UNIVERZITET U BIHAĆU

PEDAGOŠKI FAKULTET

RAZREDNA NASTAVA

ŠTA RELIGIJA ZNAČI MLADIMA?

Završni rad

Burnić Besim

Mentor: Prof. dr. sc. Elvira Islamović

 Bihać, oktobar 2023.

SADRŽAJ

1. UVOD........................................................................................................................4

2. SAVREMENA TUMAČENJA RELIGIJE................................................................5

2.1. Pojava religije i njen historijski razvoj................................................................7

2.2. Monoteizam – religije našeg vremena................................................................9

2.2.1. Hinduizam......................................................................................................................9

2.2.2. Budizam........................................................................................................................10

2.2.3. Judaizam........................................................................................................................11

2.2.4. Kršćanstvo /hrišćanstvo............................................................................................12

2.2.5. Islam...............................................................................................................................13

2.3. Religija i vjera...................................................................................................15

3. DRUŠTVO I RELIGIJA..........................................................................................16

3.1. Uticaj religije na društvo...................................................................................16

3.2. Teorija religije u društvu...................................................................................17

3.3. Religija i društvene promjene...........................................................................21

3.4. Sekularizacija društva.......................................................................................22

3.5. Religijski fundamentalizam..............................................................................23

3.6. Položaj i uticaj religije na društvo u BiH..........................................................24

2
4. SOCIJALZACIJA MLADIH...................................................................................26

4.1. Pojam socijalizacije...........................................................................................26

4.2. Etape procesa socijalizacije...............................................................................28

4.3. Učenje kao bitna pretpostavka socijalizacije....................................................29

4.4. Agensi socijalizacije..........................................................................................30

4.4.1. Porodica kao agens socijalizacije...........................................................................31

4.4.2. Škola kao činilac socijalizacije...............................................................................33

4.4.3. Vršnjaci kao činilac socijalizacije..........................................................................34

4.4.4. Sredstva masovne komunikacije kao činilac socijalizacije.............................34

4.5. Socijalizacija i problem identiteta.....................................................................35

4.6. Religijska kultura i obrazovanje........................................................................37

5. MLADI I RELIGIJA................................................................................................38

5.1. Izgradnja religijskog identiteta kod mladih.......................................................38

5.2. Identitet ili imidž?.............................................................................................41

5.3. Mladi i pitanje duhovnosti................................................................................43

5.4. Vrijednosti i vrijednosne orijentacije mladih u BiH.........................................44

5.4.1. Percepcija vrijednosti i važnosti u fazi adolescencije.......................................46

5.4.2. Konfesionalno i religijsko........................................................................................47

6. ZAKLJUČAK..........................................................................................................50

3
 7. LITERATURA.........................................................................................................51

1. UVOD

U ovom radu pokušat ćemo objasniti šta je religija, koji je njen značaj za pojedinca,
društvo i mlade, te kako mladi ljudi gledaju na religiju i kolika je prisutnost religije i
duhovnosti kod mladih u svijetu, pa i u Bosni i Hercegovini.

Rad je podijeljen na nekoliko poglavlja. U prvom poglavlju definisati ćemo šta je to

religija, kada se prvi put spominje religija, kako je tekao razvoj religije od prahistorijske dobi
pa sve do danas, govorit ćemo o odnosu religije i vjere, te religijama našeg vremena tj.
monoteističkim religijama.

Kroz drugo poglavlje razmatrat ćemo o odnosu društva i religije, kakav uticaj ima
religija na društvo, kako teoretičari gledaju na položaj religije u društvu, kakav je položaj
religije i kako se religija nosi sa promjenama u savremenom društvu. Objasnit ćemo šta
predstavlja religijski fundamentalizam a šta sekularizacija društva.

Pojam socijalizacije mladih ljudi je sljedeće poglavlje koje ćemo obraditi u ovom
radu. Spomenut ćemo kroz koje etape prolaze mladi u procesu socijalizacije, te objasniti
uticaj porodice, škole, vršnjaka i medija na mlade ljude. Govorit ćemo o problemu identiteta,
te kakav uticaj ima obrazovanje na religiju.

U narednom poglavlju tematizirat ćemo odnos religije i mladih, objasniti šta znači
religija mladima, kako oni gledaju na religiju i kolika je prisutnost religijoznosti mladih u
Bosni i Hercegovini. Postavit ćemo jasnu razliku između ideniteta i imidža, odgovoriti na
pitanja duhovnosti, vrijednosti i vrijednostni orijentacija mladih ljudi, te kako izgraditi
religijski identitet kod mladih ljudi. Na kraju ćemo donijeti zaključna razmatranja o radu.

Za ovu temu smo se odlučili iz razloga, što u proteklih par godina kroz raznovrstne
načine radimo sa mladim ljudima različitih religija, pratimo njihov razvoj kroz kontinuirani
proces i posmatramo kako rješavaju probleme koje im društvo postavlja.

4
 2. SAVREMENA TUMAČENJA RELIGIJE

Definisanje pojma religije predstavlja veoma težak zadatak, jer je religija sama po
sebi veoma složen fenomen. Nesumnjivo, religija predstavlja jedan od elemenata ljudske
svijesti i duhovne kulture. Pojam religija nastao je od latiskog glagola religio, religare, što
znači povezati. Ovu riječ prvi put upotrebljava Laktanacije, krišćanski filozof u XIV vijeku.
Ovdje se misli na povezivanje vjernika sa prirodom, drugim bićima i Bogom. Religija za
većinu ljudi predstavlja organizirani sustav vjerovanja i ceremonija koje stavljaju jednog
Boga u središte pozornosti. Za neke druge pak vjera označava vjerovanje u veći broj bogova,
a postoje i osobe koje prakticiraju neku vrstu vjerovanja na svoj osobni način, nevezano s
organiziranim religijama.

Prema Šunjiću (1995) postoje tri osnovna pristupa po kojima se može posmatrati
religija kao fenomena, a to su: subjektivni, objektivni i subjektivno - objektivni pristup. Sa
stanovista objektivnog pristupa, religija se ne može ispitivati kao svaka druga pojava.
Subjektivni pristup zahtijeva drugačiji pristup religiji nego ostalim stvarima. Po trećem stavu,
smatra se da se ne može poreći subjektivno, ni objektivno kod religije, jer je ona sinteza
objektivnog i subjektivnog.

U zavisnosti od društveno - političke situacije i ideologije, postoji više tumačenja

religije. Brojni autori ističu određene aspekte religije kao najbitnije, pa zbog toga nije lako
dati jedinstvenu, sveobuhvatnu definiciju religije. U “Maloj enciklopediji” (1959) spomenuto
je jedno od tumačenja religije, po kome religija predstavlja‚ društvenu formu svijesti u kojoj
dolazi do izraza čovjekova zavisnost od tuđih mu i nepoznatih prirodnih i društvenih sila i
fantastična forma preodolijevanja tih sila putem obreda, molitvi i sl. Religija je u stvari
ropska forma moralne svijesti. Karl Marks smatra da je čovjek generičko biće i da ne smije
da bude posrednik između dva čovjeka koji su pripadnici jedne zajednice. U klasnom
društvu, čovjek gubi osjecaj zajedništva, te ne postoji mogućnost međusobne identifikacije
između pripadnika različitih klasa. Religija je društvena pojava koja je nastala u doba
prvobitne zajednice te podliježe određenim zakonima nastajanja, razvoja i nestajanja. Religiju
možemo definisati i kao duhovnu povezanost određene zajednice ljudi sa nekim višim bićem

5
odnosno Bogom. Bog je ljudska zamisao o nekoj nadprirodnoj ili onozemaljskoj sili. Religija
je oblik društvene svijesti u kome se prirodne i društvene sile prikazuju kao nadprirodne,
nezavisne od čovjeka, prirode i historije. Svaka religija podrazumijeva više ili manje
jednostavno učenje koje se odnosi na svrhu i suštinu svega postojećeg. Po Marksu to je način
nastanka religije i zato religija predstavlja oblik otuđenja.

Emile Durkheim je bio funkcionalistički teoretičar i pokušao je objasniti religiju kroz

njene funkcije u društvu. Bio je izrazito zainteresiran za religiju jer je tražio one čimbenike
koji drže moderno društvo na okupu. U svojoj knjizi Elementarni oblici religijskog života,
Durkheim je, inače sekularist, proučavao totemizam jednog australskog domorodačkog
plemena. Njegov je cilj bio proučiti osnovne oblike religije u svim društvima. Religija prema
Durkheimu (1982) je izražavanje socijalne kohezije, nije imaginarna premda se on odmiče od
onog što većina vjernika smatra nužnim. Religija je stvarna, to je izraz stvarnog društva i ne
postoji društvo bez religije. Prema njemu mi zapažamo silu veću od nas. Ta sila je zapravo
društvo i osnovne društvene vrijednosti, te mi njemu dajemo odlike nadnaravnog. Kada
religijska grupa vjeruje, mi tu simboličku moć povećavamo. Religijom mi zapravo
diviniziramo društvo. Na dalje, što je jednostavnije društvo, jednostavnija je i religija u tom
društvu. Kako društva međusobno izmjenjuju razne tvorevina, izmjenjuju i religiju.

Emile Durkheim (1982) povezuje religiozna vjerovanja i ponašanja sa razlikom

između svetog i profanog. Sveto može biti bilo što (predmet, mjesto, životinja) što se smatra
iznimnim, nesvakodnevnim, misterioznim ili čak opasnim, izaziva osjećaj strahopoštovanja.
Nasuprot tome profane je povezano sa svakodnevnim, uobičajenim i poznatim. Razlika
između svetog i profanog ne leži u osobinama samih stvari ili bića nego u odnosu koji ljudi
uspostavljalju prema tim stvarima ili bićima. Ljudi što doživljavaju svetim, to obožavaju.
Pristup vjernika svetom najčešće je reguliran ritualima, više ili manje formalnim pravilima
koja određuju kako se ljudi trebaju ponašati u prisustvu svetoga. U skladu sa Durkheimovim
shvatanjem prisutupa svetom tj. načinu izvršavanja i iskazivanja nakolonosti prema
određenom vjerovanju slijedi da su ritualni postupci usmjereni ka religijskim simbolima. Oni
su uveliko različiti od navika i postupaka u svakodnevnom životu. Iako mnogi vjernici
obavljaju religijske ritual u osami, u svakoj religiji postoje rituali i ceremonije što se
obavljaju kolektivno i na posebnim mjestima (crkvama, džamijama, sinangogama).

6
 Religiju ne smijemo poistovjećivati s monoteizmom jer u većini religija postoji više
božanstava. U kršćanstvu koje iako se klasificira pod monoteističke religije postoji više
figura istih svetih kvaliteta: Bog, Isus, Marija, Sveti duh, anđeli i svetci, dok u nekim drugim

religijama nema uopće bogova. Religije ne treba identificirati ni sa moralnim regulama

kojima se kontrolira ponašanje vjerujućih, kao što su npr. Deset zapovijedi, za koje se navodi
da ih je Mojsije primio od Boga. Kod antičkih Grka, recimo, bogovi su uglavnom bili
ravnodušni na aktivnosti ljudi. Religija se ne mora uvijek baviti objašnjavanjem nastanka
svijeta onakvog kakav je. U kršćanstvu se mit o Adamu i Evi uzima kao objašnjenje njihova
postanka te i mnoge druge religije imaju slične mitove o postanku, a isto toliko njih ih uopće
nema. Religija se ne može izjednačiti sa natprirodnim, odnosno vjerom u svijet nedostupan
osjetilima.

2.1. Pojava religije i njen historijski razvoj

Vjerovanje u natprirodna bića i bića datiraju još iz prahistorijskog perioda, odnosno

od same pojave čovjeka. To najbolje dokumentuju slike koje se mogu naći na zidovima
pećine Altamira u Španiji, na kojima je moguće vidjeti predstave životinja. Čovjek je
vjerovao u postojanje natprirodnih sila koje će mu pomoći da poveća ulov, a pomoću slika je
vjerovao da se ostavruje kontakt između njega (čovjeka) i Njega (natprirodnog). Svijest o
religiji se mijenjala sa razvitkom ljudske civilizacije. Takav oblik će kasnije prerasti u
drugačiji vid svijesti, prije svega racionalnu i naučnu svijest. Religiju je, hronološki gledano,
moguće podijeliti u četiri osnovna oblika: animizam, toteizam, politeizam i monoteizam.

Animizam (lat. anima-duša) predstavlja najstariji i ujedno najprimitivniji oblik

religije, praktikovan kod pripadnika prvobitne ljudske zajednice. Oni su vjerovali u
postojanje spiritualnog, nematerijalnog faktora koji su nazivali duša, a preko njega su
objašnjavali prirodne pojave. Smatra se da je ova vrsta religije nastala zahvaljujući
mentalitetu prahistorijskih ljudi koji su primijetili da posjeduju izvjesna duševna stanja, zbog
čega su sva živa bića prestala da se posmatraju samo kao materijalna, već i kao ona koja
imaju dušu. Bitan princip animizma je analogija, odnosno, pripisivanje ljudskih karakteristika
predmetima.

7
 Toteizam je najvjerovatnije nastao nakon animizma. Toteizma se zasniva u vjerovanju
totem, odnosno predstavu biljke ili životinje. Totem predstavlja predmet identifikacije
određenog plemena, što znači da se jedan totem vezuje samo za jednu zajednicu. Totem po
vjerovanju štiti pripadnike plemena. Većina autora smatra da je animizam nastao prije
toteizma, upravo zato sto se kod toteizma primjećuje razvijeniji oblik ljudske svijesti, odnos
veći svijest, odnosno veći stepen imaginacije i apstrakcije. Postoji i još jedan, bitniji, razlog
zbog koga važi ovakvo mišljenje. Naime, religijska osnova, odnosno vjerovanje u postojanje
spiritualnih bića, predstavlja osnov na kome se temelji svaka religija. Kod primitivnih oblika
religije posebno je važno isteći postojanje tabua. Tabu je riječ polinezijskog porijekla koja se
odnosi na zabranu štetnog i opasnog ponašanja prema nekoj svetinji ili društvenoj zajednici u
cjelini.

Politeizam (mnogoboštvo) uglavnom se shvata kao razvijeni animizam i toteizam.

Ali, ipak, politeizam posjeduje mnogobrojne karakteristike koje ga isključuju iz navedenih
formi religije: Bog je uvijek tjelesna i čulna ličnost, Bog uvijek posjeduje natprirodnu moć i
nadčovječne osobine, Bog živi u nekom drugom, izvanzemaljskom svijetu. U starogrčkom i
starorimskom obliku politeističke religije, bogovi su antropomorfni. Svako božanstvo
upravlja određenom sferom društva. Na primjer, u antičkoj Grčkoj, vjerovalo se da postoji
dvanaest bogova Olimpa. Zeus je bio vrhovni bog, bog raja i zemlje. Hera je bila Zefsova
žena, zaštitnica braka i porodice. Atina je bila boginja mudrosti, Posejdon bog mora, itd.
Religija je bila kritikovana čak i u antičko doba. Filozof Ksenofan u V vijeku p.n.e. smatra da
bogovi nisu antropomorfni, dok Kritija smatra da su bogovi izmišljeni za regulisanje tzv.
tajne nepravde koji nomos, tj. zakon ne može ispraviti jer se ljudi ne plaše zakona. Može se
čak reći i da je politeizam uslovio nastanak monoteizma, jer je predstavljao suštinski
napredak u odnosu na animizam i toteizam, u smislu da se bogovi doživljavaju kao regulatori
različitih domena ljudskog života.

Monoteizam (jednoboštvo) predstavlja najsavremeniji oblik religije koji se održao do

danas. Danas su najmasovnije religije islam, kršćanstvo, judaizam i budizam. Monoteističke
religije imaju zajedničke karakteristike, a to su:

 Monoteističke religije su rasprostranjene širom svijeta.

8
  Svaka monoteistička religija ima svog osnivača (Muhamed, Isus,
Mojsije, Buda).
 Monoteističke religije su soterološke, odnosno spasilačke, što znači da
uče o spašenju poslije smrti.
 Svijet i čovjek su puni zla. Treba težiti savršenstvu u posthumnom
svijetu.
 Predstoji apokalipsa, poslije koje slijedi tzv. “strašni sud “. (Besic,
Đukanovic, 2000.)

Monoteizam je najvjerovatnije nastao tako što se iz politeističke forme religije

izdvojio jedan Bog. Postoji prepostavka da se to dogodilo zahvaljujući procesu spajanja
rodova i plemena u šire zajednice. Najjače pleme je na taj način uspjelo da nametne svog
Boga kao vrhovnog.

2.2. Monoteizam – religije našeg vremena

2.2.1. Hinduizam

Hinduizam je religija koja je nastala u razdoblju između XVI. i XV. stoljeća p.n.e.,
čiji je razvoj započeo u Indiji, gdje je i danas najvažnija religija. Hinduizam, kojeg još
nazivaju i Santana Drahma, je sa oko milijardu sljedbenika i udjelom od oko 15% u svjetskoj
populaciji, nakon kršćanstva (oko 31%) i islama (oko 23%), treća najveća religijska skupina
na svijetu.

Naziv „hinduizam“ je nastao relativno kasno i u samom početku je obilježavao

grupaciju raznih religijskih pravaca, koja su se mogla naći na tlu Indije, koji međutim ne
pripadaju krišćanstvu, islamu ili judaizmu. Tek u 19. vijeku, za vrijeme kolonizacije kroz
Britansko Kraljevstvo, hinduizam dobija ime, ali na neki način postaje i vrsta identifikacije za
stanovnike Indijskog poluostrva, kao i vrsta ideologije. Odudarajući od ovog gore datog
objašnjenja, indijski ustav karakteriše hinduizam kao zajednicu svih ispovijesti Indije,
uključujući i jainizam, budizam i šiitizam. Samim time, hinduizam je religija sa više pravaca,
sa bezbroj različitih škola i pogleda na samu vjeroispovijest. Ne postoji sveopšta,
sveobuhvatna i opštevažeća definicija Boga.

9
 Hinduizam nema svog osnivača i proroke. Nastao je kao mješavina različitih učenja.
Karakteriše ga mnoštvo božanstava koja imaju drugačije karaktere i uloge. Hinduizam je
dobro poznat po učenju o reinkarnaciji. Vrlo je kompleksan i ima veliki broj učenja i
pravaca. Budizam, sikizam i đainizam, mogu se posmatrati kao grane hinduizma koje su se
udaljile od njegovih esencijalnih učenja.

Hinduizam primarno dijelimo na dvije grane: Astika hinduizam i Nastika hinduizam.

Ovo su pojmovi kojim moderni učenjaci klasifikuju filozofiju, odnosno učenja u hinduizmu.
Oni koji pripadaju prvoj grani (astika), prihvataju Vede kao vrhovni autoritet i smatraju ih
tekstovima nastalim Božijim otkrovenjem. Oni takođe vjeruju da postoji atman (unutrašnje,
istinsko sopstvo) i brahman (univerzalna i vrhovna svijest), mada zavisno od škole ove grane,
to može biti i neki drugi vid vrhovnog božanstva ili koncepta. Ova kategorija se dalje dijeli
na šest velikih škola: njanja, vaišešika, samkia, joga, mimamsa i vedenta.
U suštini, ovo je ortodoksna grana hinduizma. Nasuprot njima, oni koji su dio nastika grane,
odbijaju autoritet Veda i ne vjeruju u postojanje brahmana. Postoji više škola ove grane, kao
na primjer čarvaka, koja ima ateistički i materijalistički svjetonazor, ili na
primjer agnana koja je predstavnik agnostičkog svjetonazora. Adživika ne prihvata tvorca ili
slobodnu volju, ali prihvata reinkarnaciju, između ostalog. Ovdje možemo svrstati
i budizam i đainizam.

2.2.2. Budizam

Budizam je religija koja je nastala u VI vijeku p.n.e. u Indiji. Osnivač budizma je

Buda Gotama. Za budizam možemo reći da se razvio iz hinduizma. Budizam je igrao glavnu
ulogu u Istočnom svijetu u kulturnom, spiritualnom i socijalnom životu, a u XX vijeku je
poceo intenzivno de se siri na Zapadu. Jedna od glavnih karakteristika budizma je
otkrivenost, što ne karakterise prethodne religije. Nalik na 10 Božijih zapovijesti, budizam
također ima slična upustva: ne ubij, ne kradi, ne čini preljubu, ne laži i ne uzimaj alkohol.
Budizam je poput hrišćanstva religija koja nudi spašenje.

Buda ima veoma slične metode rada kao Hrist. Iako su djelovali na različitim
podnebljima, postoji velika sličnost između Bude i Hrista. Obojica su posvećeni, pokazuju
put izbavljenja i obojica su insistirali na vrijednostima savršenstva.Budizam je također na

10
neki način podijeljena religija i sastoji se iz tri grane, a to su: hinajana, mahajana i tantrizam.
Još jedan oblik budizma je lamaizam, koji je razvijen na Tibetu.

Budisti vjeruju u reinkaraciju, odnosno pretapanje duše u drugo tijelo nakon smrti.
Vrhovni budistički vjerski poglavar je Dalaj Lama, a on se bira na osnovu posebnog fizičkog
obilježja. Budizam se danas prihvata kao vid filozofije. Mahajana budizam je najvise
filozofski nastrojen. Za budizam se može reći da je to praktična religija. Njemački filozof
Flauvalner je smatrao da se elementi Budine filozofije ne ističu ničim posebnim. Takva
filozofija sadrži odsustvo sistematičnosti i neobrazloženo povezivanje suprotnih učenja o
prirodnim pojavama. Ali, sa druge strane, Buda nije želio da bude filozof, već je htio da
ukaže na put oslobađanja.

2.2.3. Judaizam

Judaizam (religija jevreja) najvjerovatnije predstavlja najstariju monoteisticku

religiju. Prepostavlja se da je Judaizam nastao u periodu između XX i XVII prije n.e. kada
se na vramu ukazao Bog na Sinajskoj gori. Međutim, iako je Avram formalno važio za
osnivača judaizma, najveće zasluge pripisuju se Mojsiju. U literaturi se njegovo ime spominje
kao ime osnivača. Mojsije istovremeno predstavlja političkog, vjerskog i nacionalnog vođu
Jevreja. Religija je za njega bila instrument za ostvarivanje ciljeva koji nisu bili vjerski. U
savremenoj nauci o religiji ističe se sledeći princip: Vjera ne vodi racuna ni o kakvim
normama, vec sama stvara i nameće te norme. Ovaj princip je bio rasprostranjen u
Mojsijevom radu. U tim normama Mojsije je nalazio opravdanje za korištenje raznih
sredstava prinude, jer su ona data od Boga. O Mojsijevom radu možemo saznati samo iz
Biblije, odnosno iz njenog prvog i najstarijeg dijela, Petoknjižja: Genesis (Vrste), Exodus
(Izlazak), Levicitius (Sveštenička knjiga), Numeri (Brojevi) i Deuteronomium (Ponovljeni
zakon). Razlog tome je što na teritoriji Sirije i Palestine nije otkriven nijedan arheološki
spomenik koji spominje Mojsija. To znači da nema dokumentovanih dokaza o Mojsijevom
postojanju od strane njegovih savremenika. Međutim, kasnije Mojsijevo ime se spominje u
spisima grčkih historičara koji su uvijek bili zainteresovani za poznavanje bliskoistočnih
prilika. Po legendi, Jehova se ukazao Mojsiju na Sinajskoj gori, rekao mu je da izbavi jevrejs
i narod od egipatskog ropstva, tako što će svoj narod odvesti u “Obećanu zemlju“ i predao
mu je 10 božijih zapovjesti. Tom prilikom, Jehova je rekao Mojsiju da je on jedini Bog i da

11
nema drugih bogova, te je poručio Mojsiju da upozori narod da se ne priblizava Jehovi, jer će
životom platiti oni koji ga vide. Iz ovoga, ističe se jedna karakteristika Judaizma, a to je da je
Jehova jedini Bog. Mojsije je jedino čuo jegov glas, nikada ga nije vidio. Vijest o bjekstvu
Jevreja je izazvala veoma burne reakcije Egipćana. Krenuli su u potjeru za bjeguncima.
Izraelci su bili uplašeni i počeli su da dozivaju Jehovu, koji im je po predanju pomogao da
nađu put do “Obećane zemlje“. To putovanje, odnosno potraga, trajala je nekoliko stotina
godina (Amstrong, 2007.)

Po starom zavjetu, za Jehovu važi da je bio pravden i strog. O tome govore božije
zapovijesti: ne ubij, ne kradi, poštuj svoje bližnje itd. Međutim, kod judaizma je
karakteristično i moralno načelo po kome je čovjek dužan da za svako mu nanijeto zlo uzvrati
istom mjerom. Mojsije je ovo načelo formulisao kao “Oko za oko, zub za zub“. Konačno, u
jevrejskoj religiji ne postoji vjerovanje u zagrebni život, te nema takvih običaja.

2.2.4. Kršćanstvo /hrišćanstvo

Hrišćanstvo je religija koja je nastala kao učenje Isusa Krista koji je bio mitska i
historijska ličnost. Hrišćanstvo se funkcionalno nadovezuje na Judeizam, o čemu govore
jevandjelja. Postoje 4 vrste jevanđelja: Jevanđelje po Marku, Luki, Mateju i Jovanu.
Evanđelja se smatraju završetkom Starog zavjeta.

Evanđelja su kanonski dokumenti, oni su predstavljali regule vjere i morala za

kršćanske opštine. Evanđelja ne predstavljaju historijske dokumente i ne informišu nas kakav
je bio Isus u stvarnosti, već prenose mišljenje kakvo je vladalo u opštinama. Isus Hrist je
predstavljao i sada predstavlja veoma aktuelnu temu za mnoge pisce vec skoro mnoge uslov
vjecnog izbavljenja. Za razliku od judaizma, gdje ne postoji dokumentovan dokaz o
postojanju osnivača religije, kod hrišćanstva to nije slučaj.

Najznačajniji historijski izvor o Hristovom postojanju predstavlja djelo jevrejskog

historičara Josifa Flavija “Jevrejske starine“. U tom djelu, Flavije piše o Jovanu Krstitelju,
Jakovu i Isusu koji je posjedovao čudesne moći. Osim Flavija, Isusa u svojim djelima
spominju i Tacit, Plinije Mlađi, Svetonije i dr. Hrišćansko učenje sadržano je u Novom
zavjetu, čije je osnovno stanovište vjerovanje u spašenje od ovozemaljskih poniženja i zla.
Isus, za razliku od Mojsija, ne koristi metodu prinude, odnosno osbinu da religija formira

12
norme. Isus istupa kao posvećeni, onaj koji pokazuje put izbavljenja.On nije bio
zainteresovan za političko djelovanje, kao Mojsije.

Godine 1054. dolazi do rascijepa u hrišćanstvu na pravoslavlje i katolicizam. Jedan od

glavnih uzroka ovog rascijepa bio je slabljenje Bizantiskog Carstva. Pravoslavlje je težilo za
očuvanjem tradicionalnih hrišćanskih vrijednosti i učenja, zalagalo se za decentralizaciju
crkve, tako da su mnoge pravoslavne crkve dobijale autokefalnost, dok
se katoličanstvo zalagalo za centralizaciju, sa sjedištem crkve u Vatikanu. Između ova dva
oblika hrišćanstva, postoji veći broj sličnosti nego razlika. Obe religije vjeruju da je Bog
stvorio svijet, da postoji Božiji sud, da postoji Strašni sud itd. Razlike se ogledaju u različitoj
formi obavljanja religioznih obreda. Najbitnija ključna razlika je relacija između pojmova
Bog otac, Sin i Sveti duh. Po katoličkom tumačenju, ovi pojmovi su u ciklicnom odnosu, sto
znači da iz Boga oca istovremeno slijedi i sin i sveti duh, a kod pravoslavlja je taj odnos
linearni, odnosno iz Boga oca ne može da slijedi sveti duh. Kasnije je došlo do novog
raslojavanja hrišćanstva. Protenstantizam je pokret koji se razvio u novu religiju, a čiji je
osnivač Martin Luter. Ovaj pokret je nastao u XVI vijeku kao protest katoličkih hrišćana.
Danas je protenstantizam veoma rasprostranjena religija.

2.2.5. Islam

Islam je najmlađa monoteistička religija. Nastala je u XVII vijeku, a njen osnivač je

Muhamed a.s. Slično Mojsiju, može se reći i da je Muhamed a.s. stupio u kontakt sa Bogom,
ali na poseban način, kada mu se u snu javio melek Džibril. Godina 622. uzima se kao prva
godina muslimanske religije, jer je tada Muhamed a.s. napustio Meku i otišao u Medinu, gdje
je propovjedao novu vjeru.

U islamu, Bog se naziva Allah dz.š. Vjerska knjiga islama je Kur'an, a vjerski zakon
naziva se Šerijat. Iako najmljađa, islam predstavlja religiju koja je u najvećoj ekspanziji.
Historičar iz Meke az-Zuhri piše i o prvim vremenima islama: “Božiji poslanik krišom je i
javno preobraćao u islam. Oni koje je Bog htio među mladima i slabima slušali su Muhameda
a.s. da će oni koji povjeruju u jednog Boga biti mnogobrojni. Nevjerni Korjesiti nisu
kritikovali ono što je govorio Muhamed a.s.“.

13
 Novu vjeru su prihvatali mladi ljudi iz najuticajnijih porodica i rodova u Meki, koji su
se bunili protiv starog poretka i svi iz beznačajnih porodica u Meki koji su bili u lošijem
položaju. U islamu postoji pet islamskih stubova koji se moraju poštovati, što su: pet dnevnih
namaza, izgovaranje šehadeta, mjesec posta Ramazan, hodočašće na Meku i davanje
mislostinje.

Prvi stub islama predstavlja otvoreno svedočenje, odnosno ispovedanje vjere (arap:
šehada), da nema boga osim Allaha i da je Muhamed njegov poslanik (arap: La ilaaha illa-l-
laah, Muhammadun rasuulu-l-laah). Ovo su prve riječi koje dopiru do ušiju muslimanskog
novorođenčeta, i poslednje koje se izgovaraju.

Namaz je najznačajniji vid molitve kod muslimana. Namaz predstavlja jedan od pet
stubova islama kod sunita, i jedan od deset činova islama kodšiita. Muslimani obavljaju pet
namaza dnevno: sabah, podne, ikindija, aksam i jacija. Od vjernika muslimana se očekuje da
pet puta dnevno okrene svoje lice prema Meki i da izgovori propisanu molitvu. Postoje dve
vrste molitve. Prije pristupanja molitvi, vjernik mora da obavi obred očišćenja (abdest) u vidu
malog ritualnog pranja, ili kupanja.

Zekat (milosrđe, milostinja, milodar), je jedna od glavnih obaveza islama. Kur an od

početka naglašava čin dobrotvornosti kao jednu od glavnih vrlina pravnog vjernika. I sam
izraz zekat znači vrlinu "dar koji se daje" i koji je pobožan. U početku propisana kao
dobrovoljni čin ljubavi i smatrana skoro isto što i pobožnost, zekat se razvila u obavezno
oporezivanje imovine, uključujući novac, stoku, žito, voće i robu.

Post je u islamu način izražavanja vjere u Boga preko uzdržavanja od jela, pića,
telesnih užitaka i pušenja, sve od zore pa do zalaska sunca. Post devetog mjeseca
muslimanske godine, ramazana je stroga obaveza (farz) koje se svi odrastli zdravi muslimani,
muškarci i žene, trebaju pridržavati, izuzev staraca, bolesnih i putnika. Oni koji su oslobođeni
od posta (putnici, bolesni) dužni su to da nadoknade. Također je važno isteći da se ne smije
spavati preko dana za vrijeme posta, kako se ne bi osjećala glad i žeđ, jer pravi cilj posta je
pobjeđivanje strasti, čime se duša približava Bogu.

Najstariji hram posvećen Bogu Jedinom je hram koji je Avram (Ibrahim) sagradio u
Meki. Islam, nasljednicima Ibrahimskih tradicija, naređuje vjernicima da barem jedanput u

14
svom životu posjete Božiju kuću, Kabu, prema kojoj se vjernici okreću pet puta dnevno
prilikom svojih molitva. Hodočašće (hadždž) počinje sastankom svih vjernika na Arafatu i
Mini (u okolini Meke), odakle svi zajedno kreću prema Kabi. Za vrijeme hodočašća svi
moraju odavati najveću poniznost, kao i najveću disciplinu odricanja: zabranjeno je češkati
se, brijati ili imati bračne odnose. Zabranjeno je ubiti čak i muhu (jedini izuzeci su zmija i
škorpija) za vrijeme hodočašća treba zaboraviti na sebe i misliti jedino na Boga.

2.3. Religija i vjera

Religija i vjera su zapravo lice i naličje iste medalje. Do danas nije razjašnjena
etimologija riječi religija. Od starine se navode različita tumačenja. Religioznost, kao
unutrašnji stav, jest potraga za Bogom i neka vrsta komunikacije s nađenim Bogom.
Religioznost je krajnje individualna i subjektivna stvarnost koju je gotovo nemoguće mjeriti
nekakvim objektivnim mjerilima.

Religija, za razliku od religioznosti, predstavlja nešto objektivno, nešto normirano-

određene vjerske sadržaje (teologiju), moralna načela, bogoštovne propise (kult), uključenost,
sudjelovanje u dotičnoj vjerskoj zajednici (npr. Crkvi, džamije, sinagogi, umi i sl.), religijske
autoritete, religijsku instituciju. Religija mora biti objektivna, jer ona ima veliku i snažnu
kohezijsku ulogu ili za neku skupinu ili na nekom teritoriju. U takvoj ulozi ona mora
nadilaziti subjektivna shvaćanja, osjećaje, želje i potrebe. Religija pretpostavlja religioznost
svojih članova, ali sve religije poznaju opasnost zvanu formalizam – unutarnji raskorak
između subjektivne religioznosti i objektivnih religijskih normi.

“Vjera je dar duha koji nam omogućuje da čitavo svoje biće posve predamo njemu
koji je veći od nas i da prihvatimo njegovu porukuVjera je unutarnji stav, jedan poseban
odnos prema Bogu. Vjera je jedan vid čovjekove religioznosti” (Nikolić, 1992, 601.)

S vremenom su se izrazi vjera i religija stopili pa vas danas neko može zapitati: Koje
si vjere? Kojoj vjeri pripadaš? Koliko je besmisleno radikalno idejno razdvajati vjeru i
religiju, toliko ima smisla neprestano upozoravati na opasnost religije bez vjere i ako mnogi
postavljaju pitanje kako ima toliko religija ako je Bog samo jedan, usudio bih se reći da je
pitanje posve krivo postavljeno. To bi bilo isto kao da pitate zašto ima više puteva do nekog

15
(jedinog) cilj. Pa, jednostavno zato što ima više puteva, zato što su ljudi pronašli ili stvorili
različite puteve. Promatrajmo religije kao različite puteve. Govoriti ćemo slikovito. Ljudska
predodžba da je Bog gore, na nebu. Ljudi u svojoj potrebi za Bogom oslanjaju ljestvice o
nebeski tavan i pokušavaju se popeti na tavan. Ko može kome zabraniti da se penje? Ko
može kome zapovjediti s koje će pozicije naslopniti ljestvice ili odrediti kakve će ljestvice
napraviti? Nađe se tako neka jaka osobnost i uspije nametnuti svoj put, svoje ljestvice kao
najbolji put do Boga. Nađe li se dovoljno onih koje će uvjeriti, eto nove religije. Iz ove
perspektivno gledano, ukoliko su religije različiti ljudski pokušaji da se popnu na nebo i
uspostave komunikaciju s Bogom, sve su religije usitinu jedanke. Nije, dakle, pitanje zašto
ima više religija, nego koja je od njih racionalno uvjerljivija, moralno prihvatljivija,
društveno poželjnija.

3. DRUŠTVO I RELIGIJA

3.1. Uticaj religije na društvo

Nastanak religije kao pojam vjerovanja veže se za postanak prvih ljudskih zajednica,
još u prahistoriji ljudi, odnosno u vrijeme kada humanoidi nisu imali mogućnosti da objasne
većinu prirodnih pojava. Tada su i nastali začeci religije u obliku vjerovanja. Tadašnji ljudi su
te prirodne pojave kasnije uobličili u božanstva kojima su pridavali veliki značaj u obliku
nekih primitivnih rituala i obreda. Sve to je prouzrokovalo nastanak raznih mnogobožačkih
religija od kojih su neke i danas prisutne, npr. hinduizam. Kako su se ljudska saznanja
razvijala tako su ljudi shvatali neke pojave koje se dešavaju u njihovom okruženju, s kojima
žive i umiru. Ali neka pitanja su zauvijek ostala otvorena za raspravu kao što su: postanak
čovječanstva i svega što nas okružuje i šta se dešava poslije smrti. Za ta pitanja se veže i
nastanak monoteizma odnosno vjerovanja u jednog boga, što je danas najaktuelniji oblik
religije. Kroz historiju čojvečanstva religija je omogućavala manipulisanje velikim masama
ljudi, kreiranja nekog mišljenja i duhovnog mira. Kao što čovjek ima svoju dobru i lošu
stranu tako je ima i religija, zavisi samo za koju ona svrhu služi.

Ideja koju religija ima je da se Bog brine za svakog od nas. Tvrdi se u svetim
knjigama, pruža nam utjehu, hranu i sklonište. Služeći bogu i vjerujući u njegovu dobrotu,
ubraćemo plodove u životu koji tek dolazi. Ovakvo vjerovanje ne dijele sve religije, ali u

16
ovoj ili onoj formi, religija postoji u svim poznatim sferama ljudskog društva utičući na naša
shvatanja i reagovanja na sredinu u kojoj se krećemo. Dakle, religija je predstavljena kao
izvor ličnog uspjeha i podrške, ali često je uzrok teških društvenih borbi i sukoba.
Proučavanje religije je izazovan poduhvat jer zahtijeva sasvim specifičnu vrstu sociološke
imaginacije. U analizi religiozne prakse moramo razumjeti šta znače mnogobrojna vjerovanja
i rituali koji postoje u mnogim kulturama. Moramo biti senzitivni na ideale koji inspirišu
duboko ubjeđenje vjernika i da istovremeno na sve njih gledamo sa uravnoteženom i
jednakom pažnjom. Moramo se suočiti sa idejama kojima se traži ono što je vječno ali i sa
grupama koje se bave sasvim ovozamaljskim ciljevima, kao što su traženje finansijera ili
vrbovanje budućih sljedbenika. Treba steći uvid u raznolikost religioznih uvjerenja, ali i da
prodremo u samu prirodu religije kao univerzalnog fenomena.

3.2. Teorija religije u društvu

Sociološki pristupi religiji još uvijek su pod uticajem poznatih teoretičara: Maksa
Webera, Emila Durkheima, Karl Marksa itd. Ni jedan od njih nije bio religiozan pa su zato
mislili da će se značaj religije u moderno doba smanjivati. Svi su oni vjerovali da je religija u
suštini iluzija.

Dobar dio svoje intelektualne karijere Durkheim je posvetio izučavanju religije,

koncetrišući se posebno na religiju u malim tradicionalnim društvima. Durkheimov rad
“Elementarni oblici religijskog života“ možda je najuticajnija pojedinačna studija u
sociologiji religije. Durkheim (1982) ne povezuje religiju sa društvenim nejednakostima ili
vlašću, već sa ukupnom prirodom institucija u društvu. Svoj rad zasniva na proučavanju
totemizma koji se upražnjava u australijskim društvima starosedelačkog naroda Aboridžina
jer, po njemu, on predstavlja religiju u svom "najelementarnijem" obliku. Totem je u početku
označavao životinju ili biljku za koju se vjerovalo da ima posebno simboličko značenje za
grupu. Tu je riječ o svetom predmetu koji se obožava i za koji su vezane razne ritualne
aktivnosti. Durkheim objašnjava religiju relacijama razlikovanja između svetog i profanog.
Sveti predmeti i simboli tretiraju se odvojeno od svakodnevnih rutinskih aspekata
egzistencije, to jest, od svijeta stvarnosti. Jesti totemsku životinju ili biljku, osim u posebnim
prilikama kao naprimjer svečanostima ili ritualima, obično je zabranjeno, a kao sveti predmet
totem ima božanske osobine koje ga potpuno odvajaju od drugih životinja koje se mogu loviti

17
ili od rastlinja koje se sakuplja i koristi u prehrani. Zašto se totem smatra svetim? Durkheim
ističe da je to simbol same grupe, on predstavlja one vrijednosti koje su od centralnog i
vitalnog značaja za grupu ili zajednicu. Poštovanje koji ljudi gaje za totem u stvari potiče od
njihovog uvažavanja za te centralne odnosno glavne društvene vrednosti.

Činjenicu koju je Durkheim posebno naglasio je da religije nikada nisu samo stvar
vjerovanja. U svim religijama podrazumijevaju se redovne ceremonije i ritualne aktivnosti u
kojima učestvuje grupa vjernika. Obredima se vjernici odvajaju od svakodnevnih briga i
problema u društvenom životu i uzdižu u višu sferu u kojoj se oni približavaju višim silama.
Ceremonija i ritual, po Durkheimovom mišljenju su bitni za povezivanje članova grupe.
Zbog toga ih nalazimo ne samo u redovnim bogosluženjima već i u raznim životnim krizama
u kojima doživljavamo razne duboke socijalne promjene, na primjer, kod rodjenja, stupanja u
brak i smrti. U bukvalno svim društvima u takvim prilikama postupa se po određenom
ceremonijalu. Durkheim zaključuje da ovi kolekivni ceremonijali potvrđuju grupnu
solidarnost u situacijama u kojima su ljudi prinuđeni da se prilagođavaju velikim promjenama
u životu. Također smatra da religija mora postojati u svakom društvu i religiozne norme su
obavezne za sve pripadnike tog društva. Čovjek nije slobodan u opredeljenju da li da vjeruje
ili ne jer su mu religiozne predstave nametnute, a religija je "kolektivna predstava“. Možemo
zaključiti da Durkheim, ne shvaćajući religiju kao oblik čovjekovog otuđenja, nije mogao
prodreti u suštinu religioznog fenomena što mu je onemogućilo da pravilno shvati nastanak i
funkciju religije u društvu. Svoju drugu teoriju Durkheim zasniva na veoma malome broju
primjera, iako tvrdi da se njegove ideje mogu prenijeti na cijelokupnu religiju.

Za razliku od njega, Maks Weber ovaj fenomen posmatra svjetskim razmerama, što
prije njega to niko nije pokušao. Pri tome je najveću pažnju posvetio, kako on kaže svjetskim
religijama, koje su privukle veliki broj pristalica i koje su odlučujuće uticale na tok svjetske
historije. On je detaljno proučavao hinduizam, taoizam i staro judejstvo, a u svom djelu
"Protestantska etika i duh kapitalizma" (1905), kao i u drugim radovima, opširno obrađuje
uticaj hrišćanstva na historiju Zapada. Weberovi radovi o religiji razlikuju se od
Durkheimovi, jer je on posebnu pažnju posvetio povezanosti religije sa dreštvenom
promjenom što Durkheim nije mnogo obrađivao. Weber smatra da religija nije nužno
konzervativna snaga, naprotiv, religiozno inspirisani pokreti često su izazivali velike
društvene promjene. Svoje istraživanje svijetskih religija shvatio je kao jedinstveni projekat.

18
Njegova rasprava o uticaju protestantizma na razvoj Zapada dio je jednog sveobuhvatnog
pokušaja da objasni uticaj religije na drštveni i ekonomski život u različitim kulturama.
Analizirajući istočne religije, Weber zaključuje da su one uspostavile nepremostive prepreke
razvoju industriskog kapitalizma do kojeg je došlo na Zapadu. U tradicionalnoj Kini i Indiji,
ističe Weber, bilo je izvjesnih perioda znatnog razvoja trgovine, manufakture i urbanizacije,
ali to nije dovelo do radikalnije promjene poput one koja se odigrala na Zapadu. Hinduizam
je Weber nazvao "religijom van ovog svijeta". Drugim riječima, među najvažnijim
vrijednostima ove religije ističe se bježanje od mukotrpnog rada u materijalnom svijetu.
Vjerska osjećanja i motivacije koje proizvodi hinduizam usmjereni ka svlađivanju i
oblikovanju materijalnog svijeta. Nasuprot tome, hinduizam materijalnu stvarnost shvata kao
plašt koji skriva prava pitanja kojima čovjek treba da se bavi. I konfučizam je djelovao u
pravcu odvraćanja ljudi od ekonomskog razvoja, naglašavajući pritom harmoniju sa svijetom
prije nego aktivnost usmjerenu ka ovlađivanju njim. Iako je Kina dugo bila veoma moćna i
kulturno razvijena civilizacija u svijetu, njene dominantne religijske vrijednosti djelovale su
kao kočnica snažnom usmerenju prema ekonomsko tehnološkom razvoju.

Maks Weber (1905) posmatra hrišćanstvo kao religiju spašenja, jer se njom pripoveda
vjerovanje da ljudska bića mogu biti "spašena" ako prihvate ideološke puteve religije i ako se
pridržavaju njenih moralnih načela. Također on istražuje i funkcije religije, pokazajući da je
kapitalizam nastao kao rezultat pojave protestantske religije i njenih dogmi. Naveo je dvije
dogme koje su dovele do formiranja kulta rada u kapitalizmu, a to su: racionalan odnos prema
božanstvu i štednja. Prva dogma se ostvaruje tako što vjernik dobija božansku naklonost
samo ukoliko radi, pridonosi i privređuje, a štednjom vjernik racionalno kombinuje sredstva i
rad i postiže maksimalnu dobit koju ponovo treba vratiti u proizvodnju zbog njenog daljnjeg
unapređenja i proširenja. Weber, međutim, ne uspijeva potpuno prodreti u suštinu religije, ne
analizira religiju kao sferu otuđenja nego smatra da religija nužno egzistira u društvu.

Uprkos svog uticaja u materiji o kojoj je riječ, Marks nikada nije proučavao religiju
detaljnije. Svoje ideje zasnivao je na spisima nekoliko teologa i filozofa ranog dvadesetog
vijeka. Jedan od njih bio je Ludwig Feuerbach, autor djela "Suština hrišćanstva". Prema
Feuerbach, religija se sastoji od ideja i vrijednosti koja su ljudska bića stvorila tokom svog
kulturnog razvoja, ali koja su potom pogrešno projektovana na božanske sile ili bogove.
Pošto ljudska bića ne shvaćaju svoju historiju, sklona su da društveno stvorene vrijednosti i

19
norme pripisuju aktivnostima bogova. Tako je priča o Deset zapovijesti koje je Mojsije dao
Bogu samo mitska verzija poretka moralnih propisa kojima se reguliše život hrišćanskih i
jevrejskih vjernika. Sve dok u potpunosti ne budemo razumijeli prirodu religijskih simbola
koje smo sami stvorili, tvrdi Feuerbach, osuđeni smo da budemo zarobljenici historijskih sila
koje ne možemo da kontrolišemo. Feuerbach koristi izraz otuđenje da bi ozanačio stvaranje
bogova ili božanskih sila različitih od ljudskih bića. Vrijednosti i ideje koje su stvorili ljudi na
taj način posmatraju se kao proizvod "stranih" bića, odvojenih od ljudi. I dok su dejstva ovog
otuđenja u prošlosti bila negativna, poimanje religije kao otuđenja predstavlja, prema
Feuerbachu, veliku nadu za budućnost. Kada jednom ljudska bića budu u stanju da shvate da
su vrijednosti koje pripisuju religiji u stvari njihove sopstvene, te vrijednosti će biti moguće
ostvariti na ovoj Zemlji, a ne ostavljene za neki drugi život "poslije života". Hrišćani veruju
da su, pošto je bog svemoguć i milostiv prema svima, ljudska bića nesavršena i grešna.
Međutim, potencijal za dobrotu i ljubav, kao i moć da upravljamo sopstvenim životom, kako
je vjerovao Fojerbah, postoje u čovjekovim insitucijama i mogu se crpiti iz njih kad jednom
budemo shvatili njihovu pravu prirodu.

Marks je prihvatio gledište da religija predstavlja samootuđenje čovjeka. Često se

vjeruje da je Marks sasvim odbacio religiju, ali je ovo je daleko od istine. Religija je, pisao je
on, "duša jednog bezdušnog svijeta" i utočište od grube svakodnevice. Po Marksovom
mišljenju, religija će u svojoj tradicionalnoj formi nestati, i treba da nestane, to je zato što
pozitivne vrijednosti sadržane u njoj mogu postati ideali koji se teže radi poboljšanja mnogo
bitnih stvari u čovječanstvu na ovoj Zemlji, a ne zato što su sami ti ideali i vrijednosti
pogrešni. Netreba da se plašimo bogova koje smo sami stvorili već treba da prestanemo da im
pripisujemo vrijednosti koje i mi sami možemo da ostvarimo. Marks je izjavio da je religija
bila "opijum za narod". Religija odlaže sreću i blagostanje za zagrobni život, pripovedajući
stripljivo prihvaćanje postojećih uslova u ovom životu. Na taj način se obećanjem onog što će
doći u tom drugom svijetu, pažnja ljudi odvraća se od nejednakosti i nepravdi na ovom
svijetu. U religiji postoji snažan ideološki element: religijska uvjerenja i vrijednosti koje ona
ističe često pružaju opravdanje za nejednakosti u bogatstvu i moći. Marks se suprotstavlja
shvatanju da je religija urođena čoveku. Religija ima društvene korijene. Korijen religije je u
zavisnosti čovjeka do čovjeka u klasnom društvu, kao i u još prisutnoj zavisnosti čovjeka od
prirode. Marks ističe tri funkcije religije u društvu a to su: filozofska, egzistencijalno –

20
emocionalna i društveno - politička. Također smatra da buduće društvo treba religiju
potisnuti u privatnu sveru, a prva i osnovna pretpostavka za realizaciju ove ideje je odluka o
odvajanju crkve i države odnosno crkve i škole.

Durkheim, Marks i Weber indentifikuju pojedine opšte bitne religije i na neki način
njihova se gledišta međusobno dopunjuju. Marks je u pravu kad tvrdi da religija često ima
ideološke implikacije i da služi interesima vladajućih grupa na teret drugih, o čemu svjedoči
bezbroj slučajeva u historiji. Na primjer, uticaj hrišćanstva u naporima evropskih kolonijalista
da potčine druge kulture. Weber je u pravu kad naglašava prevratničko i često revolucionarno
djelovanje religijskih ideala kad je riječ o postojećem društvenom poretku. Religija je uticala
na mnoge društvene promjene u kojima je došlo do krvoprolića, a brojni ratovi vođeni su iz
religijskih motiva. O ovom dvostrukom historijskom djelovanju religije nema mnogo riječi
kod Durkheima koji, prije svega, stavlja akcent na njenu ulogu u unapređivanju društvene
kohezije i na značaj ritualnog i ceremonijalnog. Građanska sociologija nije mogla učiti
klauzalne relacije između religije i drugih društvenih pojava pa nije ni bila sposobna
odgovoriti na pitanje kako ona nastaje, njene osnovne karakteristike i koji su društveni uslovi
doveli do rasprostranjenja religije u društvu. Durkheim nije govorio da religiozni fenomen
proizilazi iz uspostavljenih odnosa zavisnosti u klasnom društvu te da će religija isčeznuti
onda kada ljudi zapostave u društvu odnose zavisnosti od prirodnih i društvenih sila.

3.3. Religija i društvene promjene

Govoreći o odnosima između društvene strukture i strukture religijskih ideja i

vjerovanja, Šušnjić kaže da one nisu u tako čvrstom uzročnom odnosu. Premda čovjek živi u
različitim oblicima društvene organizacije, nailazimo na istovetne ili veoma slične oblike
vjerovanja. To znači da religiozni duh u izvesnom smislu nastaje relativno nezavisno od tipa
društva i da su mu izvori pretežno u nekoj dubljoj stvarnosti a ne društvenoj, možda antropo
– psihičkoj ili metafizičkoj, ili nekoj drugoj (nema društva bez religije i bez oblika
izražavanja religijskih iskustava).

Moguće su korijenite promjene u strukturi religijskih ideja, vjerovanja i vrijednosti, a

da društvena struktura ostane neizmenjena (hrišćanstvo je značilo nešto sasvim drugo u
odnosu na oblike verovanja tadašnjih društava ali je klasna društvena struktura ostala

21
nedirnuta). Isto tako moguće su korijenite promjene u strukturi društva, a da se ništa bitno ne
izmijeni u strukturi verovanja. Činjenica je da je i religija promenjiva kategorija. U toku
historijskog razvoja i društvenih promjena, mijenjala se i sama doktrina unutar iste religije
stvarale su se nove religije i same tripele promjene i reforme, dolazilo je do ocepljenja od
izvornih religija i pokušaja ekumenskog ujedinjenja. Mijenjala se i jačina religijskog uticaja,
rasprostranjenost pojedinih religija kao i način ispoljavanja religioznosti.

Uzroke promjenama u religiji i religioznosti neki sociolozi traže u društvenim

promjenama, a neki u fenomenu same religije. Kako Maks Weber kaže da ma koliko uvijek
bili duboko ekonomski i politički uslovljeni socijalni uticaji na jednu religijsku etiku u
pojedinačnim slučajevima, ona je, ipak, primarno dobila svoje obeležje iz religijskih izvora.
Najprije, iz sadržaja njihovog otkrovenja i obećanja. Ako su ovi izvori neretko u sljedećoj
generaciji iz osnova pretumačivani jer nisu odgovarali interesima vjerske zajednice, ipak je
po pravilu riječ najprije o njenim religijskim interesima. Tek sekundarno mogle su
dejstvovati neke druge sfere. Dakle, Weber daje tezu o samo razvojnosti religije odnosno o
sekundarnoj ulozi drugih uticaja. Sociologija religije posebno je zainteresovana za društveno
– ekonomske razloge koji su uticali da do tih promjena dodje. Svakako, dejstvo pojedinih
faktora treba posmatrati uvijek u određenom kulturno historijskom kontekstu kao osobenoj i
čisto konfliktnoj sintezi, koja određuje stepen uticaja pojedinog faktora.

3.4. Sekularizacija društva

Sekularizacija, u teorijsko - filozofskom smislu, znači preovladavanje shvatanja i

tumačenja svijeta samim svijetom. U sistemu vrijednosti ili u sadržaj života sekularizacija
označava preovladavanje ovozemaljskih saznajnih, moralnih, estetskih i drugih vrijednosti,
uz istovremeno slabljenje religijskih vrijednosti. U etičkoj teoriji sekularizacija predstavlja
zasnivanje autonomnog morala (zasnovanog na ljudskom, psihiloškim, racionalnim i
društvenim potrebama, bez uticaja sa strane, bilo duhovnog bilo svetovnog). U političkom i
društvenom životu sekularizacijom se religija povlači u crkve, u sferu privatnog života ljudi.
Koliko dugo je religija vladala mišljenjima i osjećanjima ljudi i koliko je bila moćna ta vlast,
dovoljno je samo sjetiti se srednjovekovnih lomača i broja žrtava inkvizicije, pa da imamo
predstavu o trajanju, o snazi i zloupotrebama.

22
 Ova suvjerena vladavina religije i uticaj crkve na društvene i političke odnose počinje
da slabi već od kasnog srednjeg vijeka. Kritika vladajuće crkve odvijala se paralelno na dva
fronta. S jedne strane protestantizam je ukazivao na zastranjenja i zloupotrebe religioznog
čovjeka i svojom borbom poljuljao povjerenje u vladajuću religiju, sa druge strane
srednjovekovni asketizam provocirao je ponovno vraćanje antičkog shvatanja svijeta i života,
kao i pridavanje većeg značaja ljudskom razumu kao izvoru saznjanja i kriterijumu istine.
Ovdje bismo mogli napomenuti i treći činilac: islam, religiju koja je uspiješnije od
tradicionalističkih crkava ovladala mehanizmima vlasti i u tom historijskom trenutku pretila
da osvoji Beč, jedan od centara starog svijeta. Ugled crkve je opao i stanovništvo se
diferencira ili u pravcu ostajanja na tradicionalnim vrijednostima, ili u pravcu protestantizma,
ili u pravcu ateizma i potpunog napuštanja religijskih zamisli i shvatanja. Posljedice
društvenih promjena koje su se odvijale od kasnog srednjeg vijeka su uticale na religioznost
na prostorima Evrope, a kasnije i Amerike, koja je postala utočište protestantskog svijeta.

3.5. Religijski fundamentalizam

Kada se u današnje doba u svakodnevnoj komunikaciji spomene pojam

fundamentalizam gotovo se automatski u svijesti savremenog čovjeka pojavi i prefiks vjerski,
i to prvenstveno islamski. No odmah treba napomenuti kako je je religijski fundamentalizam
izum američkoga protestantizma. Ali pojam fundamentalizam se ne veže samo uz vjere i
religije, i filozofija i politika se mogu podijeliti svojim fundamentalističkim strujanjima.
“Istina je da politički fundamentalizam nerijetko djeluje kao vjerski, a da to zapravo nije. Isto
tako je tačno i da vjerski fundamentalizam obično teži moći i uticaju u politici i državi“
(Kienzler, 2002, 13). Isto tako treba reći kako nisu sve one grupe koje sebe nazivaju
fundamentalnima, fundamentalne u onom smislu kako se danas u svakodnevnoj komunikaciji
taj pojam razumije. Ilustracije radi, “Fundamentalizam u islamu označava najprije određeni
pravac u nauci o islamu. Islamski teolozi se pri tom bave praizvorima i fundamentima svoje
religije, Kur'anom i sunetom. Ti teolozi, međutim, istovremeno mogu da budu potpuno
otvoreni za druge religije i kulture“ (Kienzler, 2002, 13-14). Njih se ne smije miješati sa
radiklanim političkim grupama, tipa “al Qa'ida”, koje sebe nazivaju fundamentalističkim, a
prvenstveno su poznate po svom nasilju i teroru. “Pojam fundamentalizam predstavlja
ponajprije zbirnu oznaku za veoma različite pokrete prije svega unutar kršćanstva, u islamu i

23
židovstvu (Knoblauch, 2004, 17.) No, pojam fundamentalizam je prisutan i u budizmu,
hinduizmu, pa čak i u konfučijanskoj vjeri, gdje se također odbacuju mnoge stečene spoznaje
liberalne kulture, gdje se bori i ubija u ime religije i nastoji da se vjera uvede u domenu
politike i borba za nacionalno oslobođenje. Riječ fundamentalizam se počinje javljati u prvim
desetljećima dvadesetoga stoljeća u američkom protestantizmu. Pojedine grupacije
američkoga protestantizma počele su se zvati fundamentalističkima kako bi napravile odmak
od tzv. “liberalnih” protestanata koji su, po mišljenju fundamentalista, potpuno iskrivili
kršćansku vjeru. “Fundamentalisti su se htjeli vratiti temeljima i iznova staviti akcent na
fundamente kršćanske tradicije, koju su oni poistovijetili s bukvalnim tumačenjem i čitanjem
Svetoga pisma i prihvaćanjem određenih temeljnih doktrina.” (Armstrong, 2007, 13.)

Vjerski fundamentalizam označava antimodernističke pokrete u raznim religijama.

Riječ fundamentalizam dolazi od riječi fundament koja znači temelj, osnova. Vjerski
fundamentalizam odbija identifikaciju s većom religijskom grupom iz koje izvorno potječe.
Fundamentalizam je vremenski prethodnik postmodernizma, no on se pojavljuje kao snažna
reakcija na postmodernu kulturu .

Kada se govori o fundametalizmu u religijama važno je za zapaziti da se on gotovo

parazitski naslanja na druge ustaljene religijske tradicije , napose na: kršćanstvo (razne sekte i
kultovi koji se oslanjaju na kršćanstvo), judaizam (ograničena uloga žene ,tajno duhovno
znanje, mističke tradicije, Hasidski Židovi - snažan fundametalistički pokret), islam (suštinski
fundametalističko porijeklo, ograničavanje uloge žene u društvu, šerijatsko pravo umjesto
svjetovnih zakona, izraziti protuzapadnjački stav). “U svojim pojmovnim raznolikostima
fundamentalizam, naime, pokušava modernu industrijsku civlizaciju, utemeljenu na
filozofskoj tradiciji prosvjetiteljčstva i Newtonske znanstvene paradigme, koju smatra
oblikom raspadanja ljudske autentične biti, na aktivan način, sredstvima i postupcima
revolucionarnog aktivizma, promijeniti i preoblikovati u skladu s apsolutnim autoriteom
Božije riječi, odnosno nepogrešivom istinom Božijeg otkrivenja, kakvu donese sveti spisi od
Kur’ana do Svetog pisma.” (Debeljak, 2003, 48-49.)

24
 3.6. Položaj i uticaj religije na društvo u Bosni i Hercegovini

Bosna i Hercegovina nije sekularna država. U sekularno uređenom društvu religija je

privatna stvar, dok je ona kod nas i te kako prisutna u javnosti, jer vjerske simbole imamo u
školama, društvenim i političkim institucijama. Duško Trninić je jedan od rijetkih sociologa
koji se na našem prostoru bave proučavanjem religije. Objavio je knjigu "Religija pred
izazovima globalizacije" u kojoj, kako sam naslov govori, prikazuje položaj religije u
savremenom društvu. Trninić (2010) govori o uticaju religije na politiku i društvo u Bosni i
Hercegovini, etičkom aspektu religije i mogućnosti uspostave interreligijskog dijaloga.
Trninić smatra da su političari iskoristili religiju kao važan resurs za funkcionisanje društva,
dok, sa druge strane, religijske zajednice koriste politiku zarad svoje vlastite afirmacije. Da je
u sekularno uređenom društvu sasvim normalno i prihvatljivo da religijske zajednice
zauzimaju stav o određenim društvenim pitanjima, ali isto tako da religijske zajednice ne
smiju govoriti o politici jezikom politike. Ističe da je nemoguće voditi dijalog između religija,
jer se on onda svodi samo na protokol i "slikanje" vjerskih zvaničnika. Zato je bolje govoriti
o interreligijskom dijalogu koji se vodi između vjernika, to jest između pripadnika različitih
religija ili sa onima koji nisu religiozni. Pretpostavke za jedan takav dijalog su, kao prvo,
međuljudski odnosi, to jest povezivanje. Građenje takvih odnosa dovodi do međusobnog
uvažavanja i razumijevanja. Kao drugo, svijest učesnika takvog dijaloga o vlastitim i tuđim
religijskim i vjerskim slobodama. Trninić smatra da ukoliko se insistira samo na dijalogu koji
se vodi "odozgo" između institucija, onda smo osuđeni na život jednih pored drugih, a ne
jednih sa drugima. Smatra da je ljudima najlakše manipulisalo kad su u pitanju vjerski ili
nacionalni simboli. Da političkim elitama nije u cilju da se suoče sa stvarnim problemima u
društvu, kao što su nezaposlenost, siromaštvo, bijeda ili izgradnja demokratskih institucija.
Nažalost, još uvijek prodaju priču o nacionalnoj ugroženosti i rješavanju "fiktivnih" pitanja u
vezi sa nacionalnim i vjerskim identitetom. Prema Trniniću ni vjeronauci nije mjesto u školi,
kao što ni sveštenicima nije mjesto u učionici. Po njemu religija je privatna stvar i kao takva
treba da se podučava u religijskim zajednicama. Kod nas je vjerska nastava organizovana
isključivo kao konfesionalni predmet, što dalje vodi segregaciji onih koji ne pripadaju
većinskoj religiji, i diskriminaciji djece čiji roditelji su nereligiozni ili su pripadnici malih
vjerskih zajednica i novih religijskih pokreta.

25
 Kao što je poznato da se u prošlosti kao i sada na području BiH često susrećemo s
određenim konfliktima i nepetim situacijama, Trninić (2010) smatra da religije tj. religijeske
zajednice, ukoliko to i žele, mogu odigrati vrlo važnu ulogu u smirivanju napetih situacija i
prevazilaženju konflikta. Etička pravila i moralne norme su veoma živi i djelatni u većini
religija i, kao takvi, ljudima su bliži nego, recimo, teološki ili doktrinarni spisi. S druge
strane, insistiranje na tome kako su jedino religiozni ljudi moralni i da sav moral proizilazi iz
religije veoma je opasno, jer moral reguliše odnos između čovjeka i čovjeka, a religija
između čovjeka i Boga, znači nečeg nadčulnog. Treba dodati da trenutno u svijetu ima 16
odsto nereligioznih (ateista, agnostika, sekularnih humanista, antiteista), što znači da oni ne
mogu biti odgovorni za sve probleme savremenog svijeta. Trninić smatra da je kod nas
religioznost, prije svega, društveno prihvatljiva stvar koja se koristi više kao privezak, a ne
kao obilježje nečijeg privatnog života. Da su zbog toga svi oni koji misle drugačije ili možda
pripadaju nekim "drugim" vjerskim zajednicama stigmatizovani ili izopšteni iz šire zajednice.
Smatra da bi vrlo korisno bilo da u obrazovnom sistemu imamo predmet koji će tretirati
religiju iz nekonfesionalnog ugla, te da treba djecu naučiti da oko njih postoje različiti vjerski
diskursi, kao i to da religija nije "sudbina" već "izbor".

4. SOCIJALZACIJA MLADIH

4.1. Pojam socijalizacije

Socijalizacija (lat.socius - drug; socialis - društveni) je kompleksan proces socijalne

intergracije pojednica u različite aspekte društvene stvarnosti. Socijalizacija je proces u kojeg
pojedinci uče i usvajaju kulturu svojeg društva i pripremaju se za odraslost. Socijalizacija
obuhvata osbosobljavanje za profesionalne uloge i integriranje u društvene grupe i društveni
sistem (Flere, 1976, 58.)

Socijalizaciju kao pojmovni konstrukt uveo je u društvenu teoriju francuski socijlog

Emile Durkheim (1907) da bi objasnio ono što se događa u procesu transformacije i
oblikovanja čovjekovih bioloških determinanti u društvenom kontekstu. Za društvo je, kako
ističe Emile Durkheim (1996, 58), svaki novi naraštaj gotovo “potpuna tabula rasa, na kojoj
mu valja graditi uvijek iznova,što hitnije nadograđujući na sebično i asocijalno novorođeno
biće jedno drugo, sposobno za život u skladu s moralnim zadasama i društvenim pravilima“.

26
Učenje u procesu socijalizacije podrazumijeva sticanje iskustva koje uzrokuju promjene u
ponašanju. O složenom procesu socijalizacije ovisi da li će ponašanje pojedinca biti
usklađeno sa očekivanjima i zahtjevima društva, kakve će stavove i vrijednosti on razviti i
usvojiti, kako će prihvatiti i obavljati svoje uloge te da li će njegovo ponašanje biti u skladu
sa zabranama društva, tj. normama. Prema Talcottu Parsonsu (1995), od tri sistema,
organskog, socijalnog i psihičkog, socijalni sistem je najobuhvatljiviji. U njemu se pojedinci
socijaliziraju na način da postaju sastavnim dijelom društva, učeći uloge koje se od njih
očekuju. Za Parsonsa, socijalizacija je ključna pretpostavka stvaranja skladnog društva.
Uloga škole u tome je iznimno važna jer ona djeluje kao most između porodice i društva. Za
njega je osnovni zadatak socoijologije analizirati institucionalizaciju obrazaca vrijednosne
orijentacije u društvenom sistemu.

Funkcionalistička društvena teorija počiva na socijalizaciji pojedinca i grupa, pa

stoga, uz pojmove integracije, struktura, funkcija, sistem, ravnoteža, i ovaj pojam možemo
svrstati među ključne pojmove funkcionalizma (Kuvačić, 1990, 29.) Konfliktni teoretičari
drugačije od funkcionalista vide proces socijalzacije. Za konfliktne sociologe, od rane
marksističke teorije do savremenih kritika građanskog društva, uprkos njihovim međusobnim
razlikama, procesi socijalizacije nemaju za poseljdicu ni homogenizaciju ni integraciju, već
dezintegraciju.

Iako je proces socijalizacije posebno značajan u djetinjstvu, on zapravo traje tokom

cijelog života. Nijedno ljudsko biće ne može biti lišeno uticaja socijalne okoline i društva
koje ga okružuje i koje utiče na formiranje i oblikovanje njegovih ličnosti, ponašanja i
stavova. Sredinom 20. stoljeća, osobito u Parsanovom funkcionalizmu, sociolozi otkrivaju
ono što je D. H. Wrong (1961) nazvao persocijalizirano shvatanje čovjeka, odnosno oni
socijalizaciju vide prije kao svemoćan i učinkovit, nego kao iskustveni proces koji utiče na
ponašanje i uvjerenja aktera, ali ih ne može determinirati. Simoblički interakcionisti su
također kritzirali kovencionalnu upotrebu pojma naglašavajući da je socijalizacija proces
razmjene između pojedinca i društva u kojem obje strane utiču jedna na drugu (Abrecombrie,
Hill,Turner, 2008, 342.)

“Prema njima, konvercionalni socijolozi obično shvataju socijalizaciju samo kao

proces kojim ljudi uče postupke što će im pomoći preživljavanju u društvu (kultura, uloge,

27
očekivanja uloga). Štaviše socijalizacija nije jednosmjeran proces u kojem akter samo prima
informacije, nego je dinamičan proces u kojem akter oblikuje i adaptira informacije svojim
potrebama. Interakcija je proces u kojem se sposobnosti mišljenja i razvija i izražava“
(Manis, Metlzer, 1978, 6., prema: Ritzer, 1997, 190.)

28
 4.2. Etape procesa socijalizacije

Prva etapa u procesu socijalizacije je primarna socijalizacija. Primarna socijalizacija

je socijalizacija tokom ranog djetinjstva koja se uglavnom realizira u okviru porodice.
Primarna socijalizacija, prema Parksonu uključuje dva ključna procesa: internalizaciju kulture
danog društva i strukturiranje ličnosti. U okviru primarne socijalizacije razlikujemo nekoliko
odgojnih i razvojnih faza koje su važne za djetetovo usvajanje društvenih normi i pravila
ponašanja. U prvim godinama djetetovog života važno je ovladavanje tjelestnim potrebama i
vještinama (hodanje) i usvajanje osnovnih higijenskih navika (od 1. do 3. godine), intenzivan
razvoj govora (od 1. do 5. godine života), zatim ograničavanje djetetove egocentričnosti (od
2. do 5. godine života), uključivanje djeteta u vršnjačke skupine (od 3. do 7. godine života)
koje mu omogućuje uključivanje i u šire skupine. U krugu porodice dijete usvaja navike i
prihvata pravila koja mu omogućavaju da ostvari primarnu komunikaciju u zajednici. Odnosi
unutar porodice predstavljaju snažan i nezamjenjiv uzor djetetu za odnose prema drugim
članovima zajednice i društva. Na formiranje djetetove ličnosti nemaju samo roditelji već i
drugi srodnici ogroman uticaj, u ovom razdoblju socijalizacije dijete prihvata i razumijeva
emocionalna stanja kao što su ljubav, prijateljstvo, blagonaklonost i druge potrebe.

Nakon primarne nastaje razdoblje sekundarne socijalizacije. Sekundarna socijalizacija

nastaje kada dijete uspješno ovlada osnovnim pravilima ponašanja što mu omogućava da
započne novu fazu u svom razdoblju. To je razdoblje u kojem se djetetu omogućuje da iz
porodice uđe i u šire društvene grupe i institucije. Škola je ključna ustanova svakoga
društvenog sistema putem koje se uspostavlja individualni, ali i društveni vrijednosni sistem.
Kao osnovni elementi školskog sistema u sekunadrnoj fazi socijalizacije navode se sljedeći
procesi:

 Podučavanje i poticanje razvoja i vještina kao što su čitanje, pisanje,

računanje, održavanje pažnje, učestvovanje u kolektivnim aktivnostima,
 Prenošenje informacija, usmjeravanje pažnje na kulturne vrijednosti i
tradicijske običajne i historijske norme iz prošlosti,

29
  Prezentiranje i prihvaćanje društvenih normi, vrijednosti i ciljeva, asimiliacija
i rad u zajednici kao osnovi za učenjei vrednovanje znanja, individualizacija
znanja i kolektivni takmičarski duh, nadzor i kontrola, odgovornost za
rezultate rada prema drugima i prema članovima porodične zajendice (Fočo,
2003, 38.)

Treća etapa socijalizacije je razdoblje adolescencije. Karakterističan je prijelaz od

heterenomnog prisvajanja kulture na više autonoman odnos prema kulturi i društvu. Ulazak u
svijet odrastlih je specifičan i često disharmoničan. U ovoj fazi socijalizacije pojedinci su
izloženi različitim sklopovima socijalnih uticaja na koje različito reagiraju. U mladalačkoj
dobi pojedinac u odnosu s okolinom stvara sliku o izvanjskom svijetu, ali, isto tako, u
socijalnoj interakciji oblikuje sliku o sebi. Socijalna slika i pojam o sebi još uvijek nisu čvrsti
i jasni u ovom razdoblju socijalizacije, već je ona u fazi prilagođavanja i oblikovanja pod
uticajem brojnih činilaca iz socijalne okoline. Uvođenje pojedinca u nove oblasti društvene
stvarnosti kao što su brak, roditeljstvo, profesija, poilitika, religija i sl. zahtijeva nove vidove
integracije i prilagođavanja. Stoga se često ističe kako je socijalizacija proces koji traje cijeli
život.

4.3. Učenje kao bitna pretpostavka socijalizacije

Bitna pretpostavka u procesu socijalizacije jeste učenje. Ono se sastoji u oblikovanju

u usvajanju znanja, stavova, vrijednosti, normi i običaja društva u kojem pojedinac živi.
Učenje je stoga, temeljni psihološki mehanizam posredstvom kojeg se proces socijalizacije
realizira i preko kojeg se izazivaju promjene izvršene procesom socijalizacije (Kukić, 2008,
118). Socijalizacija se odvija kroz različite vrste mehanizma učenja.

Prema Kukiću (2008, 118-119) postoje tri kriterija razlikovanja učenja:

 Prema stepenu namjernosti možemo razlikovati hotimično i nehotimično učenje.

Hotimično (svjesno) namjerovano učenje je povezano s različitim oblicima
sistematskog i planskog učenja kakvo je, npr., učenje koje se organizira u školama.
Nehotimično (nesvjesno) učenje odlikuje odsutnost i posebnost sistema i plana
učenja.

30
  Prema sadržaju moguće je razlikovati četiri grupe učenja. Navike i vještine čine
jednu od grupa sadržaja koje se u procesu učenja stiču. Sve vještine su po svom
značenju ujedno i navike. No, sve navike nisu ujedno i vještine. Različite vrste znanja
su druga grupa sadržaja koji se usvajaju učenjem. Jedna od takvih grupa sadržaja čine
i učenjem usvojeni stavovi i shvatanja, neovisno o tome jesu li oni usvojeni svjesno ili
nesvejsno. Crte ličnosti su, također, jedna od vrsta sadržaja koje se, u raznim fazama
života, usvaja učenjem.
 Prema metodama učenja moguće je napraviti razliku između četiri najvažnije vrste
učenja. Jedno od njih je takozvano asocijativno učenje koje se temelji na uvjetovanim
refleksima i mentalnim asocijacijama. Druga vrsta učenja je učenje na osnovu
pokušaja i pogrešaka. Smisao učenja je u neodustajanju. U ovu grupu učenja spada i
učenje uvidom koja je također jedna od metoda učenja. Osoba koja uči uvidom, to
čini na način da rješava problemsku situaciju jer je uvidjela veze i odnose, eđu
pojedinim elementima pojave. Jedna od metoda učenja je i učenje imitacijom.
Imitacija se, zapravo, događa uvijek kada osoba koja uči ima mogućnost da nađe
rješenje određene problemske situacije promatrajući i imitirajući postupak kojeg je u
sličnoj situaciji primijenio neko drugi.

4.4. Agensi socijalizacije

Postoje brojni i različiti činioci koji potiču i usmjeravaju socijalizaciju te utiču na njen
sadržaj i posljedice. Oni se nazivaju agensima socijalizacije i vrše ulogu prenosioca i
posrednika društvenih vrijednosti, zahtjeva, zabrana i normi. Agensi socijalizacije su grupe ili
društveni konteksti unutar koji se događa proces socijalizacije. U primarnoj etapi ključni
agensi su ponajviše roditelji, a kasnije: odgajateljm učitelj, nastavnici, vršnjaci, prijatelji,
porodica, škola, vjerske institucije, sredstva masovne komunikacije i druge formalne i
neformalne društvene grupe. Međuljudski odnos je, kako primjećuje Alain Touirane (2007,
147) stvaralački zato što nam kreativnost nije bogomdana ili posljedica naše ljudske prirode.
Prema Touiraneu. svaki od nas je stvaralac, ne onim što jest, već svojom sposobnošću da uđe
u određene odnose, da bude subjekt, umjesto da bude sveden na objekt u poretku kojim
upravljaju rukovodeći aparat.

31
 4.4.1. Porodica kao agens socijalizacije

Porodica je naše prvo okruženje u kojem ostajemo tokom cijelog života tražeći
utočište, ljubav i podršku. Mnogi sociolozi smatraju porodicu osnovnom jediniciom
društvene organizacije i polaznom tačkom društvene strukture. Teško je zamisliti kako bi
ljudsko društvo funkcioniralo bez porodice. Porodica je osnvnoa krvnosrodička zajednica
koju sačinjavaju roditelji i djeca, a u širem smislu podrazumijeva sve srodnike koji žive
zajedno, kao i usvojena lica. Sociolozi porodicu različito definiraju: kao socijalnu instituciju
ili osnovnu, odnosno primarnu društvenu grupu ili kao društvenu jedinicu i zajednicu.
Sociolog George P. Murdock na temelju svojih proučavanja utvrdio je da u svakom društvu
postoji nekakav oblik porodice, te zaključuje da je ona “univerzalna pojava “.

“Porodica je društvena skupina koju karaktezira zajedničko obitavanje, ekonomska

saradnja i reprodukcija. Ona uključuje odrasle oba spola, od kojih najmanje dvoje održavaju
društveno odobrenu spolnu vezu i jedno ili više djece koja mogu biti i usvojena”
(Haralambos, Heald, 1989, 323.) Porodicu shvata kao multifunkcionalnu instituciju koja ima
za društvo važne funkcije: seksualnu, reproduktivnu, ekonomsku i odgojnu. On, međutim,
uopće ne razmatra mogućnost da njene funkcije obavljaju neke druge institucije i ne ispituje
alternativne porodične oblike. Mnogi sociolozi smatraju da je prodocia u modernom društvu
izgubila niz svojih funkcija koje je nekad obavljala. Parson (1995, 16) tvrdi da je porodica:
“Na makroskopskoj ratnini gotovo potpuno lišena svih funkcija. Porodica kao takva više se
ne bavi, osim u rijetkim slučajevima, prvivrednom proizvodnjom većih razmjena. Ona nije
važna cjelina u političkom sistemu moći i nije ključna za integraciju šireg društva. Njeni
pojedinačni članovi sudjeluju u svim tim funkcijama, no to čine kao pojedinci, a ne u okviru
uloga koje imaju članovi porodice”. Ona je izgubila svoju funkciju kao proizvodna jedinicia
ali je i dalje zadržala ekonomsklu funkciju kao potrošačka jedinica. Kao i u drugim aspektima
života kada je porodica u pitanju, i tu postoje velike razlike porodičnih obrazaca, uvjetovanih
kulturnom, odnosno vladajućim sistemom vrijednosti, običaja i normi. Brak i porodica, ne
samo da sami po sebi predtavljaju određene institucionalizirane i za sistem prihvatljive
obrasce i orijentacije ponašanja već sa posredstvom njih šire i usvajaju temeljne vrijednosti i
ciljeve pokreta, koji postaju sastavni dio ličnih težnji. U tradicionalnim društvima porodica je
jedini socijalni sistem u kojem se obavljaju sve funkcije, ra raliku od modernih društava, koja
se više ili manje razvila.

32
 U tradicionalnoj porodici jedna od najvažnij funkcija je ekonomska funkcija. Svi
članovi porodice zajedno proizvode sredstva za život i donekle su ekonomski porudktivni.
Porodica je prva socijalna grupa u kojoj dijete uči i stiče iskustva o odnosima s drugim
ljudima. Stoga je uticaj porodice na formiranje ličnosti izuzetno značajan i on počinje već u
najranijoj dobi. U toj dobi postoji snažan uticaj porodice na formiranje stavova, razvoj
ličnosti, prenos kulturne tradicije, religijskih uvjerenja i moralnosti. Prema Parsonsu osim
primarne socijalizacije djece u kojoj se formira djetetova ličnost, druga temeljna funkcija
porodice je stabilizacija ličnosti odrastlih ličnosti. Zaokupljeni uglavnom pozitivnim
aspektima porodičnog života, funkcionalisti ističu kako su skladni bračni odnosi i
emocionalna sigurnost među supružnicima ključni za stabilizaciju odraslih.

Antropolog Edmund Leach tvrdi kako je savremena porodica, kao rezultat stalnog
pritiska, kojim je svakodevno izložena, lišena međusobne psihološke i moralne podrške i
prepuna je emotivnih napetosti. Napetosti i neprijateljstva koja se rađaju u porodici dolate do
izražaja u cijelom društvu. “Porodica je glavni izvor našeg nezadovoljstva“ (Haralambos,
Holborn, 2002, 502.) Neki autori strahuju od sljabljenja uticaja i značaja porodice u
modernim društvima, dok drugi smatraju da porodica u novim društvenim uvjetima zapavo
postaje raznovrsnija.

Britanski sociolog Anthony Giddens problemu porodice posvećuje veliku pažnju.

Giddensovo (1999,96) shvatanje porodice polazi od činjenica da je porodica stjecište niza
trendova koji utječu na društvo u cjelini, sve veća jednakost spolova, zamašan ulazak žene u
radni proces, promjene u seksualnom ponašanju i očekivanjima, promjena odnosa između
doma i rada. Zahtjevi koje postavlja demokratska porodica su: emocionalna i spolna
jednakost, uzajamna prava i odgovornosti u odnosima, suroditeljstvo, doživotni roditeljski
ugovori, dogovoreni autoritet nad djecom, obaveze djece prema roditeljima, društveno
integrirana porodica. U demokraciji emocija, djeca mogu i trebala bi moći uzvratit.
Demokracija emocija ne implicira nedostatak discipline ili poštovanjam već im naprosto teži
dati drugačije uporište. Giddensovo (2005, 74) viđenje porodice blisko je stajalištima Urlicha
Becka i Manuela Castellsa koji smatraju da porodica ne nestaje, ali se mijenja zajedno s
globalnim društvenim transformacijama. Kao i Giddens i oni smatraju kako modernost
karakterizira sve veća mogućnost individualnog izbora, za razliku od predmodernih društava,
kojima je sloboda bila podređena tradiciji. U kontekstu suvremenih socioloških perspektiva

33
porodice, u sociološkoj litereturi navode se uglavnom sljedeće promjene porodičnih oblika
života i visokorazvijenim društvima Zapada: proširene porodice tradicionalnih društava se
raspadaju, gube uticaj i zamjenjuje se nuklearnom porodicom učvršćuje se načelo slobodnog
izbora partnera, sve je više egalitiranih brakova, odnosno sve se više priznaje ravnopravan
položaj žene u porodici. To je posljedica sve veće ekonomske neovisnosti žena i prava na
raskid nezadovoljavajuće bračne veze, povećava se stepen spolne u društvima koja su u tome
bila vrlo restriktivna; priznaju se prava djeteta. Mnoge vlade su ustanovile pravni okvir za
zaštitu dječijih prava. Roditelji više nisu isključivi vlasnici svoje djece.

4.4.2. Škola kao činilac socijalizacije

Promjene u obrazovanju u modernim društvima dovele su do ukidanja edukacijskog

monopola što ga je imala porodica u tradicionalnim društvima .Obraznovni sistem ističe
potrebu za povećanjem speicifičnih znanja i vještina koji se više ne mogu prenositi
porodičnim odgojem i oponašanjem starijih. Vrijeme trajanja školovanja se proširuje. Djeca s
učenjem počinju u sve ranijoj dobi, a učenje se produžava tokom cijelog života. Prva
formalna organizacija s kojom se djeca susreću je škola. U školi i predškolskim ustanovama
djeca se upoznaju s formalnim pravilima, uče kako da poštuju pravila, suočavaju se s
kaznama za neprihvatljivo ponašanje, uče kako da igraju očekivane uloge. Svrha obrazovnog
sistema u svakom društvu okrenutom ka humanističkim vrijednostima jest pomoći
pojedincima u razvoju svekolikih umnih, voljnih, fizičkih, osjećajnih, moralnih i duhovnih
sposobnosti. Polazak u školu predstavlja dolazak u novu sredinu, s novim i strožijim
zahtjevima. Dolaskom u školu dijete mora prihvatiti nove oblike ponašanja. Nastavnici
naglašavaju određene vrijednosti i utiču na stavove učenika. Društvo putem škole želi kod
djece razviti određene osobine.

Uticaj školske socijalizacije obuhvata: školski sistem, “školsku klimu“, odnos učenik-
učenik, sadržaji učenja i sistem nagrađivanja i ocjenjivanja. “Škola ima tri zadaće koje treba
razviti kod mladih, omogućiti stručnu kvalifikaciju, razviti ponašanje pojedinca u skladu s
društvenim normama i građansku poslušnost.“ (Muck, M., Muck, G. 1994, 83.) “Obrazovanje
je vrsta društvenog iskustva kroz koje djeca uče o sebi, razvijaju sposobnosti suodnošenja i
usvajaju temeljna znanja i umijeća. To bi iskustvo trebalo početi u ranom djetinjstvu, u
različitim oblicima, ali uvijek uz sudjelovanje porodice i lokalnih zajednica.“ (Delros, 1998,

34
26). Pojedinac mora odustati od dijela svojih želja da bi ustupio mjesto vlastitoj društvenosti i
zatjevima sredine u kojoj živi. Obrazovni sistem ima veliku odgovornost kako osposbiti
pojedince da se nose sa rastućom količinom informacija i kako da, spram njih izgrade kritički
odnos. Škola bi trebala učenike osposobiti raznolikim intelektualnim i stručnim tehnikama
rada kojima pojedinac može učinkovito tražiti, pronalaizit i odabirati brojne informacije i
činjenice, te ih pamtiti, prenositi, klasificirati, pohranjivati i koristiti na najprimjereniji način.

4.4.3. Vršnjaci kao činilac socijalizacije

Vršnjaci su grupa djece ili mladića i djevojaka približno iste dobi i sa sličnim
intresima koji se međusobno druže te imaju u djetinjstvu i mladalačkom dobu veliki uticaj na
formiranje ličnosti. Djeca u grupi vršnjaka usvajaju mnoge vrijednosti koje su pozitivne, ali i
one negativne, koje imaju loše posljedice kako za pojedinca tako i za društvo. Često se
dešava da djeca i mladi prije usvajaju i uvažavaju norme ponašanja vršnjaka, nego roditelja.

„Adolescentske vršnjačke skupine pokazuju sklonosti visokom stepenu društvene

solidarnosti, hijerarhijskoj organizaciji, kodeksu ponašanja koji odbacuje vrijednosti i
iskustva odrastlih ili im se suprostavljaju“ (Abrecombrie, Hill, Turner, 2008, 432.) Djeca i
mladi, kroz pripadnost grupi vršnjaka, nastoje izgraditi svoj identitet i neovisnost te razviti se
kao druga djeca istog uzrasta. Mladi ljudi razvili su vlastitu kulturu i zasebni društveni
identitet koji je različit od starije populacije. “Kulturu mladih određuje tri opća obilježja: to je
prije kultura slobodnog vremena nego rada, društveni odnosi organizirani su oko vršnjačkih
skupina, a ne oko porodice ili pojedinih prijatelja, skupine mladih zanimaju se prvenstveno za
stil, pod čime se misli na zanimanje za vanjske oznake poput upotrebe osobnih načina
govora, ukusa u muzici ili odijevanju, usvajanja određenih načina provođenja slobodnog
vremena ili brige o vlastitom izgledu. Razlozi nastanka mladih mnogobrojin su: najvažniji su
proces primanja dostupnih mladim ljudima i produbljivanje razdoblja prelaska iz djetinjstva u
odrastlo doba, što se dijelom uzrokovano većim uključivanjem mladih izvandredno ili
redovno obrazovanje, sve do 21 godine života“ (Abrecombrie i sur., 2008, 432.)

4.4.4. Sredstva masovne komunikacije kao činilac socijalizacije

Danas djeca provode više vremena u školi ili vrtiću dok roditelji rade. Slobodno
vrijeme se sve manje koristi za druženje i razgovor među članovima porodice, a mogućnost

35
da svaki član porodice ima svoj televizor ili kompjuter mnogo su veće nego ranije. U
modernom društvu, masovni mediji su postali dio svakodnevnice i veoma je teško zamisliti
život bez njih. Većina ljudi svakodnevno je izloženo uticaju različith medija i po nekoliko
sati dnevno. Prema Turneru (2008) mediji su važan agens socijalizacije jer pirkazuju kako
ljudi treba da igraju uloge, izražavaju emocije, predstavljaju se, vide same sebe, te kako treba
da usmjeravaju i ulažu. Nova tehnologija omogućila je stvaranje virtualne stvarnosti,
virtualnih modela komunikacije i socijalizacije. Zbog sve većeg broja tehničkih i tehnoloških
mogućnosti danas se sve više govori o “multimedijskoj pedagogoiji“ koja u osnovi rješava
veliki broj pitanja što ih klasična škola nije mogla riješiti. Od 1982. godine, Dekleracijom o
odogoju za medije, UNESCO insistira na izgradnji sistematskog odgoja mladih za medije.
Kukić (2002) smatra da bi se medijsko opismenjavanje trebalo uključiti u školske programe,
zatim da se izrade nastavni programi za medijsko opismenjavanje i knjige za edukaciju
mladih o ovom problemu, te da se obrazuju stručnjaci predavači i nastavnici koji će realizirati
nastavu za medijski odgoj. Poruke, vrijednosti i ciljevi, koje svojim sadržajima odašilju
mediji, nisu nužno obrazovni. Zbog toga je vrlo važno pitanje koliko mediji mogu utjecati na
stavove i ponašanja, pogotovo kada su djeca u pitanju. Pojedini autori navode četiri
kategorije mogućih efekata koje televizija može izazvati kod djece: fizičke, emotivne,
kongotivine i promjene ponašanja. Kako navodi sociolog Damir Kukić, većina autora slaže se
da djeca okružena roditeljskom brigom i ljubavi, u sredinama gdje je uspostavljena kvalitetna
komunikacija i gdje roditelji pojašnjavaju djeci ono što se vidi na televizijskim ekranima, ne
mijenjaju ponašanje nakon gledanja nasilnih televizijski sadržaja. To znači da na djecu koja
žive u određenim uslovima, neki televizijski sadržaji mogu uticati loše, ali da za drugu djecu,
u istim ili drugim uslovima, ti sadržaji mogu djelovati korisno.

4.5. Socijalizacija i problem identiteta

Identitet se definira kao osjećaj vlastitosti i odnosi se na to što ljudi misle da jesu, šta
je ono najvažnije što ih obilježava. Pojam identiteta podrazumijeva odgovor na pitanje: Ko
sam? Ko su drugi ? Identitet ne označava jednom zauvijek dato stanje, već se radi o procesu
samoidentifikacije, razgrađivanje, ne samo u pogledu individualnog nego i kolektivnog
identiteta. Pojam identiteta se najčešće povezuje s nacionalnom i etničkom pripadnošću,
seksualnom orijentacijom, rodom i klasom. Identiteti ljudi ranije su se smatrali prilično

36
stabilnim identitetima, zajedničkim pojedinim društvenim skupinama i utemeljeno na jednoj
ili dvjema ključnim varijablama kakve su klasa i nacionalnost. U raspravama o identitetu
ponekad se ističe, kako se u savremenim društvima identiteti fragmetiraju. U novije vrijeme
poststrukturalisticke i postmoderne teorije usvojile su vrlo razlicita stajališta. One upućuju da
naši identiteti imaju mnoge različite aspekte, da se često mijenjaju i da mogu sadržavati
znatna proturječja i dezorijentiranost. U skladu s takvim načinom gledanja, ljudi imaju
mogućnost aktivno stvarati svoje identitete.

Elementi od kojih se sastoji osjećanje identiteta su : osjećanje jedinstva , koherencije ,

pripadnosti i autonomije. U procesu individuacije identitet i pripadnost pojedinca grupi (ili
grupe široj zajednici) u određenom momentu dolaze u sukob, ali u procesu rasta pripadanje
zajednici koje se izražava u prihvatanju zajedničkih vrijednosti, ne isključuje autonomiju kao
osjećanje relativne nezavisnosti i samosvijesti, što znači da identifikacija s kolektivnim
identitetom ne označava nužno asimilaciju individualnosti (svojevrsnosti) već je pretpostavka
za proces individuacije (Mimica, Bogdanović, 2007, 180-181.) Pojedinci se moraju najprije
ukorijeniti u svoju društvenu sredinu da bi mogli da odrede svoje mjesto u svijetu u kojem
žive i s te tačke da krenu dalje u pravcu razvijanja svoje posebnosti (što važi i za odnos grupe
i šire zajednice).
Identifikacija započinje u porodici, u procesu primarne socijalizacije i prolazi kroz
različite faze u suočavanju pojedinca sa širim društvenim miljeom. Identiteti se ne mogu vise
jednostavno svesti na društvene skupine kojima ljudi pripadaju.
Zygmund Bauman (2009, 30) ističe kako čežnja za identitetom potiče od želje za
sigurnošću koja je i sama dvosmislen osjećaj. U želji za doživljajem osjecaja sigurnosti,
pripadnosti i zajedništva, pojedinci mogu imati različite oslonce oko kojih konstruiraju svoj
identitet – nacija, društvena klasa, etnička skupina, rod, dob i dr. Moderno društvo odlikuje
brze promjene. Identiteti ljudi u modernim društvima uglavnom su sazdani od višestrukih
pripadnosti koje se ne bi trebal međusobno isključivati niti isticati jedan apekt idenititeta kao
dominantan koristiti ga kao sredstvo isključivosti spram drugih dijelova ideniteta. Sposobnost
prisvajanja ideniteta za sebe i pripisivanja određenih identiteta drugima u velikoj mjeri je
pitanje moći. Neke društvene skupine imaju više moći uzimati identitete za sebe i pripisivati
idenitite drugima (Haralambos, Holborn, 2002, 927.) Proces oblikovanja osobe odvija se na
proturječan način uslijed uticaja različitih socijalizacijskih učinaka.

37
 Slijedi zaključak Hermanna Gieseckea (1993, 118) kako ni jedna pedagoška
institucija, uzeta sama za sebe, nije više u stanju u cjelini predstavljati ličnost djeteta,
odnosno mladog čovjeka, i preuzeti svu odgovornost za njegovu socijalizaciju.

4.6. Religijska kultura i obrazovanje

Religioznost je univerzalno svojstvo ljudskog bića, a religija je jedno od centralnih

pitanja sociološke analize. Jedno od najjednostavnijih određenja religije je da je religija vjera
u Boga (ili bogove). Religija predstavlja iskonsku ljudsku težnju za konačnim nerazrješivim
povezivanjem čovjeka i Boga. Sve religije imaju cjelovit pristup, ne ograničavajući se samo
na pojedince, nego igraju i važnu ulogu u društvu.
Francuski socijolog Emile Durkeim (1996) povezuju religiju s razlikovanjem između
svetoga (sakralnoga) i profanoga (svjetovnoga). Prema njemu osnovna funkcija religije je
stvaranje i očuvanje društvene solidarnosti – osjećaja jedinstvenosti i uzajamne pripadnosti
članova društva. Smatra se da razvojem industrijskog društva uticaj religije slabi.
Sekularizam označava process opadanja značaja religije u modernom društvu. U Bosni i
Hercegovini religijska pripadnost se na složen način isprepliće s nacionalnom pripadnošću,
čineći snažnu mješavinu religije, nacionalizma i etnicizma. Ovakva situacija proteklih
desetljeća imala je za posljedicu polariziranje stanovništva i poticanje podjela, razdora i
isključivosti. Bosni i Hercegovini neophodan je skladan su/život različitih religijskih
idenititeta koji se ne preferiraju isključivo po nacionalnom identitetu, političkoj podobnosti,
nego po aganžmanu sopstvene vjere i istinske vjerničke predanosti.
Religija je izazvala podjele i na obrazovnom planu, otvarajući žustre rasprave o
prisustvu vjeronauke u školama. I sa religijskog i sa ateističkog gledišta, uobičajno je na
školu gledati kao izrazito religijsku, odnosno izrazito ateističku instituciju. Odgoj
podrazumijeva u prvom redu moralnu izobrazbu čovjeka. Religija utiče na odoj i daje mu
izvjesni smjer i orijentaciju. Zadatak odgoja je postizanje izvjesnog cilja, svrhe. Vraćanje
religije u odgojno-obrazovni process i snažan prodor religijskog uticaja u društvu nerijetko za
posljedicu ima da su religijske institucije manje u službi Boga i čovjeka, više u službi
nacionalnih politika. Na pitanje je li savremeno društvo religiozno ili pak ateističko, istaknuti
sociolog religije Esad Čimić odgovara: “Sociološki gledano religiozno-ateističko, vizija
autentičnog ljudskog društva je zajednica koju čine ljudi, a ne religiozni i ateisti” (Čimić,

38
2007, 200.) Oblikovanje civilnog društva znači odstranjivanje bilo kakvog monopola države i
crkve nad školom. To zacijelo nije jednokratan čin, nego dugotrajan, bolan, često dramatičan
proces čija konačna ishodišta ne ovise samo o našem htijenju, nego o realnom okviru
socijalnih mogućnosti. Prema Čimiću (2007), svjetovnoj školi u modernom društvu nema
alternative.
Uvođenje vjeronauke i kulture religije u škole, iznova se aktuelizira pitanje religijske
pedagogije i etičkog kodeksa na kojima ona počiva. Radi se o značenjima koja bitno utiču na
prirodu i karakter ličnosti, na njegovu izgradnju vrijednosnog sistema i odnosima prema
drugim ljudima.

5. MLADI I RELIGIJA

5.1. Izgradnja religijskog identiteta kod mladih

Izgradnja religijskog identiteta kod mladih je nezaobilazna tema u našem društvu,

koje je sticajem historijskih okolnosti i tradicionalnih uticaja duboko religiozno. Bosna i
Hercegovina je prostor na kojem gravitiraju tri najuticajnije monoteistiĉke religije:
hrišćanstvo (pravoslavlje i katoličanstvo), islam i judeizam. Zato ne treba da čudi to što se
građani BiH ne dijele samo prema nacionalnoj, već i prema religijskoj pripadnosti.

Kako bi došli do različitih saznanja o tome koji faktori utiču na izgradnju religijskog
identiteta kod mladih ljudi koristiti ćemo se podacima ankete koju su izvršili Andreja
Levičnik i Jelena Krljaš među maturantima Srednjoškolskog centra “Pale” u Palama. U
anketi je učestovalo 90 učenika (59 ženskog i 31 muškog pola) i došlo se je do određenih
rezultati i zaključaka izvedenih na osnovu njih, a koji su predstavljeni u daljem tekstu. Kako
je za izgradnju religijskog identiteta i osnovna škola izuzetno važna, jer djeca tu stiču, možda
ne prva, ali sigurno, nova znanja o vjeri uopšte.

Religija, kao jedan od najosjetljivijih segmenata ljudskog duha i života, može se

sagledati iz različitih perspektiva, stvarajući tako veliki prostor za različita mišljenja, nekad
razdvojena generacijski, a nekad i nekim drugim, manje ili više prirodnim faktorima.
Religioznost se danas često poistovjećuje sa terminima koji nisu u bliskoj vezi sa njenom
suštinom, stvarajući jednu običajnosnu svijest ili predstavu religije među širom populacijom,

39
najviše primjetnu među mladim ljudima. Jedan od takvih primjera je svakako nacionalnost.
Često pogrešno povezivanje, u nekim slučajevima čak i izjednačavanje, pojma religije i
religijskog identiteta čovjeka (ili naroda) sa nacionalnim, dovodi do toga da religioznost
mladih ljudi biva posebno izražena onda kada je, u bilo kom segmentu života, dovedena u
antagonizam sa drugim religijama. U tom slučaju dolazi do izjednačavanja nacionalnog i
religijskog, te se tako gubi svaka granica između ova dva pojma, ali i suštinska smisao i svrha
i jednog i drugog, stvarajući tako novu, konstruisanu sliku za koju se ne može naći adekvatna
definicija. Izgradnja ličnosti počinje u ranom djetinjstvu, vremenom se gradi, mijenja ili gubi
smisao, sve u zavisnosti od mnoštva faktora. Način odrastanja, okolina, porodica, društvo i
slično, samo su neki od činilaca potpune izgradnje svakog ljudskog identiteta, pa u tom
smislu i religijskog.

U period adoslescencije, kada mnogi mladi ljudi još uvijek traže sami sebe,
preispituju se u vezi sa mnogim životnim situacijama, teško je naći odgovore na mnoga
pitanja koja su u vezi sa njihovim religijskim identitetom. Kakav odnos mladi ljudi imaju
prema religiji, i šta njima taj pojam predstavlja u životu? Koliko se mole Bogu, koliko su
spremni da prihvate neke druge religije? Naime, krenuvši od samog odnosa prema relgiji,
mali broj je onih koji nisu vjernici ili koji su ravnodušni, u odnosu na mlade ljude koji sebe
smatraju vjernicima, i za koje je religija važan segment žvota. U istraživanju koje se izvršilo
u srednjosklsom centru Pale preko 90% ispitanika istaklo je kako su vjernici. Rezultati su bili
približno jednaki, bez obzira na razliku među polovima ili mjestu stanovanja.

Ono u čemu se mišljenja mladih, također, podudaraju jeste uloga i važnost porodice,
za koju većina smatra da je jedan od glavnih faktora (ne)izgradnje njihovog religijskog
identiteta, što je sasvim logičan i očekivan ishod, budući da porodica formira čovjeka i od
malih nogu mu usađuje dobre (ili loše) osobine, načine shvatanja i odnošenja prema svijetu,
pa samim tim i odnos prema religiji, i izgradnji ličnosti u tom smislu. Nešto više od 74%
ispitanika smatra da je porodica jako važna za izgradnju religijskog identiteta. S druge strane,
manje od 8% misli da nije. Međutim, zanimljiva je distinkcija po mnogim pitanjima kada se
radi o odnosu selo - grad. Mladi ljudi sa sela mnogo rjeđe idu u vjerske objekte (38% ih ide
ĉesto - jednom mjesečno, dok je među gradskom populacijom takvih 51%) i ĉitaju štiva
religijske tematike, koja su, sudeći prema rezultatima ankete, više zastupljena među
omladinom u gradu. Ako zanemarimo to što 9% učenika iz urbane sredine redovno čita ova

40
štiva, dok redovnih čitača među učenicima iz ruralnih krajeva nema, ostajemo sa podatkom
da se približno 50% i jednih i drugih ponekad okrene religijskim knjigama. Razlike, naravno,
postoje i kada su u pitanju polovi. Na pitanje da li se pridržavaju pravila posta, 32 %
muškaraca je odgovorilo potvrdno, što je duplo više od postotka ženskih potvrdnih odgovora,
što dokazuje da je pridržavanje pravilima posta na relativno niskom nivou, ali da mušakrci
ipak prednjače po tom pitanju. Na izgradnju religijskog identiteta u mnogome utiče i nastavni
predmet Vjeronauka, koji se pohađa u osnovnoj školi. Način na koji mladi ljudi shvataju taj
predmet, njegovu suštinu i smisao, vjerovatno upotpunjava njihov religijski duh, samu sliku o
religiji, koju su do tada možda imali, a možda i ne, te veliki broj tih ljudi smatra da ih je
Vjeronauka učinila boljom osobom (31% to mogu sa sigurnošću da potvrde, dok 38% misli
da je Vjeronauka možda uticala na to da postanu bolje osobe). Na pitanje da li treba uvesti
nastavni predmet Vjeronauku u srednje škole nešto više od 60% ispitanika je dalo potvrdan
odgovor. Činjenica je da mnogi mladi ljudi kroz religiju žele da pripadaju nečemu što ih
vezuje sa njihovim narodom, te u tom smislu, značaj religije dobija potpuno drugu
konotaciju. Izjednačavanje religijskog i nacionalnog identiteta i više je nego očigledno,
osjećaj kolektivnog međusobnog podržavanja i pripadanja jednoj homogenoj nacionalnoj
zajednici.

Uzimajući u obzir ĉinjenicu da se trenutno nalazimo i živimo u društvu onakvom

kakvo jeste - sa vjerskim i nacionalnim podijeljenostima, sa stalnim netrepeljivostima prema
svemu onome što nije “naše”, prema drukčijim imenima i običajima, postavlja se pitanje
koliko su mladi ljudi svjesni toga i koliko su spremni to prihvatiti. Podijeljeno mišljenje
vrijedi u vezi da li se osjećanjem sigurnosti u sredini čiji članovi nisu pripadnici njihove
religije (50% ih se osjeća sigurno, a 50% ne). Na pitanje da li bi prihvatili da vjernik neke
druge religijske zajednice postane član njihove porodice, samo je minimalno veći postotak
žena odgovorilo potvrdno (51%), dok su muškarci većinom protivnici te ideje (62%). Dalje,
88% mladih ljudi smatra da je važniji čovjekov karakter u odnosu na njegovu vjersku
pripadnost. Također, 62% njih smatra da svi građani jedne države ne bi trebalo da budu
pripadnici iste religije, što je, ipak, pokazatelj razvijene svijesti mladih generacija, iako se ovi
odgovori kose sa nekim od prethodnih rezlutata ankete. Religijski identitet danas definitivno
postoji kod mladih ljudi, što potvrđuju i rezlutati prethodno obavljene ankete, ali jedno je
sigurno - taj idenitet se još uvijek gradi, jer se oni sada nalaze između onoga što su ih naučili

41
roditelji i nastavni predmet Vjeronauka, i onoga što sami osjećaju, vide, čuju, ili shvate. To
potvrđuje i ĉinjenica da je primjetna određena zbunjenost i kontradiktornost u njihovim
odgovorima na pojedina pitanja.

5.2. Identitet ili imidž?

Teško je kvantitativno odrediti šta religija predstavlja čovjeku. To se ne može

izmjeriti, ne može mu se odrediti cijena, ni širina ni dužina. Religioznost jeste s one strane
racionalnog mišljenja. Za istinsku vjeru nije potrebna ni argumetacija niti dokazivanje. Nije
cilj da se pokaže ko je drukčije, ali šta je presudno u tome da neko odluči da bude religiozan,
da poštuje Boga. Da li je za to zaslužna porodica ili tradicija, škola, mediji masovnog
komuniciranja? Ko utiče na izgradnju religijskog identiteta kod mladih? Kako se on formira?
Da li je religioznost nešto što je naslijeđeno tradicijom ili stečeno iskustvom? U osnovnim
školama u Bosni i Hercegovini Vjeronauka je obavezan nastavni predmet. Za srednje škole
još uvijek nije obavezna, mada postoje škole u kojima je Vjeronauka dio nastvanog plana i
programa. Nastavnici Vjeronauke su ti koji upoznaju djecu sa osnovama religije. Vremenom
učenici proširuju znanje, počinju i sami kritiĉki da valorizuju ono što čuju, ustvari vremenom
se kod učenika stvara određeni filter za informacije, kao i kod svih drugih predmeta.
Nastavnici su ti koji prate djecu, gledaju ih kako odrastaju, kako usvajaju nova znanja, kako
ih primjenjuju. Temelji religioznosti su kod mnogih stvoreni još u porodičnom domu, a
vjeronauka je ta koja religiju fiksira u životu mladih ljudi.

U prvih šest godina dok ne krenu u školu djeca se već uveliko susreću sa religijom.
To se ogleda u proslavljanju vjerskih praznika kao što su Bajram, Božić, Vaskrs. Dosta je
onih mladi koji već u ranim godinama zajedno sa svojim roditeljima ili sa drugim članovima
šire porodice obilaze vjerske objekte kao što su crkve ili džamije. Teško da će takva djeca
izrasti u ljude koji nisu religiozni. Vjeronauka je tu da ih usmjeri, da im pokaže nova znanja.
U devetom razredu djeca se sa nastavnicima vjeroanuke raspravljaju o etičkim pitanjima
religije, o uticaju drugih religija na njhovu religiju.

Generalno je mali postotak djece koja nisu religiozna. Posljedica sredine u kojoj
identitet predstvalja objektivna svojstva predmeta, događaja, kolektiviteta ili ličnosti, ono što
oni jesu po sebi i što teže da budu. Imidž se može odrediti kao opšta, ali i fragmentirana,

42
strukturisana, odnosno višeslojna, difuzna predstava o određenom objektu. Društvo u kojem
ta djeca odrastaju je tradicionalno, pa samim tim i ona usvajaju te vrijednosti. Djeca
tolerantna i spremna za međureligijsku saradnju, te putem vjeronauke učestvuju i u
radionicama sa vršnjacima iz cijele Bosne i Hercegovine.

Postavlja se pitanje da li postoji neki problem koji koči mlade da odlaze u vjerske
objekte, da vremenom izgube osjećaj pripadnosti određenoj religij, da taj identitet koji su
sagradili preraste u imidž? Smatra se da osnovni problem kod mladih leži u tome što
ogroman broj odlazi u vjerske objekte samo iz razloga da budu viđeni, a ne zato što osjećaju
potrebu za tim. Živimo u društvu sa iskrivljenim vrijednostima, to se prije ili kasnije odrazi i
na djecu. Porodica zaista jeste ključni faktor za uspostavljanje religijskog identiteta kod
mladih. Zahvaljujući Vjeronauci, taj identitet se izgrađuje, nadgrađuje, personalizuje. Samo,
priča se tu ne završava. A to baš i nije neki zaključak. Jer da sve prestaje sa porodicom i
Vjeronaukom, društvo u kojem živimo bi bilo tolerantno, barem po ovome što smo do sada
saznali. Ljudi koji danas završavaju fakultete, zapošljavaju se, formiraju sopstvene porodice i
slično su isti oni koji su se školovali u postsocijalistiĉkom vremenu. Vjeronauka im je bila
obavezan predmet. Roditelji su slavili religiozne praznike. Kako to da je naše društvo još
uvijek duboko podijeljeno i nacionalno i religijski ako su ti ljudi nekad bili tolerantna djeca
spremna za međureligijsku saradnju?

Nesporno je da kod mladih u manjoj ili većoj mjeri postoji religiozni identitet, ali da li
vremenom taj identitet preraste u imidž. Da li se ono što ja jesam vremenom transformiše u
ono što odgovara postojećim društvenim standardima? Ako želim da se uklopim u postojeći
društveni šablon biću onakav kakvog drugi žele da me vide. Svi se susrećemo sa ljudima koji
se pretvaraju da su nešto što nisu. U stvari, ne da se susrećemo, nego smo svi mi pomalo
takvi. Svi žele da se predstave u najboljem mogućem izdanju, da budu prihvaćeni od strane
drugih individua. Zato ne treba da čudi ako djeca, koja su u osnovnoj školi vjerovala da je
ispravno i dobro pomoći čovjeku u nevolji bez obzira na to kojoj vjeri pripada, izrastu u
bezosjećajne ljude koji ne pomažu ni svojim bližnjima, ni strancima. Njegov psihološki profil
ne odgovara postojećim standardima visoko potrošaĉkog društva u kome je čovjek čovjeku
vuk. Religija je fenomen koji obuhvata saznajnu, emocionalnu i akcionu sferu ljudskog
djelovanja. Kao takva neminovno je isprepletena sa svim onim što nas ĉini takvim kakvi
jesmo. Religija je dio svakodnevnog života, nije ograničena samo na neku zajednicu i mijenja

43
se zajedno sa ličnošću koju ispunjava. Bez obzira na to da li istinski vjeruju ili ne, ljudi žive i
rade u kontekstu ideja koje su pod uticajem njihovih vjerski vođa. Može biti da to doprinosi
povećanju broja vjernika, ali mnogi svojim pogrešnim shvatanjima, površnošću i
nezainteresovanošću utiču i na druge, istinske vjernike. Neko odoli tom uticaju, neko ne, ali
činjenica je ta da se u porodici nalaze temelji razumijevanja smisla i iskustva religioznosti.

5.3. Mladi i pitanje duhovnosti

Mladi na putu sazrijevanja i otkrivanja samih sebe pronalaze jednu novu stranu sebe –
svoju duhovnost. Kada je otkriju, čine sve kako bi ne samo fizički i intelektualno, već i
duhovno rasli. Nažalost, danas u postmodernom okružju najočitije se prepoznaje duhovna
kriza u shvaćanju istine i morala. Dolazi do relativiziranja istine i etičkih načela. Osim toga
mladež živi u zastrašujućoj sadašnjosti u kojoj je budućnost mladog čovjeka trajno ugrožena.
Odvajajući se od vječnosti, postmoderni čovjek bježi iz povijesti u prividnu sigurnost
vremenskoga sada. Nikada čovjek nije bio toliko uronjen u sadašnje, u pohlepi za užitkom
života. Sve treba biti brže i bolje. Masovni mediji sve to potiču i podržavaju, tako da se
mnogi mladi prepuštaju egzistenciji leptira i lete od cvijeta do cvijeta, skakuću od otočića do
otočića, eksperimentiraju s ovim ili onim. Mnogi se podlažu logici: želiš li biti, moraš imati –
imaš li nešto, tek onda si neko! U takvim okolnostima razapeti su nad ponorom,
dezorijentirani i umorni.

No s druge strane, upravo u zapadnom svijetu pa i kod nas sve su popularnije

istočnjačke religije poput budizma i joge zahvaljujući svjetski poznatim pjevačima i
glumcima koji ih zagovaraju. Također, mnogi fitness/aerobic-centri u svojima programima
među ostalima nude jogu, jer danas se joga uglavnom shvaća vrlo suženo, kao praksa
tjelesnih položaja i, ponekad, vježbi disanja. No, što je joga zapravo? Naziv “yoga“ dolazi iz
sanskrta, jezika svetih tekstova i književnosti u njenoj domovini, Indiji. Izveden je iz
glagolskoga korijena “yuj“ koji znači spregnuti, upregnuti, pričvrstiti. Kada se koristi kao
naziv discipline osobnoga preobražaja, njezin cilj je dostići obuzdavanje, a pomoću njega
sjedinjenje s transcendentalnim bićem. Unatoč ovakvoj slici svijeta mnogi mladi pristupaju
različitim organizacijama koje obilježava vjerska duhovnosti. Mladi se polako bore protiv sve
veće “potrošačke groznice“ šireći atmosferu služenja i pomaganja, jer smisao vide jedino u
očuvanju vječnih vrijednosti nasuprot propadljivosti materijalnih stvari.

44
 5.4. Vrijednosti i vrijednosne orijentacije mladih u BiH

U posljednjih nekoliko decenija svjedoci smo sve izraženijeg društvenog i naučnog

interesovanja za vrijednosti i vrijednosne orijentacije mladih, što je trend povezan sa nekoliko
komplementarnih razloga. Vrijednosti kao individualne koncepcije o “važnom“ i
“vrijednom“, prije svega, imaju svoje etičko, identitetsko i eksplanatorno značenje i značaj za
čovjekovu egzistenciju i ponašanje. Kao ciljne, odnosno “treba da“ činjenice, vrijednosti su
najviši, neoborivi ideali morala kojima i pojedinac i kolektiv mogu težiti, dok kao
empirijskofaktičke ili “jeste“ činjenice one predstavljaju aktualna individualna i kolektivna
uvjerenja o poželjnom, odnosno relativno stabilne i multifunkcionalne društveno - psihološke
datosti iznimno važne za razumijevanje kako ličnosti pojedinca tako i stanja i strjemljenja u
široj društvenoj zajednici. Na diskrepancu između etičkih ideala i društvene stvarnosti obično
se gleda(lo) sa osudom, smatrajući to urušavanjem tradicionalnih normi, prijetnjom za
temeljne društvene vrijednosti i (pred)znacima mogućeg etičkog sunovarata s obzirom na,
između ostalog, svojevrsni “preobražajni“ potencijal u društvu raširenih vrijednosnih “jeste“
činjenica i njihovu sposobnost da se u konačnici nametnu kao normativne, krajnje, “treba da“
vrijednosti.

Iako se životna socijalizacija dugo vremena povezivala prevashodno sa djetinjstvom,

zbog svojih psihosocijalnih i socioloških specifičnosti doba je mladosti, na drugoj strani, od
50.-ih godina prošloga stoljeća posebno prepoznato kao izrazito važan formativni period za
razvoj mlade jedinke. Uz karakteristične i nenadomjestive društvene, psihosocijalne i
biološke resurse mladih, konstantna tendencija vremenskog produživanja mladalačke dobi do
mjere da je ono danas gotovo dvostruko duže od djetinjstva, usložnjavanje razvojnih zadataka
koji se vezuju za ovu životnu fazu, te sve složenijih i ubrzanijih društveno-kulturnih
promjena na planetarnom i lokalnom nivou primorale su teoretičare i istraživače društva da
posebnu pažnju pridaju ovom segmentu ljudske populacije. U tom je kontekstu posebno
važna činjenici da su za razliku od odraslih mladi, iako na “pragu zrelosti“, još uvijek
značajno prijemčljivi za socijalizacijski utjecaj zbog čega predstavljaju izrazito senzibiliran

45
segment društva preko kojeg se može ostvariti vjerodostojan uvid u aktualne procese i stanja
u datom društvenom okruženju, ali i u trendove koji anticipiraju vjerovatna buduća kretanja.

Upravo u spomenutim višestrukim značenjima vrijednosnih stavova i mladalačke dobi

zapretana je istovremeno i zabrinutost i nada današnjeg čovjeka, onog muslimanskog u Bosni
i Hercegovini napose, kad u svojoj obavezi da odgovorno razmišlja o svojoj sadašnjosti i
budućnosti zajednice želi sistematski pratiti i analizirati životne ciljeve i vrijednosne
preferencije svojih mladih naraštaja u želji da utvrdi koliko uspješno se oni nose sa dva, na
prvi pogled, kontradiktorna očekivanja svog okruženja: s jedne strane, da usvoje dominantne
društvene norme i tako sačuvaju tradicionalne etičke vrijednosti i nastave zacrtani društveni
razvoj, ali i da, s druge strane, prihvate promjene neophodne za prilagođavanje sve
dinamičnijem svijetu, onom tranzicijskom posebno. Na tom tragu su u svijetu, regionu i kod
nas nasta(ja)le mnogobrojne studije o vrijednosnim stavovima mladih. I predmetno
istraživanje o vrijednostima i vrijednosnim orijentacijama muslimanske omladine u Bosni i
Hercegovini, sprovedeno zahvaljući podršci Centra za dijalog Wesatijja u Sarajevu, nastalo je
u uvjerenju da je “omladinska zadaća stvarati povijest, sadašnjost i budućnost“ (Younnis i
sar., 2001, 15), a da je odgovornost društva pružiti im, prije svega, symphatetic understanding
(ili saosjećajno razumijevanje njihovih potencijala, potreba, aspiracija i izazova sa kojima se
suočavaju u okolnostima ubrzanih dobnih i društveno-idejnih tranzicija na svom putu
odrastanja, a onda u skladu s tim osigurati im dovoljne resurse i odgovarajuće temelje
neophodne za izvršenje te zadaće.

Shodno tome, osnovni cilj našeg istraživanja bio je utvrditi i analizirati vrijednosne
stavove muslimanske omladine u Bosni i Hercegovini u četiri temeljna područja života –
religija i moral, brak i porodica, slobodno vrijeme i rad, društvo i politika – pri čemu smo se
zbog limitiranosti raspoloživih tehničkih resursa morali ograničiti na najbitnije indikatore i
parametre ovdje razmatranih vrijednosnih tendencija kod prigodnog uzorka mladih ispitanika
starosne dobi od 17. do 20. godina. Uvažavajući naprijed spomenuta ograničenja ove studije,
te komplementarno sa relevantnim spoznajama ranije provedenih sličnih istraživanja,
dobivene rezultate i provedene analize potrebno je uvažiti kod planskog odgojno-
socijalizacijskog djelovanja među mladim, te s tom mišlju rezultate i saznanja provedenog
istraživanja dajemo na uvid naučnoj i široj društvenoj javnosti.

46
 5.4.1. Percepcija vrijednosti i važnosti u fazi adolescencije

Imajući u vidu općenito prirodu samosvijesti mladih u razvojnoj fazi pozne

adolescencije, te društveno stanje tranzicijskog i postkonfliktnog bh. okruženja u kojem
mladi u našem uzorku sazrijevaju i rastu, rezultati provedenog istraživanja pružaju valjanu
empirijsku podlogu na temelju koje je moguće skicirati vrijednosni sklop i orijentacije
muslimanske omladine u Bosni i Hercegovini starosne dobi od 17 do 20 godina. Dobivena
slika pri tome je istovremeno zabrinjavajuća i obećavajuća s obzirom da se radi o periodu
razvoja kada je teško govoriti o čvrsto internaliziranom i u strukturi ličnosti utemeljenom
vrijednosnom sistemu koliko o vrijednosnom usmjerenju podložnom transformaciji zbog
čega ovdje uočene “pozitivne“ i “negativne“ trendove treba shvatiti prije svega kao polaznu
osnovu za plansko i zajedničko djelovanje ustanova društva odgovornih za odgoj i rad s
omladinskom populacijom.

Iako općenito izražavaju pozitivne stavove prema svim životnim ciljevima tretiranim
u istraživanju, izuzimajući politiku, najviše su, što je s jedne strane i razumljivo, zaokupljeni
više dostupnim konvencionalnim vrijednostima iz kojih u nesigurnoj i turbulentnoj bh.
tranzicijskoj stvarnosti mogu crpiti sigurniju i čvršću podršku, a koje uglavnom konstitutiraju
privatnu sferu životu u čijem se središtu nalazi porodica kao socijalizacijsko ishodište
konvencionalnih vrijednosnih ciljeva, ali i kao društveni lokus poslovne, moralne i
emocionalne podrške. Imajući u vidu, međutim, upozorenja relevantnih istraživanja da je
uslijed djelovanja nepovoljnih globalnih i lokalnih trendova u Bosni i Hercegovini na sceni
erozija socijalizirajuće - odgojnih, ekonomsko - zaštitnih i emotivno - identifikacijskih
funkcija odnosno “ključno važnih uloga“ bh. porodice, veliko je pitanje hoće li bošnjačka
porodica u datim okolnostima uz podršku relevantnih društvenih institucija moći ispuniti
očekivanja njenih najmlađih ili će se oni naći u svojevrsnom “odgojnom vakumu“ koji će
preuzeti u svakom smislu nepodobni “odgajatelji“.

U drugom su planu za muslimansku omladinu vrijednosni ciljevi povezani sa

(post)modernim trendovima individualizma, društveno - političkog i sportskog angažmana u
javnom, inherentno sekularnom i pluralnom okruženju, čijim sklopom dominira želja za

47
materijalnim bogaćenjem i, na taj način, postizanjem društvenog statusa. Spomenuti obrazac
povezanosti ovih životnih vrijednosti kod naše omladine upućuje na raširenost uvjerenja da se
do novca i ugleda u društvu dolazi preko društveno-političkog angažmana i sporta odnosno
na prisustvo ranije uočene tzv. alkaponeovske matrice uspješnosti shodno kojoj se do “lahke
pare“ dolazi zahvaljući snalažljivosti, prosječnosti, te beskarakternoj i konformističkoj
lojalnosti, a ne poštenim i ustrajnim zalaganjem u školi – trend koji zaslužuje pažnju svih
odgojnih faktora.

Prema Žigi (2015,76) za vrijednosni sistem naše omladine karakteristično je:

 prisustvo i tradicionalnih i (post)modernih vrijednosnih ciljeva uz dominaciju

tradicionalističke orijentacije,
 distinkcija između privatne i javne sfere života sa izraženom tendencijom
povlačenja u odnosu na širu društvenu zajednicu,
 proturječna, ambivalentna i nerealna očekivanja naspram ostvarenja željenih
životnih ciljeva, radilo se o onim zacrtanim u kontekstu privatne ili javne sfere
života. Čini se da upravo ove tri tendencije prate vrijednosne stavove naših
mladih u sva četiri životna područja analizirana u ovom istraživanju.

5.4.2. Konfesionalno i religijsko

Vrlo bitno je pitanje koliko je među muslimanskim adolescentima prisutno ispravno

razumijevanje i prakticiranje temeljnih načela islama kao religije i svjetonazora. Uočena
diskrepancija između stepena konfesionalne i religijske identifikacije, dokaz je da je među
jednom petinom naše omladine islam prisutan tek kao obilježje porodične, te šire kulturne i
etničke, a ne uže religijske tradicije. Pored toga, spremnost po ličnoj samoprocjeni religioznih
pojedinaca da izraze neslaganje sa temeljnim istinama islamske vjere i nikada ne prakticiraju
islamske obrede ukazuje na svojevrsnu disoluciju dogmatskog sistema i privatizaciju religije.
S druge strane, postojanje nereligioznih pojedinaca koji uvažavaju osnovne postulate
islamskog vjerovanja, te povremeno, u određenim prilikama prakticiraju islamske obrede
upućuje ne samo na običajno upražnjavanje vjere nego i univerzalno stanje potrebitosti
čovjeka za višom silom zbog čega je za veliku većinu mladih (78.8%) vjera važna jer im nudi
utjehu u privatnom životu i teškim momentima.

48
 U kontekstu razumijevanja i jednog i drugog trenda ostaje nedoumica koliko mladi
uopšte poznaju učenje svoje vjere u vezi koje se deklariraju kao (ne)religiozni pojedinci. U
skladu sa njihovom tendencijom diferenciranja između privatne i javne sfere života, pitanje u
kojem kapacitetu i svojstvu će vjera, međutim, biti prisutna u državi i širem društvu
primijetno je osjetljivija tema za naše mlade zbog čega sa značajno višom zadrškom gledaju
na prisustvo religije u javnom sektoru, pogotovo na način eksplicitne “religizacije politike“
kroz direktno miješanja vjerskih velikodostojnika u politička dešavanja prema čemu naši
ispitanici izražavaju otvorenu odbojnost. Na kraju, iako svakodnevno izloženi utjecajima
(post)modernog shvatanja života, naši mladi su, što zbog vjerskih uvjerenja, što u ime
patrijarhalnih vrijednosti još uvijek prisutnih u bh. društvu. Uglavnom su zadržali izraženo
konzervativne stavove u pogledu seksualne i bračne moralnosti, s tim da je utjecaj
relevantnih sekularnih ideja i postojeće društvene prakse itekako intenzivan i primijetan što
se može zaključiti i iz činjenice da i deklarirani vjernici značajno u svojim stavovima
odstupaju od islamske koncepcije seksualnog, bračnog i porodičnog morala.

Shodno kazanom, za veliku većinu mladih brak ostaje neprevaziđeni oblik intimnog
zajedništva u okviru kojeg vide svoju budućnost. Međutim, na tragu savremenih tendencija
dekonstrukcije patrijarhalnog tipa porodice, zbog produženog školovanja i što uspješnije
afirmacije na profesionalnom planu naša će se omladina na zasnivanje bračne zajednice i
preuzimanje iz tog čina proisteklih nekih trajnih društvenih uloga vjerovatno odlučivati sve
kasnije odnosno oko 30-te godine muškarci, a polovinom dvadesetih žene sa prilično čvrstim
planom da imaju u prosjeku dvoje djece, što je nedovoljno za demografsku obnovu
populacije koja u posljednjih nekoliko godina konstantno bilježi negativan ili nizak prirodni
priraštaj, a početkom devedesetih prošloga stoljeća bila je objekt genocida, etničkog čišćenja
i masovnog raseljavanja. Vođeni, nadalje, romantičarskim shvatanjem braka karakterističnim
za adolescentsku populaciju, mladi će supružnici kod izbora bračnog partnera prije svega biti
vođeni faktorima emocionalne pa tek onda sociokulturne bliskosti odnosno materijalne
situiranosti, što je hijerarhija prioriteta koja u najmanju ruku baca sumnju na njihovu
pripremljenost za stvarni brak i njegove ovovremene izazove uslijed kojih u posljednje
vrijeme sve više dolazi do razvrgavanja bračnih zajednica na prostoru Bosne i Hercegovine.

Izraženo socijabilno interesovanje svojstveno je adolescentima, koji tokom procesa

psihičkog osamostavljivanja općenito preferiraju neformalne aktivnosti u okviru kojih mogu

49
samostalno i bez nadzora starijih provjeravati svoje društvene kompetencije zbog čega je
donekle razumljivo što mladi u istraživanoj populaciji vrijeme dokolice najčešće provode sa
prijateljima. Zabrinjavajuće je, međutim, što je tako provedeno vrijeme prije svega u funkciji
zabave i razonode, a ne konstruktivnih aktivnosti koje doprinose svestranom razvoju ličnosti
mladog pojedinca. Ovaj trend vjerovatno je prisutan među mladim i kod korištenja
informacijsko-komunikacijskih tehnologija, koje, ako je suditi po našim i saznanjima ranijih
istraživanja, uzimaju najviši procenat njihovog slobodnog vremena, odnosno odvlače ih od
drugih svrsishodnijih sadržaja i druženja sa stvarnim prijateljima, što potvrđuje i podatak ove
studije da gotovo dvije trećine, odnosno polovina naših mladih nikada ne posjećuje kulturne
manifestacije, da tek 24% odnosno 30% učestvuje u dobrovoljnim i vannastavnim
aktivnostima. Mada očigledno ne ulažu dovoljno u svestrani razvoj ličnosti i sociokulturnih
kompetencija potrebnih za konkurentnost na tržištu rada, mladi u našem istraživanju imaju
pozitivne poslovne aspiracije s obzirom da visoko vrjednuju posao koji na svojoj listi
prioriteta stavljaju na treće mjesto po važnosti koji mu pripisuju, odmah iza zdravlja i
porodice.

50
6. ZAKLJUČAK

Kroz ovaj rad željeli smo pokazati kako mladi ljudi gledaju na religiju, kakav odnos
imaju prema religiji, šta njima taj pojam uopšte znači i kolika je prisutnost religije u njihovim
životima. Kroz koje procese socijalizacije prolaze mladi ljudi i šta utiče na razvoj njihovog
religijskog identiteta. Kakav uticaj ima religija na društvo, te kakav je položaj religije u
savremenom društvu.

Došli smo do zaključka da je veoma mali broj mladih ljudi koji nisu vjernici, u
odnosu na one koji sebe smatraju vjernicima i za koje je religija važan segment života.
Važnost porodice je jedan od glavnih faktora u izgradnji religijskog identiteta, što je sasvim
logično budući da porodica formira čovjeka, i od malih nogu mu usađuje dobre i loše
osobine. Osim porodice na izradnju religijskog ideniteta veliki uticaj ima i nastavni predmet
Vjerovanuka, kojeg učenici pohađaju u osnovnim školama. Način na koji mladi ljudi shvataju
taj predmet, njegovu suštinu i smisao, vjerovatno upotpunjava njihov religijski duh, samu
sliku o religiji, koju su do tada možda imali, a možda i ne, te veliki broj tih ljudi smatra da ih
je Vjeronauka učinila boljom osobom. Ali je činjenica da mnogi mladi ljudi kroz religijska
obilježja žele da pripadaju nečemu što ih vezuje sa njihovim narodom. Izjednačenje
religijskog i nacionalnog identitea je i više nego očigledno, osjećaj kolektivnog međusobnog
podržavanja i pripadanja jednoj homogenoj nacionalnoj zajednici. Religijski identitet danas
definitivno postoji kod mladih ljudi, ali jedno je sigurno da taj idenitet se još uvijek gradi, jer
se oni sada nalaze između onoga što su ih naučili roditelji i nastavni predmet Vjeronauka, i
onoga što sami osjećaju, vide, čuju, ili shvate.

Bosna i Hercegovina je prostor na kojem gravitiraju tri najuticajnije monoteistiĉke

religije: islam, hrišćanstvo (pravoslavlje i katoličanstvo) i judaizam. Zato ne treba da čudi to
što se građani BiH ne dijele samo prema nacionalnoj, već i prema religijskoj pripadnosti.
Religija je fenomen koji obuhvata saznajnu, emocionalnu i akcionu sferu ljudskog djelovanja.
Religija je dio svakodnevnog života, nije ograničena samo na neku zajednicu i mijenja se
zajedno sa ličnošću koju ispunjava. Bez obzira na to da li istinski vjeruju ili ne, ljudi žive i
rade u kontekstu ideja koje su pod uticajem njihovih vjerski vođa.

51
7. LITERATURA

1. Abrecombrie, N. Hill, S. Turner, B. S. (2008). Rječnik sociologije. Urednik

hrvatskog izdanja J. Čačić-Kumpes i J. Kumpes, Zagreb: Naklada Jesenski i
Turk.
2. Armstrong, K. (2007) Bitka za Boga: fundamentalizam u judaizmu, kršćanstvu
i islamu. Sarajevo. Šahinpašić.
3. Bauman, Z. (2009). Fluidni život. Novi Sad: Mediterran Publishing.
4. Bešić, M., Đukanović, B., (2000). Bogovi i ljudi. Podgorica.
5. Cvitković, I. (1995). Sociologija relgije. Sarajevo: Bosna public.
6. Čimić, E. (2007). Drama a/teizacije. Sarajevo-Zagreb: Šahinpašić.
7. Debeljak, A. Suvremeni fundamentalizam i sveti rat. Prijevod: Pogačnik, J.
Beck, B. (2003). Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
8. Delros, J. (1998). Učenje: Blago u nama: Izvešće UNESCO-u Međunarodnog
povjerenstva za razvoj obrazovanja za 21.stoljeće. Zagreb: Educa.
9. Durkheim, E. (1996). Obrazovanje i sociologija . Societas. Zagreb: Zavod za
sociologiju.
10. Durkheim, E. (1982). Elementarni oblici religijskog života. Proseta.
11. Đozić, A. (2004). Sociologija. Bosanski kulturni centar. Sarajevo.
12. Flere, S. (1976). Obrazovanje u društvu. Niš: Gradina.
13. Fočo, S.(2002). Sociologija odgoja i obrazovanja. Dom štampe. Zenica.

14. Giddens, A. (2005). Odbjegli svijet. Kako globalizacija oblikuje naše živote.
Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
15. Giddens, A. (1999). Treći put. Obnova socijaldemokracije. Zagreb: Politička
kultura.

16. Giesceka, H. (1993). Uvod u pedagogiju. Zagreb: Educa.

17. Haralambos, M., Holborn, M. (2002). Sociologija. Teme i perspektive. Zagreb:
Golden marketing.
18. Haralambos, M. Heald, R. (1989). Uvod u sociologiju. Zagreb: Globus.
19. Islamović, E. (2013). Sociologija obrazovanja. Pedagoški fakultet. Bihać.

52
20. Krneta, D. Popov-Momčinović, Z. (2007). Religijska tolerancija u Bosni i
Hercegovini. Banja Luka.
21. Kienzler, K. Vjerski fundamentalizam: kršćanstvo – judaizam – islam.
Prijevod: Milenković, Lj. (2002). Beograd: Clio.
22. Knoblauch, H. Socilogija religije. preveo: Markešić, I. (2004). Demetra.
Zagreb.
23. Kuvačić, I. (1990). Funkcionalizam u sociologiji. Zagreb: Naprijed.
24. Mala enciklopedija. (1954). Proseta. Beograd.
25. Markešić, I. (2004). Sociologija religije. Filosofska biblioteka Dimitrija
Savića. Zagreb.
26. Mimica, A. Bogdanović, M. (2007). Sociološki rečnik. Beograd: Institut za
političke studije.

27. Muck, M. Muck, G. (1994). Psihoanaliza škole kao institucije: natrag sve do
freunda. U: Tillmann, K.-J. (ur.), Teorije škole. Zagreb: Educa.

28. Nikolić,M. (1992). Vjera u funkciji rasta mladih. Obnovljeni život. Zagreb.
29. Parsons, T. (1955).The American family: its realtions to personality and social
structure. U: Haralambos, M. Holborn, M. (2002). Socijologija. Teme i
perspektive. Zagreb: Golden marketing.
30. Trninić, D. (2010). Religija pred izazovima globalizacije, Banja Luka:
udruženje za filozofiju i društvenu misao.
31. Šušnjić, Đ. (1995). Znati i verovati. Čigoja. Beograd.
32. Žiga, J. (2015). Studija o mladima u Bosni i Hercegovini. FES. Sarajevo.

53