Slobodni neupravni govor (sng)

Riječ je o sintaktičkoj konstrukciji »bez koje se moderna umjetnost pripovijedanja uopće ne da zamisliti«,
te da je uprav revolucija u umjetničkom izrazu »nastala onoga časa kad je pripovjedač odlučio da
gledište vlastitih junaka pretpostavi vlastitome« upotrijebivši sng, a gramatike da nam o toj u pisaca i
urbanih govornika rasprostranjenoj porabi – šute (Frangeš, 6). Šute sve do posljednje (Katičić, 34), gdje
se, u gramatici po prvi put, sng i definira (»prenošenje tuđega u vlastiti govor«), i gdje se tipološki
ilustriraju gramatički ostvaraji te pripòvjedne tehnike (zamjenom lica, nadovezivanjem na rečenicu s
glagolom govorenja – verbum dicendi, njegovim ispuštanjem, uvođenjem čestica da) pružajući
mogućnost »da se okretno prikažu složene situacije i stilističke tančine ìzrāzē u finim preljevima« (isti).

Treći, i teoretik i hermeneut (Malić, 6), dobrano ranije imenovao je sng »pojavnim oblicima autorskoga
komentara« kolebajući se još da li da ga nazove »unutrašnjim monologom« likova, pa za potkrepu o
jednom »svevlađu« takva monologa uzimlje ovaj primjer:

Pukovnik Kristijan Barutanski, gospodar Blitve, mislio je o sebi, o svom položaju u blitvinskom prostoru i
vremenu otprilike ovako: jednog dana, prije ili kasnije, ustrijelit će me kao psa.

(Banket u Blitvi, I)

Rečenica – nastavlja isti – počinje u trećem licu (autorova relacija), da bi se nakon nekoliko neophodnih
informativnih riječi parataktički prebacila u pripovijedanje u prvom licu. Granica između autorovih riječi i
unutrašnjeg monologa pukovnika Barutanskog jasno je naznačena dvjema točkama (:).

Usložnjeniji primjer sng-a bit će promotren izvorno i u nekolikim prijevodima (komparacije/kontrastacije

radi):

Rekao mu je [Kyriales] da je on, Filip, priroda pasivna. [...] Pred Filipom da stoji sasvim sterilna patnja,
mnogo riječi, samoobmanjivanje nošeno spolnim poticajima, a eventualno i samoubojstvo! Ali ova
posljednja varijanta da nije vjerojatna, jer da je Filip po svojoj prirodi organizam slab i kukavan, a slabe i
kukavne vrste u životinjstvu da se obično ne uništavaju.

(Povratak Filipa Latinovicza)

U odlomku se čak četiri puta ostvaruje kategorija es-en-ge-a: počevši izvještajno, neupravnim govorom s
glagolom govorenja (Rekao mu je... da je) pripovijedanje onda nijansirano/rafinirano prelazi u
zatomljivanje pripovjedačeva »sveznalaštva« i sveznačnosti ističući stajalište lika (aktant Kyriales), i to

sintaktičkim sredstvom postponiranja veznika (1. da stoji, 2. da nije, 3. da se... ne uništavaju), a jedanput
antigramatemskim udvajanjem uzročnoga s izričnim veznikom (4. jer da): baš tim »zakašnjenjem«
veznika dosegnuto je umijeće modernog pripovijedanja; preinačen u vezničku antepoziciju (ili u vezničku
omisiju) i gramatemskim neudvajanjem: 1. (Da) pred Filipom stoji... 2. Ali (da) ova posljednja varijanta
nije... 3. jer je Filip... 4. a (da) slabe i kukavne vrste... obično se uništavaju – tekst bi bio srozan na
pretkažljiv neupravni govor, na razine referencijalne (tek) banalnosti, na izražajnu neutralnost, na onaj
tzv. nulti stupanj stilističke obilježenosti.