelu Misli iznio je
čuvenu okladu da je vjerovanje u Boga razumski opravdano. Ako Bog ne postoji, onaj tko
ne vjeruje u njega neće ništa izgubiti, a ako pak Bog postoji, taj isti izgubit će sve.
36
Kritizirao je Descartesovu postavku jasnoće i očevidnosti postojanja Boga, tvrdeći kako se
nama nešto može činito očevidno, a da je ipak neistinito, kao na primjer kruženje Sunca
oko Zemlje.
Postavio je pitanje hoće li gospodarenje prirodom učiniti čovjeka sretnim te jesu li
moć i razvitak suglasni sa slobodom i srećom? Plašio se da će se u beskonačnom
svemiru otvorenom razumu čovjek izgubiti. Smatrao je da smisao nije u racionalnom
ovladavanju prirodom, već da se čovjek okrene sebi i pravim vrijednostima. Jedino Bog
može dati odgovor na čovjekova pitanja, ali ne Bog filozofa, nego živi Bog.
Baruch de Spinoza (1632. - 1677.) je rođen u Amsterdamu, a živio je i umro u Haagu,
u 45. godini života od tuberkuloze. Obitelj mu se doselila iz Portugala u Nizozemsku, u
kojoj je za Židove bilo više vjerskih sloboda. Međutim, ti isti Židovi prema Spinozi nisu
pokazali vjersku snošljivost ni razumijevanje. Kao dečko je bio vrstan poznavatelj svetih
spisa, pa je Sinagoga u njega polagala velike nade. Međutim, čim je odrastao otpočeo je
kritizirati Bibliju tvrdeći kako je ona povijesno, a ne nadnaravno djelo. Spinoza je
zastupao panteizam tvrdeći da Bog ima tijelo te da je predaja o anđelima lažna. Zbog
panteizma je u 24. godini života ekskomuniciran (izopćen) iz židovske zajednice i
doživotno proklet. Sinagoga je svakom Židovu, pod prijetnjom prokletstva, zabranila
približiti mu se na manje od 4 lakta. „ ... kako su mnogi svedoci doneli za to dokaze u
prisustvu Spinoze i sasvim ga raskrinkali – to su oni sve ispitali... i rešili da se Spinoza
isključi iz naroda izraelskoga i da se na njega baci ovo prokletstvo: Po presudi anđela i po
rešenju svetaca, mi progonimo, odbacujemo, kunemo i proklinjemo Baruha de Spinozu s
odobrenjem Boga i ove svete opštine... Neka je proklet danju, i neka je proklet noću! Neka
je proklet kad leže, i neka je proklet kad ustaje! Neka je proklet kad odlazi, i neka je
proklet kad dolazi! Neka mu Gospod nikad ne oprosti.“ (KORAĆ Veljko - PAVLOVIĆ
Branko, Istorija filozofije, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1999. str.
135.) Unatoč izopćenju, nisu mu mogli zabraniti da piše i objavljuje.
U djelu Teološko-politički traktat znatno prije Johna Lockea Spinoza je udario temelje
liberalno-kapitalističke političke filozofije. Prvih petnaest poglavlja knjige posvetio je
odnosu filozofije i religije, a zadnjih pet poglavlja političkim promišljanjima. Zagovarao je
nužnost odvajanja teologije od filozofije, kao i religije od države. Filozofija traga za
istinom, a vjera ne toliko za istinom, koliko za pobožnošću. Tvrdio je da vjerski obredi
nemaju u sebi ništa sveto. Njihov je cilj podčiniti ljude tuđoj volji. Fenomen čuda je
oprečan zdravom razumu i zakonima prirode pa je čudo za Spinozu potpuna besmislica
koju filozofi moraju odbaciti. Političke je stavove temeljio na idejama građanske klase
protiv feudalnoga sustava. Ideja vodilja Spinozi je bila sloboda i sreća pojedinca u društvu.
Najbolja forma državnoga uređenja je demokracija, a sloboda mišljenja je temeljni
postulat. Protivio se nasilnom rušenju društvenoga poretka. Ovo je djelo doživjelo veliki
uspjeh i dosta izdanja. Ostala su mu djela objavljena poslije smrti.
Etika je njegovo glavno djelo i nosi puni naziv Etika dokazana geometrijskim
postupkom. Iako je djelo nazvao Etika, ono se više bavi metafizičkim pitanjima. Poput
stoika Spinoza je tvrdio kako je temeljna vrlina živjeti u skladu s prirodom, i da je sreća
krajnji cilj filozofskih istraživanja. Do sreće se dolazi spoznajom Boga (prirode), što daje
vrhunsku radost. Djelo je započeo pitanjima koja se odnose na prve uzroke, Boga,
supstanciju i na atribute i moduse supstancije. Slično Parmenidu tvrdio je kako je Bog
vječan, nedjeljiv i jedan, s prirodom jednak. Prihvatio je Descartesovu definiciju
supstancije, ali ne i njegov dualizam. Za Spinozu supstancija je causa sui (uzrok same
sebe). Nužno je jedna. To je Bog, odnosno priroda. Time je Spinoza nastavio
panteističku misao. Bog je supstancija koja se sastoji iz beskonačnoga broja atributa
(bitnih svojstava). Ograničeni ljudski razum u stanju je spoznati samo dva: protežnost i
mišljenje. Spinoza je tako Descartesove dvije supstancije transformirao u atribute
beskrajne supstancije. Bog je, dakle, misaono, ali i tjelesno biće. Bog kao apsolutna
supstancija egzistira u mnogim modusima (stanjima). Stvorena priroda označava bit
beskrajne prirode ili Boga. Ljudska priroda je duh. O razumu i slobodi je pisao u
završnom, petom, poglavlju Etike. Zastupao je determinizam. Slobodna volja je iluzija.
Zbog učenja da se sve događa nužno, kod Spinoze nema mjesta za problem moralnoga
dobra i zla. Ni Bog za Spinozu nije slobodan. Isključivao je teleologiju.
Uloga je razuma podsvijestiti naše osjećaje (afekte). Ljubav, mržnja, ljubomora i
slično mogu snažno motivirati čovjeka i potaknuti ga da izdrži napore koje inače ne bi bio
u stanju. Mržnja se može pobijediti samo ljubavlju, a nikako mržnjom.
Gottfried Wilhelm Leibniz (1646. - 1716.) je još kao mali zbog iznimne
nadarenosti i svestranosti nazivan čudom od djeteta. Znao je mnogo jezika. Iako je imao
pripremljen doktorat, u njegovu mu rodnom Leipzigu nisu dopustili obranu jer je bio
premlad. Doktorirao je pravo u Altdorfu te otišao kao diplomat u Pariz i London. Na
mjestu dvorskoga savjetnika Hannovera ostao je, s prekidima, sve do pred smrt. Prilikom
boravka u Nizozemskoj susreo je Spinozu koji ga je upoznao s rukopisom djela Etika.
Sofija, pruska kraljica, pozvala ga je na berlinski dvor gdje je 1700. osnovao Berlinsku
akademiju, po uzoru na Parišku. Bio je njezin prvi predsjednik. Nije bio samo pravnik,
filozof, matematičar, fizičar, nego i diplomat, političar, knjižničar te vrlo upućen u kulturni
i umjetnički život. Jedno je vrijeme proveo u Rusiji kao savjetnik Petra Velikoga za što je
dobivao veliku plaću. Pred kraj života je pao u nemilost hanoverskoga dvora. Umro je u
bijedi kao neženja. Mjesec je dana ležao mrtav, a da nitko nije znao za njega. Čak mu je i
Crkva uskratila vjerski pokop. Ostao je poznat po pokušajima pomirenja katoličanstva i
protestantizma, materije i duha, pa na koncu, iako je bio racionalist, pokušavao je izmiriti i
empirizam s racionalizmom. Čak je pokušavao uskladiti slobodu i nužnost, razum i vjeru.
I Leibniz je supstanciju shvaćao kao ono što u sebi jest i pomoću sebe se shvaća.
Međutim, nije prihvaćao njezinu složenost. Descartesovim dvjema supstancijama
suprotstavio se tezom iz djela Monadologija. Svijet se sastoji od beskrajnoga mnoštva
monada (najmanji i nedjeljivi element stvarnosti, grč. μονάς = jednoća). Iako se Leibniz
nije trudio kao Spinoza pri preciziranju definicija, jasno je kako je monada jednostavna
(nedjeljiva), neprotežna i vječna (niti nastaju niti nestaju) supstancija. Nije prihvaćao
Descartesovo i Spinozino poimanje materije koju su oni izjednačili s protežnošću.
Supstancija je duhovni atom, sila, energija, čista aktivnost. Za razliku od atomista
37
(Leukip i Demokrit) Leibniz sudaranje atoma nije shvaćao kao mehaničko, nego kao
dinamičko. Dinamizam je aktivnost koja se neprekidno ostvaruje. Monade djeluju po
načelu prestabilarne harmonije (Bog uredio sve stvari unaprijed tako da umovi i tijela
budu u skladu).
Leibniz se bavio i pitanjem prostora i vremena. Prostor je definirao kao
koegzistenciju, postojanje monada jednih pored drugih. Vrijeme je odredio sukcesivno,
kao slijed događaja jednih nakon drugih. Tvrdio je da priroda ne čini skokove. U njoj se
monade kontinuirano uspinju po stupnjevima svjesnosti od nesvjesnoga atoma do
apsolutnoga Božjega duha. Najveća spoznaja i sreća jest u razumijevanju Boga.
U optimističkom djelu Esej o teodiceji tumačio je kako je stvaranje svijeta
slobodni Božji akt moralne nužnosti, a ne akt logike. Logički ili metafizički gledano,
stvaranje svijeta nije nužno. Bog je, kao najsavršenije i apsolutno dobro biće, s moralnoga
aspekta, morao stvoriti svijet. On je želio stvoriti živa bića na koja će izliti svoju ljubav.
Proizlazi kako je stvaranje svijeta i vječno održavanje njegovo moralna nužnost, koja
proističe iz moralnoga bića Božanskoga. Leibniz je zastupao metafizički optimizam po
kojem je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova. On nije tvrdio da je ovaj svijet
idealan niti je negirao postojanje zla u svijetu, ali je tvrdio da je zlo zanemarivo prema
količini dobra. Bog je želio samo dobro, ali nije mogao spriječiti zlo. Mogao je ne stvoriti
nikakav svijet, ali je radije stvorio svijet i dopustio zlo. Zlo nije nikakvo pozitivno načelo,
nego tek nepostojanje dobra. Postoji metafizičko, fizičko i moralno zlo. Metafizičko zlo je
manjak savršenstva u bićima jer su kontigentna. Fizičko zlo sastoji se u bolima koje biće
podnosi sa svrhom postizanja većeg dobra. Moralno zlo ili grijeh jest posljedica čovjekove
slobodne volje. Zastupao je teleologiju, a najviša svrha jest Bog. Samo Božja milost može
spasiti čovjeka kaže Leibniz.
PITANJA
1. Koje je središnje pitanje filozofije empirizma i racionalizma?
2. Što u glavnom djelu tvrdi Descartes?
3. Što je ontološki dokaz, a što dualizam?
4. Kako Spinoza shvaća supstanciju, a kako etiku?
5. Što u glavnom djelu o supstanciji tvrdi Leibniz?
EMPIRIZAM
Empirizam (grč. empeiría - iskustvo) je filozofski pravac po kojem je iskustvo
izvor cjelokupnoga našega znanja. I oni su se kao i racionalisti bavili pitanjem spoznaje,
dok su metafizici, za razliku od racionalista oduzeli svaku vrijednost. Namjesto
metafizičkih pitanja oni se bave političkom filozofijom. Filozofi empirizma su bili pod
utjecajem Williama Ockhama i njegova nominalizma.
Empiristi su bili odreda Britanci. Gotovo pola XVII. stoljeća u Engleskoj je
proteklo i ratovima i revolucijama. Građanska revolucija je otpočela 1641. godine između
vojske engleskoga kralja Karla I. i parlamenta. Gradovi su podržavali parlament, a selo
kralja. Poginulo je 50 000 ljudi, a 1646. vojska parlamenta predvođena Cromwellom je
pobijedila. Kralj je zarobljen 1647., ali je godinu nakon toga pobjegao i ponovno digao
bunu. I tu je bitku izgubio pa ga je parlament, pritisnut vojskom, 1649. osudio na smrt za
izdaju i pogubio. Od tada Engleskom vlada Cromwell koji prije toga se istaknuo u ratu.
Nakon njegove smrti 1660. na prijestolje se ponovno vraća kralj Karlo II. koji je pred smrt
primo katoličanstvo. Njegov brat Jakov II. posljednji je katolički kralj. On je izdao
Deklaraciju o oprostu (1687.) kojom je razgnjevio protestante. Nakon revolucije iz 1688.
godine kralj Jakov II. je razvlašten pobjegao u Francusku gdje je i umro. Od tada u
Engleskoj vlada parlametarna monarhija.
Francis Bacon (1561. - 1626.) je živio u londonskoj aristokratskoj obitelji kao
suvremenik Galileja i Shakespearea. Veći dio njegova života Engleskom je vladala
kraljica Elizabeta (1558. – 1603.) koja se žustro obračunala s preostalim katolicima, a
kojoj je Bacon bio savjetnik. Obnašao je i dužnost čuvara državnoga pečata i lorda
kancelara 1617. godine. No, 1621. je osuđen za korupciju zbog optužbe za prodaju
plemićkih titula. Parlament ga je osudio i zatočio, ali ga je kralj Jakov I. pomilovao.
Doživio je politički krah, pa se posvetio filozofiji i pisanju. Tvrdio je da je cilj filozofije u
poboljšanju ljudskoga života. Za razliku od Descartesa, matematici nije pridavao nikakvu
važnost. Prihvatio je mehanicističko, nasuprot teleološkoga poimanja svijeta. Marks ga je
nazvao ocem materijalizma eksperimentalnih znanosti.
Novum organum
Svoje nikada dovršeno djelo Bacon je nazvao Instauratio magna (Velika obnova).
Najpoznatiji mu je drugi dio izdat 1620. pod nazivom Novum organum (Novi organon).
Tim je djelom oponirao Aristotelovome Organonu i njegovoj deduktivnoj metodi. Bacon je
sve nade usmjerio na indukciju, kao metodu eksperimentalnog istraživanja i
provjeravanja hipoteza. Na putu do prave istine ispriječili su se idoli (varke). On je pod tim
mislio na, današnjim jezikom kazano, ideologije. Podijelio ih je u četiri vrste: na idole
plemena, idole pećine, idole trga i idole kazališta.
Znanje je moć je njegova čuvena izreka koja je obilježila čitavo razdoblje novoga
vijeka. Bacon je smatrao da je u cjelokupnom dotadašnjem znanju bilo premalo otkrića.
Zato je krivio Aristotela i Platona jer su u filozofiju uveli besplodne diskusije. Napustio je
njihov ideal po kojem je svrha znanja u samome znanju. Pridavao je veliku važnost
pokusima koji su bitni za uvećanje tehničkih izuma. Oni moraju rezultirati opipljivom
korisnošću. Zapostavio je teorijsku stranu znanosti, a naglašavao praktično-utilitarnu. Što
jedan narod više usavrši svoju tehniku, to je moćniji i uspješniji. Tehniku je nazvao
znalačkim korištenjem prirode u svrhu ljudske moći. Cilj spoznaje je gospodarenje
prirodom. Želio je osobno pokusom provjeriti može li se snijegom sačuvati hrana kao i
solju. Zaklano je pile napunio snijegom, pri tomu se prehladio i za dva dana umro.
I Bacon se okušao kao autor utopijskoga djela Nova Atlantida (The New
Atlantis). Djelo je ostalo nedovršeno, a u njemu je oblikovao neke svoje masonske ideale o
najboljem društvenom uređenju. Nova Atlantida je naturalističko društvo u kojem cvjetaju
umjetnost, znanost, privređivanje i trgovina. Obrazovanje je u rukama elite. Građani
38
Atlantide poznaju druga suvremena državna uređenja, a skrivaju svoje. Atlantidini učenjaci
idu u druge države špijunirati njihovu moć i poredak, a najbolje od toga potom primjenjuju
kod sebe.
Thomas Hobbes (1588. − 1679.) se školovao na Oxfordu. Znao je latinski, grčki,
francuski i talijanski jednako dobro kao i engleski. Djelo Levijatan je prvo veliko
filozofsko djelo pisano na engleskom. Zbog toga se može reći kako je Hobbes otac
filozofije na engleskom jeziku. Putovao je Europom i upoznao se s djelima Descartesa,
Galileja i ostalih znanstvenika. Živio je u vrijeme krvavih vjerskih ratova i revolucija pa je
morao bježati iz Engleske u Pariz gdje je boravio 11 godina. Tamo je objavio djelo
Leviathan. Za razliku od Platona, Thomasa Morusa i Tommasa Campanelle koji su
opisivali idealnu državu Hobbes državu naziva Levijatanom, morskom nemani iz Biblije.
On odustaje od utopističke države i nastoji opisati realnu državu. Protivio se
srednjovjekovnom mišljenju da je država božanska tvorevina. Ljudi su po prirodi sebični i
zli pa otuda njegova izreka Čovjek je čovjeku vuk (Homo homini lupus). Prirodno je
stanje čovjeka strah, briga i rat svih protiv sviju. Stoga uviđaju da se trebaju podvrći
nekim pravilima kako bi ostvarili mir. Država predstavlja vidljivu silu koja sve ljude drži u
strahu. Bez mača svi ugovori su samo riječi. Da bi se zaštitili od međusobnih povreda ljudi
prenose svoju moć na jednoga čovjeka i to u potpunosti. Narod ne može prenijeti vlast na
više od jednog vrhovnog vladara. Tako nastaje država koja je mnoštvo ujedinjeno u jednoj
osobi.
Prvi je stupanj državne zajednice konsocijacija, sjedinjenje iskonski izoliranih
pojedinaca, a društveni ugovor je drugi stupanj. Nakon zaključenja ugovora, prema
Hobbesu, narod se više nema pravo buniti protiv vladara. Bez obzira što činio vladar se ne
može kazniti. On odlučuje što je pravedno, a što nepravedno jer donosi zakone iz kojih se
to izvodi. Vladar ima apsolutnu vlast. Racionalan će vladar štiti svoje podanike i neće ih
ugrožavati jer time ugrožava svoju vlast. Vladar za svoje ponašanje odgovara samo Bogu, a
ne podanicima. U napetosti između državne i crkvene vlasti, Hobbes tvrdi da su se
podanici dužni pokoravati državnoj, ali ne i crkvenoj vlasti. Samo je vladar pastor po
Božjem pravu, a svi ostali pastori vrše svoju dužnost po pravu koje potječe iz ovlasti
građanskoga vladara. Bog traži poslušnost zemaljskim zakonima, odnosno onome tko ih
donosi.
Rimska je crkva stavila Hobbesova djela na index zabranjenih još za njegova
života. Nakon velike kuge 1665. i požara 1666. uslijedili su progoni ateista pa je i Hobbesu
zabranjeno daljenje objavljivanje. Tri godine nakon njegove smrti Oxfordsko sveučilište
osudilo je njegov nauk o samoodržanju kao temeljnom zakonu prirode. Djela su mu
spaljena dok su studenti plesali oko lomače. Bacona i Hobbesa se smatra pretečama
empirizma, dok se ocem empirizma smatra Locke.
John Locke (1632. - 1704.) živio je u vrijeme okrutnih političkih i vjerskih
ratova. Studirao je filozofiju i medicinu u Westminsteru i na Oxfordu te jedno vrijeme i
predavao na Oxfordu. Potom se kratko angažirao u politici, ali s promjenjivim uspjehom.
Morao je bježati u Francusku i Nizozemsku. Nakon što su njegove liberalno-građanske
ideje pobijedile u revoluciji 1689. vratio se u Englesku gdje je bio je cijenjen. Utemeljio je
empirizam, gnoseologiju i liberalizam.
Djelom Esej o ljudskome razumu postao je začetnikom teorije spoznaje kao
samostalne filozofske discipline. Želio je upoznati i sredstva kojima razum dolazi do
pojmova i stječe znanje. U djelu veliča ljudski razum i negira sva teološka promišljanja. U
predgovoru je zapisao da smo prije početka našega spoznajnoga istraživanja trebali ispitati
naše sposobnosti, tj. vidjeti što to naš um može riješiti, a što ne. Tako je postavio tri pitanja
spoznajne teorije: 1. Kako u nama nastaju ideje? 2. Kakvo je naše znanje, kolika mu je
sigurnost i doseg? 3. Kakva je spoznajna vrijednost naših predodžbi? Tvrdio je da ne
postoje urođene ideje spoznaje jer je naš duh tabula rasa - prazna ploča. Ideje se temelje
na osjetilnim predodžbama.
Razlikovao je tri stupnja spoznaje. Intuitivna spoznaja je neposredno opažanje i
predstavlja temelj svakoga znanja. Ova je spoznaja najizvjesnija i ogleda se u iskazu:
„Bijelo nije crno“. Demonstrativna spoznaja je ona u kojoj se (ne)slaganje dvaju ideja ne
otkriva njihovim neposrednim uspoređivanjem. Senzitivna (osjetilna) spoznaja otkriva
pojedinačnu egzistenciju konačnih bića. Opće ne postoji, postoje samo pojedinačne stvari.
Budući da je ljudska spoznaja ograničena na osjetila, ona ne može spoznati bit stvari. Um
je slab za potpunu spoznaju, ali može spoznati dostatno za sretan i moralan život .
Kritizirao je pojam slobodne volje i tvrdio kako se sloboda može pripisivati jedino čovjeku.
Volja nije nikakvo biće.
U djelu Dvije rasprave o vladi iznio je svoja liberalna politička uvjerenja protiv
Hobbesova apsolutizma. Protiv Hobbesove ideje o prirodnom stanju kao ratu svih protiv
svih, uveo je ideju prirodnoga stanja kao savršene slobode, jednakosti i mira, zlatnoga
doba. Po prirodi ni jedan čovjek nije podložan drugome. Zbog grješne ljudske prirode i
nastanka novca rađa se prohtjev da se ima više nego što je potrebno. Ljudi se udružuju u
političku zajednicu, državu, u cilju očuvanja svoga vlasništva. Privatno je vlasništvo
neotuđivo. Politička zajednica mora imati zakone, zatim suce koji te zakone provode te na
koncu represivni aparat koji zakone štiti. Locke uvodi načelo podjele vlasti na
zakonodavnu, izvršnu i federativnu (izvanjska politika). Podvrgavanje neograničenoj
moći i samovolji vladara Locke smatra suludim. Vlast nije Bogom dana pa narod može
silom oduzeti zakonodavcu vlast ako ovaj iznevjeri povjerenje. Dok se kod Hobbesa ljudi
iz straha jednih od drugih podređuju apsolutnoj vlasti vladara, kod Lockea se pojedinac
podređuje dragovoljno i djelomično. Hobbes misli da je apsolutna vlast jamstvo mira, a
Locke da je to trodiobna podjela vlasti. Time Locke opravdava pravo naroda na revoluciju i
na aktivni otpor vladaru tiraninu.
U drugom političkom djelu Pismo o toleranciji (1667.) piše da vladar mora biti
nepristran i tolerantan te ne smije nastupiti kao član neke određene crkve. Vladar treba
poštovati sve, osim ateista i katolika. „Papiste“ kako naziva katolike, treba bezobzirno
progoniti jer oni teže rušenju svih vlada osim papine. Prema „papistima“ ne treba biti
tolerantan, tvrdi Locke.
39
Locke je svojom filozijom utjecao na Rossouea, Voltairea i ostale filozofe
francuskoga prosvjetiteljstva, a njegove su ideje postale temeljem američkoga Ustava te
zapadne liberalne demokracije. Osim čudnih stavova o „snošljivosti“ prema katolicima,
opravdavao je ropstvo, a ženama nije davao politički subjektivitet.
George Berkeley (1684. - 1753.) Irac koji je diplomirao teologiju i postao anglikanski
biskup u Americi. Želio je pobiti materijalizam kao temelj ateizma oslanjajući se na
osjetila. U djelu Rasprava o načelima ljudske spoznaje (1709.) pisao je da postoje samo
one stvari koje mi opažamo, esse est percipi − biti jest biti opažen. Stvari postoje samo u
duhu, a ne materijalno. Koncepcija po kojoj postojim samo Ja sa svojim doživljajima
naziva se solipsizam (solus, ipse - jedini, sam). Umro je na Oxfordu u čijoj je katedrali
pokopan. Kalifornijsko sveučilište, jedno od danas najcjenjenijih dobilo je naziv po njemu.
David Hume (1711. - 1776.) je bio iz siromašne škotske obitelji pa se sam školovao i
zarađivao za život. Spisima je stekao slavu i izvan granica Britanije. Umro je bogat i
slavan. Kako nije uspio postati sveučilišni profesor to se dao u diplomatsku službu pa je
boravio u više europskih zemalja, a najviše u Parizu gdje je bio vrlo omiljen u krugu
enciklopedista, a posebno Rousseaua.
U djelu Traktat o ljudskoj spoznaji zastupao je agnosticizam koji niječe
mogućnost potpune spoznaje svijeta i apsolutnoga. Spoznaja se izvodi postupno iz
iskustva. Osjetila nas ne mogu dovesti do uzročno-posljedične veze.
Nasuprot Lockeu, Hume je tvrdio kako razum nije dorastao da nam bude glavni
vodič u životu. Prirodni se zakoni temelje jedino na navici.
Humeova je filozofija negacija i empirizma i racionalizma. Završio je u
skepticizmu (sumnja u mogućnost spoznaje). Po Humeu nemoguće je spoznati Boga i
uzroke što ruši mogućnost utemeljenja morala, pa se moral temelji samo na osjećajima kao
i religija. Njegov kritički osvrt na empirizam i racionalizam puno je pomogao Kantu u
njegovu kriticizmu.
PITANJA
1. Koje načelo spoznaje zastupa Bacon?
2. Što je za Bacona znanje i kako on promatra svijet?
3. Koja je Hobbesova čuvena izreka i čime se tumači?
4. Koja tri pitanja u svome glavnom djelu postavlja Locke?
5. Koja učenja zastupa Hume i koga drži životnim vodičem?
PROSVJETITELJSTVO
Približne vremenske granice prosvjetiteljstva su dvije revolucije, engleska iz XVII. i
francuska iz XVIII. stoljeća. Vrijeme je to prelaska iz poljoprivrednoga feudalizma u
industrijski kapitalizam. Izreka prosvjetitelja glasi: Imaj srca služiti se razumom. Poredeći
ih sa starogrčki filozofima, moglo bi se reći da su najsličniji sofistima. Oni se nisu bavili
pitanjem spoznaje nego odnosima u društvu i političkom filozofijom. Za razliku od
racionalista, metafiziku su nazivali maštanjem. Odvajanje crkvene od svjetovne vlasti je
njihov velik uspjeh. Za najvećega društvenog neprijatelja prosvjetitelji su smatrali
Crkvu. Nastojali se izjednačiti prava svakoga čovjeka pred zakonom. Kao rezultat te borbe
usvojena je Deklaracija o pravu čovjeka i građanina. U tom je razdoblju nastalo
suvremeno poimanje nacije i države. Iako je prosvjetiteljstvo bilo i politički pokret
okrenut borbi za građanska prava, u njemu su se jasno nazirali začetci komunističke
ideologije. Njihove su ideje bile pokretač Francuske revolucije.
Najvažniji prosvjetiteljski pothvat bila je Enciklopedija. Djelo je rađeno od 1751. do
1780. pod vodstvom Diderota. Težnja je bila u trideset pet svezaka dati cjelokupnu sliku
svijeta o svim narodima i vremenima. Njihovo tumačenje svijeta i događanja bilo je
materijalističko i ateističko.
Charles Montesquieu (1689. - 1755.) je bio francuski politički filozof, pisac i
pravnik. U kapitalnom djelu O duhu zakona predložio je trodiobnu podjelu vlasti na
zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. Montesquieu promatra društvo kao političku
organizaciju, u kojoj je prema ustavu, moć podijeljena među mnogim neovisnim
nositeljima. Prvi je od prosvjetitelja u djelu Perzijska pisma u ironičnom stilu kritizirao
stanje aristokratskoga društva s naglaskom na kraljevu tiraniju.
Francois Marie Voltaire (1694. - 1778.) je djelima Engleska (ili filozofska) pisma,
Filozof neznalica te Candide slavu stekao po cijeloj Europi. Zatvoren je nakon
objavljivanja satiričnoga spjeva o Luju XIV., a potom protjeran iz Francuske. Otišao je u
London gdje se oduševio Lockeovim i Newtonovim učenjem. Po povratku u Francusku
krio se 15 godina. Potom je otišao u Švicarsku i tamo proveo 29 godina. Tek prije smrti
vratio se u Pariz gdje mu je priređen fascinantan doček, a od silnoga uzbuđenja doskora je
umro.
Iako je optimizam obilježje prosvjetiteljstva, Voltaire je na svijet gledao pesimistički,
pa se čak i rugao Leibnizovu optimizmu. Boraveći u Engleskoj, prihvatio je deizam po
kojem je postojanje Boga jedina vjerska istina, jedina dogma. Kako mehanizam sata
ukazuje na svoga stvoritelja, tako i mehanizam svijeta ukazuje na svoga. Bog je Stvoritelj
svemira koji nema nikakav utjecaj na ljudska djela. Katoličanstvo je smatrao najglupljom
religijom, a Crkvu najmračnijom od svih ljudskih institucija. Krilaticom Uništite bludnicu,
misleći na Katoličku crkvu, izrazio je svoj borbeni protucrkveni stav. Unatoč svemu tome,
sebe je nazivao savješću čovječanstva. Obrazovanje je smatrao najbitnijim za napredak
društva. Obrazovan, mudar i pošten vladar može znatno poboljšati situaciju u
društvu.
Lamettrie Offray (1709. - 1751.) je po struci bio liječnik. Plod njegovih
liječničkih rezultata je poznati spis Čovjek stroj. U tom je djelu tvrdio kako je ljudsko tijelo
stroj koji sam navija svoje opruge. Hrana podržava ono što toplina izaziva, pa bez hrane
čovjek klone i umire. Kao i ljudsko tijelo čitav je svijet jedan veliki mehanizam. Slagao se
s Descartesom da je materija u temelju svega, ali je smatrao da je pogriješio kada ju je sveo
samo na protežnost. Prema Lamettrieu dva su svojstva materije: protežnost i djelatnost.
40
Jean Jacques Rousseau (1712. - 1778.) se rodio u Ženevi u siromašnoj obitelji
koja mu nije mogla priuštiti obrazovanje. Uglavnom su ga uzdržavale žene. Puno je
putovao i drugovao s Humeom. Jedan je od rijetkih prosvjetitelja koji je opravdavao
revoluciju. Zanimala ga je isključivo politička filozofija.. U djelu Emil zapisao je da je
temelj ljudskoga djelovanja cjelovit čovjek, a ne samo razum. Naspram Voltairea
zastupao je optimizam i smatrao je kako znanost i umjetnost ne doprinose
društvenome boljitku, te da su kultura i civilizacija uzroci ljudske nesreće. Treba se
vratiti prirodi. Dijete treba obrazovati tako da, ako je moguće, do dvanaeste godine ne zna
koja mu je desna, a koja lijeva ruka, jer sve što mu se nameće prije vremena izaziva
njegovu odvratnost. Sloboda je bit jednakosti među ljudima.
U djelu Društveni ugovor suprotno Lockeu tvrdio je da je privatno vlasništvo
uzrok nejednakosti i prijevara kojom pojedinac prisvaja sebi tuđa dobra. Protivio se i
Hobbesu tvrdeći kako je sažaljenje, a ne egoizam, prvotni čovjekov osjećaj. Ljudi su po
prirodi dobri, a ne zli. Nije prihvaćao Hobbesov stav da ljudi dragovoljno predaju
apsolutnu vlast pojedincu. Rousseau drži da je bolje da ljudi zadržavaju svoja osnovna
prava, dok ugovorom narod zadobiva suverenitet. Pojedinac je podređen volji naroda.
Protivio se Montesquieuovoj podjeli vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu tvrdeći kako
je narod jedini suveren i kako ga nikakvi predstavnici ne mogu zastupati. Zalagao se za
male države u kojima se narod sastaje i donosi zakone. Njegove je ideje prihvatio
Robespierre, vođa Francuske revolucije.
Paul Holbach (1723. – 1789.) je za sebe tvrdio da je Božji neprijatelj te kako ljudi
vjeruju u Boga iz straha i neznanja. Brojnost vjernika nije uzimao kao valjan argument u
obranu Božjega postojanja. Denis Diderot (1713. – 1784.) i D'alembert ( 1717. – 1783.) su
njegovi najbliži suradnici i poznati enciklopedisti.
Josip Ruđer Bošković (1711. - 1787.) je najznamenitiji Hrvat u svjetskoj kulturi
na području filozofije i znanosti. Podrijetlom je iz istočne Hercegovine. Isusovačke škole
završio je u rodnome Dubrovniku i Rimu. Kao profesor matematike, fizike i astronomije
predavao je na sveučilištima Italije, Francuske i Engleske. Postao je član Engleskoga
kraljevskog društva i član Ruske akademije. Jedno je vrijeme boravio u Parizu te uzeo
francusko državljanstvo. Međutim, zbog nesuglasica s enciklopedistima, a posebno s
D'Alambertom napustio je Francusku.
U Beču je objavio djelo Teorija prirodne filozofije kojim je stekao svjetski ugled.
U djelu je zastupao atomističko shvaćanje čestica i pomirio Newtonovu i Leibnizovu
teoriju. Materija se sastoji od nedjeljivih i neprotežnih točaka, odijeljenih jednih od drugih.
Jedna u odnosu na drugu čine središte privlačne ili odbojne sile, ovisno o udaljenosti. Kada
su blizu, odbijaju se, a s razdaljinom se privlače i tako naizmjence. Tvrdnjom da su atomi
središta sila uzdigao se u jednoga od najoriginalnijih tvoraca metafizičkoga objašnjenja
prirodnih pojava. Izdao je pet svezaka Djela koja se odnose na optiku i astronomiju.
Isusovački svećenici, Poljak Kopernik i Hrvat Bošković, učinili su najviše na
pobijanju materijalizma. Kopernik nas je, suprotno osjetilima, uvjerio kako zemlja ne stoji
čvrsto, a Bošković da se odreknemo vjere u materiju. Neki tvrde kako je Bošković išao čak
tri stoljeća ispred svoga vremena te bio neshvaćen.
PITANJA
1. Kako glasi prosvjetiteljska izreka?
2. Koji su njihovi najveći uspjesi, a koji su im nedostatci?
3. Kako na privatno vlasništvo gleda Locke, a kako Morus i Rousseau?
4. Čije učenje prihvaća Voltaire i u čemu se ono sastoji?
5. Koje je Rousseauovo glavno djelo i što novo donosi?
6. Kako se spram obrazovanja odnosi Voltaire, a kako Rousseau?
6. Po čemu je postao poznat Josip Ruđer Bošković?
NJEMAČKI KLASIČNI IDEALIZAM
Njemački klasični idealizam je filozofski pravac koji je utemeljen na stavovima
oprečnim empirističkom dogmatizmu, kao i prosvjetiteljskom i racionalističkom
uzdizanju razuma do razine vrhovnoga autoriteta. Trajao je pedeset godina, od Kanta,
preko Fichtea i Schellinga, do Hegela. Njihova djela su još za života doživjela velik uspjeh,
osobito u Njemačkoj. Kako su im ideja i duh bili prvotno neki su ih nazivali
revolucionarima ideje, tj. duha. To se razdoblje po plodnosti može usporediti jedino s
razdobljem velikana grčke filozofije Sokrata, Platona i Aristotela. No, za razliku od općega
procvata u staroj Grčkoj, Njemačka je, za vrijeme idealizma, i politički i gospodarski,
nakon Tridesetogodišnjega rata, pala na najnižu razinu. Mirom 1648. završili su
katoličko-protestantski ratovi, a Njemačka je izišla s gotovo dvaput manje stanovnika.
Od približno 20 do 25 milijuna stanovnika prije rata ostalo je samo 10 do 15 milijuna
stanovnika nakon rata.
Pod utjecajem Hobbesova Leviatana (1651.) dolazi do prosvijećenoga apsolutizma, pa
se XVIII. stoljeće može nazvati razdobljem vladavine apsolutista prosvjetitelja. Zemlje
njemačkoga govornoga područja bile su rascjepkane na preko 300 državica, koje su se
počele okupljati oko Pruske. Prvi pruski kralj Friedrich I. pretvara Prusku u apsolutističku
monarhiju. Austro-ugarskom vlada Marija Terezija (1740.-1780.) koja uvodi urbar,
propis kojim je zaštitila kmetove od samovolje feudalaca, uvodi obvezno šestogodišnje
školovanje, oporezuje plemstvo, ukida spaljivanje „vještica“. Josip II. (1780.-1790.) donosi
edikt o vjerskoj toleranciji i ukida većinu crkvenih redova. Tek 1871. Otto von Bismark
uspio je od male Pruske stvoriti najveću vojnu silu Europe, Njemačku.
Prva etapa industrijske revolucije završila je 1820. godine. Čovjek je ustupio radno
mjesto stroju. Pojava željeznice, brzojava, parobroda, modernoga poštanskog sustava
postupno mijenja sliku svijeta.
Immanuel Kant (1724. – 1804.)
Život
Nitko u povijesti, osim možda Platona i Aristotela, nije tako svestrano i originalno
razvio filozofski sustav kao Kant. Nikada nije napuštao rodni Königsberg, tadašnju
41
prijestolnicu pruskih kraljeva, a danas ruski Kaliningrad na Baltičkome moru. Rodio se u
mnogobrojnoj obitelji, a otac mu je bio obrtnik. U razredu je bio najbolji. Otac mu je umro
nakon završenoga studija teologije i filozofije, pa je bio primoran živjeti od poučavanja.
Habilitirao je 1755. te je prvi filozof koji je predavao na sveučilištu i od toga živio. Dakle,
bio je profesionalni filozof. Unatoč vrlo lošoj tjelesnoj građi, zahvaljujući strogoj životnoj
disciplini (primjerice uvijek je točno u 22 sata išao spavati) doživio je duboku starost.
Pričalo se da su zbog njegove iznimne preciznosti građani Königsberga prema njegovim
šetnjama usklađivali satove. Nije se ženio, a domaćinstvo je vodio uz pomoć dvojice
sluga. Umro je od posljedica moždanoga udara. Izrazio je želju za skroman pokop u
najužem krugu prijatelja, međutim, katedrala u Königsbergu u kojoj je i pokopan bila je
krcata.
KANTOV KRITICIZAM je kritičko preispitivanje uma, zahtjev umu da pred
sudom samoga sebe odredi svoje mogućnosti i granice. Njegova je filozofija
najsustavnije analitičko preispitivanje dotadašnjih postignuća teorijske spoznaje, praktične
aktivnosti i umjetničkoga stvaralaštva. Kritičko preispitivanje dosega i granica razuma
objavio je u svojim glasovitim Kritikama. U Kritici čistoga uma odgovorio je na pitanje
spoznaje: Što mogu znati? U Kritici praktičnoga uma odgovorio je na etičko pitanje: Što
trebam činiti?, a u Kritici rasudne moći na metafizičko pitanje: Čemu se smijem nadati?
Ta tri pitanja upućuju na ključno pitanje: Što je čovjek?!
Kritika čistoga uma – teorijska spoznaja
Kao što je Kopernik zamijenio geocentrični sustav heliocentričnim, tako je i Kant u
djelu Kritika čistoga uma (1781.) izveo spoznajni obrat u odnosu subjekta i objekta. Mi
ne spoznajemo predmete kakvi oni jesu, stvar po sebi, već samo ono što mi u njih
stavljamo. Ispočetka je Kant bio racionalist, da bi se kasnije, pod dojmom Humeova
skepticizma, kritički osvrnuo i na racionalizam i na empirizam. Prihvatio je dobre strane i
jednih i drugih, a odbacio krajnosti koje jedne vode u skepsu, a druge u negiranje materije.
Jedni su tvrdili kako samo osjetila, a drugi kako samo razum vodi do prave spoznaje. Kant
je izokrenuo spoznajno pitanje. Tvrdio je da se predmeti (objekti) upravljaju prema
zakonima našega mišljenja. Predmet kakav je po sebi, ostao bi tako stvar po sebi. A stvar
po sebi, zamišlja Kant, kao transcendentni objekt koji svojim utjecajem na subjekt
proizvodi u njemu osjećaje i time ga primorava da na njega primijeni svoju subjektivnu
formu. Objekt je taj koji daje sadržaj (materiju), a subjekt oblik (formu) spoznaje. Subjekt
je u spoznaji aktivan, ali ne da bi iz sebe izvodio zbiljnost svijeta, nego tek toliko da
omogući iskustvo.
Transcendentalna analiza
Kant je sudove podijelio na sintetičke (npr. Servantes ima zelene oči) koji su
aposteriorni (dolaze poslije iskustva i proširuju našu spoznaju) i na analitičke (npr. Borac
je borben čovjek) koji su apriorni (dolaze prije iskustva i ne proširuju našu spoznaju). Ali
on je, suprotno Humeu, raspravljao i o mogućem postojanju sintetičkih sudova apriori,
neovisnih o iskustvu koji proširuju našu spoznaju. Prije Kanta smatralo se da spoznaju
možemo proširiti samo empirijskim iskustvom. Međutim sintetički sud apriori: „Pravac
je najkraća veza između dviju točaka“ proširuje našu spoznaju, njegovu istinitost odmah
uviđamo, a ne temelji se na iskustvu nego proizlazi iz pojma. Transcendentalan (lat.
transcendere – prestupiti, prekoračiti, prijeći) je za Kanta apriorni (o iskustvu neovisni)
uvjet spoznaje koji tek omogućuje iskustvo.
Transcendentalni oblici ili apriorne forme svijesti ograničeni su na iskustvo, tj. ne
vrijede preko granica iskustva. Kant razlikuje apriorne forme osjetilnosti, u koje ubraja
prostor i vrijeme od apriornih formi mišljenja, a to su kategorija. Kategorije su oblici
mišljenja kojima razum povezuje oblike opažanja. Ni kategorije nisu svojstvo prirode
nego naš subjektivni oblik suđenja, koji tek omogućuje iskustvo. Realnost spoznajemo kroz
oblike opažanja i mišljenja. Mi ne možemo spoznati stvar onakvom kakva je ona po
sebi, nego samo onakvu kakvom nam se pokazuje, kao fenomen. No bit stvari po sebi
nije dana našim osjetilima, nego je transcendentna, pa je u granicama iskustva i
svijesti nespoznatljiva. Kant je tvrdio kako čisti (teorijski) um nije u stanju spoznati stvar
po sebi, niti nam metafizika može pružiti sigurnu spoznaju o naravi Boga, slobodi volje i
besmrtnosti duše. Nezadovoljan ograničenjem spoznaje na pojavu i uvjete iskustva želio
je, po svaku cijenu, spoznati stvar po sebi. To je ostvario transcendentnom
(prekoračujućom) uporabom kategorija, prelazeći granice iskustva.
Kritika praktičnoga uma – etika
Predmet poučavanja praktičnoga uma jest moralni zakon. Za Kanta je moralnost
djelovanje prema dužnosti. Tvrdio je da je imperativ formula zapovjedi uma, a podijelio ga
je na hipotetički i kategorički. Hipotetički (uvjetni) je onaj koji je tek sredstvo do nekoga
cilja, kada nešto radimo radi nečega drugoga, npr. „Ako hoćeš to i to, onda moraš postupati
tako i tako!“. Kant nije smatrao opravdanim ni teološki moral, koji zahtijeva da djelujemo
dobro da bismo izbjegli sankcije i uživali sreću na onome svijetu. Cilj osjetilne volje jest
sreća, a cilj moralne volje – zdravlje. Kako čovjek podjednako pripada i osjetilnome i
moralnome svijetu, najviše dobro za njega je u sjedinjenju zdravlja i sreće. Hipotetički
imperativ je relativan, a kategorički apsolutan. Kategorički imperativ bezuvjetna je
moralna zapovijed koja vrijedi u svim situacijama. Zahtjev moralne zapovijedi mora biti
postavljen i ispunjavan radi nje same. Njezina je vrijednost u njoj samoj. Sadržaj
kategoričkoga imperativa ne može biti ništa empirijsko. Poštovanje moralnoga zakona
jedini je osjećaj u nama koji nije osjetilne, nego isključivo intelektualne prirode. Praktični
um u neprestanom je sukobu s našim nagonima. Kroz slobodu i nužnost očituje se
napetost između praktičnoga i čistoga uma, nadosjetilnoga i osjetilnoga svijeta, stvari po
sebi i pojave, vjere i znanja. Kategorički imperativ zahtijeva da se ne djeluje prema
nagonskim impulsima, nego prema maksimama (maksima – načelo kojeg se čovjek
pridržava u životu). Prema Kantu, čovjek mora imati tako snažno razvijen osjećaj dužnosti
(nužnost djelovanja iz poštovanja prema zakonu) da uvijek postupa u skladu s općim
moralnim načelima. Dužnost, pak, ne smije činiti iz koristi nego iz poštovanja prema sebi i
dostojanstvu druge osobe. Čovjek je, dakle, uvijek svrha, a nikada sredstvo. Stoga
kategorički imperativ glasi: „Radi tako da ljudskost i u tvojoj osobi i u osobi svakoga
drugoga svagda ujedno uzimaš kao svrhu, a nikada samo kao sredstvo.“
42
Definirao je čovjeka kao biće određeno sviješću i savješću. Čovjek slobodno djeluje
zahvaljujući slobodnoj volji. Bez slobode ne bi bilo odgovornosti, pa ni moralnoga
zakona. Volja čovjeku u svakome trenutku govori što je ispravno, a što pogrešno. Dobra je
volja ona koja ne proturječi sebi. Volja onoga tko je prekršio moral dolazi u proturječje.
Svatko po savjesti zna što treba činiti da bi bio dobar i pošten. Sloboda je, dakle, zahtjev –
postulat ljudskoga morala, jednako kao i postojanje Boga i čovjekova besmrtnost duše.
Tvrdio je da postojanje Boga ne možemo teoretski dokazati, ali možemo praktično u Boga
vjerovati. Pri kraju Kritike praktičnoga uma Kant je napisao čuvenu izreku koja stoji
zapisana i na njegovu grobu: Dvije stvari ispunjavaju moju dušu uvijek novim i većim
divljenjem, što se više i ustrajnije bavim njima. Te su dvije stvari: zvjezdano nebo nada
mnom i moralni zakon u meni.
Kritika rasudne moći – problem estetike
Djelom o umjetničkom stvaralaštvu Kant je prevladao dualizam teorijskoga i
praktičnoga uma, nužnosti i slobode. Uz slobodnu volju postoje i neke prirodne nužnosti,
pa je postavio pitanje kako uskladiti slobodu i nužnost. Volja je ono individualno, a
nužnost ono opće. Umjetnik koji nešto stvara, to stvara doduše prema određenim
pravilima, ali ta pravila on sam određuje pa se može reći kako stvara slobodno, iako djeluje
nužno. Priroda sve stvara nenamjerno i bezinteresno. Genij je onaj tko stvara kao i priroda.
O ljudskim se činima može s etičkoga aspekta prosuđivati kao dobrim ili lošim, korisnim
ili nekorisnim, dok se na području estetike ne može nešto lijepo prosuđivati kao korisno ili
nekorisno, dobro ili zlo. Estetsko se prosuđuje s aspekta svrhovitosti – teleologije (lijepo je
svrha predmeta).
Johann Gottlieb Fichte (1762. – 1814.)
Život i politika
Studirao je teologiju u Jeni te je, zauzimanjem Goethea, na istom sveučilištu
postao i profesor. Kada je pročitao Kantova djela otišao je u Königsberg i osobno se
upoznao s njim. Zbog stavova kojima je religiju sveo na ćudorednost (moral) optužili su ga
za ateizam, pa je 1800. godine, morao prijeći na berlinsko sveučilište. Tamo je za vrijeme
Napoleonove vladavine u čuvenim Govorima njemačkom narodu izrazio svoje etičke
stavove kako Nijemci mogu doći do slobode samo poštivanjem moralnih zakona. Poslije
Napoleonove vladavine postao je rektor berlinskoga sveučilišta. Oduševili su ga
Rousseauovi i Montesqieuovi spisi, te je u mladosti bio simpatizer ideja Francuske
revolucije. Kasnije je promijenio stavove i zauzimao se, umjesto kozmopolitizma, za
nacionalnu državu. U djelu Zatvorena trgovačka društva zagovarao je socijalistički ideal
prema kojem je država dužna osigurati svakom građaninu pravo na rad. Država
nastaje ugovorom na temelju slobodnoga dogovora.
Metoda suprotnosti
Fichte je nastojao razriješiti problem Kantove stvari po sebi koja je dana unutar
svijesti. Subjekt kao djelatno Ja postavlja sebi granicu u ne-Ja. Ja se bez ne-Ja ne može
misliti. To ne-Ja predstavlja sve što je izvan Ja. U sintezi se uklanja ta protivnost. Spoznaje
se jedinstvo između Ja i ne-Ja u apsolutnom Ja. Fichte je mislio kako je ovim razjasnio
čitavu svijest u njezinu nastajanju tvrdeći kako je povijest bitka, povijest svijesti. Međutim,
Kant je odbio Fichteovu metodu zbog maglovitosti.
Etika
Etika u kojoj čin (djelo) prethodi činjenici središte je Fichteove filozofije.
Djelovanje je prvotno, a svijest izvedeno pa je i biće rezultat djelovanja. Fichte je etičkim
idealizmom tvrdio kako je bit čovjeka stvaralaštvo, a najveće prirodno zlo je lijenost.
Tvrdio je kako obrazovanost i kultura čovjeka najviše unapređuju. Smisao je povijesti da se
čovjek izdigne iznad prirode i da je podloži sebi. Tako bi se postigao raj na zemlji u kojem
čovjeku, kao umnom biću, rad više ne bi predstavljao teret. Njegova je etika, etika
zajednice u kojoj se Ja ostvaruje preko Ti tako što svatko svakom pomaže ispuniti svoj
moralni zadatak. Pred kraj života često je koristio pojmove iz Ivanova evanđelja te čak
tvrdio kako je životni cilj spoznaja Boga.
Friedrich Wilhelm Joseph Schelling (1775. – 1854.)
Schelling je bio Fichteov učenik u Jeni, a u mladosti i Hegelov prijatelj. Kasnije
se s obojicom razišao. U mladim danima nastojao je prevladati Fichteov subjektivizam.
Pod utjecajem Spinozina panteizma dokinuo je razliku između duha i materije: Sva je
priroda prožeta životom, stvaralačka i svrhovita. Priroda je vidljivi duh, a duh je
nevidljiva priroda. Priroda se razvijala od zemlje i kamenja do ljudske svijesti, od
beživotne prirode k složenim oblicima života. Estetika je vrhunac filozofije. Schelling je
smatrao da Fichte nije uspio razriješiti Kantov problem stvari po sebi, iako je ustvrdio
kako je to djelatnost subjekta. Umjetničko stvaralaštvo je vrhunac djelatnosti subjekta, ono
božansko u čovjeku. To je objava apsoluta kojom se prevladava napetost nužnosti i
slobode. Ljepota je ono beskonačno prikazano kao konačno. Stoga je umjetnost krajnji cilj
čovjeka. No, i on se, kao i Fichte, pred kraj života vratio Bogu i tvrdio kako je religija
glavno oruđe filozofije.
Georg Friedrich Hegel (1770. – 1831.)
Život
Rodio se i školovao u Stuttgartu. Upisao je teologiju u Tübingenu, ali je izgubio
svećenički poziv. Postao je profesor 1801. na sveučilištu u Jeni, njemačkoj Ateni. Tu je
objavio prvo veliko djelo Fenomenologija duha prije samog pada Pruske pod
Napoleonovu vlast. Tada je i sam Hegel bio opljačkan. Goethe mu je pomogao preživjeti
glad. Pozvan je u Nürnberg za ravnatelja gimnazije gdje je oženio 20 godina mlađu
barunicu. Nakon djela Enciklopedija filozofskih znanosti pruski ministar prosvjete pozvao
ga je u Berlin. Tu je 1817. otpočeo svoja slavna predavanja. Svega godinu dana prije smrti,
1830. godine, postao je rektor.
Apsolutni idealizam – panlogizam
Poput Platona, zastupao je ontološki monizam. Bitak je jedan, a to je ideja, um ili
duh, ali isključivo ljudski duh. Nikako priroda, kao u Schellinga. Priroda je otuđenje uma.
Sva spoznaja isključivo je ljudska. Panlogizam je učenje kako ne postoji nikakva spoznaja,
pa ni istina, izvan ljudskoga razuma. Subjekt može spoznati objekt jedino ako ih prožima
ista umna osnova. Objekt je u stalnoj dijalektičkoj napetosti sam sa sobom i sa spoznajnim
43
subjektom, koji spoznajući objekt, spoznaje i sam sebe. Hegelov je idealizam, za razliku od
Platonova i Leibnizova, nosio u sebi zakonitost dijalektike.
Dijalektika
Hegel je produbio Fichteovu metodu suprotnosti i nadopunio je metodom
proturječnosti i razvitka, slično Heraklitovu jedinstvu suprotnosti. Sve u zbilji i mišljenju
ima svoju suprotnost. Pojmu Biće oprečan je pojam Ne-biće, koji pomiruje pojmom
nastajanje. Dijalektiku čine: teza, antiteza i sinteza. Teza je prvi stupanj postavljanja
tvrdnje – afirmacija pojma. Antiteza je drugi stupanj dijalektike, stupanj suprotstavljanja.
Sinteza, treći stupanj, sublimira (uzdiže) i pomiruje prva dva, dokidajući im suprotnosti,
ono fragmentarno i pristrano, a zadržavajući bitno. Sinteza nije svršetak, nego nova teza, za
novu antitezu, k novoj sintezi itd., u nizu. Primjerice, Parmenidov stav, da nema promjene
jest teza. Heraklitova tvrdnja kako je sve u promjeni jest antiteza. Napetost rješava
posrednik Empedoklo sintezom tih dvaju suprotnih stajališta i uvođenjem četiriju
elemenata: vode, vatre, zemlje i zraka, i dviju sila: ljubavi i svađe (zavade).
Filozofija povijesti
Na samom smo početku spominjali Hegela kao filozofa optimizma. Smatrao je da,
unatoč određenim posrtajima, povijesni tijek stalno napreduje. Sloboda je sve veća. U
djelima Povijest filozofije i Filozofija povijesti tvrdio je kako su se filozofi prije njega
trudili istražiti metodu i temelje ljudske spoznaje, govoreći o izvanvremenskim uvjetima
spoznavanja. Hegel je, međutim, smatrao kako nema vječnih istina i kako se spoznaja
mijenja iz naraštaja u naraštaj, obzirom na kontekst. Primjerice, prije 2.500 godina bio bi
nerazuman onaj tko bi tražio ukidanje ropstva, dok bi danas bio nerazuman onaj tko bi
tražio njegovo uvođenje.
Za Hegela je država zajednica slobodnih i jednakih državljana u kojoj se
postiže slobodan i pravedan život. Država je ljudska zajednica u kojoj čovjek ozbiljuje
slobodu i svoje najviše svrhe. Udruživanje građana u političke svrhe je neminovno. Tvrdio
je da svako promišljanje mora doći na provjeru povijesti i izdržati njezin sud. Tako bi i
njegovi stavovi o ženama, koji su u ono vrijeme vjerojatno bili normalni, danas zvučali i te
kako zaostalo. Naime, pisao je kako je razlika između muškarca i žene kao između
životinje i biljke. Ako je žena na čelu vlade, država je u opasnosti, jer ona ne djeluje po
zahtjevima javnosti, već po slučajnim sklonostima i mišljenjima.
PITANJA
1. U čemu se sastoji Kantov kriticizam?
2. Što Kant podrazumijeva pod kategoričkim imperativom?
3. Što Fichte shvaća pod pojmom kulture?
4. Što je umjetnost za Schellinga?
5. Što je za Hegela dijalektika, a što povijest?

E SUVREMENA FILOZOFIJA
KRONOLOGIJA SVJETSKE POVIJESTI SUVREMENOGA DOBA S
PRIBLIŽNIM GODINAMA
- 1909. Louis Bleriot zrakoplovom preletio kanal La Manche,
- 1913. Henry Ford pokrenuo prvu montažnu traku,
- 1914. u vrijeme neviđenoga tehnološkoga napretka buknuo je Prvi svjetski rat,
- 1917. izbila Oktobarska revolucija,
- 1918. svjetske sile osnovale Jugoslaviju,
- 1918. godinu dana španjolska gripa ubila je više ljudi nego najgora kuga u cijelom
stoljeću, od 50 do 100 milijuna ljudi. U Indiji je umrlo 17 milijuna ljudi. U Iranu
procjenjuju da je ubila 20% stanovništva. U SAD-u ostavila je preko pola milijuna mrtvih,
u Brazilu 300 tisuća, uključujući i predsjednika, u Francuskoj više od 400 tisuća. U
Austrougarskoj, čiji su tada dio bile i hrvatske zemlje, 260 tisuća. Upravo u toj zemlji
strašnu gripu je preživio Albert Szent-Györgyi de Nagyrápolt mađarski fiziolog i otac
vitamina C, koji je 1937. dobio Nobelovu nagradu za medicine.
- 1928. ušao u široku uporabu antibiotik penicilin kojeg je 1896 godine otkrio student
medicine Ernest Duchesne
- 1929.-1933. svijet potresla velika ekonomska kriza, Hitler došao na vlast,
- 1939.-1945. Drugi svjetski rat,
- 1945. Otpočeo projekt izrade atomske bombe,
- 1945. Jugoslavija postala komunistička republika,
- 1958. proglašenje Europske ekonomske zajednice,
- 1959. prvi silicijski čip (mozak),
- 1962. otvoren Drugi vatikanski sabor koji je trajao do 1965,
- 1970. u Hrvatskoj se budi pokret nazvan „Hrvatsko proljeće“ kojim se traže veća prava
Hrvata unutar jugoslavenskoga komunističkog režima,
- 1987. Gorbačov se operedijelio za perestrojku (rekonstrukciju) društva i otvorenost; 1989.
srušen je Berlinski zid. 1990. u Sovjetskom Savezu uvedene vjerske slobode, a godinu iza
Savez se raspao na 15 neovisnih država,
- 1991. Island i Vatikan izvršile međunarodno priznanje Hrvatske,
- 2001., 11. rujna srušeni Tornjevi blizanci u New Yorku,
- 1913. svijet je brojao 1,6 milijardi stanovnika, a danas se broji 7 milijardi, (za stoljeće
stanovništvo se učetverostručilo), prosječna starosna dob 1913. iznosila je 36 godina,
44
Kronologija i presjek 20. stoljeća kroz prizmu filozofije znanosti:
U ovom se poglavlju upoznaje sa sljedećim sadržajem:
- što je to obilježilo XX. stoljeće,
- u čemu se sastoji razlika između Nietzscheova i Schopenhaurova voluntarizma,
- u čemu se Kierkegaard suprotstavio Hegelu,
- što Berdjajev misli o kapitalizmu i komunizmu,
- zašto se Marxove ideje nisu provele u praksi te postoji li mogućnost da se te ideje opet
pojave,
- što je to pozitivizam i kakvu je novu religiju zagovarao Comte,
- što je utilitarizam za Milla,
- kako Jaspers gleda na slobodu,
- što je za Sartrea nebivanje, a što smisao života,
- što je za Heideggera čovjek, a što jezik,
- što u spisu Što je metafizika Heidegger kaže za bitak,
- sami pojam fenomenologije,
- kako Husserl gleda na odnos racionalnoga i intuitivnoga,
- što Dilthey suprotstavlja prirodoznanstvenom pozitivizmu,
- što je prema Bergsonu cilj filozofije,
- koja su Wittgensteinova dva stava i u čemu se njegovo prvo djelo razlikuje od drugoga,
- koga posebno kritizira Derrida i zbog čega,
- u čemu je bit Popperovoga djela Otvoreno društvo,
- zbog čega je Kolakowski kritizirao komunizam,
- što Chomski misli o velikim korporacijama,
- što Hardt misli o globalizmu, a što pod pojmom zajedničko,
- koji su najpoznatiji suvremeni filozofi iz BiH ikakve su filozofske stavove zastupali.
Uvod
Novi su vijek obilježili vjera u napredak i znanstveni optimizam. Filozofi novoga
vijeka su se bavili spoznajom i političkom filozofijom. Devetnaesto i dvadeseto stoljeće su
obilježili revolucije i ratovi. To je rezultiralo krizom smisla i osjećajem opće nesigurnosti i
ponovno u središte filozofskih zanimanja vratilo čovjeka. Filozofi se pitaju kako postići
osjećaj sigurnosti. Mendel Haus je prije Prvoga svjetskog rata napisao utopistički roman
Philip Dru, administrator: Story for Tomorrow. U njemu je predložio stvaranje svjetske
socijalističke države s jedinstvenom privredom i vojskom. Predviđao je kako će odlučujuću
ulogu u nastanku ove socijalističke imperije kojom bi upravljala anglosaksonska
financijska oligarhija, odigrati SAD. Diktatora svjetskoga imperija bi savjetovalo 12
odanih mudraca.
Iz književnosti toga razdoblja važno je spomenuti Fjodora Mihajlovića
Dostojevskoga kao jednoga od začetnika moderne proze. Njegova djela: Poniženi i
uvrijeđeni, Zločin i kazna, Idiot te Braća Karamazovi pored sve filozofičnosti nisu
filozofija nego umjetnička književnost. Središnje pitanje u djelu Zločin i kazna jest: Je li
ispravna Machivallijeva izreka da cilj opravdava sredstva? Raskoljnikov, glavni lik, se
pita: Je li moralno ubiti staricu koja je imetak stekla na ljudskoj muci te novac iskoristiti za
dobro siromašnih? Svega nekoliko desetljeća nakon Dostojevskoga u Rusiji se dogodila
najkrvavija revolucija čovječanstva?! Romantizam je drugi pravac kojeg neki nazivaju
liberalizmom u književnosti. Piše se srcem. Neki od najpoznatijih pisaca XIX. stoljeća su:
Honoré de Balzac i Charles Baudelaire, a XX. Thomas Man, Lav Tolstoj, Aleksandar
Puškin, Ernest Hemingway. Umjetnost se okreće antici. U Parizu se gradi Trijumfalna
kapija i Eiffelov toranj kao pozdrav dvadesetom stoljeću i spomen na stotu obljetnicu
Pariške komune. Impresionizam je najznačajniji pravac XIX. stoljeća, dok ekspresionizam
naročito ističe neke, određene dijelove. U XX. stoljeću glavni predstavnik
neoimpresionizma je Van Gogh, nadrealizma Alberto Giacometti. U apstraktnoj se
umjetnosti posebno isticao Vasilj Kandinski.
Što se glazbe tiče Richard Wagner je svojim djelima inspirirao Friedricha
Nietzschea. Još su se isticali Verdi, Čajkovski, Shopin itd. U XIX. je stoljeću Aleksandar
Bell izumio telefon, a Edison snimio zvuk. Godine 1923. prvi je put prenesena slika preko
žice. Danas ljudi idu na mjesec, internetom plaćaju račune. Medicinske se operacije
obavljaju laserom. Suvremeno potrošačko društvo u prvi plan stavlja ekonomiju i
medije. Suvremeni izazovi su svjetska transformacija u smislu primjerenog odnosa između
civilnoga društva i države. Još je Hegel uspostavio koncept građanskoga društva u kojem
razlikuje obitelj, građansko društvo i državu. Građansko društvo nije identično s političkom
državom, ali ni s privatnom obitelji, nego obuhvaća nepolitičku javnost.
Prvi pravac suvremene filozofije je iracionalizam.
IRACIONALIZAM
Arthur Schopenhauer (1788. - 1860.) rođen je u Danzingu, današnjem Gdanjsku
(Poljska), kao dijete nesretnoga braka. Otac mu je imao 39 godina kada je oženio 20 godina
mlađu Johannu. Financijska nestabilnost uzrokovala je očevo nikada dokazano
samoubojstvo. Majka mu se preudala za 20 godina mlađega što joj Schopenhauer nije
nikada oprostio. Njezini veliki izdaci za zabave s muškarcima formirali su njegov
iskrivljeni pogled na ženski rod. Takvi su stavovi moguće utjecali i na njegov
pesimistički pogled na život. Počeo je studirati medicinu u Göttingenu, ali se prebacio na
filozofiju. Zarana je odbacio kršćanstvo, a simpatizirao budizam. Živio je samotnjački,
potpuno osamljen, bez ijednoga prijatelja. Imao je tek pudlicu imena Atma.
Voluntaristički pesimizam
45
Cijenio je Platona i svoju je filozofiju naslanjao na njegovo učenje o idejama kao i
na Kanta želeći otkriti stvar po sebi. U svom glavnome djelu Svijet kao volja i predodžba
(1819.) kaže da je volja stvar po sebi (voluntarizam) Volja je bit i bitak svega, a razum je
sluga volje. Njegov je voluntarizam pesimistički jer je volja nezasićena. Ona rađa
uvijek nove želje što stvara novu bol i patnju. Životna vodilja bila mu je Epiktetova
misao: Ne žalosti čovjeka siromaštvo, nego ga žalosti želja za onim što ne može imati.
Egzistencija je izraz sve veće nezasićenosti i patnje. Volja za životom je izvanvremenska i
neuništiva i ona održava ovaj kozmički spektakl. Ljubav služi interesima reprodukcije vrste
i seksualnom nagonu, najjačem motivu u ljudskom životu. Nema nade da će stvari postati
bolje, život je bolan, svako je htijenje uzaludno. Izlaz iz svih patnji pronašao je u indijskoj
filozofiji. Nirvana i askeza poništavaju svjetsku bol. No, iako se teoretski zalagao za
askezu i pesimizam, u praksi je bio hedonist. Nasuprot Kantovoj dužnosti, sućut je smatrao
vrhuncem ćudorednoga (moralnoga) življenja.
Povijesni pesimizam
Jezik kojim je pisao, nazivajući Hegela šarlatanom, bio je za ono doba
skandalozan. Stil pisanja mu je bio više književni nego filozofski. Popularnost je stekao
pred kraj života 1851. godine izdavanjem Parerge i Paralipomene, zbirke aforističnih
djela. Neki od tih aforizama su sljedeći: Svjetska povijest besciljno je lutanje, niz poraza i
razočaranja. Šest dana bijede i sedmi dan dosade. Ovaj svijet je najgori od svih mogućih.
Svijet je savez lopova i varalica koji su se urotili protiv poštenjaka. Smatrao je da su
poštenjaci, kao on, u ogromnoj manjini. Teme u Parergi i Paralipomeni su jednake onima
iz djela Svijet kao volja i predodžba: funkcija volje u prirodi i ljudskome životu,
naslijeđena patnja prouzročena voljom, stoička apatija kao rješenje, pesimizam, krhkost
ljudske prirode i humanih institucija, religija, žene, seks, književnost, priroda estetskoga
uživanja u umjetnosti, literatura, glazba, retorika. Ovo nekonvencionalno izlaganje
popularnih tema pozitivno je odjeknulo u javnosti i uskoro je stekao mnoge sljedbenike.
Čovjeka je držao za nakaznu smjesu zlobe i gluposti koja, u najmanju ruku, zaslužuje
prijezir. Mržnju prema čovjeku ne treba zatomiti, nego je u mislima treba obrađivati i
oživljavati kao hranu za čovjekomrzje (mizantropiju). Stalno je živio u strahu da ga ne
prevare, a svaku večer je punio svoja dva pištolja i stvaljao ih pod jastuk. Strah od ljudi je
smatrao početkom mudrosti.
Søren Kierkegaard (1813. - 1855.) je rođen u Kopenhagenu u kojem je proveo
kratki život. Na očev nagovor upisao je teologiju. Razmišljao je i o pozivu za
protestantskog pastora. Ako je na Schopenhuera presudan utjecaj imala njegova majka,
onda je na Sørena imao otac koji ga je odgajao iznimno strogo. Nakon smrti prve žene
otac se oženio sluškinjom i s njom imao sedmero djece, a Søren je bio najmlađi. Otac
nikada nije pripovjedao o malom Isusu koji ljubi, o anđelima i o Bogu koji prašta, nego
uvijek o strogom Bogu koji kažnjava. Sørena je čitav život pratila melankolija i osjećaj
krivice naslijeđen od oca. Očevu smrt 1838. godine doživio je kao veliki dobitak.
 Søren se pišući koristio Sokratovom istraživačkom metodom u kojoj nakon
negativne ironije slijedi pozitivna majeutika. Zbog toga je nazvan danskim Sokratom.
Nazivi djela su mu karakteristični: Ili-ili, Strah i drhtanje, Pojam tjeskobe, Bolest na smrt.
Svaki se čovjek ovisno o načinu života i životnim interesima nalazi u nekom od
tri stadija: estetskom, etičkom ili religioznom. U prvom, estetskom, čovjek traga za
uživanjem i ugodom. Estetičar samo u trenutcima užitaka pronalazi spokoj, smiraj, ali čim
taj trenutak prođe obuzme ga očaj i sjeta. Kada takva osoba dođe do trenutka biranja ili - ili
ona bira stvarnost koja pruža veći užitak. Izbor je nemoguće izbjeći jer je i nebiranje izbor.
Svatko bira između Boga i svijeta, između Boga i idola. Estetski stadij je vezan uz tjelesno
(erotsko) i osjetilno. Don Juan koji uživa u ženama je primjer toga stadija. Estetska
egzistencija je egzistencija trenutka. Prema Kierkegaardu estetski način bivstvovanja je
očajanje iznad čega se treba izdići.
Dok esteta nema odnosa sa samim sobom, nego ga usrećuje netko ili nešto
materijalno izvan njega, u etičkom je stadiju osoba sama sebi cilj. Dužnost i sloboda
karakteriziraju etički stadij, a paradigma je Sokrat. Prilikom prelaska iz estetskoga u etički
stadij, osoba ne gubi sadržaj nižega, već mu pridaje novu moć, snagu, smisao. Hoće li
osoba izabrati estetski ili etički stadij, živjeti u stalnoj čežnji, očajanju ili dužnostima
očituje se u ili - ili, u izboru. Etičko je opće koje je ujedno i Božansko. Iz toga proizlazi da
je dužnost, dužnost prema Bogu. Dok je estetički stadij usmjeren na traženje
zadovoljstava, a etički na ispunjavanje dužnosti i obveza, treći stadij, religijski, je
vezan za odnos s Bogom. U estetskom i etičkom stadiju sve kreće od čovjeka dok u
religioznom stadiju pojedinac nije više svoj, on vjeruje i apsolutno se prepušta Bogu. Vjera
je najveća čovjekova strast i njegova najveća moć. Kierkegaardovo filozofiranje i govor
o vjeri, kao temelju egzistencije, blisko je mistici. Vjerovati znači egzistirati i biti Božji.
Bez Boga vlada besmisao.
U djelu Strah i drhtanje Kierkegaard navodi Abrahama kao uzor vjernika koji s
povjerenjem odlazi u nesigurno jer vjeruje u besmisleno. On je prepadnut Božjim
zahtjevom da žrtvuje Izaka pri čemu ga obuzimaju strah i drhtanje. Izak je, u Abrahamovu
srcu već bio umro. Bog traži odvažnost i hrabrost u vjeri. Vjera traži rizik. Abraham u
svome djelovanju suspendira etiku i kroz vjeru otkriva svoju egzistenciju.
U djelu Bolest na smrt Kierkegaard upozorava da je kršćanstvo obuzeto
materijalizmom i bogatstvom te da pastori ne žive u skladu s Evanđeljem. Rješenje vidi u
povratku prvim kršćanskim zajednicama. Nasljedovati Isusa znači živjeti život patnje,
samopredanja i ljubavi. Vjera je osobna odluka čovjeka prema Bogu i svatko je donosi
za sebe. Jedna osoba za drugu može učiniti mnogo toga, ali joj nikako ne može dati vjeru.
Vjera nije dostupna umom jer nije oblik znanja nego iskustvo postojanja Božjeg paradoksa
u čovjeku. Boga se ne može razumski dokazati jer on nije predmet (objekt) vjere.
Kierkegaard zamjera ljudima što na Krista gledaju kao na povijesni lik. To bi značilo svesti
Krista samo na čovjeka. Krist ima samo jednu strast, ljubiti i biti ljubljen.
Čovjek je biće mogućnosti, slobode i osobne odgovornosti za vlastitu sudbinu.
Egzistencija je poseban način opstojanja čovjeka. Određena je mogućnošću, a to znači
46
slobodom i tjeskobom. Tjeskoba proizlazi iz mogućnosti slobode i grijeha, iz otvorenosti,
odlučivanja i odgovornosti, odnosno iz samoga čovjeka. Kierkegaardovo promišljanje o
egzistenciji pojedinca pripravilo je put za utemeljenje egzistencijalističkog filozofskog
pravca koje počinje nakon Prvoga svjetskoga, a čiji su nositelji Karl Jaspers, Martin
Heidegger, Jean-Paul Sartre, Martin Buber i Albert Camus.
Friedrich Nietzsche (1844. - 1900.) je u petoj godini ostao bez oca,
protestantskoga pastora. U ranoj mladosti mu je umro i brat pa je odrastao s majkom,
sestrom i dvije tetke. Neki tu njegovu tragediju iz mladosti postavljaju kao razlog za čudne
životne stavove. Oduševljen Schopenhauerovim ateizmom odbacio je kršćanstvo već u
dvadesetoj godini.
Predsokratovsku grčku kulturu ocijenio je kao jedinstvo dionizijskog i apolonskog
elementa. Jedinstvo snage i života te svjesne vjere i mira. Suprotnost i radnja tih dviju sila
postižu svoj vrhunac u grčkoj tragediji. Za Sokrata je tvrdio da je prekretnica povijesti i
kvaritelj kulture jer je svojim iracionalizmom poremetio harmoniju u korist apolonskog
elementa. Sve vrjednote, osim socijalnih, je smatrao bezvrijednim.
Tvrdio je da su mu ideje dolazile od perzijskoga mudraca Zaratustre, pa otuda
djelo Tako je govorio Zaratustra. U njemu je tvrdio kako običan čovjek mora biti
prevladan jer je nadčovjek smisao čovječanstva. Njegova je čuvena izreka: Bog je mrtav -
živio nadčovjek. Da bi nadčovjek zaživio mora umrijeti Bog. Nije prihvaćao Boga slabih,
bolesnih, siromašnih i grješnih, iz kojega je uklonjeno sve jako, herojsko i ponosno.
Kršćanski moral je smatrao ropskim i malograđanskim jer život snažnih ljudi sputava
slabićima. Sućut je prepreka u postizanju moći. Otuda njegove izreke: Ne štedi bližnjega
svoga! ili Ono što pada, valja još dublje gurnuti! Iako je i sam još od studentskih dana bio
slab i boležljiv, tvrdio je kako samo sposobni i zdravi trebaju opstati, dok ostale treba
smaknuti.
Prihvaćao je Schopenhauerov voluntarizam tvrdeći kako je glavni životni moto
volja za moć. Čovjek je utjelovljenje volje za moći. U volji sluge našao je volju da bude
gospodar. Tvrdio je da svijetom ne vlada logos, nego kaos. No, nasuprot Schopenhaueru
zastupao je optimizam. Djela Slučaj Wagner, Sumrak idola i Ecce homo su puna gorčine,
prijezira i uvrjeda te protukršćanskih stavova. U djelu Antikrist apostole je optužio za
iskrivljivanje Radosne u prijeteću vijest. Kršćanstvo je doprinijelo nazadovanju kulture i
civilizacije. Kršćanski moral je moral stada i slabih ljudi koji su izmislili sućut. Kajanje je
okarakterizirao kao vrstu kukavičluka prema vlastitom činu. Rekao je da treba izgraditi
nove vrijednosti zasnovane na novim temeljima. Antikrist je provokacija za mlitave
kršćane, jer je Evanđelje, po Nietzscheu, umrlo na križu. Martina Luthera nazivao je
redovničkim prostakom i najneskromnijim seljakom Njemačke jer je produžio život
kršćanstvu, iako je bilo sazrelo za umiranje. Protivio se nacionalizmu i demokraciji, a
zalagao za vladavinu intelektualne aristokracije.
Nicolai Alexandrovič Berdjajew (1874. - 1948.) je kao revolucionar uhićivan u
carskoj Rusiji. Međutim, nakon dolaska boljševičkih komunista morao bježati iz Rusije u
Pariz. U djelima je, kao sudionik kriznih događanja, pisao o srljanju čovječanstva, gubitku
slobode i traganju za smislom života. Propitivao je razloge, značenje i ciljeve povijesne
drame. Svjetski rat i revolucija utjecali su da je njegova filozofija apokaliptički obojena.
U djelu Smisao povijesti analizirao je razvoj i krizu zapadne kulture. Nietzscheovoj volji za
moći suprotstavio je volju za životom i kulturom.
Kapitalistička civilizacija ubila je Boga, a komunizam je samo zaslužena
kazna, posljedica, a ne uzrok. U temelju kapitalističke civilizacije leži požuda. Vrhovno
životno načelo je zarada pa je rad izgubio duhovnu dimenziju. Kritizirao je kršćanstvo jer
je postalo ravnodušno za muke čovjeka. Materijalna briga za život bližnjega je duhovna
zadaća, pa njegova izreka glasi: Kruh za mene - materijalno je pitanje, a kruh za
drugoga duhovno.
PITANJA
1. U čemu se sastoji Schopenhauerov pesimizam, a u čemu voluntarizam?
2. Kako povijest shvaća Schopenhauer, a kako Hegel?
3. Kako tumačite Schopenhauerov stav o ženama?
4. Što Kierkegaard kaže za egzistenciju?
5. Iz čega proizlazi tjeskoba?
6. Koja tri životna stadija zagovara Kiegregaard?
7. Kako Nietzsche ocjenjuje predsokratovsku grčku kulturu?
8. Što kaže za Sokrata?
9. Što Nietzsche kaže za kršćanstvo, a što za moral?
10. Što je za njega osnova svega?
11. Kao predstavnik nihilizma, što on kaže za Boga?
DIJALEKTIČKI MATERIJALIZAM
Za razliku od iracionalista koji su filozofiju usmjerili nasuprot Hegelovoj,
predstavnici dijalektičkoga materijalizma prihvatili su Hegelovu dijalektiku, ali ne i njegov
idealizam. Nasuprot idealizmu, oni su se vratili mehanicističkom materijalizmu atomista.
Vrhunac je filozofije u dijalektičkom materijalizmu (materijalni i gospodarski uvjeti
jedino su važni). Borbu protiv religije su shvatili kao životni poziv tvrdeći da je čovjek
stvorio Boga, a ne Bog čovjeka.
Ludwig Feuerbach (1804. - 1872.) se u ranoj mladosti zanimao za Bibliju i
hebrejski jezik. Studirao je protestantsku teologiju, a zatim filozofiju kod Hegela. U
početku je bio zanesen njegovom filozofijom, ali je kasnije, pod utjecajem revolucionarnih
zbivanja u Europi sredinom XIX. stoljeća, postao predvodnikom radikalnih, lijevih
hegelijanaca. Kritizirao je Hegelov idealizam te na koncu stvorio potpuno oprečnu
filozofiju od njegove. Na materijalističkim temeljima kritizirao je i religiju. Čovjek je
religiozan iz egoistične pobude koja se očituje u svakodnevnoj težnji za srećom. Zbog
takvih je stavova ostao bez posla na sveučilištu.
Korijeni su religije osjećaj zavisnosti, straha i ljubavi te čovjekovo samoljublje.
Religija je, prema Feuerbachu, oblik svijesti koji podliježe fantaziji i obrće red stvari. Za
vrijeme uspjeha prirodnih znanosti, religija postaje anakronizam. Civilizacija se treba
odreći i idealizma i religije ako želi postići napredak. Pridavao je ljudskom razumu one
47
funkcije koje su religiozni ljudi pripisivali Bogu. Namjesto Boga kao najvišeg načela
postavio je čovjeka. Po beskrajnom umu, točnije njegovoj svijesti, čovjek je bog.
Kršćanski Bog, prema Feuerbachu, nije nešto realno, nego skup čovjekovih neostvarenih
želja i projekcija. Svojim je učenjem bitno utjecao na Marxa.
Karl Marx (1818. - 1883.) je rođen u Njemačkoj, ali je većinu života proveo u
Londonu gdje je umro. Njega i njegovih desetero djece uzdržavao je Engels. Kratko je
studirao pravo te potom postao ateistički novinar. Otac mu je bio Židov koji je pod
pritiscima prešao na protestantizam pa je moguće i to utjecalo na Marxov neprijateljski
odnos prema religiji. Izrekom Religija je opijum za narod tvrdio je kako je religija
umrtvila čovjekov borbeni duh za pravednije društvo. Život je proveo u borbi za veća
radnička prava. Čovjek je za Marxa biće prakse, djelatno i samodjelujuće biće, koje
mijenja svijet, a time i samog sebe. Govorio je da su filozofi do tada tumačili svijet, a da ga
od sada moraju mijenjati rušeći nepravedne postojeće odnose. Iako je doktorirao
filozofiju, pisao je djela političke i gospodarske prirode u kojima je, inspiriran ponajprije
Platonovom Državom iznio viziju komunizma koji će nadvladati eksploatatorski
kapitalizam. U djelu Kapital (1867) je nagovijestio nasilno rušenje kapitalizma i dolazak
društva bez klasa i privatnoga vlasništva. Tvrdio je da svi ljudi jednako vrijede te da
trebaju jednako i posjedovati i biti u svim pravima izjednačeni. Propovijedao je da će u
komunizmu svatko dobivati po svojim potrebama te da će se dokinuti klasno ugnjetavanje
(robovlasnika nad robom, feudalca nad kmetom, kapitaliste nad radnikom). Predviđao je da
će u komunizmu nestati država i represivni aparat kao i to da će revolucija zahvatiti prvo
industrijski najrazvijenije zemlje: Englesku i Njemačku. Međutim, komunizam se pojavio
najprije u feudalnoj Rusiji. U djelu Komunistički manifest (1848) iznio je ideju o
međunarodnom savezu svih komunista kroz parolu: Proleteri svih zemalja ujedinite se.
PITANJA
1. Na čemu Feuerbach zasniva svoju kritiku religije?
2. Osim religije što još Feuerbach kritizira?
3. Što Feuerbach kaže za čovjekovu ljudsku bit?
4. Na čemu Marx temelji dijalektički materijalizam?
5. Što je za Marxa čovjek?
6. Što on kaže za privatno vlasništvo?
POZITIVIZAM
Pozitivizam je filozofski pravac nastao u Francuskoj u XIX. stoljeću, ali je
plodnije tlo našao u empirističkoj Engleskoj. Nasuprot idealizmu i metafizici zahtijevao je
da spoznaja ostane kod pozitivnih (empirijski provjerljivih) činjenica. Time bi se filozofija
svela na znanost. Naime, nagli razvoj znanosti utjecao je na nastajanje promišljanja da će
ona riješiti sva čovjekova pitanja.
Auguste Comte (1798. - 1857.) je utemeljitelj pozitivizma i sociologije. Iako je
odgojen u katoličkoj obitelji, već je u 13. godini izgubio vjeru. Uređivao je časopis socijal-
utopista Saint-Simona. U djelu Tečaj pozitivne filozofije tvrdio je kako je temeljna
socijalna stanica obitelj. Pozitivan za Comtea znači stvaran, siguran, točan, određen, ali
uvijek relativan. Jedino apsolutno načelo jest da je sve relativno. Altruizam je
podređivanje osobnih interesa dobru čovječanstva. Svi ljudski fenomeni nalaze se i kod
životinja, osim civilizacije tj. socijalnoga napretka.
I on je kao i Kierkegaard tijek čovjekovoga sazrijevanja podijelio na tri stadija: 1)
teološki koji obilježava mašta, a ne razum, u kojem se razni bogovi zamjenjuju jednim, 2)
metafizički stadij umjesto nadnaravnih božanstava pretpostavlja metafizičke uzroke i
supstancije 3) pozitivni stadij znanja temelji se isključivo na iskustveno spoznatim
činjenicama. Tvrdio je da teološkom stadiju odgovara feudalni društveni poredak,
metafizičkom revolucionarni, a pozitivističkom znanstveno-industrijski. Metafizika razara
teologiju, a znanost i teologiju i metafiziku.
John Stuart Mill (1806. - 1873.) se rodio i živio u Londonu. Prihvatio je
Comteove ideje te ga je u krizi i materijalno potpomagao. U djelu Utilitarizam je pisao
kako moralnost nekoga čina mjerimo posljedicama, a ne nakanom. Pozitivizam vodi računa
samo o opipljivom i provjerljivom. Utilitaristička etika za cilj života uzima što veću sreću,
što većega broja ljudi. Prema Millu ispravni su oni ljudski čini koji doprinose sreći, a
neispravni oni koji doprinose nesreći. Analizirao je indukciju i razradio pet metoda
indukcije. Ni one nas ne vode do sigurne istine, ali su vjerojatnije i sigurnije.
Rudolf Carnap je predvodnik skupine neopozitivista nastale poslije I. svjetskoga
rata, nazvane Bečki krug. Po Carnapovu načelu provjere smisleni su samo matematički,
logički i empirijski stavovi jer se mogu verificirati. Kritičari pozitivizma upozoravaju kako
ni samo načelo verifikacije nije provjerljivo.
Unatoč pozitivističkom optimizmu, ipak je jasno kako tehnika i znanost ne mogu
dati odgovore na pitanja krize suvremenoga čovjeka.
PITANJA
1. Objasni pojam pozitivizam!
2. Koja su tri društvena stadija prema Comteu?
3. Kakvu religiju zagovara Comte?
4. Što je utilitarizam za Milla?
5. Što je za Milla glavno životno načelo?
FENOMENOLOGIJA
Još je Kant govorio o fenomenalnom svijetu koji naša svijest prepoznaje kroz
prostor i vrijeme. Schopenhauer svijet fenomena naziva pričinom i tvrdi kako je unutarnja
bit svijeta izvan subjekta i objekta i svega što relativno egzistira. Fenomenologija negira
sve empirijsko i pozitivističko. Polazeći od zorno danoga fenomena, dolazi do spoznaje
njegove biti. Ona nastoji istražiti osnove svijeta bez predrasuda i prevladati krizu znanosti i
filozofije XX. stoljeća.
Edmund Husserl (1859.-1938.) rođen je u židovskoj obitelji u Pronitzu
(Prostějovu) u tadašnjoj austrougarkoj Moravskoj. Studirao je astronomiju, matematiku,
fiziku, a potom filozofiju u Beču. Godine 1886. prešao je na protestantizam. Predavao je
filozofiju na njemačkim sveučilištima, a postao je poznat 1901. objavljivanjem dvaju
48
svezaka Logičkih istraživanja nakon kojih je uslijedio famozni Fenomenološki pokret koji
je okupio brojne njemačke intelektualce. Dobitnik je Nobelove nagrade za područje
filozofije. Vratio se klasicima antike i skolastike pobijajući sofiste i skeptike. Husserlova je
fenomenologija uperena protiv nefilozofskoga duha njegova vremena. Pridavao je važnost
intuiciji koja, za njega, nije izvanlogički čin spoznaje, nego ono što intelekt doživljava
spontano. Ne radi se dakle o empirijskoj evidenciji, već o apodiktičkom (nužnom)
uviđanju biti u koju su uklopljeni svi drugi izvori spoznavanja. Empirijskom intuicijom
spoznajemo pojedinačne predmete, a eidetskom intuicijom sagledavamo čiste biti.
Filozofske su znanosti eidetske (grč. eidos - ideja) i otkrivaju bit, ono što je opće,
zanemarujući pojedinačno, za razliku od empirijskih (činjeničnih) znanosti.
Fenomenološka metoda u dva koraka, fenomenološkom i eidetskom redukcijom,
filozofiju uzdiže do znanosti. U prvom koraku djelatnost subjekta usmjerava se na
doživljaj pojave, a ne na predmet koji stavljamo izvan sfere rasuđivanja, pa nam čak nije
važno ni postoji li pojava. Tvrdnjom da u potrazi za biti možemo zanemariti postojanje
približio se idealizmu, mišljenju da mi zapravo spoznajemo samo svoje ideje, a ne svijet
izvan nas. U drugome je koraku, da bismo potpuno ušli u bit, potrebno reducirati vlastito
psihičko Ja. Time dolazimo do transcendentalne redukcije lišene osjetilnosti, vremena i
prostora. Zamjetna je i dvovrsnost pojava: prva, empirijska pojava dostupna je našim
osjetilima i druga pojava bivstva i bivstvenih stanja, kao idealnih predmeta, tj. kao
eidetskih - idejnih pojava. Husserl tvrdi da empiristi fenomene ne shvaćaju dovoljno
ozbiljno, jer ono što se u fenomenu pokazuje nije samo osjetilno. Naprotiv, osjetilno se
temelji na neosjetilnome.
Edith Stein (1891.-1942.) rođena je kao jedanaesto dijete u židovskoj obitelji. Otac joj je
umro kad su joj bile dvije godine. Doktorirala je filozofiju kod Husserla, a katoličanstvo je
prihvatila na Novu godinu 1922. i uzela ime Tereza. Godine 1933. stupila je u
karmelićanski red. Unatoč tomu nacisti su je 1942. deportirali iz Nizozemske u Auschwitz,
gdje je ubijena. Papa Ivan Pavao II. ju je proglasio mučenicom i sveticom te suzaštitnicom
Europe. Žena je ta koja mora spojiti srce i razum. Iako je bila Husserlova asistentica, nije
mogla predavati na sveučilištu jer to nije bilo dopušteno ženama.
PITANJA
1. Pojasni pojam fenomenologije!
2. Što fenomenologija nastoji prevladati?
3. Kakvu je sudbinu doživio Husserl?
4. U koja dva koraka Husserl uzdiže filozofiju do znanosti?
5. Kako Husserl gleda na odnos racionalnoga i intuitivnoga?
EGZISTENCIJALIZAM
Toma Akvinski je prvi filozof koji je uveo razlikovanje između pojma esencije
(biti) i egzistencije (postojanja). Filozofija egzistencije je posebno zaživjela u Njemačkoj i
Francuskoj. Nastala je 30-ih godina XX. stoljeća i nastojala je odgovoriti na pitanja krize
društva nakon I. svjetskoga rata, te na blokovsku podjelu i totalitarni ustroj komunističkih
država poslije II. svjetskoga rata. U ratnim okolnostima središnje pitanje postaje pitanje
opstanka. Osim toga pitanja suvremenoga čovjeka muče pitanja kao što su: Hoću li se
upisati u školu koju želim? Hoću li se uklopiti u školi i uspješno je završiti? Hoću li se
uspjeti upisati na fakultet i završiti ga? Kako se i kada oženiti (udati)? Hoću li se zaposliti,
ostati zdrav i zadržati posao? Ta nas pitanja proganjaju čitav život. Pretečama
egzistencijalizma smatramo Nietzschea, Kierkegaarda i Berdjajewa. U središtu
egzistencijalizma je čovjek pojedinac koji je izložen egzistencijalnim strahovima.
Karl Jaspers (1883. - 1969.) je rođen u Oldenburgu na obali Sjevernoga mora. U
djelu Psihologija svjetonazora je tvrdio kako su ga na filozofiju natjerali liječnički nalazi.
Liječeći kao psihijatar duševne bolesnike, osjetio je granicu prirodoznanstvene metode.
Zaključio je kako psihijatrija nije prirodna, nego duhovna znanost te kako se pravila
psihičkoga ponašanja ne mogu empirijski utvrditi. U glavnom djelu Filozofija odgovorio je
na pitanja Kierkegaarda i Nietzschea. Zbog spisa o Nietzscheu nacisti su ga 1937.
proglasili politički nepodobnim, uklonili ga sa sveučilišta i umirovili. Upozoravao je i na
nacističku i na komunističku opasnost. U borbi protiv komunizma dopuštao je čak i
uporabu atomske bombe.
Suprotstavljao se pozitivizmu. Tvrdio je kako egzistencija nije tek puki opstanak
čovjeka, nego osebujan način njegova života, njegov stvaralački izbor i ispunjenje. Čovjek
je sloboda i mogućnost u svojoj egzistenciji. No, tu slobodu nije moguće predmetno
pokazati niti je znanstveno utvrditi, iako smo je svjesni i zapažamo je u nutrini. Suvremeni
je čovjek izgubljen u egzistenciji mase pa se egzistencija pojedinca dovodi u pitanje.
Granične i kritične situacije kao bolest, trpljenje, krivnja i sama smrt, vraćaju čovjeka
njegovoj egzistenciji i podsjećaju na ono što prerasta našu konačnu egzistenciju. Naspram
moje slobode leži moje empirijsko Ja. Ono svoj korijen ima u tijelu, određenom
temperamentu i mjestu u povijesti. To Ja nije predmet moga izbora, nego mi je dano, ali
ga ja slobodno mogu prihvatiti kao svoje.
Za Jaspersa je Bog neosoban i tuđ pa je i molitva po njemu besmislena. O Bogu se
ne može ništa pozitivno izreći osim da postoji i da je posve različit od svega poznatoga.
Jaspers nije priznavao besmrtnost u kršćanskome smislu.
Jean-Paul Sartre (1905. - 1980.) je rođen i umro u Parizu. Godine 1964. odbio je
primiti Nobelovu nagradu za književnost. Pakao, to su drugi – njegova je glavna teza u
drami Iza zatvorenih vrata. U njoj je analizirao neuspjeh troje osuđenih na zajedništvo.
Nema smisla pitati za smisao života. Patnja i neuspjeh nemaju alternativu. Hipotezu
Dostojevskoga Ako Bog ne postoji, sve je dopušteno nazvao je polazištem
egzistencijalizma. Ateizam je teza koju ne treba dokazivati. Egzistencija prethodi
esenciji. To znači da nije određeno što je čovjek, nego je to stvar izbora, temeljni akt
egzistencije i slobode. I on je kao i Kierkegaard tvrdio da je determinizam besmislen. U
djelu Bitak i ništa (1943.) upozorio je na razliku bitka po sebi od bitka za sebe. Bitak po
sebi je ono prostorno, koje se suprotstavlja bitku za sebe, svijesti, egzistenciji.
Čovjekovo je dostojanstvo u slobodi, a ne u znanosti, ni u religiji. Čovjek je
osuđen na slobodu, koja je ujedno i njegovo prokletstvo. Mi sami sudjelujemo u
49
odlučivanju što ćemo opažati time što biramo ono što je za nas važno. Ono nebitno ni ne
vidimo. Primjerice, ako smo se s nekim dogovorili naći u kafiću i te osobe nema, prvo što
pri ulasku opažamo jest to da ta osoba nije tu. Sve druge osobe koje su u kafiću kao da ne
postoje.
Martin Heidegger (1889. - 1976.) se još u mladosti razišao s katoličanstvom, iako
je kratko boravio u isusovačkom novicijatu. Od 1916. je bio u Freiburgu Husserlov
asistent. Kratko je bio zanesen Hitlerovom ideologijom. Iako se brzo otrijeznio, poslije rata
je zbog toga ostao bez katedre.
U njegovo su se vrijeme sva metafizička pitanja smatrala besmislenim, a posebno
pitanje o bitku. Heidegger je, unatoč tomu, originalnošću djela Bitak i vrijeme (1927.)
postao najutjecajniji mislilac XX. stoljeća. On je tvrdio da dvije suprotnosti obilježavaju
naše doba: tehnika, kao posljednja etapa europske metafizike i umjetnost koja se temelji
na pjesništvu. Čovjek stanuje u govoru (jeziku), koji je kuća bitka. On je u govor
ubrajao i slušanje i šutnju.
Pojam logos istodobno označava kazivanje i bitak, riječ i stvar. Oduvijek je bitak
najopćenitiji i najisprazniji pojam. To je svakomu davalo za pravo da ga neprestano rabi i o
svemu kaže da jest. Ako kamen jest, ako životinja jest, ako stroj jest, ako čovjek i Bog jesu,
što onda znači to jest, što znači biti? Bitak nije biće, ono što jest tu. Bitak je to da se
događa čudo svih čuda, da biće jest. No bitak je nedostupan, skriven i neizreciv i ne
može biti sam sebi osloncem. Jedino je čovjek postavljao i postavlja pitanje bitka. Stoga je
on čovjeka nazvao pastirom bitka, tu-bitkom, mjestom razumijevanja bitka. Čovjek više
nije gospodar bića, nego pastir bitka. Tubitak je otvoren u vremenu i prostoru i konačan, a
bit mu je u njegovoj egzistenciji. No analizom tubitka Heidegger nije uspio doći do cilja,
do bitka. Na freiburškom predavanju pod nazivom Što je metafizika? Heidegger je rekao
da je transcendencija prekoračenje bića. Transcendirajući biće, on nije našao ni bitak, ni
Boga, kao nositelja i utemeljitelja tubitaka, nego Ništa. Zbog toga su ga neki svrstali u
nihiliste. On je nihilizam kategorički odbacio zbog odlučnosti bića da autentično
egzistira. Heidegger zaključuje kako predmet metafizike treba biti Ništa koje se ne shvaća
kao negacija bića, nego razotkrivanje onoga različitoga od bića, a to je bitak.
U svojim je kasnim spisima postavio pitanje hoćemo li jednoga dana dočekati
svijet u kojemu neće biti dominantna vladavina tehnike, svijet koji ćemo razumijevati i
vrjednovati po uzoru na iskustvo umjetnosti i religije.
Heidegger je svojom filozofijom pitanje bitka vratio iz zaborava pa se u Italiji i
Francuskoj javio neoskolastički pravac. Oni su u središte vratili pitanje utemeljenosti
bitka, kao i odnos Boga i čovjeka. Romano Guardini (1885. - 1968.) svećenik iz Verone u
djelu Svijet i osoba (1939.) uveo je u osobnost značenje odnosa prema Božanskom Ti, koji
čovjeku daje dostojanstvo, bez čega bi čovjek bio samo stvar. Parižanin Maurice Blondel
(1861. - 1949.) je smatrao kako Bog ne može biti objekt misli, nego pitanje subjektove
orijentacije prema transcendentnom. U djelu Akcija tvrdio je kako je apsolutna aktivnost
ostvarena jedino u Bogu. Teilhard de Charin (1881. - 1955.), francuski filozof optimizma
tvrdio je kako je ljubav plod evolucije. Ljudi i stvari evoluirajući teže zajedništvu između
sebe i prema Bogu.
PITANJA
1. Kako Jaspers gleda na slobodu?
2. Kojem se filozofskom pravcu suprotstavljao Jaspers?
3. Što je za Sartrea nebivanje, a što smisao života?
4. U čemu se za Sartrea nalazi dostojanstvo čovjeka?
5. Što je za Heideggera čovjek, a što jezik?
6. Što u spisu Što je metafizika Heidegger kaže za bitak?
FILOZOFIJA ŽIVOTA
Charles Darwin (1809. - 1882.) se bavio biologijom iako je diplomirao teologiju.
Biološko djelo Podrijetlo vrsta neviđeno je utjecalo na filozofiju. Zagovarao je prirodni
odabir, selekciju, u kojoj uspješni preživljavaju, a slabi propadaju. Tvrdio je da je Zemlja
stara tristo milijuna, a ne šest tisuća godina. Na temelju njegovih postavki je izračunato da
je starost Zemlje 4,6 milijardi godina. U djelu Podrijetlo čovjeka je tvrdio kako je čovjek
životinjskoga podrijetla, od majmunolikog pretka. Također je tvrdio da je prva živa
stanica nastala iz neorganske materije. Herbert Spencer je od teorije evolucije razradio
filozofsku ideologiju.
Sigmund Freud (1856. - 1939.) je bio psihijatar, ali je imao velik utjecaj na
filozofiju. Njegova se obitelj zbog pritisaka morala preseliti iz rodnoga Freiberga (Češka),
mjesta sa svega dva posto nekršćana, u Beč. Ali njegov otac Jakob nije poput Marxova
prešao na kršćanstvo. Freud je bio ponosan što je Židov, iako je zbog toga ispaštao.
Psihoanaliza je težnja za osvjetljavanjem povreda duše iz djetinjstva, koje ponovno
doživljene u odrasloj svijesti - ozdravljaju. Ljudska je psiha vrsta podsvjesno-nagonskoga
stroja utemeljenoga na seksualnosti i nagonu k smrti. Tvrdio je kako i djeca imaju neku
vrstu seksualnosti te kako su seksualne želje i potrebe prirodan i važan dio čovjeka. Ta je
teza izazvala u ono vrijeme skandal. Unatoč takvim stavovima živio je vrlo moralno,
svladavajući nagone. Traume (grč. trauma - rana) ili kompleksi nastaju potiskivanjem
neugodnoga. Kod sebe je utvrdio kompleks od oca zbog strogoga odgoja. Smatrao je da
našim djelima ne upravlja razum, nego prirodni, čak životinjski nagoni. Svijest je tek mali
dio ledenoga brijega, dok je ispod površine podsvjesno do čijih signala najbolje dolazimo
preko snova. Projekcija je pripisivanje drugima svojih osobina (škrtac druge naziva
škrtima).
Wilhelm Dilthey (1833. - 1911.) je prema želji oca, protestantskoga pastora,
upisao i diplomirao teologiju u Berlinu. Zatim je studirao filologiju, filozofiju i povijest.
Bitan je zbog ustroja duhovnih znanosti, nasuprot prirodoznanstvenog pozitivizma, ali i
idealističke metafizike. Tvrdio je da se metafizički letovi nužno strmoglavljuju u ništa.
Nemoguć je sustav u kojem bi cjelina bitka jednom zauvijek primjereno došla do iskaza.
Prirodne znanosti imaju veliko značenje i još veću uporabnu vrijednost, ali ne mogu
pripomoći spoznaji smisla. Činjenice duhovne znanosti samo su iznutra shvatljive.
50
Prirodne se znanosti odnose na zbilju koju je stvorio sam čovjek, dok se u duhovnim
znanostima duh bavi tvorevinama samoga duha. Stoga je različit i postupak same
spoznaje: prirodu tumačimo, duh razumijevamo.
Filozofiji je prišao s područja povijesti. Odgovor na temeljna filozofska pitanja
o bitku i smislu života treba tražiti u analizi povijesnih situacija. Smisao filozofiranja
vidio je u razumijevanju života. Život je temeljna činjenica koja mora činiti polaznu
točku filozofije. Život je ono iznutra poznato, ono iz čega se ne može izaći. Razlikovao je
tri životna nazora: naturalizam koji čovjeka shvaća kao biološko biće, izloženo ispunjenju
nagona i materijalnoj egzistenciji, idealizam slobode naglašava slobodni stvaralački
samorazvoj čovjeka, dok se u objektivnom idealizmu teži izjednačenju individuuma i
sveukupnoga svijeta. Nijedan od nazora ne posjeduje potpunu istinu nego tek jedan njezin
dio. Zadatak filozofije nije u pomirenju nepomirljivih tipova životnih nazora nego u
njihovu teorijskom osvjetljenju i otkrivanju života. Životni se nazori neće nikada
pomiriti jer su tipovi ljudi, a po tome i doživljaji svijeta, zauvijek različiti.
Henri Bergson (1859. - 1941.) je rođen u Parizu. Otac mu je bio židovski
emigrant iz Poljske. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1927. godine. Glavno mu je
djelo Stvaralačka evolucija. Bergson je naglašavao oprečnost između razuma i intuicije
tvrdeći kako se inteligencija bavi materijom, a intuicija spoznajom života i svijesti.
Bit svijeta nije dostupna razumu, nego intuiciji. Intelektualna djelatnost odgovara
egzaktnim znanostima, a pomoću njih se ne može shvatiti živa stvarnost. Egzaktne
znanosti olakšavaju čovjeku život, ali to nije cilj filozofije. Ona želi prodrijeti u intimno
strujanje života. Ono što nas motivira jest sam život, a ne znanje o njemu.
PITANJA
1. Što Dilthey suprotstavlja prirodoznanstvenom pozitivizmu?
2. Koja tri životna nazora Dilthey razlikuje?
3. Prema Bergsonu, čemu je usmjerena inteligencija, a čemu intuicija?
4. Što prema Bergsonu nije, a što jest cilj filozofije?
ANALITIČKA FILOZOFIJA
Analitička filozofija je pravac u filozofiji u kojem prevagu imaju egzaktne i
provjerljive činjenice pa egzaktne znanosti poput kemije, fizike i matematike dolaze do
izražaja. Bečki filozofski krug (Neurath, Schlick, Carnap) je osnovao matematičku logiku
kao filozofsku disciplinu. Oni su otpočeli novu eru proučavanja matematičke logike.
Najveći logičari kroz povijest su bili Aristotel, Toma Akvinski, Petar Abelard, William
Occam i Leibniz. Analitičari žele složene izraze rastaviti na jednostavnije, istražiti značenje
pojmova i iskaza te kontekst njihove uporabe. Analiza želi pronaći temelj jednoga
argumenta i odlučiti o njegovoj valjanosti. Konačni je cilj stvoriti jedan idealni, potpuno
jasni jezik, zasnovan na egzaktnoj provjerenosti.
Bertnard Russell (1872. - 1970.) je glavni predstavnik anglosaksonske analitičke
filozofije lingvističkoga smjera. Na Cambridgeu je diplomirao filozofiju i matematiku.
Zatvoren je 1916. zbog proturatnog djelovanja. Do kraja života je ostao politički aktivan.
Njegovo prvo filozofsko zanimanje vezano je uz matematički prikaz filozofije. Iz toga je
proizašlo djelo Principia mathematica koje je postalo ishodište novoga smjera u filozofiji.
Ludwig Wittgenstein (1889. - 1951.) je kao sin bečkoga industrijalca studirao
matematiku na Cambridgeu. Dragovoljno je otišao u I. svjetski rat i dospio u talijansko
zatočeništvo. Tu je završio prvo veliko djelo Logičko-filozofijski traktat (1921.). U njemu
je tvrdio kako je svijet cjelokupnost činjenica, a ne stvari. Smisao Traktata sažet je u
dva stava. Stav 1. Ono što se uopće može reći, može se reći jasno. Time je oduzeo svaku
vrijednost i smisao metafizičkih stavova. Stav 2. O čemu se ne može govoriti, o tome se
mora šutjeti. Inzistirao je na tome da se utemelji jedinstveni, znanstveni jezik koji će bit
jasan i jednoznačan. Teologija se u svome totalitetu ne može više izraziti jezikom, dok se
filozofija može izraziti samo kroz logiku i kritiku jezika. Potaknuti njegovim učenjem,
filozofi Beča formirali su Bečki krug.
Wittgenstein je 1926. radikalno promijenio stavove i način života. Otišao je živjeti
u samostan, po iznimno strogim pravilima. Vratio se za predavača na Cambridge 1929. i tu
ostao do smrti. Tu je nastalo njegovo drugo djelo Filozofska istraživanja koje je objavljeno
nakon njegove smrti. Ono je potpuna negacija prvoga djela, u kojem je bilo, kako je on sam
tvrdio, teških zabluda. Jedino im je zajedničko da su se oba bavila filozofijom jezika. U
drugom djelu tvrdio je kako idealni jezik ne postoji te da se treba okrenuti svakodnevnome
jeziku. Jezik nije jednoznačan, već višeznačan, ovisno o kontekstu. Velika je razlika koristi
li se riječ ti kao prijetnja ili kao znak ljubavi. Jezik je oblik življenja, krajnje i zadnje na
što se možemo vratiti. U jeziku se odvija sve. On je sredstvo mišljenja. Svijet se ne sastoji
samo od činjenica, nego i od stvari i događaja. U svome je dnevniku potkraj života
zapisao: Vjerovati u Boga znači vidjeti da život ima smisla.
PITANJA
1. Što je analitička filozofija i gdje se pojavljuje?
- To je filozofski pravac u kojem prevagu imaju egzaktne znanosti, a pojavljuje se u
Beču.
2. Koja su četiri naziva toga pravca?
- Filozofija znanosti, logički pozitivizam, scijentizam i logički atomizam.
3. Koje je Wittgensteinovo veliko djelo i koja on dva stava utemeljuje?
- Logičko-filozofski traktat i utemeljuje načelo da se o onome o čemu ne možemo sa
sigurnošću govoriti treba šutjeti.
4. U čemu se Wittgensteinovo prvo djelo razlikuje od drugoga?
- U drugom je djelu potpuno izokrenuo svoja promišljanja i stavove pa tako i stav o
postojanju univerzanog jednoznačnog jezika.
DEKONSTRUKCIONIZAM
Jacques Derrida (1930. - 2004.), Parižanin, tvrdio je kako nikada prije nasilje,
glad i ekonomsko podčinjavanje nisu pogađali toliko ljudi koliko u njegovo vrijeme. Bavio
se, kao i Heidegger, problemom jezika, ali više preko književnosti. Stoga mu tekstovi i jesu
51
na granici filozofije i poezije. Tvrdio je da tekst nije svetinja. Bit teksta spoznajemo
njegovim iščitavanjem na više različitih načina i to u trenutku iščitavanja. Francuski
strukturalizam (jezik je struktura znakova koji izražavaju ideje koje svoje značenje
ostvaruju tek u međusobnoj interakciji) uči da je u temelju ljudske misli binarna opozicija,
npr.: muškarac/žena, istina/laž, crno/bijelo, dobro/zlo. Kategorijama muškarac/žena, koje
isključuju jedna drugu, Derrida je suprotstavio granični slučaj hermafrodita - osobe i s
muškim i sa ženskim spolnim organima, muškobanjaste žene, feminizirane muškarce, te
homoseksualce. Derrida je kritizirao strukturaliste i tvrdio kako su konstruirali stvarnost
pronalazeći u njoj ono što su htjeli. Sve je konstrukcija i svaki je tekst u nekom kontekstu.
Jezik i riječi vremenom su se strukturalno mijenjali pa dekonstrukcija tvrdi kako jezik nije
ogledalo stvarnosti. Riječi imaju značenje samo u kontekstu s drugim riječima, npr. crveno
ima značenje samo u odnosu spram plavoga, zelenoga itd. Od Aristotela, preko
Heideggera, do Russella filozofi su vjerovali kako riječi, ali i iskazivanje neizrecivoga,
stječu značenje probijanjem granica jezika. Točnije, iz ne-jezičnoga, iz svijeta npr.
emocija, misaonih danosti, platoničkih formi. Bio je stava da je metafizika okovima
sputavala znanost od početka.
Paul de Man je književni teoretičar i kritičar. Razlikovao je naivno i
dekonstruktivističko čitanje književnoga djela. Kritičko razumijevanje kroz proces stalne
samokritike dopušta značenju da se otvara, ali da se nikada ne otvori. Dekonstrukcija se
nikada ne zatvara u teoriju, već uvijek otvara polje novoga tumačenja.
PITANJA
1. U čemu se sastoji konstrukcija dekonstrukcionizma?
2 Koga posebno kritizira Derrida i zbog čega?
3. Čime je po njemu sputana znanost?
4. Kakvo značenje po njemu imaju riječi?
5. Što je za Pol de Mana dekonstrukcija?
FILOZOFIJA UMA
Filozofija uma proučava prirodu mentalnih događaja i funkcija svijesti te odnos
između mentalnih i tjelesnih procesa. Descartes je prvi jasno identificirao um sa sviješću i
samosviješću, razlikujući ga od mozga, sjedišta inteligencije. Po uzoru na njega dualisti su
prihvatili učenje kako je um neprotežna i netjelesna supstancija te kako su um i tijelo
odvojeni. Dualistički paralelizam nasljeđuje Leibnizovo učenje kako um i tijelo ne utječu
kauzalno jedno na drugo, tj. kako postoji važna distinkcija između mentalnoga i
fizikalnoga u smislu kauzalnosti. Leibniz je svojom prestabiliranom harmonijom tvrdio
kako je Bog uredio sve stvari unaprijed tako da umovi i tijela budu u skladu. Monisti su
svoje stavove zasnivali na Spinozinu učenju da između mentalne i fizikalne supstancije ne
postoje bitne razlike. Za njih je um dio materijalnoga (ili fizikalnoga) svijeta i ima
određena svojstva koja nijedna druga materijalna stvar ne posjeduje. Prema njima mentalni
procesi nisu neovisni o tjelesnim procesima. Primjerice, želja za komadom pice dovest će
do toga da osoba pokrene svoje tijelo na određeni način i u određenom smjeru kako bi
dobila što želi.
Karl Raimund Popper (Beč, 1902. - London, 1994.) je rođen u obitelji dr. Simona
Sigmunda. U mladosti je bio zanesen marksističkim idejama. Kasnije je postao njihov
žestoki kritičar. Oštro se protivio vladajućoj neopozitivističkoj filozofiji Bečkoga kruga,
što mu je stvaralo mnoge neprilike. Emigrirao je pred nacistima 1937. na Novi Zeland.
Tamo je 1945. objavio djelo Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji. Bio je oporba i na
Novom Zelandu i u Engleskoj, u koju je doselio 1946. godine. U djelu Logika
znanstvenoga otkrića (1959.) kritizirao je oksfordske filozofe i tako postao slavan.
Međutim, među sveučilišnim profesorima postao je još više omražen.
Kritički racionalizam
Bečki su pozitivisti znanje opravdavali povećanjem iskustvenoga sadržaja
induktivnom metodom. Nasuprot njima Popper je preferirajući deduktivnu metodu,
utemeljio kritički racionalizam. Polazeći od nagađajuće generalizacije pokušavao je
opovrgnuti hipotezu tzv. potencijalnim falsifikatorima. Potvrđivanjem opovrgavajuće
instance hipoteza se odbacuje. U suprotnom, međutim, nije verificirana, nego samo postaje
izvjesnija. Znanje, dakle, raste metodom pokušaja i pogrešaka, nagađanja i opovrgavanja.
Nijedna tvrdnja ne može poslužiti kao apsolutni temelj zgrade znanja. Sve se tvrdnje
moraju kritizirati i opovrgavati. Apsolutna je istina nedokučiva pa je iracionalna teorija
koja tvrdi kako može opravdati i utemeljiti sve činjenice. Međutim, istini se treba što više
približiti. To pak ne sprječava nove zablude. Ciljevi znanosti i znanja su objašnjenje prošlih
događaja i predviđanje budućih.
Socijalni inženjering
Od Platona do Marxa filozofi su držali kako ideja povijesti u sebi sadrži klicu
nužnoga budućeg zbivanja, ono što se na neki način mora ozbiljiti. Međutim, tko ima pravo
odlučivati o tome što racionalno vodi krajnjem cilju povijesti i što ako se ljudi ne slažu oko
toga što predstavlja taj krajnji cilj? Postupanje u skladu s „viđenjem“ ideje cilja povijesti
Popper naziva utopističkim inženjeringom koji nije sposoban za problematiziranje
pojedinih postupaka pa sukob tih dvaju planova nužno vodi u rat i totalitarizam. Nasuprot
ovome, Popper je zagovarao socijalni inženjering kojim se svaki cilj može napustiti ako
nastupe neželjene posljedice.
John Searle (1932.) je profesor na američkom sveučilištu Berkley. Zagovornik je
biološkoga naturalizma filozofije uma. Mentalna stanja kao prirodni procesi ne mogu biti
istiniti ili neistiniti, nego se jednostavno događaju. Mentalne ideje imaju istinosne
vrijednosti. No, ako su ideje o činjenicama koje su istinite, onda je i stanje istinito.
PITANJA
1. Koje je Popperovo glavno djelo?
2. Što je kritički racionalizam?
3. Što Popper podrazumijeva pod pojmom socijalni inženjering?
52
4. Koja je razlika između mentalnih stanja i mentalnih ideja kod
Searlea?
SUVREMENA FILOZOFIJA POLITIKE
Ernst Cassirer (1874. - 1945.) je rođen u Njemačkoj, a umro u New Yorku. Bio je
prvi Židov izabran za rektora jednoga njemačkog sveučilišta 1929. u Hamburgu. Međutim,
već je 1933., pod pritiskom nacista, morao napustiti Njemačku. Studirao je književnost i
filozofiju pa se i bavio filozofijom jezika. Priključio se lingvističkom obratu kojem je
jezični izraz u središtu. Nakon smrti izašlo mu je djelo Mit o državi. U njemu je tvrdio kako
mit nije karakteristika samo primitivnih društava, nego i modernoga. Kada zakaže razum
pribjegava se moći čudesnoga i misterioznoga. Ako se želju kolektiva ne može ostvariti
legalnim putem, tu želju najčešće utjelovljuje vođa. On ustav i zakone stavlja izvan snage,
a volja vođe postaje najviši zakon. Ono što je u primitivnim društvima činio vrač to u
modernim političkim mitovima čine vođe. Oni razvijaju posebni vokabular, kao npr. nacisti
koji su u njemački jezik unijeli niz pojmova koji su izričito služili njihovom programu. Cilj
je novoga vokabulara ostvariti određeni magijski učinak i proizvesti snažne emocije. Tomu
se pridodaju rituali čije uniformno ponavljanje slabi moralnu odgovornost pojedinca,
prenoseći je na kolektiv. Moderni politički mitovi ulaze u ljudsku svijest kako bi podjarmili
čovjeka i oduzeli mu slobodu. Duhovno osiromašena populacija postaje mentalno ovisna, a
da toga nije ni svjesna.
Martin Buber (1878.-1965.) njemačko-izraelski egzistencijalist i antisekularist. U
djelu „Ja i Ti“ (1923.) je pokušao objasniti našu povezanost s drugim ljudima i s Bogom –
'vječnim Ti'. Zastupa filozofiju nenasilja i reciprociteta utemeljenu na sustavu zajedničkoga
vlasništva u kojem su svi ljudi vlasnici sredstava za proizvodnju, a ne država, ni privatnici.
Po Buberu kapitalizam i država trebaju nestati istovremeno. Buberovo shvaćanje
socijalizma bilo je mistično. Tvrdio je da „socijalizam bez religije ne čuje božanski poziv“
dok „religija bez socijalizma čuje poziv, ali na njega ne odgovara“. U djelu „Putovi
utopije“ tvrdio je kako je kibuc najnapredniji oblik društva. (Kibuc je vrsta židovske anti-
autoritarne socijalističke komune) U eseju „Društvo i država“ piše da je civilno društvo
(prostor u kojemu bivstvuju civili, crkve, škole, čvorišta, trgovine, itd.) ugroženo
političkim društvom – tj. državom – koje uvijek ima višak moći prema civilnom društvu.
Treba učvrstiti one društvene sile i institucije koje potiču opće tendencije prema
kreativnom mišljenju i ponašanju, kao jamstvo protiv viška političke moći. Sovjetski je
Savez nazvao dijametralno oprečnim primjerom njegova tipa socijalizma. Sovjetski
socijalizam je država terora, mučenja, masovnih deportacija, egzila, prisilnog rada i
paranoje. Buber navodi dva oprečna pola socijalizma, prvi autoritarni naziva 'Moskva', a
drugi anti-autoritarni i duhovni naziva 'Jeruzalem',
Leszek Kolakowski (1927. - 2009.) poljski je filozof koji je okusio torturu
njemačkih nacista i ruskih boljševika. U svojim je mladim danima smatrao da se za
ukidanje privatnoga vlasništva nužno mora primijeniti nasilje. Ljudima treba duhovna i
materijalna sloboda, ali i sigurnost. To je dvoje često u konfliktu. Premda su Rusi živjeli u
bijedi, Staljin im je nudio ideološku duhovnu sigurnost tako da više nisu trebali ni misliti.
U godini Staljinove smrti doktorirao je filozofiju. Međutim, 1966. je radikalno promijenio
životne stavove. Zbog toga su ga izbacili iz partije pod optužbom da kvari mladež. Djela su
mu zabranjena i ilegalno čitana. Pisao je kako je komunizam donio porobljavanje, a ne
oslobođenje, te kako je Marxova misao morala projicirati okrutnost staljinizma, što je
rezultiralo gulagom. Pobjegao je u Britaniju i do smrti 17. 7. 2009. predavao na Oxfordu.
Tvrdio je da se proleterskoj revoluciji najviše približila Solidarnost u Poljskoj, pokret
radnika koji se usmjerio protiv socijalističke države, a nikako boljševici u Rusiji. Odbacio
je socijaldarvinizam prema kojemu najslabiji propadaju. Zalagao se za progresivni porezni
sustav koji omogućava besplatno školovanje i liječenje te pogodnosti za nezaposlene.
Smatrao je kako je socijalna pravda moralni, a ne ekonomski koncept.
Avram Noam Chomsky (1928.), poput oca, ruskoga emigranta i doktora
hebrejskoga jezika, bavio se lingvistikom. Time je utjecao na filozofiju jezika i uma. U
filozofiji je napravio odmak od prevladavajućega empirizma i pozitivizma te
strukturalizma u lingvistici. Tvrdio je kako je jezik to što čovjeka razlikuje od životinje.
Uveo je teoriju urođene univerzalne gramatike po kojoj su obrasci gramatike urođeni za
sve ljudske jezike. Slavu je stekao analizirajući aktualna politička zbivanja i kritizirajući
SAD u Vijetnamskom ratu 1960-ih. Smatrao je da su mediji sluge režima koji ideološki
opravdavaju ratove. Izjavio je da SAD ne vode ratove protiv terorizma, nego kao glavni
svjetski terorist. Protivnik je velikih korporacija koje koriste ljude za jeftinu radnu snagu i
po svijetu vode tzv. preventivne ratove u svoju korist. Profit manjine stvara jaz između
bogatih i siromašnih.
Slavoj Žižek (1949.) je doktorat iz filozofije stekao u Ljubljani 1981. godine na
temu njemačkog idealizma. Drugi je doktorat obranio u Parizu. Žižek je danas jedan od
najpopularnijih filozofa. Napisao je preko pedeset knjiga u kojima, između ostaloga,
analizira filantropiju, politiku straha te jezično nasilje. Djelomično je slijedio put Noama
Chomskog koji je iz lingvističkih voda prešao na političku/ideološku kritiku iz pozicije
ljevice. Upozorava da je svakoga dana sve jasnije kako se globalni kapitalistički sustav
približava apokaliptičnoj nultoj točki. Apokalipsa nije samo katastrofa, to je nulta točka u
kojoj se stvari pokazuju onakvima kakve jesu, pa je to ujedno prilika za novi početak. To
pojašnjava u djelu Živjeti na kraju vremena u kojem poziva na pobunu koja, bez obzira na
ishod, uvijek sadrži obrise uspjeha. Kriza Zapadne civilizacije i potrošačke ideologije se
očituje kroz poricanje, bijes, cjenkanje i depresiju. No, ne radi se o kraju svijeta, već samo
o kraju ovakvoga svijeta koji poznajemo. Novi početak autor veže uz ideju komunizma, ali
ne onakvoga kakvoga smo imali u XX. stoljeću, već onoga iz antičkih vremena.
Boris Buden (1958.) je Zagrepčanin koji je doktorirao u Berlinu, a živi u Beču.
Takozvani demokratski izbori su pretvoreni u ucjenu. Ako slobodno ne odabereš ono što ti
je kao jedini izbor nametnuto, uništit ćeš sve. Globalni kapitalizam nema svjetskoga
oponenta u liku radničke klase. Europska Unija je od svjetskoga središta postala provincija
koja stoji na staklenim nogama. U Kini učenici znaju više nego oni u, primjerice, Finskoj.
Cilj obrazovnoga sustava u Kini je da čitav naraštaj podigne na višu razinu, a ne da iz njega
sortira elitu. Najljepše nove građevine u Europi su shopping mallovi, a u Kini su to škole.
53
Michael Hardt (1960.) je također ljevičar i profesor književnosti na sveučilištu
Duke. Tvrdio je kako su američki neoliberalizam i unilaterizam mrtvi, ali i da još uvijek
mogu učiniti grozne stvari. Svjetsku je slavu stekao knjigom Imperija u kojoj kritizira
globalizam. Treba prevladati bipolarnost privatnoga i javnoga vlasništva uvođenjem
zajedničkoga, koje je javno u vlasništvu privatnika. Govorio je o potrebi uspostavljanja
komuna. Smatrao je da u informatičkom i tehnološkom društvu nisu više tvornice poprišta
borbi kako je bilo u industrijskom društvu, nego je to velegrad.
PITANJA
1. Zbog čega Kolakowski kritizira komunizam?
2. Što Chomski misli o velikim korporacijama?
3. Što Hardt misli o globalizmu, a što pod pojmom zajedničko?
SUVREMENI FILOZOFI IZ BiH
Bonifac Badrov (1896. - 1974.) rođen je u Livnu u zanatskoj obitelji, a umro u
Sarajevu. Doktorirao je na temu: Koncept života nakon Bergsona. Desetljećima je predavao
francuski jezik i filozofiju. Njegova je filozofska misao zalazila u sva područja filozofije. O
tomu svjedoči pisana ostavština od 115 bibliografskih jedinica. Ona u srazu s
egzistencijalističkom filozofijom i Badrovu suvremenim pogledima na svijet dobiva
neslućenu širinu koja obuhvaća dostignuća suvremene znanosti, ali i mnoge nedoumice.
Analizirao je i uspoređivao suvremene filozofe: Heideggera i Sartrea s jedne, te Jaspersa,
Berdjajeva, Lavellea, Kierkegaarda s druge strane. Unatoč zainteresiranosti za filozofiju
egzistencijalizma, svoju je filozofsku misao okrenuo metafizičkome. Tako je za osnovno
mjerilo procjenjivanja nečije filozofske misli uzimao udjel metafizičkoga.
Kvirin Vasilj (1917. - 2006.) rođen je u Međugorju, a umro u Chicagu. Filozofiju
je doktorirao 1946. u Beču i Innsbrucku. U SAD je emigrirao 1950. U domovinu se nije
vraćao zbog komunističkoga režima. Bavio se svim filozofskim područjima, ali i
književnom kritikom. Originalno promišljanje o čovjekovom podrijetlu te o smislu
postojanja i umiranja predstavio je u svoje 22 knjige i blizu 600 različitih članaka.
Odbacivao je svaki dogmatizirani pristup filozofiji. Iako je zastupao kritički matematičko-
logičko-analitički duh, svoju je filozofiju nazivao filozofijom života.
Ivan Focht rođen je u Sarajevu 1927., a umro 1992. u Zagrebu. Školovao se u
Zagrebu. Nakon obrane doktorske teze vratio se u Sarajevo, gdje je do mirovine predavao
estetiku. Tada se opet vratio u Zagreb i ostao tamo do smrti. U poplavi jednostranoga
marksizma hrabro je pronalazio put fenomenološkom promišljanju i tumačenju umjetnosti.
Posebno se zanimao za glazbu kojoj je dao ontološku i pitagorejsku prednost nad ostalim
umjetnostima. Napisao je sljedeća djela: Moderna umjetnost kao ontološki problem, Istina
i biće umjetnosti, Uvod u estetiku, Tajna umjetnosti i Suvremena estetika glazbe.
 Abdulah Šarčević rođen je 1929. u Starom Majdanu. Nije podlijegao komodizmu
vremena nego se izdigao iznad političkih predrasuda. U svome glavnom djelu Odvažnost
slobode: etika ljudskih prava osvijetlio je najvažnija suvremena pitanja. Ljudska prava su
osnova solidarnosti, otpor laži i poniženju koja jamče slobodno društvo. Smatrao je da
nikada prije nije bilo tako važno odgovoriti na etičko pitanje odnosa prava pojedinca i
zajednice. Njegova su djela: Filozofija u moderni (1999.), Politička filozofija i
multikulturalni svijet (2003.), Filozofska hrestomatija i estetička teorija (2005.) te Iskustvo
vremena (1993.).
Vladimir Premec je akademik rođen 1939. u Koprivnici (RH). Od 1967. godine
živi u Sarajevu. Govori i piše njemački i latinski, a služi se starogrčkim, engleskim,
francuskim i talijanskim. Doktorirao je na djelu Frane Petrića, a prevodio je djela Heraklita
i Tome Akvinskoga. Izražavao je bojazan da je ljudska vrsta zakoračila u područje
visokoga rizika primjenom nuklearne energije. Još je opasnijim smatrao genetsko
eksperimentiranje i nastojanja dekodiranja DNK. Ipak, perspektiva modernoga čovjeka nije
pogibeljna. Njegova su djela: Petrićeva kritika Aristotelove filozofije, O marksistima i
kršćanima, Logos u Herakleitosa.
Među ostale istaknutije bosanskohercegovačke filozofe treba navesti prerano
preminuloga Kasima Prohića i njegova djela: Odvažnost izricanja - Fenomenologija
životnih normi (1970.), Činiti i biti (1972.) te Prizma i ogledalo (1988.). Tu su još
Muhamed Filipović, Ivan Kordić, Jure Zovko, Vanja Sutlić, Ante Fiamengo, Arif
Tanović... Bitno je spomenuti i predstavnike Banjalučkoga filozofskoga kruga: Miodraga
Živanovića, Ostoju Đukića, Radivoja Kerovića, Bogomira Đukića, Zorana Arsovića,
Miroslava Drninića, Vladimira Milisavljevića i Natašu Vilić.
PITANJA
1. Koje je Šarčevićevo glavno djelo i što njime osvjetljava?
2. U čemu Premec vidi najveću opasnost za suvremenog čovjeka?
3. Kojom se filozofskom disciplinom najviše bavi Focht, a čime u toj disciplini
posebno?
4. Koji su ostali poznati suvremeni bh. filozofi?
FILOZOFIJA (U) BUDUĆNOSTI
Na početku knjige smo konstatirali kako je filozofija nastajala traženjem odgovora
na pitanje: iz čega je nastalo sve što jest. Analogno tome trebali bismo završiti pitanjem:
Što nas u budućnosti čeka? Na to su pitanje mnogi filozofi pokušali odgovoriti, a mi ćemo
spomenuti one najzanimljivije. Svaka promjena političkoga sustava radikalno je
uzdrmavala temelje društvenoga poretka, ali nijedna, čini se, kao pojava komunizma. Marx
je mislio kako s dijalektičkim materijalizmom, koji je za njega plafon filozofije, prestaje
svaka daljnja potreba za filozofijom te kako se ona time u praksi dokida. Međutim,
događaji s kraja prošloga stoljeća krenuli su suprotnim tijekom. Dva Poljaka: Lech
Wallesa, čelnik radničkoga sindikata Solidarnost i Ivan Pavao II., uzdrmali su 1990-ih
54
temelje komunističkoga sustava. Boljševička revolucija s početka XX. stoljeća, hegelovski
kazano, nije izdržala sud povijesti. Ni gradovi-skloništa, izgrađeni pod zemljom, nisu
pomogli komunističkim diktatorima poput Rumunja Ceausescua (Čaušeskua) da se skriju
od suda pravde. Ukrajinska nuklearna tragedija u Černobilu ostaje kao trajna opomena na
ta vremena. No umjesto očekivanoga boljega života uz manje rada, zemlje izašle iz
komunističkoga sustava suočile su se s kriminalnom privatizacijom, problemom korupcije i
naglim zaduživanjem. Kao što ni prilikom ulaska u komunizam očekivanja nisu ispunjena,
tako je i nakon izlaska iz njega. Aristotel je u djelu Politika tvrdio kako je privatno
vlasništvo nedodirljivo, dok je Platon preferirao zajedničke posjede. Za koncept
Kršćanskoga socijalnog nauka (KSN), kao i za Aristotela, privatno je vlasništvo neupitno.
Marx je međutim, u Manifestu komunističke partije tvrdio kako je uvjet ljudske sreće
ukidanje privatnoga vlasništva. Iako i komunistički i kršćanski koncept žele društvo što
veće socijalne pravednosti, u komunističkom je konceptu društvo cilj sebi, dok je u
kršćanskom konceptu u središtu osoba. Za KSN, nasuprot komunističkom, nejednakost
među ljudima nije nepravedna. Štoviše, svi su ljudi nejednaki primjerice po spolu, po
zdravstvenome stanju, starosnoj dobi itd. Kritičari komunizma tvrde kako komunisti nisu
uspjeli u svome naumu izjednačiti slabije s boljima, nego su bolje sveli na prosječnost i
osrednjost. Uniformiranost u komunizmu izražavala se čak i u odjeći. Da svi ljudi nisu isti,
posebno je jasno prema djelima koja čine. KSN se zalaže za načelo subsidiarnosti (lat.
subsidium – pružanje pomoći) koje je papa Pio XI. 1931. definirao na sljedeći način: Kao
što ne valja pojedincima oduzimati, i predavati državi one poslove koje oni mogu obavljati
na vlastitu odgovornost i vlastitom marljivošću, tako je nepravedno, vrlo štetno i za javni
poredak opasno davati većemu i višemu društvu one poslove koje mogu obavljati manje i
niže zajednice (Papa Pio XI., Quadragesimo anno, 1931.). Papa se zalagao za što više
decentralizacije i odgovornosti za pojedince. Društvo je dužno svakome osigurati najveći
mogući osobni razvoj i pomagati socijalno slabije.
Unatoč tomu što kapitalizam ni izbliza nije ispunio očekivanja i želje, te unatoč
njegovoj konzumerističkoj sebičnosti, on ipak nudi više mogućnosti od komunističkoga
sustava općih ograničenja i nadziranja. No problem je u tome što kapitalizam traži akciju
građanina i njegovo sudjelovanje, kreiranje i nadziranje politike. Komunizam pak, nudi sva
rješenja, a od nadziranih građana očekuje samo poslušnost.
Neriješeno socijalno pitanje
Iako je 1990-ih propao komunistički sustav, danas je jasno kako se borba radnika
za temeljna prava i dalje nastavlja. Naime, socijalno pitanje nije riješeno iako neki
suvremeni filozofi tvrde da već živimo u postindustrijskom, informatičkom razdoblju. Oni
misle da su klasni sukobi stvar prošlosti. Predviđaju da će se glavne borbe u budućnosti
voditi između izbjegličkih skupina protiv domicilnoga stanovništva u europskim
velegradovima. Bez obzira na to tko će biti akter budućih suprotstavljenih strana u društvu,
jasno je kako ni socijalizam ni kapitalizam, u ovakvim oblicima kakvima su se prezentirali,
nisu društvena uređenja po mjeri čovjeka. Možda bi kombinacija najboljih elemenata iz tih
dvaju sustava zadovoljila većinu ljudi, dakle kapitalizam s izraženim socijalnim
elementima. Treba težiti što pravednijem socijalnom poretku i ne dopustiti da se odnos
prema podčinjenima svede na dobru volju pojedinca. To je stvar sustava. Ne smije se
dopustiti tortura šačice bogatih nad većinom siromašnih. Nakon propasti komunističkoga
ateizma, koji je vremenom poprimio obilježja vjerskoga fanatizma, optimizam je zahvatio
zemlje istočne Europe 90-ih godina prošloga stoljeća. Mnogi su mislili kako će padom
komunizma samo od sebe doći pravedno društvo obilja i blagostanja. Takva suvremena
utopija temeljena je na nepoznavanju kapitalističkoga tržišnog poslovanja. Brutalno
izrabljivanje u divljem kapitalizmu te privatizacijski kriminal pokazatelji su malignog
iskorištavanja naivnosti i nesnalaženja. Okrutnost najstrašnijega vladara - kapitala, svrstala
je ljude u jednu klasu – klasu dužničkih robova. Od višestranačke se demokracije očekivalo
da će u politici prevladati kriterij sposobnosti, a ne podobnosti, kako je bilo u komunizmu.
Razlika je ta što su u komunizmu uspijevali poslušnici komunističke partije, a u
demokraciji podobni u više stranaka. U komunizmu je bilo lako izgubiti glavu, ali je bilo
teško izgubiti posao. Nakon kratkotrajnoga otrežnjenja od zanesenosti „slobodom i
demokracijom“ uslijedila je nova opijenost. Ovaj put tehničkim izumima, posebno u
području mobilne telefonije, računala i interneta. Svijet je povezan kao nikada prije.
Europski se kontinent ne samo informatički nego i politički ujedinio. Doskora će se
vjerojatno ujediniti i američki, a možda i azijski. Informacije se gotovo iste sekunde
prenose s jednog kraja Zemlje na drugi. No u mnoštvu informacija poplava je
dezinformacija. Tako je liberalni kapitalizam svojom agresivnom medijskom propagandom
u nekim stvarima totalitarniji od komunizma. Potrošačko društvo, nakon zadovoljenja
osnovnih potreba, pred čovjeka stavlja nove i neutažive pohlepe. Beskrajne želje
potpomognute propagandom rađaju neutemeljene i uvijek nove potrebe. Zbog toga smo
„zatrpani“ reklamama i šundom. U potrošačkom društvu forma je važnija od sadržaja,
omot od same stvari. Trka za zaradom i manipulacijski pristup životu rezultira stresom i
depresijom.
Na kavi s profesorom
Postoji priča kako su bivši studenti, postavši poslovni ljudi, posjetili svoga
profesora iz studentskih dana i počeli razgovor o stresu, kako na poslu, tako i u životu
općenito. Profesor im je ponudio kavu koju je za sve napravio u velikoj posudi. Na pladnju
je ponudio svakakve vrste šalica od porculanskih i staklenih, do plastičnih i kristalnih.
Neke su izgledale jako skupe, a neke jednostavne. Kada su bivši studenti odabrali sebi
šalice, profesor je rekao: Ako ste primijetili sve skupe i lijepe šalice su uzete, a na
poslužavniku su ostale samo one jednostavne i jeftine. Iako je normalno da želite samo
najbolje za sebe, upravo je to razlog vaših problema i stresa. Sama šalica ne daje kavi
posebnu kvalitetu. Vi ste željeli kavu, a ne šalicu. No svjesno ste krenuli za najboljom
šalicom i tako se počeli međusobno uspoređivati. Drugim riječima: život je kava, a poslovi,
automobil, stvari ili položaj u društvu su šalice. One su samo oruđa koja tek sadržavaju i
čine život, a vrsta šalice niti određuje, niti mijenja kvalitetu našega života. Često smo toliko
opterećeni šalicom da zaboravimo uživati u kavi.
Globalizacija i ljudska prava
55
U prvoj svesvjetkoj državi u povijesti, onoj Aleksandra Makedonskoga, pojedinac
je ostao nezaštićen i izgubljen. Stanovnici nekadašnjih grčkih država polisa odjednom su se
osjećali nesigurno. Slična je situacija i danas. Uz mnoštvo prednosti koje donosi
globalizacija, sama pomisao kako je po prvi put kapital u potpunosti dobio bitku s
radništvom je jezovita. Kapital više nema nikakvih granica ni prepreka. Danas se zemlje ne
osvajaju vojskom i oružjem, nego bankama i kapitalom.
Pitanje koje se u novim okolnostima javlja jest: Je li duh modernoga čovjeka
spreman pratiti ovako silan tehnološki razvoj i može li čovjekov duh odoljeti materijalnoj
pohlepi? Materijalistički pristup životu i koristoljublje potisnuli su vrijednost istine. To
može rezultirati gubitkom slobode. Uvođenjem tržišnoga gospodarstva u zemljama izašlim
iz komunizma, u situaciji kada nisu zaživjele socijalne, medijske i demokratske norme
društva, većina je stanovništva dovedena u nezavidan položaj. Novim načinom života
zaživjele su i nove vrjednote. Svakodnevna utrka i za minimalnom zaradom većini
oduzima i ono malo duševnoga i obiteljskoga mira. Na drugoj strani, tajkuni su poprimili
mentalne karakteristike konzumističkoga sustava vrijednosti, a da nisu pronašli razmjer
između materijalnoga bogatstva i osobnoga duhovnog siromaštva. Međutim, cijelo društvo
i ono dominantno siromašno i ono malobrojno prebogato trpi karakter djelovanja u kojem
se cijela zbilja svela na pojavnost priskrbljivanja materijalnoga po svaku cijenu. U takvoj
situaciji dolazimo do povijesno društvene anomalije, koja se skoro ciklično ponavlja u
vremenskim razdobljima, kada manjina većini nameće izopačeni mentalitet djelovanja i
življenja. Dokle će ovo trajati teško je predvidjeti, ali siromašna većina teško će moći
društvenim normama nametnuti svoja pravila jer je bogata manjina skoro osigurala i vječnu
političku vlast zbog ogromne materijalne nadmoći. Tako bismo mogli reći da je postojeći
društveni poredak više moneykracija − manikracija (vladavina novca), nego demokracija
(vladavina naroda). Jasno je da novac odlučuje tko će doći na vlast, kako bi potom ti isti
odredili kome će preraspodijeliti društveni novac, i tako u krug. U vremenu koje se hvali
kako je apolitično i deideologizirano, sve je ustvari ideologija i politika. Potrošačko
društvo medija i zabave nameće ideologiju kako je dobro sve što služi ugodi. Ideologijom
postaje i način prehrane i odijevanja, pa i cjelokupne kulture življenja. Sve je podređeno
jednom gospodaru - profitu. Za ideologiju globalizma, koja pretendira postati svjetska
religija, jedno je vrhovno božanstvo – kapital. Trgovački su centri novi hramovi, koji već
na Zapadu poprimaju sakralne oblike. Takav sustav novih vrijednosti ima samo jedan cilj:
postavit novac na Božji prijestol.
Novovjekovna sekularizacija otpočela je proces uklanjanja Boga s ciljem
desakralizacije političkoga i izbacivanja etike iz politike. Rekli bismo kako se Nietzscheov
nad-čovjek ostvario u nadvremenu - sekularizmu. Sekularno vrijeme nametnulo je
materijalistički sustav vrijednosti u kojima je Aristotelova trajna sreća potpuno podređena
sreći trenutka i ugode, dakle, materijalnome. Motivacije niže vrste, kako ih naziva Charles
Taylor u djelu Sekularno doba, žele svratiti čovjekovu pozornost s transcendentnoga i
metafizičkoga i svesti ga na biće opijeno veličinom i blještavilom materijalizma. Ta je
opijenost zahvatila politiku, obrazovanje i kulturu, pa čak i religiju, s težnjom njezina
posvetovnjačenja. Potrošačko ludio koje vlada svijetom nastoji i najveće kršćanske
blagdane, Božić i Uskrs, do kraja komercijalizirati. Tako su oni pretvoreni u praznike kiča i
šarenila bajkovitih artikala. Oni su u stvari tek prigoda za bolju zaradu. U takvim
okolnostima „svijet u kojem živimo, koliko god ga nastojali shvatiti, ostaje neshvatljivim
zato što čovjek nema vremena baviti se razumijevanjem onoga što mu sutra neće donijeti
korist.“ (Dafne Vidanec, „Homo religiosus“u postmoderno vrijeme: od transcendencije
do u rezidenciju, Zagreb, Religijski niz, 2009., str. 199.)
Problem ljudskih prava
Danas su ljudska prava na papiru zajamčena kao nikada prije. Na drugoj se strani
postavlja pitanje najmasovnijega kršenja temeljnih prava i sloboda. Ugradnja sve jeftinijih
videonadzora, kako po gradskim ulicama, tako i na radnim mjestima, postaje opća prijetnja
privatnosti. Pametna tehnologija davno nas je osvojila pa već postoji i izgradnja pametnih
kuća u kojima se svim kućanskim aparatima upravlja pomoću računala. Već je proizvedena
i pametna lopta koja će pomoći sucima u dvojbenim situacijama jer su u njih ugrađeni
čipovi koji su povezani sa zapisničkim stolom. Uvođenje čip-kartica vjerojatno će izbaciti
novčano poslovanje, čime će završiti era započeta u srednjem vijeku. No postavlja se
pitanje koliko će ti čipovi imati utjecaj na kontrolu čovjeka, odnosno svekolikoga
čovječanstva? Živimo li mi u eri globalnoga posthumanizma u kojem sada već bivši čovjek
postaje čipirani robot-poslušnik, koji ne postavlja ni sebi, ni nalogodavcima nikakva
pitanja. Podobnom će se bivšem čovjeku iz nadzornoga ureda pratiti i diktirati razmišljanje
i djelovanje. Proces otpočet Descartesovom moći odriješenoga razuma završava mentalnim
preobražajem (Mental Makeover) u kojem će rob(ot)-čovjek, lišen slobode i osobnih
stavova, sebi priskrbiti prestižno mjesto u društvu. (Elia Patricia Pekica Pagon, Poslušnici
globalizacije, HS, 1. 5. ’09.)
Aldous Huxley u knjizi Vrli novi svijet (1958.) predvidio je stvaranje robota s
umjetnom inteligencijom. On tvrdi kako će nam tehnološki napredak samo pružiti
učinkovitija sredstva za nazadovanje. No izgleda kako su „svjetski gospodari” odlučili da
je lakše ljude pretvoriti u robove ugrađujući im čipove, nego izumiti umjetno
inteligentnoga robota. Filozof Huxley tvrdi kako svjetska oligarhija želi centralizirati
financijski sustav u što manji broj banaka kako bi što veće bogatstvo pripalo što manjem
broju ljudi te potom kontrolom medija stvoriti jednu svjetsku državu i jednu Vladu preko
koje bi kontrolirali cijeli svijet. U svojoj propagandi protiv razuma neprijatelji slobode
sustavno izvrću resurse jezika kako bi uvjerili ili izmanipulirali svoje žrtve da misle,
osjećaju i djeluju kako oni, manipulatori umova, žele da misle, osjećaju i djeluju. (Vrli
novi svijet, 329.) U toj svjetskoj državi čovjeku rob(ot)u, u cilju zadovoljenja nagonskih i
potrošačkih potreba, bila bi oduzeta prava na umjetnost, religiju i slobodu.
Dužiničko ropstvo
Zamamne ponude i konstantno bombardiranje pogodnostima kod mnogih
proizvode stanje neizdržive gladi i požude za posjedovanjem. Amerikanizacija Europe i
ostatka svijeta nije ništa drugo doli suvremeni način koloniziranja i zamjena
robovlasništva. Porazna je činjenica da globalizacija nema alternativu i da je budućnost u
56
jednoumlju. Donosi li duh kapitalizma disharmoniju uma i srca, nemir duše i bolest tijela?
Duh socijalizma, ma koliko nedostataka imao uspijevao je nametnuti suzdržanost i suzbiti
pohlepu za materijalnim posjedovanjem. Maksima Malo radim - malo imam ostavljala je
ljudima na raspolaganju dosta vremena za sebe i obitelj. Stres je bio nepoznanica, a
socijalna jednakost među ljudima bila je na zavidnoj razini.
U današnjem kruto-liberalnom kapitalizmu zaduženi čovjek nema vremena ni za
sebe, ni za obitelj. Amoralna dezorijentiranost kapitalizma kako na mikroplanu, kod
pojedinaca, tako i na makroplanu kod naroda i država, vodi istom cilju: na jednoj strani
bespoštednoj eksploataciji i siromašenju jednih, a na drugoj strani bogaćenju drugih.
Međutim, motivi zaduživanja kod pojedinaca i kod naroda su različiti. Kod pojedinaca,
posebno u zemljama u tranziciji, uglavnom prevladava želja za dokazivanjem zbog
nametnutih okolnosti da se u što kraćem roku nadoknadi ono do čega se u pedeset godina
komunizma nije moglo doći. Kod siromašnih, pak, naroda zaduživanje potiče želja za
preživljavanjem. Na globalnom se planu ništa konkretno ne čini da se postojeće stanje
prevlada, iako svijest o potrebi opraštanja duga siromašnima uzima sve više maha.
Poteškoću predstavljaju oni koji bi trebali reagirati, a već su postavili postojeća pravila igre
od kojih teško odstupaju. SAD tako zagovara tip ekonomske slobode koji zapravo uništava
ekonomsku slobodu siromašnih naroda. Siromašni su narodi prikliješteni time da su vrata
cijeloga svijeta otvorena za razvijene, dok su siromašnima vrata tržišta SAD-a zatvorena.
To razobličava hipokriziju otvorenoga društva koje se, u biti, ponaša krajnje zatvoreno.
Slobodna trgovina, prema riječima Sardara, nije ništa drugo doli drumsko razbojništvo koje
promiču MMF i Svjetska banka. Korist od toga imaju isključivo bogati. Siromašni su
narodi, zahvaljujući upravo MMF-u i Svjetskoj banci, u sve težim okolnostima vezanim za
opskrbu hranom. Posljedica takve globalne politike jest ta da u jednom danu siromašne
zemlje izgube dvije milijarde dolara zbog špekulacija u međunarodnoj trgovini te da
30.000 djece umire od bolesti koje se s vrlo malo novca mogu spriječiti. Etička
komponenta svedena je isključivo na utilitarizam. Bogati su sve bogatiji, a siromašni sve
siromašniji. Implikacija jest da je uzrok siromaštvu siromašnih, bogatstvo bogatih. WTO,
tj. Svjetska trgovinska organizacija i Svjetska banka noćne su more zemalja u razvoju.
Papa Ivan Pavao II. u svojoj je enciklici Ecclesia in America rekao da se često prilikom
donošenja odluka o zaduživanju ne vodi računa o tome kako dug vratiti. On je tvrdio da je
nepravedno svaliti teret, koji je rezultat neodgovornih odluka, na one koji te odluke nisu
donosili.
Ekofilozofija
Ekofilozofija je danas aktualan filozofski pravac koji želi upozoriti na pogrešan
način razmišljanja potrošačkoga društva. Čovjek je jedino biće koje za sobom ostavlja
gomile smeća i otpada. Upravo kada je uspio znanstveno proučiti svemirska prostranstva,
taj isti čovjek doveo je u pitanje svoj opstanak. Više od sedamsto tisuća biljnih i
životinjskih vrsta nestalo je sa zemaljske kugle. Ako se ne osvijestimo, prijeti li i čovjeku
nestanak? Je li čovjek svjestan kamo srlja i ima li priliku da se probudi? (Marijan Cipra,
vod u filozofiju, str. 81.) Nikada prije čovjek nije u svako doba godine imao sve vrste voća i
povrća kao danas. No sve je to uglavnom umjetno i neprirodno pa možemo reći kako smo
unatoč izobilju izgubili ono najvažnije - dodir s prirodom. Urušava li se to civilizacija pred
našim očima? Ni na jednom naraštaju od postanka do danas nije bila veća odgovornost za
preživljavanje vrste. Ako se globalnom zatopljenju ne stane u kraj i ne pronađe alternativni
izvor energije, mnogi će gradovi daljnjim otapanjem leda i podizanjem razine mora biti
poplavljeni. Bivši potpredsjednik SAD-a Al Gore dobio je 2007. godine Nobelovu nagradu
za knjigu Neugodna istina koju je tiskao na recikliranom papiru. Zidovi globalnoga
otuđenja i monopolističkoga egoizma pod krinkom globalnoga jedinstva doveli su do
neugodne klimatske istine koja je nažalost izbor svih nas. Zastrašujući karakter
zagađujućega tehnološkog dostignuća rezultirao je u travnju 2010. vulkanom
Eyjafallajokull na Islandu koji bi prema riječima vulkanologa Freysteinna Sigmundsona
mogao idućih desetljeća prirediti mnoga iznenađenja. „Došao je trenutak kada
čovječanstvo više ne može razmišljati ni o kakvom napretku ako taj napredak ne uključuje
poštivanje prirodnih zakonitosti i očuvanje toliko potrebne povezanosti čovjeka s njom...
dok je planet živ, živjet ćemo i mi.“ (Elia Patricia Pekica Pagon, HS, Tajna zaboravljenoga
iskona, Zagreb, travanj, 2010.)
Što poslije?
Hoće li središnje filozofsko pitanje budućih naraštaja biti etičko, ekološko ili
informatičko, teško je odgovoriti. Anegdota o zalutalom čovjeku može barem djelomice
pomoći. Čovjek zalutao u šumi susretne nakon dugoga lutanja drugoga čovjeka. Kada se
ponadao kako će ga ovaj uputiti kojim pravcem izaći iz šume, taj mu čovjek reče da je i on
zalutao te kako mu jedino može reći kojim pravcem nipošto ne treba ići. Filozofija bi,
temeljem dosadašnjih iskustva trebala znati koji pravci nikamo ne vode.
F RJEČNIK I TUMAČ POJMOVA
57
Za proučavanje filozofije potrebno je poznavati značenje osnovnih filozofskih
termina koji su ugrađeni u filozofske sustave. Navest ćemo one najvažnije, tj. one s kojima
se susrećemo tijekom jednogodišnjega upoznavanja povijesti filozofije, a bez kojih ne
bismo razumjeli kontekst rečenoga. Osim pojmova koji se pominju u knjizi objašnjeni su i
neki pojmovi koji se tiču grčke mitologije i vezani su za ovaj predmet.
Abdera je ime grada u Trakiji, prvo fenički, zatim grčki grad, actus purus (lat.) -
čisto djelovanje - actus latinski prijevod Aristotelova termina: energeia, Agamemnon,
kralj Mikene, brat Menelajev, vođa Grka u borbi protiv Trojanaca iz Eshilove trilogije
(jedine u cjelini sačuvane) Orestije. Ahilej (Achilleus) je grčki junak, sin nimfe Tetide i
kralja Peleja, vladar Mirmidonaca. U ratu protiv Trojanaca se istakao velikim junaštvom i
ubio Prijamovog sina Hektora, najpoznatijega trojanskog junaka, akcident - nebitno,
slučajno svojstvo, akt - čin, djelo, altruizam - žrtvovanje za drugoga, analogija -
sličnoznačje, antika (lat. antiquus - star, drevan) obuhvaća umjetnost, književnost,
filozofiju, arhitekturu pa i državni i kulturnopovijesni razvoj, ukratko – svu duhovnu i
materijalnu kulturu u grčko-rimskom starom vijeku, Antisten (Antisthenes) je bio
nepomirljivi protivnik Platonovog učenja ο idejama. Platon mu je odgovorio u svome
dijalogu Eutidemu, antropomorfan (grč. anthropos - čovjek + morphe - oblik) čovjekolik,
naučavanje po kojem se životinjama i bogovima pridaju ljudske osobine, apologija (grč.
apologemai - branim se) obrana, Apolon je čuveno božanstvo koje je imalo svoje
proročište, najčuvenije u antičkom svetu, u Delfima. Smatran je i bogom zaštitnikom
muzike i vođom devet Muza, aposteriori - ono što je poslije iskustva, apriori - ono što je
prije, ono što znamo prije iskustva, apstrahiranje - oduzimanje nebitnih svojstava,
apstraktan – koji se ne može iskusiti, koji nije konkretan, askeza - (grč. askesis - vježba,
prvotno tjelesna) pokora, isposništvo, odricanje od užitaka, Atena je Zeusova kći. Po
mitološkoj predaji rodila se iz Zeusove glave. Zaštitnica umjetnosti, boginja mudrosti i
eponim grada Atene,
Bijant (Bias) je jedan od sedmorice grčkih mudraca,
causa (lat. uzrok, osnov), cinizam ili kinizam - (ime dobili po školi na sjeveru
Atene čiji je utemeljitelj bio Antisten, sin tračke robinje, bez punih građanskih prava).
Najviše dobro se postiže tako što čovjek što više smanji potrebe. Zadovoljstva su
neprirodna i bolesna,
ćud - način ponašanja (sinonim za temperament), ćudoredan - moralan, etičan,
dedukcija (lat. deducere - izvesti, izvoditi) zaključivanje od općeg k posebnom,
deizam - učenje da je Bog stvorio svijet i prepustio ga čovjeku (Voltaire), Delfi (Delphoi)
su grad u Fokidi, čuven po Apolonovom proročištu koje je igralo važnu ulogu u starom
svijetu. Politički utjecaj proročišta bio je ogroman ne samo na Grke, nego i na Perzijance i
druge narode. U Delfima su igrane igre kao u Olimpiji, samo nikada nisu stekle onu
popularnost kao olimpijske. Pjesnik Pindar je proslavio pobjednike u tzv. Pitijskim igrama,
dekadencija (fran. decadence - opadanje, postupno nestajanje), determinizam (lat.
determinare - omeđiti, odrediti) predodređenost svega, pa i ljudske volje, nepostojanje
slobode, Dioniz (Dionvsios) je grčko božanstvo u čiju su se slavu u Ateni svake godine
održavale velike svečanosti od kasne jeseni do proljeća, dionizijski (prema grčkom bogu
Dionozu) neobuzdan i strastven nagon, nasuprot apolonskoga, disolucija (lat. dissolutio -
razrješenje) - raspadanje, proces suprotan evoluciji, dijalektika ((grč. dialektike techne -
vještina dijaloga i diskusije) vještina iznalaženja istine otkrivanjem protuslovlja,
divinzacija - pridavanje božanskih značajki osobi, entitetu ili skupini, doksa (grč.) -
zamjećivanje, spoznaja na temelju osjetila,
efemeran - kratkotrajan, prolazan, egoizam - sebičnost, egzaktan - točan,
egzistencija (lat. existentia - opstanak neke stvari), ozbiljenje, aktualiziranje iz mogućnosti
u zbiljnost, eksplicite - jasno, ekstaza (grč. ek - iz + stasis - stajanje) - stanje ushićenja i
zanosa, izlaženje izvan sebe, emanacija (lat. emanare - izvirati) - izviranje, proizlaženje
svih stvari iz najvišega izvora, prabitka, empirijski - iskustven, entelehija (grč.
entelekheia - biti u djelovanju, djelatan) je pojam kojim Aristotel određuje dušu, epistēmē
(grč.) - pravo znanje, znanost (epistemologija - teorija spoznaje), eristika (grč. eris - svađa,
prepirka) vještina prepiranja, isprazno nadmudrivanje, Eros je bog ljubavi, esencija (lat.
esse - biti), bit, za razliku od nebitnoga, akcidentalnoga, esencijalan – bitan, Europa –
fenička princeza,
fatalizam (lat. fatum - sudbina) - vjerovanje u sudbinu, djelovanje je unaprijed
određeno, Feničani su semitski narod koji je živio u Siriji. Bili su vrlo vješti pomorci koji
su po obalama Sredozemnog mora osnivali kolonije. Najčuvenija je bila Kartaga. Na grčku
kulturu su vrlo snažno utjecali, jer su Grci od njih primili pismo, a mnogo toga i iz glazbe,
filozofija egzistencije - suvremena filozofska struja čiji korijeni sežu u 19. st. kao reakcija
na Hegelov idealizam, dobiva zamah u krizi nakon Prvoga svjetskoga rata (Njemačka), i
nakon Drugoga (Francuska) te se širi i na Japan i Južnu Ameriku, fragment - dio nekog
spisa,
Had (Hades) je ime podzemnoga božanstva, a označava i podzemlje kamo su, po
vjerovanju, odlazile duše poslije smrti, hedonizam - (grč. he hedoné - užitak) sreća je u
tjelesnim i duhovnim užicima, Hefest (Hephaistos) je sin Zeusa i Here, bog vatre i zaštitnik
zanata - kovača, muž najljepše boginje - Afrodite. Opširno ο ljubavnoj aferi s bogom
Aresem u Odiseji, Hektor je vođa Trojanaca i njihov najveći junak, Helada je ime za
Grčku, Heleni je kolektivno ime za Grke, Hera je Zeusova žena i zaštitnica braka,
hermeneutika opća metoda razumijevanja, vještina tumačenja i dokazivanja, Herodot
(Herodotos) je najstariji grčki povjesničar, otac povijesti. Živio je od 485. - 425. pr. Kr. U
Ateni i Olimpiji je čitao svoje djelo za što je nagrađen s 10 talenata. Djelo se sastoji od
devet knjiga, a svaka nosi ime jedne Muze. Cilj pisanja je bio obuhvatiti povijest cijeloga
svijeta. Najvažnije su one knjige u kojima se opisuje sukob Grka i Perzijanaca. Knjiga je
puna zanimljivih, često neistinitih priča. Priča se da je mladi Tukidid plakao kada ga je
slušao, hilemorfizam - učenje da su bića sastavljena od forme i materije, hilozoizam (grč.
hýlē - tvar, materija + zōē - život - čitava je materija prožeta životom),
Himera (Chimaira) je mitsko biće, sprijeda lav, umjesto repa zmaj, a u sredini koza (tako
ga opisuje Homer u Ilijadi, VI, 179), Hipokrat (Hipokrates) je otac grčke medicine. Rođen
je oko 460. pr. Kr. na otoku Kosu. Mnogo putovao, a umro je poslije godine 377. u Larisi u
58
Tesaliji. Oko 199. godine podignut mu je blizu Larise spomenik. Mnoge priče vezane za
njegovo ime svjedoče nam ο tome koliko je bio poznat. Prema predaji Hipokrat je bio
pozvan kao konsultant na molbu stanovnika Abdere kada je početkom peloponeskog rata
izbila kuga. U Abderi je živio veliki fizičar i osnivač učenja ο atomima, Demokrit.
Hipokrat je ispitao i njegovo duševno stanje, hipokrizija (grč. hipǒkrisis - dvoličnost),
Homer (Homeros) je najstariji i najslavniji pjesnik starih Grka. Po tradiciji je živio oko
800. pr. Kr. Sedam grčkih gradova prisvaja sebi slavu da se taj veliki pjesnik i učitelj
Grčke, kako kaže Platon, rodio u jednom od njih. Οsim drugih, pripisuju mu se dva
kapitalna epa stare grčke književnosti: Ilijada i Odiseja.
imanentan (lat.) - unutarnji, neodvojiv, indikacija - ukazivanje, znak koji na
nešto upućuje, indukcija (lat. inducere - uvoditi) metoda zaključivanja od pojedinačnoga
ka općem, inteligibilan (lat. intellectus - um, razum) nadosjetilan, samo razumu shvatljiv,
(suprotno je senzibilan)
koherentni sustav spoznaje - jedinstvo, međupripadnost pojedinih elemenata,
konsocijacija - politički pojam za sjedinjenje iskonski izoliranih pojedinaca,
kontingencija (lat.) - nenužnost, kontingentno biće - nenužno biće, ono koje jest, ali ne
mora biti, konzumizam - potrošačke navike, kozmopolitizam - svi smo građani svijeta,
svi jednako vrijedimo, Kronos je ime prvoga boga, oca Zeusa, Posejdona, Here i Hada.
Kronosu odgovara rimsko božanstvo Saturnus, Kserks (Xerxes) je sin Darija i Atose,
perzijski vladar (485 - 465. pr. Kr.) koji je vodio ratove protiv Grka,
logos (grč.) - pojam, riječ, razum, zakon,
majeutika (grč. maieutiké - primaljska, porodiljna, vještina) - metoda poučavanja
u kojoj se posebno istakao Sokrat, koja potiče sugovornika na vlastito stvaranje zaključka,
maksima (lat. maximus - najveći) - načelo kojeg se čovjek pridržava u životu, Megara je
grad u staroj Grčkoj, nedaleko od Atene i Korinta. Grad je u peloponeskom ratu igrao
važnu ulogu, Menelaj (Menelaos) je uz Agamemnona sudjelovao u trojanskom ratu jer mu
je ženu, lijepu Jelenu, oteo Prijamov sin Paris, mizantrop (grč. miseo - mrzim i anthropos
- čovjek) čovjekomrzac, Muze (mousai) su po Herodotu boginje pjesme i kćeri Zeusa i
Mnemosine. Bilo ih je devet, a pjesnici su ih dozivali u pomoć (Homer u Ilijadi i Odiseji;
Vergilije u Enejidi). Sudjelovale su na gozbama koje su priređivali bogovi. Kasnije su
pojedinim Muzama odredili funkcije: Klio (Kleio) je zaštitnica epske poezije, Uranija -
astronomije i didaktičke (astronomske) poezije, Melpomena - tragedije, Talija (Thaleia) -
komedije, korske lirike - Terpsihora (Terpsihore), ljubavne pjesme - Erato, elegije -
Kaliopa (Kaliope), aulodike - Euterpe, igre - Polihirmija (Polyhymnia), Muzej (Musaios)
je ime mitskoga pjevača, uz Orfeja i Tamirida. Sin Eumolpov. Kasnije su Muzeju, kao i
Orfeju, pripisivali niz kultnih pjesama,
nepotizam korištenje rodbinske veze,
Odisej (Odysseus), kralj Itake, sin Laerta i Antikleje, muž Penelopin. Jedan od
najistaknutijih grčkih junaka pred Trojom, koji se istaknuo naročito svojom prepredenošću.
Po njegovu savjetu (trojanski konj) Grci su zauzeli Troju. Poslije toga Odisej luta deset
godina i najzad se vraća kući. To je sadržaj epa Odiseje, oligarhija (grč. oligoi - manjina +
archo - vladam) - loša vladavina manjine - svrha vladanja je osobna, a ne zajednička
dobrobit Olimpija je ime prastaroga svetog mjesta s grobom i žrtvenikom Pelopa (po kome
je Peloponez dobio ime). Homer Olimpiju još ne spominje. Sjedište Olimpijskih igara od
776. godine pr. Kr. i dalje, koje je po predaji uveo Herakle. Održavane su svake četvrte
godine (parne pr. Kr., neparne poslije). Prvobitno su trajale tri dana, kasnije pet, Orfej je
slavni trački pjevač koji je svojom pjesmom i svirkom mogao pokrenuti i stijene i
pripitomiti divlje zvijeri. Sin Eagra i Muze Kaliope. Uspio je umilostiviti i samoga Hada,
koji mu je dopustio izvesti svoju ženu Euridiku na gornji svijet, pod uvjetom da se ne
okrene. Orfej nije izdržao, okrenuo se i tako se Euridika morala vratiti u donji svijet. Scena
je izvanredno lijepo prikazana na antičkim reljefima, od kojih je najljepši onaj u Napulju,
panteizam (grč. pan - sve + theos - bog) - učenje kako su bog i priroda jedno, da
je bog imanentan svijetu, paradoks (grč. paradoksos - neočekivan) tvrdnja koja je
suprotna svakom očekivanju, Nietzsche se najviše služio paradoksima, pesimizam (lat.
pessimus – najgori) filozofsko učenje da je u svijetu više zla nego dobra, pijetet (lat. pietas
- pobožnost) duboko poštovanje, divljenje, Pitak (Pittakos) iz Mitilene, na otoku Lezbosu,
je jedan od sedam grčkih mudraca, Pitija (Pvthia) je svećenica Apolonovoga proročišta u
Piti (Delfima). Stari su govorili da se u hramu u Delfima nalazila jedna pukotina iz koje su
izbijali gasovi. Iznad toga mjesta nalazio se tronožac na kome je sjedila Pitija i ona bi,
ošamućena ovim gasovima, izgovarala neke nerazumljive riječi koje bi svećenici tumačili
na svoj način, uvijek dvosmisleno. Padala je u zanos žvačući lišće svetoga lovorovoga
drveta, Posejdon je sin Kronov, brat Zeusov, pomorsko božanstvo, potencija (lat.) - moć,
mogućnost,
Sedam grčkih mudraca su činili kolegij mudrih suvremenika Tales, Bias, Hilon,
Mison, Pitak, Solon, Kleobul. Njihove su poznate gnome: Spoznaj samoga sebe; Sve svoje
nosim sobom; Ništa preko mjere i sl., sekularizacija (lat. saeculum - vijek)
posvjetovljenje, najviše podrazumijeva oduzimanje religijskoga utjecaja na školski odgoj,
sinkretizam (grč. synkre - zajedno + krasis - spajati) spajanje (često) i nespojivih učenja i
religija, Sirene su u umjetnosti često vezane za događaje s Odisejem kao ptice s
djevojačkim tijelom, vrlo često na nadgrobnim spomenicima i vazama, Sofokle
(Sophokles) (497. - 406. pr. Kr.) je jedan od najvećih grčkih tragičara. Sačuvano je sedam
tragedija i priličan odlomak jedne satirične drame (Ichneutai, Lovački psi). Bio je visoko
cijenjen od svojih suvremenika, pa je postao čak Hellenotamias, upravnik zajedničke
grčke riznice. Njegove sačuvane drame su: Antigona, Car Edip, Ajant, Trahinjanke,
Elektra, Filoktet i Edip na Kolonu, Solon je bio aristokrat i jedan od Sedam grčkih
mudraca. Pjesmama je poticao sugrađane u Ateni na borbu protiv neprijatelja i na
osvajanje Salamine. Godine 594. pr. Kr. izabran je za arhonta. Proveo je poznatu narodnu
reformu te donio novi ustav i zakone. Otišao na put, a Atenjani su se zakleli da neće
mijenjati zakone dok se on ne vrati. Međutim, po povratku je zatekao pripremljen put za
tiraniju. Tiranin Pisistrat (Peisistratos) je bio mudar i zadržao je većinu Solonovih zakona.
Solon je dobrovoljno otišao u izgnanstvo, iako ga je Pisistrat visoko cijenio. Umro je u
dubokoj starosti na Cipru oko 560. godine pr. Kr., spekulativan - misaon, udaljen od
59
iskustva, supstancija (lat. sub-stare = stajati ispod, ono nosivo) - jezgra, bit, trajna i
nepromjenjiva osnova, stvar kojoj za postojanje nije potrebna nikakva druga stvar
Tales (Thales) je jedan od sedam mudraca. Jonski prirodni filozof koji je smatrao
da je načelo iz koga se sve razvilo vlaga (voda). Zastupao je hilezoizam (hýle = materija,
zoé = život) učenje da materija u sebi nosi život. Kao primjer je uzeo magnet, teleologija
(grč. telos - svrha) - svaka pojava ima svoju svrhu, teorija adekvacije (podudaranja) ili
korespondencije - istina je slaganje (podudaranje) misli i stvari, pojma i predmeta,
Tračani su stanovnici Trakije, zemlje sjeverno od Grčke, od Makedonije do Skitije,
trascedentan - izvanjski, nadilazeći, s onu stranu, koji prelazi granice iskustva, Troja je
grad na sjeverozapadnoj obali Male Azije. Smatra se da se trojanski rat odigrao u XI. st. pr.
Kr. Drugo ime za Troju je Ilij (Ilion),
Uran (Uranoos - nebo) je otac bogova, utopija (grč. u - ne, topos - mjesto) mjesto
kojeg nema, utilitarizam (lat. utilis - koristan) dobro je ono što je korisno,
voluntarizam (lat. voluntas - volja) volja je nadređena razumu,
Zeus je vrhovno božanstvo svijeta olimpijskih bogova s prijestoljem na Olimpu.
G LITERATURA
ANZENBACHER, A., Filozofija, Školska knjiga, Zagreb, 1995.
ARISTOTEL, Metafizika, Globus/Liber, Zagreb, 1988., prijevod T. Ladan
AVERRO˙S, Nesuvislost nesuvislosti, Naprijed, Zagreb, 1988.
BACON, F., Novi organon, prijevod Vladimir Vratović, Naprijed, Zagreb,
1986.
BARBARIĆ, D., Vježbe u filozofiji, Cekade, Zagreb, 1980.
BAZALA, A., Povijest filozofije, Matica hrvatska, Zagreb, 1909.
BERDJAJEV, N., Smisao istorije, Beograd, Dereta, 2001.
BOŠNJAK, B., Povijest filozofije, I, II, III, Nakladni zavod Matice
hrvatske, Zagreb, 1993.
BOŠNJAK, B., Smisao filozofske egzistencije, Školska knjiga, Zagreb,
1981.
BOŠNJAK, B., Grčka filozofija. Od prvih početaka do Aristotela,
Filozofska hrestomatija 1, Matica hrvatska, Zagreb, 1956.
BRIAN, D., Uvod u filozofiju religije, Biblioteaka Scopus, Zagreb, 1998.
BUĆAN, D., Al-Gazali i Ibn Rušd, Mišljenje u svjetlosti vjere i razuma,
Biblioteka Filozofska istraživanja 38, Zagreb, Hrvatsko filozofsko društvo,
1991.
CAMPANELLA, T., Sunčana država, Kultura, Beograd, 1964. prijevod
Darinka Grabovac
CASSIRER, E., Prilozi filozofiji jezika, Matica hrvatska, Zagreb, 2000.
CIPRA, M., Uvod u filozofiju, Matica hrvatska, Zagreb, 2007.
DE MARCO, D. - WILLKER, B.: Arhitekti kulture smrti, Verbum, Split,
2007.
DESCARTES, R., Osnovi filozofije, Matica hrvatska, Zagreb, 1951.,
prijevod V. Gortan
DESPOT, B., Uvod u filozofiju, Grafički Zavod Hrvatske, Zagreb, 1988.
DIOGEN LAERTIJE, Život i misli istaknutih filozofa, Nova akropola,
Zagreb, 2008.
FILIPOVIĆ, V., Klasični njemački idealizam - Filozofska hrestomatija 7,
Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1982.
FILIPOVIĆ, V., Novija filozofija zapada - Filozofska hrestomatija 8,
Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1982.
FILIPOVIĆ, V., Filozofski rječnik, Matica hrvatska, Zagreb, 1989.
FRANKL, V., Zašto se niste ubili?, Biblioteka „Oko tri ujutro“, Zagreb,
1978.
GRIMAL, P., Grčka mitologija, Plato, Beograd, 1996.
GRLIĆ, D., Filozofija, Panorama, Zagreb, 1965.
GRLIĆ, D., Leksikon filozofa, Naprijed, Zagreb, 1983.
GAARDER, J., Sofijin svijet, Znanje, Zagreb, 2010.
HEGEL, G. W. F., Istorija filozofije, Beogradski izdavačko-grafički zavod,
Beograd, 1983.
HERAKLIT, Svjedočanstva i fragmenti, Matica hrvatska, Zagreb, 1951.
HERSCH, J., Istorija filozofije, Svetovi, Novi Sad, 1998.
JASPERS, K., Duhovna situacija vremena, Matica hrvatska, Zagreb, 1998.
KALIN, B., Povijest filozofije, Školska knjiga, Zagreb, 2004.
KANT, I., Zasnivanje metafizike morala, Beograd, Dereta, 2004.
60
KLAIĆ, B., Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice hrvatske,
Zagreb, 1990.
KOPLSTON, F., Istorija filozofije, Grčka i Rim, Beogradski izdavačko-
grafički zavod, Beograd, 1988.
KOPLSTON, F., Istorija filozofije, Srednjovjekovna filozofija, Beogradski
izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1989.
KOPREK, I., Kao dio mene, etika, prijateljstvo, vrlina, Hrvatsko filološko
društvo, Zagreb, 1993.
KOHAN, P. S., Istorija zapadnoevropske književnosti, Veselin Masleša,
Sarajevo, 1957.
KUNZMANN, P., F-P. BURKARD, F. WIEDMANN, Atlas filozofije,
Golden marketing, Zagreb, 2001.
KÜNG, H., Postoji li Bog?, Naprijed, Zagreb, 1987.
LOCKE, J., Ogled o ljudskom razumu, 1690., Engleska empiristička
filozofija, Matica hrvatska, Zagreb, 1982. prijevod B. Petrović
MAIER, H., RAUSCH, H., DENZER, H., Klasici političkog mišljenja,
Golden marketing, Zagreb, 1998., prijevod K. Miladinov
MARTINOVIĆ, I., Hrvatski filozofi renesanse, Filozofsko-teološki institut
Družbe Isusove u Zagrebu, Zagreb, 1993.
MACHIAVELLI, N., Vladar, Neven, Zemun, 2003.
OTTMANN, H., Platon, Aristotel i suvremena politička misao, Vol
XXXIV, (1997.), br. 2, str. 144. - 156., znanstveni članak, prijevod T.
Martinović
PLATON, Država, SNL, Zagreb, 1977., prijevod M. Kuzmić
PEJOVIĆ, D., Suvremena filozofija Zapada, Matica hrvatska, Zagreb,
1999.
PETRONIJEVIĆ, B., Istorija novije filozofije, Izdavačka knjižarnica
Napredak, Beograd, 1922.
PETROVIĆ, G., Suvremena filozofija, Školska knjiga, Zagreb, 1979.
RELIGIJE SVIJETA, Grafički zavod Hrvatske/Kršćanska sadašnjost,
Zagreb, 1991.
RORTY, R., The Cambridge History of Literary Criticism — vol. 8, From
Formalism to Poststructuralism, Cambridge University Press, 1995.,
prijevod T. Valentić
SCHULZ, W., Bog novovjeke metafizike, Matica hrvatska, Zagreb, 1996.
SCHOPENHAUER, A., Svijet kao volja i predodžba, Grafos, Beograd,
1988.
SCHOPENHAUER, A., Metafizika spolne ljubavi, o ženama, Neven,
Beograd, 2003.
SENEKA I EPIKTET, O kratkoći života i Priručnik, Nova akropola,
Zagreb, 2007.
SPINOZA, B., Teološko-politički traktat, Kultura, Beograd, 1957., prijevod
H KAZALO IMENA
B. Gavela
SPINOZA, B., Metafizičke misli, Grafos, Beograd, 1988. Abelard, P. 29, 68, 70
ŠAROLIĆ, I., Uz povijest filozofije Frane Franića, Naklada Bošković, Ahil 31
Split, 2006. Al-farabi 29, 72 73, 74
TOMIĆ, D., Inkvizicija, Teovizija, Zagreb, 2004. Al-gazel 29, 74
Anaksagora 29, 32, 33, 34, 35
TOMIĆ, D., Promišljanja u filozofiji Bonifaca Badrova, Herc-fra3, Zagreb, Anaksimandar 26, 28, 29
2010. Anaksimen 27, 28, 29, 33
USKOKOVIĆ, D., MERKLER, D., Vodič kroz lektiru za srednje škole, Antisten 29, 43, 128
Mozaik knjiga, Zagreb, 1999. Anzelmo, C. 68, 69, 70
VASILJ, K., Ljepota i umjetnost, ZIRAL, Chicago-Roma-Zürich-Toronto, Anzenbacher, A. 21, 22, 121
Arhimed 10, 11, 120
1979. Aristip 29, 43
VELJAČIĆ, Č., Filozofija istočnih naroda, Nakladni zavod Matice Aristotel 13, 20, 29, 30, 31, 33, 34, 35,
hrvatske, Zagreb, 1982. 36, 38, 39, 44, 48, 50, 51, 52, 53, 55,
VEJNOVIĆ, N., Povijest filozofije, Školska knjiga, Zagreb, 1968. 57, 60, 61, 65, 66, 69, 70, 71, 73, 74,
VEREŠ, T., Filozofsko-teološki dijalog s Marxom, FTI DI, Zagreb 1981. 75, 80, 81, 82, 83, 88, 95, 101, 106,
108, 114, 120, 121, 124, 128, 129
VUKMAN, Z., Kršćani u politici, gdje ste?, Zagreb, 2009. Aurelije, M. 29, 55, 58, 64, 66
WEISSGERBER, J., Kopernik i Galileo, Život 28, Zagreb, 1973. Augustin, A. 23, 29, 64, 65, 66, 69, 81
WINDELBAND, W., H. HEIMSOETH, Povijest filozofije, Naprijed, Averroes 29, 72, 75
Zagreb, 1978. Avicena 29, 50, 73, 74, 75
WINDELBAND, W., Istorija filozofije, Book & Marso, Beograd, 2007.
Bacon, F. 29, 84, 88
WITTGENSTEIN, L., Logičko-filozofski traktat, Veselin Masleša,
Badrov, B. 29, 119
Sarajevo, 1960. prijevod G. Petrović Bazala 56, 57, 58, 62
ZELIĆ, I., Vodič kroz filozofiju, Verbum, Split, 2007. Vjera i politika, Benković, B. 82
Zbornik radova, Religijski niz, Zagreb, 2009. Berkeley, G. 84, 89
ZEC, Z., Izreke o jogi, Beograd, 1977. Berdjajev, N. 15, 22, 29, 104, 119
Bergson, H. 29, 112, 119
Bošković, J., R. 93

61
Bošnjak, B. 20, 30, 33, 34, 35, 36, 37, Grbavac, M. 19
38, 44, 51, 57, 60, 61, 65, 66, 75
Bruno, G 29, 77, 80, 82 Hardt, M. 29
Buddha, 18, 18 Hegel. G. W. F. 9, 11, 17, 18, 22, 26,
39, 95, 98, 99, 102, 103, 105,
Campanella, T. 29, 78, 81 109, 115, 116, 129
Canterburyjski, A. 29, 68, 70 Heidegger, M. 29, 108, 109, 114, 119
Carnap, R. 106 Heraklit 12, 28, 29, 30, 31, 3, 33, 36,
Cassirer, E. 29, 117 55, 99, 120
Chomsky, A. N. 29, 117 Hipija 29, 39
Cipra, M. 55, 69, 103, 126, 127 Hitler, A. 108, 124
Ciceron 29, 54, 56, 57, 61 Hobbes, T. 29, 84, 89, 90, 92, 95, 96
Comte, A. 29, 106 Holbach, P. 93
Hume, D. 29, 84, 89, 90, 92, 95, 96
Darwin, C. 111, 112 Husserl, E. 29, 108, 110
De Man, P. 114 Huxley, A. 126
Demokrit 29, 35, 36, 60, 72
Derrida, J. 29, 114 Ilirik, M. V. 29, 82
Descartes, R. 29, 114
Diderot, D. 92, 93 Jaspers, K. 10, 29, 107, 119
Dilthey W. 111
Diogen 29, 34, 40, 42, 43, 44, 51, 55, Kaliklo 29, 39
57, 60 Kant, I. 20, 21, 29, 94, 95, 96, 97, 98,
Dvorniković, V. 16, 102 99, 102, 109, 110, 117, 127
Kepler, J. 79
Epiktet 29, 57, 102, 124 Kierkegaard, S. 29, 103, 107, 108, 119
Epikur 29, 35, 59, 60 Kolakovski, L. 105
Empedoklo 29, 32, 33, 34, 36, 99 Konfucije 17, 62, 65
Eriugena, J. S. 68, 70 Kopernik, N. 13, 79, 81, 93, 95
Koplston, F., 28, 30, 32, 33, 35, 36,
Feuerbach, L. 29, 105 39, 40, 42, 43, 49, 50, 53, 56, 57,
Fichte, J. G. 10, 29, 95, 96, 98, 99 58, 61, 63, 68, 75, 76
Filipović, V. 81, 106, 111, 120 Krist, I. 22
Filon 29, 63, 64, 65, 75 Ksenofan 29
Frankl, V. 12, 13, 14 Kuzanski, N. 29
Freud, S. 29, 111, 112 Leibniz, G. W. 29, 84, 85, 86, 88, 92,
Focht, I. 119 93, 99, 115
Leukip 29, 35, 36
Galilei, G. 79 Locke, J. 21, 29, 84, 87, 89, 92
Goethe, J. W. 88, 119, 120 Luther, M. 29, 81, 82, 104
Gorgija 29, 39

62
Machiavelli, N. 729, 77, 79, 83 94, 101, 102, 103, 110
Majmonid, M 29, 75, 76 Scot, J. D. 29, 68, 69, 82
Marx, K. 22, 29, 105, 111, 115, 116, Searle, J. R. 116
117, 121, 123 Seneka 29, 55, 57
Marulić, M. 82 Sizif 15
Mill, J. S. 20, 29, 106 Sofoklo 39
Montesquieu 93 Sokrat 11, 29, 39, 40, 41, 42, 43, 44, 45,
Morus, T. 29, 80, 123 46, 49, 57, 74, 95, 103, 127, 129
Spinoza, B. 29, 84, 85, 86, 97, 98, 115
Napoleon 15, 98, 99, 124 Stein, E. 29, 110
Newton, I. 79, 88, 93, 106, 120
Nietzsche, F. 29, 102, 103, 104, 105, Šarčević, A. 29, 119
107, 109, 124, 129
Nikomah 49, 52 Tales 20, 26, 27, 29, 33
Tertulijan 65
Occam, W. 29, 70, 71 Teodor, A. 29, 43
Twain, M. 9
Parmenid 29, 30, 31, 33, 50, 85, 99 Toma, A. 65, 69, 70, 75, 120
Pascal, B. 20, 29, 84, 85, 88 Tomić, D. 66, 67, 68
Petrić, F. 29, 82, 120
Petronijević, B. 18, 81, 83, 86 Vasilj, K. 29, 130
Piron 29, 61 Vejnović, N. 32, 35, 53, 100
Pitagora 17, 27, 28, 29, 36, 84 Veljačić, Č. 13
Platon 13, 27, 29, 31, 39, 41, 42, 44, Vlačić, M. 82
45, 46, 47, 48, 49, 50, 52, 53, 55, Voltaire, F. M. 92, 105, 128
60, 63, 64, 65, 67, 69, 73, 74, 80,
81, 95, 99, 108, 116, 121, 127 Wittgenstein, L. 29, 113
Plotin 29, 63, 65
Plethon 29, 80
Popper, K. R. 29, 115, 116
Posidonije 29, 56
Premec, V. 29, 120
Protagora 29, 38, 39, 43, 61

Rousseau, J. J. 19, 29, 89, 91, 92, 93

Russell, B. 29, 113, 114

Sartre, J.-P. 29, 107, 119

Savonarola, G. 29, 77, 78, 79
Schelling, F. W. J. 29, 95, 97, 98, 99
Schopenhauer, A. 11, 16, 29, 43, 46,

63