EDWARD BERNAYS VISOKA ŠKOLA ZA KOMUNIKACIJSKI

MENADŽMENT

Program neformalnog cjeloživotnog obrazovanja

"Propedeutika psihoterapije“, ak. g. 2021./2022.

Kolegij: Opća psihologija

Mentor: prof. dr. sc. Predrag Zarevski

SEMINARSKI RAD

Uloga stečenih i urođenih potreba pri stjecanju autonomije u

bliskim odnosima

Karla Horvat Crnogaj

Zagreb, studeni 2021.

Sadržaj:

1. Uvod................................................................................3
2. Kategorizacije potreba..................................................3
3. Urođena potreba za povezanošću i pripadanjem.......5
4. Stečene socijalne potrebe..............................................8
5. Motivacije nedostatka i rasta.......................................8
6. Ideali samoaktualizacije i autonomije........................10
7. Zaključak......................................................................12
8. Literatura......................................................................13

2
 1. Uvod
Uporabna semantička domena riječi „potreba“ može podleći relativizaciji i umanjivanju
njihove percipirane važnosti. Međutim, definicije potreba poput one koje nalazimo kod
Johnmarshalla Reevea - kao „svakog stanja unutar osobe koje je ključno i neophodno za život,
rast, razvoj i dobrobit“ (Reeve, str. 75.) zorno ukazuju na ulogu koju potrebe zauzimaju u životu.
U svojem referentnom djelu „Motivation and personality“, oblikujući za potrebe ilustracije
fikcionalan narativ u kojemu se jedna po jedna ispunjavaju potrebe neke osobe, Abraham
Maslow taj proces poistovjećuje sa „serijom uvećavanja psihološkog zdravlja“. (Maslow, 1970.,
str. 67.).

Osim toga što njihov značaj može biti podcijenjen, ili što mogu uopće ne biti prepoznate
kao potrebe, različite vrste potreba također mogu biti nerazaznane u svojim specifičnostima. Iako
se mogu pojaviti u istom području života, različite kategorije potreba nastale su u drugačijem
kontekstu i stvaraju različite motivacije. Stoga ovaj rad započinje prikazom češćih podjela
kategorija potreba te potom sužava fokus na opis onih kategorija koje su usmjerene na odnose
spram drugih ljudi, uz oslanjanje o rad niza stručnjaka koji su isticali značaj tih potreba za
funkcionalnost razvijenih odnosa ali i za opću dobrobit tih osoba.

Zaključno, po ocrtanim domenama djelovanja tih kategorija potreba, istaknuti će se

područja potencijalnog jačanja autonomije unutar bliskih odnosa koje se mogu shvatiti i kao
smjernice za izravan rad ili za daljnje istraživanje.

2. Kategorizacije potreba
Jedna od osnovnih podjela potreba je po stupnju temeljnosti, te se tako od „pravih“
potreba razlikuju tzv. „kvazi-potrebe“, situacijski motivirane, koje naoko djeluju kao potrebe dok
međutim nisu jednako nasušne. To međutim ne znači da je njih značaj minoran - unatoč
njihovom više prolaznom karakteru, jednako kao i prave potrebe utječu na kognicije, emocije i
ponašanje a tijekom određenih intervala imaju moć čak i dominirati našom sviješću (Reeve, str.
168.). Primjeri takvih situacijski potaknutih kvazi-potreba su recimo želja za posjedovanjem
nekog predmeta, za privlačnim partnerom ili unaprijeđenom vlastitom karakteristikom – koje

3
odmah nestaju čim budu ispunjene, što ih diskvalificira po gore navedenoj definiciji potreba koje
su od ključne važnosti za neki od vidova postojanja.

Za razumijevanje načina na koji potrebe utječu na doživljavanje i odlučivanje bitan je

kontekst njihovog nastajanja ili zauzimanja prostora pozornosti. U tom je području nezaobilazan
rad Abrahama Maslowa čija se hijerarhizirana kategorizacija potreba još uvijek primjenjuje, uz
određene odmake. Njegova podjela potreba kreće od bazičnijih, koje se odnose na biološke
sustave – a čim one budu ispunjene, smatra Maslow, potrebe višeg stupnja preuzmu našu
pozornost. Kada se one pak ispune, na pozornicu izlaze potrebe još višeg stupnja. Maslow
(1970., str. 38.) govori o "organizaciji potreba u hijerarhijski sustav prepotencija". Jedna od
osnovnih postavki u Maslowljevoj podjeli potreba jest izjednačavanje važnosti zadovoljenja u
odnosu na deprivaciju u teoriji motivacije, budući da zadovoljenjem nastaju preduvjeti za pojavu
potreba višeg stupnja. Maslow pritom pretpostavlja potrebe za sigurnošću onima orijentiranim
spram drugih osoba – dakle spram ljubavi, samopouzdanja i potom, kao vrhovne – spram
samoaktualizacije (1970., str. 43.). U njegovoj često piramidalno prikazivanoj raspodjeli potreba
Maslow prepoznaje skupine potreba proizašlih iz deprivacije i one usmjerene na rast osobe (tzv.
„D-potrebe“ i „B-potrebe“ prema eng. „being“ - biti). Odnos između zadovoljenja i deprivacije
reflektira se i u odnosu između različitih socijalnih potreba, što će biti razrađeno kasnije.

Reeveova, kasnija podjela prepoznaje uglavnom tri kategorije potreba - odnosno dvije
glavne od kojih jedna razvija dodatnu potkategoriju, no hijerarhija je građena na sličan način.

Najniži stupanj predstavljaju fiziološke potrebe, koje se od ostalih razlikuju po cikličkoj

pojavnosti u intervalima porasta, pada i ponovnog porasta. Zato po zadovoljenju izlaze iz fokusa
pozornosti te se na njih gotovo zaboravlja do ponovnog buđenja, dok tijekom dužeg razdoblja
nezadovoljenosti stvaraju motivacijska stanja (psihološke nagone) koja mogu i dominirati našom
sviješću.

Potom dolaze psihološke potrebe, koje ostaju kontinuirano prisutne u svijesti - ne

proizlaze iz nastalog i uočenog biološkog nedostatka nego motiviraju proaktivno traženje (i
stvaranje) preduvjeta za njihovo ispunjavanje. Iako se zasebno kao kategorija opisuju društvene,
odnosno socijalne potrebe u odnosu spram psiholoških, u osnovi je i kod jednih i kod drugih riječ
o psihološkim procesima, od kojih su jedni urođeni a drugi stečeni.

4
 Prema organizmičkim teorijama, urođene psihološke potrebe za autonomijom,
kompetencijom i povezanošću omogućuju nam da se prilagođavamo okolini koja se mijenja.
(Reeve, str. 106.). Dijalektičkim odnosom pojedinca i okoline zadovoljavaju se njegove potrebe
ali i nastaju novi oblici motivacije. Optimalni ishodi tih motivacija su učenje, rast i zdravi razvoj.

Dok su psihološke potrebe poput autonomije, kompetencije i povezanosti univerzalne

svim ljudima, društvene potrebe stječemo i one su ovisne o našem kontekstu – od formativnog pa
potom aktualnog do onog kojemu stremimo (Reeve, str 105.). Iskustvo razvoja i socijalizacije
uče nas da u određenim situacijama očekujemo pozitivnija emocionalna iskustva i posljedično
svoj život počinjemo organizirati oko takvih područja, odnosno oblikuju se naše sklonosti, koje
čine individualne razlike između ličnosti, odnosno karakteristike. (Reeve, str. 169.).

Kao što je vidljivo, u različitim kategorizacijama potreba one orijentirane na

funkcioniranje pojedinca u društvu, odnosno u odnosima s drugim osobama, zauzimaju važnu
poziciju. Roy F. Baumeister i Mark R. Leary u svom radu iz 1995. postavljaju hipotezu o žudnji
za pripadanjem i međuljudskom povezanošću kao fundamentalnoj ljudskoj motivaciji. Iako je
društvena dimenzija života pod jakim utjecajem situacijskih faktora, udio kompleksa kojeg čine
potrebe i posljedična motivacija od strane više se stručnjaka smatra dijelom onoga što smatramo
inicijalno ljudskim. Autori dok razmatraju temeljne i/ili urođene potrebe iz ovog područja ne
služe se nužno identičnim nazivljem ali vidljivo je podudaranje postavke da se u osnovi
međuljudskih odnosa nalazi urođena potreba.

3. Urođena potreba za povezanošću i pripadanjem

Reeve su svojoj podjeli među urođene psihološke potrebe svrstava povezanost (eng.
„relatedness“) koju smatra svojstvenom svim ljudima. Kaže da težimo interakciji, razvoju
prijateljskih odnosa, te općenito odnosa s pojedincima ali i čitavim zajednicama (Reeve, str.
123.). Uslijed te potrebe ljudi lako stvaraju društvene veze a uz dovoljnu količinu zajednički
provedenog vremena malo je toga više potrebnog da bi se razvio prijateljski odnos - Baumeister
i Leary navode istraživanje Wildera i Thompsona koje to pokazalo 1980. godine. Pri tomu
međutim uspostavljene emocionalne veze moraju biti prisne i karakterizirane privrženošću,
odnosno trebaju ispunjavati preduvjete za definiciju socijalne veze – to je znanje o tomu da je

5
drugoj osobi stalo do naše dobrobiti i da joj se sviđamo (Baumeister i Leary, str. 2.) a naročito da
je upoznala naše autentično ja i da ga poštuje (Reeve, str. 124.). U suprotnome, uspostavljene
interakcije ne ispunjavaju potrebu za povezanošću i ne sprječavaju osjećaje poput usamljenosti.
Richard M. Ryan i Edward L. Deci će reći da usprkos tomu što su odnosi s drugim ljudima
izrazito važni, neće svi društveni kontakti dati osjećaj povezanosti ili zadovoljiti osnovne
psihološke potrebe. „Uzimajući u obzir svakodnevne društvene interakcije, postaje jasno da su
neke samo neosobne transakcije, dok su druge smisleni susreti koji donose relacijsko
zadovoljstvo.“ (Ryan i Deci, str. 295.).

Baumeister i Leary govore o pripadanju (eng. „belongingness“) kao temeljnoj potrebi iz koje
se razvijaju neke koje su zaokupljale više pozornosti struke, poput potrebe za dostignućima ali i
potrebe za moći - dok je razvidna utemeljenost potreba za odobravanjem i intimnošću u
pripadanju. Urođenost potrebe za pripadanjem argumentiraju i evolucijskim razlozima. Tvrde
kako se potreba za pripadanjem razlikuje u svojoj biti od potrebe za afilijacijom. Česti kontakti s
osobama koje su ravnodušne spram nas, tvrde, malo bi učinili da se zadovolji potreba za
pripadanjem. S druge strane smatraju da veze koje karakteriziraju jaki osjećaji privrženosti,
intimnosti ili predanosti, ali im nedostaje redoviti kontakt, također neće zadovoljiti tu potrebu.
Samo saznanje da veza postoji može biti izvor osjećaja emocionalne sigurnosti, ali bez
interakcije se ne ostvaruje osjećaj pripadanja. (Baumeister i Leary, str. 6.) Stoga na potrebu za
pripadanjem gledaju kao na nešto više od potrebe za afilijacijom ili potrebe za intimnom
privrženošću. To je dalje potvrđeno time što se pokazalo da se ljudi snažno opiru raspadu odnosa
i društvenih veza – a taj otpor čak nadilazi praktične ili materijalne prednosti. Suočeni s
perspektivom gubitka odnosa, ljudi doživljavaju anksiozna i depresivna stanja, osjećaju tugu i
usamljenost, ljubomoru pa i krivnju. Brojne snažne emocije koje ljudi doživljavaju (bilo iz
pozitivnog ili negativnog dijela spektra) povezane su s doživljajem povezanosti (Baumeister i
Leary, str. 13.).

U stavljanju fokusa na ovo područje Baumeister i Leary nude i optimističnu mogućnost za

unaprjeđenje pozicije psihologije kao discipline – smatraju da bi joj na interdisciplinarnoj razini,
hipoteza pripadnosti mogla pomoći da se oporavi od izazova kulturnog materijalizma. Navode
kako se kulturni materijalizam temelji na pretpostavci da ljudsku kulturu oblikuju prvenstveno
ekonomske potrebe i prilike, te da bi stoga povijesne, antropološke, sociološke i druge kulturne

6
obrasce trebalo uglavnom analizirati s obzirom na ekonomske uzroke. Dok je u takvoj
konstelaciji psihologija svedena na izrazito podređenu ulogu - psihološki fenomeni se smatraju
samo simptomima ili mehanizmima suočavanja koji proizlaze iz ekonomske stvarnosti.
„Nasuprot tome, hipoteza pripadnosti sugerirala bi da je ljudska kultura barem djelomično
prilagođena kako bi omogućila ljudima da zadovolje psihološku potrebu za zajedničkim životom
(zajedno s ekonomskim potrebama, dakako), čime se psihološkim silama pripisuje neka temeljna
uzročna moć. Predlažemo da pripadnost može biti gotovo jednako uvjerljiva potreba kao i hrana
i da je ljudska kultura značajno uvjetovana pritiskom da se osigura pripadnost.“ (Baumeister i
Leary, str. 3.).

Urođenost potvrđuju i Ryan i Deci, koji su se u sklopu svoje teorije samoodređenja bavili
istraživanjem inherentnih tendencija rasta i urođenih psiholoških potreba kao temelja
samomotivacije i integracije osobnosti, kao i uvjeta koji potiču te pozitivne procese. Definirajući
značenje toga da su te potrebe urođene, ukazuju na ozbiljne razine utjecajnosti triju osnovnih
psiholoških potreba za koje kažu da je njihovo zadovoljenje bitno za optimalan razvoj, integritet
i dobrobit – navodeći pritom autonomiju, kompetenciju i na trećem mjestu, iako se pritom
pozivaju na Baumeistera i Learya, ne navode termin „pripadanja“ nego „povezanosti“.
Upozoravaju da će se neuspjeh u zadovoljavanju bilo koje od ovih potreba očitovati u
smanjenom rastu, integritetu i dobrobiti (Ryan i Deci, str. 242.). Govoreći o preduvjetima za
ispunjavanje tih potreba, tvrde da u „većini okruženja podrška za autonomiju kao kontekstualni
čimbenik igra ključnu ulogu u dopuštanju pojedincima da aktivno zadovolje sve svoje potrebe –
da gravitiraju prema, donose relevantne izbore u odnosu na njih i koriste strategije optimizacije
za zadovoljenje svake osnovne potrebe“ (Ryan i Deci, str. 247.). Osim toga, teorija
samoodređenja vidi ove tri osnovne potrebe kao međuovisne, u tom smislu da najčešće
zadovoljenje jedne od njih olakšava zadovoljenje drugih. Njihova teorija motivacije odnosa
predlaže da je povezanost „suštinski zadovoljavajuće iskustvo konekcije i bivanja značajnim za
drugu osobu ili grupu. Sasvim neovisno od konkretnih resursa koje odnosi imaju tendenciju
pružiti, iskustvo povezanosti pruža izravno, temeljno zadovoljenje psiholoških potreba koje je
ključno za dobrobit.“ (Ryan i Deci, str. 297.)

7
 4. Stečene socijalne potrebe
Reeve opisujući socijalne potrebe ukazuje kako se one ne određuju u ranoj dobi, nego da
socijalni konteksti s vremenom utječu na njih i mijenjaju ih. (Reeve, str 171.). Također se
ponekad definiraju kao emocionalni i bihevioralni potencijali, aktivirani poticajima koji
proizlaze iz određene situacije a koji su povezani s nekom od potreba. Time zapravo socijalna
potreba dolazi u fokus kada se pojavi mogućnost njenog zadovoljenja. Neke od socijalnih
potreba su tako potreba za moći, za postignućem, za afilijacijom te za bliskošću – pri čemu je
naročito u hrvatskom važno razlikovati potrebu za povezivanjem (afilijacijom) i one za
povezanošću koja je opisana u prethodnom poglavlju.

Iako su usmjerene na slična područja, Reeve smatra da se potrebe za afilijacijom i za

bliskošću razlikuju u samoj osnovi: pojednostavljeno rečeno, prva stremi ka odobravanju a druga
ka prisnosti. To proizlazi iz konteksta njihovog nastanka – gdje se Reeve nastavlja i na tezu
Baumeistera i Learya. Predlaže kako se iz njihovog rada iz 1995. može iščitati kako se potreba za
afilijacijom razvija iz deprivacije od socijalnih interakcija, okolnosti poput izoliranosti, iskustva
odbijanja te uvjeta koji pobuđuju strah (Reeve, str. 191.). Za razliku od toga, Reeve suprotstavlja
potrebu za bliskošću - koja sljedimično proizlazi iz brige, povezanosti, dijaloga. Stoga možemo
reći da se potreba za bliskošću manifestira kao motiv orijentiran na razvoj – što pokazuju i
rezultati istraživanja iz kojih je vidljivo da su se sudionici s visokom potrebom za bliskošću bolje
prilagođavali na poslu i u braku te je time ta potreba poduprla njihov razvoj kao osoba (Reeve,
str. 191.)

5. Motivacija nedostatka i rasta

Iskazane razlike između potreba za afilijacijom i bliskošću, upravo nastavno na maloprije
istaknut motiv orijentiran na razvoj, paralelu nalaze u starijoj teoriji o odnosu motivacije rasta u
odnosu na deprivaciju. Maslow (2012., str. 35.) je ustvrdio da je psihološki život osobe, u
mnogim svojim aspektima drugačiji kada se ravna prema osovini nedostatak-potreba-
zadovoljstvo no kada njegovim postojanjem dominira rast, kada je ta osoba „metamotivirana“ i
teži samoostvarenju odnosno samoaktualizaciji.

8
 Rast definira kao „različite procese koji dovode osobu prema konačnoj samoaktualizaciji“,
pri čemu uz serijsku gratifikaciju zadovoljenja bazičnih potreba prema redoslijedu njihovih
stupnjeva ukazuje na prisutnost i specifičnih „motivacija za rast“ iznad ovih osnovnih potreba,
što su npr. talenti, kapaciteti, kreativne sklonosti, različiti potencijali. Odavdje derivira definicije
potreba za rastom i potreba nedostatka (odnosno deprivacije) ali pritom naglašava da nisu sve
fiziološke potrebe deprivacijske (kao što su odmor i seks), no da one potrebe čija je neuslišenost
patogena, to jesu.

Sprega motivacije nedostatka i rasta naročito se odražava u bliskim odnosima. Maslow će

istaknuti kako su potrebe za pripadnošću i ljubavlju „očito“ deprivacijske. Već u „Motivation
and personality“ počinje problematizirati nesamostalnost osoba u odnosima koje grade iz
motivacije nedostatka. Ljudi motivirani nedostatkom, kaže, moraju imati druge ljude na
raspolaganju jer većina zadovoljenja njihovih glavnih potreba (ljubav, sigurnost, poštovanje,
prestiž, pripadnost) može doći samo od drugih ljudskih bića. (Maslow, 1970., str 162.). Za osobu
u ovom ovisnom položaju ne može se reći da vlada sobom ili da kontrolira svoju sudbinu -
njome upravljaju njihove želje, njihovi hirovi i njihova pravila. Mora biti, u određenoj mjeri,
“usmjerena na druge” i mora biti osjetljiva na odobravanje, naklonost i dobru volju drugih ljudi.
Zbog toga se osoba motivirana nedostatkom mora više bojati okoliša, budući da uvijek postoji
mogućnost da bude razočarana – a ta vrsta tjeskobne ovisnosti može izazvati i neprijateljski stav.
Vidjeti ljude prvenstveno kao izvore zadovoljenja potrebe znači da se na njih ne gleda kao na
cjeline, kao na složene, jedinstvene individue, već s gledišta korisnosti, što može uzrokovati da
se sve što nije povezano s potrebama zanemaruje i doživljava kao dosadno, iritantno ili čak i
prijeteće. (Maslov, 2012., str. 43.). S druge pak strane, osobe simplifikacijom svedene na izvore
zadovoljenja potrebe također su i zamjenjive u svojoj ulozi. U kasnijoj će teoriji motivacije
odnosa Ryan i Deci ukazati da u tako opisanom odnosu nedostaje ključan element – podrške za
autonomiju. Ustvrdit će da odnos prema drugom ljudskom biću kao objektu ili sredstvu za
postizanje cilja, pa bio taj cilj i pozitivan ili praktičan, ne potiče osjećaj povezanosti ni u jednoj
uključenoj strani (Ryan i Deci, str. 294.).

Relativno se jednostavno može uspostaviti paralela između osovina nedostatak/rast i

afilijacija/bliskost, kako se može vidjeti kod Reevea. Afilijacija će tu biti povezana s
Maslowljevovom „depriviranom ljubavlju“ (eng. deprivation-love) a potreba za bliskošću s

9
njegovim pojmovima „rasta i razvoja bića ljubavi“ (engl. being-love). Osobe s izraženom
potrebom za bliskošću razvijaju duge i stabilne odnose, o prijateljima znaju puno osobnih
informacija te njihova protekla iskustva, sve su zadovoljnije odnosima kako vrijeme odmiče i
općenito prijateljske veze doživljavaju kao emocionalno zadovoljstvo (Reeve, str. 192.) Kod
zadovoljenja, potreba za afilijacijom pak više izaziva olakšanje no radost. Takve osobe
izbjegavaju natjecateljske situacije, sukobe, ne vole govoriti negativno o drugim osobama niti
zahtijevati stvari od drugih osoba.

6. Ideali samoaktualizacije i autonomije

Ideal kojemu spomenuti rast teži, suprotno od usmjerenosti na deprivaciju, jest težnja ka
samoostvarenju, odnosno samoaktualizaciji. Maslov smatra da je samoaktualizirajući pojedinac,
po definiciji zadovoljenih osnovnih potreba, daleko manje ovisan i daleko više autonoman i
samostalan. Ljudi koji su motivirani rastom po njemu zapravo mogu biti sputani od strane drugih
(Maslow, 2012., str 43.). Takvi ljudi postaju daleko samodostatniji i usmjereni na sebe same.
Smjernice koje njima upravljaju prvenstveno proizlaze iz njih samih a ne okoline ili šireg
društva. Njima vladaju njihovi potencijali i kapaciteti, talenti, kreativni impulsi, potrebe da
upoznaju sebe i da postanu svjesniji onoga što zapravo jesu i što stvarno žele. Budući da manje
ovise o drugim ljudima, manje su ambivalentni spram njih, manje tjeskobni i također manje
neprijateljski. Manje su orijentirani na počasti, prestiž i nagrade, odnosno odobravanje.
Autonomija ili relativna neovisnost okoline znači i relativnu neovisnost o nepovoljnim vanjskim
okolnostima, kao što su tragedija, stres ili općenito deprivacija.

Maslow priliku za rast svakako vidi i unutar bliskih odnosa, koje u optimalnom formatu
naziva „B-love“, što će Reeve kasnije parafrazirati kao rast i razvoj bića ljubavi. Navodi kako su
partneri u takvim odnosima neovisniji jedni od drugih, ali istovremeno i željniji pomoći drugome
u samoaktualizaciji, ponosniji na njegove trijumfe, altruističniji, velikodušni i hraniteljski
(Maslow, 2012., str. 53.). Takav odnos za partnere može biti izuzetno formativan – partneru
pruža novu sliku o sebi, daje mu samoprihvaćanje, osjećaj vrijednosti, ljubavi i poštovanja, što
mu sve omogućava i potiče rast. Pravo je pitanje, zaključuje Maslow, je li potpuni razvoj

10
ljudskog bića moguć bez toga, što se kao postavka možda može i propitivati ali je razvidna
vjerojatnost da takav odnos potpuni razvoj potentno potiče.

Prema teoriji motivacije odnosa, zaprimanje podrške za autonomiju od bliske osobe

istovremeno olakšava zadovoljenje potreba primatelja – ali također i zadovoljavanje osnovnih
potreba davatelja, uvećavajući njegovu dobrobit davatelja i više od primanja potpore.
Posljedično se to naravno odražava pozitivno i na dinamiku odnosa. Ryan i Deci ustvrđuju da
poštivanje perspektive drugoga u interakciji ne samo da podržava osjećaj autonomije drugoga,
već će često dovesti i do osjećaja bliskosti i povezanosti za obje osobe u odnosu. No ti bi osjećaji
bili u ugrozi ukoliko bi on ili ona osjetili da pomagač nije autonomno motiviran, odnosno da se
nada nagradi ili je na njega izvršen pritisak (Ryan i Deci, str. 294.). Upućuju i na međukulturalnu
studiju s američkim i japanskim sudionicima (Gore, Cross, i Kanagawa) iz 2009., u kojoj se
postavilo razlikovanje osobne autonomije od relacijske. Relacijska autonomija, kako su je
definirali, podrazumijeva da je osoba autonomna u podržavanju tuđih interesa ili potreba,
odnosno da će se dobrovoljno uključiti u neku aktivnost već samo zato što je važna bliskoj
osobi. Ryan i Deci su to vidjeli kao dokaz tomu da djelovati autonomno ne mora značiti djelovati
iz sebičnih pobuda, ili neovisno od drugih ljudi, nego da su brižni postupci za druge često
zapravo vrlo autonomni. (Ryan i Deci, str. 300.).

Zaključno, odnosi koji ispunjavaju psihološke potrebe mogu vršiti pozitivan učinak od šireg
značaja. Nastavno na teoriju vezivanja, Ryan i Deci se pozivaju na studije iz 2000., autora La
Guardia, Ryan, Couchman i Deci. Oni su iznijeli postavku da, iako kvaliteta sigurnosti vezivanja
pojedinca s primarnim skrbnicima može uzrokovati razilaženje u stilu vezivanja (odnosno
kvaliteti sigurnosti) između partnera, partnerska podrška autonomiji, kompetenciji i povezanosti
utječe na razinu sigurnosti vezivanja pojedinca s tim partnerom (Ryan i Deci, str. 304.). Također,
odnosi koji pružaju visok stupanj zadovoljstva su oni u kojima osoba doživljava ne samo
povezanost nego i autonomiju i kompetenciju – a kada su sve te tri potrebe zadovoljene unutar
odnosa, to doprinosi uvećanoj dobrobiti općenito za tu osobu.

11
 7. Zaključak
Već je Maslow (2012., str. 46.) ustvrdio da je glavna karakteristika ljudi koji traže
psihoterapiju – protekli ili aktualan nedostatak zadovoljenja osnovnih potreba. Međutim, prema
do sada iznesenim postavkama, sustav potreba unutar jedne osobe je složen. Neke potrebe
stvaraju motivaciju nedostatka koja izaziva u pravilu negativne emocije poput tjeskobe ili stresa
– no druge stvaraju motivaciju rasta koja izaziva emocije u pozitivnijem dijelu spektra, poput
interesa ili užitka. Kod potreba za afilijacijom i za bliskošću vjerojatno je za pretpostaviti da
mogu biti potaknute ne samo unutar istih osoba – nego i unutar istih odnosa. Osvješćivanjem
motivacije rasta i emocija koje ta motivacija izaziva, možda se može umanjiti intenzitet fokusa
na motivaciju i emocije vezane uz neki nedostatak.

Dodatno, bavljanjem potrebom za bliskošću istovremeno se može djelovati na razrješenju

potrebe za afilijacijom. Kako socijalna prihvaćenost, odobravanje i potpora čine preduvjete za
zadovoljenje potrebe za afilijacijom, oni su ostvarivi i unutar „tople, bliske, uzajamne i trajne
veze“ koja je preduvjet za ispunjavanje potrebe za bliskošću (Reeve, str. 193.).

Bliski odnosi (posebice partnerski), predstavljaju i velik potencijal za stjecanje autonomije

osobe od motivacija koje izazivaju frustraciju i anksioznost. Dok je Maslovljev hvalospjev tzv.
B-ljubavi mjestimično romantizirajuć i idealističan (primjerice kada opisuje da je ona gotovo
uvijek izvor zadovoljstva i da se nikada ne može zasititi), ipak i on ukazuje na postojeći
potencijal kojeg takvi odnosi nose za razvoj i iscjeljenje osobe. I opisana hipoteza o pripadanju
kod Baumeistera i Learya polazi od pretpostavke da ljudska bića imaju sveobuhvatan nagon za
formiranjem i održavanjem barem minimalnog količina trajnih, pozitivnih i značajnih
međuljudskih odnosa - a na to se oslanja i teorija motivacije odnosa kod Ryana i Decija.

Ipak, u istraživanju potencijalne emancipacije unutar bliskih odnosa, naglasak mora ostati na
samostalnosti pojedinca. „Proces terapije može pomoći odrasloj osobi otkriti da djetinjasta
(potisnuta) potreba za odobravanjem od strane drugih više ne postoji u tom obliku i stupnju, te
da strah od gubitka tih drugih s popratnim strahom da će biti slaba, bespomoćna i napuštena više
nije realan i opravdan kao što je bio za dijete“ (Maslow, 2012., str. 66.). Za odraslu osobu,
zaključuje Maslow, drugi mogu biti i trebaju biti manje važni nego za dijete. Potvrda se može

12
pronaći i u teoriji samoodređenja koja će ustvrditi da ispunjenje potrebe za autonomijom nije
suprotstavljeno ispunjenju potrebe za povezanošću (Ryan i Deci, str. 293.)

Moja osobna motivacija za bavljenje ovom temom (također i u budućem profesionalnom

radu) pogonjena je interesom za upravo tu razmeđu: traženje balansa između autonomije spram
ostalih osoba kao i unutar, pa i pomoću bliskih odnosa, te pružanje podrške pri istraživanju
načina razvoja i alata za proces emancipacije od uvjetovanosti motivacijom deprivacije.

Ispitivanje utjecaja zadovoljenja psiholoških potreba unutar bliskih, naročito partnerskih

odnosa na kvalitetu sigurnosti stila vezivanja područje je koje bi bilo zanimljivo i za daljnji
stručan i istraživački rad.

Konačno, prilika koju hipoteza pripadnosti nudi u obliku alternative primatu ekonomskih
čimbenika u današnjem je kontekstu reevaluacije sustava vrijednosti dodatno motivirajuća u
širem društvenom kontekstu.

8. Literatura
Maslow, A. H. (1970.). Motivation and Personality. New York: Harper & Row

Maslow, A. H. (2012.). A theory of human motivation. [elektronička knjiga bez mjesta

izdavanja]: BN Publishing

Ryan, M.R. i Deci, E.L. (2017). Self-determination theory: basic psychological needs in
motivation, development, and wellness. New York: Guilford Press

Reeve, J. (2010). Razumijevanje motivacije i emocija. Jastrebarsko: Naklada Slap

Baumeister, R.F. i Leary, M.R. (1995.) The need to belong: desire for interpersonal attachments
as a fundamental human motivation. Psychological Bulletin, Vol. 117 No. 3

13