Don Boscov odgojni sustav

Krstić, Ana

Undergraduate thesis / Završni rad

2020

Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / stručni stupanj: Josip Juraj
Strossmayer University of Osijek, Faculty of Education / Sveučilište Josipa Jurja
Strossmayera u Osijeku, Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti

Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:141:065346

Rights / Prava: In copyright

Download date / Datum preuzimanja: 2020-12-30

Repository / Repozitorij:

FOOZOS Repository - Repository of the Faculty of

Education
SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA OSIJEK
FAKULTET ZA ODGOJNE I OBRAZOVNE ZNANOSTI

Ana Krstić

DON BOSCOV ODGOJNI SUSTAV

ZAVRŠNI RAD

Osijek, listopad 2020.

 SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA OSIJEK
FAKULTET ZA ODGOJNE I OBRAZOVNE ZNANOSTI

Sveučilišni preddiplomski studij Ranoga i predškolskog odgoja i obrazovanja

DON BOSCOV ODGOJNI SUSTAV

ZAVRŠNI RAD

Predmet: Opća pedagogija

Mentor: doc. dr. sc. Maja Brust Nemet
Student: Ana Krstić
Matični broj: 1003088745
Modul: Izvanredni studij Ranoga i predškolskoga odgoja i obrazovanja

Osijek, listopad 2020.

SAŽETAK
Ovaj pregledni rad prikazuje život i djelo katoličkog svetca, teologa i pedagoga Ivana Bosca. Prvi
dio rada prikazuje njegov život te prikazuje događaje u životu koji su pomogli oblikovati njegov
rad te pedagoško i filozofsko - odgojno djelovanje. Cilj ovog rada je prikazati doprinos don Bosca
u povijesti nenasilnog obrazovanja. Don Boscov obrazovni pristup donio je velike promjene u
obrazovni sustav te je kontrastna slika pretjeranim represivnim metodama, koje su bile uobičajena
praksa prije i za njegova vremena. Svojim djelovanjem, Ivan Bosco se smjestio na popis osoba
koje su se svojim životom i djelovanjem zalagali za sprječavanje nasilja nad djecom.

U središtu don Boscova obrazovnog sustava su katoličke vrijednosti bez kojih bi on bio nezamisliv.
On počiva na ljubaznosti, razumu i vjeri, a kršćanski je humanizam filozofski centar na kojem se
zasniva pedagoško djelovanje. Za don Bosca, neraskidivost odgoja i vjere blisko veže njegov
odgojni sustav s istinama kršćanstva, te je vjera utkana u samu srž temeljnih načela kojih se drži.

Ključne riječi: Don Bosco, odgoj, odgojno - obrazovni sustav, preventivni sustav

I
SUMMARY

This review paper presents the life and work of the Catholic saint, theologian and pedagogue
Giovanni Melchiorre Bosco (John Bosco). The first part of the paper presents his life and shows
the events in his life that could have shaped his work, pedagogical and philosophical - educational
activities. The aim of this paper is to present Don Bosco's contribution to the history of non-violent
education. Don Bosco’s educational approach brought major changes in the education system and
is a contrasting picture to the excessively repressive methods that were common practices before
and during his time. Through his work, he placed himself on the list of people who, through their
lives and work, advocated for the prevention of violence against children.

At the heart of don Bosco's education system are Catholic values without which the system itself
would be unthinkable. It rests on kindness, reason and faith. Christian humanism is the
philosophical center on which pedagogical action is based. For Don Bosco, the indissolubility of
education and faith closely links his educational system with the truths of Christianity, and faith is
woven into the very core of the fundamental principles it adheres to.

Key words: Don Bosco, education, educational system, preventive system

II
SADRŽAJ

1. UVOD 1
2. BIOGRAFIJA DON IVANA BOSCA 3
2.1. Rano djetinjstvo 3
2.2. Srednje djetinjstvo 4
2.3. Odrasla dob 5
3. DRUŠTVENE I GOSPODARSKE PRILIKE 19. STOLJEĆA 8
4. PEDAGOGIJA DON IVANA BOSCA 11
5. PREVENTIVNA METODA ODGOJA PREMA DON BOSCOVOM MODELU 16
6. PREVENCIJA POREMEĆAJA U PONAŠANJU PREMA DON BOSCOVU MODELU 20
6.1. Elementi preventivnog sustava 20
6.2. Uvjeravanje i kazna 21
6.3. Animiranje 21
6.4. Animator 22
6.5. Dobri kršćani i pošteni građani 22
7. SUVREMENOST DON BOSCOVE PEDAGOGIJE 24
7.1. Postavke pedagogije djelotvorne ljubavi 24
7.1.1. Odgajatelj 24
7.1.2. Odgojno očinstvo 25
7.1.3. Postavke preventivnog sustava 25
7.1.4. Ljubav kao pokretač 25
7.1.5. Zdravlje, znanost i svetost 25
8. RASPRAVA 27

9. ZAKLJUČAK 29
LITERATURA 30

III
1. UVOD

Ivan Bosco (Giovanni Melchiorre Bosco), poznatiji kao „don Bosco“ katolički je svećenik,
odgajatelj mladih, utemeljitelj crkvene družbe salezijanaca i salezijanki (Kćeri Marijine) i svetac
Katoličke Crkve (Vujić, 2005). Talijanski svećenik jedan je od najznačajnijih teologa, filozofa i
pedagoga svoga vremena, te se može reći da je duhovni genije i veliki socijalni reformator. Njegove
metode uvele su revoluciju u pristupu odgoja djece i mladih. On je bio jedan od prvih koji izbacuju
fizičko kažnjavanje kao metodu odgoja djece i mladih. Na početku 19. stoljeća u Europi završava
doba Napoleona i njegovih osvajanja te počinje doba Industrijske revolucije. U talijanskom selu
Becchi, sin Franje i Margaret Bosco, Ivan Bosco, trebao je preuzeti obiteljski dom. Odrastao je
radeći kućne i poljoprivredne poslove uz braću i obitelj pod teretom siromaštva koji je ublažavala
njegova majka, koja je nakon smrti njihova oca svojim primjerom utkala vrline poštenog života,
kršćanske snage i straha od Boga. Margaret Bosco je za Ivana stup dobrote. Upravo njoj se i
povjerio te joj rekao: „Kad porastem postat ću svećenik i razgovarat ću s djecom cijelo vrijeme i
učinit ću sve za njih!" (Lemoyne, 1965, 182).

Don Bosco bio je svećenik koji je djetinjstvu usnuo proročki san, da će biti učitelj oko kojeg će se
okupljati mnoga djeca. Tada ga nije znao protumačiti, ali kada se kasnije u životu počeo ostvarivati,
shvatio je poruku. 1835. godine kao dvadesetogodišnjak ulazi u sjemenište. 1841. godine Don
Bosco postaje svećenikom te počinje okupljati napuštenu mladež uz Bartolomeja Garellija s kojim
započinje svoj odgojno-pastoralni rad. Prvi oratorij ispočetka je bio selilački, a uskoro se smješta
u Valdoccu u Torinu, gdje iznajmljuje Pinardijevu kuću te uskoro započinje i strukovne radionice,
kako bi zanatski osposobio mladiće koji dolaze u njegovu skrb. Torino tako postaje središte
njegova djelovanja. 1846. Don Boscu se pridružuje njegova majka Margarita, koja će s njim ostati
kao „mama siromašnih dječaka“ (Lemoyne, 1965, 196) sve do svoje smrti 1856. 1859. godine
službeno osniva salezijance te 1863. osniva prvu kuću van Torina. Nakon smrti 1888. godine, Don
Bosco je 1929. proglašen blaženim, a 1934. na sam Uskrs svetim. Blagdan mu se slavi 31. siječnja.
Papa Ivan Pavao II proglasio ga je 1988. ocem i učiteljem mladeži, a njegov preventivni sustav
ponudio je Crkvi kao odgojnu metodu (DonBosco.hr, 2020).

Koliko je don Bosco bio velik socijalni reformator i borac za prava svih ljudi, pokazuje činjenica
da prihvatio one koje su svi odbacili. Delikvente, kriminalce, razbojnike, neodgojene i prljave
mladiće koje nitko nije htio niti pogledati. Upravo je don Bosco takvima išao i takvima pružao
utočište. Vjerovao je u njih kada nitko drugi nije vjerovao. Djelovao je kada nitko drugi nije
djelovao te je upravo zato i pridobio njihovo povjerenje. Spasio ih je od propasti, vratio nadu u
život i omogućio im da budu zdravi dio društva.

Don Bosco nije bio osoba koja je samo govorila što i kako treba činiti, nego se vlastitim primjerom
ponašao kako je htio da se drugi ophode jedni prema drugima. Za svakoga je imao vremena i prema
svakome je bio otvoren. Bio je autentičan i iskren i upravo zato je mnoge mlade (i stare) privlačio
sebi. Don Bosco je doista živio načela preventivnog sustava koja je zagovarao, postavljajući se kao
uzor i odgajateljima i mladima. Doista, on ne samo da je postavio pravila za preventivni sustav,
nego je i sam postao kamen temeljac na koji su se mogli osloniti (Bianco 2003).

Upravo zbog njegove karizme i bogate ostavštine, don Boscova pedagogija i odgojni sustav
predmet su proučavanja u ovome preglednom radu.

Prvo poglavlje, odnosno biografija prikazuje osobine koje je don Bosco imao kao dječak, a koje su
se kasnije pokazale kao glavni pokretači njegova djelovanja u kasnijem životu. Također, prikazuju
se uvjeti u kojima je odrastao te koje su utjecale na njegov emocionalni razvoj, zrelost te su ga
oblikovali u empatičnu osobu, a upravo ta empatija mu je pomogla da razumije dječake koje je
okupljao oko sebe. Drugo poglavlje stavlja djelovanje don Bosca u kontekst vremena i povijesno
– gospodarskih prilika u kojem on djeluje. Sljedeće poglavlje prikazuje glavna obilježja
preventivnog sustava, odgojno-obrazovnog sustava koji je don Bosco primjenjivao sa svojim
suradnicima u oratorijima –ustanovama u kojima bi obitavali učitelji i učenici te stjecali vrijedna
znanja za nastavak života. U radu su određene situacije potkrijepljene primjerom crtica iz života
don Bosca pa je tako rad obogaćen anegdotama koje opisuju njegovo djelovanje.

Zaključak obuhvaća najvažnije poruke don Bosca te iznosi glavne poruke u odgojno-obrazovnom
smislu. Odgajatelj se, prema don Boscu, mora davati u potpunosti odgajanicima te „mora voljeti
što vole mladi“ kako bi uspio doprijeti do srca odgajanika jer jednom kad zadobije njihovo
povjerenje otvara mu se put za maksimalni doprinos njihovim životima.

2
2. BIOGRAFIJA DON IVANA BOSCA

2.1. Rano djetinjstvo

Don Bosco rođen je 16. kolovoza 1815. godine u malenom talijanskom selu Becchi nedaleko od
grada Torina. Roditelji Franjo i Margareta na krštenju su mu dali ime Ivan Bosco, iako su ga od
milja zvali Ivica (Giuanin), a osim njega imali su i sina Josipa koji je bio dvije godine stariji od
Ivana (Chiavarino, 2013). Ivan i Josip imali su još jednog (polu)brata Antuna koji se rodio tati u
prvom braku te je bio vrlo nestašan i svadljiv (Bianco, 2003).

Obitelj je teško živjela jer je to razdoblje bilo obilježeno velikom krizom i bijedom u društvu. Uz
sve probleme i siromaštvo koje su proživljavali, događa se velika tragedija kada Ivanov otac jednog
ljetnog dana, obolijeva od groznice i zadobiva upalu pluća od koje umire. Bilo je to 11. svibnja
1817. Godine, a Don Bosco je imao svega 2 godine (Bianco, 2003). Uplakana i potresena majka
pokušava izvući sina iz sobe, a on još nesvjestan situacije mucajući govori: „Ako tata ne dođe, ne
idem ni ja“, na što majka brizne u plač i odvlačeći mu govori: „Jadni sine, ti više nemaš oca!“
(Bianco, 2003, 11). Upravo ovaj traumatski događaj je ozbiljno utjecao na obiteljsku situaciju i
obilježio Ivanov život te je očinski lik imao važnu ulogu u Don Boscovu životu.

Prerani gubitak oca razvit će dva temeljna stava kod don Bosca prema očinstvu – prvo, don Bosco
će od najranijeg djetinjstva težiti prema traženju i uspostavljanju prijateljskih odnosa s odraslim
„očinskim“ likovima i drugo, polazeći od vlastitog iskustva, Ivan Bosco uspijeva razviti
suosjećanje prema djeci koja odrastaju bez roditelja i bilo kakve ekonomske, socijalne ili
emocionalne podrške. Kroz duhovno vodstvo i praćenje njihova života u Oratoriju i nakon
odrastanja, Don Bosco postaje duhovni otac mnogim dječacima (Giraudo, 2007). On otvara vrata
svojih oratorija socijalno ugroženoj djeci i mladima pružajući im sigurnost, zaštitu i priliku za
obrazovanje, kako bi u budućnosti mogli samostalno privređivati novac.

Obitelj Bosco nastavlja život bez oca, a majka Margareta preuzima sve poslove na sebe. Uz odgoj
djece – kupovala je sjeme i prodavala plodove s imanja, orala je, sijala, vezivala snopove, prevozila
ih volujskim kolicima na gumno, plastila, vršila, skupljala žito u žitnicu i nosila u mlin: „Nadničari
su je jedva sustizali, jer Margareta bijaše žena koju nije bilo lako slijediti.“ (Bianco, 2003, 15). Uz
djecu, živjela je sa svekrvom koju je „poštivala kao kraljicu i slušala ju u svemu“ (Bianco, 2003,
15). Ivan je uz igru s dječacima ubrzo počeo pomagati majci.

S osam godina Ivan je trebao krenuti u školu, ali zbog financijskih neprilika školovanje započinje
godinu dana kasnije uz pomoć tete Marijane kod don Josipa Lacquee, svećenika i učitelja u
Caprigliu, nedaleko od Ivičine kuće. Čim je naučio čitati, knjige su postale njegova strast

3
(Chiavarino, 2013) te je znao odbijati prijatelje za igru, jer je već tada znao da želi postati svećenik
i da za svećenički poziv mora puno učiti.

S devet godina Ivica sanja svoj prvi proročki san u kojem gleda tajanstvenu osobu, koja mu
zapovijeda da poduči skupinu razuzdanih mladića oko sebe – tajanstvena osoba mu dodjeljuje
Učiteljicu „bez koje svako znanje postaje ludost“ (Chiavarino, 2013, 6). Godinu dana kasnije prima
prvu svetu pričest, događaj koji je bio iznimno važan za njega i nakon kojeg će nastaviti školovanje
u javnim školama.

2.2. Srednje djetinjstvo

Zbog čestih sukoba s polubratom Antunom i radi boljih mogućnosti školovanja, Ivicu šalju na
imanje obitelji Moglia, gdje je radio teške poslove. Godine 1829. upoznaje svećenika don Josipa
Calossa, čiju propovijed sluša na pučkoj misiji te mu Calosso obećava pomoć u učenju gramatike
i latinskog. Calloso je toliko zavolio Ivana da ga je hrabrio: „Ne brini za svoju budućnost, ja ću ti
pomoći i dok budem živ ništa ti neće manjkati. Ako umrem, svejedno ću se pobrinuti za tebe.“
(Bianco, 2003, 31). Upravo Calloso postaje Ivanov duhovni otac te su se jedan za drugoga
emotivno jako vezali. Calloso ga je podučavao talijanski, latinski, gramatiku te je završio osnovnu
školu kod njega. Osim škole, Calloso je ga pripremao za sjemenište, a Ivan je po prvi puta „osjetio
da ima duhovnog vođu i prijatelja“, što saznajemo iz Boscovih osobnih zapisa iz kasnijeg života
(Bianco, 2003, 32). No, kao i s biološkim ocem, morao se vrlo brzo oprostiti i od ovog oca – Callosa
umire dva dana nakon srčanog udara. Ivanu na samrti predaje svu svoju ostavštinu da nastavi
školovanje.

S petnaest godina Ivan odlazi u gradić Castelnuovo da završi srednju školu, a tamo je smješten
kod krojača. Uz učenje, Ivan je često svraćao u krojačevu radionicu te mu je pomagao i učio nove
vještine, kao i kod kovača koji je bio u neposrednoj blizini. Otud Ivanu mnoga znanja kojima je
kasnije podučavao svoje dječake.

1831. godine sa šesnaest godina nastavlja školovanje u Chieri kod gospođe Lucije Matta, čijem
sinu pomaže u učenju. U školi se mnogi, kako djeca tako i učitelji, dive znanju kojim raspolaže,
vještinom prevođenja djela i zapamćivanjem predavanja te uviđaju da je darovit i proglašavaju ga
genijalcem. Mnoga djeca počinju tražiti od njega pomoć u učenju, na što on rado i nesebično
pristaje (Bianco, 2003). U to doba uspostavlja bratsko prijateljstvo s Alojzijem Comollom kojeg
više puta štiti od vršnjačkog nasilja te postaju nerazdvojni prijatelji.

4
 2.3.Odrasla dob
1834. godine, sa dvadeset godina, susreće oce franjevce koji ga pozivaju kod njih u sjemenište, ali
mu se u snu objavljuje jedan franjevac koji mu kaže da kod njih neće naći mir, nego da ode u drugo
mjesto-sjemenište (Chiavarino, 2013). 25. listopada 1835. oblači svećeničku haljinu i ulazi u
sjemenište u Chieriju. Vrlo dirljiv trenutak dogodio se uoči kleričkog oblačenja kada mu je majka
dala savjet kojeg je doista poslušao, a on je glasio ovako: „Ivane“, - rekla mu je – „obukao si
svećeničko odijelo i ja se tome veoma radujem. Zapamti, ipak, nije odijelo ono što čini tvoj stalež
časnim i uzvišenim, nego krepostan život. Ako ikada dođeš u napast da posumnjaš u svoj poziv, za
ljubav Božju, Ivane, nemoj sramotiti ovu odjeću, odmah je odloži. Radije bih da mi je sin siromašan
seljak nego svećenik koji zanemaruje svoje dužnosti. Kad si se rodio, posvetila sam te Majci
Božjoj. Kad si pošao u školu, njoj sam te preporučila. Sada ti stavljam na srce: budi posve njen…“
(Chiavarino, 2013, 49).

Ivan je u velikom sjemeništu, kao uzoran svećenički pripravnik, proveo šest godina. Bio je izvrstan
student, veseo mladić, uvježban u strpljivosti i obuzdavanju žestoke prirode, te vladanju sobom
(Bianco, 2003).

2. travnja 1839. Alojzije Comollo umire u 22. godini, a Ivan ima novi san u kojemu mu se ukazuje
Alojzije i viče mu: „Bosco, spašen sam!“ od kojeg se toliko uplašio da se razbolio (Chiavarino,
2013, 60).

Godine 1841. Ivan je zaređen za svećenika i od tada postaje „don“ Bosco, u dvadesetpetoj godini
života. Nekoliko mjeseci poslije don Bosco započinje svoje učiteljsko-odgajateljsko poslanje
jednim događajem. Naime, susreće dječaka Bartolomeja Garellia kojeg spašava od batina jednog
župljanina i razgovoru s njim saznaje da je siroče, bez oba roditelja, neuk i zatvoren u sebe. Don
Bosco ga proglašava svojim (prvim) učenikom i poziva ga odmah na poduke, na što ovaj rado
pristaje i već iduće nedjelje dovodi šestoricu novih dječaka (Bianco, 2003). I tako je počeo don
Bosco sa svojim budućim poslanjem te tako određuje svoj put: osnovati oratorij i posvetiti se
odgoju siromašnih i napuštenih dječaka (Chiavarino, 2013).

Nakon tri godine napušta Konvikt i odlazi u Valdocco voditi bolnicu Malu bolnicu svete Filomone
te upoznaje vlasnicu, markizu Barolo, koja mu dopušta da „svoje mangupe okupi u jednom
dvorištu“ – prvom (privremenom) oratoriju (Bianco, 2003, 50). Dječaci su postajali sve brojniji, a
buka sve veća i veća. Grofica time nije bila oduševljena te im je nakon osam mjeseci naredila da
se isele.

5
Slijedilo je razdoblje čestog seljenja, ali uvijek bi se nekako snašli. Don Bosco je imao viziju da će
uskoro imati crkvu, kuću i veliko dvorište za igru, iako su tada bili na ulici, to se u konačnici i
ostvarilo. 5 travnja 1845. upoznaju gospodina Pinardija i on im pokazuje trošnu kuću, koju im daje
u najam zajedno s livadom, a don Bosco će svojim dječacima ushićeno: „Radujte se, sinovi moji!
Pronašli smo kuću.“ (Bianco, 2003, 60). Don Bosco sa svojim dečkima šupu pretvara u kapelicu,
kuću pretvara u oratorij, a „ispred kapelice bio je prostor za igru, kako je don Bosco želio. Misa,
vjeronauk, pjevanje i molitva neprestano su se izmjenjivali s igrom, trčanjem, bacanjem klisa,
hodanjem na štakama, igrama na uže i drugim zabavama koje je sam don Bosco neprestano
obogaćivao novima“ (Bianco, 2003, 61).

Oratorij raste i organizira se, a don Bosco započinje objavljivati Katoličko štivo, katehetske
tekstove i spise iz crkvene povijesti. U oratoriju se otvaraju prve radionice za postolare, krojače,
tiskare, kao i konvikt za učenike, koji tvore prvu jezgru buduće Salezijanske družbe (Chiavarino,
2013). Nedugo nakon otvorenja, nedjeljom je oratorij pohađalo do sedamsto dječaka (Bianco,
2003).

1854. u konvikt dolazi Dominik Savio, uz Ruu i Cagliera koji će postati Boscovi najbliži suradnici.
Dominik Savio poseban je, jer je došavši u oratorij htio postati svet te se mnogo trudio da to i
postane, a upravo njegovom inicijativom, uz don Boscov blagoslov, osnovao je Družbicu
Bezgrešne iz koje su se kasnije zapravo razvili salezijanci, novi svećenički red. Don Bosco je o
Saviju često govorio kako je bio izuzetno odgovoran i predan izvršavanju svojih dužnosti
(Chiavarino, 2013). Nakon tri godine prevedene s don Boscom, Savio se razbolijeva od upale pluća
i umire u 14. godini života, a papa Pio XII ga 97 godina poslije proglašava svetim. 1856. umire i
don Boscova majka Margareta koja je zadnje godine života provela u oratoriju na don Boscov
zahtjev, jer je htio da njegovi dečki uz duhovnog oca imaju i majku (Bianco, 2003).

Konačno, 18. prosinca 1859. godine osniva se salezijanska družba na sastanku u kojem je bilo
prisutno 18 osoba te don Bosca proglašavaju vrhovnim poglavarom, a svi prisutni zavjetuju se na
siromaštvo, čistoću i poslušnost. Don Bosco je znao da će salezijanski put biti težak i mukotrpan
put, jer je 1847. godine usnuo san u kojem mu se ukazala Gospa i vodila ga kroz cvjetnu sjenicu
preplavljenu ružama, a pod ružama trnje koje mu ozljeđivalo noge; u snu su se pridružili i drugi
ljudi, ali su mnogi odustali ne želeći trpjeti – upravo taj proročki san bio je priprema i najava da
će često biti sam na salezijanskom putu, ali da će uz Gospu izdržati sve poteškoće, što se na kraju
i ostvarilo (Bianco, 2003).

1863. godine otvara se „malo sjemenište“ u Mirabelu što je označio početak salezijanskih zavoda
za dječake iz puka, a iste godine don Bosco počinje s gradnjom svetišta Marije Pomoćnice u Torinu,
6
što je opet bilo ostvarenje proročkog sna iz 1844. i Gospinog ukazanja u snu. Otvaraju se i zavodi
u Lanzu (1864), Alassiju (1870), sirotište u Marassiju (1871), građanski zavod u Varazzeu (1871),
zavod u Valsaliceu (1872) (Chiavarino, 2013).

Između 1870. i 1880. godine rađaju se salezijanske misije u Argentini (za što je don Bosco također
usnuo proročki san), gdje u Buenos Airesu otvaraju blagdanski oratorij, te ekspedicije u Patagoniji
i Ognjenoj Zemlji (Chiavarino, 2013).

Nakon tih putovanja, papa Lav XIII. 5. travnja 1880. godine povjerava don Boscu gradnju crkve
Srca Isusova u Rimu, a on se radi skupljanja novca za izgradnju upućuje u Francusku iduće tri
godine. Gdje god se našao (Pariz, Amiens, Lille i dr.) bio je oduševljeno prihvaćen i svi ga žele
čuti i vidjeti, jer su čuli za njegova djela i utjecaj koji je stvorio u Italiji. Daju mu nadimak „sv.
Vinko Paulski iz Italije“, a na tim putovanjima su se događala mnoga ozdravljenja po njegovim
molitvama, blagoslovima i zagovorima (Chiavarino, 2013).

Iako posve iscrpljen, 1884. godine drugi put putuje u Francusku želeći dovršiti svoje projekte
izgradnje crkava, a prije polaska na put, don Rui predaje svoju oporuku svjestan da neće još dugo
živjeti.

Tri godine kasnije, 1887. posvećena je crkva Srca Isusova u Rimu te iste godine slavi misu na
oltaru Marije Pomoćnice, što je bio iznimno emotivan trenutak za njega. Da radost bude veća,
nakon posvećenja crkve, dolazi nepokretna djevojčica na kolima i želeći vidjeti don Bosca događa
joj se ozdravljenje te ona ustaje s kola nakon čega dotrča do don Bosca – od toga dana Mariju
Pomoćnicu su počeli zvati „Don Boscova Gospa“ (Bianco, 2003).

Nekoliko mjeseci poslije, don Boscovo zdravlje se pogoršalo i on je znao da uskoro odlazi s ovoga
svijeta te da ovaj put neće „pomoći“ molitve njegovih mladića, koje su ga ranije dvaput vratile u
život.

30. siječnja 1888. godine, dan prije nego što će umrijeti, don Bosco je ležao na krevetu. Liječnici
su objavili da će umrijeti tu večer ili sutradan u zoru. Vijest se pronijela oratorijem, a mnogi su ga
htjeli vidjeti. Bilo je tu salezijanaca i mnogih drugih ljudi, ali najdirljiviji trenutak bio je kada se
skupilo preko osam stotina dječaka koji su se došli oprostiti s njim i poljubiti mu ruku. Don Bosco
je umro 31. siječnja 1888. godine u 4 sata i 45 minuta (Bianco, 2003).

Don Rua je ustao i okrenuvši se subraći, glasom isprekidanim od plača uskliknuo: „Sada smo
dvostruki sirotani. Ali tješimo se, ako smo izgubili oca na zemlji, dobili smo zaštitnika na nebu“
(Bianco, 2003). Don Bosco proglašen je svetim na Uskrs 1934. godine, a njegov blagdan Crkva
slavi 31. siječnja.

7
3. DRUŠTVENE I GOSPODARSKE PRILIKE 19. STOLJEĆA

Da bi se jasnije razumio Don Boscov rad i odgojni utjecaj, potrebno je ponešto reći o društvenim i
gospodarskim prilikama u kojima je Don Bosco živio i djelovao. Don Bosco živio je u 19. st. koje
je bilo obilježeno industrijskom revolucijom, čije su posljedice bile mnogobrojne i katastrofalne –
poljoprivreda je propadala, život se selio iz sela u grad, u gradovima se javljao problem
prenapučenosti, a radnička prava su patila. Petitclerc (2009, 36) navodi da se događao prijelaz „iz
seoskog u industrijsko društvo, iz seoskog u gradsko društvo, iz monarhijskog u republikansko
društvo“ te da su ta razdoblja velikih promjena obilježena problematičnim osjećajima kod mladih
koji nisu imali ekonomsku sigurnost iza sebe i obiteljsko vodstvo. Upravo zbog toga, brojni su
mladi osjećali tjeskobu zbog neizbježne i nesigurne budućnosti ispred njih, što dovodi do
narušavanja njihovog mentalnog zdravlja, pogotovo ako su već od početka života bili izolirani od
društva. Neke karakteristike devetnaestog stoljeća: velike migracije seoske populacije u gradove,
gdje se ona umjesto s blagostanjem susreće s još većom bijedom zbog klasnih podjela na vrlo
bogate i vrlo siromašne, nastale kao posljedica velike industrijalizacije u velikim gradovima.

Seoska populacija u gradovima umjesto s blagostanjem susreće se s još većom bijedom zbog
klasnih podjela na vrlo bogate i vrlo siromašne. Novi doseljenici bivaju smješteni u radničke kuće
koje su bile najčešće u podrumima bez svjetla, u smradu, od vlage i odvodnih kanala, bez zraka. U
takvim uvjetima je uglavnom bila smještena cijela obitelj, a prehrambene navike bile su vrlo loše
i siromašne. U takvim uvjetima nisu se mogli zadovoljiti ni osnovni uvjeti za život, a uz
neobrazovanost i prenapučenost mladi životi bi završavali prije nego bi započeli – pojavljivao se
alkoholizam, prostitucija, kriminal, pojava novih bolesti, raspad obitelji, a nerijetko su se problemi
„rješavali“ slanjem mladih u zatvore, jer su mnogi mladi odgovarali pobunama i nasiljem na
novonastalu situaciju (Koščak, 2012).

U taj svijet zalazi jedan katolički svećenik, koji iz čiste ljubavi želi pomoći mladim dječacima i
želi ih izvesti na pravi put. Don Bosco je svoju službu svećenika obavljao u Torinu, koji je jedan
od primjera industrijskih gradova. U svom pastoralnom djelovanju don Bosco je prakticirao i
posjete zatvorima. Duboko pogođen nevoljom mladih života odlučuje: „Treba spriječiti pod svaku
cijenu da tako mladi dječaci završavaju u zatvoru. Hoću da budem spasitelj takvih dječaka.“
(Koščak, 2012, 65). I Don Bosco želi odgovoriti na probleme preventivno tako što će razviti
povjerenje s mladim ljudima na koje će kasnije odgojno djelovati, kako bi u konačnici postali dobri
ljudi, koji neće posezati za rizičnim ponašanjima, ako se osjete ugroženima. Don Bosco čini sve da
spriječi njihovu propast tako što želi djelovati preventivno (onemogućiti rizično ponašanje
prevencijom) i osobno se upušta u tu avanturu, ne mareći za posljedice. Stoga se pedagogija don

8
Bosca naziva i pedagogija djelotvorne ljubavi (Golubović, Polegubić, Beno, 2016). Znao je da se
s mladima postupa nasilno i represivno i smatrao je da to nije način kojim će se mladi promijeniti
na bolje. Mladi su se ponašali nasilno, jer su prema njima bili nasilni, a don Bosco je nasilje tumačio
kao očite znakove pomanjkanja odgoja (Petitclerc, 2009). Don Boscova ideja bila je „otvoriti
centar u kojem bi dječaci napušteni od obitelji našli prijatelje, gdje bi mladi bivši zatvorenici znali
da imaju pomoć i podršku.“ (Koščak, 2012, 65).

„Bitna razlika u odnosu prema mladima od strane države i don Bosca bila je u tome što ih je država
smatrala otpadom i teretom društva, dok su za don Bosca oni bili osobe s dostojanstvom koje su
vrijedne da im se vjeruje i da ih se voli.“ (Koščak, 2012, 65).

Don Bosco se u potpunosti htio predati tim mladićima, djelujući vlastitim primjerom i pružajući
im očinsku ljubav, a to je tumačio ovako: „Posvetiti mladima sve svoje vrijeme i preuzeti njihove
probleme – siromaštvo, rad, nedostatak odgoja, teškoće u razvoju, nedostatak obiteljskog ognjišta.“
Biti prisutan među mladima znači birati njihov svijet, razumjeti njihov jezik i komunicirati njime,
prepoznati njihove težnje i tip života. Biti s njima i u trenucima molitve i rada, ali i odmora,
rekreacije, ondje gdje su mladi najopušteniji (Koščak, 2012, 66).

Inspiracija don Boscu bila su iskustva drugih svećenika i ljudi koji su se bavili sličnim radom
poput Karla Boromejskog i Filipa Nerija (Koščak, 2012). Don Bosco imao je geslo „dobar
kršćanin, pošten građanin“ (Lemoyne, 1966), a podrazumijevalo je da se mladim ljudima omogući
ozračje u kojem vlada kršćanski duh, ali i pruži prilika da putem školovanja, izučavanjem zanata,
dobiju priliku da pokažu vrline i sposobnosti koje su stekli te da će kao takvi postati postati pošteni
građani, jer imaju zdrave temelje stvorene uzornim kršćanskim životom (Koščak, 2012).

Uvidjevši probleme djece i mladih svojega doba, don Bosco je prepoznao važnost preventivnog
djelovanja nasuprot represiji (Koščak, 2012). Don Boscov preventivni sustav nastao je kao reakcija
na situaciju koja je nastala u društvu 19. stoljeća – mnoga djeca i mladi su završavali u zatvoru jer
su stvarali probleme u društvu delikventnim ponašanjem i kriminalnim radnjama često zbog
neimaštine, nedostatka pravilnog odgoja, zapostavljenosti ili činjenice da su ostali bez roditelja ili
skrbnika.

U dobi od devet godina, Don Bosco usnuo je san koji je ostavio dubok dojam na njega te utabao
put kojim je odlučio poći u ostatku svog života. Ovaj san duboko je definirao njegov identitet,
osjećaj svrhe i misiju.

„Sanjao sam da sam u blizini svoje kuće, na vrlo velikom igralištu gdje se mnoštvo djece
zabavljalo. Neki su se smijali, drugi su se igrali, a malo ih je psovalo. Bio sam toliko šokiran

9
njihovim jezikom da sam uskočio u njihovu sredinu, mašući divlje i vičući im da prestanu. U tom
se trenutku pojavio Čovjek, neplemenit, muškog i impozantnog držanja. Bio je prekriven bijelim
letećim plaštem, a lice mu je zračilo takvom svjetlošću da ga nisam mogao gledati izravno. Nazvao
me imenom i rekao mi da se postavim za voditelja tih dječaka, dodajući riječi, “Morat ćete pridobiti
ove svoje prijatelje, ne udarcima već s nježnošću i ljubaznošću." (Bosco, 2011, 62).

San je također definirao njegovu metodu obrazovanja mladih. Od svog djetinjstva, Don Bosco je
počeo prepoznavati razliku između dvije vrste obrazovanja koje su prevladavale u njegovo doba:
one koja je koristila nasilje i agresiju želeći postići svoj plemeniti cilj, i onaj drugi koji se u istu
svrhu oslanjao na nježnost i prikladnu ljubav. Prvi se zvao represivan sustav obrazovanja, a drugi
koji je postupno dobivao na vrijednosti te bivao prihvaćan među avangardnim prosvjetnim
radnicima njegova vremena, bilo je poznat kao preventivni sustav (Braido, 2005).

San u dobi od devet godina iskristalizirao je njegovu percepciju metode koju će slijediti na još
dubljoj razini: osjećao se pozvanim da bude svećenik-odgojitelj usred problematične mladeži. Don
Bosco iskoristio je ujedinjenu snagu razuma, religije i ljubavi stvarajući nenasilnu, neprijeteću
vezu sa siromašnom i napuštenom mladom djecom. Upotrijebio je sva sredstva da pomogne
svakome od njih da shvati potencijal i izvrsnost na koju su pozvani, u duhu njegova zaštitnika,
nježnog svetog Franje Saleškog. Tijekom godina, kako se više ljudi pridružilo njegovoj
salezijanskoj obitelji i zbog širenja ove obrazovne metode, osjećao se dužnim podsjetiti ih da
nasilje neće imati ulogu u njegovoj metodi; da smatra sve oblike kazni nepotrebnim. Da bi se bolje
razumio povijesni značaj ove providonosno osnovane nenasilne opcije, prvo će se prikazati
evolucija koncepta nenasilnog obrazovanja (Braido, 2005).

10
4. PEDAGOGIJA DON IVANA BOSCA

Don Boscova pedagogija može se sažeti u izjavi: „Tko spasi dušu, spasio je sve. Tko izgubi dušu,
sve je izgubio.“ (Bianco, 2003, 203). Upravo ta izjava i kršćanski nauk vodili su Don Bosca kroz
njegov život u radu s mladima – spasiti duše onih koji su u potrebi i u opasnosti od propasti.

U svibnju 1884. godine don Bosco se nalazio u Rimu te je usnuo dva sna, dva dana zaredom. U
snu mu se pojavljuju dva nekadašnja mladića iz oratorija dok im je Don Bosco bio učitelj. Bili su
to Valfre i Josip Buzzeti. Oni mu se dolaze potužiti i zamole ga da pogleda dva prizora – oratorij
prije 1870. i oratorij na današnji dan, 1884. Prvi prizor pokazuje oratorij pun života, mladići su
sretni, igraju igre, neki trče, neki skaču, na drugom mjestu skupina mladića pažljivo sluša svećenika
dok priča priču; na drugoj strani „neki klerik igrao igru leteći magarac“, pjevalo se, orilo od smijeha
na sve strane – „posvuda klerici, svećenici, a oko njih mladići veselo galameći“ (Bosco, prema
Ribotta 1994, 9). Na ovaj prizor don Bosco je bio očaran i vrlo sretan, prisjećajući se uspomena.

U drugom prizoru, iz 1884., nema više veselja niti pjesme, nije bilo onog gibanja, ni živahnosti kao
u prvom prizoru.

„U kretnjama i na licima mnogih mladića izražavala se neka bezvoljnost, premorenost, tmurnost,

nekakva nepovjerljivost koja me ražalostila. Vidio sam, istina, mnoge koji su trčali, igrali blaženom
bezbrižnošću, ali ih je bilo, i to ne malo, koji stajahu osamljeni, naslonjeni na stupove, prepušteni
crnim mislima; drugi po stubama, po hodnicima, po balkonima s vrtne strane da izbjegnu zajednički
odmor; neki su polagano u skupinama šetali i tiho međusobno razgovarali te stalno bacali uokolo
sumnjičave i zlobne poglede: katkad bi se smijali, ali smijeh bijaše popraćen pogledima koji su ne
samo pobuđivali sumnju nego i navodili na pomisao da bi se sveti Alojzije morao zacrvenjeti kad
bi se našao u njihovu društvu. Ali i među onima koji su se igrali našlo se tako bezvoljnih da se
jasno primjećivalo kako ih igre ne vesele.“ (Bosco, prema Ribotta 1994, 9)

Ova dva čovjeka vode razgovor s don Boscom i pitaju ga za savjet – kako da vrate stari sjaj oratoriju
koji se mogao vidjeti prije 1870-te godine? Don Bosco odgovara: „Po ljubavi!“. Josipu nije jasno
što znači taj odgovor pa ga pita ne čini li on svojom žrtvom dovoljno: „Učinio sam što sam znao i
mogao za njih koji su ljubav cijelog mog života!“. Don Bosco nastavlja i objašnjava da ne govori
o njemu, nego da nedostaje ono najbolje: „Da mladići ne budu samo ljubljeni nego da i oni sami
budu svjesni da su ljubljeni“ (Bosco, prema Ribotta 1994, 10). Tvrdi da nije dosta/dovoljno biti
učitelj/odgajatelj, jer učitelj koji odradi svoje predavanje napravio je svoj posao i svećenik koji
održi katedru isto je napravio posao, ali nijedan nije otišao korak dalje i povezao se s učenicima.
Josip traži dodatno objašnjenje, a don Bosco odgovara:

11
„ Tolike godine odgajate mladiće i ne razumijete! Pogledajte bolje! Gdje su naši salezijanci?
Pogledah i vidjeh da se tek malo svećenika i klerika pomiješalo s mladićima, a još ih je manje
sudjelovalo u njihovim igrama. Poglavari nisu više bili duša igara. Većina njih šeta i razgovara
međusobno, ne obazirući se što rade pitomci; drugi promatraju igru, ali uopće ne misle na mladiće;
neki izdaljega nadziru, ali ne ukazuju na učinjene pogreške; poneki ipak opominje, ali rijetko i to
prijeteći. Bio je poneki salezijanac koji se htio pridružiti nekoj skupini mladića, ali sam primijetio
kako se ovi brižno nastoje udaljiti od učitelja i poglavara.“ (Bosco, prema Ribotta 1994, 10)

U snu, nadalje, Don Bosco pita Josipa zašto ne zahtjeva da postupa s mladima kao što on postupa?
Josip odgovara da im govori do iznemoglosti, ali da se mnogi nisu spremni žrtvovati kao nekad.
Nato će don Bosco:

„I tako zanemarujući manje, gube ono više, a to više jesu njihovi napori. Neka vole ono što je
mladima drago pa će i mladi voljeti ono što je poglavarima drago. Na taj će način njihovi napori
biti lagani. Uzrok sadašnjih promjena u Oratoriju jest u tome što određen broj mladih nema
povjerenja u poglavare. Nekad su srca svih bila otvorena poglavarima koje su mladi voljeli i rado
slušali. Ali sada se poglavari drže poglavarima, a ne više očevima, braćom i prijateljima, zato ih se
boje i slabo ih vole. Ako se dakle hoće stvoriti jedno srce i jedna duša, za ljubav Isusovu, treba se
srušiti ta sudbonosna pregrada nepovjerenja i na njezino mjesto postaviti srdačno povjerenje. Neka
poslušnost vodi odgajanika kao što majka vodi svoje dijete. Tada će u Oratoriju zavladati
nekadašnji mir i veselje.“ (Bosco, prema Ribotta 1994, 11)

Slijedi pitanje na koji način će srušiti tu pregradu, a don Bosco odgovara:

„Obiteljski duh s dječacima, osobito na odmoru. Bez obiteljskog duha ljubav se ne očituje, a bez
očitovanja nema povjerenja. Tko želi biti ljubljen, mora pokazati da ljubi. Isus Krist je s malenima
bio malen i uzeo je naše nemoći. Eto nam učitelja obiteljskog duha! Gledan samo za katedrom,
nastavnik ostaje nastavnik i ništa više, ali ako se uključi s mladima u igru, postaje kao brat. Koga
vide samo na propovjedaonici kako propovijeda, reći će kako obavlja ni manje ni više nego svoju
dužnost, ali kad na odmoru rekne koju riječ, ta dolazi od onoga koji ljubi. Kolika su obraćenja
proizvele neke Vaše riječi što su nenadano odjeknule u uhu pokojeg dječaka za vrijeme igre!“
(Bosco, prema Ribotta 1994, 11)

Don Bosco uzora pronalazi u osobi Isusa Krista i time pokazuje kako je kršćanska humanost glavna
filozofija na kojoj se temelji njegova obrazovna metoda.

„Evo vam uzora. Tada više neće biti onih koji rade za ispraznu slavu; koji kažnjavaju samo da bi
osvetili uvrijeđeno sebeljublje; koji će se uklanjati s polja rada zbog zavisti, bojeći se premoći

12
drugoga; koji će ogovarati druge želeći da ga mladi vole i cijene, isključujući sve druge poglavare,
a postiže ništa drugo nego prezir i licemjerno ulagivanje; koji će mu dopustiti da mu srce ukrade
jedno stvorenje i udvarajući njemu zanemariti sve ostale mlade; koji će zbog svoje lagodnosti
zanemariti najstrožu dužnost nadziranja; koji će zbog ispraznog ljudskog obzira propustiti
opomenuti onoga koga treba opomenuti. Ako bude te prave ljubavi, neće se tražiti drugo doli slava
Božja i spas duša. Kad ta ljubav oslabi, tada sve ide nizbrdo.“ (Bosco, prema Ribotta 1994, 11)

Prvi san zaključuje da sredstvo kojim će zavladati obiteljski duh i povjerenje je u točnom
obdržavanju kućnih pravila te da je najbolje jelo kod ručka dobro raspoloženje. Završava:

„Ako se dakle Oratoriju želi vratiti nekadašnju sreću, treba uspostaviti prijašnji sustav: neka
poglavar bude svima sve, uvijek spreman saslušati svaku sumnju i svaku pritužbu mladih; neka
bude oko koje očinski pazi na njihovo vladanje, srce koje traži duhovno i vremenito dobro onih
koje mu je povjerila Božja providnost.“ (Bosco, prema Ribotta 1994, 11)

Sutradan, nastavio se drugi san u kojem se don Bosco nalazio u oratoriju, a pred njim dvorište,
dječaci se igraju i don Bosco razgovara s nekadašnjim pitomcem Oratorija (ili je Josip ili Valfre).
Nastavljaju razgovor, ali ovaj put se više usmjeravaju na osobni rast i razvoj,
postojanost/dosljednost u odlukama, a da snagu i utjehu trebaju tražiti u vjeri, odnosno Bogu.

„Neka ne zaborave da je poniznost izvor svakog mira; neka znaju podnositi tuđe pogreške, jer na
svijetu nema savršenstva; ono se nalazi samo u raju. Neka prestanu prigovaranja, jer ona hlade
srca, a nadasve treba da nastoje živjeti u svetoj Božjoj milosti. Tko nije u miru s Bogom, nema
mira u sebi i nema mira s drugima.“ (Bosco, prema Ribotta 1994, 11)

Don Bosco nastavlja da je prvi uzrok nezadovoljstva nepomirenost s Bogom odnosno grijeh:
„Doista, nepovjerljiv je onaj tko čuva tajne i tko se boji da se za njih ne sazna, jer zna da bi ga
stigla sramota i neugodnost. Isto tako ako srce nije u miru s Bogom, postaje tjeskobno, nemirno,
nesposobno za poslušnost, razdražuje se nizašto, čini mu se da sve ide naopako, i jer nema ljubavi,
zaključuje da ga ni poglavari ne ljube.“ (Bosco, prema Ribotta 1994, 11)

Josip pita je li ne vidi koliko se u Oratoriju ispovijedaju i pričešćuju, a ovaj odgovara:

„Istina je da se često ispovijedaju, ali ono što bitno nedostaje tolikim dječacima koji se ispovijedaju
jest postojanost u odlukama. Ispovijedaju se, ali uvijek iste pogreške, iste bliže prigode, iste zle
navike, istu neposlušnost, isto zanemarivanje dužnosti. Tako se to nastavlja mjesecima i
mjesecima, čak i godinama, a neki tako nastavljaju do petog razreda gimnazije. Vrijeme je da
molimo i stvorimo čvrste odluke; odlučiti ne riječima, nego djelima (Bosco, prema Ribotta 1994,
11).

13
Don Bosco za kraj poručuje da se uzdaju u Gospu, jer će ih ona zagovarati kod Boga te da nikad
ne zaborave njoj se utjecati. Završava moleći ih da svatko dadne svoj doprinos kako bi se vratili
sretni dani nekadašnjeg Oratorija i moli ih da mu obećaju da će sve učiniti da to i ostvare te ih
blagoslivlja i šalje osobne pozdrave i pozdrave pape iz Rima. Iz pisama Don Bosca vide se temelji
na kojima bazira svoje odgojne metode. Bliskost i obiteljska povezanost s dječacima, prisutnost
odgojitelja u njihovim svakodnevnim aktivnostima te dijeljenje zajedničkih radosti i sreće, pomažu
djeci ostvariti odnos povjerenja te emocionalnu povezanost s odgojiteljima. Slični problemi sve se
češće događaju i u odgojno obrazovnim ustanovama danas, gdje se sve više naglaska stavlja na
obrazovni dio. Učitelji, profesori i odgojitelji gube svoje obrazovne uloge zbog pretrpanosti
papirologijom, velikih grupa te razreda i nedostatkom vremena koje bi mogli provesti pružajući
djeci ne samo obrazovanje, nego i odgojnu komponentu. Maria Montessori također tvrdi kako je
igra rad za dijete. Ona smatra da je igra temelj za učenje kod predškolaca. Ipak u mnogim vrtićima
i učionicama danas, mnogi se učitelji i odgojitelji muče usuglasiti intenzivan kurikulum i visoka
akademska očekivanja koja postavlja sustav te mnogi roditelji, što ostavlja nedovoljno vremena za
igru i socijalni kontakt s djecom (American Psychological Association, 2009).

Izvješće koje je objavila neprofitna skupina psihologa i odgajatelja pod nazivom Savez za
djetinjstvo iznosi kako dječji vrtići u New Yorku i Los Angelesu troše gotovo tri sata dnevno na
čitanje i poduku iz matematike i drugih znanosti te pripremu za ispite, a manje od pola sata svaki
dan na "vrijeme izbora" ili igru (American Psychological Association, 2009).

Ista ta djeca vjerojatno nemaju puno vremena za pravu kreativnu igru, koja uključuje maštu van
odgojno - obrazovnih institucija. Zapravo, djeca danas imaju osam sati manje nestrukturiranog
igranja tjedno, nego što su imala prije 20 godina. To vrijeme je prebačeno na ostale aktivnosti poput
sportova, video igra i računalnih igrica.

Igra je doista važna za malu djecu, za socijalni i kognitivni razvoj, a danas se konstanto oduzima.
Hirsh-Pasek i Elkind, psiholozi Američke Udruge Psihologa naglašavaju kako problem nastaje, jer
roditelji i odgajatelji ignoriraju desetljeća dokaza da mala djeca najbolje uče kroz aktivnu,
istraživačku igru (pod vodstvom odrasle osobe), a ne kroz izravne poduke u učionici u obliku
predavanja, flash kartica i igračaka za učenje putem računala, koje ih mogu natjerati da pamte
činjenice za koje nisu kognitivno spremni razumjeti. Pravi problem nije u tome što ne postoje
saznanja o tome što je dobra pedagogija za djecu, nego što ne primjenjujemo već poznate činjenice
(American Psycohological Association, 2009).

Desetljećima nakon Don Boscovih metoda, psiholozi su proširili i usavršili svoje znanje o tome
kako djeca uče kroz igru. Otkrili su da djeca uče prostorne vještine i brojanje kroz aktivnosti poput
14
igranja blokovima, a bogati rječnik mogu pokupiti jednostavno slušanjem knjiga koje se čitaju
naglas. Bogato obrazovanje ne sastoji se isključivo od igre. Don Bosco veliku pažnju pridodaje
edukaciji i zanatskom osposobljavanju dječaka pa ne postavlja pitanja o tome trebaju li odgojno
obrazovne ustanove imati određen kurikulum za djecu, već kako bi se on trebao njima predstaviti,
kako bi se osiguralo maksimalno usvajanje znanja.

Roditelji bi mogli pomisliti da najkritičnije vještine - čitanje, pisanje i matematika - zahtijevaju

ranu i intenzivnu nastavu, ali don Bosco naglašava kako su jednako važne i kreativnost, kritičko
razmišljanje i sposobnost učenja iz neuspjeha - vještine koje se najbolje nauče kroz igru.

15
5. PREVENTIVNA METODA ODGOJA PREMA DON BOSCOVOM
MODELU

Opće shvaćanje odgoja djece kroz stoljeća i širom svijeta jest da ih discipliniranje rano u životu
sprječava da postanu manjkava i korumpirana kao odrasli. Neophodni dio discipline uključuje
čvrstinu, što u generičkom smislu podrazumijeva ublažavanje njihove bujne prirode u redovitim
razmacima nekim oblikom kazne. Religijsko vjerovanje pridonijelo je ovoj logici. Ako samo
uzmemo židovsko - kršćansku tradiciju, kazne su bile Božji način donošenja pravde nad onima koji
nisu držali njegovih zapovijedi. Stari zavjet ima mnogo referenci koje podržavaju tjelesno
kažnjavanje (Gonsalves, 2013).

Međutim, Novi zavjet predstavlja posve drugačiji pristup. Isus iz Nazareta poštovao je djecu i
mlade baš kao i ljude koji su bili slabi, bolesni, siromašni, isključeni i marginalizirani. Smatrao je
da djecu treba njegovati, jer su izravno pod Božjom brigom. Njegovo suosjećanje sa zapuštenim
adolescentima izlaže se na vidjelo u dirljivoj prispodobi o rasipnom sinu. Očevo milosrđe
središnja je tema cijele priče. Sv. Pavao iz Tarza poziva roditelje da prvo discipliniraju sebe, prije
nego što počnu disciplinirati vlastitu djecu. Traži očeve da ublaže strast pred neposluhom. Prema
njegovu mišljenju, roditelji mogu izazvati loše ponašanje kod svoje djece na temelju nedostatka
samokontrole i nesposobnosti da vide i potaknu dobro (Gonsalves, 2013).

Sv. Franjo Saleški, svetac kojeg je don Bosco izabrao za svog zaštitnika, imao je nezaboravno
iskustvo tjelesnog kažnjavanja kad je imao samo pet godina (Papàsogli, 1995). Ispostavilo se da je
čvrsto vjerovao u upotrebu blagosti , razuma i samokontrole u obrazovanju djece, ali i u umjetnosti.

„Kad se sudac u svojim odlukama vodi razumom i mirno postupa, kažnjenike kažnjava puno
pravednije nego kad djeluje nasilno i strastveno. Ako presudu donosi na brzinu i strastveno, ne
kažnjava zločine zbog onoga što zapravo jesu, već zbog onoga što mu se čine. Vjeruj mi, Philothea,
očev nježni prijekor s ljubavlju ima daleko veću moć da ispravi dijete od bijesa i strasti. Tako i kad
mi počinimo neku krivnju, ako svoje srce prekorimo smirenom, blagom zamjerkom, s više
suosjećanja prema onoj strasti prema njemu i potaknemo ga na izmjene, tada će pokajanje
zamišljeno na taj način utonuti daleko dublje i prodrijeti efektnije od uzrujanog, bijesnog olujnog
pokajanja.“ (Papàsogli, 1995, 149-151)

Don Bosco preuzima njegove pozitivne stavove o izgradnji društva kroz ohrabrenje vodeći se
njegovom izjavom: „Pokušajte uvijek biti što ljubazniji. Kapi meda možete uloviti više muha.“
(Wirth, 2006, 290) .

16
Kao mladi svećenik Don Bosco je pokušao pomoći svom mentoru Donu Cafassu u radu sa
zatvorenicima u Torinu. Tlačenje koje je tamo vidio i stanje u kojem su mladi bili smješteni u
prljave ćelije potresli su ga te ga potakli da postane prijatelj mladosti, kako ne bi završili u tim
tamnicama. Također, ti posjeti ojačali su njegovo uvjerenje da će njegova pedagogija izbjeći od
samog početka, sve oblike represije i postizati svoj cilj ne udarcima, već nježnošću i ljubavlju
(Bosco, 2011).

Njegova metoda temelji se na djetetu i njegovim ograničenjima u dobi i na dosljednoj pomoći od

strane odgajatelja. Odgajatelj je prisutan, savjetuje, usmjerava, podržava na očinski (ili majčinski)
način. Od ovoga polaze obrazovni režimi s obiteljskim usmjerenjem (Braido, 2006).

Don Bosco usvojio je ovaj sustav, jer ga je smatrao dobro opremljenim za suočavanje s onima koje
je trebalo očuvati: mladim ljudima koji imaju prirodnu tendenciju da zaborave pravila i dobivaju
kazne za svoje kršenje. Kao rezultat toga, često se smatraju krivima i kao da zaslužuju kaznu, iako
je nekad sve što im je potrebno prijateljski i pravodoban podsjetnik na pravilno ponašanje (Braido,
2005). Iako je odbacio represivne metode u obrazovanju mladih, Don Bosco je izuzetno njegovao
disciplinu kroz prijateljsku i obiteljsku atmosferu. Ona je omogućila ravnotežu kako individualnog
tako i grupnog izražavanja. Njegov način ispravljanja bio je kroz srdačnu prisutnost i prijateljsku
pomoć.

To ne znači da odgajatelj gubi racionalnost u navali osjećaja. Voljeti je odluka, jer uključuje
posebno onu mladu djecu koja su teška i ne ograničava se samo na one koji lako reagiraju na
pružene emocije. Ljubav salezijanskog odgojitelja seže da shvati i vidi kako može ući u srce djeteta
kako bi napravio promjenu, jer, “u svakom mladiću, čak i onom najnesretnijem, postoji mjesto
spremno za činjenje dobrih djela. Zadatak je odgajatelja je potražiti to mjesto u osjetljivom srcu i
iz njega izvući zaradu." (Braido, 2005, 265).

Nadalje, Don Boscov preventivni sustav nije samo sustav izbjegavanja kazne. Mora se naglasiti
kako je ponekad teško razlučiti termine represije i prevencije jedno od drugoga te ih strogo
definirati. Granice između njih dvoje često nestaju. Na primjer, preventivno upozorenje obično je
povezano sa strahom od određene kazne. Ali ako se kazna ne izvrši nakon što se upozorenja
previde, naknadna upozorenja bit će neučinkovita. Problem eskalira u institucijama koje imaju
mnogo učenika. Don Bosco je stoga imao čvrsta pravila o kažnjavanju ili opominjanju svojih
učenika.

17
„Riječ o kaznama: Kojih pravila se treba pridržavati prilikom izricanja kazni? Prije svega, nikada
nemojte pribjegavati kažnjavanju ako je to moguće, ali kad god je potrebno zahtijevati stroge mjere,
imajte na umu sljedeće:

Odgajatelj bi trebao nastojati pridobiti ljubav svojih učenika ako im želi potaknuti strah. Kad uspije
u tome, uskraćivanje nekakvog znaka dobrote, kazna je koja potiče dobro ponašanje, ohrabruje i
nikad ne propada.

Kod mladih je kazna ono što se podrazumijeva kao kazna. Primijećeno je da je u slučaju nekih
dječaka prijekorni pogled učinkovitiji nego što bi bio šamar u lice. Pohvala dobro obavljenom poslu
i krivnja u slučaju nepažnje već su nagrada ili kazna.

Osim u vrlo rijetkim slučajevima, ispravke i kazne nikada se ne smiju davati javno, već uvijek
privatno i u odsustvu pratitelja; a najveću razboritost i strpljenje treba iskoristiti da učenik uz pomoć
razuma i religije uvidje svoju krivnju.

Udariti dječaka na bilo koji način, natjerati ga da klekne u bolnom položaju, povući za uši i druge
slične kazne, mora se apsolutno izbjegavati, jer zakon to zabranjuje i jer jako iritiraju dječake i
degradiraju odgojitelja.

Rektor će osigurati da su disciplinske mjere, uključujući pravila i kazne, poznate učenicima, tako
da nitko ne može imati opravdanje da nije znao što mu je zapovjeđeno ili zabranjeno. Ako se ovaj
sustav provodi u našim kućama, vjerujem da ćemo moći postići dobre rezultate, a da se ne
pribjegnemo upotrebi štapa i drugim tjelesnim kaznama. Iako četrdeset godina imam posla s
dječacima, ne sjećam se da sam koristio bilo kakve kazne; a opet sam uz Božju pomoć uvijek
dobivao ne samo ono što je dužnost zahtijevala, već i ono što je jednostavno bila želja s moje strane,
i to od samih dječaka u pogledu kojih se činilo da je svaka nada u uspjeh izgubljena.“ (Braido,
2005, 265)

U stvari, čin kažnjavanja također mora dovesti do spremnosti za opraštanje. Krivac mora biti
siguran da odgajatelj ne zamjera učinjeno. Svaka kazna ostavlja trag tjeskobe, pa čak i stresa. Stoga
će ohrabrujuća riječ mladima koji su kažnjeni učiniti prijelaz humanijim. U teškoj umjetnosti
obrazovanja, zaboravljanje praštanja djetetove krivnje ne smije se događati. Don Boscov
preventivni sustav započeo je kao odgojna metoda koja je izbjegavala kazne, a razvija se u metodu
koja je ograničena tako da uvaži njihovu nužnost u granicama i pod određenim uvjetima. Don
Boscova preventivna metoda i njegova jedinstvena sposobnost stvaranja ozračja izražavanja kroz

18
ohrabrenje i osobnu pratnju te inovativne i karizmatične vještine samog svetca stvorile su
zajednicu koja je konstanto privlačila mlade ljude (Gonsalves, 2009).

19
6. PREVENCIJA POREMEĆAJA U PONAŠANJU PREMA DON
BOSCOVU MODELU
Prema modelu koji je zamislio don Bosco uzrok delikventnog i agresivnog ponašanja su:

1. nedostatku pamćenja pozitivnih iskustava,

2. sklonosti pripisivanja vlastitih negativnih emocija drugima,

3. slabo razvijena savjest i

4. stavljanje odgovornosti nekom drugome na teret.

Prevencijom podrazumijeva rano prepoznavanje dobra i potencijala koje dijete nosi u sebi te pomoć
u samoostvarenju pružajući strukturiranu i sigurnu zajednicu u kojoj dijete može naći oslonac za
daljnji duševni i osobni razvoj. Prema Don Boscu odgojivši dobrog kršćanina, odgojitelji stvaraju
i dobre i odgovorne građanine, učeći ih kršćanskim humanističkim vrijednostima (Koščak, 2012).

Razvoj otpornosti prema vanjskim čimbenicima koji utječu na oblikovanje ličnosti kod djece potiču
ženski spol, jaka povezanost s roditeljima, čvrsta i stabilna obiteljska okolina, viši stupanj
inteligencije, pozitivan temperament, usvojen osjećaj smisla strukture i značenja tijekom osobnog
razvoja, socijalne vještine, vještine za rješavanje socijalnih problema, samodisciplina, druženje s
prosocijalnim grupama vršnjaka, akademsko postignuće, jak sustav vanjske potpore koji jača
karakter djeteta za sučeljavanje s rizicima i stresovima (Koščak, 2012). Upravo važnost čvrste i
jasne obiteljske strukture i sustava potpore ranjivim skupinama, bilo edukacijske, financijske,
sigurnosne ili emocionalne prepoznaje i don Bosco te teži mladim ljudima omogućiti ozračje u
kojem vlada kršćanski duh. On također prepoznaje važnost pružanja prilike mladima putem
školovanja, izučavanjem zanata, kako bi dobili priliku da pokažu vrline i sposobnosti koje su stekli
te da zahvaljujući njima odrastaju u samostalne ljude (Koščak, 2012).

Preventivni program pretpostavlja i zajednicu:

1. zajednicu odgojnih i formativnih pothvata,

2. zajednicu vjerskih obreda, ali i

3. zajednicu odgajatelja nadahnutih vjerom i posvećenih određenom poslanju (Koščak, 2012).

6.1. Elementi preventivnog sustava

Stil salezijanskog odgoja prepoznatljiv je po svojoj odgojnoj metodi koja pokušava isključiti
represiju te kao odgovor koristi animiranje tj. pokušava prisutnošću, povjerenjem i odgojnom

20
ljubavlju potaknuti pojedinca kako bi na površinu izašlo ono dobro koje mlada osoba nosi u sebi
(Koščak, 2012).

6.2.Uvjeravanje i kazna

U devetnaestom stoljeću glavna odgojna metoda je bila represija – kad bi mladi završili u zatvoru
prema njima se odnosilo vrlo hladno; riječi moraju biti stroge, poglavar mora izbjegavati svaku
familijarnost u odnosima s podložnicima i nalaziti se vrlo rijetko među njima. Ovakva vrsta
sprječavanja negativnog ponašanja lučila je raspadom osobe, jer bi zbog loših životnih i
interpersonalnih uvjeta bili natjerani ponašati se još lošije nego prije. Don Bosco je preventivni
program zamislio drugačije. On nije represivan, već se temelji na uvjeravanju – odgoj koji se
temelji na uvjerenju da je svaki mladi čovjek odgojiv, bez obzira na nevolje u koje je upao i u
kojima se nalazi. Don Bosco isključuje svaku silovitu kaznu, a nastoji izbjegavati i blaže kazne.
Cilj je da se odgajanik ne osjeća poniženo, već da u asistentu vidi dobrotvora koji mu želi dobro.
Oni razgovaraju, asistent ga vodi, savjetuje i ljubazno ispravlja pogreške, a kad odgajatelj stekne
srce svog odgajanika moći će ga kao odraslog slijediti, savjetovati, ispravljati, ali i opominjati
(Koščak, 2012).

6.3. Animiranje
Temelj animiranja svodi se na četiri elementa:

1. otvorenost prema svim mladima,

2. oslobađajuću snagu odgojne ljubavi,

3. povjerenje u osobu i

4. aktivnu prisutnost odgajatelja među mladima (Koščak, 2012).

Prijateljski odnos omogućava izgradnju međusobnog povjerenja i prihvaćanje do te mjere da će

mlada osoba osim razvoja u obrazovnom smislu, u odgojnom smislu prepoznati animatora kao
osobu koja promiče kršćanske vrijednosti. Upravo zahvaljujući izgrađenom povjerenju, mladi se
imaju priliku samoaktualizirati uz pomoć i pratnju odrasle osobe (Koščak, 2012).

Don Bosco je nedjelje u potpunosti posvećivao druženju sa svojim mladićima. Radnim danom ih
je posjećivao na radnim mjestima u radionicama i tvornicama. Sudjelovao je i u njihovu svijetu
koji uključuje veselje, radost, zadovoljstvo, vedrinu, razdraganost, smijeh, potrebu i želju za
pjevanjem, trčanjem, skakanjem… Ozračje radosti, koje nije samo „po dužnosti“, već plod života
u ljubavi i istini, omogućuje razvoj mlade osobe. Odnos prihvaćanja, bliskosti te prisutnosti u

21
životima štićenika olakšava odgajatelju put za motiviranje vrednota, odgoj savjesti, ali potiče i
pozitivan odgovor mladih na poruke koje im odgojitelj prenosi (Koščak, 2012).

6.4. Animator
Animator koji djeluje prema preventivnom sustavu osoba je koja ima karakteristike
prijatelja/prijateljice i oca/majke, a uzor mu je osoba Isusa Krista. Poput pravog prijatelja zanima
se za svaki dio života mladog čovjeka i pritom ne očekuje uzvrat i ne očekuje da će mu se platiti
za ono što radi. Prijateljski odnos zahtjeva uzajamnost te na taj način i odgajatelj dobiva povratnu
informaciju od svojih štićenika (Koščak, 2012).

Prijateljski odnos zahtjeva i korak dalje. Osim ljubavi i blizine, mladi čovjek mora poznavati i
granice i steći disciplinu. Prema Don Boscu: „Mlada osoba mora osjetiti da se odrasla osoba
zauzima za nju i da je voljena, ali mora postojati odmak kako bi se mlad čovjek mogao dovoljno
samostalno razvijati, ali i cijeniti autoritet.“ (Braido, 2006, 7).

Animator mora biti dovoljno blizu odgajaniku da on ne bi izgubio interes, ali i dovoljno daleko da
ga odgajanik ne bi smatrao sebi jednakim. Odgajatelj osim što je pedagoški osposobljen treba biti
i osoba vjere. Treba moći prepoznavati Boga u drugim ljudima, stvarima i događajima, a uzor
življenja i naviještanja kraljevstva Božjeg pronalazi u osobi Isusa Krista. Animator će svojim
vlastitim primjerom pokušati prenijeti stvarnost evanđeoske poruke, a vježbat će se molitvom u
šutnji pokušavajući osluškivati Božju riječ, slavljem euharistije i redovitim ispitom savjesti te u
konačnici sakramentom pomirenja (Koščak, 2012).

6.5. Dobri kršćani i pošteni građani

Preventivni sustav imao je posebnu svrhu. Ugroženi mladi pozvani su biti dobri kršćani i pošteni
građani. Zadaća onih koji su primjenjivali preventivni odgojni sustav bila je „uliti u njihova srca
ljubav prema roditeljima, bratsku dobrohotnost, poštivanje vlasti, zahvalnost prema
dobročiniteljima, ljubav prema radu i više nego bilo što drugo poučiti ih u katoličkim moralnim
zasadama, odvratiti ih sa zla puta, uliti im sveti strah Božji i rano ih naviknuti na vršenje Božjih
zapovijedi.“ (Braido,1992, 17).

Don Boscovo poučavanje obuhvaćalo je: sviranje glazbenih instrumenata, čitanje, pisanje, učenje
gramatike, aritmetike, metričkog sustava, tjelovježbu i razne igre. Kada bi neki mladić došao u
zajednicu kod don Bosca, dobio bi svog „anđela čuvara“ – starijeg kolegu koji je imao zadaću da
mu pomogne popraviti svoje ponašanje. Sudjelovao bi s njime u svemu: u školi, učenju, šali s njim
i igranju (Koščak, 2012).

22
Don Bosco je znao sa mladićima sastavljati osobne odluke, kojih bi se mladići pridržavali, kako bi
održavali svoj odnos s Bogom te bivali bolji ljudi. Neke od njih su:

1. Često se susretati s Isusom u pričesti i u ispovjedi.

2. Nježnom ljubavlju voljeti Presvetu Djevicu.

3. Mnogo moliti.

4. Često zazivati Isusa i Gospu.

5. Ne pokazivati preveliku blagost prema svome tijelu.

6. Uvijek naći nešto da radi.

7. Kloniti se loših drugova (Koščak, 2012).

Don Boscov šarm ležao je u njegovoj sposobnosti da bude taktičan i autentičan komunikator.
Isticao je temelje slobodnog i pouzdanog odnosa, obrazovnu pratnju mladih, kreativnu prisutnost
utemeljenu na razumu, religiji i ljubavi. Njegova nenasilna metoda olakšala je svestrani razvoj i
omogućila mladima da budu najbolji što su mogli biti, dapače, „ono najbolje za što ih je njihov
Stvoritelj pozvao, u korist društva“ (Gonsalves, 2009).

Povijest nenasilnog obrazovanja nastavlja se i nakon Don Bosca kroz široku paletu filozofa i
znanstvenika obrazovanja do danas. Ova metoda otkrila je nova područja ljudskog potencijala,
koja su samom svojom afirmacijom u teoriji i praksi, naglasila neophodnu ulogu odgajatelja i
stvaranje slobodnog i živahnog okruženja, koje potiče učenje. Don Boscovo jedinstveno tumačenje
preventivnog sustava sagradilo je važan most koji je olakšao kretanje od represije k ekspresiji, od
kazne k nenasilnom holističkom rastu (Gonsalves, 2009).

23
7. SUVREMENOST DON BOSCOVE PEDAGOGIJE
U suvremenoj pedagogiji javljaju se poteškoće u odgojnom djelovanju na djecu i mlade, najprije
zbog nedostatka odgojnoj autoriteta i primjerenih metoda odgajanja (Golubović i sur., 2016). Don
Bosco je bio izuzetno inovativan i uspješan u svom odgojnom djelovanju, jer je poučavao
primjerom tj. činio je ono što je govorio. Upravo odgoj primjerom jedna je od najuspješnijih
metoda odgajanja i stoga se pedagogija don Bosca naziva i pedagogija djelotvorne ljubavi
(Golubović i sur., 2016).

7.1.Postavke pedagogije djelotvorne ljubavi

Odgoj primjerom – osnovna postavka pedagogije djelotvorne ljubavi je odgoj koji se temelji na
primjeru. Primjer je bio sam don Bosco, koji kasnije postaje uzor svojim odgajanicima. Upravo
osobni život pedagoga, učitelja i odgajatelja treba služiti kao „uzor kojim će odgajanici mjeriti svoj
rast prema očovječenju“ (Bezić, 1990, 88). Sam odgojni sustav domski je koncipiran, a osim don
Bosca, odgajateljsku ulogu preuzimaju odgajatelji i asistenti, ali i učenici vršnjaci koji jedni
drugima međusobno postaju primjeri.

7.1.1. Odgajatelj
Cilj odgajatelja je da dopre do srca svojeg odgajanika. Prema don Boscovoj pedagogiji, odgajatelj
treba imati četiri kompetencije:

1. odgajateljska stručnost,

2. ljubav prema nutarnjem životu,

3. pozitivan stav prema sebi i drugima i

4. osobitu ljubav prema mladima.

Odgajatelj također treba biti provjerene moralnosti, a za don Bosca biti odgajatelj podrazumijeva
poziv, a objašnjava ga da se „odgajatelj ne rađa već se postaje malo, pomalo, stalnim i dugotrajnim
zalaganjem“ (Kurkut, 2013, 39). Odgajatelj neprestano treba boraviti s odgajanicima, a ravnatelji
bi također trebali biti potpuno posvećeni svojim odgajanicima. Don Bosco je podrazumijevao da
ukoliko netko želi razumjeti drugog, pomoći mu i uspostaviti dijalog s njime, treba mu se približiti.
Odgajateljsko umijeće se ogledava u pronalaženju ravnoteže u odnosu sa svojim odgajanicima –
odnos treba biti prijateljski, ali odgajatelj je prije otac, nego prijatelj. Odgajatelj je prijatelj
mladima, ali ne na isti način kao što su mladi prijatelji međusobno (Golubović i sur., 2016).

24
7.1.2. Odgojno očinstvo
Bosco ima vlastito iskustvo preranog gubitka oca i zbog toga suosjeća sa svakim dječakom koji je
bez oca, skrbi, ekonomske podrške, ljudske i duhovne podrške. Stoga naglašava kako u Oratoriju
treba vladati obiteljska atmosfera, a potpunu sliku te obitelji i očinstva daje Bog. Oratorij je
koncipiran kao domska institucija, a dom je koncipiran kao obitelj. Odgajatelj preuzima ulogu
roditelja, kako bi se učenik što bolje osjećao u toj novoj okolini. Svakom odgajaniku pristupa se
zasebno te se promiče individualiziran pristup (Golubović i sur., 2016).

7.1.3. Postavke preventivnog sustava

Temelj preventivnog sustava čine razum, vjera i ljubaznost. Represivni sustav je potpuni kontrast
preventivnom sustavu. Represivan je hladan, strog, traži prijestupnike i kažnjava. Svaka kazna u
djeci i mladima izaziva gorčinu, želju za osvetom, potiče i budi agresiju – upravo zato treba
izbjegavati kazne, jer izazivaju navedene posljedice. Don Bosco predlaže da se pridobije srce
odgajanika na prijateljski način, urazumljivanjem, podsjećanjem, jer se mladi često zanesu i tako
prekrše disciplinske mjere. Međutim, don Bosco ne odustaje od discipliniranja te ga navodi kao
vrlo važan odgojni postupak, no ono mora biti dosljedno i očekivano (Golubović i sur., 2016).

7.1.4. Ljubav kao pokretač

Kao što je obitelj zajednica u kojoj treba vladati ljubav, tako je i preventivni sustav temeljen ljubavi.
Sve što se u odgoju čini, treba biti iz ljubavi, zbog ljubavi i za ljubav. Don Bosco naglašava ljubav
u odgoju i uporište pronalazi u kršćanstvu tj. želi evanđeoske poruke prenijeti u svoj život i rad –
ljubav treba biti čista, nesebična, djelotvorna kao što ju je živio Isus Krist dok je bio na zemlji.
Kršćanski odgoj podrazumijeva tri cilja: odgoj za vjeru, odgoj za nadu i odgoj za ljubav i upravo
ljubav treba biti temelj u odgojnom djelovanju. Stoga, dužnost odgajatelja je djelotvorna ljubav
(Golubović i sur., 2016).

7.1.5. Zdravlje, znanost i svetost

Cilj preventivnog sustava razvoj je zdravlja, znanosti i svetosti. Zdravlje podrazumijeva građanski
odgoj i ljudski interes, znanost podrazumijeva znanstveni odgoj i kulturni interes, a svetost
podrazumijeva moralni odgoj i duhovni interes (Golubović i sur., 2016). Aktivnosti u Oratoriju
trebaju biti: skakanje, galama do mile volje, trčanje, šetanje, tjelovježba i dr. Važno je da djeca ne
besposličare i dužnost pedagoga jest da zaposli i aktivira učenika ili igrom ili radom (Golubović i
sur., 2016). Sličnost suvremenog odgoja i don Boscova odgoja je u važnosti igre – za don Bosca
igra je bila važna odgojna i didaktička aktivnost, jer igra potiče prosocijalna ponašanja mladih,
razvija mentalno zdravlje, osvještava vrijednost rada i važnost igre, kreativnosti i kulture

25
(Golubović i sur., 2016). Oratorij je podijeljen na manje cjeline tzv. družbice koje je pratio sam
don Bosco. Svrha družbica bila je stvoriti osjećaj pripadnosti i razvoj odgovornosti u mladih, jer bi
tako oni postajali aktivni suradnici u odgajanju i vjerojatnost od rizičnih ponašanja bila je svedena
na minimum. Družbice su bile podijeljene tematski prema aktivnostima (religiozne, kulturalne,
društvene, rekreativne) u kojima su djeca protagonisti, a don Bosco samo facilitator (Golubović i
sur., 2016). Ruffinatto (2007) još dodaje da cijela odgojna zajednica tako postaje „preventivna“ tj.
da u takvom okruženju dječaci pronalaze zaštitu od opasnosti na ulici te da se stvara obiteljsko
ozračje, koje im je prijeko potrebno u razvoju. Velika važnost u odgoju, posebice u preventivnom
sustavu, predstavlja duhovnost. Osim što je don Bosco živi primjer kršćanskog odgoja i živog
evanđelja, on traži da se duhovnost također razvija kod djece i mladih na tri duhovna stupa: česta
ispovijed, česta pričest i svakodnevna misa uz zagovor Marije Pomoćnice. I ovdje don Bosco
naglašava da ne smije biti represije i nametanja, već ih samo treba poticati i omogućiti im pristup
svetim sakramentima, duhovnim vježbama, molitvama i propovijedima. Don Bosco tvrdi da
sakramenti omogućuju korist u civilnom društvu, mir srca i spas duše i da ukoliko se tako prikažu
mladima, oni će pristupati „vrlo rado, sa zadovoljstvom i plodonosno“ (Golubović i sur., 2016).

26
8. RASPRAVA

Don Boscov preventivni sustav otvorio je vrata k nenasilnim metodama za odgoj djece i mladih.
Kroz cijelu povijest, prije pojave Don Bosca, edukacija i odgoj mladih temeljio se na represivnom
sustavu, gdje su mladi upoznati s jasnim pravilima, u slučaju čijeg se kršenja podlažu različitim
kaznama. Preventivni sustav nalazi svoju primjenu i u današnje vrijeme, kada se odgojitelji često
nalaze pred zidom očekivanja koji je postavljen od strane roditelja i kurikuluma. Djeca u okruženju
gdje su pod stalnim pritiskom radi postizanja što bržeg napretka i usvajanja novih vještina često
postaju perfekcionisti te se boje neuspjeha i pogrješaka.

Don Boscov preventivni sustav stavlja jasan naglasak na prvenstveno mentalnu, duhovnu i fizičku
dobrobit djece, oslanjajući se na kolektiv grupe i odnos s odgojiteljem na kojeg se djeca i mladi
mogu osloniti te potražiti utjehu ukoliko se nalaze pred poteškoćama. On se pokazao kao uspješan
model čak i ako se stavi u različite kulturalne i religijske kontekste edukacijskih i pastoralnih
zajednica.

Iako se možda ovakve odgojno edukacijske metode čine teške za provedbu u praksi, posvećen
odgojitelj ubrzo će primijetiti kako djeca vrlo pozitivno reagiraju na promjene uvedene
preventivnim sistemom te kako komunikacija s odgajanicima postaje lakša, ispunjavajuća i sve
izazovnija. Odgojitelj je onaj koji je posvećen dobrobiti svojih odgajanika i zbog toga bi trebao biti
spreman suočiti se sa svim neugodnostima i umorom kako bi postigao svoj cilj, a to je građansko,
moralno i intelektualno obrazovanje svojih učenika. Stvarna situacija u kojoj se mladi danas nalaze
potiče nas na provođenje preventivnog sustava. Pedagogija srca više je nego ikad potrebna, s
obzirom na često odsustvo ljubavi i stvarne međuljudske komunikacije. Za razvoj socijalne
inteligencije kod djece potrebno je više od jednostavnog odnosa jedan-na-jedan. Preventivni sustav
podrazumijeva skupinu ljudi koja djeluje u ime mladih i skupinu djece. Surađujući međusobno te
dvije skupine razvijaju vlastite međuljudske odnose, odnose između odgajatelja i mladih te odnose
među mladima. Zahvaljujući tome, djeca odrastaju u sigurnosti vlastitog ja, bez da im se narušava
samopouzdanje.

Važnost Don Boscova sustava proizlazi i iz činjenice da se velik dio učenja provodi kroz igru i
međusobnu interakciju, koja danas zbog razvoja tehnologije gubi na vrijednosti. Djeca, kao što je
prikazano u ranije navedenim istraživanjima, najbolje usvajaju vještine kroz socijalnu interakciju
s vršnjacima. Tako istražuju svijet oko sebe, razvijaju maštu i inteligenciju, a između ostalog se i
zabavljaju, što često postaje sporedna stvar zbog prevelikog naglaska na nastavne kurikulume.

27
U duhu svih činjenica koje sam spoznala pregledom relevantne literature o don Boscovom
odgojnom sustavu, nameće se ideja o provedbi preventivnog sustava u odgojnim ustanovama, čiji
su štićenici djeca s poremećajima u ponašanju. Upravo je ova skupina djece najpotrebnija ovakve
vrste pedagogije i načela kojima se don Bosco vodio- povjerenje da u svakom od njih postoji mjesto
dostupno dobru, da je svako od njih vrijedan ljubavi i poštovanja, da je svatko od njih jedinstven i
ima neprocjenjivu vrijednost te da nitko od njih nije izgubljen . Ukoliko bi primjena ovakvog
odgojnog sustava polučila uspjeh, opravdano je proširiti navedeni sustav u opći odgoj u školama,
predškolskim i ostalim odgojnim ustanovama.

28
9. ZAKLJUČAK
Don Boscov životopis prikazuje vrlo trnovit put do uspjeha u svojim ciljevima. Njegov put bio je
put vjere i odanosti Bogu, iz kojeg je crpio sve svoje snage. Taj stav i vjerovanje pokušao je usaditi
u mladiće koje je okupljao s ulica i zatvora. Don Bosco je okupljao mladiće koji su bili njemu slični
– siromašni, odbačeni, uskraćeni za jednog ili oba roditelja, ponižavani te ih je kao takav mogao
razumjeti, približiti im se i svojim primjerom pokazati kako se mogu izdići iz svake situacije.
Njegovi alati bili su vjera u Boga, ljubaznost prema svima i razum u razlučivanju. On je prije svega
vlastitim primjerom pokazao kako se treba živjeti, a potom je mnogo tražio i od djece i od
odgajatelja. Don Boscu najvažnije je bilo da ovi mladići ne izgube svoju dušu i sve je radio da do
toga ne dođe.

Oratorij koji je osnovao don Bosco bio je mjesto u kojem su se siromašni, odbačeni i prezreni mladi
ljudi onoga doba mogli skloniti, pronaći utočište, naučiti potrebne vještine za preživljavanje i
zapošljavanje te steći prijatelje na koje se mogu osloniti. Don Bosco je vjerovao da mladi ljudi
mogu sve kad shvate da ih netko voli i zato mu je iznimno važno bilo da njegovi učenici imaju
povjerenje u njega. Pisao je svojim suradnicima: „Kad zadobijete njihovo povjerenje, sve ste
dobili…“ (Bosco, prema Ribotta 1994, 9). Drugim riječima, odgoj je bio prije obrazovanja, odnos
prije znanja i upravo tako je osvajao srca mladića koji su mu se divili i htjeli postati kao on. Kad je
don Bosco jednom prilikom pitao dječaka što je najljepše što je vidio u životu, a dječak mu je
odgovorio: „Don Bosco!“ što pokazuje koliki autoritet i koliku ljubav i žrtvu je prinosio za njih da
su ga oni znali gledati kao nešto najvrijednije u životu i kao životnog uzora – oca (Bianco, 2003).
Upravo to odgajatelj treba biti svome odgajaniku – osoba u koje će imati potpuno povjerenje i koja
će svojim primjerom izvlačiti ono najbolje iz nje same, dati joj vjeru da je sposobno i voljeno te da
bez obzira na sve poteškoće Bog misli na svako dijete i ima plan za svakoga.

Don Bosco svojim životom i pedagogijom ostavio nam je neizmjerno vrijednu baštinu iz koje
možemo mnogo naučiti i prisjetiti se da je odgajateljski poziv prije svega humanistički poziv, u
kojem se treba davati u potpunosti, jer samo tako možemo odgajati. Odgoj treba graditi na
temeljima razuma, ljubaznosti i vjere, jer ćemo se samo tako davati u potpunosti, a ta potpunost
proizlazi iz dobra i stvara dobro. Upravo preventivnim sustavom i cijeloživotnim žrtvovanjem za
najugroženije skupine društva, don Bosco je ostavio primjer vlastite djelotvorne ljubavi, koja kao
pedagogija omogućava samoostvarenje svojim štićenicima, pružajući im sigurno odrastanje puno
podrške i razumijevanja.

29
LITERATURA

1. American Psychological association. (2009). Child play, dostupno 12.07.2020. na:

https://www.apa.org/monitor/2009/09/child-play
2. Bezić, Ž. (1990). Zašto i kako odgajati? Ciljevi, metode i sredstva odgoja. Đakovo: Upravi
trenutak.
3. Bianco E. (2003). Takav je bio Don Bosco: mali životopis. Zagreb: Katehetski salezijanski
centar Zagreb.
4. Bosco G. (2011). Memorie Dell’ Oratorio di S. Francesco di Sales dal 1815 al 1855. Rim:
LAS.
5. Bosco, I. (2011). Preventivni sustav. Zagreb: Hrvatska salezijanska provincija.
6. Bosco, I. (2018). Uspomene iz Oratorija. Zagreb: SALESIANA d.o.o.
7. Braido P. (1992). Don Bosco- između projekta i utopije. Zagreb: Katehetski salezijanski centar
Zagreb
8. Braido P. (2006). Prevenire non reprimere, Il sistema educativo di don Bosco. Rim: LAS.
9. Canino Zanoletty, M. (2011). Don Bosco, animator za zvanja. Kateheza: časopis za
vjeronauk u školi, katehezu i pastoral mladih, 33(1), 5-26, dostupno 10.07.2020. na
https://hrcak.srce.hr/112582
10. Casella, F. (2005). Prema novom uobličavanju preventivnog sustava. Duhovnost – odgoj –
društvenost. Kateheza: časopis za vjeronauk u školi, katehezu i pastoral mladih, 27(3), 217-
232, dostupno 27.07.2020. na https://hrcak.srce.hr/113802
11. Chávez Villanueva, P. (2009). Salezijansko poslanje i ljudska prava, posebice prava
maloljetnika. Kateheza: časopis za vjeronauk u školi, katehezu i pastoral mladih, 31(1), 71-83,
dostupno 13.08.2020. na https://hrcak.srce.hr/113140
12. Chiavarino L. (2013). Don Bosco se smije. Zagreb: Salesiana.
13. DonBosco.hr (2020). Don Boscov odgojni sustav, dostupno 12.07.2020.
https://donbosco.hr/salezijanci/don-boscov-odgojni-sustav
14. Giraudo, A. (2007). Odgojno očinstvo: don Boscova pouka. Kateheza: časopis za vjeronauk u
školi, katehezu i pastoral mladih, 29(3), 205-209, dostupno 10.07.2020. na
https://hrcak.srce.hr/113740
15. Golubović, A., Polegubić, F. i Beno, J. (2016). Suvremenost pedagogije djelotvorne ljubavi
sv. Ivana don Bosca. Riječki teološki časopis. 47(1), dostupno 07.07.2020. na
https://hrcak.srce.hr/170112

30
16. Gonsalves P. (2009). Don Bosco’s ‘Expressive’ System. An alternative perspective for a
communication age. Salesianum. 71, 651-694.
17. Gonsalves P. (2013) A Study of Don Bosco’s Place in the History of Nonviolent Education.
Orientamenti Pedagogici. 60(4), 777-791, dostupno 08.08.2020. na
https://donboscosalesianportal.org/wp-
content/uploads/NOT_WITH_BLOWS_A_study_of_Don_Bosco_s_pl.pdf (08.08.2020.)
18. Košćak, M. (2012). Prevencija poremećaja u ponašanju prema don Boscovu modelu. Kateheza:
časopis za vjeronauk u školi, katehezu i pastoral mladih, 34(1), dostupno 11.07.2020. na
https://hrcak.srce.hr/112084
19. Kurkut M. (2013). Iz bilježnice jednog odgajatelja. Split: Hrvatska salezijanska provincija.
20. Lemoyne, G. B. (1965). The Biographical Memoirs of Saint John Bosco. Vol. 1. New Rocfielle;
New York: Salesiana Publishers.
21. Lemoyne, G. B. (1966). The Biographical Memoirs of Saint John Bosco. Vol. 3. New Rocfielle;
New York: Salesiana Publishers.
22. Nanni, C. (2014). Preventivni sustav danas. Zagreb: SALESIANA d.o.o.
23. Papàsogli G. (1995). Come Piace a Dio – Francesco di Sales e la sua ‘grande figlia’. Rim:
Citta nuova Editrice.
24. Petitclerc, J.M. (2009). Najznačajnije vrednote preventivnog sustava. Kateheza: časopis za
vjeronauk u školi, katehezu i pastoral mladih, 31(1), dostupno 09.09.2020. na:
https://hrcak.srce.hr/113137
25. Ribotta, M. (1994). The Roman Letter of 1884 And Its Aftermath. Journal od Salesian
Studies. Vol V. (2), 1-22, dostupno 07.08.2020. na: https://donboscosalesianportal.org/wp-
content/uploads/Ribotta-The_Roman_Letter_of_1884_and_Its_Aftermath-
Journal_Salesian_Studies-Vol05_No2-Fall1994.pdf
26. Ruffinatto, P. (2007). Ivan Bosco, promicatelj života pomoću odgojnog djelovanja. Kateheza:
časopis za vjeronauk u školi, katehezu i pastoral mladih, 29(3), 210-219, dostupno 12.07.2020.
na https://hrcak.srce.hr/113741
27. Wirth M., (2006) Francesco di Sales e l’educazione, Formazione umana e umanesimo
integrale, Rim: LAS.

31
IZJAVA

Ja, Ana Krstić, izjavljujem da sam ovaj završni rad, na temu Don Boscov odgojni sustav, izradila
samostalno uz vlastito znanje, uz pomoć stručne literature i mentorice doc. dr. sc. Maje Brust
Nemet.

___________________________

Ana Krstić

32