Društvena stratifikacija- funkcionalistička perspektiva

Funkcionalističke teorije- Oni vjeruju da društvo ima osnovne potrebe i funkcionalne uvjete
koji moraju biti ispunjeni radi opstanka. Stoga analiziraju kako društvena stratifikacija
zadovoljava te funkcionalne uvjete. Funkcionalisti smatraju da dijelovi društva tvore
integriranu cjelinu i istražuju kako je sustav društvene stratifikacije povezan s drugim
dijelovima društva. Također naglašavaju važnost reda i stabilnosti za funkcioniranje
društvenih sustava.
Talcott Parsons - stratifikacija i vrijednosti
Talcott Parsons je vjerovao da je red, stabilnost i suradnja u društvu temelje na vrijednosnom
konsenzusu - općem slaganju članova društva o tome što je dobro i vrijedno. On je tvrdio da
su sustavi stratifikacije izvedeni iz tih zajedničkih vrijednosti. Pojedinci koji uspiju u skladu s
društvenim vrijednostima bit će rangirani više i bit će nagrađeni. Parsons je koristio primjer
Siouxa kako bi ilustrirao kako izvrsnost u određenim vrlinama nagrađuje pojedince s moći i
prestižom u njihovom društvu. Ratnik Siouxa koji je uspješno napao Vrane i Ponije -
tradicionalne neprijatelje svog plemena, oteo njihove konje i dao ih drugima, mogao je steći
niz nagrada. Mogao je dobiti mjesto u plemenskom savjetu, što je bio moćan i prestižan
položaj. Njegova djela bi se prepričavala u ratničkim društvima, a žene bi pjevale o njegovim
pothvatima. Drugi bi ga ratnici slijedili u napadima na susjedna plemena, a uspjeh ovih
pohoda bi mogao dovesti do njegovog imenovanja ratnim poglavicom. Na taj način izvrsnost
se, u smislu vrlina koje su cijenili Siouxi, nagrađivala moći i prestižom.
U američkom društvu, primarno se vrednuje individualno postignuće i poslovni uspjeh.
Parsons je tvrdio da je stratifikacija neizbježna u svim društvima te da ljudi općenito vjeruju
da su sustavi stratifikacije pravedni jer odražavaju zajedničke vrijednosti. Parsons je uočio da
će u zapadnom industrijskom društvu postojati "određena tendencija k aroganciji kod nekih
dobitnika, a gorčina i nezadovoljstvo kod nekih gubitnika". Ipak, on je vjerovao da je ovaj
konflikt pod kontrolom zajedničkog vrijednosnog sustava koji opravdava nejednaku
raspodjelu nagrada.
Organizacija i planiranje
Funkcionalisti vide odnos među društvenim skupinama kao suradnju i međuovisnost. U
složenim industrijskim društvima, različite skupine se specijaliziraju za određene djelatnosti i
moraju razmjenjivati dobra i usluge s drugima. Taj odnos recipročnosti (uzajamnog davanja i
primanja) se odražava i u sustavu stratifikacije. Primjerice, profesionalne skupine planiraju i
organiziraju radničku klasu u zapadnjačkom društvu. Specijalizacija za organizaciju i
planiranje dovodi do nejednakosti u moći i prestižu, jer oni koji upravljaju imaju viši
društveni položaj od onih koje vode.
Moć
Parsons je tvrdio da su nejednakosti u moći utemeljene na zajedničkim vrijednostima. Moć je
smatra legitimna vlast kada je općenito prihvaćena kao pravedna i primjerena od strane
članova društva. Oni koji su na pozicijama moći koriste tu moć kako bi postigli kolektivne
ciljeve koji proizlaze iz središnjih vrijednosti društva. Na primjer, moć američkih poslovnih
direktora smatra se legitimnom jer se koristi za poboljšanje produktivnosti, što je cilj koji
dijele svi članovi društva.
Uglavnom..
Parsons je gledao na socijalnu stratifikaciju kao na nešto što je neizbježno i funkcionalno za
društvo:
1. Ona je neizbježna jer potječe iz zajedničkih vrijednosti koje su nužni dio svih društvenih
sustava.
2. Ona je funkcionalna jer služi integraciji raznih skupina u društvo.
Razlike u moći i prestižu su važne za koordinaciju i integraciju specijalizirane podjele rada.
One omogućuju efikasnu suradnju i zajednički rad članova društva. Nejednakosti u moći i
prestižu koriste svim članovima društva jer služe ostvarenju zajedničkih ciljeva koji se
temelje na zajedničkim vrijednostima.
Parsonsa su snažno kritizirali u sve tri točke. Drugi sociolozi su shvaćali stratifikaciju kao silu
podjele, a ne integracije. Oni su na nju gledali kao na poredak u kojem neki dobivaju na
račun drugih i dovodili su u pitanje nazor da sustavi stratifikacije potječu iz zajedničkih
vrijednosti.
Kinglsey Davis i Wilbert E. Moore dodjela uloga i izvedbe
Učinkovita dodjela uloga i izvedbe
Stratifikacija postoji u svakom ljudskom društvu jer se smatra neizbježnom i nužnom za
njegovo opstanak i funkcionalnost. Funkcionalistička teorija objašnjava stratifikaciju kao
mehanizam koji dodjeljuje nejednake nagrade i privilegije različitim društvenim položajima.
Ova teorija pretpostavlja da društvo ima određene funkcionalne preduvjete koji moraju biti
ispunjeni kako bi sustav učinkovito funkcionirao. Jedan od tih preduvjeta je učinkovita
dodjela uloga i njihovo obavljanje.
1. sve uloge moraju biti popunjene,
2. moraju biti popunjene onima koji su najsposobniji izvesti ih,
3. za to se mora proći nužno školovanje,
4. uloge se moraju obavljati savjesno.
Ovaj mehanizam je društvena stratifikacija koju su oni vidjeli kao sustav koji pridaje
nejednake nagrade i privilegije raznim položajima u društvu.
Kad se ljudi i položaji koji čine društvo ne bi razlikovali u važnim aspektima, onda ne bi bilo
potrebe za stratifikacijom. No, ljudi se razlikuju u smislu svojih urođenih sposobnosti i
talenata, a pozicije se razlikuju u smislu njihove važnosti za opstanak održanje društva.
Određeni položaji su funkcionalno važniji od drugih. Ovi iziskuju posebne vještine da bi bili
učinkovito obavljani, a broj pojedinaca sa sposobnošću koja je nužna da bi se stekle te
vještine, ograničen je.
Glavna funkcija stratifikacije je povezivanje najtalentiranijih pojedinaca s funkcionalno
najvažnijim položajima. Ovi položaji donose bogate nagrade i privilegije kako bi motivirali
ljude da se natječu za njih. Visoke nagrade služe kao poticaj za ulaganje u dugotrajno
obrazovanje i pripremu potrebnu za te položaje. Društvo želi osigurati da su najkvalificiranije
osobe postavljene na najvažnije položaje radi dobrobiti cijelog društva. Davis i Moore su
stoga zaključili da je društvena stratifikacija "sredstvo pomoću kojeg društva osiguravaju da
su na najvažnije položaje savjesno postavljene najkvalificiranije osobe.“
Funkcionalna važnost
Davis i Moore su prepoznali izazov u svojoj teoriji u određivanju funkcionalno najvažnijih
položaja. Važnost položaja može se mjeriti na dva načina:
1. funkcionalna jedinstvenost položaja: Npr, može se tvrditi da su liječnici funkcionalno
važniji od medicinskih sestara jer liječnici obavljaju posao koji zahtijeva specifične vještine
koje medicinske sestre ne posjeduju.
2.ovisnošću drugih položaja o njemu: Npr, direktori su važniji od uredskih službenika jer
uredski službenici ovise o uputama i organizaciji koje dolaze od direktora.
Ukratko, društvena stratifikacija služi kao rješenje za smještaj i motivaciju pojedinaca unutar
društvene strukture. Davis i Moore su zaključili da je društvena nejednakost neizbježna i da
različite nagrade odgovaraju funkcionalnim potrebama društva. Na primjer, bogate nagrade
privlače najtalentiranije pojedince koji će se obrazovati i obavljati ključne funkcionalno važne
uloge u društvu.
Melvin M. Tumin- kritika Davisa i Moorea
Funkcionalna važnost
Tumin je ispitao valjanost Davisove i Mooreove metode mjerenja funkcionalne važnosti
položaja. Primijetio je da visoko nagrađeni položaji nisu nužno i najvažniji, jer mnoga manje
prestižna zanimanja mogu imati ključnu ulogu u društvu. Na primjer, nekvalificirani radnici
su jednako važni za tvornicu kao i inženjeri.
Ova kritika je potaknula niz sociologa da tvrde kako ne postoji objektivan način mjerenja
funkcionalne važnosti položaja. To postaje stvar osobnih mišljenja, pa će neki smatrati
liječnike i odvjetnike važnijima od poljoprivrednika i smetlara.
Moć i nagrade
Tumin je tvrdio da se Davis i Moore nisu obazirali na utjecaj moći na nejednaku raspodjelu
nagrada. Razlike u plaći i prestižu među profesionalnim skupinama mogu proizlaziti iz
njihove moći, a ne funkcionalne važnosti. Primjerice, razlika u nadnicama radnika na
farmama i rudara može se interpretirati kao rezultat relativne društvene moći dviju skupina.
Talenti
Davis i Moore su pretpostavili da samo ograničeni broj pojedinaca ima talent za stjecanje
vještina nužnih za funkcionalno najvažnije položaje. Tumin je ovo smatrao vrlo upitnom
pretpostavkom iz tri razloga:
1. Učinkovitu metodu mjerenja talenta i sposobnosti treba tek stvoriti.
2. Ne postoji dokaz da su za one položaje koje su Davis i Moore smatrali važnima potrebni
posebni talenti.
3. Broj talenata u društvu može biti znatno veći nego što su to pretpostavljali Davis i Moore.
Posljedica toga je da možda nisu potrebne nejednake nagrade da bi se ti talenti iskoristili.
Školovanje
Tumin je smatrao da školovanje za važne položaje zahtijeva kompenzaciju. Upozorio je na
nagrade studentskog života - slobodno vrijeme, slobodu i priliku za samorazvoj. Zapazio je da
svaki gubitak zarade može biti nadoknađen tijekom prvih deset godina rada. Diferencijalne
nagrade tijekom tog razdoblja mogu biti opravdane. Ali, Tumin nije vidio razloga za nastavak
takve kompenzacije u ostatku pojedinčeva radnog života.
Motivacija
Glavna funkcija nejednakih nagrada, prema Davisu i Mooreu, jest motivirati talentirane
pojedince i alocirati ih na funkcionalno najvažnije položaje. Tumin je odbacio to gledište.
Tvrdio je da je društvena stratifikacija često prepreka motivaciji i regrutiranju talenata.
To je očito u zatvorenim sustavima kakve su kastinske i rasne stratifikacije: pripisani status nedodirljivih
sprječava i najtalentiranije da postanu brahmani. Donedavno je pripisani status crnce u Južnoj Africi sprječavao
da dođu na politički položaj i bave se bogato nagrađivanim zanimanjima. Tako zatvoreni sustavi stratifikacije
djeluju upravo na suprotan način od onoga što ga je predviđala teorija Davisa i Moorea.

No, Tumin je upozoravao da čak i relativno otvoreni sustavi stratifikacije podižu prepreke
motivaciji i regrutiranju talenata. Općenito, što je niži nečiji klasni položaj, vjerojatnije je da
će on ili ona napustiti školu u minimalnom mogućem roku i manje je vjerojatno da će težiti
bolje nagrađivanim položajima. Tako je motivacija na uspjeh nejednako distribuirana unutar
klasnog sustava. I zato društvena klasa može djelovati kao prepreka motivaciji talenta.
Uz to, Tumin je tvrdio da Davis i Moore nisu razmotrili mogućnost da oni koji zauzimaju
dobro nagrađivane položaje podižu prepreke regrutaciji novih ljudi. Profesionalne skupine
često koriste svoju moć da bi ograničile pristup svojim pozicijama, stvarajući tako visoku
potražnju za vlastitim uslugama i uvećavajući nagrade koje primaju. Tumin je koristio kao
primjer Američku liječničku udrugu. Kontrolirajući ulaz u profesiju, ona je održavala manjak
liječnika i tako osiguravala bogate nagrade za medicinske usluge. Na taj način
samozainteresirano korištenje moči može ograničiti regrutiranje talentiranih pojedinaca.
Nejednakost mogućnosti
Tumin je zaključio da stratifikacija, po svojoj naravi, ne može nikad odgovarajuće obavljati
funkcije koje su joj Davis Moore pripisali. On je tvrdio da oni koji su rođeni u nižim
slojevima nikad ne mogu imati iste mogućnosti za realizaciju vlastitih talenata kao što imaju
oni rođeni u višim slojevima.
Društvene podjele
Naposljetku, Tumin je preispitivao nazor da društvena stratifikacija funkcionira kako bi
integrirala društveni sustav. Tvrdio je da različitost nagrada može "ohrabriti neprijateljstvo,
sumnjičavost i nepovjerenje među raznim segmentima društva". S njegova stajališta,
stratifikacija je prije snaga koja dovodi do podjela, a ne do integracije.
Stratifikacija može također oslabiti integraciju dajući članovima nižih slojeva osjećaj
isključenosti iz sudioništva u društvu. To je posebno vidljivo u sustavima rasne stratifikacije.
Isključivanjem određenih skupina iz punog sudioništva u društvu, stratifikacija "služi da bi se
lojalnost nejednako distribuirala u stanovništvu" i time reducira potencijal za društvenu
solidarnost.
Tumin je zaključio da su u entuzijastičkoj potrazi za pozitivnim funkcijama stratifikacije
funkcionalisti bili skloni zanemarivanju ili umanjivanju njenih mnogih disfunkcija.
Teorije klase i stratifikacije
Ideje koje su razvili Karl Marx i Max Weber temelj su većine socioloških analiza klase i
stratifikacije. Istraživači koji rade u marksističkoj tradiciji dalje su razvijali Marxove ideje,
dok su drugi pokušali razraditi Weberovu koncepciju.
Talcott Parsons - stratifikacija i vrijednosti
Poput mnogih funkcionalista, Talcott Parsons je vjerovao da se red, stabilnost i suradnja u
društvu temelje na vrijednosnom konsenzusu - na općem slaganju članova društva koje se tiče
onoga što je dobro i vrijedno. Parsons je tvrdio da su sustavi stratifikacije izvedeni iz
zajedničkih vrijednosti. Ako vrijednosti postoje, onda slijedi da će pojedinci biti vrednovani i
smješteni u neku vrstu hijerarhijskog poretka. Oni koji su uspješni u smislu društvenih
vrijednosti bit će rangirani više i vjerojatno je da će dobiti niz nagrada. Kao minimum imat će
visok prestiž jer utjelovljuju i personificiraju zajedničke vrijednosti.
Teorija Karla Marxa
Priroda klase
Marx- klasa je skupina ljudi koji su u zajedničkom odnosu prema sredstvima za proizvodnju
to su sredstva s pomoću kojih zarađuju za život. Prije razvoja moderne industrije sredstva za
proizvodnju su ponajprije bila zemlja i alat za obradu uroda i uzgoj životinja. U
predindustrijskim društvima dvije su glavne klase bili oni koji su posjedovali zemlju
(aristokrati, plemstvo ili robovlasnici) i oni koji su aktivno na njoj proizvodili (kmetovi,
robovi i slobodni seljaci). U modernim industrijskim društvima važniji su postali uredi,
tvornice, strojevi i bogatstvo ili kapital potrebni za njihovu kupnju. Dvije glavne klase su oni
koji posjeduju nova sredstva za proizvodnju - industrijalci ili kapitalisti - i oni koji zarađuju za
život prodajući svoju radnu snagu kapitalistima - radnička klasa ili, kako je Marx rado
govorio koristeći se danas ponešto arhaičnim terminom, proletarijat.
Prema Marxu, odnos između klasa je izrabljivački. U feudalnim društvima eksploatacija često
dobiva oblik izravnog transfera proizvoda od seljaka do aristokracije. Kmetovi su bili
prisiljeni davati dio svoje proizvodnje aristokratskim gospodarima ili su morali raditi određen
broj dana svakoga mjeseca na gospodarovim poljima kako bi proizveli dovoljno za njega i
njegovu pratnju. No, u modernim kapitalističkim društvima izvor eksploatacije je manje očit.
Tijekom radnog dana, radnici proizvode više nego je poslodavcima uistinu potrebno kako bi
platili cijenu najamne radne snage. Ovaj višak vrijednosti stvara profit koji kapitalist može
iskoristiti za sebe. Skupina radnika u tekstilnoj tvornici, primjerice, može proizvesti stotinu
odijela na dan. Prodanih 75 odijela dosta je proizvođaču da plati radničke nadnice, cijenu
tvornice i strojeva. Dohodak od prodaje ostatka odjeće je dobit.
Marx je bio zaprepašten nejednakostima koje stvara kapitalistički sustav. Premda su
aristokrati u ranije doba živjeli raskošno, posve različito od seljaka, poljoprivredna su društva
ipak bila relativno siromašna. Čak da nije bilo aristokracije, životni bi standard neizbježno bio
nizak. No, razvojem moderne industrije bogatstvo se stvara u dotad neviđenim razmjerima, a
radnici imaju malo od bogatstva koje stvara njihov rad. Ostaju razmjerno siromašni, dok
bogatstvo koje akumulira vlasnička klasa raste. Marx se koristio pojmom pauperizacija da
opiše proces kojim radnička klasa sve više osiromašuje u odnosu prema kapitalističkoj klasi.
Čak ako radnici postaju bogatiji u apsolutnom smislu, jaz koji ih razdvaja od kapitalističke
klase sve se više produbljuje. Ove nejednakosti između kapitalističke i radničke klase nisu
bile strogo ekonomske. Marx je uočio kako razvoj modernih tvornica i mehanizacija
proizvodnje znači da rad često postaje dosadan i krajnje prisilan. Rad koji je izvor našeg
bogatstva često fizički iscrpljuje i mentalno otupljuje što je slučaj tvorničkog radnika čiji
se posao sastoji od rutinskih poslova koje on mora obavljati dan za danom, u istom okružju.
Teorija Webera- društvena stratifikacija
Weber je pristup stratifikaciji gradio na Marxovoj analizi, koju je još modificirao i razradio.
Poput Marxa, Weber je smatrao da društvo karakteriziraju sukobi zbog moći i resursa. Pa
ipak, ondje gdje je Marx vidio polarizirane klasne odnose i ekonomska pitanja kao uzrok svih
društvenih sukoba, Weber je razvio složeniji, multidimenzionalan pogled na društvo.
Društvena stratifikacija nije jednostavno stvar klase, prema Weberu, nego je oblikuju još dva
čimbenika: status i stranka. Tri spomenuta elementa stratifikacije, koji se preklapaju,
proizvode mnogo položaja u društvu, a ne kruti bipolarni model koji je ponudio Marx.
Prema Weberu, klasne podjele proizlaze također iz ekonomskih razlika koje nemaju ništa
izravno s vlasništvom. Takvi resursi uključuju vještine i preporuke, ili kvalifikacije, što utječe
na vrstu posla koji pojedinci mogu dobiti. Weber je mislio da tržišni položaj pojedinca snažno
utječe na njegove "životne prilike". Direktorska ili stručna mjesta plaćena su bolje i imaju
bolje uvjete rada, nego poslovi koje obavljaju plavi ovratnici (tradicionalna radnička klasa).
Kvalifikacije koje oni imaju, poput diploma, akademskih stupnjeva i vještina, daju im bolji
položaj na tržištu nego onima koji nemaju takve kvalifikacije. Na nižoj razini, među plavim
ovratnicima, kvalificirani radnici dobivaju više plaće od polukvalificiranih ili nekvalificiranih
radnika.
Status se u Weberovoj teoriji odnosi na razlike između društvenih skupina u društvenoj časti
ili ugledu koji im pripisuju drugi. U tradicionalnim društvima status se često određuje na
temelju znanja iz prve ruke o osobi, stečenih u višestrukim interakcijama u različitim
situacijama tijekom niza godina. Pa opet, kako su društva postajala složenija, nije više bilo
moguće da se status i dalje pripisuje na ovaj način. Umjesto toga, prema Weberu, status se
počeo izražavati životnim stilom. Markeri i statusni simboli poput mjesta stanovanja, odjeće,
načina govora i zanimanja - oblikuju pojedinčev društveni položaj. Ljudi istog statusa čine
zajednicu u kojoj postoji, u nekom smislu, zajednički identitet.
Dok je Marx vjerovao da su statusne razlike posljedica klasnih podjela u društvu, Weber je
tvrdio da status često varira neovisno o klasnim podjelama. Bogatstvo obično omogućuje viši
status, ali postoje mnoge iznimke. Pojam "osiromašeno plemstvo" jedan je primjer, U
Velikoj Britaniji neki iz aristokratskih obitelji i dalje su uživali društveni ugled čak i kad je
njihovo bogatstvo nestalo. Obratno, establirani (old money) bogataši često s prijezirom
gledaju "nove bogataše".
U modernim društvima, upozorio je Weber, oblikovanje stranaka važan je dio moći i može
utjecati na stratifikaciju neovisno o klasi i statusu. Stranka definira skupinu pojedinaca koji
rade zajedno zato što imaju slično podrijetlo, ciljeve ili interese. Društvo često djeluje
zajednički na organiziran način prema specifičnom cilju, koji je u interesu članova stranke.
Marx: stranke se mogu pozivati na preokupacije koje presijecaju klasne različitosti;
primjerice, mogu se temeljiti na vjerskoj sklonosti ili nacionalističkim idealima. Marksist bi
mogao pokušati objasniti sukobe između katolika i protestanata u Sjevernoj Irskoj s pomoću
klasnih pojmova, jer je više katolika nego protestanata iz radničke klase. Weberov bi
sljedbenik tvrdio da takvo objašnjenje nije točno, jer mnogi protestanti također potječu iz
radničke klase. Stranke kojima se ljudi pridružuju izražavaju vjerske, ali i klasne razlike.
Weberovi radovi o stratifikaciji su važni jer pokazuju da i druge razine stratifikacije, osim
klase, snažno utječu na život ljudi. Dok je Marx pokušavao reducirati društvenu stratifikaciju
samo na klasne podjele, Weber je skrenuo pozornost na složenu međuigru klase, statusa i
stranke, kao na odvojene aspekte društvene stratifikacije.
Teorija klasa Erika Olina Wrighta
Američki sociolog E. Olin Wright: razvio je utjecajnu teoriju klasa koja kombinira Marxov i
Weberov pristup. Prema Wrightu, postoje tri vrste kontrole ekonomskih resursa u modernoj
kapitalističkoj proizvodnji i one nam omogućuju identificirati tri glavne klase. To su:
1. kontrola nad ulaganjem novčanog kapitala
2. kontrola nad fizičkim sredstvima za proizvodnju (zemlja ili tvornice i uredi)
3. kontrola nad radnom snagom.
Pripadnici kapitalističke klase kontroliraju svaku od tih dimenzija proizvodnog sustava.
Pripadnici radničke klase nemaju kontrolu ni nad jednom. No, između te dvije klase postoje
skupine čiji je položaj dvosmisleniji - to su menadžeri i bijeli ovratnici. Ovi su ljudi na
proturječnim klasnim položajima, jer su u stanju utjecati na neke razine proizvodnje, ali
nemaju kontrolu nad drugima. Bijeli ovratnici i tzv. stručnjaci, moraju sklopiti ugovor o
prodaji svoje radne snage poslodavcima kako bi zaradili za život, na isti način kako to čine
fizički radnici. Unatoč tomu, oni imaju veći stupanj kontrole radnih uvjeta od mnogih plavih
ovratnika. Wright naziva klasni položaj takvih radnika proturječnim jer oni nisu ni kapitalisti
ni radnici, pa ipak imaju neke zajedničke osobine sa svakima od njih.
Znatan dio stanovništva, od 85 do 90 posto, prema Wrightu- spada u kategoriju onih koji su
prisiljeni prodati svoj rad jer ne nadziru sredstva za proizvodnju. No, i unutar te populacije
postoji velika raznovrsnost, od tradicionalne radničke klase do bijelih ovratnika. Klase unutar
te velike populacije Wright razlikuje na temelju dvaju čimbenika: odnos prema vlasti i
stručnost. Prvo, Wright tvrdi da mnogi radnici iz srednje klase, poput menadžera i nadzornika,
imaju, odnos prema vlasti koji je privilegiraniji od onoga radničke klase. Kapitalisti pozivaju
pojedince da im pomažu kontrolirati radnike - primjerice tako da prate njihov rad ili da
nadziru kadrove i njihov razvoj i za svoju lojalnost nagrađeni su - višim plaćama i redovitim
promaknućem. Istodobno, ti pojedinci ostaju pod nadzorom kapitalističkih vlasnika. Drugim
riječima, oni eksploatiraju, ali su i eksploatirani.
Drugi čimbenik koji pomaže razlikovati populaciju unutar srednje klase jesu vještine i stručno
znanje. Prema Wrightu, zaposlenici iz srednje klase koji posjeduju vještine koje su tražene na
tržištu rada, u stanju su iskazivati specifičan oblik moći u kapitalističkom sustavu. Budući da
nema dovoljno pojedinaca s traženim stručnim znanjem, oni mogu zarađivati više. U
novonastaloj ekonomiji znanja, tu tezu ilustriraju lukrativni položaji koji su dostupni
stručnjacima informacijske tehnologije. Dapače, budući da je stručnjake teže kontrolirati,
poslodavci moraju osigurati njihovu lojalnost i suradnju tako što će ih primjereno nagraditi.
DRUŠTVENA STRATIFIKACIJA J.GOLDTHORPE
Goldthorpe se okupirao praktičnom primjenom Weberovskih ideja. Goldthorpeova klasna
shema se zasniva na LOCKWOODOVOJ distinkciji između tržišne i radne situacije. Umjesto
da koristi upitnike ili podatke iz intervjua, on koristi 2 tipa informacija zvanje i informaciju
dali je ta osoba zaposlena, poslodavac ili posloprimac. Ta je procedura dovela Goldthropea da
uoči 7 klasa koje se ponekad kondenziraju u 3(službenička, posrednička i radnička)
Sociološke teorije zločina i devijantnosti
Ranu pozitivističku kriminologiju kritizirali su kasniji naraštaji istraživača. Oni su tvrdili da
svaki primjeren prikaz naravi zločina mora biti sociološki, jer to što zločin jest ovisi o
socijalnim institucijama društva.
Funkcionalističke teorije
Funkcionalističke teorije smatraju da su zločin i devijantnost posljedica strukturalnih
napetosti i nepostojanja moralnih pravila u društvu. Ako nastojanja pojedinaca i skupina u
društvu nisu u skladu s postojećim nagradama, taj se nesklad između želja i njihova ispunjenja
može osjetiti u devijantnim motivacijama nekih pripadnika društva.
Zločin i anomija: Durkheim i Merton
Pojam anomije uveo je Émile Durkheim, koji je iznio tezu da u modernim društvima
tradicionalne norme i standardi slabe, a da ih istodobno ne zamjenjuju novi. Anomija postoji
kad nema jasnih standarda koji će upravljati ponašanjem u danom području društvenog života.
U takvim okolnostima, ljudi su dezorijentirani i prestrašeni; anomija je stoga jedan od
socijalnih čimbenika koji utječu na sklonost samoubojstvu.
Durkheim je smatrao zločin i devijantnost društvenim činjenicama; mislio je da su oboje
neizbježan i nuždan element modernog društva. Prema njemu, ljudi modernog doba manje su
ograničeni od onih u tradicionalnim društvima. Budući da u modemom društvu ima više
prostora za individualni odabir, neizbježno je da će u njemu biti i nekonformizma. Smatrao je
da se ni u jednom društvu nikad neće postići potpun konsenzus o normama i vrijednostima.
Prema Durkheimu, devijantnost je također nužna za društvo; ona ispunjava dvije važne
funkcije. Prvo, devijantnost ima adaptivnu funkciju. Uvođenjem novih ideja i izazova u
društvo, devijantnost je inovativna snaga. Ona dovodi do promjene. Drugo, devijantnost
održava granicu između "dobrog" i "lošeg" ponašanja u društvu. Kriminalac čak može
izazvati kolektivnu reakciju koja će učvrstiti grupnu solidarnost i razjasniti značenje socijalnih
normi. Primjerice, stanovnici četvrti koja se suočila s problemom droge mogu se udružiti
poslije neke pucnjave zbog droge i odlučiti da će iz svoje četvrti protjerati dilere.
Durkheimove ideje o zločinu i devijantnosti bile su utjecajne jer su preusmjerile pozornost s
individualnih objašnjenja na društvene sile. Na njegov pojam anomije nastavio se američki
sociolog Robert K. Merton- njegova teorija devijantnosti je smjestila izvor zločina u samu
strukturu američkog društva.
Merton je modificirao koncepciju anomije kako bi skrenuo pozornost na pritisak pod kojim
se nalazi pojedinac kad se prihvaćene norme suprotstave društvenoj stvarnosti. U američkom
društvu - a u odrednom stupnju i u drugim - industrijskim društvima - općenito prihvaćene
norme ističu materijalni uspjeh, a sredstva za postizanje tog uspjeha jesu samodisciplina i
marljiv rad. U skladu s tim, ljudi koji stvarno rade marljivo, mogu uspjeti, bez obzira na to s
koje točke su krenuli u životu. Ova ideja u biti nije ispravna, jer većina deprivilegiranih ima
na raspolaganju samo ograničene konvencionalne prilike za napredovanje, ako ih uopće ima.
No, oni koji ne uspiju osjećaju da su osuđeni zbog svoje očite nesposobnosti da ostvare
materijalni uspjeh. U takvoj situaciji oni osjećaju kako su pod velikim pritiskom da se probiju
po svaku cijenu, legitimno ili nelegitimno. Prema Mertonu devijantnost je nusprodukt
ekonomske nejednakosti i nepostojanja jednakih mogućnosti za sve.
Mertonovi su se radovi pozabavili jednom od glavnih zagonetki kriminologije: zašto kriminal
raste u doba kada društvo kao cjelina postaje imućnije. Naglašavajući suprotnost između
rastućih zahtjeva i trajnih nejednakosti, Merton upozorava na osjećaj relativne deprivacije kao
na važan element devijantnog ponašanja.
Supkulturna objašnjenja
Kasniji su istraživači locirali devijantnost u supkulturnim skupinama koje prihvaćaju norme
koje navode na kriminalno ponašanje ili takvo ponašanje nagrađuju. Poput Mertona, Albert
Cohen je smatrao da su kontradikcije unutar američkog društva glavni uzrok zločina. Ali, dok
je Merton isticao individualne devijantne reakcije na napetost između vrijednosti i sredstava,
Cohen je razmatrao kolektivne reakcije do kojih dolazi preko supkultura. Cohen je tvrdio da
se dječaci iz niže radničke klase, frustrirani svojim položajem u društvu, često udružuju u
delinkventske supkulture, poput bandi. Te supkulture odbacuju vrijednosti srednje klase i
zamjenjuju ih normama koje slave neposluh, npr. delinkventnost i druge manifestacije
nekonformizma.
Richard A. Cloward i Lloyd E. Ohlin slažu se s Cohenom da većina delinkventnih mladića
potječe iz niže radničke klase. Ali, oni tvrde da su dječaci koji su pod najvećim rizikom oni
koji su ipak internalizirali vrijednosti srednje klase i bili ohrabrivani jer teže budućnosti
unutar srednje klase ( a u nižoj su). Kad takvi dječaci nisu u stanju ostvariti svoje ciljeve, oni
postaju osobito podložni delinkventnom ponašanju. U svojoj studiji dječačkih bandi otkrili su
da delinkventne bande nastaju u supkulturnim zajednicama gdje su mogućnosti za zakonito
postizanje uspjeha malene, npr. unutar deprivilegiranih etničkih manjina.
Evaluacija
Funkcionalističke teorije ističu veze između konformnosti i devijantnosti u različitim
socijalnim kontekstima. Nepostojanje mogućnosti za uspjeh unutar šireg društva glavni je
čimbenik diferencijacije između onih koji se upuštaju u kriminalno ponašanje i onih koji to ne
čine. Mertona, Cohena te Clowarda i Ohlina moguće je kritizirati zbog pretpostavke da su
vrijednosti srednje klase prihvaćene u cijelom društvu. Isto bi tako bilo pogrešno pretpostaviti
da je nesklad nastojanja i mogućnosti ograničen na deprivilegirane. I među drugim skupinama
postoji sklonost kriminalu, kao što upozoravaju takozvani zločini bijelih ovratnika,
pronevjere, krivotvorenje i izbjegavanje poreza.
Robert K. Merton: želje i nagrade
Merton je smatrao da je devijantnost prirodna reakcija pojedinaca na situacije u kojima se
nalaze. Identificirao je pet mogućih reakcija na napetost između društveno prihvaćenih
vrijednosti i ograničenih sredstava za njihovo postizanje.
Konformisti prihvaćaju i općenito priznate vrijednosti i konvencionalni način njihove
realizacije, neovisno o tome jesu li ili nisu u tome uspješni - većina ljudi spada u tu kategoriju.
Inovatori nastavljaju prihvaćati socijalno odobrene vrijednosti, ali se koriste nelegitimnim ili
nezakonitim sredstvima za njihovo ostvarivanje. Kriminalci koji stječu bogatstvo nezakonitim
aktivnostima primjer su ovog tipa.
Ritualisti prihvaćaju socijalno priznate standarde premda su zanemarili vrijednosti koje su iza
tih standarda. Oni slijede pravila zbog njih samih, bez šireg cilja, i to na prisilan način.
Ritualisti su ljudi koji se posvećuju dosadnim poslovima čak i ako nije vjerojatno da će
napredovati i ako im ti poslovi donose malo zadovoljstva.
Povučeni su potpuno napustili svako natjecateljsko stajalište i time su odbacili dominantne
vrijednosti i odobrene načine njihova ostvarivanja. Ti su pojedinci većinom društveni
„gubitnici“ Primjer su članovi neovisne komune.
Pobunjenici odbacuju i postojeće vrijednosti i sredstva njihova postizanja, ali ih aktivno žele
nadomjestiti novima i rekonstruirati socijalni sustav. U ovu kategorijo spadaju pripadnici
radikalnih političkih skupina.
Interakcionističke teorije
Sociolozi koji proučavaju zločin i devijantnost u interakcionističkoj tradiciji usmjeravaju se
na devijantnost kao na socijalno konstruiranu pojavu. Oni odbacuju ideju da postoje tipovi
ponašanja koji su inherentno devijantni. Umjesto toga, interakcionisti pitaju kako se određene
vrste ponašanja inicijalno definiraju kao devijantna i zašto se određene skupine, a ne neke
druge, proglašavaju devijantnima.
Naučena devijantnost: diferencijalna asocijacija
Edwin H. Sutherland povezao je zločin s tzv. diferencijalnom asocijacijom. U društvu koje
sadržava niz supkultura, neke društvene sredine potiču na ilegalne aktivnosti, dok druge to ne
čine. Pojedinci postaju delinkventni povezujući se s ljudima koji su nositelji kriminalnih
normi. U većini slučajeva, prema Sutherlandu, kriminalno ponašanje se uči unutar primarnih
skupina, posebice među vršnjacima. Ova je teorija suprotna shvaćanju da psihološke razlike
razdvajaju kriminalce od drugih ljudi; ona smatra da se kriminalne aktivnosti uče baš kao i
one koje poštuju zakon te da su usmjerene na iste potrebe i vrijednosti. Kradljivci, baš kao i
ljudi koji se bave društveno prihvaćenim poslovima, pokušavaju zaraditi novac, samo što su
odabrali ilegalna sredstva za postizanje tog cilja.
Teorija etiketiranja
Jedan od najvažnijih pristupa razumijevanju kriminalnog ponašanja naziva se teorija
etiketiranja. Teoretičari, koji je zastupaju interpretiraju devijantnost kao proces interakcije
između devijantnih i ne devijantnih. Da shvatimo narav devijantnosti, moramo otkriti zašto se
nekim ljudima priljepljuje etiketa devijantnosti.
Ljudi koji predstavljaju red i zakon, ili su u stanju nametati definicije konvencionalnog
morala drugima, većinom su odgovorni za lijepljenje etiketa. Etikete koje stvaraju kategorije
devijantnosti tako izražavaju strukturu moći u društvu. Široko gledano, pravila prema kojima
se definira devijantnost određuju bogati za siromašne, muškarci za žene, stariji za mlade i
etnička većina za etničke manjine. Primjerice, mnoga djeca odlaze u tuđe vrtove, kradu voće
ili markiraju. U bogatim četvrtima roditelji, učitelji i policija to mogu smatrati nevinom
dječjom razbibrigom. U siromašnim područjima to se može smatrati dokazom sklonosti
delinkventnom ponašanju. Jednom kad je dijete nazvano delinkventom, kad mu se prilijepi ta
etiketa, ono je stigmatizirano i vjerojatno će ga u budućnosti učitelji i budući poslodavci
smatrati nepouzdanim. U oba slučaja prijestupi su isti, ali su im pripisana različita značenja.
Howard Becker je jedan od sociologa blisko povezanih s teorijom etiketiranja. Pokušao je
pokazati kako se devijantni identiteti proizvode etiketama, a ne devijantnim
motivacijama ili ponašanjem. Prema njemu "devijantno ponašanje je ono koje su ljudi
tako nazvali". Kritizirao je kriminološke pristupe koji su tvrdili da postoji jasna podjela na
normalno i devijantno. Za Beckera devijantno ponašanje nije određujući čimbenik kad netko
postaje devijantnim. Prema njemu, neki procesi nisu povezani sa samim ponašanjem i oni
znatno utječu na to proglašava li se neka osoba devijantnom ili ne. Odjeća, način govora,
zemlja podrijetla mogu određivati hoće li se osoba nazvati devijantnom ili neće.
Teorija etiketiranja povezivala se s Beckerovim proučavanjima ljudi koji redovito puše
marihuanu. Ranih 1960-ih pušenje marihuane bilo je marginalna aktivnost koja se provodila u
supkulturama, a ne odabir načina života kao što je to danas. Becker je otkrio da to hoće li
netko početi pušiti marihuanu ovisi o njegovoj prihvaćenosti unutar određene supkulture,
bliskoj povezanosti s iskusnim pušačima i vlastitim stajalištima o onima koji ne puše
marihuanu.
Etikete ne utječu samo na to kako drugi gledaju pojedinca, nego utječu i na pojedinčevo
shvaćanje samoga sebe. Edwin Lemert iznio je kako razumjeti način na koji devijantnost
može koegzistirati unutar ili čak postati središnja točka nečijeg identiteta. Lemert je tvrdio da
je, suprotno onomu što misli većina, devijantnost zapravo prilično rasprostranjena, te da ljudi
koji počine neku devijaciju često ostanu nekažnjeni! Primjerice, neke devijacije, poput
prolaženja kroz crveno svjetlo, rijetko izađu na vidjelo, dok se druge, poput male krađe na
radnome mjestu, često namjerno previde. Lemert je inicijalni čin transgresije nazvao
primarnom devijantnošću. U većini slučajeva takvi postupci ostanu marginalni za
samoidentitet neke osobe - počinje proces u kojem se devijantni postupak normalizira. No, u
nekim se slučajevima ne postiže normalizacija, a osoba se etiketira kao kriminalac ili
delinkvent. Lemert se služio pojmom sekundarne devijantnosti da bi opisao slučajeve u
kojima pojedinci počinju prihvaćati etiketu i smatrati sebe devijantnima. U takvim
slučajevima etiketa postaje središnja točka nečijeg identiteta, pa se nastavlja ili pojačava
devijantno ponašanje.
Uzmimo kao primjer Luku, koji je razbio izlog kad je u subotu navečer izašao u grad s prijateljima.
Možemo reći da se Luka "pravio važan", što je osobina mladih koju možemo oprostiti. Luka se može
izvući opomenom i malom kaznom. Ako potječe iz ugledne obitelji, tako će vjerojatno ispasti. A
razbijanje prozora ostaje na razini primarne devijantnosti ako mladića shvate kao nekog tko ima dobar
karakter i tko se u ovoj prigodi previše opustio. Ako, s druge strane, policija i sudovi donesu uvjetnu
kaznu, a Luku natjeraju da se prijavi socijalnom radniku, izgred može postati prvi korak na putu prema
sekundarnoj devijantnosti. Proces učenja devijantnosti zapravo pojačavaju organizacije koje
navodno postoje kako bi ispravile devijantno ponašanje - zatvori i socijalne ustanove.
Evaluacija
Teorija etiketiranja je važna jer polazi od pretpostavke da nijedan čin nije po sebi kriminalan.
Definicije kriminala uspostavljaju moćnici tako da sastavljaju zakone koje provodi policija,
sudovi, zatvori i popravni domovi. Kritičari teorije etiketiranja su katkad tvrdili da postoje
postupci koji su dosljedno zabranjeni u gotovo svim kulturama, npr. ubojstvo, silovanje i
pljačka. To stajalište nije točno; npr. u Britaniji na ubijanje se ne gleda uvijek kao na
ubojstvo. U doba rata ubiti neprijatelja je pozitivno, a sve donedavno britanski zakoni nisu
smatrali da je spolni odnos na koji muž prisiljava ženu silovanje.
Uvjerljivije se može kritizirati teorija etiketiranja s jednoga drugog stajališta. Prvo, ističući
aktivni proces etiketiranja, teoretičari zanemaruju procese koji dovode do čina koji je
definiran kao devijantan. Jer, prozvati određene aktivnosti devijantnima nije potpuno
arbitrarno; razlike u socijalizaciji, mišljenjima i mogućnostima utječu na to koliko će se ljudi
angažirati u ponašanju koje će se vjerojatno prozvati devijantnim. Primjerice, vjerojatno je da
će djeca siromašnijeg podrijetla više krasti u trgovinama od djece iz bogatijih slojeva društva.
U početku ih na krađu navodi sredina iz koje potječu.
Drugo, nije jasno povećava li etiketiranje uistinu devijantno ponašanje. Delinkventno
ponašanje obično jača nakon presude ili kazne, ali nije jasno je li to zapravo posljedica same
etikete. Drugi čimbenici, npr. češća veza s drugim delinkventima ili saznavanje novih
kriminalnih mogućnosti, mogu biti dio procesa.
Amplifikacija devijantnosti
Leslie Wilkins zanimao se za grananja devijantnog identiteta i njegovu integracija u vlastiti
svakodnevni život. On je istaknuo da je ishod tog procesa često amplifikacija devijantnosti.
Ovo se odnosi na nenamjeravane posljedice koje se mogu dogoditi kad nazivajući ponašanje
devijantnim, neka instancija društvenog nadzora zapravo samo izaziva još devijantnije
ponašanje. Ako osoba prozvana devijantnom prihvati tu etiketu kao dio svojeg identiteta
putem sekundarne devijantnosti vjerojatno će instancije društvenog nadzora još više reagirati.
Drugim riječima, ponašanje koje se smatralo devijantnim počinje prevladavati, a etiketirane
osobe pružaju još vise otpora promjenama. Cohen je istraživao kako su pokušaji policije da
nadzire određene omladinske supkulture tijekom 1960-ih takozvane modse i rokere- uspjeli
samo privući dodatnu pozornost i učiniti ih još popularnijima među mladima. Proces tijekom
kojeg se određena skupina etiketira kao gubitnici i neprilagođeni- u pokušaju da ih nadziru-
vraća se poput bumeranga i stvara još veće probleme policiji. Ekscesni i senzacionalistički
medijski prikazi modsa i rokera stvorili su moralnu paniku- što je naziv kojim se sociolozi
koriste kako bi opisali medijima potaknutu pretjeranu reakciju na određenu skupinu ili tip
ponašanja. Moralna panika je česta u vezi s javnim temama koje se smatraju simptomatičnima
za opći društveni nered.
Obrazovanje - funkcionalistička perspektiva
Funkcionalističko istraživanje obrazovanja vodila su dva međusobno povezana pitanja:
1. Prvo: "Kakve su funkcije obrazovanja za društvo u cjelini?" S obzirom na funkcionalističko
viđenje potreba društvenoga sustava, to pitanje vodi, do procjene prinosa obrazovanja
održanju vrijednosnoga konsenzusa i društvene solidarnosti.
2. dr: "Koje su funkcionalne veze između obrazovanja i drugih dijelova društvenoga sustava?"
To vodi ispitivanju odnosa između obrazovanja i ekonomskog sustava te razmatranju kako taj
odnos pomaže integraciji društva u cjelini.
Funkcionalistički pristup obrazovanju usredotočuje se na pozitivne prinose obrazovanja
održanju društvenoga sustava.
Émile Durkheim - obrazovanje i društvena solidarnost
Émile Durkheim smatrao je da je glavna funkcija obrazovanja prijenos društvenih pravila i
vrijednosti. Tvrdio je sljedeće: Društvo može preživjeti jedino ako među njegovim
pripadnicima postoji dovoljan stupanj homogenosti; obrazovanje tu homogenost perpetuira i
jača, učvršćujući u djetetu od samoga početka bitne sličnosti koje zahtijeva kolektivni život.
Bez tih "bitnih sličnosti" ne bi bili mogući suradnja i društvena solidarnost, pa prema tome ni
društveni život. Najvažnija je zadaća za svako društvo pretopiti mnoštvo pojedinaca u
jedinstvenu cjelinu- drugim riječima, stvoriti društvenu solidarnost. Ona uključuje privrženost
društvu, osjećaj pripadnosti te shvaćanje da je društvena jedinica važnija od pojedinca.
Durkheim tvrdi da "dijete, da bi postalo privrženo društvu, mora u njemu osjećati nešto što je
zbiljsko, živo i moćno, što dominira osobom i čemu ono također duguje najbolji dio sebe".
Predoči li se djeci povijest njihova društva na živ način, ona će je početi shvaćati kao dio
nečega većeg od njih samih; razvit će osjećaj privrženosti društvenoj skupini.
Durkheimovo se shvaćanje može ilustrirati obrazovnom praksom SAD-u. Ondje je zajednički
školski program pomogao da se u stanovništvo različita podrijetla usade zajedničke norme i
pravila.
Useljenici iz svih zemalja Europe tako su dobili isti jezik i zajedničku povijest. Američki učenik uči o
utemeljiteljima države, o Ustavu, i o Abrahamu Lincolnu, koji utjelovljuje američke vrijednosti
jednakosti šansi i postignuća. Počinjući školski dan prisegom vjernosti zvjezdanoj zastavi, simbolu
američkoga društva, učenici se odgajaju za privrženost društvu kao cjelini.
Obrazovanje i društvena pravila
Durkheim dokazuje da u složenim industrijskim društvima škola ima funkciju koju ne mogu
obaviti ni obitelj ni skupine vršnjaka. Pripadnost obitelji temelji se na rodbinskim odnosima;
pripadnost skupini vršnjaka na osobnu izboru. Pripadnost društvu kao cjelini ne temelji se ni
na jednom od tih načela.
Pojedinci moraju naučiti surađivati s onima koji im nisu ni rodbina ni prijatelji. Škola je onaj
kontekst u kojemu se te vještine mogu naučiti. Ona je društvo u malome, model društvenoga
sustava. U školi dijete mora ulaziti u interakciju s drugim pripadnicima školske zajednice u
skladu s čvrsto zadanim nizom pravila. To ga iskustvo pripravlja za interakciju s pripadnicima
društva kao cjeline u okvirima društvenih pravila.
Durkheim je mislio da školska pravila treba strogo primjenjivati. Kazne bi morale odražavati
ozbiljnost štete koju je prijestup nanio toj društvenoj skupini, a prijestupniku bi se moralo
objasniti zašto ga se kažnjava.
Na taj bi način učenici shvatili da je pogrešno postupati protiv interesa društvene skupine kao
cjeline. Naučili bi se samodisciplini ne samo zato što žele izbjeći kaznu, nego i zato što bi
uvidjeli da loše ponašanje šteti društvu kao cjelini. Znanost, osobito društvene znanosti poput
sociologije, pomogle bi djetetu shvatiti racionalnu osnovu na kojoj je društvo ustrojeno.
Durkheim dokazuje: Poštujući školska pravila, dijete uči poštovati pravila općenito, razvija
naviku samokontrole i suzdržavanja jednostavno zato što se mora kontrolirati i suzdržavati.
To je prva njegova inicijacija u strogost dužnosti. Ozbiljan je život počeo.
Obrazovanje i podjela rada
Naposljetku, Durkheim smatra da obrazovanje uči pojedince specifičnim vještinama koje će
im trebati za buduće zanimanje. Ta je funkcija osobito važna u industrijskom društvu s
njegovom sve složenijom i specijaliziranijom podjelom rada.
Razmjerno nespecijalizirana podjela rada u predindustrijskom društvu značila je da su se
razne vještine povezane sa zanimanjem mogle prenositi s roditelja na djecu te da formalno
obrazovanje nije potrebno. Društvena se solidarnost u industrijskom društvu temelji uglavnom
na međuovisnosti specijaliziranih vještina - na primjer, proizvodnja jednog jedinog predmeta
zahtijeva kombinaciju niza stručnjaka. Ta potreba za kombinacijom donosi suradnju i
društvenu solidarnost.
Škole, dakle, prenose i opće vrijednosti, koje osiguravaju "homogenost nužnu za društveni
opstanak“ i posebne vještine, koje osiguravaju "raznolikost nužnu za društvenu suradnju“.
Tako vrijednosni konsenzus i specijalizirana podjela rada, u kojoj stručnjaci zajednički
proizvode dobra usluge, ujedinjuju industrijsko društvo.
David Hargreaves - Durkheim i moderna škola
Durkheimovi su pogledi utjecali na neke moderne sociologe i teoretičare pedagogije. David
Hargreaves kritizirao je opće srednje škole modernog tipa s durkheimovskog stajališta. On
tvrdi da suvremene škole previše naglašavaju razvoj pojedinca, a premalo obveze i dužnosti
koje bi pojedinac morao imati prema zajedničkom životu u školi.
Nadalje, Hargreaves smatra da mnoge škole ne bude osjećaj dostojanstva u učenicima iz
radničke klase. Ne uspiju li učenici postići osoban uspjeh na ispitima, bunit će se i neće razviti
osjećaj pripadnosti unutar škole. Ako im škola ne pruži osjećaj dostojanstva i pripadnosti,
učenici mogu stvarati supkulture koje odbacuju vrijednosti te škole te stoga i širega društva.
Prema Hargreavesu, ti se problemi mogu riješiti ako se više istakne društvena uloga
pojedinačnog učenika u školi.
Hargreaves kaže: "Da bi stekla dostojanstvo, osoba mora imati osjećaj da je sposobna, da
pridonosi skupini i da je skupina kojoj pripada cijeni. Da bi se stvorio taj osjećaj sposobnosti i
pripadnosti, Hargreaves predlaže neke promjene nastavnog programa:
1. Učenici bi trebali imati slobodu izabrati područja koja ih osobito zanimaju ili ona za koja su
nadareni. Na taj bi način svi učenici razvili osjećaj vlastite vrijednosti
2. Morali bi postojati obvezni dijelovi nastavnog programa: predmeti u kojima se uči o
zajednici pomogli bi učenicima jasno sagledati svoju ulogu u društvu.
3. Ekspresivne umjetnosti, umijeća i sportovi morali bi također igrati važnu ulogu.
Postavljanjem igrokaza sudjelovanjem u momčadskim sportovima poput hokeja i nogometa,
učenici bi bili zadovoljni jer pridonose kolektivnim pothvatima. Razvili bi osjećaj privrženosti
školi i naučili bi jedni druge poštovati zbog prinosa što ga svaki od njih može dati školi.
Kritike Durkheima
Durkheimovi su pogledi na obrazovanje otvoreni za niz kritičkih primjedaba. Kako pokazuje
Hargreaves, nije nipošto nedvojbeno da obrazovanje u Britaniji uspijeva prenositi zajedničke
vrijednosti, promicati samodisciplinu ili učvršćivati društvenu solidarnost. Durkheim također
pretpostavlja da su norme i vrijednosti što ih prenosi obrazovni sustav one koje vladaju u
društvu kao cjelini, a ne norme i vrijednosti vladajuće elite ili vladajuće klase.
Heargreaves je svjesniji postojanja različitih kultura i vrijednosti u društvu te upozorava na
neka ograničenja suvremenog obrazovanja. Međutim, Hargreavesovi su prijedlozi promjena
nastavnog programa proturječni. Mnoge suvremene promjene u obrazovanju usmjerene su,
čini se, jačanju konkurencije i školovanje učenika za pojedina zanimanja (vokacionalizam).
Moglo bi se pokazati da sport i predmeti u kojima se govori o društvu nisu oni koji će učenike
najbolje pripremiti za budući radni život.
Premda i Durkheim i Hargreaves kritiziraju obrazovanje utemeljeno na individualnom
nadmetanju u sustavu ispita, drugi funkcionalisti smatraju da je nadmetanje ključan aspekt
današnjeg obrazovanja.
Talcott Parsons obrazovanje i - univerzalističke vrijednosti
Američki sociolog Talcott Parsons zacrtao je ono što će poslije biti prihvaćeni
funkcionalistički pogled na obrazovanje. Parsons dokazuje kako škola, nakon primarne
socijalizacije u obitelji, postaje žarišno sredstvo socijalizacije: škola djeluje kao most između
obitelji i društva kao cjeline, pripremajući dijete za njegovu ulogu odrasloga.
Prema djetetu se u obitelji odnosi i sudi mu se uglavnom prema partikularističkim mjerilima.
Roditelji postupaju s djetetom kao sa svojim određenim djetetom, a ne sude ga prema
standardima ili mjerilima koji se mogu primijeniti na svakoga pojedinca. No u širem društvu
prema pojedincu se odnosi i o njemu se sudi prema univerzalističkim normama koje se
primjenjuju na sve pripadnike društva, neovisno o njihovim rodbinskim vezama.
U obitelji je status djeteta pripisan, određen rođenjem. No u naprednim je industrijskim
društvima status u životu odrasloga uglavnom stečen: na primjer, pojedinci stječu status po
zanimanju. Tako dijete mora priječi od partikularističkih normi pripisana statusa u obitelji na
univerzalističke norme i postignuti status društva odraslih.
Škola priprema mlade za taj prijelaz. Ona uspostavlja univerzalističke norme u okvirima kojih
svi učenici postižu svoj status. Njihovo se vladanje ocjenjuje prema mjerilima školskih
pravila, njihov se uspjeh mjeri uspjehom na ispitima. Jednake se norme primjenjuju na sve
učenike, neovisno o pripisanim karakteristikama kakve su spol, rasa, obiteljsko podrijetlo ili
klasa iz koje učenik potječe. Škole funkcioniraju na meritokratskim načelima, status se
postiže na temelju zasluga (ili vrijednosti).
Poput Durkheima, Parsons je smatrao da je škola društvo u malome. Moderno industrijsko društvo sve više
počiva na postignuću a sve manje na pripisivanju, na univerzalističkim a ne na partikularističkim standardima, na
meritokratskim načelima koja vrijede za sve njegove pripadnike. Kao odraz društva u cjelini, škola priprema
mlade ljude za njihove uloge u životu.

Obrazovanje i vrijednosni konsenzus

Kao dio toga procesa, škole odgajaju mlade ljude na temeljnim vrijednostima društva.
Parsons, tvrdi da je za djelotvorno funkcioniranje društva vrijednosni konsenzus bitan. U
američkom društvu škole usađuju dvije glavne vrijednosti:
1. vrijednost postignuća
2. vrijednost jednakosti šansi
Potičući učenike da se bore za što višu razinu akademskog uspjeha i nagrađujući one koji u
tome uspijevaju, škole njeguju vrijednost postignuća kao takvog. Stavljajući pojedince u isti
položaj u učionici i dopuštajući da se pod jednakim uvjetima natječu na ispitima, škole
njeguju vrijednost jednakosti šansi.
Te vrijednosti imaju važne funkcije u društvu kao cjelini. Napredno industrijsko društvo
zahtijeva visokomotiviranu radnu snagu, usmjerenu uspjehu. Zato je nužno različito
nagrađivanje za različit uspjeh, načelo koje je ustanovljeno u školama. I pobjednici (s visokim
postignućem) i gubitnici (s niskim postignućem) smatrat će da je sustav pravedan i ispravan
jer je status postignut u okolnostima u kojima svi imaju jednake izglede. Dakle, načela koja
vrijede u širemu društvu odražavaju se u školskim načelima.
Obrazovanje i odabir
Parsons smatra da je obrazovni sustav važan mehanizam kojim se pojedinci odabiru za
buduću ulogu u društvu. Njegovim riječima, "on raspodjeljuje te ljudske resurse prema
strukturi uloga društva odraslih". Tako škole, provjeravajući i ispitujući učenike, raspoređuju
njihove talente, vještine i sposobnosti na poslove za koje su najprikladniji. Zato se škola
smatra glavnim mehanizmom podjele uloga.
Kritike Parsonsa
Kao i Durkheim, Parsons gotovo potpuno zanemaruje mogućnost da bi vrijednosti što ih
prenosi obrazovni sustav mogle biti vrijednosti vladajuće manjine, a ne društva kao cjeline.
Kingsley Davis i Wilbert E. Moore obrazovanje i dodjela uloga
Poput Parsonsa, Davis i Moore smatraju da je obrazovanje sredstvo raspodjele uloga, no oni
obrazovni sustav izravnije povezuju sa sustavom društvene stratifikacije. Davis i Moore misle
da je društvena stratifikacija mehanizam koji osigurava da se najnadareniji i najsposobniji
pripadnici društva rasporede na one položaje koji su za društvo funkcionalno najvažniji. Uz te
položaje vezuju se visoke nagrade, koje djeluju kao poticaj, U teoriji, to znači da će se za njih
svi natjecati i da će pobijediti najtalentiraniji.
Sustav školovanja važan je dio toga procesa, Davis kaže da je to "poligon za iskušavanje
sposobnosti i, prema tome, sredstvo odabira za postavljanje ljudi na različite statuse u skladu s
njihovim sposobnostima".
Tako školski sustav prosijava, razvrstava i ocjenjuje pojedince prema njihovu talentu i
sposobnosti. Najtalentiranije nagrađuje visokim kvalifikacijama, a to pak osigurava ulazak u
ona zanimanja koja su za društvo funkcionalno najvažnija.
Kritika Davisa i Moorea
Opću kritiku teorije Davisa i Moorea: određenije zamjerke:
1. Akademske svjedodžbe i nagrade u zanimanju nisu u osobito tijesnoj vezi, Prihodi su vrlo
labavo povezani sa školskim uspjehom.
2. Vrlo je dvojbena pretpostavka da školski sustav ocjenjuje polaznike prema sposobnostima.
Često se pokazuje da inteligencija vrlo malo utječe na uspjeh u obrazovanju.
3. Mnogi dokazi upućuju na to da utjecaj društvene stratifikacije uglavnom sprječava školski
sustav da uspješno ocjenjuje pojedince prema sposobnostima.
Teorije školovanja i nejednakosti
Bernstein: jezični kodovi
Postoji nekoliko teoretskih perspektiva o prirodi suvremenoga obrazovanja i njegovih
posljedica na nejednakost. Jedan od takvih pristupa ističe jezične kompetencije. Basil
Bernstein je tvrdio da djeca iz različitih obitelji razvijaju različite kodove ili vrste govora u
ranome djetinjstvu, a oni utječu na njihovo daljnje školovanje.
Bernstein tvrdi da govor djece radničke klase odražava ograničeni kod, jezik koji sadržava
mnoge pretpostavke za koje govornici očekuju da ih drugi znaju. Ograničeni kod vrsta govora
povezana s njegovom kulturnom okolinom. Mnogi pripadnici radničke klase žive u jako
izraženoj obiteljskoj ili susjedskoj kulturi, u kojoj se vrijednosti i norme smatraju danima i ne
izražavaju se u jeziku. Roditelji obično socijaliziraju svoju djecu izravno, tako da ih nagrađuju
ili kažnjavaju, čime ispravljaju dječje ponašanje. Jezik, kao ograničeni kod pogodniji je za
izražavanje praktičnog iskustva nego za raspravu o apstraktnijim idejama, procesima ili
odnosima. Govor ograničenoga koda je stoga karakterističan za djecu koja odrastaju u
siromašnim obiteljima, ili za generaciju njihovih vršnjaka s kojima ona provode vrijeme.
Govor je usmjeren na skupne norme, a pri tome nitko ne može jednostavno reći zašto slijedi
određene uzorke ponašanja.
Nasuprot tomu, jezik kojim se služe djeca srednje klase, prema Bernsteinu, uključuje stjecanje
razrađenog koda, načina govora kojim se značenja riječi mogu individualizirati kako bi
odgovarala pojedinačnoj situaciji. Načini kojima djeca srednje klase uče rabiti jezik manje se
povezuje s ograničenim kontekstima; takvo dijete lakše uopćava i izražava apstraktne ideje,
Primjerice, majke srednje klase, kada kontroliraju svoju djecu, često objašnjavaju razloge ili
načela po kojima reagiraju na dječje ponašanje. Dok majka iz radničke klase potjera dijete
koje želi pojesti previše slatkiša tako da jednostavno kaže: "Danas za tebe više nema slatkiša",
majka iz srednje klase vjerojatno će objasniti da previše slatkiša šteti zdravlju ili zubima.
Djeca koja su stekla razrađene jezične kodove, sposobnija su se baviti zahtjevima formalnog
akademskog obrazovanja od djece koja su sputana ograničenim kodovima. To ne znači da
djeca iz radničke klase imaju "inferioran" način govora ili da su njihovi jezični kodovi nečega
"lišeni". Način njihove uporabe govora jednostavno se sukobljava s akademskom kulturom u
školi. Oni koji su svladali razrađene kodove mnogo se lakše uklapaju u školsku sredinu.
Bernsteinove ideje pomažu da razumijemo zašto su djeca iz određenih socioekonomskih
sredina obično lošija u školi. Sljedeće karakteristike povezane su s ograničenim jezičnim
kodom, a sve one umanjuju šanse djeteta u obrazovanju:
- Dijete s ograničenim kodom vjerojatno prima ograničene odgovore na pitanja koja postavlja
kod kuće, i stoga je, za razliku od onih koji su svladali razrađene kodove, vjerojatno manje
obaviješteno i manje radoznalo prema svijetu.
- Djetetu s ograničenim kodom bit će teško reagirati na neemocionalni i apstraktni jezik koji
se rabi u nastavi, a teško će shvatiti pozivanje na opća načela školske discipline.
- Velik dio onoga što nastavnik govori vjerojatno je nerazumljiv, a govori se zapravo načinom
na koji dijete nije naviknuto. Dijete se može pokušati suočiti s time tako da prevede učiteljev
jezik na nešto što bi mu bilo blisko, ali će možda upravo tada pogriješiti i krivo razumjeti što
učitelj želi priopćiti.
- Premda će takvo dijete lako "bubati" i učiti napamet, ono će veoma teško shvatiti pojmovne
razlike koje uključuju generalizaciju ili apstrahiranje.
Illich: skriveni nastavni program
On je poznat po kritikama modernog ekonomskog - proces kojim neovisne ljude lišavamo
njihovih tradicionalnih vještina i time ih prisiljavamo da se oslanjaju na liječnike za svoje
zdravlje, učitelje za svoju poduku, televiziju za zabavu i na poslodavce za svoje
preživljavanje. Illich tvrdi da se treba preispitati sama ideja obveznoga školovanja, koja se
danas prihvaća u cijelome svijetu. On ističe veze koje postoje između razvoja obrazovanja i
ekonomskih zahtjeva za disciplinom i hijerarhijom. Illich tvrdi da su se škole razvile kako
bismo riješili četiri osnovne zadaće: pomoć u skrbi nad djecom, distribuciju ljudi prema
profesionalnim ulogama, učenje dominantnih vrijednosti i stjecanje društveno prihvaćenih
vještina i znanja. Uz to, škola je postala organizacija za čuvanje djece jer je prisutnost u školi
obvezatna, a djeca se time u ranome djetinjstvu, sve do zapošljavanja, drže podalje od ulice.
U školama se uči mnogo toga što nema nikakve veze s formalnim sadržajima nastavne cjeline.
Škole imaju sklonost da usađuju ono što je Illich zvao pasivna potrošnja- nekritičko
prihvaćanje postojećega društvenog poretka - i to proizlazi iz uvođenja stege i reda koje one
uključuju. Te se lekcije ne podučavaju svjesno; one su implicitne u školskim procedurama i
organizacijama. Skrivenim nastavnim programom djeca se podučavaju da je njihova uloga u
životu "da znaju koje je njihovo mjesto i da na njemu mirno sjede".
Illich se zauzima za raškolovanje društva. Obvezatno školovanje je relativno novi izum; nema
nikakvoga razloga da ga prihvaćamo kao nužnost. Budući da škole ne potiču jednakost ni
individualne kreativne sposobnosti, zašto ih se u njihovu sadašnjem obliku ne bismo
oslobodili? Illich time ne misli da treba ukinuti sve oblike obrazovnih organizacija. Svatko
tko želi nešto naučiti trebao bi imati sredstva za to, u bilo koje doba svojega razvoja, a ne
samo u djetinjstvu ili adolescenciji. Takav bi sustav omogućio difuznije znanje koje se više
dijeli, a ne kao sada, da se ograničava na specijalnosti. Učenici se ne bi trebali pokoravati
standardnom nastavnom programu i trebali bi sami birati što će učiti.
Umjesto škola, međutim, Illich predlaže nekoliko vrsta obrazovnih okvira. Materijalni resursi
za formalnu poduku bili bi pohranjeni u knjižnicama, posudbenim agencijama, laboratorijima
i bankama podataka i bili bi dostupni svim učenicima.
Kada bi plaćeno zaposlenje predstavljalo marginaliziraniji dio društvenoga života, ljudi bi se
bavili raznolikijim poslovima. Obrazovanje više ne bi bilo vrsta rane vježbe, ograničene na
posebne institucije, nego bi postalo dostupno svima koji od njega žele imati koristi.
Pierre Bourdieu - kulturni kapital i različita postignuća
Teorija kulturne depriviranosti metom je kritika zato što pretpostavlja ili implicira da su
kulture viših klasa superiorne kulturi radničke klase. To bi značilo da su pripadnici radničke
klase sami krivi za obrazovni neuspjeh svoje djece.
Pierre Bourdieu i njegovi kolege u pariškom Centru za europsku sociologiju- Za razliku od
teorije o kulturnoj depriviranosti, njihov je pristup teorija kulturnoga kapitala pod jakim
utjecajem marksizma. Kao takav, on ne polazi od pretpostavke da je kultura viših
društvenih klasa u bilo kojem pogledu superiorna kulturi radničke klase.
Bourdieu dokazuje da je za neuspjeh radničke klase kriv obrazovni sustav, a ne kultura
radničke klase. Obrazovni je sustav neprekidno pristran prema kulturi vladajućih društvenih
klasa: on devalvira znanja i umijeća radničke klase.
Kulturna reprodukcija
Bourdieu smatra da je bitna uloga obrazovnog sustava kulturna reprodukcija. Ona ne
uključuje prenošenje kulture društva kao cjeline, nego umjesto toga reprodukciju kulture
"vladajućih klasa". Te skupine imaju moć "nametnuti značenja i nametnuti ih kao legitimna".
Kadre su vlastitu kulturu definirati kao kulturu "dostojnu težnje i posjedovanja" i potvrditi je
kao temelj znanja u obrazovnom sustavu.
Visoka vrijednost koja se pripisuje dominantnoj kulturi u društvu kao cjelini jednostavno
proistječe iz sposobnosti moćnih da drugima nametnu svoju definiciju zbilje.
Bourdieu govori o dominantnoj kulturi kao o kulturnom kapitalu zato jer se ona, putem
obrazovnog sustava, može prevesti u bogatstvo i moć. Kulturni kapital nije ravnomjerno
raspoređen u čitavoj klasnoj strukturi, i to je glavni razlog klasnih razlika u obrazovnim
postignućima. Učenici koji potječu iz viših klasa imaju ugrađenu prednost jer su od početka
socijalizirani u dominantnu kulturu.
Bourdieu tvrdi da "uspjeh sveg školskog obrazovanja ovisi u biti o odgoju, koji je prethodno
stečen u prvim godinama života. Školsko se obrazovanje jednostavno gradi na tom temelju:
ono ne počinje od početka, nego pretpostavlja neke već postojeće vještine i postojeće znanje.
Djeca iz vladajućih klasa usvojila su te vještine i znanje tijekom predškolskih godina. Ona
zato posjeduju ključ za dešifriranje poruka što ih dobivaju u školi.
Prema tome, obrazovni uspjeh društvenih skupina izravno je povezan s količinom kulturnoga
kapitala koji posjeduju. Tako učenici iz srednje klase imaju više stope uspjeha nego učenici iz
radničke klase jer je supkultura srednje klase bliža dominantnoj kulturi.
Bourdieu je pomalo neodređen kad pokušava opisati vještine i znanja koji su potrebni za
obrazovni uspjeh. On osobito pridaje važnost stilu, formi više nego sadržaju, i smatra da je
način na koji učenici prikazuju svoj rad i sami sebe važniji od sadržaja rada u sklopu
nastavnog programa. Tvrdi kako su nastavnici pri ocjenjivanju pod jakim utjecajem
"neuhvatljivih nijansi ponašanja i stila“. Što je učenikov stil sličniji stilu vladajućih klasa, to
je veća vjerojatnost da će učenik uspjeti. Naglasak na stilu diskriminira učenike iz radničke
klase na dva načina:
1. Zato što se njihov stil razlikuje od stila dominantne kulture, njihov rad trpi.
2. Oni nisu kadri shvatiti čitav niz značenja koja su ugrađena u "gramatiku, naglasak, ton,
izgovor“ nastavnika. Budući da se nastavnici izražavaju "građanskim načinom", za razliku od
"običnoga načina izražavanja", učenici iz radničke klase nailaze na ugrađenu zapreku učenju
u školi.
Habitus
Bourdieu razvija nov pojam - pojam habitusa.
Habitus se odnosi na način življenja, vrijednosti, sklonosti i očekivanja pojedinih društvenih.
skupina. Određeni se habitus razvija iskustvom, Pojedinci uče što mogu očekivati od života,
kolika je vjerojatnost da će u nečemu uspjeti, kako će na njihovo ponašanje reagirati drugi i
tako dalje. Budući da različite društvene skupine imaju različita iskustva i izglede u životu,
habitusi pojedinih skupina bit će različiti.
Pojedinci usvajaju vrijednosti, ponašanje i očekivanja habitusa, koji utječe na njihovo buduće
djelovanje.
Nisu oni zatočenici habitusa, mogu odlučiti kako će djelovati, no habitus ih ipak usmjerava
prema određenim odlukama jer neke tipove ponašanja postavlja kao normalne i slično.
Pojedinci moraju reagirati na određene događaje, od kojih su mnogi za njih novi, no to čine
obično u skladu s ponašanjima koja smatraju "razboritim", "pametnim ponašanjima".
Bourdieu tvrdi da je "habitus beskonačna sposobnost stvaranja proizvoda- misli, uvida,
izražaja i akcija - čije granice postavljaju povijesno i društveno određeni uvjeti njegove
proizvodnje.
Bourdieu smatra da je habitus tijesno povezan s razvojem ukusa, a on je sa svoje strane tijesno
povezan s obrazovanjem.
Ukus, klasa i obrazovanje
Na temelju podataka istraživanja Bourdieu iznosi tvrdnju da su ukusi- na primjer, ukusi u
slikarstvu, filmu, glazbi i jelu - povezani i s odgojem i s obrazovanjem. On nastoji pokazati
kako "postoji vrlo tijesan odnos koji povezuje kulturne prakse (ili korespondirajuća mišljenja)
i obrazovni kapital (mjeren kvalifikacijama) te, sekundarno, društveno podrijetlo (mjereno
očevim zanimanjem)". Različiti su ukusi povezani s različitim klasama, a različite klase imaju
različite razine prestiža:
1. Legitiman ukus ima najveći prestiž i uključuje klasičnu glazbu, likovnu umjetnost i
arhitekturu.
2. Osrednji ukus uključuje "manje važna djela manje važnih umjetnosti"
3. Popularni ukus uključuje laganu glazbu ili glazbu koja je popularizacijom izgubila na
vrijednosti".
Putem odgoja i obrazovanja ljudi uče biti kadri pokazivati dobar ukus. Oni s legitimnim
ukusom mogu se kretati u kulturno najnaprednijim krugovima.
Bourdieu smatra da obrazovni sustav pridaje najveću važnost legitimnom ukusu. Oni koji su
odgojeni u sredini koja njeguje legitiman ukus lakše uspijevaju u obrazovnom sustavu i
vjerojatnije je da će u njemu dulje ostati. Što dulje ostaju u obrazovnom sustavu, to je
vjerojatnije da će graditi sve legitimniji ukus. Na kraju takva osoba stekne "bezinteresnu
sklonost nakupljanju iskustava i znanja koji na akademskom tržištu ne moraju biti neposredno
profitabilni".
Dobar ukus sam po sebi ne jamči uspjeh u školovanju ili dobro plaćen posao, ali svakako
tome pripomaže. Na primjer, pomaže pri upisu u najprestižnije škole. Također, on utječe na
percepcije nastavnika o učenicima. Nastavnici nesvjesno prepoznaju različite ukuse i tipove
ponašanja koji su karakteristični za različite klase. Legitimni ukus vrednuju i nagrađuju više
nego osrednji ukus, a osrednji ukus više nego popularni ukus. Takvi ukusi možda čak ne
moraju biti dio formalnoga nastavnog programa, ali igraju bitnu ulogu ako onima iz viših
klasa daju veće izglede na uspjeh.
Društvena funkcija eliminacije
Bourdieu tvrdi da je glavna uloga obrazovnog sustava društvena funkcija eliminacije. Ta se
funkcija sastoji u eliminaciji pripadnika radničke klase iz viših obrazovnih razina. Na dva
načina:
1. neuspjehom na ispitima i
2. samoeliminacijom
Budući da imaju relativan manjak dominantne kulture, veća je vjerojatnost da će učenici iz
radničke klase pasti na ispitima, a to će im onemogućiti odlazak na više škole. No, njihova
odluka da sustav dobrovoljno napuste odgovorna je za veći dio eliminacije. Tu odluku
Bourdieu ocjenjuje "razumnom" i "realističnom". Učenici iz radničke klase znaju što ih čeka u
životu. Znaju da je sve protiv njih.
Ti su argumenti naveli Bourdieua na zaključak da je glavna uloga obrazovanja u društvu
prinos koji daje društvenoj reprodukciji - reprodukciji odnosa moći i povlastica medu
društvenim klasama. Društvena se nejednakost reproducira u obrazovnom sustavu i tako
postaje legitimna. Povlašten položaj vladajućih klasa opravdava obrazovni uspjeh, a
neprivilegirani položaj nižih klasa postaje legitiman na temelju obrazovnog neuspjeha.
Obrazovni je sustav djelotvoran u održavanju moči vladajućih klasa jer se prikazuje kao
neutralno tijelo utemeljeno na meritokratskim načelima koja svima pružaju jednake izglede.
Bourdieu zaključuje da se obrazovanje u praksi najviše bavi "reprodukcijom etabliranog
poretka“. To čini osiguravanjem neuspjeha radničke klase i uspjeha više klase.
Stephen J. Ball, Richard Bowe i Sharon Gewirtz - kulturni kapital i izbor obrazovanja
Sharon Gewitz. Stephen J. Ball i Richard Bowe su proveli istraživanje u petnaest škola u
susjednim područjima lokalnih školskih vlasti u Engleskoj. Istraživanjem se želio ustanoviti
utjecaj obrazovnih reformi, poput uvođenja slobodna upisa u engleski školski sustav.
Također, istraživanje razmatra je li povećan naglasak na roditeljskom izboru i tržišnim
snagama donio veću jednakost šansi.
Obrazovno tržište i roditelji iz srednje klase
Prema Ballu et al., reforme školstva u Engleskoj izmijenile su položaj roditelja i učenika. S
obzirom na to da lokalne školske vlasti imaju manju kontrolu nad razmještajem učenika u
pojedine škole, roditeljima su otvorene veće mogućnosti manipulacije tim tržištem. Posebno,
roditelji iz srednje klase "iskorištavaju uvođenje tržišta u obrazovanje i služe se svojim
društvenim i kulturnim prednostima". Oni se nalaze u boljem položaju nego roditelji iz
radničke klase kad je posrijedi upis njihove djece u željene škole. Za to postoji nekoliko
razloga.
Prvo, roditelji iz srednje klase posjeduju više kulturnoga kapitala nego većina roditelja iz
radničke klase. Obično imaju znanje i veze koji su potrebni za snalaženje u sustavu.
Ball et al. ustanovili su na temelju intervjua da strategije što ih primjenjuju roditelji iz srednje
klase uključuju: nastojanje da se ostavi dojam na ravnatelja, zakazivanje osobnog sastanka s
ravnateljem, umijeće da se ostavi dojam uspješnosti te predavanje molbi u više škola.
Drugo, stjecanje znanja o školskom sustavu i manipulacija njime radi vlastite koristi
zahtijevaju "velik trud- za istraživanje, obilaženje škola, kontakte, podnošenje mnogih molbi".
Roditelji iz srednje klase imaju izdržljivost koju "podržava znanje, kontakti, vrijeme i novac".
U osobito dobru položaju su oni koji imaju veze u samome školskom sustavu.
Gewirtz et al. razlučili su "privilegirane/upućene roditelje (pretežito iz srednje klase),
poluupućene roditelje (obično iz srednjih slojeva) te isključene roditelje (uglavnom iz
radničke klase). Općenito, što je roditelj upućeniji, to ima više kulturnoga kapitala. Takvi su
roditelji sposobniji dešifrirati skrivene kulturne poruke što ih škola odašilje o svojem etosu.
Treće, prednosti roditelja iz srednje klase nisu samo kulturne prirode. Oni su u prednosti pred
roditeljima iz radničke klase i u materijalnom pogledu. To su sljedeće prednosti:
1. Roditelji iz srednje klase mogu plaćati javni prijevoz.Također, mogu plaćati taksi ili
najčešće imaju osobne automobile kojima djecu voze u školu.
2. Veća je vjerojatnost da će se moći preseliti u neposrednu blizinu uspješne škole s dobrom
reputacijom.
3. Imaju veće mogućnosti plaćati dodatnu pomoć ili poduku kako bi djecu upisali u klasične
gimnazije. Imaju mnogo veće mogućnosti za upis djece u privatne škole.
4. Roditelji iz srednje klase imaju veću mogućnost plaćati čuvanje manje djece. To im
ostavlja više vremena za vođenje starije djece u udaljenije škole i za obilazak škola, tako da se
mogu bolje informirati o školi koju su izabrali za svoju djecu.
Roditelji iz radničke klase i iz etničkih manjina
Ball et al, nisu ustanovili da su roditelji iz radničke klase išta manje zainteresirani za
obrazovanje svoje djece negoli roditelji iz srednje klase. Međutim, oni obično nemaju kulturni
kapital) i materijalne prednosti zahvaljujući kojima mnogi roditelji iz srednje klase mogu
utjecati na to koju će školu drugoga stupnja pohađati njihova djeca.
Mnogi roditelji iz radničke klase šalju svoju djecu u najbližu školu zbog "složenog uzorka
obiteljskih zahtjeva i strukturnih ograničenja". Njima je ne samo teže osigurati djetetu mjesto
u udaljenijoj, ali uspješnoj školi nego, zapravo, pridaju veliku važnost prednostima školovanja
blizu kuće. Ball et al. kažu:Oni žele da njihova djeca idu u školu koja nije daleko i koja ne
zahtijeva duga i opasna putovanja; u školu koju pohađaju i djeca njihovih prijatelja, susjeda i
rođaka, školu koja je dio njihove društvene zajednice, njihova mjesta stanovanja.
Žele da njihova djeca pohađaju školu koja je u skladu s habitusom sredine iz koje potječu.
Zaključak
Studija Balla, Gewirtza i Bowea pokazuje kako kulturni čimbenici što ih je istaknuo Bourdieu
mogu utjecati na klasne razlike u obrazovanju. Međutim, ona upućuje i na to da uz njih
djeluju i materijalni čimbenici koji mogu neposredno utjecati na obrazovne šanse različitih
skupina. I sam je Bourdieu svjestan važnosti materijalnih čimbenika. Na primjer, on
raspravlja o tome kako razlike u visini prihoda, kao i razlike u kulturi, pridonose razvoju
ukusa različitih klasnih skupina. Neke teorije pridaju najveću važnost učincima materijalne
nejednakosti na obrazovni uspjeh. Jedna je od njih i teorija Raymonda Boudona.
Raymond Boudon - klasni položaj i obrazovno postignuće
U djelu Obrazovanje, mogućnosti i društvena nejednakost francuski sociolog Raymond
Boudon dokazuje da nejednakost u mogućnostima obrazovanja nastaje na temelju
dvokomponentnog procesa.
Primarni i sekundarni učinci stratifikacije
O prvoj komponenti, koju on opisuje kao primarni učinak stratifikacije, već smo govorili. Ona
uključuje supkulturalne razlike između društvenih klasa koje proizvodi stratifikacijski sustav.
Međutim, iako se Boudon slaže da razlike u vrijednostima i stajalištima između društvenih
klasa proizvode nejednakosti u mogućnostima obrazovanja, dokazuje da su sekundarni učinci
stratifikacije vjerojatno još važniji.
Sekundarni učinci proistječu jednostavno iz stvarnog položaja neke osobe u klasnoj strukturi;
Boudon stoga rabi izraz pozicijska teorija kako bi opisao svoje objašnjenje. On smatra da, kad
i ne bi bilo supkulturalnih razlika medu klasama, sama činjenica da ljudi kreću s različitih
položaja u klasnom sustavu donosi nejednakost mogućnosti obrazovanja.
Na primjer, štete i koristi koje će steći dječak iz radničke obitelji i dječak iz gornje srednje
klase pri odabiru istoga školskog usmjerenja veoma se razlikuju jednostavno zato što je
položaj u klasnom sustavu s kojeg kreću različit. Ako dječak iz gornje srednje klase izabere
neku strukovnu školu, na primjer ugostiteljstvo ili građevinarstvo, njegov će izbor vjerojatno
dovesti do društvene degradacije: posao koji bi dobio nakon takve škole bio bi nižega statusa
nego posao njegova oca. Međutim, izabere li sličnu školu dječak iz radničke klase, situacija bi
bila posve različita. Za njega bi ta škola mogla lako značiti društveno napredovanje u
usporedbi sa statusom zanimanja njegova oca. Prema tome, pritisak na dječaka iz gornje
srednje klase da izabere obrazovanje više razine mnogo je veći, ako ništa drugo, već i zato da
samo zadrži sadašnji društveni položaj.
Tom pritisku pridonose i dječakovi roditelji. Boudon smatra da roditelji pri izboru škole
primjenjuju istu analizu štete i koristi kao i njihova djeca. Posljedica je toga da će pritisak
roditelja više srednje klase da njihov sin odabere usmjerenje koje će mu donijeti akademski
status biti veći, dok će se roditelji iz radničke klase vjerojatno zadovoljiti nižom obrazovnom
razinom za svoga sina.
Troškovi i koristi obrazovanja
Boudon također razmatra štete i koristi izbora obrazovnog smjera u odnosu na solidarnost
prema obitelji i vršnjačkoj skupini.
Ako dječak iz radničke klase odluči postati odvjetnik i završi odgovarajuću školu, time će
njegova vezanost za obitelj i vršnjake oslabjeti, Kretat će se u različitim krugovima, živjeti
drukčijim načinom života i još će se školovati kad svi ili većina njegovih prijatelja već budu
radili. Prema tome, njegov će izbor donijeti neke štete u odnosu na obitelj i solidarnost prema
skupini vršnjaka.
Međutim, isti izbor poziva donijet će dječaku iz više srednje klase korist. Njegovi će prijatelji
vjerojatno pohađati slične škole i težiti poslovima na sličnoj razini. Njegovo buduće
zanimanje imalo bi sličan status kao zanimanje njegova oca. Dakle, ako dječak iz više srednje
klase odluči postati odvjetnik i krene u odgovarajuću školu, time će ojačati solidarnost
njegovoj obitelji i skupini vršnjaka. Položaj u klasnom sustavu, dakle, ponovno izravno utječe
na obrazovnu karijeru pojedinca.
Prema Boudonovoj pozicijskoj teoriji, ljudi se ponašaju racionalno: važu štete i koristi odluke
o tome koliko će dugo ostati u obrazovnom sustavu i koju će vrstu škole odabrati. Za ljude na
različitim položajima u stratifikacijskom sustavu, isti izbor znači različite štete i koristi. Kao
posljedica, dokazuje Boudon, "čak i kad su svi ostali čimbenici jednaki, ljudi će različito
birati u skladu sa svojim položajem u stratifikacijskom sustavu".
U složenoj i sofisticiranoj analizi Boudon nastoji ocijeniti relativnu važnost primarnih i
sekundarnih učinaka stratifikacije na obrazovno postignuće. Ustanovio je da, kad uklonimo
utjecaje primarnih učinaka (supkulturne razlike), klasne razlike u obrazovnom uspjehu,
premda "osjetno smanjene", i dalje ostaju "vrlo velike".
Ako je Boudonova analiza točna, tada sekundarni učinci stratifikacije više utječu na različite
uspjehe u školovanju. Tako bi, čak i da se uklone sve supkulturne razlike, i dalje postojale
znatne razlike u obrazovnim postignućima između društvenih klasa te velika nejednakost
mogućnosti obrazovanja.
Boudonov rad ima važne implikacije i za praktična rješenja problema nejednakih obrazovnih
mogućnosti. Čak i kad bi pozitivna diskriminacija uspjela i kad bi škole mogle kompenzirati
primarne učinke stratifikacije, ostala bi znatna nejednakost obrazovnih mogućnosti. Boudon
tvrdi da se sekundarni učinci stratifikacije mogu ukloniti na dva načina.
Zajednički nastavni program i jednakosti šansi
Prvi sekundarni učinak stratifikacije uključuje obrazovni sustav. Kad bi za sve učenike
postojao je dan jedini obvezni nastavni program, bio bi uklonjen element izbora pri
odlučivanju o određenim predmetima i trajanju školovanja. Pojedinci više ne bi bili pod
utjecajem svoga klasnog položaja jer bi si učenici imali posve iste predmete i u redovitom bi
školovanju proveli potpuno isto vrijeme.
Boudon tvrdi da je što više u obrazovnom sustavu ima raskrižja - točaka na kojima učenici
mogu napustiti školu ili izabrati između nekoliko usmjerenja to vjerojatnije da će učenici iz
radničke klase napustiti školu ili odabrati predmete niže razine. Prema tome, da u britanskom
školstvu drugoga stupnja ne postoji raskrižje nakon navršene šesnaeste godine, smanjila bi se
nejednakost obrazovnih mogućnosti jer učenici iz radničke klase u usporedbi s učenicima iz
srednje klase sličnih sposobnosti u većem omjeru napuštaju školovanje u šesnaestoj godini.
Tu tezu Boudon potkrjepljuje dokazima iz Europe i SAD-a. U usporedbi s europskim
obrazovnim sustavima, američki obrazovni sustav ima manje raskrižja, a statistički podaci
pokazuju da je u SAD-u nejednakost obrazovnih mogućnosti manja.
Boudon tvrdi da je postupno podizanje dobne granice za završetak obveznog školovanja u
svim razvijenim industrijskim društvima smanjilo nejednakost obrazovnih šansi, ali da
današnji trendovi upućuju na zaključak kako je djelovanje te promjene u najboljem slučaju
znatno usporeno.
Egalitarno društvo i jednakost šansi
Drugo je Boudonovo rješenje problema nejednakosti obrazovnih šansi ukidanje društvene
stratifikacije. On smatra da su potezi u smjeru ekonomske jednakosti najuspješniji način
smanjenja ne- jednakosti obrazovnih mogućnosti. U skladu s tim, tvrdi da je "ključ jednakosti
šansi izvan škole, a ne u njoj"; no budući da gotovo ništa ne govori u prilog tomu da se
ekonomska nejednakost u zapadnim industrijskim društvima smanjuje, Boudon zaključuje
kako nema dokaza da će se u predvidivoj budućnosti klasne razlike u obrazovnim
postignućima znatnije smanjiti.
Boudon zaključuje: "Da bi se nejednakost obrazovnih šansi ukinula, mora se dogoditi ili
destratifikacija društva ili školski sustav mora biti potpuno ujednačen." Budući
da nema mnogo nade da će se ijedno od toga u zapadnom društvu dogoditi, Boudon je
pesimističan u pogledu izgleda za ukidanje nejednakosti obrazovnih šansi.
Bourdieu: obrazovanje i kulturna reprodukcija
Najbolji primjer da povežemo teme spomenutih teoretskih pristupa možda je s pomoću pojma
kulturne reprodukcije. To je način na koji škole zajedno s drugim društvenim institucijama
ponavljaju društvene i ekonomske nejednakosti među generacijama. Tim pojmom obraća se
pozornost sredstvima kojima, uz pomoć skrivenoga nastavnog programa, škole utječu na
poduku vrijednosti, stajališta i navika. Škole ponavljaju i pojačavaju varijacije kulturnih
vrijednosti i gledišta koja smo stekli u djetinjstvu; kada djeca napuste školu, neka će imati
ograničene mogućnosti, dok će drugoj biti mnogo lakše.
Nema sumnje da načini uporabe jezika o koji- ma je govorio Bernstein imaju veze s velikim
kulturnim razlikama, a one pak utječu na raspon interesa i ukusa. Djeca iz nižih slojeva, a
često i iz manjinskih skupina, razvijaju načine govora i ponašanja koji se sukobljavaju s
onima što dominiraju u školi. Škole djeci postavljaju disciplinska pravila, a autoritet učitelja
okrenut je prema akademskome učenju. Djeca iz radničke klase doživljavaju mnogo veći
kulturni šok kada dođu u školu od djece koja dolaze iz privilegiranijih domova. Ona iz
radničkih obitelji nalaze se stoga u stranoj kulturnoj sredini. Ne samo da su manje. motivirana
za visoke akademske rezultate; njihovi se uobičajeni načini govora i djelovanja ne slažu s
onima kakve imaju učitelji, iako obje strane čine sve što mogu kako bi komunicirali.
Djeca provode velik dio dana u školi. Kako ističe Illich, uče mnogo više od gradiva koje se
službeno podučava. Stoga rano doznaju kako će izgledati svijet rada; djeca uče da treba biti
točan i da se treba dobro spremiti za zadatke koje im postavljaju autoriteti

Samuel Bowles i Herbert Gintis - školovanje u kapitalističkoj Americi

Bowles i Gintis pokazuju da je glavna uloga obrazovanja kapitalističkom društvu reprodukcija
radne snage. Oni tvrde da postoji bliska povezanost između društvenih odnosa koji vladaju
osobnim interakcijama na radnome mjestu i društvenih odnosa obrazovnoga sustava". Prema
njima, to načelo korespondencije daje ključ za razumijevanje načina na koji djeluje obrazovni
Sustav. Rad baca "dugu sjenu na obrazovni sustav: obrazovanje je podređeno potrebama onih
koji kontroliraju radnu snagu- vlasnika sredstava za proizvodnju.
Skriveni nastavni program
Prvi i glavni način na koji obrazovanje funkcionira jest opskrba kapitalista radnom snagom
koja ima strukturu ličnosti, stajališta i vrijednosti koji su im najkorisniji.
Poput Marxa, Bowles i Gintis smatraju da je rad u kapitalističkim društvima i izrabljivanje i
otuđenje; ipak, da bi uspio, kapitalizam zahtijeva marljivu, prilagodljivu, poslušnu i visoko
motiviranu radnu snagu, koja je unutar sebe previše podijeljena i fragmentirana da bi se
oduprla autoritetu rukovodstva.
Postizanju tih ciljeva obrazovni sustav pomaže putem skrivenoga nastavnog programa. Nisu
važni sadržaj predavanja i ispitivanje, nego oblik poučavanja i učenja te način na koji su škole
organizirane. Skriveni se nastavni program sastoji od onoga što učenici doista uče tijekom
školovanja, a ne od obrazovnih ciljeva takvih ustanova. Prema Bowlesu i Gintisu, skriveni
nastavni plan oblikuje buduću radnu snagu na sljedeći način:
1. Pomaže proizvodnji podložne radne snage nekritičkih, pasivnih i poslušnih radnika. U
studiji koja se temelji na uzorku od 237 učenika najviših razreda u jednoj newyorškoj srednjoj
školi, Bowles i Gintis ustanovili su da su ocjene više vezane za karakteristike ličnosti nego za
akademske sposobnosti. Otkrili su da su niže ocjene povezane s kreativnošću, agresivnošću i
neovisnošću, a više, s upornošću, dosljednošću, pouzdanošću i točnošću.
Bowles i Gintis stoga smatraju da američki obrazovni sustav ne ispunjava liberalne ideale
samoispunjenja nego da, upravo suprotno, proizvodi nemaštovitu i nekritičku radnu snagu
kojom poslodavci mogu lako manipulirati.
2. Bowles i Gintis tvrde kako skriveni nastavni plan potiče prihvaćanje hijerarhije. Škole su
ustrojene na hijerarhijskom načelu autoriteta i nadzora. Nastavnici naređuju, učenici se
pokoravaju. Učenici nemaju gotovo nikakva utjecaja na predmete koje uče i na način na koji
ih moraju učiti. Time se pripremaju za odnose na radnome mjestu gdje će se, žele li izbjeći
nevolje, morati pokoravati autoritetu nadglednika i rukovoditelja.
3. Škola uči djecu da ih motiviraju nagrade, kao što radnu snagu u kapitalističkom društvu
motiviraju izvanjske nagrade. Budući da učenici nemaju mnogo utjecaja na rad u školi i
nemaju osjećaj uključenosti, učenje im ne donosi mnogo zadovoljstva. Učenje počiva na
načelu "lonca i tikvice". Nastavnici posjeduju znanje i pune ga u "prazne tikvice" - učenike
Zato ne iznenađuje da mnogi učenici ne vole ići u školu. Umjesto toga, potiče ih se da
zadovoljstvo vide u izvanjskoj nagradi - svjedodžbe na kraju školovanja. Svjedodžba nudi
obećanje zaposlenja ili bolje plaćenoga radnog mjesta od onoga što bi ga mogli dobiti bez nje
Stvaranje radne snage koju motiviraju izvanjske nagrade je nužno, smatraju Bowlesi Gintis,
jer je rad u kapitalističkim društvima intrinzično nezadovoljavajući. Nije organiziran u skladu
s čovjekovom potrebom za ispunjujućim radom, nego prema želji kapitalista za stvaranjem što
većeg profita. Zato se radnika mora motivirati vanjskom nagradom- platnom vrećicom,
upravo onako kako se učenika motivira svjedodžbom kao izvanjskom nagradom.
4. Bowls i Gintis tvrde da je fragmentacija predmeta sljedeći važan aspekt skrivenoga
nastavnog programa. Učenik se tijekom jednoga školskog dana kreće od predmeta do
predmeta, od matematike preko povijesti do francuskoga i engleskoga. Znanje je rascjepkano
i razvrstano u pretince akademskih predmeta.
Taj aspekt obrazovanja odgovara fragmentaciji radne snage. Bowles i Gintis napominju kako
je većina poslova u tvornicama i uredima podijeljena na vrlo određene zadatke, koje obavljaju
točno određeni pojedinci. Na taj način radnici ne mogu poznavati ukupnost proizvodnog
procesa pa se zato ne mogu ni nadmetati s drugim zaposlenicima. Osim toga, fragmentiranu i
podijeljenu radnu snagu lakše se kontrolira, a ta se kontrola može održavati na temelju načela
"podijeli i vladaj“ Stoga radnoj snazi postaje teško ujediniti se u otporu onima koji nad njima
vladaju.
Koristi obrazovnog sustava za kapitalizam
Oni, dakle, smatraju da skriveni nastavni program proizvodi pasivnu i poslušnu radnu snagu,
koja neupitno prihvaća autoritet, koju motiviraju vanjske nagrade i koja je fragmentirana.
Također, dokazuju da formalni dijelovi nastavnoga programa odgovaraju potrebama
kapitalističkih poslodavaca.
Bowles i Gintis tvrde da kapitalizam zahtijeva višak kvalificirane radne snage. Time se
održava visoka stopa nezaposlenosti i osigurava međusobno natjecanje za poslove radnika
svih kvalifikacijskih razina. Poslodavci mogu davati male plaće jer su u položaju da mogu
prijetiti otkazom ili nadomještanjem iz rezervne armije kvalificiranih radnika. Budući da su
mentalni zahtjevi većine poslova prilično mali, a većinu se vještina može naučiti na poslu,
obrazovanjem se radna snaga "previše obrazuje".
Osim izravnih koristi što ih donosi obrazovni sustav o kojima smo upravo govorili, Bowles i
Gintis dokazuju da obrazovanje i neizravno koristi kapitalizmu putem legitimacije
nejednakosti. Budući da je društvo naizgled nepristrano i pravedno, klasna se svijest ne
razvija i stabilnost društva nije ugrožena.
Privid jednakosti šansi
S funkcionalističkoga gledišta izloženog u djelima Parsonsa i Davisa i Moorea, industrijska su
društva otvorena i meritokratska: ona pružaju istinsku jednakost šansi. Socijaldemokratski
teoretičari nisu suglasni s tom ocjenom i vjeruju da bi promjene u obrazovnom sustavu mogle
donijeti više meritokracije u društvu.
Bowles i Gintis odbacuju stajalište da su kapitalistička društva meritokratska i poriču da to
mogu postati unutar kapitalističkih okvira. Smatraju da je klasna pripadnost najvažniji
čimbenik utjecaja na razinu postignuća.
Iluzorno je tvrditi da se svi mi natječemo u ravnopravnim uvjetima. Premda je školovanje
besplatno i premda se svatko može prijaviti za posao, Bowles i Gintis tvrde da neki imaju
mnogo veće šanse od drugih. Djeca bogataša i moćnika uglavnom stječu visoke kvalifikacije i
dobivaju dobro plaćene poslove bez obzira na svoje sposobnosti. A to obrazovni sustav
prikriva svojim mitom o meritokraciji. Oni koji ne uspijevaju, okrivljuju za to sebe, a ne
sustav koji ih osuđuje na neuspjeh.
Inteligencija, školski uspjeh i nagrada u zanimanju
Bowles i Gintis temelje svoju argumentaciju na analizi odnosa između inteligencije (mjerene
na temelju kvocijenta inteligencije pojedinca), školskog uspjeha i nagrade u zanimanju. Tvrde
da kvocijent inteligencije objašnjava tek malen dio uspjeha u školovanju.

Ta se tvrdnja na prvi pogled čini netočnom. Mnoštvo statističkih podataka upućuje na

zaključak da su kvocijent inteligencije i uspjeh u školovanju tijesno povezani. Ali, je
li taj IQ uzročni čimbenik? Uzrokuje li visok IQ izravno uspjeh u školovanju: kad bi bilo tako,
ljudi s jednakim kvocijentom inteligencije morali bi imati uglavnom jednaku razinu uspjeha u
školovanju. Bowles i Gintis ispituju uzorak pojedinaca s prosječnim kvocijentom
inteligencije. U tom uzorku naći će širok spektar razlika u školskom uspjehu, a to će ih
navesti na zaključak da kvocijent inteligencije i akademske kvalifikacije nisu gotovo ni u
kakvoj vezi.
Pa kako onda protumačiti razlike u uspjehu među ljudima koji imaju sličan kvocijent
inteligencije? Bowles i Gintis ustanovljuju izravnu vezu između uspjeha u školovanju i
obiteljskog podrijetla. Uzročni čimbenik nije kvocijent inteligencije, nego klasni položaj
roditelja pojedinca. Općenito, što je klasa iz koje osoba potječe viša, to će dulje on ostati u
obrazovnom sustavu i to će više biti njegove kvalifikacije.
Ali zašto učenici i studenti s visokim kvalifikacijama uglavnom imaju inteligenciju višu od
prosječne? Bowles i Gintis pokazuju da je taj odnos uglavnom "nusprodukt" produljena
obrazovanja. Što dulje pojedinac ostaje u obrazovnom sustavu, to se više razvija njegov
kvocijent inteligencije. Prema tome, kvocijent inteligencije jest posljedica dužine boravka, a
ne njegov uzrok.
Nabrojeni su dokazi naveli Bowlesa i Gintisa na zaključak da, barem kad je posrijedi
kvocijent inteligencije, obrazovni sustav ne funkcionira kao meritokracija.
Sličnu argumentaciju primjenjuju i na statistički odnos između IQ i nagrade u zanimanju.
Općenito, pojedinci u dobro plaćenim zanimanjima imaju iznadprosječan kvocijent
inteligencije. No, Bowles i Gintis odbacuju mišljenje da je IQ u izravnoj vezi s uspjehom u
zanimanju. U svome uzorku ispitanika prosječnoga kvocijenta inteligencije ustanovili su širok
raspon razlika u prihodima. Kad bi kvocijent inteligencije bio izravno povezan s
nagrađivanjem u zanimanju, prihodi ljudi s jednakim kvocijentom inteligencije morali bi biti
slični.
Bowles i Gintis ponovno zaključuju da je obiteljsko podrijetlo bitan čimbenik razlika u
dohotku. Zaključuju da sam IQ nema gotovo nikakva utjecaja na razlike u prihodima. Dakle,
barem kad se radi o kvocijentu inteligencije, odbacuju mišljenje da se raspored pojedinaca u
strukturi zanimanja temelji na meritokratskim načelima.
Naposljetku, Bowles i Gintis ispituju odnos između školskih svjedodžbi i nagrade u
zanimanju Ponovno nalaze niz statističkih dokaza koji govore o tijesnoj vezi između razine
kvalifikacije i nagrade u zanimanju. Bowles i Gintis odbacuju mišljenje da je posrijedi
uzročna veza. Dokazuju, na primjer, da same po sebi visoke kvalifikacije ne vode izravno do
dobro plaćenih poslova. Glavni čimbenici odgovorni za nagradu u zanimanju, ustanovili su
Bowles i Gintis, jesu pojedinčeva klasa, rasa i spol. Mnogi dokazi potkrepljuju zaključak da
su obrazovne kvalifikacije na tržištu zaposlenja mnogo vrijednije bijelcu nego bjelkinji,
bijelcu nego crncu, muškarcu iz srednje klase nego muškarcu iz radničke klase.
Prividna veza između nagrade u zanimanju i školskih kvalifikacija nije drugo do rezultat
činjenice da bijelci iz srednje klase općenito stječu više obrazovne kvalifikacije nego druge
društvene skupine, kao i veće nagrade u zanimanju. Njihov IQ gotovo uopće ne utječe ni na
njihov uspjeh u školovanju, ni na njihovu nagradu u zanimanju. Njihove akademske
kvalifikacije nemaju gotovo nikakva utjecaja na kasnije prihode. Tako Bowles i Gintis
zaključuju:
Intelektualne sposobnosti, razvijene ili potvrđene u školi, uzročno gotovo nimalo ne
pridonose ekonomskom napredovanju. Tek se malen dio bitne statističke povezanosti
između školovanja i ekonomskog uspjeha može protumačiti i opravdati ulogom škole u
proizvodnji i odabiru kognitivnih vještina.
Mitovi obrazovanja
Ako je Bowlesova i Gintisova analiza točna, onda se za obrazovni sustav može reći da je
divovski stroj za proizvodnju mitova koji služi legitimiranju nejednakosti. On stvara i promiče
sljedeće mitove:
1. obrazovni uspjeh temelji se na zasluzi,
2. nagrada u zanimanju temelji se na zasluzi,
3 školovanje je put koji vodi k uspjehu u svijetu rada
Privid meritokracije, koji se gaji u školama, vodi uvjerenju da je sustav raspodjele uloga
pravedan, ispravan i pošten. Osobito, "isticanje kvocijenta inteligencije kao temelja
ekonomskog uspjeha služi ozakonjenju autoritarnoga, hijerarhijskoga, stratificiranog i
neravnopravnog ekonomskog sustava",
Obrazovanje stvara mit da oni na vrhu zaslužuju moć i povlastice koje imaju, da su svoj status
postigli vlastitom zaslugom, a da oni na dnu za svoj položaj mogu okrivljavati samo sebe.
Obrazovni sustav na taj način smanjuje nezadovoljstvo što ga obično donosi hijerarhija
bogatstva, moći i prestiža.
Bowles i Gintis tako zaključuju da "obrazovanje reproducira nejednakost, opravdavajući
posljedice i pripisujući siromaštvo osobnom neuspjehu i nesposobnosti". Ono uspješno
prikriva da se ekonomski uspjeh nasljeđuje iz obitelji u obitelj. da povlastice donose
povlastice. Zato Bowles i Gintis odbacuju funkcionalističko razumijevanje odnosa između
obrazovanja i stratifikacije što ga zastupaju Talcott Parsons i Davis i Moore.
Klasni sukob i obrazovanje
Bowles i Gintis posvećuju manje pozornosti objašnjenju odnosa obrazovanja i rada, a više
njihovim međusobnim sličnostima. Ipak, Bowles i Gintis su pokušali objasniti kako je došlo
do tako tijesne sukladnosti. Priznaju da američki školski sustav potiče prepirke i da u prošlosti
nije uvijek bio tijesno povezan s gospodarstvom. Također, priznaju da su pripadnici radničke
klase u pojedinim razdobljima sami pokušavali organizirati školski sustav.
Međutim, Bowles i Gintis odbacuju mišljenje da je radničkoj klasi taj sukob donio iole veće
pobjede. Tvrde da su se u ključnim trenucima upleli predstavnici vladajuće klase kako bi
osigurali da i dalje služi njihovim interesima. Svi kompromisi do kojih se dolazilo na kraju su
poslužili vladajućoj, a ne radničkoj klasi.
Bowles i Gintis također tvrde da su zahtjevi radničke klase za promjenama u obrazovanju
ograničena opsega. Smatraju da je radnička klasa obično posve zadovoljna onim tipom
obrazovnog sustava koji su opisali, jer on njeguje stajališta i sposobnosti koji odgovaraju radu
u kapitalističkom društvu te kao takav zadovoljava njihove svakodnevne potrebe. Nadalje,
uloga obrazovnog sustava u legitimiranju nejednakosti sprječava pripadnike radničke klase da
vide preko granica vlastita životnog iskustva. Eksploatirane se skupine ne ohrabruje da uvide
kako se obrazovni sustav i društvo kojega je on dio mogu promijeniti da bi služili interesima
radničke klase.
Obrazovanje u komunističkim društvima Bowles i Gintis izlažu sveobuhvatno marksističko
gledište o obrazovanju u kapitalističkom društvu, no njihovo je razmatranje obrazovanja u
bivšim komunističkim društvima površnije. Međutim, ipak iznose neke kritike načina
funkcioniranja obrazovanja u SSSR-u i Istočnoj Europi pod komunističkim režimima.
Dokazuju da su komunistički obrazovni sustavi i obrazovni sustav SAD-a imali neke sličnosti.
Posebno, obrazovanje je u komunističkim zemljama također bilo hijerarhijsko i poticalo je
razvoj nekih karakteristika ličnosti kao i američki sustav. To pripisuju neuspjehu tih društava
da ostvare istinski komunizam. Bowles i Gintis kažu: "Te su zemlje ukinule privatno
vlasništvo na sredstvima za proizvodnju i istodobno sačuvale odnose ekonomske kontrole,
dominacije i subordinacije, koji su karakteristika kapitalizma."
Komunističke su zemlje smanjile nejednakosti. ali je manjina državnih dužnosnika i dalje
kontrolirala sredstva za proizvodnju. Zato Bowles i Gintis misle da će se uistinu
socijalistički obrazovni sustav moći razviti samo tamo gdje postoji istinska ekonomska
demokracija, u kojoj su sredstva za proizvodnju u rukama radnika.
Willis: analiza kulturne reprodukcije
Poznatu raspravu o kulturnoj reprodukciji donosi izvješće s terenskoga istraživanja, koje je
proveo Paul Willis u jednoj birminghamskoj školi. Premda je riječ o istraživanju provedenom
prije dvadeset godina, ono je klasičan primjer sociološkoga istraživanja. Pitanje na koje je
Willis pokušao dobiti odgovor bilo je kako djeluje kulturna reprodukcija, ili kako je on to
rekao, kako to "da djeca iz radničkih obitelji dobivaju radnička radna mjesta". Često se misli
da tijekom školovanja djeca iz nižih slojeva ili iz obitelji nacionalnih manjina jednostavno
dolaze u školu kako bi vidjela "da nisu dovoljno bistra" da u budućem radnom životu dobiju
bolje plaćen posao ili da steknu viši položaj. Drugim riječima, iskustvo akademskoga
promašaja uči ih da spoznaju svoja intelektualna ograničenja; kada su prihvatila svoju
"inferiornost, ona prihvaćaju poslove s ograničenim mogućnostima napredovanja u karijeri.
Willis ističe da to tumačenje nimalo ne odgovara stvarnosti i životnom iskustvu tih ljudi.
"Ulična mudrost djece iz siromašnih četvrti možda nije relevantna za akademski uspjeh, ali
uključuje jednako tako suptilan i složen skup sposobnosti kao i intelektualne sposobnosti o
kojima se podučava u školi. Gotovo nijedno dijete ne izlazi iz škole s uvjerenjem: "Ja sam
tako glup da je pravedno i ispravno da cijeli dan slažem kutije u tvornici." Ako djeca iz
deprivilegiranijih obitelji prihvaćaju fizički posao, a pri tome ne osjećaju da su promašila svoj
životni put, onda je očito riječ o nekim drugim čimbenicima.
Willis je proučavao posebnu skupinu školskih dječaka s kojima je proveo dosta vremena.
Članovi družine, koji su se međusobno obraćali jedan drugomu s "momak", bili su bijelci; u
školi je bilo još mnogo djece iz Zapadne Indije ili azijskoga podrijetla. Willis je uočio da
"momci" imaju vrlo razvijeno i oštroumno shvaćanje školskog sustava autoriteta, ali su se
njime služili kako bi se protiv autoriteta borili, a ne kako bi se konformirali. Za njih je škola
bila strana sredina, ali su je znali iskoristiti za svoje svrhe. Njima je izniman užitak
predstavljalo stalno se sukobljavati s nastavnicima (ti su se sukobi ograničavali na manje
podvale). Bili su posebno vješti u tome da pronađu nastavnikove slabe točke i slabosti u
pokazivanju autoriteta.
Primjerice, u učionici se od djece traži da mirno sjede, šute i rade. Ali "momci" su se stalno
micali, osim kada je nastavnik fiksirao jednoga od njih; brbljali su bez prestanka, ili su davali
primjedbe koje su bile na rubu izravnog nepokoravanja, ali je to ponašanje moglo pružiti neka
objašnjenja.
"Momci" su shvatili da će posao biti nalik na školu, ali su se poslu veselili. Oni od posla nisu
očekivali izravno zadovoljstvo, ali su bili nestrpljivi da dobiju barem neku plaću. Potpuno je
neprimjereno reći da su poslove vulkanizera, postavljača sagova, vodoinstalatera ili ličioca
prihvaćali zbog osjećaja inferiornosti. Upravo suprotno: kao i u školi, oni su prema poslu
imali odnos prezirne superiornosti. Uživali su u statusu odraslih, koji je išao uz posao, ali ih
nije zanimala karijera. Njihov posao plavih ovratnika je često podrazumijevao kulturna
obilježja vrlo slična onima koja su stvorili svojom protuškolskom kulturom, zadirkivanjem,
pošalicama, primjedbama. Podrazumijevao je i vještinu da se autoritet izigra kad god je to
moguće. Tek poslije u životu oni će shvatiti da su bili uhvaćeni u zamku mukotrpnog i slabo
nagrađenog posla. Kada dobiju obitelj, možda će retrospektivno, i tada već bespomoćno,
shvatiti da im je obrazovanje bilo jedina prilika. Ali, čak kada pokušaju prenijeti takvu
spoznaju svojoj djeci, vjerojatno u tome neće uspjeti, kao što nisu uspjeli ni njihovi roditelji.
Učiti da se ne radi: "mačo momci" 1990-ih
Više od dvadeset godina nakon Willisova istraživanja "momaka" iz Birminghama drugi je
sociolog, Máirtín Mac an Ghaill, istraživao iskustva mladića iz radničke klase u školi Parnell
u West Midlandsu. Mac an Ghailla je posebno zanimalo kako mladići u školi razvijaju
posebne oblike muškosti, kao način prijelaza u odraslu dob. Pokušao je shvatiti kako dječaci
iz radničke klase ranih 1990-ih sami vide taj proces transformacije u odraslu dob i svoje
perspektive u budućnosti.
Za razliku od Willisovih "momaka", dječaci u školi Parnell rasli su u prilikama visoke
nezaposlenosti, sloma manufaktura u okrugu i smanjenja socijalne pomoći za mlade.
Mac an Ghaill je zaključio da je prijelaz mladića u odraslu dob u školi Parnell bio mnogo
fragmentiraniji od onog Willisovih "momaka" dvadeset godina prije. Više nije postojao jasan
put od škole do plaćenog posla. Za mnoge dječake godine poslije škole označavala je
socijalna ovisnost (posebno o obitelji), "besmisleni" vladini planovi prestrukturiranja i
dokvalifikacije, nesigurno tržište rada koje nije trebalo mlade fizičke radnike. Općenito nije
bilo jasno je li školovanje uopće bitno za njihovu budućnost. Ta se nejasnoća iskazivala
različitim stajalištima o školovanju: dok su neke skupine pokušale zacrtati vlastite putove
uspona u karijeri na osnovi akademskih rezultata ili ideje o tome da će postati "novi
poduzetnici", drugi su bili otvoreno neprijateljski prema svakom školovanju.
Od četiri skupine vršnjaka koje je Mac an Ghaill uočio u školi, "mačo momci" bili su
najtradicionalnija skupina iz radničke klase. Postali su skupina već prije tinejdžerske dobi;
imali su najslabije ocjene iz svih predmeta. Njihov je odnos prema obrazovanju bio posve
neprijateljski - smatrali su da je škola dio autoritarnog sustava koji pred zatočene učenike
postavlja besmislene školske zahtjeve. Dok su. Willisovi "momci" pronašli načine da
manipuliraju školskom sredinom i iskoriste je za vlastitu korist, mačo momci su prkosili ulozi
koja im je namijenjena.
Mačo momke je školska administracija smatrala najopasnijom skupinom u školi Parnell.
Nastavnicima je bilo rečeno da prema njima mogu biti stroži nego prema drugima.
Simboličke znakove mačo momaka, kojima se isticala njihova radnička muškost kao što su
određena odjeća, frizure i naušnice, školska je administracija zabranila. Nastavnici su čak
dežurali i stalno ih "nadzirali" na hodnicima, obraćajući im se naredbama poput "Gledaj u
mene kad ti govorim" ili "Hodaj kako treba hodnikom".
Srednja škola je za mačo momke bilo njihovo "naukovanje" u grubosti. Nije bila riječ o 3R
(reading, writing, arithmetic) školi (u kojoj se čita, piše i radi matematika) nego o 3F
(fighting, fucking, football) školi (u kojoj se mlati, ševi i igra nogomet). "Paziti na svoje
prijatelje" i "biti zajedno" bile su ključne vrijednosti društvenoga svijeta mačo momaka. Škola
je postala područje borbe, baš kao što su to i ulice. Mačo momci su se prema nastavnicima
ponašali baš kao i prema policiji (s otvorenim prijezirom) te su vjerovali da su upravo oni
glavni uzroci sukoba u školi. Odbijali su prihvatiti autoritet nastavnika i bili su uvjereni da im
stalno netko "smješta" kako bi bili kažnjeni, disciplinirani ili poniženi.
Poput Willisovih "momaka", mačo momci su također povezivali akademski posao i
postignuće s nečim inferiornim i mlitavim. Učenike koji su se isticali, zvali su "glupim
štreberima". Domaće zadaće nisu radili, kao neprimjerene pravim muškarcima. Jedan je
mačo, Leon, primijetio: "To je posao za djevojke. To nije pravi posao. To je za djecu.
Nastavnici te žele prisiliti da napišeš kako se osjećaš. To ih se do vraga baš ništa ne tiče".
Mac an Ghaillovo istraživanje pokazuje kako su "mačo momci" mnogo više od ostalih
skupina muških vršnjaka prolazili posebnu "krizu muškosti". Bilo je to zato, tvrdi autor, što su
aktivno razvijali "zastarjelu" radničku muškost, čije je središte bila fizička snaga, i to u
vrijeme kada je sigurna budućnost fizičke radne snage gotovo posve nestala. Prema Mac an
Ghaillu, mačo momci su i dalje maštali o društvu "pune zaposlenosti" u kojem su živjeli
njihovi očevi i ujaci. Premda su neka njihova ponašanja bila hipertrofirana muškost te stoga
oblik samoobrane, ona su se temeljila na svjetonazoru radničke klase koji su naslijedili od
starijih generacija.
Sada ćemo krenuti na rasprave o nejednakosti u obrazovanju uključujući rodne, etničke i
klasne - kako bismo potom analizirali još neke teorije o postignućima u školi.
Rod i obrazovanje
Formalni nastavni program u školama, osim za tjelesni odgoj, jednak je za dječake i
djevojčice. Međutim, još uvijek postoje različita ishodišta za razvoj rodnih razlika u
obrazovanju. Ona se odnose na nastavnička očekivanja, školske rituale i druge aspekte
skrivenoga nastavnog programa. Propisi prema kojima djevojčice moraju u školi nositi haljine
ili suknje jedan je od očitijih načina za označavanje spolova, premda i ta pravila polako
nestaju. Ali, posljedice su dalekosežnije od samih pojava. Zbog te odjeće djevojčice ne mogu
bezbrižno sjediti, pridružiti se grubljim igrama u kojima se skače i pada, a katkada ne trče
brzo koliko bi mogle.
Udžbenici katkada također podupiru stereotipe o spolovima. Premda se i to mijenja, početnice
u osnovnim školama često oslikavaju dječake kao inicijatore i neovisne, dok su djevojčice,
ako se uopće pojavljuju, pasivnije ili promatraju svoju braću. Priče napisane za djevojčice
često sadržavaju elemente pustolovine, ali se obično odnose na intrige ili tajne u domaćoj ili
školskoj sredini. Pustolovne priče za dječake širega su raspona, njihovi junaci putuju na
daleka mjesta ili su pak uporni i neovisni na druge načine. U srednjim školama djevojke su u
većini znanstvenih i matematičkih udžbenika "nevidljive", a time se održava mišljenje da su
to muški predmeti.
R. Boudon
Klasa, stratifikacija i nejednakost
Sociolozi govore o društvenoj stratifikaciji kako bi opisali nejednakosti medu pojedincima i
skupinama u ljudskom društvu. Često mislimo o stratifikaciji u vezi s posjedovanjem i
vlasništvom, ali ona nastaje i na temelju drugih čimbenika, npr. spola, dobi, vjerske
pripadnosti ili čina u vojsci.
Pojedinci i skupine imaju različit odnos prema svojem položaju u stratifikacijskoj shemi.
Tako se stratifikacija najjednostavnije može definirati kao strukturna nejednakost između
različitih grupacija. Korisno je misliti o stratifikaciji kao o geološkim slojevima Zemlje.
Društva se mogu zamisliti kao da se sastoje od slojeva hijerarhije, s najpovlaštenijima na vrhu
i s najmanje povlaštenima pri dnu.
Povijesno su postojala četiri osnovna sustava stratifikacije u ljudskim društvima: ropstvo,
kaste, staleži i klase. Ropstvo je ekstremni oblik nejednakosti u kojem pojedinci doslovce
posjeduju druge, kao vlasništvo. Kao formalna institucija ropstvo je postupno iskorijenjeno i
danas je gotovo potpuno nestalo. Kasta se povezuje ponajprije s kulturama indijskog
supkontinenta i hinduističkim vjerovanjem u ponovno rođenje. Vjeruje se da će pojedinci koji
ne poštuju rituale i dužnosti vlastite kaste sljedeći put biti rođeni u nekom podređenijem
položaju. Kastinski sustav strukturira veze koje su dopuštene između pripadnika različitih
slojeva. Staleži su bili dio mnogih tradicionalnih civilizacija, uključujući europski feudalizam.
Feudalni staleži su se sastojali od slojeva s različitim obvezama i pravima jednih prema
drugima. U Europi su najviši staleži bili aristokracija i plemstvo, svećenstvo je bilo poseban
stalež, a građani (sluge, trgovci i zanatlije) tvorili su treći stalež. Klasni se sustavi u mnogome
razlikuju od ropstva, kasta ili staleža. Klasu možemo definirati kao veliku grupaciju ljudi koji
dijele zajedničke ekonomske resurse, a oni pak snažno utječu na njihov način života.
Vlasništvo nad bogatstvom, zajedno sa zanimanjem, temelj je klasnih razlika. Klase se
razlikuju od prethodnik oblika stratifikacije na više načina.
- Za razliku od drugih slojeva, klase nisu ustanovljene pravnim ili vjerskim odredbama;
pripadnost se ne temelji na naslijeđenom položaju koji bi bio određen pravno ili običajem.
Klasni su sustavi obično puno prilagodljiviji od drugih tipova stratifikacije, a granice među
klasama nisu nikad posve jasne. Nema formalnih ograničenja na sklapanje brakova među
ljudima iz različitih klasa.
- Klasa je barem djelomice stečena, a nije jednostavno dana rođenjem, što je uobičajeno u
drugim stratifikacijskim sustavima. Društvena pokretljivost - kretanje prema gore i dolje u
klasnoj strukturi - puno je češća nego u drugim tipovima društava. (U kastinskom sustavu
individualna pokretljivost iz jedne kaste u drugu nije moguća.)
- Klase ovise o ekonomskim razlikama između grupacija pojedinaca o nejednakostima u
posjedovanju i kontroli materijalnih resursa. U drugim tipovima stratifikacijskih sustava
neekonomski čimbenici (poput utjecaja vjere u indijskome kastinskom društvu) općenito su
važniji.
- U drugim tipovima stratifikacijskih sustava nejednakosti se primarno izražavaju s obzirom
na osobne odnose, dužnosti ili obveze - između kmeta i gospodara, roba i robo- vlasnika, ili
između pojedinaca iz niže i onih iz viših kasta. Klasni sustavi, nasuprot tomu, djeluju
ponajprije preko impersonalnih veza velikih razmjera. Primjerice, jedan od temelja klasnih
razlika jest razlika u plaći i radnim uvjetima; ovo se tiče svih ljudi u specifičnim profesijama,
kao posljedica okolnosti koje prevladavaju u ekonomiji kao cjelini.

PREZENTACIJE
Devijantnost- (lat.- skretanje s puta)
- ponašanje koje prekoračuje granice dopuštenog ponašanja - slijedi neformalna i formalna
reakcija društva
Moć, politika i država
Uvod U ovom poglavlju uglavnom ćemo se baviti prirodom i distribucijom moći u modernim
industrijskim društvima.
Mnogi sociolozi tvrde kako je politička sociologija proučavanje moći u njezinu najširem
smislu. Tako Dowse i Hughes konstatiraju da se "u politici radi o 'moći', politika se događa
kad postoje razlike u moći". Prema takvoj definiciji, svaki društveni odnos koji uključuje
razlike u moći jest politički odnos. Stoga se političkim odnosom može smatrati i odnos
roditelja koji određuje obveze u kući svojoj djeci, kao i odnos nastavnika koji nameće
disciplinu u razredu; odnos direktora koji organizira svoju radnu snagu, sve do generala koji
svojim vojnicima izdaje naredbu da otpočnu bitku.
Međutim, tradicionalno izučavanje politike usredotočuje se na državu i različite institucije
vlasti kao što su parlament i sudstvo. Sociologe naročito zanima država, koju proučavaju u
odnosu prema cjelokupnom društvu, a ne izolirano.
Sociolozi često razlikuju dva oblika moć, vlast i prisilu:
1. Vlast je onaj oblik moči koji je prihvaćen kao legitiman, to jest kao ispravan i pravedan, i
kojem se na toj osnovi pokorava. Prema tome, ako pripadnici britanskog društva prihvaćaju
da parlament ima pravo donositi određene odluke i smatraju te odluke zakonitima,
parlamentarnu moć možemo definirati kao legitimnu vlast
2. Prisila je onaj oblik moći koju njoj podložni ne smatraju legitimnom. Tako se, sa stajališta
baskijskih nacionalista, aktivnosti španjolske policije i vojske u pokrajini Baskiji mogu
smatrati prisilom.
Međutim, razlika između vlasti i prisile nije tako jasno izražena kao što bi se moglo zaključiti
iz navedenih definicija. Često se iznose teze kako se oba oblika moći u krajnjoj konzekvenciji
temelje na fizičkoj sili i da su oni koji provode zakon u situaciji da pribjegnu fizičkoj sili, bez
obzira na to smatra li se njihova moć legitimnom ili ne. Stoga ćemo, prije svega, proučiti vrlo
utjecajna stajališta Maxa Webera o moći i tipovima vlasti.
Max Weber moć i tipovi vlasti
Max Weber definira moć kao: izglede jednog čovjeka, ili određenog broja ljudi, da provedu
svoju volju u okviru zajedničkog djelovanja, čak i unatoč otporu ostalih koji u tom djelovanju
sudjeluju.
Drugim riječima, moć se sastoji od mogućnosti provođenja vlastite volje čak i kada se drugi
protive vašim željama.
Webera posebno zanimaju razlike između različitih tipova vlasti. Iznosi mišljenje da postoje
tri izvora vlasti: karizmatska, tradicionalna i racionalno-legalna.
Karizmatska vlast
Karizmatska vlast zasniva se na odanosti podanika vođi za kojeg se vjeruje da raspolaže
iznimnim sposobnostima. Te se sposobnosti smatraju nadnaravnima, nadljudskima ili barem
iznimnima u usporedbi s ostalim smrtnicima.
Karizmatski vođe uspijevaju dominirati i kontrolirati svoje sljedbenike izravnim
emocionalnim obraćanjem, koje pobuđuje odanost i snažan osjećaj lojalnosti. Primjeri iz
povijesti koje možemo smatrati vrlo bliskima karizmatskoj vlasti uključuju Aleksandra
Velikog, Napoleona i Fidela Castra. Međutim, i mnogi obični ljudi, kao što su profesori ili
direktori, također koriste osobnu karizmu za vladanje i nametanje vlastite volje.
Tradicionalna vlast
Drugi oblik vlasti Weber naziva tradicionalnom vlašću. Takva se vlast temelji na vjeri u
"ispravnost i svetost" postojećih običaja i tradicija. Pojedinci na vlasti zahtijevaju poslušnost
podanika na temelju svojeg tradicionalnog statusa, koji je obično naslijeđen. Ponašanjem
njihovih podanika upravlja osjećaj lojalnosti i obveze prema čvrsto etabliranim pozicijama
moći.
Feudalni sustav srednjovjekovne Europe jedan je od primjera tradicionalne vlasti; vladari i
plemstvo na visokim su pozicijama zbog svojeg naslijeđenog statusa, te osobne lojalnosti
svojih podanika.
Racionalno-zakonska vlast
Treći tip vlasti koju Weber razlikuje je racionalno-zakonska vlast. Kod takve vlasti, za razliku
od karizmatske i tradicionalne, legitimitet i kontrola nemaju korijen u osobnim kvalitetama
vođe i odanosti podanika koju pobuđuju, kao ni u tradiciji. Racionalno-zakonska vlast temelji
se na prihvaćanju skupa impersonalnih pravila.
Pojedinci na vlasti u mogućnosti su izdavati naredbe i navesti podanike da se pokore tim
naredbama, s obzirom na to da drugi prihvaćaju zakonski okvir koji legalizira tu vlast. Stoga
se pokoravamo nalozima sudaca, poreznih inspektora ili vojne uprave, s obzirom na to da
prihvaćamo legalni zakonski okvir na kojemu se njihova moć temelji. Pravila na kojima se
temelji moć pojedinaca na vlasti racionalna su, dakle koncipirana su tako da se omogući
postizanje određenog cilja, pri čemu su jasno specificirana sredstva i načini kako taj cilj
postići. Tako je, na primjer, cilj zakona na kojima se temelji pravni sustav, ostvariti kao
krajnji cilj "pravdu".
Idealni tipovi
Weber ističe kako se u stvarnosti vlast nikada ne uklapa savršeno niti u jedan od navedenih
triju tipova vlasti. Njegove tri kategorije su stoga "idealni tipovi", a svaki od njih definira
"čisti" oblik vlasti. U određenim konkretnim primjerima, vlast se može temeljiti na dva ili
više izvora. Stoga je moguće pronaći primjere vlasti koji se do određene mjere uklapaju u
jedan od ova tri tipa vlasti, ali gotovo nije moguće pronaći savršeni primjer ijednog
navedenog tipa.
Weberova nastojanja da definira moć i vlast vrlo su utjecajna. Pluralistička teorija moći i
države prihvaća Weberovu definiciju kao temelj za procjenu tko drži moć u modernim
industrijskim društvima.
Pobornici pluralističke teorije usredotočuju se na volju (ili želje) pojedinaca ili skupina da
ostvare određene ciljeve. Želje ljudi tada se uspoređuju sa stvarnim odlukama koje donosi
vlast. Smatra se da one skupine čije se želje ostvaruju imaju više moći od onih koji se takvim
odlukama protive. Moć se stoga mjeri uspoređivanjem želja pojedinaca ili skupina koji žele
utjecati na politiku vlasti s mjerama koje ta vlast poduzima. (o pluralističkim teorijama moći i
države detaljnije se raspravlja na str. 593-601.)
Moć- funkcionalistička perspektiva
Većina socioloških teorija slijedi Weberovu definiciju u dva važna aspekta:
1. Weberova definicija moći implicira da oni koji drže moć to čine na štetu drugih. Ona
upućuje da postoji fiksna količina moći te stoga ako neki imaju moć, drugi je nemaju. Takvo
se stajalište ponekad naziva koncepcijom moči "konstantnog zbroja". Budući da je količina
moći konstantna, jedan pojedinac ili skupina drže moć u onoj mjeri u kojoj je drugi ne drže.
2. Druga važna implikacija Weberove definicije je da su pojedinci koji drže moć skloni
uporabiti tu moć za promicanje vlastitih interesa. Moć se koristi u cilju promicanja posebnih
interesa pojedinih skupina društva. Takvo se stajalište ponekad naziva koncepcijom moći
"varijabilnog zbroja", budući da se moć u društvu ne smatra fiksnom ili konstantnom.
Umjesto toga, ona je varijabilna, tj. može rasti ili se smanjivati.
Talcott Parsons- koncepcija moći "varijabilnog zbroja"
Moć i kolektivni ciljevi
Parsonsovo poimanje moći razvilo se iz njegove opće teorije o prirodi društva. On polazi od
pretpostavke da je vrijednosni konsenzus bitan za održanje društvenih sustava, Iz zajedničkih
vrijednosti izrastaju kolektivni ciljevi, to jest ciljevi koji su zajednički svim članovima
društva. Na primjer, krenemo li od pretpostavke da je materijalizam temeljna vrijednost
zapadnih industrijskih društava, može se smatrati da zajednički ciljevi, kao što su privredna
ekspanzija i viši životni standard, potječu iz te vrijednosti. Što su zapadna društva više
sposobna realizirati te ciljeve, to je veća moć koja je sadržana u društvenom sustavu. Stoga
stalni porast životnog standarda i privredni razvoj zemlje možemo smatrati pokazateljima
povećanja moći u određenom društvu.
Parsonsovo shvaćanje razlika u moći unutar društva također potječe iz njegove opće teorije
društva. Budući da su ciljevi svim članovima društva zajednički, moć će uglavnom biti
uporabljena za promicanje kolektivnih ciljeva. Kao posljedica toga, profitirat će obje strane
odnosa moći, te takvim rješenjem obje strane imaju koristi. Na primjer, političari u zapadnim
društvima poticat će politiku ekonomske ekspanzije koja će, bude li uspješna, podići životni
standard stanovništva općenito.
Tako, s tog stajališta, uporaba moći obično znači da svi dobivaju. To tvori temelj suradnje i
reciprociteta koje Parsons drži bitnima za održanje i dobrobit društva.
Vlast i kolektivni ciljevi
Po Parsonsu su razlike u moći potrebne za uspješno postizanje kolektivnih ciljeva. Ako
članovi društva udruže napore i resurse, veća je vjerojatnost da će ostvariti svoje ciljeve nego
u slučaju ako djeluju kao pojedinci. Suradnja širih razmjera zahtijeva organizaciju i vodstvo,
što čini nužnim zapovijedanje. Nekima je stoga dodijeljena moć da upravljaju drugima.
Ta moć poprima oblik vlasti. Ona se općenito smatra legitimnom, s obzirom na to da se
doživljava kao nešto što promiče zajedničke ciljeve. To ujedno znači da je nekima dodijeljena
moć za dobrobit sviju.
Parsonsovo stajalište možemo ilustrirati i sljedećim primjerima:
Jedan od najvažnijih ciljeva tradicionalnog društva Sioux Indijanaca bio je uspjeh u lovu. Ta
je djelatnost podrazumijevala suradnju i odnose moći. Tijekom ljetnih mjeseci bizoni, koji su
glavni izvor prehrane za pleme, okupljali su se u velikim krdima na sjevernim ravnicama
Sjeverne Amerike. Lov na bizone bio je pothvat širokih razmjera, pod zapovjedništvom i
kontrolom lovovođa koje su imenovala ratnička društva. Uspješan lov zahtijevao je složenu
organizaciju i vodstvo i odvijao se strogo disciplinirano. Lovovođe su tako posebno bili
zaokupljeni sprječavanjem vatrenih mladih ratnika da prerano krenu u lov i tako natjeraju
krdo u stampedo, što bi ugrozilo prehranu cijeloga plemena. Stoga su lovovođe bili ovlašteni
da fizički spriječe i kazne svakog tko se ne bi pokoravao strogim pravilima i unište im odjeću
i konjsku ormu. Tako je cijelo pleme, dodjeljujući moć lovovođama i prihvaćajući takvu moć
kao legitimnu i pokoravajući joj se na toj osnovici, uživalo dobrobit od takve vlasti.
Moć u zapadnim demokracijama
Parsonsova analiza osnove političke moći u zapadnim demokracijama tipičan je primjer
njegovih stajališta o samoj naravi vlasti. On tvrdi:
Političku podršku valja shvatiti kao općenitu dodjelu moći koja, ako vodi uspjehu na
izborima, stavlja izabrano rukovodstvo u položaj koji je analogan položaju bankara. "Ulozi"
moći birača su opozivi, ako ne po volji, onda na sljedećim izborima.
Baš kao što se novac ulaže u banku, tako članovi društva dodjeljuju moć pojedinim političkim
liderima. Kao što ulagač može povući svoj novac iz banke, tako i birači mogu na prvim
sljedećim izborima povući moć koju su dodijelili političkim liderima. U tom smislu, moć je u
krajnjoj konzekvenciji u posjedu članova društva kao cjeline. Napokon, baš kao što novac
donosi kamate ulagaču, tako i dodjeljivanje moći donosi dobrobit biračima, budući da
ponajprije služi unapređenju i promicanju kolektivnih ciljeva. Na taj se način moć određenog
društva može povećati.
Mnogi sociolozi tvrde da je Parsonsovo razmišljanje o naravi i primjeni moći u društvu
naivno. Kritičari Parsonsova gledišta tvrde kako on nije učinio ništa drugo doli preveo u
sociološki žargon racionalizacije kojima oni koji drže moć opravdavaju svoju uporabu te
moći. Posebno ističu kako Parsons nije uočio da se moć vrlo često rabi i za promicanje
osobnih interesa, a ne za dobrobit društva kao cjeline.
Teorija elita
Teorija elita razlikuje se i od pluralističkih i od funkcionalističkih teorija budući da polazi od
toga da moć u društvu monopolizira tek neznatna manjina. Teorija elita smatra da je društvo
podijeljeno na dvije glavne skupine: vladajuću manjinu koja posreduje kroz državu te one
kojima se vlada.
Međutim, teorije elita se na niz načina i razlikuju. Ne slažu se u pitanju je li vladavina elita
poželjna ili dobra za društvo, a razlikuju se i u zaključcima o tome je li vladavina elita
neizbježna ili ne. Također se u potpunosti ne slažu tko tvori elitu ili elite.
Klasična teorija elita
Teoriju elita prvi su razvili talijanski sociolozi Vilfredo Pareto i Gaetano Mosca. Obojica
smatraju kako je vladavina elita neizbježna i odbacuju mogućnost da bi proleterska revolucija
mogla dovesti do uspostavljanja komunističkog društva. S obzirom na to, oštro se
suprotstavljaju Marxovu stajalištu o moći i državi.
Nijedan ne smatra kako je potrebno išta poduzeti za okončanje takvog stanja. Pareto i Mosca
se slažu da su temelj vladavine elite superiorna osobna svojstva pojedinaca koji
tvore elitu. Pareto vjeruje da su pripadnici elite lukaviji i inteligentniji od ostalih, dok Mosca
smatra da imaju razvijenije organizacijske sposobnosti. Kako ljudi nisu jednaki, neki će
uvijek pokazivati bolje sposobnosti od drugih, pa će i u društvu zauzeti elitne pozicije.
Oba teoretičara smatraju kako, osim osobnih svojstava svojih članova, elita svoju moć duguje
i unutarnjoj organizaciji. Ona tvori kohezivnu, povezanu manjinu, nasuprot neorganiziranoj i
fragmentiranoj masi. Kao što kaže Mosca: "Moć manjine je neodoljiva u odnosu na svaku
pojedinu osobu u većini." Najvažnije odluke koje se tiču društva donosi elita. Čak i u
društvima koje smatramo demokratskima te će odluke obično odražavati interese elite, a ne
želje naroda. Zagovornici teorije elita prikazuju većinu populacije kao apatičnu i
nezainteresiranu za bitna pitanja današnjice. Masom stanovništva uglavnom vlada i
manipulira elita, tako da masa pasivno prihvaća propagandu koja opravdava vladavinu elite.
Vilfredo Pareto
Pareto posebno ističe psihološke karakteristike za koje smatra da su osnovica vladavine elite.
Tvrdi da postoje dva osnovna tipa vladajuće elite, koje (slijedeći svojeg intelektualnog pretka
i zemljaka Machiavellija) naziva lavovima i liscima:
1. Lavovi stječu moć svojom sposobnošću za izravnu i oštru akciju, kao što im ime govori,
skloni su vladati pomoću sile. Vojne diktature dobar su primjer za tu vrstu vladajuće elite.
2. Za razliku od njih, lisci vladaju pomoću lukavština i prijevara, pomoću diplomatske
manipulacije i vješte kombinatorike. Pareto je vjerovao da europske demokracije mogu
poslužiti kao dobar primjer tog tipa elite.
Pripadnici vladajuće elite duguju svoje pozicije ponajprije svojim osobnim kvalitetama, bilo
lavljim, ili lisičjim svojstvima.
Velike promjene u društvu nastupaju kada jedna elita zamijeni drugu, proces koji Pareto
naziva cirkulacijom elita. Sve su elite sklone dekadenciji; one "opadaju u kvaliteti i gube
snagu". Ponekad, zbog lagodnog života i privilegija koje vlast donosi, postaju mekane i
nedjelotvorne ili suviše nefleksibilne da bi bile spremne reagirati na promijenjene okolnosti.
Svakom tipu elite nedostaju svojstva njezine suprotnosti, bitna da se zadrži moć u duljem
vremenskom razdoblju. Eliti lavljih svojstava nedostaje mašte i lukavosti potrebne da se
zadrži vlast, te će morati, da bi nadoknadila taj nedostatak, prihvatiti i lisce iz mase. Postupno
se lisci infiltriraju u cijelu elitu te tako mijenjaju njezin karakter. Liscima, međutim, nedostaje
sposobnosti za snažniju i odlučnu akciju, povremeno nužnu da bi se zadržala moć.
Organiziranoj manjini lavova je cilj restaurirati snažnu vladu, i nakon nekog vremena
eventualno zbaciti elitu lisaca.
Dok za Marxa povijest konačno završava s komunističkom utopijom, povijest je za Pareta
beskonačna cirkulacija elita. Ništa se nikad zapravo ne mijenja i povijest jest, i uvijek će biti,
"groblje aristokracije".
Kritika Pareta
Paretovo shvaćanje povijesti pretjerano je pojednostavljeno. On odbacuje razlike između
političkih sustava kao što su zapadne demokracije, komunističke jednopartijske države,
fašističke diktature i feudalne monarhije, smatrajući ih varijacijama na osnovnu temu. Sve su
one u biti primjeri vladavine elita te su, s obzirom na to, razlike među njima nevažne.
Pareto nije uspio pronaći metodu mjerenja i razlikovanja navodno superiornih svojstava elite.
On naprosto polazi od pretpostavke da su svojstva pripadnika elite superiorna onima masa.
Njegov kriterij podjele na lavove i lisce je njegova vlastita interpretacija stila vladavine elita.
Pareto ne nudi ni mogućnost mjerenja procesa dekadencije elite. Izražava osobno mišljenje da
j vjerojatno da će neka elita, ako ne dopušta mogućnost obnavljanja odozdo, vrlo brzo izgubiti
snagu i vitalnost, te biti kratkog vijeka. Ipak, kao što bilježi T. B. Bottomore, brahmani- elitni
sloj u kastinskom sustavu Indije - bili su zatvorena skupina koja se uspjela održati stotinama
godina.
Gaetano Mosca
Poput Pareta, Gaetano Mosca je vjerovao da je vladavina manjine neizbježna karakteristika
društvenog života. To vjerovanje temeljio je na povijesnim dokazima te tvrdio da se u svim
društvima: pojavljuju dvije klase - klasa koja vlada i klasa kojom se vlada. Prva, koja je
uvijek malobrojnija, obnaša sve političke funkcije, monopolizira moći i uživa prednosti koje
moć donosi, dok druga, mnogobrojnija klasa, djeluje po direktivama i pod kontrolom prve.
Kao Pareto, i Mosca je uvjeren kako je vladajuća manjina superiorna masi populacije. On
tvrdi da se vladajuća manjina "razlikuje od mase kojom upravlja kvalitetama koje joj daju
stanovitu materijalnu, intelektualnu ili čak moralnu superiornost", te stoga nudi sociološko
objašnjenje te superiornosti, smatrajući je produktom društvenog podrijetla elite.
Za razliku od Pareta, koji je vjerovao da su kvalitete potrebne za vladavinu elite jednake za
sva vremena, Mosca tvrdi da se one razlikuju od društva do društva. Dok u nekim društvima
npr. pristup eliti osiguravaju hrabrost i junaštvo u borbi, u drugima se ključnim smatra
vještina i sposobnost stjecanja bogatstva.
Teorija elita i demokracija
Pareto je moderne demokracije shvaćao tek kao još jedan oblik dominacije elite. S prezirom je
odbacivao svako mišljenje da je posrijedi progresivniji i reprezentativniji sustav vlasti. Mosca
je pak tvrdio da postoje bitne razlike između demokracije i ostalih oblika vladavine elite. U
usporedbi sa zatvorenim sustavima, kao što su kastinsko i feudalno društvo, vladajuća je elita
u demokratskim društvima otvorena. Veća je mogućnost da se stvori elita iz široke lepeze
društvenih sredina. Posljedica je toga da u odlukama koje donosi elita mogu biti zastupljeni
interesi različitih društvenih skupina. Većina stoga može imati određeni stupanj kontrole nad
vladom u društvu.
postajao sve skloniji demokraciji, Mosca je počeo tvrditi da je "moderna predstavnička država
omogućila gotovo svim političkim snagama, gotovo svim društvenim vrijednostima, da
sudjeluju u upravljanju društvom. All, Mosca zaustavlja korak prije doslovnog prihvaćanja
Lincolnove slavne definicije demokracije kao "vladavine naroda, od naroda i za narod". Kako
kaže Mosca, demokracija je vladavina naroda, može čak biti i vladavina za narod, ali nikad ne
može biti vladavina naroda. Vladavina elite ne može se izbjeći. Demokracija stoga ne može
biti ništa više do predstavnička vladavina, s elitom koja predstavlja interese naroda.
Unatoč sklonosti demokraciji, Mosca je zadržao loše mišljenje o masama. Uvjeren je da im
nedostaje sposobnosti za samoupravljanje, a elita im je potrebna da ih vodi i usmjerava.
Mosca je zapravo osuđivao proširenje prava glasa na sve pripadnike društva, uvjeren da bi ga
valjalo ograničiti na srednju klasu. Tako je ostao do kraja uvjereni "elitist".
Teorija elita i SAD- C. Wright Mills
Dok Pareto i Mosca pokušavaju jednom općom teorijom protumačiti prirodu i raspodjelu
vlasti u svim društvima, američki sociolog C. Wright Mills nudi manje ambicioznu i manje
obuhvatnu verziju teorije elita. Mills ograničava svoju analizu na američko društvo 1950-ih.
Za razliku od ranih teoretičara elite, Mills ne vjeruje da je vladavina elite neizbježna. Zapravo,
shvaća ju kao razmjerno novu pojavu u SAD-u. Za razliku od Pareta, koji s dozom cinizma
prihvaća dominaciju elite nad masom, Mills takvu dominaciju iz temelja osuđuje. Kako
smatra da se vladavina elite temelji na eksploataciji masa, Mills se odlučuje za teoriju elita
koja se temelji na sukobu. Budući da elite i mase imaju različite interese, to stvara mogućnost
konflikata između tih dviju skupina.
Elita moći
Mills tumači vladavinu elite institucionalnim, a ne psihološkim kategorijama. Odbacuje
mišljenje da pripadnici elite imaju superiorna svojstva ili psihološke karakteristike koji ih
izdvajaju iz ostalog dijela populacije. Umjesto toga, tvrdi da je struktura institucija takva da
oni koji su na vrhu institucionalne hijerarhije uglavnom monopoliziraju moć, Neke od
institucija zauzimaju ključne pozicije u društvu, a elita obuhvaća one koji drže "vodeće
pozicije" u tim institucijama. Mills identificira tri ključne institucije:
1. velike korporacije, vojska, savezna država.
Pojedinci koji zauzimaju vodeće položaje u tim institucijama tvore tri elite. U praksi,
međutim, interesi i aktivnosti tih elita dovoljno su slični i povezani da tvore jednu jedinu
vladajuću manjinu, koju Mills naziva elitom moći. Elita moći stoga uključuje podudaranje
ekonomske, vojne i političke moći Mills npr. tvrdi kako je "američki kapitalizam sada dobrim
dijelom vojni kapitalizam". Dakle, ako tenkovi, topovi i rakete u velikim količinama izlaze iz
tvornica, zadovoljeni su interesi i ekonomske i vojne elite. Na isti način, veliki biznis i državu
"ne možemo više shvaćati kao dva odijeljena svijeta. On o političkim liderima govori kao o
"pomoćnicima ekonomske elite, te tvrdi da se političke odluke sustavno donose u korist
divovskih korporacija.
Konačan rezultat podudaranja ekonomske, vojne i političke moći jest stvaranje elite moći koja
vlada američkim društvom i donosi sve odluke u važnim nacionalnim i internacionalnim
pitanjima.
Jedinstvo elite
Međutim, situacija nije oduvijek takva. Elita moći duguje svoju prevlast promjeni u
"institucionalnom okruženju“.
Tijekom 19. stoljeća ekonomska je moć bilabecke fragmentirana na mnoštvo sitnih poduzeća.
Već 1950-ih moć postaje koncentrirana u rukama nekoliko stotina divovskih korporacija
"koje snažno utječu na kreiranje ekonomske politike".
Politička je moć bila na isti način fragmentirana i lokalizirana, a posebno je zakonodavstvo
pojedinih država bilo gotovo posve neovisno o slaboj centralnoj vladi. Savezna je vlada
potkopala autonomiju pojedinih država, a politička se moć sve više centralizirala.
Sve ozbiljnija prijetnja izbijanja međunarodnog sukoba dovela je do znatnog porasta opsega
moći vojske. Lokalna policija, pod kontrolom pojedine države, zamijenjena je vojnom
organizacijom kojom se upravlja iz središta.
Te su promjene dovele do centralizacije moći donošenja odluka. Rezultat je da se moć sve
više koncentrira u rukama ljudi koji zauzimaju vodeće položaje u ključnim institucijama.
Mills smatra da kohezija i jedinstvo elite moći dodatno jača zbog sličnosti društvenog
podrijetla svojih članova i preklapanja osoblja između tri elite. Članovi elita regrutiraju se
uglavnom iz viših slojeva društva: uglavnom su protestanti, rođeni u Americi, iz urbanih
područja na istoku SAD-a. Povezuje ih slična izobrazba, a u društvu se kreću u istim
visokoprestižnim klubovima. Posljedica je toga da uglavnom dijele slične vrijednosti i
sklonosti, što je osnovica uzajamnog povjerenja i suradnje.
Unutar elite moći česte su fluktuacije osoblja između tri elite. Tako direktor neke korporacije
može postati političar ili obratno. U svako doba moguće je da pojedinci imaju uporište u više
nego jednoj eliti.
Vladavina elita
Mills primjećuje da američkim društvom vlada elita moći "dosad neviđene snage i
neodgovornosti". Tvrdi kako je epohalne odluke, kao što je odluka da se Amerika uključi u
Drugi svjetski rat, kao i odluka o bacanju atomske bombe na Hirošimu, donijela upravo
moćna elita, a da se gotovo uopće nije obazirala na želje i stajališta američkog naroda.
Usprkos činjenici da se takve odluke tiču svih pripadnika društva, elita moći nije za svoje
postupke i odluke odgovorna ni izravno javnosti, ni bilo kojem tijelu koje zastupa javni
interes. Mills ne vidi nikakve bitne razlike između dviju najvećih političkih stranaka,
demokrata i republikanaca, te stoga konstatira da javnost nema pred sobom pravi izbor
između alternativnih političkih programa.
Millsova analiza većinu populacije prikazuje kao pasivnu, nijemu masu kojom upravlja elita
moći, izlažući je "instrumentima psihičke kontrole i manipulacije". "Čovjeku iz mase",
isključenom iz vodećih pozicija moći, masovni mediji, koji su pod kontrolom elite, određuju
što da misli, što da osjeća, što da radi i čemu da se nada. Nezainteresiran za bitna pitanja
današnjice, "čovjek iz mase" usredotočen je na svoj osobni svijet rada, dokolice, obitelji i
susjedstva. Neometana kontrolom javnosti, elita moći može se posvetiti vlastitim interesima -
moći i povećanju vlastitog ugleda.