Druga Strana Zivota II

Drugoobnovl
jeno
idopunj
enoiz
danje
EMIRA ŠVRAKA
DRUGA STRANA ŽIVOTA

ANOTHER SIDE OF LIFE
Drugo, obnovljeno i dopunjeno izdanje

The new, second enlarged edition
POTEŠKOĆE U UČENJU DJECE S CEREBRALNOM PARALIZOM

LEARNING DIFFICULTIES OF CHILDREN WITH CEREBRAL PALSY
2007.
EMIRA ŠVRAKA
Drugo, obnovljeno i dopunjeno izdanje
Izdavač
TDP d.o.o, Sarajevo
Urednik:
Dr.sci. Redžo Čaušević
Recenzenti
Prof. dr Slobodan Loga, dopisni član ANUBiH
Doc. dr Aleksandra Mikov
Štampa
SaVart, Sarajevo
Crtež na naslovnoj strani

Zlatan Mušić, 11 godina
Osnovna škola ”Grbavica II”, Sarajevo
Crteži u knjizi
Radovi djece s DCP Centra ”V. Nazor”, Sarajevo, BiH
i djece prijatelja
Tiraž:
700
CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
616.832.21-002:376.1-056.266
ŠVRAKA, Emira
Druga strana života : poteškoće u učenju djece
sa cerebralnom paralizom - Another side of life :
learning difficulties of children with cerebral
palay / Emira Švraka. - 2. obnovljeno i dopunjeno
izd. = the new; 2nd enlarged ed. - Sarajevo : TDP,
2007. - 242 str. : ilustr. ; 24 cm
Biografija autorice: str. 237-238. - The autor’s

biography: str. 239-240. - Bibliografija: str.
221-227
ISBN 978-9958-9214-7-6
COBISS.BH-ID 15781126
Mojoj sestri Jasmini
”Čovjek samo srcem dobro vidi.
Ono što je bitno očima je nevidljivo.”
Antoan de Sent Egziperi: ”Mali princ”
To my sister Jasmina
It is only with one’s heart that one can see clearly.
What is essential is invisible to the eye.
Antoine de Saint-Exypery: ”The Little Prince”
BOSNA I HERCEGOVINA I DJEČIJA CEREBRALNA PARALIZA
Predgovor drugom izdanju
Prvo izdanje monografije ”Druga strana života” štampano je 2005. go-

dine, u tiražu od 500 primjeraka. Zbog velikog interesovanja stručnjaka koji
rade sa djecom i adolescentima s poteškoćama u učenju, Udruženja osoba s
onesposobljenjem i roditelja djece s poteškoćama u učenju, kao i zbog nedo-
statka slične stručne literature, monografija je, dijelom donirana, a dijelom
rasprodata za 6 mjeseci.
Drugo, obnovljeno i dopunjeno izdanje ima 7 poglavlja. Sedmo po-
glavlje: ”Iskustva iz prakse” sadrži sedam naslova, od kojih je pet novih:
”Istorijat fizioterapije cerebralne paralize”,
”Primjena Frenkelovih vježbi u tretmanu multiplih oštećenja”,
”Okupaciona terapija spastične cerebralne paralize”,
”Muzikoterapija” i
”Peto metod – Vođeno učenje”.
Svako od 6 poglavlja prvog izdanja knjige obogaćeno je najnovijim sa-
znanjima iz oblasti re/habilitacije djece i adolescenata s poteškoćama u uče-
nju. Prvo poglavlje dopunjeno je aktuelnim naslovom ”Zapošljavanje osoba s
onesposobljenjima”. Drugo poglavlje, osim obnavljanja, dopunjeno je novom
cjelinom: ”Edukacioni program za članove obitelji djece Centra ”Vladimir
Nazor” i osnovnih škola Kantona Sarajevo”. U trećem poglavlju shvatanje
kompleksnosti cerebralne paralize prošreno je novim naslovima: ”Cerebral-
na paraliza kao hronično oboljenje dječije dobi”. U četvrtom poglavlju su pri-
kazana nova istraživanja iz oblasti višeplodnih trudnoća, ratne psihotraume
i pušenja, kao prenatalnih etioloških faktora cerebralne paralize. Obnovljeno
je i peto poglavlje, posebno dio ”Dijete i epilepsija”, koji je obrađen po prin-
cipima okupacione terapije.
Monografija je dopunjena prilozima koji mogu pomoći u novim istra-
živanjima mlađim kolegama. Drugom izdanju je dodat indeks pojmova i pri-
jevodi na engleski, predgovora i uvoda prvom izdanju, kao i riječi zahvalno-
sti. Literatura je obogaćena s četrdeset novih referenci, posebno autora naših
susjeda.
Druga strana života – poteškoće u učenju djece s cerebralnom para-
lizom, pisana je lako razumljivim stilom. U 100 novih strana čitalac može
VI Druga strana života
naći najnovije odgovore na pitanja razvoja i rada sa djecom s poteškoćama

u učenju.
Knjiga je namjenjena roditeljima, nastavnicima, studentima i stručnja-
cima multidisciplinarnog re/habilitaciono edukacionog tima, čiji je centar
rada dijete s poteškoćama u učenju i njegova obitelj. Zahvaljujem svima oni-
ma koji su svojim sugestijama ukazali na potrebu većeg učešća istraživača u
pronalaženju praktičnih metoda pomoći u neposrednom radu kolegama u
vrtićima, školama, dnevnim centrima i zavodima (Prilog br. 8: Foreword to
the new, second edition).
Sarajevo, februar 2007. godine
Mr. sci. dr Emira Švraka

BOSNA I HERCEGOVINA I DJEČIJA CEREBRALNA PARALIZA VII
Predgovor prvom izdanju
Konvencija o pravima djeteta usvojena od Generalne skupštine Ujedi-

njenih nacija, 20. novembra 1989. godine, otvorila je put sretnijoj budućnosti
mnoge djece svijeta. Pedest četiri člana Konvencije vodila su računa o tome
da dijete, zbog svoje fizičke i duhovne nezrelosti, treba posebnu zaštitu i bri-
gu, uključujući odgovarajuću zakonsku zaštitu, prije kao i poslije rođenja.
Član 28. Konvencije o pravima djeteta:
1. Države potpisnice priznaju pravo djeteta na obrazovanje i da bi se
ovo pravo ostvarilo postupno i na osnovu jednakih mogućnosti,
one će napose:
b) Ohrabrivati različiti oblik srednjeg obrazovanja, uključujući opšte i
stručno obrazovanje, učiniti ih dostupnim i pristupačnim svakom
djetetu, i poduzeti odgovarajuće mjere kao šro je uvođenje besplat-
nog obrazovanja i nuđenje finansijske pomoći u slučaju potrebe.
Mislim da je najljepše da o svojoj budućnosti, u predgovoru progovori
Đanela, učenica generacije, djevojka s dječijom cerebralnom paralizom i te-
žim motornim onesposobljenjem, zbog čega koristi ortopedska kolica. Ona
već četiri godine provodi kod kuće, umjesto u srednjoj školi.
”Sjedim u sobi i razmišljam o lijepim trenucima koje sam provela u
Specijalnoj školi ”Vladimir Nazor”. Mada su to bile ratne i poratne godine
mog školovanja, prisjećam se lijepih uspomena. Kao prvo moje drage učite-
ljice Olge Radić, koja me je naučila da pišem i čitam, pa svih drugih nastav-
nika koji su me osposobili za samostalni život.
Osoba koja mi je prišla kao majka i istinski prijatelj, a iznad svega do-
bar defektolog je nastavnica Faketa Buševac, sa kojom sam i dan danas ostala
u dobrim odnosima. Nju uzimam kao primjer dobrog i plemenitog čovjeka,
iako se ta ljubav ne može iskazati riječima.
Iz te škole sam izašla kao učenik generacije, a to je bilo školske
2000/2001. godine, što je za mene bilo nešto najljepše u mom životu.
Pošto imam dijagnozu Cerebralna paraliza otišla sam na komisiju, gdje
su me uputili da mogu nastaviti srednje stručno obrazovanje i radno osposo-
bljavanje, tako da sam krenula na smijer krojača. Pošto mi moj hendikep ne
VIII Druga strana života
omogućava taj smjer ostala sam neocjenjena u drugom razredu, tako da sam
morala silom prilika prekinuti to moje školovanje.
Nisam imala podršku ni od škole, ni od društva, ali bih voljela i željela
da druga djeca s ovakvim poteškoćama kao što su moje uspješno nastave i
završe školovanje. Nadam se da će uvođenje novog smjera ”Operator za uno-
šenje podataka na računaru” puno pomoći u nastavku školovanja drugim
generacijama (Prilog br. 9: Foreword to the first edition).
Bivša učenica, Repovac Đanela

BOSNA I HERCEGOVINA I DJEČIJA CEREBRALNA PARALIZA IX
Uvod prvom izdanju
Procjenjuje se da širom svijeta oko 15 miliona ljudi ima dječiju cere-

bralnu paralizu i vrijeme je za razgovor između stručnjaka, roditelja i osoba
s dječijom cerebralnom paralizom o njihovim posebnim problemima i po-
trebama.
Milionski broj osoba s dječijom cerebralnom paralizom je jedan od ra-
zloga koji su me naveli da napišem ovu knjigu i da svoj stručni rad posvetim
poboljšanju uslova života i zdravlja ove populacije, posebno djece.
Kao roditelj učestvovala sam u počecima uvođenja inkluzivne nastave
u Sarajevu. Moje dijete je tri godine išlo u razred redovne osnovne škole u
kome je bilo nekoliko djece s raznim oblicima poteškoća u učenju. Svi smo
doprinosili zajedničkom uspjehu. Ipak, na osnovu stečenog iskustva i danas
mislim da je razredu i učiteljici bio neophodan asistent za svakodnevnu po-
moć u radu sa djetetom umanjenih intelektualnih sposobnosti i smanjenom
pažnjom. Ostala sam zabrinuta kako će ta djeca biti prihvaćena u starijim
razredima s više od deset predmeta i nastavnika. Vjerujem da će i njima po-
moći moja riječ i iskustvo.
Bosna i Hercegovina nizom društvenih reformi želi poboljšati stan-
dard svojih građana, a usklađivanjem standarda sa standardima koji se pri-
mjenjuju u zemljama Evropske Unije želi ubrzati proces pridruživanja za-
jednici razvijenih Evropskih zemalja. Ove ciljeve neće biti moguće postići
bez osiguravanja humanijeg odnosa prema osobama s onesposobljenjem i
razvijanja službi koje bi osigurale njihovo uključivanje u aktivnosti bosan-
skohercegovačkog društva.
Prema nepotpunim podacima Ureda za socijalnu i dječiju zaštitu Fe-
deralnog ministarstva socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica, na po-
dručju FBiH je evidentirano (stanje 30.06.1997. godine) 4079 odraslih osoba
sa psihičkom zaostalošću i 1699 osoba s kombinovanim smetnjama, 1778
djece ometene u psihičkom razvoju i 702 s kombinovanim smetnjama.
Ministarstvo za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kanto-
na Sarajevo po osnovu zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata
i zaštiti porodice sa djecom (”Službene novine Kantona Sarajevo”, br. 16/02
Druga strana života
i 8/03) u okviru svoje mogućnosti finansijski pomaže i prati rad invalidskih

Udruženja Kantona Sarajevo.
Studija ”Uticaj prenatalnih etioloških faktora na poteškoće u učenju
djece i adolescenata s dječijom cerebralnom paralizom” je prvi put u Bosni i
Hercegovini naučnom metodom utvrdila odnos prenatalnih etioloških fak-
tora i poteškoća u učenju djece i adolescenata s dječijom cerebralnom para-
lizom. Studija obuhvata školski uzrast populacije, što je u vremenu inkluzije
osoba s onesposobljenjem u sve segmente društva od posebnog značaja za
uključivanje u demokratske evropske tokove.
Rezultati istraživanja uticaja prenatalnih etioloških faktora na poteš-
koće u učenju djece i adolescenata s dječijom cerebralnom paralizom, mogu
podržati:
• iniciranje Projekta otvaranja Registra dječije cerebralne paralize na
svim nivoima (kantonalnim, federelnim i državnim) kao neophod-
nog faktora savremene razmjene podataka u cilju narednih studija i
uvezivanja u Evropski Registar;
• formiranje zajedničkih kontinuiranih preventivnih mjera po princi-
pu multidisciplinarnog pristupa, u cilju zaštite zdravlja majke i dje-
teta;
• ostvarivanje prava djece i adolescenata s poteškoćama u učenju na
svim nivoima političke i zakonodavne vlasti;
• dalji rad Udruženja oboljelih od dječije cerebralne paralize Kantona
Sarajevo i osnivanje prvog Saveza osoba s dječijom cerebralnom pa-
ralizom u Bosni i Hercegovini;
• ostvarivanje UNICEF-ovog koncepta inkluzivne nastave, tj. uključi-
vanje djece s poteškoćama u učenju u zajednička obdaništa, osnov-
ne i srednje škole s redovnim programom, kao i fakultete;
• rušenje predrasuda i realizaciju programa profesionalne orjentacije
i zapošljavanja;
• edukaciju nastavnog kadra u školama s redovnim programom i ro-
ditelja djece bez poteškoća u učenju;
• programe rada sa djecom i adolescentima s dječijom cerebralnom
paralizom i kombinovanim onesposobljenjima u školama s prilago-
đenim programima.
U okviru rušenja predrasuda veoma je značajna terminologija, koja još
uvijek stvara konfuziju i neslaganje. Glynis Murphy (1992) navodi da ljudi
koji imaju pervazivne poteškoće u učenju, kada se pitaju, protestvuju protiv
etiketiranja. Na primjer, navodi se izjava učesnika Konferencije o samozastu-
panju, u SAD-u: ”Mi mrzimo riječ retardiran. Biti nazvan retardiranim boli.
BOSNA I HERCEGOVINA I DJEČIJA CEREBRALNA PARALIZA XI
Čim vas nazovu retardiranim drugačije vas tretiraju. Gurnut si nazad na kraj
linije. Drugi prestaju da ti se obraćaju”. U Velikoj Britaniji, organizacija za
osobe s onesposobljenjem, People First, ističe da uopšte ne bi voljeli da budu
etiketirani, a ukoliko moraju, preferiraju da ih zovu ”osobe s poteškoćama u
učenju”. U Velikoj Britaniji je u povećanoj upotrebi od strane zdravstvenih,
obrazovnih i socijalnih autoriteta, jedan od ova dva termina (learning diffi-
culties or learning disabilities) osobe s teškoćama u učenju ili sa smetnjama
u učenju. U SAD-u je prihvaćen termin ”razvojna onesposobljenja” (develo-
pmental disabilities).
Dobrobit društva je direktno povezana sa zdravljem i životom majki
i djece. Dok majke žive i napreduju, njihova djeca žive i razvijaju se. Njihov
život i napredak omogućava društvu u kome žive da napreduje.
Procjenu sposobnosti i uspješnosti napretka djeteta treba da provode
stručnjaci koji najneposrednije rade sa djecom, a ne samo evaluatori. Dija-
gnostika razvojnih poremećaja djece treba da pokaže dinamičnost usklađe-
nu s razvojem djeteta, istakne postojeće sposobnosti i predloži habilitaciono
– edukacione programe, a što manje da kategorijalno obilježi dijete i frustrira
cijelu porodicu.
Kao član tima Projekta Ljekara svijeta Francuske, ”Podrška roditeljima
djece s posebnim potrebama u Bosni i Hercegovini”, 2001-2002, bila sam
voditeljica Radionica za roditelje u Cazinu, Doboju, Hrasnici, Goraždu, Ma-
glaju, Banovićima, Fojnici, Širokom Brijegu, Prnjavoru i Višegradu. Svima je
bila zajednička roditeljska ljubav i briga.
Ne mogu zaboraviti porodice koje sam upoznala i djecu koja su se ra-
dovala našim dolascima. Ne mogu izbrisati iz sjećanja riječi majki da nada za
ozdravljenje njihove djece nije nestala, niti će nestati sve dok postoji i najma-
nji trag za kojim će ići u potrazi za izlječenjem. Svi oni su postali i dio moje
ljudske priče i želje da im pomognem (Prilog br. 10: Introduction to the first
edition).
Autorica
BOSNA I HERCEGOVINA I DJEČIJA CEREBRALNA PARALIZA XIII
Riječi zahvalnosti
Ovom prilikom želim posebno da se zahvalim obiteljima djece i ado-

lescenata s cerebralnom paralizom, učesnicima u studiji ”Uticaj prenatalnih
faktora na poteškoće u učenju djece i adolescenata s dječijom cerebralnom
paralizom”, u Kantonu Sarajevo i Ministarstvu za obrazovanje Kantona Sara-
jevo. Pretplatom na 100 primjeraka knjige, Ministarstvo za obrazovanje Kan-
tona Sarajevo pomoglo je štampanje prvog izdanja i time omogućilo da škole
Kantona Sarajevo dobiju po primjerak knjige.
Dugujem veliku zahvalnost recenzentima prvog izdanja: Akademiku
prof. dr. Slobodanu Logi i prof. dr. Veri Daneš, šefici odjela Dječije psihijatri-
je Psihijatrijske klinike Kliničkog Centra Univerziteta u Sarajevu.
Najiskrenije se zahvaljujem recenzentima drugog obnovljenog i dopu-
njenog izdanja:
1. Akademiku prof. dr. Slobodanu Logi, voditelju postiplomskog stu-
dija ”Dječija i adolescentna psihijatrija i psihologija” Univerziteta u
Sarajevu, od koga sam mnogo naučila i još uvijek učim, i
2. Doc. dr. Aleksandri Mikov, načelnici odjeljenja za dječiju fizijatriju
Instituta za zdravstvenu zaštitu dece i omladine, u Novom Sadu.
Prva promocija knjige ”Druga strana života” bila je 01. jula 2005. u
Centru ”Vladimir Nazor” u Sarajevu i prisustvom velikog broja cijenjenih
gostiju, stručnjaka, kolega i obitelji djece s poteškoćama u učenju, prevazišla
sva moja očekivanja i ispunila me neizmjernom srećom. Zahvaljujem pro-
motorima, akademiku prof. dr. Slobodanu Logi, prof. dr. Lidiji Pehar s Filo-
zofskog fakulteta u Sarajevu, mr. sci. Majudinu Džudži, direktoru Centra ”V.
Nazor” i uredniku knjige, dr. sci. Redži Čauševiću.
Zahvaljujem direktorici Srednje škole za medicinske sestre-tehniča-
re, Jezero u Sarajevu, profesorici Mevlidi Dautbegović, i mojim kolegama iz
Škole, na organizaciji druge promocije knjige, 22.08.2005. godine.
Treća promocija knjige bila je u Udruženju oboljelih od DCP Kantona
Sarajevo, 31.08.2005. godine, na čeme se zahvaljujem roditeljima djece koji
su članovi Udruženja i predsjedniku Udruženja, istrajnom borcu za prava
ove populacije, gospodinu Nevenku Novotniju, dipl. pravniku.
XIV Druga strana života
Promotorice četvrte promocije knjige, direktorica Centra ”Los rosales”

u Mostaru, gospođa Jasna Rebac, mr. sci. Berima Hačam, psihologica i dr.
Slavica Ćorluka, neuropsihijatar i kolege i obitelji djece s DCP, učinili su da
14. septembar 2005. godine, koji sam provela u Centru ”Los rosales” u Mo-
staru, ostane nezaboravan i zato sam im zahvalna.
U septembru su bile još dvije promocije: 22. 09. u Bugojnu i 29. 09. u
Goraždu. U Bugojnu je organizator bilo Udruženje roditelja, građana i pri-
jatelja za pomoć djeci i omladini s posebnim potrebama ”Leptir”, sa svojom
predsjednicom, gospođom Biserkom Božić. Članovima ovog udruženja i
promotoricama, mr. sci. dr. Katici Nikolić, neuropsihijatrici i dr. Emini Rid-
žal, fizijatrici, zahvaljujem.
Organizatori promocije u Goraždu su bili Udruženje građana oboljelih
od DCP i distrofije BPK-a, sa predsjednicom Čulov Mirsadom i Ministarstvo
za socijalnu politiku, zdravstvo i izbjegla lica na čelu sa ministrom Uruč Na-
zifom. Njima i promotoricama, kolegicama, Fehmi Kovač, neuropsihijatrici i
Sabini Gušo, fizijatrici, ostajem zahvalna.
U organizaciji profesora s Umea univerziteta u Švedskoj, prof. dr. Bru-
ne Hagglofa, prof. dr. Bengta Lagerkvista i profesorice Lilijan Levin, 08. ok-
tobra 2005. godine, organizovan je Seminar u Sarajevu i 10 knjiga je otišlo u
Švedsku. Zahvaljujem im se za nesebičnost u prenošenju znanja studentima
Sarajevkog Univerziteta, iz cijele Bosne i Hercegovine, na postdiplomskom
studiju ”Dječije i adolescentne psihijatrije i psihologije”.
Kao učesnica prvog Seminara Medicinske Rehabilitacije na Weill-Cor-
nell Seminaru u Salzburgu, od 20.-26. novembra 2005. godine, uz prikaz
slučaja imala sam i prezentaciju knjige. Bila mi je velika čast da razmjenim
knjigu sa osnivačem fizikalne medicine i rehabilitacije u Njujorku, prof. dr.
Willibald-om Nagler-om.
Sedma promocija knjige je održana u Jajcu, 03. decembra 2005. na
Međunarodni dan osoba s onesposobljenjem. Za organizaciju i srdačnost
se iskreno zahvaljujem Udruženju roditelja djece s poteškoćama u učenju
”Naša djeca”, načelniku općine Jajce, dr. Nisvetu Hrnjiću i direktorici Centra
za socijalni rad Jajce, gospođi Indiri Mehić-Čejvan. Zahvaljujući tom druže-
nju, djevojci Katarini iz Jajca, stigla su ortopedska kolica iz Sarajeva, donacija
studenta Emira Ševe.
Osma promocija knjige i predavanje, bila je organizovana u Centru za
djecu i omladinu sa razvojnim poteškoćama ”Duga”, u Novom Travniku, 28.
janura 2006. godine. Zahvaljujem direktorici Centra, gospođi Malini Kvasi-
na, roditeljima i kolegama.
BOSNA I HERCEGOVINA I DJEČIJA CEREBRALNA PARALIZA XV
31.03.2006. u Novom Sadu, na poziv Fizijatrijske sekcije Društva fizija-

tara Vojvodine, održala sam predavanje i prikazala knjigu, na čeme najiskre-
nije zahvaljujem doc. dr. Aleksandri Mikov i prof. dr. Kosti Saviću. Nezabo-
ravan je bio susret sa doajenom fizikalne medicine i rehabilitacije, prof. dr.
Borisom Nedvidekom.
Sve promocije knjige, u svim gradovima, svojim prisustvom i podrš-
kom uljepšala je moja majka, Naima, čega ću se s ljubavlju sjećati uvijek. Sa
mojom majkom i Azrom Pejković, višom fizioterapeutkinjom, putovanja i
promocije knjige po Bosni i Hercegovini, bila su nezaboravna.
Posebno se zahvaljujem profesorici engleskog jezika, Ramziji Dolić na
prijevodima.
Primjeraka knjige više nije bilo, a ostao je veći broj poziva iz drugih
gradova, od kolega, roditelja i članova Udruženja. Zbog svega doživljenog na
putovanjima, s knjigom i ljudima željnim stručne podrške i prijateljske riječi,
ostala sam dužna napisati drugo prošireno izdanje. Danas to razdužujem i
zbog toga sam veoma sretna (Prilog br. 11: Acknowledgments).
Vaša doktorica Emira

BOSNA I HERCEGOVINA I DJEČIJA CEREBRALNA PARALIZA XVII
SADRŽAJ
Predgovor drugom izdanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . V

Predgovor prvom izdanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . VII
Uvod prvom izdanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . IX
Riječi zahvalnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . XIII
1. Bosna i Hercegovina i dječija cerebralna paraliza . . . . . 3
Registri oštećenja ranog dječijeg doba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4
Preventivne mjere . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5
Primarna prevencija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
Predbračna i genetska savjetovališta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
Antenatalna zaštita . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
Prenatalna psihologija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
Sekundarna prevencija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
Tercijarna prevencija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10
Ostvarivanje prava djece i adolescenata s onesposobljenjima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10
Multidisciplinarna podrška zajednice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12
Visoki troškovi habilitaciono-edukacionih programa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14
Savezi Udruženja osoba s dječijom cerebralnom paralizom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16
Zapošljavanje osoba s onesposobljenjima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17
Mreža institucija i udruženja u Kantonu Sarajevo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18
Udruženje oboljelih od dječije cerebralne paralize Kantona Sarajevo . . . . . . . . . 18
Udruženje građana, roditelja i prijatelja za pomoć
mentalno retardiranim osobama Kantona Sarajevo – ”Oaza” . . . . . . . . . . . . . . . . 20
Centar za obrazovanje, vaspitanje, radno osposobljavanje i zapošljavanje djece
s mentalnom retardacijom, autizmom i dječijom cerebralnom paralizom,
”Vladimir Nazor” – Sarajevo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu – Sarajevo . . . . . . . . . . . . . . . . . 21
Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju Sarajevo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21
Zavod za specijalno obrazovanje i vaspitanje djece, ”Mjedenica” – Sarajevo . . . 22
Škola za srednje stručno obrazovanje i radno osposobljavanje . . . . . . . . . . . . . . . 22
Centar za socijalni rad Kantona Sarajevo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22
2. DRUGA STRANA ŽIVOTA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27
Roditelji i rehabilitacioni tim . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27
Individualni rad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27
Kućno obrazovanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28
Radionice za roditelje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29
XVIII Druga strana života
Ljetne škole za roditelje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29

Roditelji i Zavodi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30
Druga strana života obitelji djece s poteškoćama u učenju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30
Edukacioni program za članove obitelji djece
Centra ”Vladimir Nazor” i osnovnih škola Kantona Sarajevo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34
Cilj istraživanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34
Multidisciplinarni pristup . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40
Struktura učesnika predavanja i radionica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41
Struktura članova obitelji – učesnika predavanja i radionica . . . . . . . . . . . . . . . . 41
Struktura nastavnog kadra osnovnih škola – učesnika predavanja i radionica . 41
Evaluacija uspjeha predavanja i radionica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42
Zaključci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42
3. DJEČIJA CEREBRALNA PARALIZA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47
Klasifikacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47
Istorijat . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48
Prevalenca cerebralne paralize . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49
Podjela cerebralne paralize . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50
Cerebralna paraliza kao hronično oboljenje dječije dobi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52
Studija: Uticaj prenatalnih etioloških faktora na poteškoće
u učenju djece i adolescenata s dječijom cerebralnom paralizom (DCP) . . . . . . . . . 53
Ciljevi istraživanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54
Značaj studije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55
Strukturalni intervju za roditelje djece i adolescenata
s dječijom cerebralnom paralizom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56
Polne i dobne karakteristike dječije cerebralne paralize . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58
Pubertet i adolescencija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60
Rezime Studije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63
4. ETIOLOŠKI FAKTORI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69
Prenatalni etiološki faktori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 70
Kongenitalne anomalije centralnog nervnog sistema . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72
Hydrocephalus . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73
Craniostenosis . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73
Microcephalus . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74
Vaskularne malformacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74
Višeplodne trudnoće . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74
Životna dob majke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79
Oboljenja u trudnoći . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81
Psihički poremećaji u trudnoći . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 82
Psihotrauma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83
Krvarenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84
Prijeteći pobačaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84
Hipertenzija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84
Malokrvnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84
Pušenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85
Placenta praevia . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87
BOSNA I HERCEGOVINA I DJEČIJA CEREBRALNA PARALIZA XIX
Žutica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87
Influenca / Grip . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88
Povraćanje tokom cijele trudnoće . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88
Lumbalgija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88
Korištenje medikamenata u toku trudnoće . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88
Infektivna oboljenja majke u toku trudnoće – TORCHS infekcije . . . . . . . . . . . . 89
Toksoplazmoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89
Rubeola . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90
Citomegalovirusna bolest . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90
Sifilis . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90
Fizički agensi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90
Traume . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91
Hemijski agensi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91
Fetal alcohol syndrom (FAS) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91
AIDS embriopatija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 92
Perinatalni etiološki faktori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 92
Porođajna trauma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 92
Porođajna asfiksija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93
Nedonesenost ploda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 94
Cistična leukomalacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 94
Kernicterus . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95
Rh-inkompatibilnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95
Postnatalni etiološki faktori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95
Udruženi etiološki faktori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96
5. POTEŠKOĆE U UČENJU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101
Prognoza DCP – Promjenjivost kliničke slike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101
Intelektualno onesposobljenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102
Motorno onesposobljenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108
Samostalan hod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109
Ortopedska kolica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109
Dječija ortopedska kolica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110
Operacije tetiva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110
Poremećaj senzorne integracije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111
Senzorna onesposobljenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112
Oštećenja vida/Visual Impairment . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112
Strabizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113
Oštećenje sluha . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 114
Dijete s epilepsijom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 116
Klasifikacija napada . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 116
Epilepsija i fizička aktivnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117
Vakcinacije i primjena drugih lijekova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118
Epilepsija i obdanište . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118
Poteškoće u učenju i epilepsija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118
Mogući problemi osoba s epilepsijom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121
Motorni problemi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121
Senzorni problemi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121
XX Druga strana života
Kognitivni problemi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121

Intrapersonalni problemi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122
Interpersonalni problemi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122
Briga o sebi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122
Radne aktivnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122
Slobodne aktivnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123
Tretman/menadžment . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123
Mjere opreza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123
Prognoza pacijenata s epilepsijom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 125
Komunikacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 125
Poremećaj govora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 126
Poremećaji pisanja i čitanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127
Poremećaj matematičkih sposobnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129
Poremećaji ponašanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129
6. Obrazovanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135
Predškolsko obrazovanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 137
Osnovno i srednješkolsko obrazovanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 142
Školski uspjeh . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147
7. ISKUSTVA IZ PRAKSE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155
Multiplo oštećenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155
Istorijat fizioterapije cerebralne paralize . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157
Značaj kućne fizikalne terapije u tretmanu multiplih oštećenja . . . . . . . . . . . . . . . . . 160
Primjena Frenkelovih vježbi koordinacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 165
Okupaciona terapija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171
Okupacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171
Okupaciona terapija spastične cerebralne paralize . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171
Problemi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171
Motorni problemi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171
Senzorni problemi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 172
Kognitivni problemi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 172
Intrapersonalni problemi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173
Interpersonalni problemi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173
Briga o sebi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173
Radne aktivnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173
Slobodne aktivnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173
Tretman/menadžment . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173
Mjere opreza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 176
Prognoze i ishod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 176
Muzikoterapija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 177
Peto metod – Vođeno učenje – Conductive education . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 179
PRILOZI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181
Evaluacioni listić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 183
EACH povelja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 184
Strukturirani intervju za roditelje djece i adolescenata
s dječijom cerebralnom paralizom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 186
BOSNA I HERCEGOVINA I DJEČIJA CEREBRALNA PARALIZA XXI
Structured interview for parents of children and adolescents with cerebral palsy . . 191
Procjena okoline/Environmental Assessment . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 196
Educational program for family with children who attend
Center ”Vladimir Nazor” and elementary schools of Canton Sarajevo . . . . . . . . . . . 205
Summary of the Study . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 206
Foreword to the new edition . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209
Foreword to the first edition . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 211
Introduction to the first edition . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 213
Acknowledgments . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217
Literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221
Indeks pojmova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 229
Biografija autorice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 235
The author’s biography . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 237
Extracts from the books reviews . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 239
Sanel Bajrović – VIII razred
1.
BOSNA I HERCEGOVINA
I DJEČIJA CEREBRALNA PARALIZA
Registri oštećenja ranog dječijeg doba
Preventivne mjere
Ostvarivanje prava djece s onesposobljenjem
Multidisciplinarna podrška zajednice
Visoki troškovi habilitaciono-edukacionih programa
Savezi Udruženja osoba s dječijom cerebralnom paralizom
Mreža institucija i udruženja u Kantonu Sarajevo

1.
Bosna i Hercegovina
i dječija cerebralna paraliza
Prioritetne potrebe za Bosnu i Hercegovinu su:

1. Registri oštećenja ranog dječijeg doba i Registar dječije cerebralne
paralize,
2. kontinuirane preventivne mjere za spriječavanje nastanka onespo-
sobljenja,
3. adekvatna i kontinuirana multidisciplinarna podrška zajednice za
sve nivoe obrazovanja djece i adolescenata s dječijom cerebralnom
paralizom,
4. odgovarajući programi profesionalne orjentacije i zapošljavanja,
kao i prateća zakonska podrška,
5. Savez Udruženja građana s dječijom cerebralnom paralizom na ni-
vou Federacije BiH, kao i na nivou Bosne i Hercegovine.
U Bosni i Hercegovini u većem broju redovnih osnovnih škola posto-
je odjeljenja za djecu s kombinovanim onesposobljenjima. Kao voditeljica
Radionica za roditelje djece s onesposobljenjima učestvovala sam u jedno-
godišnjem Projektu Ljekara svijeta Francuske, ”Podrška roditeljima djece s
posebnim potrebama u Bosni i Hercegovini”.
U deset osnovnih škola, iz deset gradova Bosne i Hercegovine, radi-
li smo sa 360 učenika ”specijalnih odjeljenja” (216 s lakim intelektualnim
onesposobljenjem i 144 s umjerenim intelektualnim onesposobljenjem), 200
roditelja i 24 učitelja.
Bile su obuhvaćene osnovne škole:
- ”Cazin II” u Cazinu,
- ”Vuk Stefanović Karadžić” u Doboju,
- ”Druga osnovna škola” u Hrasnici,
- ”Fahro Baščelija” u Goraždu,
- ”Sulejman Omerović Car” u Maglaju,
- ”Prva osnovna škola” u Banovićima”
- ”Muhsin Rizvić” u Fojnici,

- ”Prva osnovna škola” u Širokom Brijegu
- ”Nikola Tesla” u Prnjavoru i
- ”Vuk Stefanović Karadžić” u Višegradu.
U svakoj školi smo održali tri Radionice, od kojih je jedna bila zajed-
nička za roditelje i djecu. Iskustvo iz trideset Radionica za roditelje širom
Bosne i Hercegovine smatram dragocjenim. Učitelji i roditelji teže zajednič-
kom cilju da bi integracija njihove djece u školu i širu društvenu zajednicu
bila uspješna.
Registri oštećenja ranog dječijeg doba

U Bosni i Hercegovini trenutno ne postoji Registar urođenih anoma-
lija. Autorice bolnički bazirane studije ”Bosanski registar urođenih anomali-
ja”, S. Mesihović-Dinarević i S. Kurtagić (2001), navode da je cilj ove studije
usmjerenje ka populaciji s ciljem implementacije i monitoringa efekta pla-
niranih intervencija. Studija je ograničena na nekoliko osnovnih defekata.
Ovaj pristup ima za cilj uspostavljanje mreže između Ginekološko-akušerske
klinike i ostalih klinika Kliničkog Univerzitetskog centra u Sarajevu s Cen-
tralnim registrom. Aktivnost ove mreže kasnije može biti intenzivirana na
listu s većim brojem kompleksnijih defekata.
Za praćenje dječije cerebralne paralize u 14 centara 8 evropskih zema-
lja formirana je 1998. godine mreža Registara. Cilj mreže, Nadzor cerebralne
paralize u Evropi (Surveillance of Cerebral Palsy in Europe – SCPE), je bio da
razvije centralnu bazu podataka o djeci s cerebralnom paralizom u namjeri
da prati tendenciju porođajne težine – specifičnih stopa, da pruži informacije
za službe planiranja i da pruži okosnicu istraživanja za saradnike. Slučajevi
koje su istraživali saradnici mreže SCPE su iz populacije 3,3 miliona živoro-
đenih i to je najveća baza podataka djece s cerebralnom paralizom na svijetu
(Johnson A. 2002).
Oksfordski Registar oštećenja ranog dječijeg doba (Oxford Register of
Early Childhood Impairments – ORECI) sakuplja podatke o djeci s cerebral-
nom paralizom i/ili gubitkom vida i/ili senzoneuralnim gubitkom sluha, iz
raznih izvora.
Surman G. i saradnici (2003) navode da se potvrđivanje dječije cere-
bralne paralize smatra kompletnim samo kada dijete postigne uzrast od 5
godina. Uključivanje u Registar prati komplet specijalističkih upitnika o sta-
nju djeteta u trećoj i petoj godini. Ni jedno dijete se ne uključuje u Registar
kao slučaj s dječijom cerebralnom paralizom prije starosti od 1 godine. Ne-
koliko djece su ušli u Registar poslije pete godine, obično oni s veoma blagim
motornim onesposobljenjem.
U Republici Hrvatskoj, Hrvatski Savez udruga cerebralne i dječije pa-
ralize bio je inicijator osnivanja Registra osoba s cerebralnom paralizom koji
je dostupan na njihovom Web sajtu. Implementacija tog programa je zapo-
čela 2000. godine na području cijele Republike Hrvatske. Do sada je učinjen
upitnik i kompjuterski program registracije osoba s dječijom cerebralnom
paralizom (Web: www.hsucdp.hr)
Preventivne mjere
Svjetska zdravstvena organizacija je u podacima iz 2004. godine istakla
da svake minute, jedna majka umre od komplikacija u trudnoći ili na po-
rođaju. To znači da 1400 majki umre svaki dan. Više od pola miliona majki
umre svake godine. Globalno, na svako dvoje ljudi koji poginu u saobraćaj-
nim nesrećama, umre jedna majka i 20 djece od uzroka koji su mogli biti
spriječeni i tretirani.
Po podacima Svjetske zdravstvene organizacije iz 2005. godine, svake
minute umre 20 djece mlađe od 5 godina. To znači da 30 000 djece umre
svaki dan i 10,6 miliona djece svake godine. Novorođenčad u prvom mjese-
cu života su pod najvećim rizikom. Blizu 4 miliona novorođenčadi je među
svom djecom koja umru u toku godine.
Oko 99 % smrti majki i djece ispod 5 godina su pojava u slabo i srednje
razvijenim zemljama, posebno u Afričkoj Sahari i Južnoj Aziji. U svakoj ze-
mlji, najvjerovatnije umiru majke i djeca najsiromašnijih porodica (Victora
et al. 2003; Graham et al. 2004).
70 % od svih smrti majki su prouzrokovane od 5 faktora: hemoragija
(24 %), infekcija (15 %), ilegalni pobačaji (13 %), visoki pritisak (12 %) i pro-
duženi porođaj (8 %). I pored toga, siromaštvo, socijalno isključenje, nizak
stepen obrazovanja i nasilje nad ženama su snažno naznačeni uzroci smrti
majki i onesposobljenja. Žene koje su postale trudnice veoma mlade, koje
su rađale mnogo puta, koje pate od infektivnih bolesti kao što su malarija,
tuberkuloza i AIDS i koje su pothranjene i anemične, veća je vjerovatnoća da
će umrijeti.
Prema Bošnjak V. (1998), Minhenska funkcionalna razvojna dijagno-
stika u prvoj godini života prikladna je metoda probira za izdvajanje 10 %
djece koja odstupaju u psihomotornom razvoju i u kojih je potrebno učiniti
detaljniju dijagnostiku. Procjenom pojedinih razvojnih funkcija (stajanja,
hodanja, puzanja, sjedenja, hvatanja, zamjećivanja, govora, razumjevanja
govora, društvenosti) u okviru ukupnog psihomotornog razvoja dojenčeta

moguće je uočiti vodeće odstupanje i tako pretpostaviti uzrok (npr. u djece
koja će kasnije razviti cerebralnu paralizu najviše odstupa razvoj motoričkih
funkcija).
Tema IV sastanka Neuropedijatrijske sekcije u Sarajevu, u maju 2002.
godine, bila je ”Dijagnostički pristup ranom otkrivanju neurorazvojnih od-
stupanja u djece”. Bošnjak V. navodi da se metode probira neurorazvojnih
odstupanja zasnivaju na Denver testu i Minhenskoj funkcionalnoj razvojnoj
dijagnostici. UZ, CT i MRI čine 1 % dijagnostike ranog otkrivanja neurološ-
kih poremećaja u djece, 10-15 % su elektrofiziološke pretrage, 10-15 % čini
praćenje neurorizične djece i ostalo su metode probira djece s neurorazvoj-
nim odstupanjaima.
Prahbhjot M. (2002) je u istraživanju uloge roditelja u evaluaciji ra-
zvojnog statusa i otkrivanju razvojnog zaostajanja u male djece koristio stan-
dardizirani upitnik Evaluacije roditelja razvojnog statusa (PEDS). U namjeri
da tačnije procjeni roditeljsku zabrinutost u otkrivanju razvojnog zaostaja-
nja, grupu od 79 djece uzrasta od 2-5 godina, podijelio na grupu s IQ ispod
70 (13 = 16,5 %) i iznad 70 (66 = 83,5 %). Rezultati ovog istraživanja su
otkrili da roditelji djece s razvojnim zaostajanjem često ne ističu globalnu
kognitivnu zabrinutost, već socijalnu, motoričku, ponašajnu, medicinsku i
ekspresivno jezičku. Zaključio je da se PEDS (Parents Evaluation of Deve-
lopmental Status) može koristiti kao instrument za početni skrining u pedi-
jatrijskoj primarnoj zdravstvenoj zaštiti da bi se otkrila ona djeca za koju je
potreban precizniji skrining.
U periodu 10. 2002. - 03. 2003. održan je niz sastanaka, okruglih sto-
lova stručnjaka, na temu potrebe za prevencijom, te ranim otkrivanjem i
tretmanom razvojnih poremećaja, u okviru projekta ”Sistemsko provođenje
u praksi Zakona o zdravstvenoj zaštiti, ranom otkrivanju, dijagnosticiranju
i tretmanu djece s poteškoćama u razvoju na području Kantona Sarajevo”.
Jednoglasna poruka svih ovih skupova je bila da je neophodno stvoriti u
praksi primjenjiv model prevencije, ranog otkrivanja i tretmana razvojnih i
senzornih poremećaja, te njihovog implementiranja u vidu zakonskog akta
koji bi obavezivao državne strukture, institucije i pojedince. Na ovaj način bi
bila riješena pitanja finansiranja ovog, za državu vrlo bitnog aspekta javnog
zdravstva. Naime, naša država je suočena s visokim troškovima koje iziskuje
njega osoba s poremećajima razvoja.
V. Daneš (2002) ističe stav da se populacija u razvoju koja se našla u
ratnim prilikama, bez obzira da li pokazuje promjene na psihičkom planu ili
ne, smatra psihotraumatiziranom. Djeca koja su rođena poslije rata ne mogu
se izuzeti iz doživljaja psihotraume, jer su to djeca traumatiziranih roditelja.

Novija znanstvena saznanja su potvrdila povezanost psihičkih poremećaja u
odraslom dobu s osobenostima psihosocijalnog razvoja u djetinjstvu. Prema
statističkim podacima Federalnog zavoda za statistiku na dan 31. 12. 2000.
u Federaciji je bilo 670 000 lica u dobi od 0-19 godina. Za Republiku Srpsku
ovi podaci nisu bili dostupni, ali se preračunom na osnovu pokazatelja iz
1990. može pretpostaviti da se tamo nalazi oko 400 000 lica.
Možemo diskutovati o medicinskim, društvenim i edukacionim aspek-
tima prevencije. Medicinske preventivne mjere treba voditi kao primarnu,
sekundarnu i tercijarnu prevenciju.
Primarna prevencija
Primarna prevencija obuhvata sve mjere koje su usmjerene na suzbija-
nje djelovanja ili ublažavanja dejstva riziko faktora, koji dovode do oštećenja
mozga ili ga predisponiraju:
- predbračna i genetska savjetovališta
- prenatalna njega i zaštita trudnica (antenatalna zaštita)
- prenatalna psihologija
- ginekološko-akušerska njega
- neonatalna i pedijatrijaska zaštita i zbrinjavanje
- zdravstveno prosvjećivanje u vezi s prevencijom dječije cerebralne
paralize
Predbračna i genetska savjetovališta

Genetsko savjetovanje bi omogućulo roditeljima da se reducira inci-
denca ozbiljnih razvojnih poremećaja, davanjem savjeta o tipu nasljeđivanja
ili porodičnog poremećaja. Procijeniti rizik za pojedine roditelje prije začeća
može biti vrlo teško, a po nekima i neetički. Etička pitanja postoje i oko pred-
laganja abortusa. Glynis M. (1992) ističe da se oni koji odobravaju abortus
zahvaćenog fetusa slažu da je to dobrobit za ženu i njenu porodicu. Društvo
eliminisanjem izvjesnih gena reducira finansijski teret njege takvog bolesni-
ka, i da fetus ima pravo da se rodi zdrav.
Postoje i drugačija viđenja. Mnogi roditelji djece s poteškoćama u uče-
nju navode da su takva djeca pomogla njima i njihovim porodicama, npr.
učenjem njege, strpljivosti i empatije.
Antenatalna zaštita
Antenatalna zaštita podrazumjeva zdravstvenu zaštitu trudnice i ploda
tokom trudnoće. Osnovni zadaci antenatalne zaštite su:
- čuvanje zdravlja trudnice tokom cijele trudnoće,
- kontinuirano praćenje ploda i njegovog razvoja,
- što ranije prepoznavanje nepravilnosti trudnoće.
U mnogim zemljama trudnice se mogu testirati na antitjela protiv ru-
beole i vakcinisati nakon porođaja da se spriječi naknadna infekcija i ošteće-
nje ploda u narednim trudnoćama. Glynis M. (1992) navodi da se u nekim
zemljama, npr SAD-u djeca vakcinišu protiv rubeole. U Velikoj Britaniji,
univerzalni programi imunizacije za tinejdžerke počeli su 1970. godine, s
ciljem eliminacije rubeolarne embriopatije.
Rutinske krvne analize za trudnice na zapadu, već godinama uključuju
test na infekciju sifilisom i rezus antitjela, jer je već odavno poznato kako i
jedno i drugo nosi potencijalni rizik za fetus. Glynis M. (1992) dalje navodi
da se mogu koristiti rutinski krvni testovi za otkrivanje defekata neuralne
tube kod fetusa, jer visok nivo alfa fetoproteina u majčinom serumu korelira
s otvorenim defektom.
Rutinski ultrazvučni pregled omogućava procjenu gestacione dobi i
koristi se zajedno sa alfa fetoproteinom za detekciju ”rizičnih majki”. Amni-
ocenteza omogućuje tačnu dijagnozu. Npr. majčine godine, nizak nivo alfa
fetoproteina u serumu majke i koncentracija estriola mogu pomoći u pro-
cjeni rizika od Sy. L. Down kod fetusa i omogućiti selektivnu amniocentezu
(Glynis M. 1992).
Antenatalna zaštita kod nas, se sprovodi u dispanzerima za žene sa
savjetovalištem za trudnice, te djelovanjem patronažne službe.
Iz dobijenih rezultata studije antenatalne zaštite i perinatalnog mor-
taliteta u općini Bužim, u periodu 1993-1997. godine, Z. Dizdarević (1999)
je uočila da je antenatalna zaštita na području općine Bužim veoma slaba i
upadljivo insuficijentna. U pomenutom petogodišnjem periodu od ukupnog
broja 2070 poroda bilo je čak 538 ili 26 % trudnica koje se u toku trudnoće
nisu nikako pregledale.
U istraživanju uticaja prenatalnih etioloških faktora na poteškoće u
učenju djece i adolescenata s cerebralnom paralizom, u Kantonu Sarajevo,
E. Švraka (2004) iznosi da od ukupnog uzorka od 80 ispitanica, 12 trudnica
(15 %) nisu uopšte kontrolisale trudnoću, a 18 (22,5 %) trudnica nisu nikad
uradile ultrazvučnu dijagnostiku, što je ukupno 30 (37,5 %) trudnica bez
adekvatne antenatalne zaštite.
U podgrupi od 30 ispitanica s oboljenjima u trudnoći, bez odgovaraju-

će antenatalne zaštite bilo je 11 (36,7 %) trudnica: 4 (13,33 %) trudnice nisu
uopšte kontrolisale trudnoću, a 7 (23,33 %) nisu nikada uradile ultrazvučnu
kontrolu.
U podgrupi od 50 ispitanica bez oboljenja u trudnoći, bez odgovara-
juće antenatalne zaštite bilo je 19 (38 %) trudnica: 8 trudnica (16 %) nisu
uopšte kontrolisale trudnoću, a 11 (22 %) nisu nikada uradile ultrazvučnu
kontrolu.
U antenatalnoj zaštiti neophodno je obuhvatiti sve trudnice s najma-
nje šest pregleda u toku trudnoće, zaključuje Z. Dizdarević. Vrlo važnu ulo-
gu treba da odigraju ljekari opšte i obiteljske medicine u svim sektorskim
zdravstvenim stanicama i u odgovarajućim zdravstvenim savjetovalištima za
trudnice. Njihova je uloga u ranoj trijaži rizičnih trudnoća, te u redovnom
nadzoru zdravih trudnica. Svakako da nadzor ugroženih trudnoća pripada
specijalisti ginekologu.
Prenatalna psihologija
Prenatalna psihologija proučava prve obrise psihičkog života koji se
javljaju još in utero. Danas je poznato da je život djeteta in utero satkan od
prvih doživljavanja kinestetičkih, taktilnih, slušnih i vestibularnih iskustava.
Prema Ćordić A. i sar. (1999), posebnu temu istraživanja u toj oblasti čine
odnosi krvotoka djeteta i majke i njihov uzajamni uticaj, i to naročito uticaj
majke na formiranje osjećajnosti djeteta.
Sekundarna prevencija
Sekundarna prevencija obuhvata sljedeće mjere:
- što ranije otkrivanje i prijavljivanje
- registrovanje i evidenciju
- kontinuirano praćenje psihomotornog razvoja djeteta
- dobro razrađen plan i program medicinske habilitacije
- primjenu metoda fizikalne terapije, posebno kineziterapije
- primjenu ortoza
- simptomatsko liječenje
- kategorizaciju
- edukaciju i specijalno obrazovanje i
- profesionalnu i socijalnu habilitaciju.
10 Druga strana života
Tercijarna prevencija
Tercijarna prevencija obuhvata:
- zbrinjavanje nerehabilitovanih osoba u posebne ustanove zbog so-
cijalnih indikacija, teže mentalne retardacije ili teških fizičkih ošte-
ćenja,
- integrisanje osoba s dječijom cerebralnom paralizom u prirodnu
društvenu sredinu.
Potrebno je uključiti savremeni menadžment dječije cerebralne parali-
ze u smislu poboljšanja na svim nivoima zdravstvene zaštite, a ne samo tre-
tman u smislu izliječenja.
Ostvarivanje prava djece i adolescenata

s onesposobljenjima
Konvencija o pravima djeteta je usvojena od Generalne skupštine Uje-
dinjenih nacija 20. novembra 1989. godine, a stupila je na snagu 02. septem-
bra 1990, brže od bilo koje druge konvencije o ljudskim pravima.
Član 23. (Stav 1 i stav 4) Konvencije o pravima djeteta glasi:

Stav 1.
Države potpisnice priznaju da mentalno ili fizički onesposobljeno dije-
te treba da uživa pun i pristojan život, u uslovima koji obezbjeđuju dostojan-
stvo, potiču samopouzdanje i olakšavaju aktivno dječije učešće u zajednici.
Stav 4.
Države potpisnice će unaprijeđivati, u duhu međunarodne saradnje,
razmjenu odgovarajućih informacija na polju preventivne zdravstvene za-
štite i medicinskog, psihološkog i funkcionalnog liječenja onesposobljenog
djeteta, uključujući širenje informacija kao i pristup metodama rehabilitaci-
je, obrazovanju i službama profesionalne orjentacije, s ciljem da se omogući
državama potpisnicama da poboljšaju svoje mogućnosti i stručnost i da pro-
šire svoje iskustvo u tim područjima. U tom pogledu posebno će se uzimati
u obzir potrebe zemalja u razvoju.
Najveći skup svjetskih vođa u istoriji okupio se u Ujedinjenim nacijama
29. i 30. septembra 1990. na Svjetskom skupu na vrhu za djecu. Predvođen 71
šefom država i vlada i 88 drugih visokih funkcionera, uglavnom ministara,
svjetski skup na vrhu usvojio je Deklaraciju o preživljavanju, zaštiti i razvoju
djece (Djeca prije svega. 1990).
BOSNA I HERCEGOVINA I DJEČIJA CEREBRALNA PARALIZA 11
Standardna pravila za izjednačavanje mogućnosti za osobe s onespo-

sobljenjem (The Standard Rules on the Equalization of Opportunities for
Persons with Disabilities) usvojila je Generalna skupština Ujedinjenih nacija
na svom 48. zasjedanju, 20. decembra 1993. godine. Standardna pravila su
usvojena u Bosni i Hercegovini krajem 2003. godine, deset godina kasnije.
Iz područja ostvarivanja ravnopravnosti, kao dijela Standardnih pravi-
la, Pravilo 6 se odnosi na odgoj i obrazovanje:
”Države treba da priznaju načelo jednakih mogućnosti odgoja i obra-
zovanja u osnovnim, srednjim i visokim školama djeci, omladini i odraslim
osobama s onesposobljenjem, u integriranim uslovima. Moraju se pobrinuti
da školovanje osoba s onesposobljenjem bude integralni dio opšteg školskog
sistema” (Standardna pravila za izjednačavanje mogućnosti za osobe s inva-
liditetom. 1999).
Međunarodna organizacija osoba s onesposobljenjem (DPI) ima čla-
nice iz više od 120 zemalja, a kao konsultantska stručna organizacija utiče
na kreiranje politike Ujedinjenih nacija koja se odnose na osobe s onesposo-
bljenjem.
Tokom Dekade osoba s onesposobljenjem (1983-1992) i perioda na-
kon toga razvijeni su mnogobrojni međunarodni i nacionalni standardi za
kreiranje politika prema osobama s onesposobljenjem čijom primjenom bi
se osiguralo njihovo uključivanje u život društva i spriječili svi oblici diskri-
minacije.
Kako bi osnažili vrijednosti koje se tokom 2003. godine žele promovi-
sati, predstavnici organizacija osoba s onesposobljenjem iz zemalja Evropske
Unije su u martu 2002. godine na kongresu u Madridu usvojili Madridsku
Deklaraciju. Ovaj dokument je svojevrstan putokaz svim onima koji tokom
2003. Evropske godine osoba s onesposobljenjem žele preduzimati aktivno-
sti u cilju promjene odnosa društva prema osobama s onesposobljenjem.
2004. proglašena je Godinom djece koja mucaju (International Year Of
the Child Who Stutters), a 2005. je Godina zaštite zdravlja majke i djeteta.
U maju 2006. godine zemlje članice Evropske unije usvojile su Odluku
Evropskog parlamenta i Vijeća da se 2007 godina proglasi Godinom jedna-
kih mogućnosti za sve. Cilj Evropske godine jednakih mogućnosti za sve je
da se podigne svjesnost zajednice o prednostima pravednog društva i druš-
tva baziranog na solidarnosti.
Aktivnosti tokom godine će se bazirati na 4 ključne teme:
• Prava – Podizanje svjesnosti o pravima na jednakost i nediskrimi-
naciju i o problemu višestruke diskriminacije.
• Predstavljanje – Poticanje rasprave o načinima povećavanja učešća

grupa koje su žrtve diskriminacije u društvo i o uravnoteženom
učešću muškaraca i žena.
• Priznavanje – Provođenje i slavljenje različitosti i ravnopravnosti.
• Poštovanje – Promovisanje povezanijeg društva.
Godina će biti obilježena stotinama različitih aktivnosti koje će se od-
vijati u cijeloj Evropskoj uniji, na lokalnom, državnom i regionalnom nivou.
Nekoliko je aktivnosti koje će se zajednički odvijati u svim državama Evrop-
ske unije, a one uključuju:
1. ”Samit jednakosti” na kojem će se ministri, socijalni partneri i ne-
vladine organizacije sastati po prvi put da razmatraju teme koje se
tiču jednakih mogućnosti i nediskriminacije.
2. Novo istraživanje koje bi pokazalo stavove Evropljana prema diskri-
minaciji.
3. Panevropsku kampanju o evropskim antidiskriminativnim politi-
kama i zakonodavstvu (Zahirović S. 2006).
Multidisciplinarna podrška zajednice

Djeca s posebnim potrebama su vrlo široka kategorija koja obuhvata
djecu sa smetnjama u mentalnom razvoju i poteškoćama u učenju, s jedne
strane i visoko talentiranu djecu, odnosno djecu povratnika kojima je po-
trebna neka vrsta modificirane nastave da bi se prilagodila sistemu u BiH, s
druge strane.
Ideje o inkluziji učenika s posebnim potrebama u redovna odjeljenja
pojavile su se u Sjevernoj Americi sredinom 80-ih, kada su Kanadske pro-
vincije počele razvijati programe koji su bili usmjereni na inkluziju sve djece.
Pojam inkluzivnog obrazovanja je uveden u UK 90-ih godina, s organizira-
njem godišnje konferencije o inkluziji (DUGA. 2006).
Prema Pećanac M. (2003) pravo marginalnih grupa na jednako učešće
u svim aspektima društva i osnovno pravo svakog djeteta na obrazovanje su
zagarantirani Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima iz 1948. godi-
ne. Takođe, prema članu 2. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djete-
ta, sva djeca imaju pravo na obrazovanje.
Inkluzivno vaspitanje i obrazovanje zahtijevaju i promjene sredine,
promjenu stava učesnika u odgojno obrazovnom procesu od realizacije po-
sebnih odgojno-obrazovnih potreba djece, do oblikovanja takvog odgojno-
obrazovnog sistema gdje se otklanjaju prepreke koje onemogućavaju opti-
malni razvoj potencijala sve djece, pa i onih s posebnim odgojno-obrazov-

nim potrebama (DUGA. 2006).
Prema Pospiš M. (2000), od inkluzije očekujemo pristup pojedincu od
strane društva, koje uzima u obzir sve njegove različitosti, očuvanja i unapre-
đenja njegovog tjelesnog i duševnog zdravlja, za optimalnu moguću funkci-
ju, na svim osobnim i društvenim nivoima.
U izvještaju o humanom razvoju, Mladi 2000. godine, 53 % omladine
obuhvaćene anketnim istraživanjem je izjavilo da postojeći nastavni plano-
vi i programi ne odgovaraju djeci s posebnim potrebama. M. Pećanac dalje
navodi da je u izvještaju takođe naglašen nedostatak zakonskih smjernica
za ovu široku kategoriju učenika. 2003. godine, 50 % omladine obuhvaćene
anketnim istraživanjem je u potpunosti podržalo ideju da djeca s posebnim
potrebama budu uključena u redovnu nastavu, dok 38 % podržava ideju dje-
limično. Podaci iz 2000. i 2003. godine su konzistentni i ispitanici podržavaju
ideju inkluzivnog obrazovanja za koje smatraju da je prijeko potrebno.
Preduslovi za realizaciju inkluzivnog obrazovanja:
• Učešće učenika u procesu donošenja odluka.
• Pozitivni stav o mogućnostima učenja svih učenika.
• Znanje nastavnika o posebnim potrebama.
• Vješta upotreba specifičnih metoda instrukcije.
• Podrška roditeljima i nastavnicima.
Cilj inkluzije nije da se svako dijete uključi u redovne škole, bez obzira
na vrstu posebnih potreba, nego, da se svakom djetetu omogući učestvova-
nje u aktivnostima i iskustvima koje dijete dobija kroz redovno školovanje
(DUGA. 2006).
Inkluzija ne znači da će biti izbrisan hendikep, već uklapanje u društvo
tako da do maksimuma dođu do izražaja sposobnosti i da je kvaliteta življe-
nja dostojna ljudskih prava. Udaljavajući osobu s hendikepom iz njegove bli-
ske sredine (obitelji, škole, susjedstva, ulice) odvojili smo je od mogućnosti
da raste i živi kao i drugi ljudi.
Reforma obrazovanja za Bosnu i Hercegovinu donesena 21. 11. 2002.
godine, u Obećanju 1 u oblasti obrazovanja građanima obećava sljedeće:
… ”Osigurat ćemo uključivanje djece s posebnim potrebama u posto-
jeći obrazovni sistem, na svim nivoima sistema obrazovanja”.
Visoki troškovi habilitaciono-edukacionih

programa
Dobro zdravlje djeteta je imperativ za ekonomski i socijalni napredak
(Svjetska banka, 1993). Procjenjeno je da se za svaki dolar investiran u zdrav-
lje djeteta, vraća sedam dolara kroz smanjen utrošak na socijalno osiguranje i
povećanu produktivnost mladih ljudi i odraslih (Svjetska banka, 1996). Kada
je dijete bolesno ili umre, oštećeni su i djetetova porodica i društvo. Češće
razboljevanje i pothranjenost negativno utiču na kognitivni razvoj, razvoj
tijela i snagu djece. Ovo smanjuje krajnji uspjeh u obrazovanju, isto kao i
produktivnost i sposobnost rada u kasnijem životu.
Bosna i Hercegovina nizom društvenih reformi želi poboljšati standard
svojih građana, a usklađivanjem standarda sa standardima koji se primje-
njuju u zemljama Evropske Unije želi ubrzati proces pridruživanja zajednici
razvijenih Evropskih zemalja. Ove ciljeve neće biti moguće postići bez osigu-
ravanja humanijeg odnosa prema osobama s onesposobljenjem i razvijanja
službi koje bi osigurale njihovo uključivanje u aktivnosti bosanskohercego-
vačkog društva, navodi se u Madridskoj deklaraciji 2003.
Hadžibegić (1998) iznosi nepotpune podatke Ureda za socijalnu i
dječiju zaštitu Federalnog ministarstva socijalne politike, raseljenih osoba i
izbjeglica, da je na području FBiH evidentirano (stanje 30.06.1997. godine)
4079 odraslih osoba s psihičkom zaostalošću i 1699 osoba s kombinovanim
smetnjama, 1778 djece ometene u psihičkom razvoju i 702 s kombinovanim
smetnjama.
Ministarstvo za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kanto-
na Sarajevo po osnovu zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata
i zaštiti porodice sa djecom (”Službene novine Kantona Sarajevo”, br. 16/02
i 8/03) u okviru svoje mogućnosti finansijski pomaže i prati rad invalidskih
Udruženja Kantona Sarajevo.
Specijalne škole i specijalni razredi, pri redovnim školama, su obično
skuplji, jer lični dohodak nastavnika čini veliki procenat izdataka, a učenika
je za oko tri četvrtine manje u specijalnim razredima. Dileme nastaju ako
se inkluzija shvati kao ”ušteda novca”. U tom slučaju se veoma brzo može
dogoditi da se jave zvanični i opravdani protivnici inkluzivnog odgoja i obra-
zovanja, poput Kauffmana u Americi (1989), koji je iznio svoje žestoko pro-
tivljenje obrazovnoj politici inkluzije kao ”politika vođena nerealnim očeki-
vanjima za uštedom novca” (DUGA. 2006).
Biber Anesa – VIII razred

Savezi Udruženja osoba

s dječijom cerebralnom paralizom
Veliku ulogu na svim nivoima ostvarivanja prava osoba s onesposo-
bljenjem imaju Udruženja građana na kantonalnom, federalnom i državnom
nivou.
Registracija Udruženja oboljelih od dječije cerebralne paralize Kantona
Sarajevo, na Federalnom nivou zavisi od registrovanog broja Udruženja na
Kantonalnom nivou. Po zakonu o udruživanju građana na nivou Federacije,
potrebna su tri registrovana Udruženja na nivou Kantona, da bi se podnio
zahtjev za registraciju Federalnog Udruženja. Za sada postoje dva Udruženja
registrovana na Kantonalnom nivou: Sarajevski i Goraždanski, a u Bihaću i
Živinicama su u proceduri registracije.
Udruženje građana oboljelih od cerebralne dječije paralize i distrofije
djeluje na području Bosansko-podrinjskog Kantona Goražde, postoji i radi
od maja 1996. Osnovni problem koji navode članovi ovog Udruženja je ne-
mogućnost samostalnog zapošljavanja i zarade sredstava za život i opstanak.
Zatim, većina članova se susreće s problemima u školovanju, društvenoj par-
ticipaciji i socijalizaciji, što zbog posebnih potreba, što zbog nerazumjevanja
društva u cjelini. Njihova je želja da se što prije osnuje Savez Udruženja cere-
bralne paralize na nivou Federacije BiH, a kasnije i Bosne i Hercegovine.
Na teritoriji ex Jugoslavije u Sloveniji postoji Savez Udruženja cere-
bralne paralize, Zveza društev za cerebralno paralizo Slovenije, ”Sonček”, u
Ljubljani, koji je organizovan u 14 regijskih društava sa cerebralnom parali-
zom. ”Sonček” ima oko 4 000 članova: djece, omladine i odraslih s cerebral-
nom paralizom i drugim onesposobljenjima, njihovih rođaka, profesionalaca
i volontera. Savez ima Dnevne centre za njegu, obrazovanje i treninge djece,
omladine i odraslih s onsposobljenjima u 10 gradova Slovenije. Slovenački
Savez Udruženja cerebralne paralize sarađuje s Udruženjem oboljelih od dje-
čije cerebralne paralize Kantona Sarajevo.
U Republici Hrvatskoj aktivno djeluje Hrvatski savez udruga cerebral-
ne i dječije paralize koji obuhvata 32 udruženja širom Hrvatske. Hrvatski
savez udruga cerebralne i dječije paralize bio je inicijator osnivanja Registra
neurorizične djece u RH. Zajedno s Međunarodnim društvom cerebralne
paralize, Hrvatski savez udruga cerebralne i dječije paralize bio je organiza-
tor Međunarodnog kongresa o cerebralnoj paralizi od 30.09. – 02.10.2004. u
Puli (www.hsucdp.hr).
Habilitacione programe koji se odvijaju u Zavodu za cerebralnu parali-
zu i razvojnu neurologiju u Beogradu pomažu organizacije koje se angažuju
na problemima osoba s dječijom cerebralnom paralizom u Srbiji, Savez za

cerebralnu i dečiju paralizu Srbije i Zajednica prijatelja Zavoda za cerebralnu
paralizu i razvojnu neurologiju ”Za srećniju budućnost hendikepiranog de-
teta” (Savić A. i Radivojević D. 1997).
Prema Medical College of Wisconsin, (2003) Ujedinjena udruženja ce-
rebralne paralize (The United Cerebral Palsy Associations) procjenjuju da
više od 500 000 Amerikanaca ima cerebralnu paralizu.
Procjenjuje se da širom svijeta oko 15 miliona ljudi ima dječiju cere-
bralnu paralizu i vrijeme je za razgovor između stručnjaka, roditelja i osoba s
dječijom cerebralnom paralizom o njihovim posebnim problemima i potre-
bama (Hrvatski savez Udruga cerebralne i dječije paralize. 2004).
Zapošljavanje osoba s onesposobljenjima

Osobe s onesposobljenjem se teško zapošljavaju zbog predrasuda u
društvu. Pri javljanju na konkurs rukovodstvo firmi se teško odlučuje da ih
angažuje. Ta pitanja treba adekvatno zakonski regulisati. N. Novotni (2004)
ukazuje na primjer zapadnih zemalja gdje su firme oslobađanjem od dijela
poreza stimulirane za zapošljavanje osoba s onesposobljenjem.
Wheless W. J. (2004) ističe veliki značaj zaštite prava osoba s epilepsi-
jom i cerebralnom paralizom na zapošljavanje i jednake mogućnosti u druš-
tvu. U 1990. Dokument Amerikanaca s onesposobljenjima (the Americans
with Disabilities Act) je proveo zaštitu ljudi s onesposobljenjima od diskri-
minacije u zapošljavanju, javnom prilagođavanju, transportu, telekomunika-
cijama i drugim poljima.
U toku 2006. godine u Srbiji je učinjen izvjestan pomak u unapređenju
procesa zapošljavanja, donošenjem Zakona o zapošljavanju i rehabilitaciji
osoba s invaliditetom. Ovim Zakonom država je obavezala poslodavce da u
određenom procentu (3-5 %) zaposle osobe ometene u razvoju uz subven-
cije kao što su: oslobađanje od plaćanja dijela poreza, materijalna podrška
za opremanje radnog mjesta, isplata mjesečnih zarada i dr. Ovakav model
zapošljavanja u praksi ima niz nedostataka. Najcjelishodniji model bi bio
zapošljavanje uz podršku. On predpostavlja zapošljavanje u radnim orga-
nizacijama u kojima rade i osobe bez onesposobljenja, ali uz kontinuiranu
superviziju stručnjaka. Primjenom ovog modela, pored ostalih prednosti,
značajno se eliminiše i efekat segregacije i stigmatizacije osoba s intelektual-
nim onesposobljenjem, koji je inače veoma izražen prilikom drugih oblika
zapošljavanja (Kaljača S. 2007).
Mreža institucija i udruženja u Kantonu Sarajevo

U Kantonu Sarajevo postoji veći broj zdravstvenih i obrazovnih In-
stitucija koje se bave habilitacijom, rehabilitacijom i obrazovanjem djece i
adolescenata s onesposobljenjima, ali ne postoji jedinstvena baza podataka
o osobama s onesposobljenjima, kao i s dječijom cerebralnom paralizom.
To je najvažniji razlog koji je otežavao i usporavao uključivanje djece i ado-
lescenata s dječijom cerebralnom paralizom starosti između 6 i 20 godina u
istraživanje o uticaju prenatalnih etioloških faktora na poteškoće u učenju
djece i adolescenata s cerebralnom paralizom.
Prema podacima Federalnog Zavoda za statistiku u Kantonu Sarajevo tre-
nutno živi 401687 stanovnika, od toga 172528 u dobi od 0-20 godina. Na osnovu
ovih podataka i uzorka u Studiji uticaja prenatalnih etioloških faktora na poteškoće
u učenju djece i adolescenata s cerebralnom paralizom, prevalenca cerebralne pa-
ralize iznosi 0,65 promila ili 0,8 promila u dobnoj skupini 0-20 godina.
Nepostojanje jedinstvene baze podataka govori o slaboj umreženosti
ovih institucija i Udruženja u Kantonu Sarajevo. Nepostojanje baze podataka
o djeci i adolescentima s onesposobljenjima, koji su uključeni u obdaništa
Kantona Sarajevo, ili su učenici osnovnih, srednjih, i visokih redovnih škola,
dodatno otežava povećanje uzorka i praćenje poteškoća u učenju ove djece.
Udruženje oboljelih od dječije cerebralne paralize

Kantona Sarajevo
Udruženje je osnovano u maju 1984. godine. Udruženje trenutno ima
315 članova. Djece i adolescenata starosne dobi od 4 do 20 godina ima 123
(47,13 %). Broj odraslih članova je 138 (52,87 %). Udruženje ima 50 osposo-
bljenih, a nezaposlenih članova, a samo 17 ih je zaposleno. Na osposobljava-
nju i školovanju su još 63 člana.
Starosna dob, neprijavljivanje promjena adresa u Sarajevu, preseljavanja u
druga mjesta u BiH i nepotvrđena dijagnoza dječije cerebralne paralize su znat-
no smanjila broj mogućih učesnika u istraživanju o uticaju prenatalnih etioloških
faktora na poteškoće u učenju djece i adolescenata s cerebralnom paralizom.
Uz pomoć društvene zajednice, Udruženje svake godine kroz projekte
kućne fizikalne terapije pruža pomoć najugroženijim članovima.
U toku 2002/2003. godine, u saradnji s Projektom Grada Sarajeva: Sa-
rajevo – Zdravi grad, realizovan je Projekat ”Kontinuirana psihosocijalna
podrška i kućna fizikalna terapija za djecu i adolescente s dječijom cerebral-
nom paralizom (Švraka E. 2002).
Voditelji radionica za roditelje su bili psiholog i socijalni radnik. Orga-

nizovan je Okrugli sto na temu: ”Socijalna integracija djece s dječijom cere-
bralnom paralizom”. Poslije tog Okruglog stola Gradska uprava je izdvojila
9900 KM za osposobljavanje prizemlja nedovršene porodične kuće dječaka s
cerebralnom paralizom, učenika Centra ”Vladimir Nazor” i člana Udruženja
oboljelih od dječije cerebralne paralize Kantona Sarajevo.
U toku 2004. godine, implementiran je Projekat ”Ostvarivanje ravno-
pravnosti djece i adolescenata s dječijom cerebralnom paralizom grada Sara-
jeva”. Kućnom fizikalnom terapijom je bilo obuhvaćeno 24 djece s cerebral-
nom paralizom, dobi od 6 do 19 godina. Zajedno s učenicima cvjećarskog
smjera Mješovite srednje poljoprivredno veterinarske i prehrambene škole,
u Sarajevu, članovi Udruženja DCP ukrasili su cvijećem okolinu Kluba na
Grbavici. I ovaj Projekat je realizovan zahvaljujući donaciji Grada Sarajeva,
kroz Projekat: Sarajevo – Zdravi grad.
Udruženje oboljelih od dječije cerebralne paralize Kantona Sarajevo je
u aprilu 2005. godine podnijelo nacrt Projekta Dnevnog centra za svoje čla-
nove. U toku je osnivanje Saveza udruženja na nivou Federacije BiH, zajedno
sa udruženjima iz Goražda i Bihaća.
U Projektu ”Okupaciona terapija za osobe sa DCP” (Švraka E, 2006)
učestvovalo je 30 članova Udruženja DCP, 17 apsolvenata četvorogodišnjeg
Studija fizioterapije Visoke zdravstvene škole i 15 policajaca MUP-a Kantona
Sarajevo. Uz pomoć diplomiranih fizioterapeuta i rezultata upitnika, poli-
cajci su registrovali potrebe osoba s DCP. Policajci su u saradnji s mjesnim
zajednicama pokušali da riješe neke od tih potreba, npr. rezervisani parking
prostor, pravljenje rampi na ulazima u zgrade, rukohvate...
Od 30 članova Udruženja koji su uključeni u ovaj Projekat, 20 koriste
ortopedska kolica, a isti broj ostaje kod kuće i nisu obuhvaćeni nikakvim
institucionalnim vidom re/habilitacije i edukacije. Među korisnicima usluga
ovog Projekta su bila 3 učenika generacije Centra ”Vladimir Nazor”!
Snaga ovog Projekta je i u tome što je Udruženje DCP Kantona Sa-
rajevo prvi put dobilo 32 volontera: 17 diplomiranih fizioterapeuta Visoke
zdravstvene škole i 15 policajaca MUP-a Kantona Sarajevo, koji će, vjeruje-
mo, povremeno obilaziti osobe s DCP koje su upoznali u ovom Projektiu.
Značaj ovog Projekta je višestruk: humani, promotivni, edukativni i istra-
živački. Primjenjen je međunarodni Upitnik procjene okoline (Prilog br. 5)
Udruženje građana, roditelja i prijatelja za pomoć

mentalno retardiranim osobama Kantona Sarajevo – ”Oaza”
Udruženje ”Oaza” ima 885 članova. Djece do 18 godina ima 226 (25,54 %), a
osoba preko 18 godina 659 (74,46 %). Broj dječaka je 151 (66,8 %), a djevojčica
75 (33,2 %). Muških osoba starijih od 18 godina ima 351 (53,26 %), a ženskih
308 (46,74 %).
Članova s lakim intelektualnim onesposobljenjem ima 486 (54,92 %), s
umjerenim 160 (18,1 %), s težim intelektualnim onesposobljenjem 77 (8,7 %),
teškim 67 (7,6 %) i kombinovanim smetnjama 95 (10,7 %).
Osim intelektualnog onesposobljenja 72 člana Udruženja ”Oaza” (8,14 %)
imaju i dječiju cerebralnu paralizu. Od tog broja 36 (50 %) su djeca i adoles-
centi starosti od 7 do 18 godina, a 15 su učenici Centra ”V. Nazor”.
Do marta mjeseca 2005. godine, kućnom fizikalnom terapijom je obuhvaće-
no 46 članova ”Oaze” s dječijom cerebralnom paralizom, od kojih je najveći broj s
težim i teškim intelektualnim onesposobljenjem, a 20 osoba ima i epilepsiju.
Udruženje ”Oaza” je po odluci predsjedništva Internacionalne lige huma-
nista proglašeno Internacionalnim humanistom godine za 2004. godinu i dobit-
nik je najvišeg humanističkog priznanja Zlatne povelje mira ”Linus Pauling”.
Centar za obrazovanje, vaspitanje, radno osposobljavanje

i zapošljavanje djece s mentalnom retardacijom, autizmom
i dječijom cerebralnom paralizom, ”Vladimir Nazor” – Sarajevo
Centar ”V. Nazor” je kantonalna ustanova i trenutno ima 180 djece i
adolescenata s intelektualnim onesposobljenjem. Sastoji se iz Resursnog cen-
tra, Centra za opservaciju i dijagnostiku, odjeljenja za djecu s lakim intelektual-
nim onesposobljenjem, Centra ”Christine Witcutt”, radionica, Centra za dnevne
aktivnosti ”Oslo”, i grupa djece s umjerenim intelektualnim onesposobljenjem.
Resursni centar Centra ”Vladimir Nazor” čine: prof.dr. defektolog,
mr.sci.dr. specijalista fizikalne medicine i rehabilitacije i mr.sci. pedagog.
Resursni centar je osnovan 15. juna 1998. godine i s prekidom od dvije godi-
ne, ponovo počeo da radi u septembru 2005. godine.
Ciljevi Resursnog centra su višestruki i ostvaruju se kroz veći broj pro-
jekata:
1. Edukacioni program za članove obitelji centra ”Vladimir Nazor” i
osnovnih škola Kantona Sarajevo;
2. Edukacija odgajatelja, učitelja i nastavnika u redovnim školama kao
podrška inkluziji djece s poteškoćama u učenju u vrtiće i škole s
redovnim programom, kroz Projekat predavanja za nastavnike ob-

daništa i osnovnih škola Kantona Sarajevo;
3. Projekat mobilnih timova
• Mobilni timovi za saradnju s predškolskim ustanovama
• Mobilni timovi za saradnju s osnovnim i srednjim školama
• Mobilni tim za saradnju sa Zavodima
• Mobilni tim za saradnju s Centrima za dnevne aktivnosti
• Mobilni timovi za saradnju sa obiteljima
4. Okrugli sto na nivou Bosne i Hercegovine, s međunarodnim učeš
ćem: ”Terminologija i klasifikacija psihomotornih i senzornih ošte-
ćenja prema novim naučnim i stručnim saznanjima”, održan 07.
aprila 2006. godine.
Osim intelektualnog onesposobljenja 30 učenika Centra ”V. Nazor”
ima i dječiju cerebralnu paralizu, tako da spadaju u kategoriju lica s multi-
plim oštećenjem. Oni su raspoređeni u odjeljenja djece s lakim intelektual-
nim onesposobljenjem, grupe djece s umjerenim intelektualnim onesposo-
bljenjem i radnim osposobljavanjem.
Od pet talentovanih učenika, koje je predložio stručni tim Centra
”V.Nazor” za stipendiju Prosvjetno pedagoškog zavoda dva učenika imaju
dječiju cerebralnu paralizu.
Centar ”V. Nazor” je dobitnik ”6. aprilske” nagrade grada Sarajeva za
2005. godinu.
Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu – Sarajevo

Centar je ustanova za odgoj i obrazovanje slijepe i slabovidne djece i
omladine u Bosni i Hercegovini. Centar se sastoji iz Osnovne škole, Internata i
Srednje škole. Odgoj i obrazovanje slijepe i slabovidne djece i omladine u osnov-
noj i srednjoj školi odvija se po redovnom nastavnom planu i programu.
Od septembra 2000. godine počela je s radom Srednja medicinska ško-
la s četvorogodišnjim trajanjem u kojoj se učenici osposobljavaju za zvanje
fizioterapeuta.
Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju Sarajevo

Od 21. – 23. septembra 2007. godine, Centar za slušnu i govornu reha-
bilitaciju je organizator i domaćin prvog međunarodnog znanstvenog skupa
u Bosni i Hercegovini: ”Kohlearni implantat u funkciji slušanja, jezika i go-
vora”.
Zavod za specijalno obrazovanje i vaspitanje djece,

”Mjedenica” – Sarajevo
Zavod je federalna ustanova i osim Osnovne škole ima i domski smje-
štaj za djecu s intelektualnim onesposobljenjem iz cijele Federacije BiH.
”Mjedenica” ima svoje radionice za radnu okupaciju i u njima se educi-
raju, rade i druže osobe od 16-40 godina starosti s umjerenim intelektualnim
onesposobljenjem.
Škola za srednje stručno obrazovanje i radno

osposobljavanje
Škola obrazuje i radno osposobljava učenike s intelektualnim onespo-
sobljenjem uzrasta od 15 – 20 godina, po posebno prilagođenom nastavnom
programu. Učenici se mogu osposobiti za desetak zanimanja: moler, kuhar,
tapetar, cvjećar, knjigovezac, krojač, autolakirer, autolimar...
Školske 2005/2006. godine, Škola je formirala nastavni plan i program
za zanimanje operatora za unos podataka, kako bi i adolescenti s dječijom
cerebralnom paralizom i težim motornim onesposobljenjem, posebno oni
koji koriste ortopedska kolica, mogli nastaviti školovanje.
Centar za socijalni rad Kantona Sarajevo

U Centru za socijalni rad opštine Novo Sarajevo, u toku istraživanja
uticaja prenatalnih etioloških faktora na poteškoće u učenju djece i adoles-
cenata s cerebralnom paralizom, kontrolisana su 122 fajla djece i mladih s
kombinovanim onesposobljenjima. Od tog broja pronađeno je 22 djece (18 %)
s dječijom cerebralnom paralizom. Sve te osobe su bile poznate sa spiskova
članova Udruženja, ili učenika škola sa specijalnim obrazovanjem.
Behar
2.
Roditelji i rehabilitacioni tim
Druga strana života obitelji djece s poteškoćama u učenju
Edukacioni program za članove obitelji djece Centra

”Vladimir Nazor” i osnovnih škola Kantona Sarajevo
Druga strana života 27
2.
Roditelji i rehabilitacioni tim

Polazeći od koncepcije da su rezultati rehabilitacionog tretmana bolji
što se s istim ranije započne, razlikujemo u djece s prenatalnim i perinatal-
nim uzrocima oštećenja centralnog nervnog sistema, pravovremenu, zakaš-
njelu i kasnu rehabilitaciju, navodi Stojčević Polovina M. (1998). Pravovre-
mena rehabilitacija je ona u kojoj liječenje započinje u vremenu od rođenja
do devetog mjeseca života. Dijelimo je na superranu, vrlo ranu i ranu reha-
bilitaciju. Pri superranoj rehabilitaciji liječenje djece s niskom porođajnom
težinom započinje još u vrijeme intenzivne njege i nadzora. Pojam superrane
rehabilitacije je danas proširen i na ostalu novorođenčad, ako se rehabilitacij-
ske tehnike primjenjuju u te djece u vrijeme kada im je potrebna intenzivna
njega i nadzor. U vrlo rane rehabilitacije liječenje započinje u prvom tromje-
sečju, dok u rane ono započinje u drugom i trećem tromesečju. Zakašnjeli, a
još više kasni početak tretmana, susreće se s razvojem motorike prema shemi
tzv. primitivno pogrešno integriranih obrazaca pokreta i položaja koji se fik-
siraju i mogu se samo djelimično ili nikako ispraviti.
Individualni rad
Tokom individualnog rada sa roditeljima potrebno je da stručnjaci ra-
znih profila pružaju stručnu pomoć porodici i roditelju. Prema D. Hiltonu
(1995) ciljevi pružanja pomoći su višestruki:
- obezbjeđenje emotivne i socijalne podrške tokom čitavog procesa
adaptacije, ohrabrujući ih u svemu što preduzimaju;
- podsticanje njihovog samopoštovanja – pomoć da se osjećaju zado-
voljni sobom;
- pomoć da ispitaju svoju situaciju, tako da budu u stanju da bolje
shvate i predvide događaje, kako u odnosu na bolest, tako i u odno-
su na njene posljedice uopšte;
- mogućnost da efikasno komuniciraju sa oboljelim ili sa djetetom s

onesposobljenjem i pružaju mu podršku, kako bi do najveće mogu-
će mjere podigli njegovo psihološko i fizičko zdravstveno stanje;
- ukoliko u porodici postoje dva roditelja, pomoći im da budu jedno
drugim zadovoljni i podsticati otvorenost u komunikaciji i uzaja-
mno pružanje podrške;
- pomoći da na odgovarajući način komuniciraju sa stručnjacima,
kako bi mogli da nastupaju u radu zajedno;
- pomoći im da sami donose odluke, po potrebi uz konsultaciju, i da
njeguju nezavisnost.
Ni jedan od ciljeva se ne može postići bez bliskog odnosa i dobro uspo-
stavljene komunikacije između porodice i stručnjaka. Važno je da svi članovi
rehabilitacionog tima pažljivo razmisle o individualnim i opštim programi-
ma i ciljevima i da postignu saglasnost o tome šta žele da postignu.
Prema Stojičević Polovina M. (1998) cjelokupni rehabilitacioni tretman
sprovodi se timski. U timu se nalaze ljekari različitih specijalnosti, fiziotera-
peut, radni terapeut, defektolog-logoped, defektolog-pedagog, muzikotera-
peut, medicinska sestra i svi drugi koji dolaze u kontakt sa djetetom. Reha-
bilitacioni tim vodi ljekar, specijalista fizikalne medicine i rehabilitacije.
Kućno obrazovanje
Posebno važni članovi rehabilitacionog tima su roditelji. Njih treba
educirati tako da i oni provode dio terapijskog tretmana kod kuće. Kako je
svako liječenje zahvat i u emocionalno-socijalnu strukturu porodice, potreb-
no je postaviti realne ciljeve u tretmanu i s istim upoznati roditelje, najbolje
oba istovremeno, pružajući im višestruku, kontinuiranu i ravnomjernu po-
moć. Terapeut unosi u tretman svoje stručno znanje i radni entuzijazam, dok
roditelji unose svoju ljubav, brigu i nadu u uspjeh liječenja. Ta dva faktora
čine idealnu terapijsku cjelinu, navodi Stojičević Polovina M. (1998).
Roditelji se suočavaju s poteškoćama pri pravilnom odgajanju njihove
djece. Pored učitelja roditelji su najodgovornije osobe za obrazovanje djece
i zastupanje njihovih prava. Kućno vaspitanje i obrazovanje djece s onespo-
sobljenjima je specifičan oblik vaspitno-obrazovnog rada koji se organizuje
kada jedan broj učenika s tjelesnim oneposobljenjem i hroničnim oboljenji-
ma nije u mogućnosti, zbog vrste i stepena oštećenja, da pohađa nastavu u
matičnoj školi. Prema Ćordić A. i saradnicima (1999), izvodi se u stanovi-
ma učenika, a radi se uglavnom po redovnom nastavnom programu, dok je
obim nastavnog plana znatno smanjen. Ukupan fond časova za svakog uče-
nika iznosi polovinu broja časova koji je propisan za odgovarajući razred.
Radionice za roditelje
Jednogodišnjim projektom ”Podrška roditeljima djece s posebnim po-
trebama u Bosni i Hercegovini” obuhvaćeno je 200 roditelja i 360 učenika
sa poteškoćama u učenju: 216 učenika s lakim intelektualnim onesposoblje-
njem i 144 s umjerenim intelektualnim onesposobljenjem. Ova djeca su uče-
nici ”specijalnih odjeljenja” pri redovnim osnovnim školama u 10 gradova
Bosne i Hercegovine.
Tokom ovih Radionica, najveći broj roditelja je izrazio želju za:
- većim brojem informacija o programima koji mogu pomoći njiho-
vom djetetu,
- više informacija o napretku djeteta,
- više savjeta stručnjaka kako da se suoče sa teškom situacijom i
- kontinuiranim edukacijama i terapijskom podrškom stručnjaka ra-
znih profila.
Potrebno je pružiti roditeljima priliku da razmjene iskustva i prona-
đu rješenja. Na Radionicama su obučeni roditelji za svakodnevnu podršku i
praćenje djeteta s medicinsko-pedagoškog aspekta. Prikazane su jednostav-
ne vježbe koje mogu biti korisne za emocionalni, socijalni i psihomotorni
razvoj djeteta.
Povezivani su oni sadržaji koje učitelji obrađuju u školi, a mogu se po-
navljati kod kuće. Radionice su podržale svaku inicijativu osnivanja udruže-
nja roditelja.
Ljetne škole za roditelje

Prema Ćordić A. i sar. (1999), ljetnje škole za roditelje djece s onespo-
sobljenjima su oblik rada sa roditeljima ove djece, koje organizuju specijalne
škole ili pojedine institucije (rehabilitacioni centri) koje se bave određenim
kategorijama djece s onesposobljenjima, a radi njihovog upućivanja u ade-
kvatne načine rada s djecom do njihovog polaska u školu. Posebno su razvi-
jene u SAD-u i zemljama Evrope. Obično se organizuju za vrijeme ljetnjeg
školskog raspusta, po čemu su i dobile ime. U njima roditelji od stručnjaka
slušaju cikluse predavanja iz oblasti medicine, psihologije, pedagogije i meto-
dike; dobijaju informacije kako treba da postupaju sa svojim djetetom, kako
da mu pomognu i kako da bolje shvate njegov hendikep da bi mu pomogli i
pripremili ga za početak školovanja ili neki drugi rehabilitacioni tretman.
Roditelji i Zavodi
Porodice osoba s onesposobljenjem, koje su smještene u Zavodima su-
očavaju se s posebnim poteškoćama. Veliki procenat djece Zavoda je iz više
razloga (posljedice ratnih dejstava, raseljavanja) izgubio kontakt sa biološ-
kim roditeljima i kompletno upućen na brigu osoblja Zavoda i društvene za-
jednice. Kako je roditelj nezamjenjivi član rehabilitacionog tima, neophodno
je podržati one roditelje koji održavaju vezu sa svojom djecom smještenom u
Zavodima, kao i ohrabriti one druge koji su prorijedili svoje posjete.
Tokom 2002. godine održane su prve Radionice za grupe roditelja dje-
ce smještene u Zavod Pazarić i Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih
lica Drin – Fojnica. Održane su po tri Radionice u svakom Zavodu s teoret-
sko-praktičnim, većim dijelom medicinsko-pedagoškim sadržajem. Rodite-
ljima je konkretno prikazan uspjeh u radu sa njihovom djecom. Doneseni su
zajednički planovi o daljoj realizaciji konkretnih potreba djece: kraće i duže
posjete porodicama, pristanak roditelja na potrebne medicinske pretrage i
pomoć u njihovoj realizaciji. Roditelji su istakli potrebu češćeg održavanja
radionica sa stručnjacima.
Druga strana života obitelji djece

s poteškoćama u učenju
U bosanskom jeziku se za ”primarnu ljudsku zajednicu” gotovo rav-
nopravno koriste pojmovi ”obitelj” i ”porodica”, s tim što je u zapadnim
dijelovima Bosne i Hercegovine češće u upotrebi ”obitelj”, a u istočnim ”po-
rodica”. Na prvi pogled različitost ovih pojmova izgleda nebitnim, međutim
etimološko bavljenje ovim pojmovima nudi određeno razlikovanje pojmo-
va obitelj/porodica. U etimologiji porodice nalazi se ”porod” kao osnova
zajedničkog života. U pedagoškim rječnicima objavljenim u SFR Jugoslaviji
sve do 1990-tih godina, kao isključivi kriterij za definiranje obitelji/porodice
uzimaju se biološke tj. krvno srodničke veze (Pašalić Kreso A. 2004).
U toku i nakon rata nema značajnijih promjena, obitelj se i dalje defi-
nira kao zajednica ”krvnim srodstvom povezanih članova”. Tek će Stevanović
(2000.) citiranjem Sociološkog leksikona otvoriti mogućnost da se pod poj-
mom obitelji mogu podrazumijevati i one zajednice koje obuhvataju adopti-
ranu djecu (Pašalić Kreso A. 2004).
Prema Pašalić Kreso A, obitelj čine roditelji, ili najmanje jedna odrasla
osoba, i djeca ili najmanje jedno dijete, koji žive u zajedničkom domaćinstvu,
uspješno funkcioniraju kao zajednica zadovoljavanja potreba njenih članova, a
njihov odnos se temelji na krvnom srodstvu, zakonskoj (brak, adopcija) ili na

običajnoj regulativi. Ova definicija obitelji nam se čini najprihvatljivijom i naj-
sveobuhvatnijom, te se iz tih razloga opredjeljujemo za pojam ”obitelj”. Nemamo
namjeru preferirati ili isključiti jedan od pojmova, nego ukazati na veću obu-
hvatnost pojma ”obitelj” u odnosu na pojam ”porodica” u kontekstu savremenih
nastojanja za ravnopravnim tretiranjem svakog djeteta. Ovo tim prije, što nam se
čini da tranzicija obiteljskih oblika i formi ide brže nego što očekujemo, o čemu
profesionalci koji se bave pitanjima obitelji treba da budu šire upoznati.
U postratnom periodu, u kojem danas živimo, škola ima još složeniju
i delikatniju ulogu i značaj u životu djeteta. Ova njena uloga uvjetovana je i
determinirana velikim brojem novonastalih okolnosti, navodi Čaušević R.
(2003). U prvom redu valja imati u vidu da smo mi društvo u tranziciji i da se
brojni socio-ekonomski odnosi izravno odražavaju na obitelj, kao osnovnu
ćeliju društva, a time i na samo dijete (nezaposlenost, socijalna diferencijaci-
ja, siromaštvo i težak materijalno-finansijski položaj sve većeg broja obitelji,
migracioni procesi, brojne i katastrofične posljedice proživljenih ratnih trau-
ma kod djece i odraslih i dr.).
Za potpuno razumijevanje stanja u kojem se nalazi savremena obitelj u
BiH, neophodno je poznavati promjene kojima je ona danas izložena.
1. Obitelj postaje sve manja. U opadanju je broj djece u obitelji. Brač-
ni parovi ne samo da imaju sve manje djece nego nakon stupanja u
brak sve više odlažu njihovo rađanje.
2. Roditelji završavaju svoju reproduktivnu ulogu na mlađem uzrastu
nego ranije mada sve kasnije stupaju u brak.
3. Uočljiv je trend odlaganja ženidbe i udaje, ponajčešće radi školo-
vanja, ali i zbog nerješenih egzistencijalnih pitanja (stan, zaposle-
nje, sigurnost), nešto rjeđe zbog karijere.
4. Sve je veći broj obitelji u kojima oba roditelja rade i sve više djece
odrasta u obiteljima dvojne karijere, gdje su oba roditelja ne samo
zaposlena, nego im je izuzetno stalo do uspjeha i napretka u karije-
ri. Stoga odrasli i djeca provode sve manje vremena zajedno.
5. U porastu je procenat jednoroditeljskih obitelji.
6. Povećava se stopa razvoda. U BiH je trend razvoda u toku rata
skoro prepolovljen da bi se nakon rata u odnosu na 1991. uvećao
za oko 2,5 puta.
7. Povećava se procenat djece koja rastu u siromaštvu i neimaštini.
8. Povećava se broj samaca, tj. neudatih i neoženjenih. Mladi ljudi
se sve teže odlučuju za brak. U BiH je prije 40 godina svako 13-to
domaćinstvo bilo samačko, a danas je to svako 7-mo.
9. Raste procenat ponovnih ženidbi i udaja. Tako često nastaju novi

tipovi obitelji kao npr. rekonstruirana obitelj, koja podrazumijeva
najmanje jedno dijete, jednog biološkog roditelja i jednog adoptiv-
nog roditelja.
10. Raste procenat obitelji bez djece. Natalitet opada i u BiH je zabilje-
žen dvostruko niži priraštaj u odnosu na 1991. godinu.
11. Raste procenat staračkih obitelji.
12. Raste uticaj medija i kompjutera na obiteljski život.
13. Konflikte u obitelji rješavaju sve više socijalne ustanove (Pašalić
Kreso A. 2004).
Tabela 1. Potpune i nepotpune obitelji i obrazovanje djece
Škole s
Škole s redovnim
Djeca kod kuće prilagođenim Ukupno
programom
programom
Potpune obitelji 28 21 15 64
Procenti 35 % 26,25 % 18,75 % 80 %
Nepotpune obitelji 6 6 4 16
Procenti 7,5 % 7,5 % 5% 20 %
Ukupno 34 (42,5 %) 27 (33,75 %) 19 (23,75 %) 80
U studiji istraživanja uticaja prenatalnih etiloških faktora na poteškoće

u učenju djece i adolescenata s dječijom cerebralnom paralizom Kantona Sa-
rajevo, od 80 obitelji, 16 (20 %) je nepotpunih, tj. sa jednim roditeljem.
Od 16 (20 %) nepotpunih obitelji, 15 je samohranih majki, a 1 otac,
udovac. Od ovih 16 obitelji, 11 je nezaposlenih majki: 5 šehidskih obitelji i 6
razvedenih majki, a 4 majke i 1 otac su zaposleni.
Putujući na različite adrese učesnika u ovom istraživanju u Kantonu
Sarajevo:
Pazarić, Hadžići, Garovci, Hrasnica, Ilidža, Sokolovića kolonija, Osi-
jek, Otes, Dobroševići, Dobrinja, Kobilja glava, Vogošća, Briješće, Boljakov i
Buća potok, Sokolje, Grdonj, Breka, Vratnik, Sedrenik, Kromolj, Mihrivode,
Bistrik, Hrid, upoznala sam i drugu stranu života obitelji sa članovima koji
imaju najteža multipla onesposobljenja. Nemoguće je zaboraviti njihovu ra-
dost i zahvalnost zbog naših posjeta.
Ne mogu zaboraviti obitelji koje sam upoznala i djecu koja su se rado-
vala našim dolascima. Ne mogu izbrisati iz sjećanja riječi majki da nada za
ozdravljenje njihove djece nije nestala, niti će nestati sve dok postoji i najma-
nji trag za kojim će ići u potrazi za izlječenjem. Svi oni su postali i dio moje
ljudske priče i želje da im pomognem.
Emina, 13 godina
Na jednom od vrhova u okruženju Sarajeva živi petočlana porodica sa
oba nezaposlena roditelja. Taj dio grada još uvijek cisternama dobija vodu.
Gradskog prevoza do nedovršene kuće Eminine porodice nema, a uspon je
skoro vertikalan. Ne zna se da li je naporniji uspon ili spuštanje, kada svi
mišići nogu podrhtavaju.
Trinaestogodišnja djevojčica Emina ima dječiju cerebralnu paralizu i
teško intelektualno onesposobljenje. Tako papir kaže, a Eminin osmjeh do-
brodošlice i radost kojom uzima ponuđenu igračku govore drugačije. Lije-
vom rukom može da se igra ležeći na boku i da jede čvrstu hranu. S nekoliko
riječi umije da iskaže i neke potrebe i granicu bola u toku vježbi, ali je svaki
dolazak fizioterapeuta raduje i sarađuje u granicama svojih mogućnosti.
Samir, 13 godina
Samir i Emina su vršnjaci. Na kraju jednog Sarajevskog prigradskog
naselja s novoizgrađenim privatnim kućama, živi dječakova osmočlana po-
rodica. Iz srušene stare kućice, uselili su se, kao podstanari, u nedovršenu
kuću u susjednom dvorištu. Kuća se prodaje i uskoro moraju da isele. Prilaz
do kuće preko cijelog dvorišta, prekriven je ljepljivim blatom.
Držeći u naručju najmlađeg sina od dvije godine, majka objašnjava nji-
hovu bezizlaznu situaciju. Oba roditelja ne rade. Uzbuđeno pričaju o svojim
problemima. Okupljena djeca slušaju mirno, bez riječi. Ne žele da izađu u
dvorište. Najstariji sin završava osmi razred.
Samir ima slabost jedne polovine tijela. U školi je naučio da čita i piše.
U početku ga je majka vodila u školu, a sada ide sam, iako mjenja dva prevo-
za. Voli da se druži i da sa drugovima igra fudbal. Ljetos je nekoliko dana sa
drugovima iz škole bio na moru i naučio je da pliva. Posebno je ponosan što
pliva bez gume i žarko bi želio da opet ode na more.
Edukacioni program za članove obitelji djece

Centra ”Vladimir Nazor” i osnovnih škola
Kantona Sarajevo
Projekat Resursnog centra ”Edukacioni program za članove obitelji
djece Centra ”V. Nazor i osnovnih škola Kantona Sarajevo” (Projekat) tra-
jao je 3 ipo mjeseca, od 15.02.2006. do 30.05.2006. godine. Cijeli edukacioni
program je prihvaćen od strane Prosvjetno pedagoškog zavoda Kantona Sa-
rajevo, 3 Kantonalna ministarstva: obrazovanja, zdravstva i socijalne politike
i poslat je na adrese osnovnih škola Kantona Sarajeva. Na taj način su stručni
timovi škola mogli da odaberu edukacionu jedinicu prema svojoj potrebi i
interesovanju, da se organizuju sa roditeljima djece s poteškoćama u učenju
u njihovim sredinama i planiraju svoja učešća.
Projekat se sastojao iz 4 šire edukacione cjeline:
• stručna, tematska multimedijska predavanja,
• radionice,
• kućne posjete i
• Dan otvorenih vrata.
Održan je prvi Dan otvorenih vrata Centra ”Vladimir Nazor”
(24.05.2006). Prikazani su rezultati rada Centra kroz vođenje većeg broja Art
radionica i organizovano je Savjetovanje direktora i stručnih timova Zavoda
i Centara za osobe s psihosomatskim i senzornim oštećenjima.
Vrijeme održavanja predavanja i radionica, bilo je tokom drugog po-
lugodišta školske 2005/2006. godine, dva puta sedmično, radnim danima u
10,00 sati prije podne, osim trećeg predavanja i druge radionice koje su odr-
žane u 14,00 sati. Mjesto održavanja bio je Centar ”Vladimir Nazor” (Prilog
br. 6: Educational program for family with children who attend Center ”Vla-
dimir Nazor” and elementary schools of Canton Sarajevo).
Cilj istraživanja
Glavni cilj ovog istraživačkog projekta:
• edukacija i pomoć članovima obitelji u razumjevanju razvojnih pro-
mjena i prevladavanju teškoća u učenju njihove djece predškolskog
i osnovnoškolskog uzrasta.
Ostali ciljevi:
• poboljšanje odnosa unutar obitelji i
• podržavanje inkluzivnog modela obrazovanja.
Tabela 2. Posjećenost predavanja prema temama, profesijama predavača,

datumu i vremenu održavanja predavanja
Profesija predavača Tema predavanja Datum i Broj

vrijeme prisutnih
1. defektolog Poteškoće i problemi na relaciji roditelj 15.02.06. 46 (2.)**
– dijete sa smetnjama u razvoju 10,00 16,37 %
2. pedagog Stavovi roditelja prema djeci s 16.02.06. 34 (3.)
posebnim potrebama 10,00 12,1 %
3. ljekar spec. fizijatar Poteškoće u učenju djece s 28.02.06. 21 (5.)
cerebralnom paralizom 14,00 7,47 %
4. pedagog-psiholog Oblici psihičkih poremećaja u razvoju 02.03.06. 16 (6.)
djece 10,00 5,69 %
5. defektolog Funkcionalna dijagnostika razvoja 23.03.06. 12 (9.)
djeteta 10,00 4,27 %
6. psiholog Rezilijentno dijete 28.03.06. 62 (1.)
10,00 22,06 %
7. pedagog Kako je teško odgajati dijete 11.04.06. 30 (4.)
10,00 10,68 %
8. logopedi (2)* Razvoj govora i najčešće govorne 12.04.06. 16 (6.)
poteškoće prisutne kod djece 10,00 5,69 %
9.defektolozi (2) Defektološki aspekti autizma 13.04.06. 15 (7.)
10,00 5,34 %
10. prof. muzičkog Muzikoterapija kao terapijski izbor 04.05.06. 10 (10.)
odgoja 10,00 3,56 %
11. defektolozi (2) Igra i njena uloga za djecu sa 23.05.06. 13 (8.)
Daunovim sindromom 10,00 4,63 %
12. ekonomista i dipl. Značaj udruživanja i ostvarivanja prava 30.05.06. 6 (11.)
pravnik (2) 10,00 2,14 %
ukupno 12 tema/ 16 predavača 281
100 %
* Broj 2 pored profesije označava učešće dva predavača u izlaganju teme.
**Broj pored broja prisutnih označava redoslijed po posjećenosti predavanja.
Tabela 3. Struktura učesnika predavanja po redoslijedu održavanja predavanja
članovi odgajatelji pedagozi i *studenti i organizacije i ukupno

obitelji i nastavnici psiholozi učenici udruženja
1. 23 15 5 0 3 46
50 % 32,61 % 10,87 % 6,52 %
2. 24 4 3 0 3 34
70,6 % 11,76 % 8,82 % 8,82 %
3. 9 7 1 0 4 21
42,9 % 33,33 % 4,76 % 19,05 %
4. 8 5 3 0 0 16
50 % 31,25 % 18,75 %
5. 3 4 2 0 3 12
25 % 33,33 % 16,67 % 25 %
6. 6 11 13 29 3 62
9,68 % 17,74 % 20,97 % 46,77 % 4,84 %
7. 1 7 1 18 3 30
3,3 % 23,33 % 3,3 % 60 % 10 %
8. 14 2 0 0 0 16
87,5 % 12,5 %
9. 10 2 0 1 2 15
66,7 % 13,33 % 13,33 %
10. 8 2 0 0 0 10
80 % 20 %
11. 9 1 0 2 1 13
69,2 % 7,69 % 15,38 % 7,69 %
12. 6 0 0 0 0 6
100 %
121 43,06 60 28 50 17,79 % 22 281
% 21,35 % 9,96 % 7,83 % 100 %
Učešće škola i vrtića
88
12,32 %
• Centar ”Vladimir Nazor” je nastavna baza učenicima smjera za fizioterapiju dvije sred-
nje škole u Kantonu Sarajevo i studentima Studija fizioterapije Visoke zdravstvene škole
u Sarajevu.
Tabela 4. Posjećenost radionica prema temama, profesijama predavača,

datumu i vremenu održavanja predavanja
profesija voditelja tema radionice datum i vrijeme broj

prisutnih
1. pedagog Autoritet roditelja 21.02.06. – 10,00 27 (2.)**
sati 11,89 %
2. ljekar spec. Retov sindrom 23.02.06. – 14,00 17 (4.)
fizijatar sati 7,49 %
3. defektolog i Poticanje kognitivnog 07.03.06. – 10,00 17 (4.)
psiholog (2)* razvoja kod djece s sati 7,49 %
Daunovim sy.
4. pedagozi (2) Komunikacija u obitelji 09.03.06. – 10,00 17 (4.)
sati 7,49 %
5. psiholog i Poticanje kognitivnog 14.03.06. – 10,00 12 (5.)
defektolog (2) razvoja sati 5,29 %
6. defektolozi (2) Brak i intelektualno 16.03.06. – 10,00 11 (6.)
onesposobljenje sati 4,85 %
7. defektolozi (3) Hiperaktivnost 21.03.06. – 10,00 35 (1.)
– karakteristike, uzroci i sati 15,42 %
tretman
8. socijalni radnici Dijete s posebnim 30.03.06. – 10,00 35 (1.)
(2) potrebama u porodici sati 15,42 %
9. prof. likovnog Art radionica 18.04.06. – 10,00 10 (7.)
odgoja sati 4,41 %
10. defektolog Zdrava ishrana djece 20.04.06 – 10,00 18 (3.)
osnovnoškolskog uzrasta sati 7,93 %
11. psiholozi i Socijalni i emocionalni razvoj 25.04.06. – 10,00 10 (7.)
defektolog (3) sati 4,41 %
12. defektolozi (2) Rano dijagnosticiranje i 27.04.06. – 10,00 10 (7.)
praćenje djece s teškoćama sati 4,41 %
u razvoju
13. muzikoterapeut i Vrijednost muzikoterapije 18.05.06. – 10,00 8 (8.)
defektolog (2) sati 3,52 %
ukupno 13 tema/24 voditelja 227
radionica 100 %
• Brojevi 2 i 3 pored profesije označavaju učešće dva ili tri voditelja radionica.
**Broj pored broja prisutnih označava redoslijed po posjećenosti radionica.
Tabela 5. Najuspješnija predavanja i radionice prema ukupnom broju participanata
redoslijed i profesija tema radionice ili ukupan broj broj prisutnih

datum predavača ili predavanja prisutnih članova obitelji
voditelja i titula
1. doc.dr.sci. predavanje: 62 6
28.03.06. psihologica Rezilijentno dijete 9,68 % (12.)*
2. prof.dr.sci. pred: Poteškoće i 23
15.02.06. defektolog problemi na relaciji 46 50 % (8.)
roditelj – dijete s
posebnim potrebama
3. diplomirani radionica: Hiperaktivnost 35 8
21.03.06. defektolozi - karakteristike, uzroci i 22,86 % (11.)
tretman
3. socijalne rad.:Dijete s posebnim 35 30
30.03.06. radnice potrebama u porodici 85,71 % (3.)
4. mr.sci. predavanje: Stavovi 34 24
16.02.06. pedagogica roditelja prema djeci s 70,58 % (5.)
posebnim potrebama
5. dipl. predavanje: Kako je 30 1
11.04.06. pedagogica teško odgajati dijete 3,3 % (13.)
6. mr.sci. radionica: 27 26
21.02.06. pedagogica Autoritet roditelja 96,3 % (1.)
7. mr.sci.dr. predavanje: Poteškoće u 21 9
28.02.06. spec. fizijatar učenju djece s DCP 42,9 % (10.)
8. nastavnica rad.:Zdrava ishrana 18 11
20.04.06. defektolog djece osnovnoškolskog 61.11 % (6.)
uzrasta
9. mr.sci.dr. radionica: 17 8
23.02.06. spec. fizijatar Rett-ov sindrom 47,06 % (9.)
9. prof.defektolog radionica: Poticanje 17 13
07.03.06. i dipl.psiholog kognitivnog razvoja kod 76,47 % (4.)
djece s Daunovim sy.
9. prof.pedagozi radionica: 17 10
09.03.06. Komunikacija u obitelji 58,8 % (7.)
10. profesorice Razvoj govora i najčešće 16 14
12.04.06. logopedi govorne poteškoće 87,5 % (2.)
prisutne kod djece
(predavanje)
* Označeni redoslijed po procentu prisutnih članova 375 183
obitelji 48,8 %
Tabela 6. Struktura članova obitelji, učesnika predavanja i radionica, ukupno
majka otac nana/dedo sestra/rođak pratilac ukupno

P r e d a v a nj a
94 14 7 4 2 121
77,69 % 11,57 % 5,79 % 3,31 % 1,65 % 100 %
Radionice
118 13 6 4 1 142
83,1 % 9,15 % 4,23 % 2,82 % 0.7 % 100 %
Ukupno
212 27 13 8 3 263
80,61 % 10,27 % 4,94 % 3,04 % 1,14 % 100 %
Tabela 7. Struktura odgajatelja, nastavnika, pedagoga, psihologa,

učesnika predavanja i radionica, ukupno
odgajatelj nastavnik defektolog pedagog psiholog direktor ukupno

med.sestra pedag
soc.radnik – psiholog
P r e d a v a nj a
4 47 2 30 2 3 88
4,55 % 53,41 % 2,27 % 34,09 % 2,27 % 3,41 % 100 %
Radionice
6 27 6 13 0 3 55
10,91 % 49,1 % 10,91 % 23,64 % 0% 5,45 % 100 %
Ukupno
10 74 8 43 2 6 143
6,99 % 51,75 % 5,59 % 30,07 % 1,40 % 4,20 % 100 %
U ostvarivanju zadataka edukacije i re/habilitacije djece s teškoćama u

učenju centralno mjesto pripada roditeljima. Poznata je činjenica da se bolji
uspjeh u edukaciji i rehabilitaciji djece postiže ukoliko su roditelji i stručnja-
ci više uključeni.
Uspješna saradnja nastavnika sa roditeljima podrazumjeva određena
znanja i iskustva, kao i poznavanje i pridržavanje određenih principa u pro-
cesu saradnje, kao što su: poštovanje ličnosti roditelja i njegovog životnog
i radnog iskustva, blagovremene i valjane informisanosti roditelja o radu i
ponašanju, racionalno korištenje vremena i iskustva roditelja, taktičnosti u
procesu komunikacije sa roditeljima i dr. (Mikuš Kos A. i sar. 2005)
Odnos obitelji i škole treba da se zasniva na dopunjavanju uloga, a ne
na njihovoj zamjeni, s obzirom na jedinstvenost cilja vaspitanja. To znači
da između vaspitanja u obitelji i školi ne postoje protivrječnosti u pogledu
svakodnevnog uticaja na vaspitanje djece. Razlike postoje samo u specifič-

nostima sadržaja, metoda i postupaka vaspitno-obrazovnog rada koji se pri-
mjenjuje u školi i obitelji, u specifičnostima uslova u kojima se odvija vaspit-
no-obrazovni proces sa djecom (Mikuš Kos A. i sar. 2005)
Multidisciplinarni pristup
Posjećenost predavanja i radionica prema temama, profesijama preda-
vača, datumu i vremenu održavanja predavanja ukazuje na slijedeće:
• Resursni centar je organizovao 12 predavanja, 13 radionica, 13 kuć-
nih posjeta i organizovan je Dan otvorenih vrata Centra.
• Edukacioni program je realizovan multidisciplinarno, s brojnim ti-
mom stručnjaka iz različitih oblasti: defektolog, logoped, psiholog,
pedagog, ljekar specijalista fizijatar, socijalni radnik, profesor mu-
zičkog odgoja, profesor likovnog odgoja, muzikoterapeut, ekono-
mista i diplomirani pravnik.
• Učestvovalo je 38 stručnjaka: dva člana Resursnog centra su održale
i predavanje i radionicu. Izlaganja 12 predavanja pripremilo je 16
predavača, tj. četiri predavanja su vodila po dva predavača. Trinaest
radionica ukupno je vodilo 24 stručnjaka: 7 radionica po dva vodi-
telja i 2 radionice po 3 voditelja.
• Ukupan broj prisutnih (posjećenost predavanjima) se smanjuje s
trajanjem projekta (Tabele 2 i 4). Šesto, najposjećenije predavanje
je jedino predavanje po pozivu predavača s Filozofskog fakulteta
u Sarajevu i kao takvo je posebno najavljeno školama, uoči samog
održavanja.
• Pet najposjećenijih predavanja su obrađivala sljedeće teme: rezi-
lijentno dijete, poteškoće i problemi na relaciji roditelj-dijete sa
smetnjama u razvoju, stavovi roditelja prema djeci s posebnim po-
trebama, kako je teško odgajati dijete i poteškoće u učenju djece s
cerebralnom paralizom.
• Umjesto pet najposjećenijih radionica dvije su, kao prve, imale jed-
nak broj paricipanata (35), a četvro mjesto su dijelile tri radionice
(17), tako da su 8 radionica, po posjećenosti imale pet prvih mje-
sta. Jednak broj participanata su imale radionice ”Hiperaktivnost-
karakteristike, uzroci i tretman” i ”Dijete s posebnim potrebama u
porodici”. Na drugom mjestu po broju učesnika je bila radionica
”Autoritet roditelja”, treća ”Zdrava ishrana djece osnovnoškolskog
uzrasta”, četvrte: ”Retov sy”, ”Komunikacija u obitelji” i ”Poticanje
kognitivnog razvoja kod djece s Daunovim sy” i ”Poticanje kogni-

tivnog razvoja”.
• Radionice pokazuju manji broj učesnika, s povećanjem u sedmoj i
osmoj radionici i postepenim padom ka završnoj radionici.
Struktura učesnika predavanja i radionica

U implementaciji istraživačkog projekta ”Edukacioni program za čla-
nove obitelji djece Centra ”Vladimir Nazor” i osnovnih škola Kantona Sara-
jevo”, educirano je 508 učesnika: članovi obitelji, odgajatelji, nastavnici, de-
fektolozi, pedagozi, psiholozi, socijalni radnici, direktori, učenici, studenti i
aktivisti nevladinih organizacija i udruženja.
• Predavanjima je prisustvovao 281 učesnik, a u radu radionica uče-
stvovalo je 227 participanata (Tabele 2 i 4).
• Od 281 participanta u predavanjima, 121 (43,06 %) je bilo člano-
va obitelji, 88 (31,32 %) iz osnovnih škola, učenika i studenata 50
(17,79 %) i 22 (7,83 %) aktivista nevladinih organizacija (Tabela 3).
• Od 227 participanata u radionicama, 142 (59,47 %) je bilo članova
obitelji, 54 (23,79 %) iz osnovnih škola, 2 studenta (0,88 %) i 28
(12,33 %) aktivista nevladinih organizacija.
Struktura članova obitelji – učesnika predavanja

i radionica
U radu svih predavanja i radionica učestvovalo je 263 (51,77 %) člano-
va obitelji, nešto više od polovine ukupnog broja participanata (Tabela 6).
• Od 121 člana obitelji koji su prisustvovali predavanjima, 94 (77,69
%) su bile majke, 14 (11,57 %) očevi, nane/bake 7 (5,79 %), rođaci 4
(3,31 %) i 2 (1,65 %) pratioca/njegovatelja (Tabela 6).
• Od 142 člana obitelji koji su učestvovali u radu radionica, 118 (83,1
%) su bile majke, 13 (9,15 %) očevi, 6 nane/bake (4,23 %), 4 rođaci
(2,82 %) i 1 (0,70 %) pratilac/njegovatelj (Tabela 6).
Struktura nastavnog kadra osnovnih škola – učesnika

predavanja i radionica
U radu svih predavanja i radionica učestvovala su 143 (28,15 %) pred-
stavnika nastavnog kadra osnovnih škola Kantona Sarajevo (Tabela 7).
• Od 88 nastavnika, pedagoga i drugih koji su prisustvovali predava-
njima, 4 (4,55 %) su odgajatelji, medicinske sestre ili socijalni rad-
nici, 47 (53,41 %) su nastavnici, 2 (2,27 %) defektolozi, 30 pedagoga

(34,09 %), 2 (2,27 %) psihologa i 3 (3,41 %) direktora (Tabela 7).
• Od 55 nastavnika, pedagoga i drugih, učesnika u radu radionica,
6 (10,91 %) su odgajatelji, medicinske sestre i socijalni radnici, 27
(49,1 %) nastavnici, 6 (10,91 % defektolozi, 13 (23,64 %) pedagozi,
nema psihologa i 3 (5,45 %) direktora (Tabela 7).
Evaluacija uspjeha predavanja i radionica

Napravljen je pokušaj objektivne evaluacije uspjeha predavanja i radi-
onica korištenjem evaluacionih listića (Prilog br. 1: Evaluacioni listić) koji su
anonimno popunjavali participanti.
• Evaluirano je peto predavanje: Funkcionalna dijagnostika razvoja
djeteta. Od 12 prisutnih, predato je 10 listića, od kojih su bile dvije
2, 3 četvorke i 4 petice. Srednja ocjena ”današnjeg susreta” (tačka 5
na evaluacionom listiću) je 3,6.
• Evaluiran je i uspjeh pet radionica: treće, četvrte, pete, šeste i sedme.
Ocjena uspjeha treće je 4,94 (popunjeno svih 17 listića); četvrte 4,87
(od 17 listića, 2 nisu bila popunjena; pete 5,00 (popunjeno svih 12
listića), šeste 4,91 (popunjeno svih 11 listića) i sedme 4,69 (od 35
listića dva su bez ocjene i jedan listić nije predat).
Zaključci
• Istraživanje je obuhvatilo 508 participanata: 263 (51,77 %) člana
obitelji, 143 (28,15 %) participanata iz reda nastavnog kadra, 52
(10,24 %) učenika i studenta i 50 (9,84 %) aktivista Nevladinih or-
ganizacija.
• Posjećenost predavanja pada od prvog (46) do petog (12 učesnika)
predavanja, naglo raste u šestom predavanju (62) i ponovo postepe-
no opada do završnog, 12. predavanja (6 učesnika).
• Posjećenost radionica pada od prve (27 učesnika) do šeste (11 uče-
snika) radionice, naglo raste i zadržava isti broj (35) u sedmoj i osmoj
radionici, naglo pada u devetoj (10), lagano raste u desetoj radionici
(18) i postepeno pada do završne, 13. radionice (8 učesnika).
• Predavanja i radionice su školama predstavljeni u cjelini, jednom
prije početka projekta. Posebno najavljivanje školama šestog, naj-
posjećenijeg predavanja (predavanje po pozivu) ukazuje na potrebu
mjesečnog, ili čak sedmičnog podsjećanja škola na temu i moguć-
nosti njihovog učešća.
• Ukupan broj participanata 12 predavanja je 281 (prosjek participa-

nata po predavanju je 23,42), a ukupan broj participanata 13 radio-
nica je 227 (prosjek participanata po radionici je 17,46).
• Prema strukturi članova obitelji, od 121 učesnika predavanja, najve-
ći broj je majki, 94 (77,69 %), kao i među članovima obitelji, učesni-
cima radionica, od 142, 118 su majke (83,1 %).
• Prema strukturi nastavnog kadra osnovnih škola Kantona Sarajevo,
najveći broj učesnika predavanja, od ukupnog broja 88, čine nastav-
nici, 47 (53,41 %) i pedagozi 30 (34,09 %). Najveći broj učesnika
radionica, od ukupnog broja nastavnog kadra 55, su nastavnici u
broju od 27 (49,1 %) i pedagozi 13 (23,64 %). Psiholozi i socijalni
radnici nisu uposlenici osnovnih škola Kantona Sarajevo.
• Ostvaren je glavni cilj ovog istraživačkog projekta, kao i druga dva
cilja:
- edukacija i pomoć članovima obitelji u razumjevanju razvojnih pro-
mjena i prevladavanju teškoća u učenju njihove djece predškolskog
i osnovnoškolskog uzrasta.
- poboljšanje odnosa unutar obitelji i
- podržavanje inkluzivnog modela obrazovanja.
• Visok procenat učesnika predavanja i radionica iz reda nastavnog
kadra, iako je bio sasvim jasan naslov projekta i uputstva uz pro-
jekat, ukazuju da je neophodna kontinuirana edukacija nastavnog
kadra obdaništa i osnovnih škola.
• Na osnovu rezultata ovog projekta Resursni centar Centra ”Vladi-
mir Nazor” je implementirao projekat edukacije odgajatelja, učite-
lja i nastavnika u redovnim školama kao podršku inkluziji djece s
poteškoćama u učenju, u vrtiće i osnovne škole s redovnim pro-
gramom: ”Projekat predavanja za nastavnike obdaništa i osnovnih
škola Kantona Sarajevo”. Mjesto održavanja ovog projekta su bile
osnovne škole u Kantonu Sarajevo, koje su iskazale potrebu za ne-
kim od predavanja.
• Resursni centar Centra ”Vladimir Nazor” je prvi u Kantonu Saraje-
vo organizovao kontinuiranu, višemjesečnu edukaciju nastavnika i
članova obitelji djece s poteškoćama u učenju i time pokazao značaj
svog postojanja i rada.
Samir Hrvat – VII razred
3.
DJEČIJA CEREBRALNA PARALIZA
Cerebralna paraliza kao hronično oboljenje dječije dobi
Studija: Uticaj prenatalnih etioloških faktora na poteškoće u

učenju djece i adolescenata s dječijom cerebralnom paralizom
Strukturalni intervju za roditelje djece i adolescenata s DCP
Polne i dobne karakteristike dječije cerebralne paralize
Pubertet i adolescencija
Rezime Studije
DJEČIJA CEREBRALNA PARALIZA 47
3.
DJEČIJA CEREBRALNA PARALIZA
Klasifikacija
E. Nordmark i saradnici (2001) su definisali dječiju cerebralnu paralizu
kao kišobran termin koji pokriva neprogresivnu, ali često promjenljivu gru-
pu, sindrom motornih poremećaja, kao posljedica lezija ili anomalija mozga,
koji se pojavljuju u ranim razvojnim stadijumima.
Gavrankapetanović I. i saradnici (2001) definišu cerebralnu paralizu
kao patološko stanje karakterizirano prvenstveno oštećenjem motoričke
funkcije kojem se mogu pridružiti i drugi poremećaji kao što su: smetnje
vida i sluha, intelektualni deficit, emocionalni problemi, smetnje ponašanja,
poremećaji govora, epileptični napadi i sl. Martin Bax definira ovaj entitet
kao poremećaj pokreta i posturalne ravnoteže usljed defekta ili oštećenja ne-
zrelog mozga
Prema Desetoj reviziji MKB (Međunarodna klasifikacija bolesti, po-
vreda i uzroka smrti), koja je stupila na snagu 01. januara 1993. godine, prak-
tično svuda u svijetu, oboljenja nervnog sistema data su u poglavlju VI i di-
jele sva oboljenja nervnog sistema na jedanaest kategorija. Dječija cerebralna
paraliza je u desetoj kategoriji VI poglavlja oboljenja nervnog sistema, G80
– G83 (Kantardžić Dž. i sar. 2001).
Multipla oštećenja kod tjelesno invalidnih predstavljaju poseban pro-
blem u svakodnevnoj praksi. Istraživanja L. Stošljevića i saradnika (1997)
izvršena po metodologiji ”Međunarodne klasifikacije oštećenja, invalidite-
ta i hendikepa” (International Classification of Impairment, Disabilities and
Handicap – ICIDH. WHO. Geneve, 1980) pokazala su da je čak 95,8 % djece
s dječijom cerebralnom paralizom u specijalnim osnovnim školama više-
struko oštećeno.
Prema ”Međunarodnoj klasifikaciji oštećenja, invaliditeta i hendikepa”,
svi mogući pojavni oblici svrstani su u 9 kategorija, nakon čega su šifrovani
zasebnim odrednicama po ugledu na MKB. Deveta klasifikaciona cjelina su
”Generalizirana, osjetilna i druga oštećenja (90 – 94)” i ”Multiplo oštećenje”

je pod šifrom 90. Lica s multiplim oštećenjem nazivana su multiplo hendi-
kepiranim, višestruko oštećenim, lica s kombinovanim smetnjama itd. (Sto-
šljević L. i sar. 1997).
Prema E. Beckung-u (2002) Revidirana verzija, ”Međunarodna klasifi-
kacija funkcionisanja, onesposobljenja i zdravlja” (International Classificati-
on of Functioning, Disability and Health – ICF. WHO. 2001) inkorporira bi-
ološke i socijalne perspektive onesposobljenosti da predstavi potpunije uticaj
zdravstvenog stanja na život individue, uključujući učešće u društvu.
Simplificirane definicije kažu da se više ometenom osobom smatra ona
osoba koja je ”ometena u dva ili više područja svog funkcionaliteta”. Pravilni-
kom o kategorizaciji iz 1974. godine višestruko oštećene osobe jesu one kod
kojih postoje dvije ili više smetnji predviđenih tim pravilnikom.
Istorijat
Za razumjevanje motornog poremećaja kod dječije cerebralne paralize
neophodno je poznavanje normalnog razvoja djeteta. Prema I. Gavranka-
petanoviću i sar. (2001), prvi detaljan opis razvoja jednog djeteta potiče od
Tiedemanna iz 1787, ali veći interes za ovu problematiku počinje tek stotinu
godina kasnije nakon što je Charles Darwin objavio detaljan izvještaj o ra-
zvoju jednog od svoje desetero djece.
Jasan klinički opis diplegičnog spastičnog oblika dječije cerebralne pa-
ralize, poznatog kao Litlova bolest, dao je 1853. godine engleski opstetričar,
ser John Williams Little. On je prvi etiološki razmotrio ovaj sindrom i uka-
zao da je uzrok oštećenja mozga kod dječije cerebralne paralize dug porođaj
s anoksijom, a kod nedonoščadi krvarenje koje se javlja u nezrelim vulnera-
bilnim krvnim sudovima (Popov I. i Savić K. 1984).
Švedski ortoped Heine, je 1860. godine jasno diferencirao spinalne od
cerebralnih formi oduzetosti u dječijem uzrastu i prvi dao naziv Dječija Ce-
rebralna Paraliza (DCP). Prema F. Stanley i E. Alberman (1984), Von Heine
je snimao pacijente s hemiplegijom kao rezultat šarlaha i vakcinacije, gdje je
početak hemiplegije obično bio povezan sa konvulzijama.
Termin ”cerebralna paraliza” vezan je za ime ser Williama Oslera, au-
tora monografije, izdate 1889. godine, pod imenom ”The Cerebral Palsies”.
Ovaj autor prvi ukazuje da se ovdje radi o grupi različitih stanja koje generi-
šu srodni etiološki faktori (Radulović R. 2003).
Sigmund Freud se od 1883. godine bavio istraživanjem ove vrste po-
remećaja, a 1891. godine je zajedno sa Rieom objavio rad ”Kliničke studije
cerebralne oduzetosti jedne polovine tjela kod djece”, dovodeći u vezu ovu
vrstu poremećaja s oštećenjem placentarnog krvotoka, kapilarnom apoplek-

sijom i drugim moždanim krvarenjima (Radulović R. 2003).
Freud je 1897. napisao svoju klasifikaciju dječije cerebralne paralize.
Freud je prepoznavao primarnu razliku između unilateralne dječije cerebral-
ne paralize (hemiplegija ) i bilateralne dječije cerebralne paralize, koju je na-
zvao ”cerebralna diplegija” (Stanley F. i Alberman E. 1984).
Medical College of Wisconsin (2003) navodi da je Sigmund Freud pri-
mjetio da djeca s dječijom cerebralnom paralizom često imaju druge proble-
me takve kao mentalni hendikep, poremećaj vida i epilepsiju, Frojd je sugeri-
sao da ovaj poremećaj može imati korjene ranije u životu, za vrijeme razvoja
mozga u materici. ”Otežan porođaj, u određenim slučajevima, pisao je, samo
je simptom dubljih efekata koji utiču na razvoj fetusa”.
Prevalenca cerebralne paralize

Prema E. Nordmark-u i sar. (2001) većina međunarodnih studija je po-
kazala da je prevalenca dječije cerebralne paralize oko 2-2,5 slučaja na 1000
živorođenih, iako postoje izvještaji nešto nižih i viših prevalenci.
Prevalenca cerebralne paralize kreće se od 1,5 do 2,5 na 1000 živoro-
đenih, s većim rizikom među prijevremeno rođenim i s niskom porođajnom
težinom beba (Gupta R. i Appleton R. 2001).
M. Carlsson i sar. (2003) navode da se cerebralna paraliza pojavljuje u
oko 2,2 na 1000 živorođene djece u Švedskoj.
Podaci epidemiološke studije u Viterbou, Italija, na 126 ispitanika s
cerebralnom paralizom su pokazali stopu prevalnce od 1,91 na 1000 živoro-
đenih (Schiripa G. i Spogneta D. 2002).
Povećanje prevalence cerebralne paralize posmatrano kod djece niske
porođajne težine pripisuje se poboljšanju neonatalne njege koje je dovelo
do značajnog porasta preživljavanja prijevremeno rođene djece. Hutton J L.
(2001) iznosi podatke da prijevremeno rođena djeca danas preživljavaju do
starosti kada se dijagnostikuje cerebralna paraliza prouzrokovana prenatal-
nim faktorima. U korelaciji s ovom konstatacijom za prijevremeno rođenu
djecu je da postoji trend povećanja težine onesposobljenja među njima.
Iako su mnogi faktori koji povećavaju rizik od cerebralnog oštećenja
kontrolisani, postoji tendencija ka povećanju učestalosti pojave cerebralne
paralize. Za Srbiju takođe ne postoje pouzdani podaci, ali je poznato da na
području uže Srbije, u populaciji djece starosti od 3 do 18 godina dvoje djece
ima cerebralnu paralizu, a u Beogradu ima preko 2 000 osoba s cerebralnom
paralizom (Golubović S. 2005).
Podjela cerebralne paralize

Postoje dva osnovna tipa cerebralne paralize: piramidalni i ekstrapi-
ramidalni. Piramidalni i ekstrapiramidalni sistemi su dva osnovna sistema
mozga i kičmene moždine koji kontrolišu pokrete.
Prema W. J. Wheless-u (2004) više od 80 % djece s cerebralnom para-
lizom ima spastičnu formu, piramidalni tip cerebralne paralize koji se pojav-
ljuje ili sam ili u kombinaciji s ekstrapiramidalnim tipom. Ova djeca obično
imaju slabost, povećan mišićni tonus (spasticitet) i pojačane reflekse. Ošte-
ćenje u ovom poremećaju je ili u moždanim ćelijama frontalnog režnja koji
kontroliše voljne pokrete ili u nervnim vlaknima koji polaze iz ovog dijela u
kičmenu moždinu.
Ekstrapiramidalni tip cerebralne paralize se karakteriše nevoljnim
abnormalnim pokretima, koji uključuju dystoniu (poremećaj posture, prsti
savijeni na gore), athetosu (crvoliki, krivudavi pokreti), chorea (iregularni
manji trzaji ili pokreti slični igri) i tremor. Ekstrapiramidalni motorni sistem
je duboko u mozgu. Zato što je pomjeren od cerebralnog korteksa, mentalni
hendikep i epilepsija su neuobičajeni za djecu s ovim tipom cerebralne para-
lize. Međutim, oni često imaju oštećen balans i koordinaciju. W. J. Wheless-u
(2004), računa se da ima oko 20 % djece s ekstrapiramidalnim tipom cere-
bralne paralize.
Registrovani su različiti tipovi cerebralne paralize: spastičan, atetoidni,
ataksičan, rigidan i s tremorom. Česte su kombinacije ovih grupa, a sreću se
i drugi značajni nervni defekti ko što su: poremećaji govora, disfazija, aprak-
sija, hemianopsija i mentalna retardacija.
Incidenca javljanja mješovite cerebralne paralize je 9-22 % i može se
ispoljiti u različitim kombinacijama, najčešća je udruženost spastičnog i ek-
strapiramidalnog tipa bolesti (Radulović R. 2003).
Chusid J. (1979) navodi da je relativna učestalost kliničkih tipova ce-
rebralne paralize klasifikovana na osnovu glavnih motornih tegoba sljedeća:
spastični 65 %, atetoidni 25 %, rigidni s tremorom i ataksični 10 %. Infantilna
spastična hemiplegija je najčešći oblik cerebralne paralize i čini oko 1/3 svih
slučajeva.
Prema podacima Medical College of Wisconsin (2003), spastični tip
cerebralne paralize ima 70-80 % pacijenata s cerebralnom paralizom. Ateto-
idni ili diskinetički tip ima oko 10-20 % pacijenata s cerebralnom paralizom.
Ataksični tip je procjenjen na 5-10 % pacijenata s cerebralnom paralizom.
Incidenca javljanja ataksične cerebralne paralize je 15 %. Udružena je
s različitim poremećajima motorike (spastična diplegija, diskinezija) i domi-
niraju znaci cerebelarne disfunkcije. Prvi simptomi se javljaju krajem prve

godine, obuhvataju mišićnu hipotoniju, ataksiju trupa pri pokušaju sjedenja
i upadljiv poremećaj motorne koordinacije (Radulović R. 2003).
učenju djece i adolescenata s cerebralnom paralizom, Švraka E. (2004) je pri-
kazala odnos prenatalnih etioloških faktora i tipova dječije cerbralne parali-
ze, kao i odnos oboljenja u trudnoći i tipova dječije cerebralne paralize.
U ukupnom uzorku od 80 ispitanika 72 (90 %) ima spastični tip, 3
(3,75 %) ispitanika mješoviti, spastični i atetoidni, što znači da spastični tip
ima ukupno 75 (93,75 %) ispitanika.
Dva (2,5 %) ispitanika imaju atetoidni tip, što je zajedno sa 3 (3,75 %)
ispitanika mješovitog tipa, ukupno 5 (6,25 %) ispitanika.
Dva (2,5 %) ispitanika imaju flakcidni i 1 (1,25 %) ataksični tip.
Od ukupno 75 ispitanika sa spastičnom cerebralnom paralizom, 35
(46,7 %) ima kvadriparezu, 19 (25,3 %) hemiparezu, 16 diparezu (21,3 %) i 5
(6,7 %) triparezu.
Prema I. Gavrankapetanoviću (2003) spastična cerebralna paraliza za-
stupljena je po topografskoj distribuciji:
- hemiplegija: 25 – 45 %
- spastična diplegija: 10 – 33 %
- spastična kvadriplegija: 9 – 43 %.
Fanconi G. navodi da je najčešća forma dječije cerebralne paralize Lit-
tleova bolest, a kod spastične hemiplegije navodi češću pojavu epilepsije.
Nikakvo čudo nije što se u docnijem toku češće nego u spastične diple-
gije (u 40-50 % slučajeva) javljaju epileptički napadi, po pravilu Jacksonovog
tipa koji se mogu operativno izliječiti ekscizijom ožiljka ili eventualno he-
misferectomijom. Inteligencija je manje oštećena nego u spastične diplegije,
zaključuju Fanconi G. i Wallgren (1976).
Mogućnosti primarne prevencije u današnje vrijeme nisu velike, te je
zato od najvećeg značaja sekundarna prevencija, odnosno rana dijagnostika.
U tu svrhu ustanovljene su različite metode kliničkog pregleda. Iako sigurno
postoji uzročna povezanost između štetnih faktora u trudnoći i perinatalnom
periodu s oštećenjem mozga, općenito se pokazalo da većina djece kod koje
su postojali štetni faktori u vrijeme porođaja kasnije ne pokazuju nikakve ab-
normalnosti. Zato se stanja i okolnosti koje ugrožavaju dijete zovu faktorima
rizika. Oni mogu štetno djelovati, ali ne moraju uzrokovati trajno oštećenje.
A. Buljina (1999) navodi da se termin rizično dijete primjenjuje za onu djecu
koja će iz različitih razloga, prenatalnih ili postnatalnih, vjerovatnije od dru-
gih imati određeni emocionalni, intelektualni ili fizički hendikep.
Cerebralna paraliza
kao hronično oboljenje dječije dobi
Hronično bolesno dijete je ono koje ima poremećaj s trendom odugo-
vlačenja koji je progresivan i fatalan kod djeteta koje ima relativno normalno
životno razdoblje sa ili bez oštećenja fizičkih ili mentalnih funkcija. Prava in-
cidenca je nepoznata zbog različitih klasifikacija. Pretpostavlja se da 30-40 %
djece ispod 18 godina ima jedan ili više dugotrajnih poremećaja od čega 7 do
10 % ima hronični fizički poremećaj (Mladina N. 2004).
Problem hronično oboljelog djeteta nametnuo se u toku rata. To su
bile rizične grupe veoma vulnerabilne i potpuno ovisne o hospitalnom ni-
vou zdravstvene zaštite. U tom periodu se nažalost, bilježi i njihov povećan
mortalitet.
Obitelj je najvažnije mjesto koje određuje mogućnost prilagođavanja
bolesti, te zato prestavlja i najvažnije područje za primjenu preventivnih
mjera mentalne higijene.
Stupanj nesposobnosti može značajno poremetiti životni stil obitelji
djeteta. Ako je defekt kod djeteta vidljiv dijete je izloženo neželjenoj pažnji
okoline što obeshrabruje i dijete i porodicu. Tu su i fizička i dijetalna ograni-
čenja, česte i duge hospitalizacije (Prilog br. 2: ECH povelja), bolovi, obave-
za uzimanja lijekova, finansijski problemi, ovisnost o drugima. Svi ti faktori
imaju nepovoljan uticaj na rezultate rehabilitacije i adaptacije (Mladina N.
2004).
Da bi se dijete s hroničnom bolesti moglo razviti u zdravu odraslu in-
dividuu neophodno je uz mjere specifične zaštite obezbijediti mu tri sigurna
i nezamjenjiva uporišta: obitelj, okolinu i predispoziciju samog djeteta (Mla-
dina N. i sar. 2004).
Brojni hronični problemi zdravlja, koji ugrožavaju razvoj djeteta bilje-
že se kod djece različitog uzrasta i različitog socioekonomskog statusa.
Pored hroničnih respiratornih, srčanih oboljenja, kongenitalnih
malformacija, bolesti lokomotornog sistema, neuromišićnih bolesti, znača-
jan je i broj djece s bolestima CNS-a. U hronične bolesti dječije dobi spadaju:
cerebralna paraliza, intelektualno onesposobljenje, epilepsija, astma, AIDS,
hemofilija, šećerna bolest, cistična fibroza ili mukoviscidoza, celijakija, juve-
nilni reumatoidni artritis, hronična bubrežna insuficijencija, maligne bole-
sti, tuberkuloza, hronična oboljenja srca, recidivna abdominalna bol u djece,
djeca s neurorazvojnim problemima
U prevenciji hronične bolesti vrijedi pravilo ”da nikad nije dovoljno rano,
ni previše kasno u preveniranju hroničnih bolesti i njihovih posljedica”.
Kod velikog broja djece s cerebralnom paralizom postoje deformacije

koštano-zglobnog sistema, posebno kukova i ekstremiteta. Česte su kontrak-
ture zglobova, skolioza i deformiteti stopala. Ranije je bila izražena sklonost
ka spontanim prelomima kostiju, ali se danas uz odgovarajuću ishranu i me-
dikaciju, kod pacijenata koji su na kineziterapiji ovo rijetko javlja.
Kod djece s cerebralnom paralizom često su prisutne promjene u usnoj
duplji. Česti su deformiteti zuba i vilice i povišena je sklonost karijesu i para-
dentalnim oboljenjima, povezano s izmjenjenim načinom žvakanja, slabim
fiziološkim čišćenjem i korištenjem lijekova, kao i česte infekcije disajnih pu-
teva (Golubović S. 2005).
Studija: Uticaj prenatalnih etioloških faktora

na poteškoće u učenju djece i adolescenata
s dječijom cerebralnom paralizom (DCP)
U Studiji je učestvovalo 80 djece i adolescenata s dječijom cerebralnom
paralizom školskog uzrasta, starosti od 6 do 20 godina, u Kantonu Sarajevo,
sa i bez intelektualnog onesposobljenja, njihovi roditelji i članovi porodice.
Kriteriji za uključivanje u ovo istraživanje su bili:
1. djeca i adolescenti s dječijom cerebralnom paralizom sa zadnjim
prebivalištem u Kantonu Sarajevo,
2. starosna dob 6 – 20 godina, što znači godišta rođenja od 1998. do
1984. godine,
3. potvrda dijagnoze dječije cerebralne paralize utvrđivanjem funkci-
onalnog statusa pregledom ljekara specijaliste fizikalne medicine i
rehabilitacije,
4. potvrda dijagnoze dječije cerebralne paralize uvidom dijela medi-
cinske dokumentacije koju su posjedovali roditelji,
5. izrada Strukturalnog intervjua za roditelje djece i adolescenata s
dječijom cerebralnom paralizom.
Od ukupnog broja djece (80) 34 djece i adolescenata s dječijom cere-
bralnom paralizom (42,5 % ) ostaje kod kuće, uglavnom samo na brizi rodi-
telja i pomoći Udruženja.
U Studiji su ravnopravno učestvovala djeca s dječijom cerebralnom pa-
ralizom koja nisu obuhvaćena nikakvim vidom edukaciono-habilitacionih
programa i djeca koja su učenici škola s prilagođenim i redovnim progra-
mom. To su bili učenici devet osnovnih i sedam srednjih škola na Kantonu
Sarajevo.
Osnovne škole:
- Osnovna škola ”Grbavica I”
- Osnovna škola ”Kovačići”
- Osnovna škola ”Isak Samokovlija”
- Osnovna škola ”Pofalići”
- Osnovna škola ”Umihana Ćuvidija”, Boljakov potok
- Školski centar ”Gazaz”, Mojmilo
- Osnovna škola ”Ćamil Sijarić”
- III osnovna škola, Ilidža
- Osnovna škola ”9 maj”, Pazarić
Srednje škole:
- Gimnazija Dobrinja
- Srednja stručna trgovinska škola
- Željeznički školski centar
- Mješovita šumarsko – drvnotehnička srednja škola
- Srednja grafička tehnička škola
- Srednja tekstilna škola
Tokom istraživanja pojavio se veći broj ometajućih faktora:

1. veći broj izvora podataka o osobama s dječijom cerebralnom para-
lizom Kantona Sarajevo, ni jedan kompletan,
2. pojava istih osoba na većem broju izvora podataka,
3. zastarjeli podaci – preseljenja na nepoznate adrese,
4. neophodnost kućnih posjeta i vrijeme provedeno u putu.
Ciljevi istraživanja
Svi postavljeni ciljevi u ovom istraživanju su postignuti.
1. Utvrđeni su prenatalni etiološki faktori dječije cerebralne paralize
dijgnostikovane kod djece i adolescenata dobi od 6 do 20 godina, u Kantonu
Sarajevo.
Veći broj studija u novije vrijeme sugeriše povećan uticaj prenatalnih
etioloških faktora dječije cerebralne paralize, u odnosu na perinatalne fak-
tore. Izgleda da perinatalni uzroci imaju manji doprinos nego što se prije
mislilo (Cans C. i sar. 2003). Istorijski, uloga intrapartalne asfiksije je bila
preuveličana (Shevell M. 2003).
Ciljevi studije cerebralne paralize u Evropi su bili ispitivanje uzroka
cerebralne paralize. Identifikovano je 650 djece, a sakupljeni su podaci za
400. Ovakve studije proizvode veliku količinu podataka. M. Bax i sar. (2003)
navode da će biti prestavljene informacije o relevantnim faktorima/događaji-
ma za vrijeme trudnoće uključujući infekcije i podatke za bilo koji prepisani
lijek, kao i detalje porođaja i rođenja, gestacionu dob i porođajnu težinu.
U ovom istraživanju je utvrđeno 20 prenatalnih etioloških faktora dje-
čije cerebralne paralize djece i adolescenata Kantona Sarajevo, koji su imali
uticaj na poteškoće u učenju. U okviru grupe od 30 majki s oboljenjima u
trudnoći identifikovano je 14 raznih etioloških faktora. Opisane su tri kon-
genitalne anomalije kao prenatalni faktori i dva slučaja herediteta, kao i uti-
caj starosti majke i višeplodnih trudnoća. Ukazano je i na uticaj udruženih
faktora.
2. Identifikovane su poteškoće u učenju (intelektualne, motorne i sen-

zorne) djece i adolescenata s dječijom cerebralnom paralizom, dobi od 6 do
20 godina, sa stalnim prebivalištem na teritoriji Kantona Sarajevo.
U istraživanju su kao poteškoće u učenju identifikovana: multipla ošte-
ćenja, intelektualno onesposobljenje, motorno, senzorno (oštećenja vida i
sluha), epilepsija i poremećaji ponašanja.
3. Utvrđen je odnos prenatalnih etioloških faktora i poteškoća u učenju

djece i adolescenata s dječijom cerebralnom paralizom, starosne dobi od 6-
20 godina, u Kantonu Sarajevo.
Značaj studije
Značaj ove studije je u tome što je prvi put u Bosni i Hercegovini nauč-
nom metodom utvrđen uticaj prenatalnih etioloških faktora na poteškoće u
učenju djece i adolescenata s dječijom cerebralnom paralizom.
Studija obuhvata predškolski i školski uzrast populacije djece i ado-
lescenata s dječijom cerebralnom paralizom. U vremenu inkluzije osoba s
onesposobljenjem u sve tokove društva, dobijeni rezultati mogu poslužiti:
• za iniciranje Projekta otvaranja Registra dječije cerebralne paralize
na svim nivoima (kantonalnim, federelnim i državnim) kao neop-
hodnog faktora savremene razmjene podataka u cilju narednih stu-
dija i uvezivanja u Evropski Registar;
• za formiranje zajedničkih kontinuiranih preventivnih mjera po
principu multidisciplinarnog pristupa;
• za ostvarivanje prava djece i adolescenata s poteškoćama u učenju
na svim nivoima političke i zakonodavne vlasti;
• za dalju rad Udruženja oboljelih od dječije cerebralne paralize Kan-

tona Sarajevo i pomoć u osnivanju prvog Saveza osoba s dječijom
cerebralnom paralizom u Bosni i Hercegovini;
• za ostvarivanje UNICEF-ovog koncepta inkluzivne nastave za
uključivanje djece s poteškoćama u učenju u zajednička obdaništa,
osnovne i srednje škole s redovnim programom, kao i fakultete
• za rušenje predrasuda i realizaciju programa profesionalne orjenta-
cije i zapošljavanja;
• za edukaciju nastavnog kadra u školama s redovnim programom i
roditelja djece bez poteškoća u učenju.
Strukturalni intervju za roditelje djece

i adolescenata s dječijom cerebralnom paralizom
Bilo koji izvori da se koriste – istorije bolesti, upitnici, direktno ispiti-
vanje pacijenata ili izvještaji o životu – sličnost je suštinska. Ovo se najbolje
postiže korištenjem standardnog, prethodno testiranog, validnog izvještaja
baze podataka (npr. upitnik ili izvještaj o ispitima) za svakog pojedinca u
studiji. Unutarnje ili spoljnje predrasude posmatrača treba da budu mjerene
prihvatljivom tehnikom i naizmjenično smanjene treningom. Alberman E.
i Stanley F. (1984) govoreći o kohortnim studijama o cerebralnoj paralizi,
predlažu da grupu djece treba pratiti i ispitivati u određenim intervalima da
se razjasni njihov neurološki status. Sve dok se ovo koriguje prema promje-
nama, različitosti u klasifikaciji će se pojavljivati.
Colver A F. i sar. (2000) su koristili instrument Upitnik procjene ži-
votnog stila (Lifestyle Assessment Questionnaire for Cerebral Palsy), koji
su razvili Jarvis i saradnici. On je specijalno dizajniran za djecu s dječijom
cerebralnom paralizom i mjeri uticaj onesposobljenja na dijete i porodicu.
Multidimenzionalno uređene skale identifikuju šest dimenzija prostornog
uređenja unutar upitnika. Dimenzije odgovaraju fizičkoj nezavisnosti, po-
kretljivosti, kliničkom teretu, školovanju, ekonomskom teretu i socijalnoj
integraciji. Instrument generiše rezultat procjene životnog stila (Lifestyle
Assessment Score – LAS) izražen u procentima, sa maksimalnim rezultatom
od 100 %.
Tipično dijete s LAS = 30 % će kompletirati većinu, ali ne sve aktivno-
sti samopomoći, postaviti malo ekonomskog i socijalnog tereta na porodicu
i pohađaće školu s nešto ekstra pomoći. Tipično dijete s LAS = 70 % neće
kompletirati ni jednu aktivnost samopomoći, prouzrokovaće veliki ekonom-
ski i socijalni teret za porodicu, i zahtijevaće specijalnu edukaciju.
Prahbhjot M. (2002) je u istraživanju evaluacije roditelja razvojnog

statusa i otkrivanja razvojnog kašnjenja u male djece, starosti od 2-5 godi-
na, koristio standardizirani upitnik Evaluacija roditelja razvojnog statusa
(Parents Evaluation of Developmental Status – PEDS). Razvojni status djece
je procjenjivan Razvojnim profilom II (Developmental Profile II – DP II) s
inventarom od 186 čestica na osnovu kojih se procjenjuje status djetetovog
razvoja od rođenja do 9 ipo godina u pet oblasti: fizički status, samopomoć,
socijalni, akademski i komunikacija. Funkcionisanje djeteta je izražavano u
razvojnim godinama u mjesecima za svaku oblast.
Kennes J. i saradnici (2002) su u studiji roditeljskih sistematskih iz-
vještaja o statusu zdravlja 408 školske djece s cerebralnom paralizom, po-
stavili relacije između težine funkcionalnog motornog onesposobljenja i 8
funkcionalnih oblasti statusa zdravlja. Funkcionalni zdravstveni status djece
bio je mjeren korištenjem Indeksa zdravstvene korisnosti, Health Utiliti-
es Index-Mark 3 (HUI-3), koji je obično popunjavala majka, nezavisno od
GMFCS klasifikacije koja je određivana u rehabilitacionom centru nezavi-
sno od uticaja roditelja. HUI-3 procjenjuje 8 funkcionalnih oblasti za koje se
vjeruje da doprinose kvalitetu života: pokretljivost, vještine, govor, vid, sluh,
kogniciju, emocije i bol.
E. Švraka (2004) je konstruisala instrument Strukturalni intervju za
roditelje djece i adolescenata s dječijom cerebralnom paralizom (Prilog br. 3:
Strukturalni intervju) se sastoji iz 69 pitanja koja se mogu podijeliti u osam
grupa:
- prva grupa pitanja (1-8) su opšta pitanja i pitanja o mogućem naslijeđu,
- druga grupa pitanja (9-19) su o kontroli trudnoće i o oboljenjima
tokom trudnoće,
- treća grupa pitanja je (20-23) su o broju djece i o mrtvorođenoj djeci,
- četvrta grupa pitanja (24-35) su o porođaju,
- peta grupa pitanja (36-42) su o motornom razvoju, tipu dječije ce-
rebralne paralize i fizikalnoj i hirurškoj terapiji,
- šesta grupa pitanja (43-56) su o intelektualnom i senzornim ones-
posobljenjima,
- sedma grupa pitanja (57-67) su o obrazovanju i sposobnostima
učenja djeteta definisanim ocjenama različitih predmeta prema na-
stavnom planu škola za specijalno obrazovanje i
- zadnja dva pitanja su o članstvu roditelja u Udruženjima roditelja
koja se tiču dječije cerebralne paralize.
Upitnik sadrži i otvorena pitanja radi kasnije moguće analize, kao i
pitanja kojima se traži više detalja, i pojašnjenje.
Polne i dobne karakteristike

dječije cerebralne paralize
Uloga pola u etiologiji dječije cerebralne paralize i veza s drugim so-
cio-biološkim faktorima, ostaje fascinantno i izazovno pitanje.
Podaci 13 od 14 centara mreže Nadzora cerebralne paralize u Evropi,
za 6502 djece rođene između 1976 i 1990 su uneseni u bazu podataka. Svi
centri su izvjestili o većem broju djece muškog pola nego ženskog; globalno
M:Ž odnos je bio 1,33:1 (Johnson A. 2002).
U svim studijama o dječijoj cerebralnoj paralizi prijavljen je veći broj
ispitanika muškog pola. Prema F. Stanley (1984) više muškaraca je pronađe-
no u odnosu na neke komplikacije u trudnoći koje su udružene sa stepenom
retardacije i prijevremenim porođajem, uključujući i pre-eklampsiju.
Kennes J. i sar. (2002) navode da je u studiji sistematskih izvještaja ro-
ditelja o zdravstvenom statusu 408 školske djece s cerebralnom paralizom u
Ontariju, Kanada, učestvovao 221 dječak i 187 djevojčica, srednje starosti od
8 godina i 5 mjeseci.
Nejednak odnos polova je takođe obzerviran u antepartalnoj hemora-
giji, posebno kad su dijagnoze bile abrupcio placente. Margaret Ounsted je
ispitivala u literaturi odnos polova i intrauterinog rasta i sugerisala da neke
od varijanti u intrauterinom rastu muškaraca, i vjerovatno njihov povećan
rizik za komplikacije u trudnoći, mogu biti u vezi s većim antigenskim ra-
zlikama između njih i njihovih majki nego između ženske djece i njihovih
majki (Stanley F. 1984).
Prema Palisano R. (2003) u studiji ispitivanja efekata okolnog uređenja
na metode pokretljivosti djece s cerebralnom paralizom, u Ontariu, Kanada,
u uzorku je bilo 636 djece s cerebralnom paralizom, 355 muškog pola i 281
ženskog.
U Studiji istraživanja uticaja prenatalnih etioloških faktora na poteš-
koće u učenju djece i adolescenata s cerebralnom paralizom, u Kantonu Sa-
rajevo, obuhvaćeno je 80 ispitanika, životne dobi od 6 do 20 godina, i od tog
broja 47 (58,75 %) su muškog pola, a 33 (41,25 %) ženskog pola.
Polna zastupljenost je ista u djece od 6-11 godina, sa 10 (50 %) ispita-
nika muškog pola i 10 (50 %) ispitanika ženskog pola. Među adolescentima
(12-20 godina) 37 (61,7 %) ispitanika je muškog pola, a 23 (38,3 %) ženskog
pola.
Tabela 8. Djeca i adolescenti
Pol Djeca (6 – 11) Adolescenti (12 – 20)

ženski 10 23
muški 10 37
ukupno 20 60
% 25 75
Djece (6 – 11 godina) ima 20 (25 %), 10 dječaka i 10 djevojčica.

Adolescenata (12 – 20 godina) ima 60 (75 %), 23 ženskih (38,3 % od
broja adolescenata) i 37 muških (61,7 % od broja adolescenata). Uzorak obu-
hvata pretežno adolescente s dječijom cerebralnom paralizom.
Prikazana je polna struktura ispitanika prema obrazovnim grupama:
- od 34 djece i adolescenta s cerebralnom paralizom koji ostaju kod
kuće, 19 (55,9 %) je muškog pola, a 15 (44,1 %) ženskog pola,
- od 27 učenika s dječijom cerebralnom paralizom, koji pohađaju
škole sa specijalnim programom, 18 (66,66 %) je muškog pola, a 9
(33,33 %) ženskog pola,
- od 19 učenika koji pohađaju osnovne i srednje škole s redovnim pro-
gramom, 10 (52,6 %) je muškog pola, a 9 (47,4 %) je ženskog pola.
Prikazana je polna struktura ispitanika s prenatalnim etiološkim fak-
torima. U grupi od 35 ispitanika s uticajem prenatalnih etioloških faktora, 21
(60 %) su muškog pola, a 14 (40 %) ženskog pola.
Od 21 ispitanika muškog pola, 18 (85,7 %) je s oboljenjima u trudnoći,

2 (9,5 %) s kongenitalnim anomalijama i 1 (4,8 %) s hereditetom.
Od 14 ispitanika ženskog pola s prenatalnim etiološkim faktorima, 12
(85,7 %) je s oboljenjima u trudnoći, 1 (7,15 %) s kongenitalnom anomalijom
i 1 (7,15 %) s hereditetom.
Prikazana je polna struktura ispitanika prema oboljenjima u trudnoći:
- u grupi od 30 ispitanika s oboljenjima u trudnoći, 18 (60 %) je muš-
kog pola, a 12 (40 %) ženskog pola,
- u grupi od 50 ispitanika bez oboljenja u trudnoći, 29 (58 %) je muš-
kog pola, a 21 (42 %) je ženskog pola.
Starosna dob ispitanika u uzorku je od 6 do 20 godina.
Prosječna dob djece i adolescenata u ovom istraživanju, za ukupan
uzorak od 80 ispitanika, je 13,94 godina.
Djece, u dobi od 6-11 godina, ima 20 (25 %), a adolescenata u dobi od
12-20 godina, ima 60 (75 %). U dobi rane adolescencije, od 12 do 14 godina
ima 23 adolescenta, u dobi srednje adolescencije 24 ispitanika i u dobi kasne
adolescencije 13 ispitanika.
Pubertet i adolescencija
Prema V. Daneš (2003), u psihodinamičkom smislu pubertet i adoles-
cencija su dva bliska, ali ne i istovjetna pojma. Tako pubertet označava tjele-
sne, odnosno fiziološke promjene, a adolescencija psihosocijalne promjene
kod mlade osobe.
Mnogo je razloga da se period adolescencije ne može jasno ograniči-
ti. Osoba može da sazrije u jednom pogledu mnogo više nego u drugom, a
mnogi od nas idu kroz život a da nikada ne dostignu ”psihološku zrelost”,
koju je teško i odrediti. Svi mi živimo u granicama kulture specifične za onaj
dio svijeta u kome živimo, naše nacionalne granice, našu socio-ekonomsku
klasu, religijsku zajednicu i porodicu. Svaka ova specifična grupacija postav-
lja svoja pravila igre, zahtjeve i očekivanja (Kalaš Dž. i Mavrak M. 1997).
Adolescencija, u užem smislu, vremenski traje od 14 do 18 godine, ali
se ta granica, prema nekim znanstvenim školama, pomjera prema naprijed i
natrag, tako da V. Daneš, (2003) razlikuje:
- dob rane adolescencije (12 do 14 godina),
- dob srednje (14 do 18 godina), te
- dob kasne adolescencije (18 do 20 godina).
Philip Hwang (2000) za dob adolescencije navodi period od 13-20 go-
dina. Između 10 i 20 godine nastaju velike tjelesne, kognitivne i socijalne
promjene. Individualne su varijacije veće nego ikada ranije. Fizički gledano,

jedan je tinejdžer zreo u dobi od 15 godina, ali može potrajati još pet do deset
godina prije nego što ga počnemo smatrati socijalno zrelim.
Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije (WHO. 1986) razli-
kuju se sljedeće grupe:
- adolescenti – 10-19 godina
- omladina – 15-24 godine
- mladi – 10-24 godine.
Što se tiče socijalnog ponašanja adolescenta razlikuju se tri faze:
1. faza opozicije
2. faza afirmacije i
3. faza socijalne insercije.
Faza opozicije se podudara s preadolescencijom (prepubertet, od 11-12.
do 14 godine) u toku koje mladi preadolescent odbija svaku prisilu. Odbijanje
urednosti i čistoće, zatim drsko, bučno ponašanje, pa prikrivanje vanjskih
manifestacija nježnosti označavaju ovaj period koji je u stanovitom smislu
haotičan (Nikolić S. 1991).
U nijednom drugom momentu u životu djeteta roditelji i nastavnici
se ne osjećaju tako insuficijentni da pomognu djetetu. Odgojne metode do-
tada uspješne kao da više nemaju učinka. Preadolescent ismijava i pohvale
i kritike, a isto tako i nagrade i kazne. Satisfakcije njegovih potreba više ne
zavise samo od prisutnosti odraslih. Mišljenje koje ima o sebi ne zavisi toliko
o roditeljima ili profesorima koliko o poštovanju ili potcjenjivanju njegovih
vršnjaka (Nikolić S. 1991).
Faza afirmacije, odgovara približno srednjoj fazi adolescencije (puber-
tet u užem smislu, od 14. do 17-18. godine) u toj fazi adolescenti traže svoju
nezavisnost u svim domenima: frizuri, dotjerivanju, odjeći, lektiri i razonodi.
Oni se brzo osjećaju progonjeni, neshvaćeni, nastoje da se oslobode autori-
teta svojih roditelja koje osporavaju svakom prilikom. Ovo traženje autono-
mije sukobljava se s finansijskom zavisnošću, tim trajnijom što se školovanje
više produžava. Neki adolescenti nastoje da izbjegnu barem parcijalno ovoj
ovisnosti upotrebljavajući cijelo ili djelimično svoje slobodno vrijeme za pla-
ćeni rad.
Faza socijalne insercije odgovara postadolescenciji (postpubertet, od
17-18. do 21 godine). U tom momentu adolescent ulazi u svijet odraslih za-
poslenih ljudi ili izabere studij po svom izboru. Time preuzima sudbinu u
svoje ruke i bolje prihvata odrasle u onoj mjeri u kojoj počinje i sebe doživ-
ljavati kao odraslog s odgovornostima (Nikolić S. 1991).
Ovaj period se ocjenjuje kao kritičan, naročito u tehnički i tehnološki

razvijenim društvima. Prema Ćordić A. (1999) nekada su psiholozi više na-
glašavali značaj brzih i naglih fizičkih i fizioloških promjena do kojih dolazi
u ovom periodu. Sada psiholozi veći naglasak stavljaju na socijalne uslove i
kulturu kao uzročnike teškoća u adolescenciji. Od tih socijalnih uslova po-
minju se zahtjevi koje društvo postavlja mladima u to vrijeme, a koje nije
lako ispuniti. To su zahtjevi da se osamostale, da uspostave odgovarajuće od-
nose sa osobama istog i suprotnog pola, zahtjevi u vezi s budućim pozivom
i u vezi s izgrađivanjem životne filozofije i usvajanjem sistema vrijednosti.
U mnogim kulturama ovi zahtijevi nisu tako kompleksni niti su ograničeni
na određeni uzrast, pa ni adolescencija nije tako težak period prilagođava-
nja. Adolescencija je period traženja ličnog identiteta, traženja odgovora na
pitanja: ”Ko sam ja?”, ”Šta će biti moja uloga u društvu?”, ”Hoću li uspjeti u
životu ili ću pretrpjeti poraz?”.
Prema Cerić S. (2002) adolescentna grupa je grupa mladih ljudi, uzra-
sta 15 – 18 godina, okupljenih oko nekog zajedničkog cilja, koje vezuje pro-
storna blizina i psihička bliskost.
U doba puberteta kod djece s cerebralnom paralizom javljaju se pro-
blemi, prije svega, u vezi s njihovom seksualnošću. U tom periodu, uz fizičke
i psihičke promjene, javljaju se razmišljanja o suprotnom polu i svjesnija želja
za druženjem i kontaktima sa svojim vršnjacima. I. Popov i K. Savić (1984)
iznose da je zapaženo kod djece s cerebralnom paralizom da je u većem broju
i intenzitetu zastupljena masturbacija, što se s jedne strane može objasniti
endokrinim poremećajima, a s druge psihičkim i socijalnim uslovljenosti-
ma. Samosvjesnost o postojanju hendikepa u ovom životnom periodu, koji
bi mogao biti prepreka za uspostavljanje kontakta sa suprotnim polom, kao
i u svim drugim aktivnostima, dovodi kod lica s dječijom cerebralnom pa-
ralizom do neurotskih i depresivnih reakcija koje ponekad mogu biti takvih
razmjera da zahtijevaju intenzivan psihijatrijski tretman.
Odnos zdravih vršnjaka prema djeci s cerebralnom paralizom u doba
puberteta i adolescencije veoma je važan za njihov psihički razvoj i pozitivnu
motivaciju. Povremeni dolasci zdravih vršnjaka, zatim gostovanja muzičara,
glumaca, pjevača, pjesnika, slikara i drugih umjetnika i sportista u ustano-
vama gdje se ova djeca habilituju, stvaraju kod djece tokom druženja, a i
poslije, emotivne naboje optimizma, impulsnu volju za savlađivanje mnogih
prepreka i osjećaj da nisu napušteni i odbačeni. To se postiže i njihovim od-
lascima u svijet, tj. na izlete, razne kulturne i sportske manifestacije. Trebalo
bi, takođe u ustanovama gdje se takva djeca liječe i školuju organizovati ra-
znovrsne aktivnosti, zabavne, rekreativno-sportske i stvaralačke, primjerene

preostalim sposobnostima i mogućnostima svakog pojedinca.
Rezime Studije
Dječija cerebralna paraliza je kišobran termin koji pokriva neprogre-
sivnu, ali često promjenljivu grupu, sindrom motornih poremećaja, kao po-
sljedica lezija ili anomalija mozga, koje se pojavljuju u ranim razvojnim sta-
dijumima (Nordmark E. i sar. 2001).
U psihodinamičkom smislu pubertet i adolescencija su dva bliska, ali
ne i istovjetna pojma. Tako pubertet označava tjelesne, odnosno fiziološke
promjene, a adolescencija psihosocijalne promjene kod mlade osobe (Daneš
V. 2003).
Prioritetni problemi za Bosnu i Hercegovinu su nepostojanja:
- Registra oštećenja ranog dječijeg doba i Registra dječije cerebralne
paralize
- kontinuiranih preventivnih mjera za spriječavanje nastanka ones-
posobljenja
- adekvatne i kontinuirane multidisciplinarne podrške zajednice za
sve nivoe obrazovanja djece i adolescenata s dječijom cerebralnom
paralizom
- odgovarajućih programa profesionalne orjentacije i zapošljavanja,
kao i prateće zakonske regulative
- Saveza Udruženja građana s dječijom cerebralnom paralizom na ni-
vou Federacije BiH, kao i na nivou Bosne i Hercegovine i
- postojanje visokih troškova habilitaciono-edukacionih programa za
djecu i adolescente s dječijom cerebralnom paralizom.
U Kantonu Sarajevo postoji veći broj zdravstvenih i obrazovnih in-
stitucija koje se bave habilitacijom, rehabilitacijom i obrazovanjem djece i
adolescenata s onesposobljenjima, ali ne postoji jedinstvena baza podataka
o osobama s onesposobljenjima, kao i s dječijom cerebralnom paralizom.
Nepostojanje jedinstvene baze podataka govori o slaboj umreženosti ovih
institucija i Udruženja u Kantonu Sarajevo.
Prema vremenu djelovanja uzroci dječije cerebralne paralize se mogu
podijeliti na prenatalne, perinatalne i postnatalne. Prenatalni period je defi-
nisan kao period od koncepcije do početka porođaja, peri/neonatalni period
kao period od početka porođaja do prvih 28 dana života i postnatalni period
od 29. dana života do dvije godine starosti (Beckung E. 2002).
Poteškoće u učenju vezuju se za intelektualno onesposobljenje, pore-

mećaje pažnje i ponašanja, senzorne i emocionalne probleme. Pored ovoga,
brzi zamor i povišena razdražljivost, organski uslovljene smetnje pisanja i
čitanja, uz motorna ograničenja i govorne smetnje, uslovljavaju poteškoće
u učenju, a posebno u savladavanju školskog gradiva i adaptaciji na školu
(Savić A. i Radivojević D. 1997).
Studija istraživanja uticaja prenatalnih etioloških faktora na poteškoće
u učenju djece i adolescenata s dječijom cerebralnom paralizom u Kantonu
Sarajevo je kohortna, analitičko epidemiološka i retrospektivno prospektiv-
na. U studiji je primjenjen Strukturalni intervju za roditelje djece i adolesce-
nata s dječijom cerebralnom paralizom.
Uzorak je obuhvatio 80 ispitanika, djece i adolescenata s dječijom ce-
rebralnom paralizom, Kantona Sarajevo, starosti od 6 do 20 godina, srednja
starost 13,94 godina, 47 (58,75 %) muških i 33 (41,25 %) ženskih.
U grupi od 30 ispitanika čije su majke imale oboljenja u trudnoći, 29
(96,7 %) ima multipla oštećenja, a 1 (3,3 %) nema. U grupi od 50 ispitani-
ka čije majke nisu imale oboljenja u trudnoći, 46 (92 %) ima multipla ošte-
ćenja, a 4 (8 %) nema. Među grupama postoji statistički značajna razlika,
X2=26,352 p<0,05.
U grupi s oboljenjima u trudnoći, 3 majke (3,75 %) su rizične starosne
dobi od 35-40 godina, i 3 majke (3,75 %) starosti preko 40 godina. U grupi
bez oboljenja u trudnoći, 6 majki (7,5 %) je starosti 35-40 godina, a nema ni
jedne majke starije od 40 godina. Među grupama postoji značajna statistička
razlika, X2=42,865 p<0,05.
Odnos rizika pokazuje veće probleme u grupi gdje su majke imale obo-
ljenja u trudnoći za: samostalni hod, korištenje ortopedskih kolica, intelektu-
alnih sposobnosti, dobijanje epilepsije, oštećenja vida, strabizma, poremeća-
ja govora, komunikacije i predškolskog obrazovanja. Djeca iz grupe majki s
oboljenjima u trudnoći 1,3 puta češće ostaju kod kuće i ne pohađaju školu.
Ciljevi studije su postignuti. Utvrđeni su prenatalni etiološki faktori
dječije cerebralne paralize (DCP) djece i adolescenata starosne dobi od 6-20
godina u Kantonu Sarajevo. Identifikovane su poteškoće u učenju (intelek-
tualne, motorne i senzorne) djece i adolescenata s DCP, dobi 6-20 godina,
u Kantonu Sarajevo. Utvrđen je odnos prenatalnih etioloških faktora DCP i
poteškoća u učenju djece i adolescenata s DCP.
Odbačena je nulta hipoteza i prihvaćena radna hipoteza po kojoj po-
stoji uticaj prenatalnih etioloških faktora na poteškoće u učenju djece i ado-
lescenata s DCP.
Značaj ove studije je u tome što je prvi put u Bosni i Hercegovini nauč-
nom metodom utvrđen uticaj prenatalnih etioloških faktora na poteškoće u
učenju djece i adolescenata s dječijom cerebralnom paralizom.
Potrebno je uključiti savremeni menadžment dječije cerebralne parali-
ze u smislu poboljšanja na svim nivoima zdravstvene zaštite, a ne samo tre-
tman u smislu izliječenja.
Preventivne mjere treba voditi kao primarnu, sekundarnu i tercijarnu
prevenciju, čije su smjernice date u ovoj studiji (Prilog br. 7: Summary of the
Study).
Sanel Prutina – VI razred
4.
ETIOLOŠKI FAKTORI
1. Prenatalni etiološki faktori

Kongenitalne anomalije CNS-a
Višeplodne trudnoće
Životna dob majke
Oboljenja u trudnoći
Psihotrauma
Pušenje
2. Perinatalni etiološki faktori

Porođajna trauma
Porođajna asfiksija
Nedonesenost ploda
3. Postnatalni etiološki faktori
4. Udruženi etiološki faktori

ETIOLOŠKI FAKTORI 69
4.
ETIOLOŠKI FAKTORI
Prema vremenu djelovanja uzroci dječije cerebralne paralize se mogu

podijeliti na prenatalne, perinatalne i postnatalne faktore. N. Mladina (2004)
iznosi podatak da se kod oko 30 % djece ne može utvrditi uzrok.
Tabela 9. Etiološki faktori cerebralne paralize

Prenatalni faktori Perinatalni faktori Postnatalni faktori
Hereditet Porođajna trauma
Kongenitalne anomalije CNS-a: Dugotrajan, kompliciran, Infekcije CNS-a
hidrocephalus, microcephalus, težak porođaj - tuberkuloza
cranistenosis, vaskularne
malformacije
Endokrini poremećaji Porođajna asfiksija Encefalitisi i meningitisi
AIDS embriopatija Nagao porođaj Traumatizam
TORCHS infekcije: toksoplazma, Nestručno vođen porođaj Neoplazme
ostale infekcije, rubeola,
citomegalovirus,herpes simplex,
sifilis (lues)
Psihotrauma Nedonešenost ploda Metabolički poremećaji
Intoksikacije majke: Minamata Intrakranijalno krvarenje Lijekovi
bolest...
RTG i druga zračenja Protrahovana i intenzivna Ostali faktori
novorođenačka žutica
Nekontrolisano uzimanje Rh-inkompatibilnost
medikamenata
Pokušaji abortusa i raniji nestručni Infekcije
abortusi
Krvarenje Upotreba forcepsa i vakuma
Kontraceptiva Ostali faktori
Fetal alcohol syndrom
Pušenje
Deficitarna ishrana
Kardiovaskularni poremećaji (teže
srčane dekompenzacije, šok) i teške
anemije
Životna dob majke
Ostali faktori
Prenatalni etiološki faktori

E. Beckung (2002) definiše prenatalni period kao period od koncepcije
do početka porođajnih trudova prije porođaja.
Prema F. Stanley (1984) prenatalni faktori se mogu razmatrati kroz
faktore familijarne predispozicije, ranih intrauterinih uticaja i uticaja na ka-
sniju trudnoću.
Jacobsson B. i Hagberg G. (2004) potvrđuju da dokazi sugerišu da je
70-80 % cerebralne paralize prouzrokovano prenatalnim faktorima i da po-
rođajna asfiksija zauzima relativno manju ulogu s manje od 10 %.
Tabela 10. Prenatalni etiološki faktori
PRENATALNI FAKTORI
1. Hereditet
2. Kongenitalne anomalije CNS-a: hidrocephalus, microcephalus, cranistenosis,
vaskularne malformacije
3. Endokrini poremećaji
4. AIDS embriopatija
5. TORCHS infekcije: toksoplazma, ostale infekcije, rubeola, citomegalovirus,
herpes simplex, sifilis (lues)
6. Psihotrauma
7. Intoksikacije majke: Minamata bolest...
8. RTG i druga zračenja
9. Nekontrolisano uzimanje medikamenata
10. Pokušaji abortusa i raniji nestručni abortusi
11. Krvarenje
12. Kontraceptiva
13. Fetal alcohol syndrom
14. Pušenje
15. Deficitarna ishrana
16. Kardiovaskularni poremećaji (teže srčane dekompenzacije, šok) i teške anemije
17. Višeplodne trudnoće
18. Životna dob majke
19. Ostali faktori
Premda prevalira hipoteza da cerebralna paraliza rezultira iz perinatal-

nih problema, specijalno asfiksije na porodu, N. Mladina (2004) navodi da
je danas poznato da ona rezultira češće iz postojećih prenatalnih moždanih
abnormalnosti.
Stanley F. (1984) navodi da familijarna predispozicija podrazumjeva

genetski uticaj u nekim sindromima. Ovo može biti očigledno, s klasičnom
formom prepoznatljivog nasljeđa, ili da igra ulogu u multifaktorijalnoj etio-
logiji povećavajući konstitucionalnu ranjivost za druge faktore rizika.
Embrionski period intrauterinog života (od druge do 12 nedjelje od za-
čeća) je vrijeme kada se formiraju organi, uključujući i mozak. Fetalni period
(12 nedjelja do porođaja) je uglavnom vrijeme rasta i sazrijevanja, posebno
centralnog nervnog sistema, koje se nastavlja kroz trudnoću i dalje.
Od uticaja u kasnijoj trudnoći nekoliko komplikacija trudnoće su
uglavnom od sigurnog značaja za cerebralnu paralizu. F. Stanley (1984) na-
vodi da jednom kada je mozak formiran i ima snabdijevanje krvlju, postaje
osjetljiv na promjene u kvalitetu i kvantitetu problema placente, takvih kao
odvajanje, infarkcija i insuficijencija.
U studiji utvrđivanja uticaja prenatalnih etioloških faktora na poteš-
koće u učenju djece i adolescenata s dječijom cerebralnom paralizom pri-
kazana je struktura prenatalnih etioloških faktora. Od ukupnog broja od 35
ispitanika s prenatalnim etiološkim faktorima, 30 (85,7 %) su s oboljenjima u
trudnoći, 3 (8,6 %) su s kongenitalnim anomalijama i 2 (5,7 %) s hereditetom
(Švraka E. 2004).
Tabela 11. Struktura učesnika prema etiološkim faktorima
Etiološki faktori Broj ispitanika Procenti

Prenatalni 35 43,75 %
Perinatalni 37 46,25 %
Postnatalni 5 6,25 %
nepoznati faktori 3 3,75 %
Ukupno 80 100 %
S prenatalnim etiološkim faktorima ima 35 (43,75 %) ispitanika, s peri-

natalnim 37 (46,25 %), s postnatalnim 5 (6,25 %) i s nepoznatim etiološkim
faktorima 3 (3,75 %)
Kongenitalne anomalije
centralnog nervnog sistema
Učestalost anomalija centralnog nervnog sistema u različitim zemlja-
ma svijeta je različita (1 ‰ na Filipinima do 10 ‰ u Sjevernoj Irskoj) zašto
nema valjanih objašnjenja (Džanić Dž. i sar. 1999).
U toku sprovedenog istraživanja ”Rizici u reprodukciji stanovništva za
vrijeme rata u Sarajevu” rezultati su pokazali da je prije rata bilo 0,7 % novo-
rođenčadi s malformacijama, a u toku istraživanja 2,1 %, tri puta više malfor-
miranih beba nego prije rata! Jedno vrijeme je bilo relativno mnogo slučajeva
sa spojenim prstima na rukama ili nogama, ili s prekobrojnim prstićima na
rukama i nogama. Česte su bile i malformacije na usnoj šupljini. Kod jednog
broja beba su malformacije bile takvog opsega da su praktički bile nespojive
sa životom. Najčešće su to bile malformacije na glavi djetea (Šimić S. 1997).
U trogodišnjem periodu (1996-1998) na području Unsko-Sanskog
kantona Džanić Dž. i saradnici (1999) istraživali su kongenitalne anomalije
antenatalno i po porodu, kod 865 djece sa 1006 anomalija, sa sljedećom inci-

dencijom: anomalije udova 212 (24,5 %), anomalije srca i krvnih sudova 177
(20,4 %) i anomalije centralnog nervnog sistema 184 (21,2 %). Evidentno je
da postoje dvije grupe anomalija centralnog nervnog sistema i to: disrafije
neuralne cijevi, koje je moguće rano otkriti (od 20 nedjelje trudnoće), kao i
hidrocefalus, koji je takođe moguće rano otkriti i microcephalus čija je dija-
gnoza dubiozna i otkriva se dosta kasno.
učenju djece i adolescenata s dječijom cerebralnom paralizom, u Sarajev-
skom kantonu, od kongenitalnih anomalija centralnog nervnog sistema, 1
ispitanica je imala Sterdž-Veber-Dimitri sy, 1 ispitanik mikrocefaliju i treći
ispitanik kongenitalni hidrocefalus. Od dvoje djece s hereditetom kao prena-
talnim etiološkim faktorom, jednoj ispitanici su očev brat i sestra imali sli-
čan problem, kako je naveo otac ispitanice. Drugi ispitanik ima citogenetički
nalaz delecije jednog dijela drugog kraka 6. hromozoma i translokaciju tog
deletiranog fragmenta na drugi krak hromozoma 7, kao i njegov otac (Švraka
E. 2004).
Hydrocephalus
Prema Sinanović O. i Smajlović Dž. (2004) kongenitalni hidrocefalus je
najčešći uzrok makrocefalije i javlja se kod 0,5-1,8/1000 poroda, a može biti
uzrokovan genetskim i negenetskim faktorima. Negenetski faktori uključu-
ju intrauterine infekcije, intrakranijalna krvarenja kao posljedicu porođajne
traume i meningitis. Psihomotorni razvoj je usporen, a od neuroloških simp-
toma najčešća je spastična paraplegija.
Hydrocephalus je patološki povećana količina likvora, koja može biti
praćena povećanjem glave, ako je nastao u ranom djetinjstvu. Likvor je pod
povišenim pritiskom kod hidrocefalusa. Može biti kongenitalnii i stečeni.
Kongenitalni može biti izazvan krvarenjem od porođajne traume i adhezija
koje nastaju pri ovim krvarenjima. Za neke slučajeve hidrocefalusa pretpo-
stavlja se da su nastali zbog intrauterinog preboljelog meningitisa (Radojičić
B. 1976).
Craniostenosis
Do ovog poremećaja dolazi usljed preranog zatvaranja kranijalnih su-
tura. Učestalost kraniostenoze je 1 na 1000 poroda s nešto češćim prisustvom
kod muškog pola. Prema Sinanović O. (2004) ukoliko se abnormalnost pri-
mjeti prije 3 mjeseca života, hirurškom intervencijom i pravljenjem artefici-
jalnih sutura, može se uticati da se oblik glave na vrijeme normalizuje. Pored

deformacija lobanje česta je mentalna retardacija, gluhoća, konvulzije i atro-
fija optikusa.
Microcephalus
Microcephalus može biti nasljedan (recesivno) i sekundarni. Kod na-
sljednog mikrocefalusa vidi se da je glava manje veličine već na rođenju, a
ova razlika u kasnijoj dobi postaje sve veća u odnosu na veličinu glave nor-
malne djece. Psihomotorni razvoj je znatno zaostao: ova djeca kasno počinju
da drže glavu, sjede, stoje i hodaju. Govor je u zaostatku, a u nekim slučaje-
vima je trajno defektan ili se ne razvija uopšte. Obično je slaboumnost težeg
stepena.
Vaskularne malformacije
Vaskularne malformacije su urođene anomalije koje nisu neoplazme,
ali i pored toga imaju izvjestan progresivan tok. Zbog lagane dilatacije krv-
nih sudova i promjena u njima (stenoza, tromboza) mogu oštetiti i okolno
moždano tkivo. Sturge-Weber-Dimitrijeva bolest jeste obimna malforma-
cija malih krvnih sudova jedne hemisfere, a okcipitalni režanj je uvijek za-
hvaćen. Istovremeno na homolateralnoj strani lica vidi se veliki kožni nevus
modrocrvene boje. Ovi bolesnici često imaju hemiplegiju i hemianesteziju
suprotne strane, generalizovane ili Jacksonove epileptičke napade. Mentalna
retardacija je česta (Radojičić B. 1976).
Pojava višeplodnih trudnoća je različita u pojedinim područjima svije-
ta i ovisi o rasi, nasljednom faktoru, dobi i paritetu roditelja. Prema Hellino-
vom zakonu iz 1895. godine, dvojke se javljaju na svakih 89 porođaja, trojke
892, četvorke 893. Prema Mahmutović H (2002), u odnosu na rasu višeplodne
trudnoće su najčešće kod crnaca 1:79, najrjeđe kod Japanaca i Kineza 1:155,
dok je učestalost višeplodnih trudnoća kod bijelaca 1:100 i nalazi se između
ove dvije rase. Sklonost višeplodnoj trudnoći nasljeđuje se u ženskoj i muš-
koj lozi, ali češće ženskom linijom.
Prevalenca cerebralne paralize je bila 2,3 na 1000 djece u jednoplod-
nim trudnoćama, 12,6 u blizanačkim trudnoćama i 44,8 među trojkama.
Prema Pharoah P. i Cooke T. (1996) prevalenca cerebralne paralize je porasla
sa smanjenjem porođajne težine. Djeca rođena iz višeplodnih trudnoća su u
povećanom riziku od cerebralne paralize. Postoji takođe povećani rizik od

cerebralne paralize u blizanačkim trudnoćama ako je jedan blizanc umro
intrauterino.
Pharoah i Adi su sakupili podatke svih registrovanih rođenih bliza-
naca u Engleskoj i Welsu između 1993. i 1995. u kojima je jedan blizanac
registrovan kao intrauterina smrt. Prema Blickstein I. (2002) specifična pre-
valenca cerebralne paralize gestacione starosti poslije smrti fetusa blizanca je
bila mnogo veća nego što je bilo u izvještaju generalne blizanačke populacije.
Ova studija je jasno pokazala da je preživjeli blizanac bio u 20 % većem rizi-
ku za cerebralno oštećenje.
Blizanačka trudnoća u prosjeku traje tri nedjelje manje od jednoplod-
ne zbog prerastegnutosti mišića materice, skraćivanja i otvaranja grlića ma-
terice, kao i zbog stresnih intrauterinih stanja. Prema podacima iz domaće
literature, učestalost prijevremenih poroda blizanaca je od 40,1 % do 51,5 %,
a strana literatura navodi učestalost od 13,9 do 75 % (Zakanj Z. 2004).
Povećan rizik višeplodnih trudnoća proističe iz više nepovoljnih okol-
nosti koje često prate blizanačku trudnoću: učestalost prijevremenog poro-
đaja, rano prsnuće plodovih ovoja, patološki položaj i stav blizanaca i pove-
ćana učestalost intrauterine hipoksije u trudnoći i porođaju. Prema Ibralić F.
(1998) prosječna učestalost višeplodnih trudnoća na Ginekološko-akušer-
skoj klinici u Tuzli u periodu od 1991-1995. iznosi 1,48 %.
Tjelesni rast djeteta prije i nakon rođenja, može biti povezan s kasni-
jim intelektualnim razvojem djeteta, posebno u blizanaca s intrauterinom
retardacijom koji su imali i deficit u opsegu glave. Autori se slažu da u tim
slučajevima intrauterini razvoj, a posebno neuromaturacija, imaju utjecaja
na njegovu inteligenciju i motorički razvoj (Zakanj Z. 2004).
Višeplodna trudnoća prestavlja visokorizičnu trudnoću, zbog velikog
broja ranih i kasnih pobačaja, češće pojave EPH-gestoza i velikog broja pri-
jevremeno rođene djece. U istraživanju višeplodnih trudnoća i porođaja u
Kantonalnoj bolnici ”Dr Irfan Ljubijankić” u Bihaću za period 1994-1998
godine, od ukupno 9206 poroda bilo je 203 višeplodnih poroda, što je 2,2 %
(Mahmutović H. 2002).
učenju djece i adolescenata s dječijom cerebralnom paralizom Kantona Sa-
rajevo, od 80 ispitanika bilo je 8 (10 %) djece iz blizanačkih trudnoća. Kod
sedmoro djece Apgar je nepoznat, a dječaku sa spastičnom triparezom Apgar
je bio 6-7. Švraka E. (2004) je utvrdila da četvoro (50 %) djece ima spastičnu
hemiparezu, dvoje (25 %) spastičnu quadriparezu i dvoje (25 %) spastičnu
triparezu. Četvoro (50 %) ima lako intelektualno onesposobljenje, dvoje (25
%) je normalnih intelektualnih sposobnosti, jedno (12,5 %) umjereno i jedno

(12,5 %) teško intelektualno onesposobljenje.
Tabela 12. Odnos oboljenja u trudnoći i višeplodnih trudnoća
Oboljenja u trudnoći Višeplodne trudnoće

višeplodne trudnoće jednoplodne trudnoće Ukupno
s oboljenjima u trudnoći 2 (6,7 %) 28 (93,3 %) 30
bez oboljenja u trudnoći 6 (12 %) 44 (88 %) 50
Ukupno 8 72 80
% 10 % 90 % 100 %
Odnos rizika = 1,06
U grupi od 30 ispitanika s oboljenjima u trudnoći 2 (6,7 %) su bliza-

načke trudnoće, a 28 (93,3 %) jednoplodne trudnoće.
U grupi od 50 ispitanika bez oboljenja u trudnoći 6 (12 %) su blizanač-
ke trudnoće, a 44 (88 %) jednoplodne.
Odnos rizika od 1,06 ukazuje na neznatno veći rizik od višeplodnih
trudnoća kod grupe s oboljenjima u trudnoći.
Od osmoro djece s dječijom cerebralnom paralizom iz blizanačkih
trudnoća, troje pohađa škole s redovnim programom, troje škole sa speci-
jalnim programom i dva dječaka ostaju kod kuće. Jedan dječak je završio IV
razred osnovne škole s redovnim programom i ostaje kod kuće zbog nemo-
gućnosti transporta.
U grupi od 30 ispitanika s oboljenjima u trudnoći, 2 (6,7 %) djece je
iz blizanačke trudnoće. U jednom slučaju blizanci su rođeni u terminu, iako
je majka bila anemična i rodila ih ratne ’95. godine, poslije smrti supruga.
Kod jednog brata se razvila dječija cerebralna paraliza, ali obojica idu u II ra-
zred osnovne škole s redovnim programom. U drugom slučaju prijevremeni
porođaj je preživio jedan blizanac koji je razvio dječiju cerebralnu paralizu
s multiplim onesposobljenjima i ostaje kod kuće, bez institucionalizovane
edukacije i habilitacije.
U grupi od 50 ispitanika bez oboljenja u trudnoći 6 (12 %) djece je iz
blizanačkih trudnoća. Od njih šestoro, dvoje je rođeno u terminu, a četvoro
u sedmom mjesecu trudnoće.
Tabela 13. Odnos blizanačkih trudnoća i životne dobi majke
Blizanačke trudnoće Dob majke

15-19 20-24 25-29 30-34 35-40 >40
8 0 1 4 2 1 0
Učestalost višeplodnih trudnoća povećava se životnom dobi majke, a

smatra se da je posljedica povećane koncentracije hormona koji stimulišu foliku-
le (FSH). Porast FSH jedan je od prvih znakova reprodukcijske starosti i osnovni
je razlog povećanja učestalosti višeplodnih trudnoća (Zakanj Z. 2004).
U Studiji istraživanja uticaja prenatalnih etioloških faktora na poteš-
koće u učenju djece s cerebralnom paralizom, životna dob 8 majki s bliza-
načkim trudnoćama bila je od 24 godine do 36 godina: jedna majka dobi od
24 godine, četiri majke u grupi dobi od 25-29 godina, dvije u grupi od 30-34
godine i najstarija 36 godina (Švraka E. 2006).
Tabela 14. Blizanačke trudnoće i sezona rađanja
Blizanačke trudnoće Sezona rađanja

proljeće ljeto jesen zima
8 1 1 3 3
Što se tiče raznolike učestalosti rađanja blizanaca s obzirom na sezon-

ske varijacije, većina autora navodi da se najviše blizanaca rađa u aprilu i
maju, a najmanje u posljednja tri mjeseca godine. Kao objašnjenje veće uče-
stalosti poroda blizanaca u aprilu i maju navodi se da je u ljetnjim mjesecima

zbog sunčevog zračenja povećana mogućnost multiplih ovulacija i pojačane
aktivnosti hipofize (Zakanj Z. 2004).
U Studiji uticaja prenatalnih etioloških faktora na poteškoće u učenju
djece s cerebralnom paralizom, po 3 majke su rodile blizance u jesen (dvije u
septembru i jedna u novembru) i u zimu (dvije u februaru i jedna u januaru),
jedna u proljeće (april) i jedna u ljetnom mjescu julu (Švraka E. 2006).
Prema Zakanj Z. (2004) na psihomotorni razvoj djeteta značajno utiče
i dužina dojenja, a djeca koja su ekskluzivno dojena pokazuju veći koeficijent
inteligencije od djece koja su dojena do 3. mjeseca života.
djece s cerebralnom paralizom, od 8 blizanačkih trudnoća, 3 majke nisu do-
jile djecu, 2 su dojile manje od 3 mjeseca, 1 majka 4 ipo mjeseca i 2 majke više
od 9 mjeseci (Švraka E. 2006).
Tabela 15. Blizanačke trudnoće: tipovi cerebralne paralize i intelektualne sposobnosti
Spastična cerebralna paraliza

Blizanačke trudnoće
Quadriparesis Triparesis Hemiparesis
8 2 2 4
Intelektualne sposobnosti
1 1 2 2 1 1
8
TIO NIS LIO LIO UIO NIS
NIS= Normalne intelektualne sposobnosti; LIO= Lako intelektualno onesposobljenje; UIO=

Umjereno intelektualno onesposobljenje; TIO= Teško intel. onesposobljenje
Osmoro djece iz blizanačkih trudnoća, s cerebralnom paralizom imaju

spastični tip cerebralne paralize, četvoro hemiperezu, dvoje kvadriparezu i
dvoje triparezu.
Dvoje djece imaju normalne intelektualne sposobnosti, četvoro djece
imaju lako intelektualno onesposobljenje, jedno umjereno i jedno teško inte-
lektualno onesposobljenje.
Dvoje djece iz blizanačkih trudnoća, s cerebralnom paralizom ostaju
kod kuće, troje pohađa škole s prilagođenim programom, a troje s redovnim
programom.
Četvoro djece s kvadriparezom i triparezom koriste ortopedska kolica,
a četvoro s hemiparezom hodaju samostalno.
Tabela 16. Blizanačke trudnoće: tipovi cerebralne paralize i obrazovanje
Škole s prilagođenim Škole s redovnim

DCP Kod kuće Ukupno
programom programom
quadriparesis 1 1 2
triparesis 1 1 2
hemiparesis 2 2 4
ukupno 2 3 3 8
U Hrvatskoj se već niz godina provodi projekat Zdravstvene knjižice

djeteta koji se, među ostalim benefitima, pokazao izvrstan i u praćenju bliza-
naca i uvidu u uticaje spomenutih činilaca na rast i razvoj blizanaca u prvoj
godini života (Zakanj Z. 2004).
Životna dob majke

Životna dob majke mlađe od 16 i starije od 35 godina, zbog rizika od
nerazdvajanja hromozoma jeste jedan od prenatalnih faktora oštećenja (Sa-
vić K, Mikov A i Nedeljković M. 1999).
Za prvi dio istraživanja ranog otkrivanja mentalne retardacije Ibralić F.
(1998) je dobila podatke retrogradnom analizom medicinske dokumentacije
24317 majki i novorođenčadi Ginekološko – akušerske klinike u Tuzli za pe-
riod od 1991-1995. godine.
Trudnoća mladih majki može biti rizična po plod, jer je zapažen vi-
sok stepen toksemija, prematuriteta, zbog još nedovoljno razvijene karlice,
malnutricije itd. Istraživanjem je utvrđeno da su mlade majke zastupljene
različito po godinama istraživanja i zastupljenost se kreće od 4,54 % u 1991.
godini, do 8,39 % u 1994. godini (Ibralić F. 1998).
U studiji višeplodnih trudnoća i porođaja u kantonalnoj bolnici ”Dr
Irfan Ljubijanković” u periodu 1994-1998. Mahmutović H. (2002) je ispi-
tivala i starost porodilja s višeplodnim trudnoćama. Distribucija blizanaca
prema starosti porodilja, pokazuje osjetne tendencije prema većoj starosti.
Tako porodilje od 20-35 godina starosti su u posmatranom periodu imale
120 višeplodnih trudnoća, što čini 59,1 % ukupnih višeplodnih trudnoća.
Najmanja učestalost višeplodnih trudnoća je u porodilja do 20 godina staro-
sti, a nakon 35 godina starosti opada.
Prema Ibralić F. (1998), Nikolić i saradnici tvrde da su u 36,8 % novo-
rođenčadi s malformacijama, majke bile starije od 35 godina. Trudnoća žene
starije od 40 godina je visokorizična jer se porođaj završava Carskim rezom,
novorođenče je često s niskom težinom, asfiktično, deformisanih zglobova i

s malformacijama.
Šimić S. (1997) u studiji ”Rizici u reprodukciji stanovništva za vrijeme
rata u Sarajevu” navodi da nema nikakve sumnje da starije trudnice, odno-
sno trudnice starije od 40 godina znatno češće rađaju malformiranu novo-
rođenčad.
Tabela 17. Odnos oboljenja u trudnoći i životne dobi majke
Oboljenja u Životna dob majke Ukupno

trudnoći
15-19 20-24 25-29 30-34 35-40 >40
S oboljenjima u 0 7 9 8 3 3 30
trudnoći 0 8,75 % 11,25 % 10 % 3,75 % 3,75 % 37,5 %
Bez oboljenja u 2 15 17 10 6 0 50
trudnoći 2,5 % 18,75 % 21,25 % 12,5 % 7,5 % 0 62,5 %
Ukupno 2 22 26 18 9 3 80
% 2,5 % 27,5 % 32,5 % 22,5 % 11,25 3,75 % 100 %
%
X2=42,865 p<0,05
U studiji uticaja prenatalnih etioloških faktora na poteškoće u učenju

djece i adolescenata s dječijom cerebralnom paralizom Kantona Sarajevo,
Švraka E. (2004) je dobila sljedeće rezultate.
U ukupnom uzorku od 80 ispitanika 12 (15 %) majki je u starosnoj
dobi preko 35 godina.
U grupi s oboljenjima u trudnoći, 3 (3,75 %) majke su rizične dobi od
35-40 godina, i 3 majke (3,75 %) dobi preko 40 godina.
U grupi bez oboljenja u trudnoći, 6 (7,5 %) majki je životne dobi od
35-40 godina, a nema ni jedne majke starije od 40 godina.
Među grupama postoji statistički značajna razlika.
U grupi od 35 ispitanica s uticajem prenatalnih etioloških faktora, 7
(20 %) majki su rizične životne dobi preko 35 godina: 4 (11,4 %) majke su u
rizičnoj životnoj dobi od 35-40 godina i 3 (8,6 %) preko 40 godina.
U grupi od 30 ispitanika s oboljenjima nije bilo trudnica mlađih od 19
godina. U grupi od 50 ispitanika bez oboljenja u trudnoći, bile su dvije trud-
nice, obje životne dobi od 19 godina. Jednoj je dijete s dječijom cerebralnom
paralizom bilo treće dijete, od ukupno šestoro djece, a drugoj je to bilo prvo i
jedino dijete iz druge trudnoće, poslije spontanog pobačaja od 2,5 mjeseca.
U grupi od 30 ispitanika s oboljenjima u trudnoći 6 (20 %) majki su
rizične životne dobi preko 35 godina: 3 (10 %) majke od 35-40 godina i 3 (10
%) dobi preko 40 godina. U grupi od 50 ispitanika bez oboljenja u trudnoći
6 (12 %) majki su dobi od 35-40 godina.
Oboljenja u trudnoći
učenju djece i adolescenata s dječijom cerebralnom paralizom, 30 majki su
navele 14 raznih oboljenja/komplikacija u trudnoći: psihotrauma, krvarenje,
prijeteći pobačaj, hipertenzija, malokrvnost, pušenje, placenta praevia, žu-
tica, povraćanje tokom cijele trudnoće, migrena, lumbago, grip, zubobolja,
tonsillopharyngitis.
Tabela 18. Oboljenja i problemi za vrijeme trudnoće
Oboljenje Ne Da Nepoznato Ukupno

br. trudnica 50 30 0 80
Procenat 62,5 % 37,5 % 0 100 %
Broj trudnica s oboljenjem ili nekim problemom tokom trudnoće je 30

(37,5 %), a bez oboljenja 50 (62,5 %).
Psihički poremećaji u trudnoći

Emotivna reakcija žene na trudnoću u mnogome ovisi o njenoj bazič-
noj psihičkoj stabilnosti i strukturi ličnosti, ali i od čitavog niza faktora iz
njenog okruženja, željenosti i planiranja trudnoće, odnosa partnera, socioe-
konomskih prilika, stepena informisanosti o prirodnom, fiziološkom razvo-
ju trudnoće i promjenam koje je prate. Najveći broj žena dožive trudnoću kao
željeni očekivani događaj i osim realne zabrinutosti za sam tok trudnoće i njen
ishod, tokom cijelog njenog toka imaju relativno stabilne emocije, ne manife-
stuju značajne psihičke poremećaje, povećavajući opšte raspoloženje s porođa-
jem koji ostaje stabilan u prvoj postpartalnoj godini (Sinanović O. 2000).
Ponekad, u času saznanja da je zaista trudna, čak i kada je trudnoća
planirana, žena postaje razdražljiva s ambivalentnim odnosom prema trud-
noći. Javlja se anksioznost koja može biti oblikovana kao strah od promjene
tijela, strah od rađanja defektnog djeteta, strah od samog poroda jer ”neće
moći izdržati porođajni bol”; ”mogla bi umrijeti”. Neke od ovih žena, neri-
jetko, traže od svojih akušera porod ”carskim rezom”. Depresivne reakcije su
moguće, ali nisu česte. Nešto su češće psihosomatske reakcije koje se mogu
manifestovati u vidu bolova u leđima, bolova u donjem dijelu trbuha, opsti-
pacijom, povraćanjem, osjećanja da će pobaciti. Da li će doći do psihosomat-
skih smetnji zavisi prije svega o strukturi ličnosti, ali i od bazične snage ega i
odnosa majka-dijete (Sinanović O. 2000).
Psihotrauma
Istraživanja prenatalne psihologije su posebno značajna za praćenje
problema stresa majke i uticaja stresa na plod i na postnatalni život djeteta.
Prema Ćordić A. i sar. (1999), prenatalna psihologija se na taj način javlja
kao oblast proučavanja mogućnosti primarne prevencije, naročito u oblasti
pojave hendikepa.
Prema Švraka E. (2004), u istraživanju uticaja prenatalnih faktora na
poteškoće u učenju djece i adolescenata s dječijom cerebralnom paralizom,
Kantona Sarajevo, dvadeset i jedno dijete (26,25 %), od ukupnog uzorka od
80, rođeno je u ratnom periodu (1992-1995), 10 dječaka i 11 djevojčica. U
ratnom Sarajevu rođeno je 13 djece. Dvadeset tri porodice (28,75 %) djece s
dječijom cerebralnom paralizom nisu živjele u Sarajevu prije rata.
Od 21 djeteta rođenog tokom rata, 11 (52,4 %) je iz grupe s oboljenji-
ma u trudnoći, 7 (63,6 %) je djevojčica i 4 (36,4 %) dječaka. U Sarajevu je
rođeno 8 (72,7 %).
Od 11 majki s oboljenjima u trudnoći, koje su rodile u ratnim godina-
ma, samo 4 (36,36 %) su prepoznale i istakle psihotraumu kao glavni faktor
problema u trudnoći. Jedna od njih je od IV do VI mjeseca trudnoće bila
zarobljena u Rogatici. Ostalih 7 majki (63,63 %) su istakle druga oboljenja
(placenta praevia, anaemia, žutica, dvije krvarenje u trećem mjesecu, jedna u
sedmom i jedna s hormonskom terapijom zbog prijetećeg pobačaja).
Psihički faktori imaju određeni uticaj na razvoj ploda. Emocionalni
stres dovodi do spazma placentarnih krvnih sudova i izaziva sindrom placen-
tarne insuficijencije. Mladina N. (2004) iznosi da je ispitivanjem grupe žena
koje su rodile djecu s malformacijama nađen procentualno veliki broj onih
koje su tokom trudnoće bile pod uticajem raznih psihičkih nepodobnosti.
U istraživanju rizika u reprodukciji stanovništva za vrijeme rata, Šimić
S. (1997) je za opšti indikator mjerenja intenziteta i trajanja psihosocijalnih
stresnih situacija, uzeo učestalost poginulih i ranjenih u određenim vremen-
skim razdobljima, u Sarajevu. Pitanja su se odnosila na to da li je mjesto
stanovanja bilo izloženo visokom riziku granatiranja, o strahu od ranjavanja,
dužini boravka u podrumima i skloništima, o sudjelovanju muža u odbrani
grada, izbjegličkom statusu, smrti bližnjeg ili uništenju stana, kao i o tome da
li je porodilja bila ranjavana, silovana ili je bila talac. Sve navode da su zvučni
učinci granatiranja bili glavni pokretač osjećaja straha
Prije rata se, s malim odstupanjima, moralo računati da će na 100 po-

roda doći oko 6-8 spontanih pobačaja upravo u prvim nedjeljama trudnoće.
Za prvih godina ovog rata na 100 poroda bilo je oko 17 spontanih pobača-
ja. Šimić S. (1997) procjenjuje da je ova prekomjerna učestalost spontanih
pobačaja posljedica psihosocijalnih stresnih situacija. I učestalost mrtvoro-
đenčadi bila je u ovom ratu skoro tri puta veća nego u mirnim prijeratnim
vremenima.
Nemoguće je, dakle procijeniti kod kojeg pojedinca i kad će izbiti po-
sljedice ratne psihotraume. Kako je prošlo više godina od svršetka rata, do-
bar dio ove populacije rođen je poslije njega. No, ni oni se ne mogu izuzeti
od doživljaja psihotraume, jer su to djeca traumatiziranih roditelja (Daneš
V. 2003).
Krvarenje
Krvarenje, kao komplikaciju trudnoće, u prva tri mjeseca trudnoće
imale su 4 majke, a jedna u VII mjesecu trudnoće.
Prema istraživanju National Institute of Neurological Disorders and
Stroke (NINDS. 2001), vaginalno krvarenje za vrijeme šestog do devetog
mjeseca trudnoće i teška proteinuria se vezuju za visoki rizik dobijanja djete-
ta s cerebralnom paralizom.
Prijeteći pobačaj
Prijeteći pobačaj i hormonsko održavanje trudnoće imalo je 5 majki i
sve su rodile dijete u VII mjesecu trudnoće.
Hipertenzija
Nekontrolisanu hipertenziju su imale su 4 (13,33 %) majke od 30 s
oboljenjima u trudnoći.
Malokrvnost
Dvije majke su znale da su bile anemične. Jedna majka je u početku
trudnoće krvarila i primala je injekcije željeza.
Kardiovaskularni poremećaji (teže srčane dekompenzacije, šok) i teške
anemije takođe stvaraju anoksiju. Mladina N. (2004) navodi da su bolesti
srca kao faktor rizika poremećaja razvoja ploda ispitivali mnogi autori pa je
kod porođenih žena s urođenim i stečenim srčanim manama utvrđeno da
djeca u prosjeku imaju manju porođajnu masu.
Šimić S. (1997) u istraživanju o rizicima u reprodukciji stanovništva za

vrijeme rata u Sarajevu, navodi da je prijeratna prosječna težina novorođen-
četa bila 3600 i 3700 gr. U jesen 1992. godine novorođenčad su bila u prosje-
ku teška nešto oko 3000 grama. U ratnim uslovima prehrana trudnica je bila
neodgovarajuća i plod je iscrpljivao sve majčine rezerve, na prvom mjestu
specifične bjelančevine i željezo, što je dovodilo do anemija. U ovom ratu je
bila malokrvna skoro četvrtina trudnica. Visoka smrtnost novorođenčadi i
visoki postotak beba sa smanjenom tjelesnom težinom pri rođenju su strašne
posljedice rata, opsade grada, gladovanja i anemije trudnica.
Pušenje
Brojni su i raznovrsni poremećaji koji su posljedica uzimanja psihoak-
tivnih supstanci kao što su duhan, alkohol, opoidi, odnosno opijum i heroin,
kanabinoidi kao što je marihuana, sedativni i hipnotički medikamenti, ko-
kain i drugi stimulansi, halucinogeni, ljepila, isparljivi rastvarači itd. Procje-
njuje se da u svijetu jedna od tri odrasle osobe puši, odnosno da duhan puši
1,2 milijardi ljudi. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da će taj broj
nastaviti da raste, pa će 2025. godine biti više od 1,6 milijardi pušača. Ozbilj-
ni istraživači tvrde da duhan prouzrokuje veliki broj smrtnih slučajeva pa
su tako svjetske statistike zabilježile 4 miliona smrtnih slučajeva povezanih
s upotrebom duhana u 1998. godini. S punim se pravom pretpostavlja da će
potrošnja duhana nastaviti da raste i da će 2020. godine duhan prouzrokovati
8,4 miliona smrtnih ishoda (Cerić I. 2004).
U većini zemalja prevalenca pušenja je niža kod žena nego muškaraca,
ipak u svijetu je oko 200 miliona žena koje puše i dodatno, milioni koje žvaču
duhan. Približno 22 % žena u razvijenim zemljama i 9 % žena u zemljama
u razvoju puše, ali zato što većina žena živi u zemljama u razvoju, mnogo je
više žena pušača u zemljama u razvoju. Sve dok se ne implementiraju efektiv-
ne, sveobuhvatne i podržane inicijative za smanjenje pušenja među mladim
ženama i poveća stopa prestanka pušenja među ženama, prevalenca ženskih
pušača u razvijenim i zemljama u razvoju ima tendenciju rasta do 20 % do
2025. To znači da bi do 2025. moglo biti 532 miliona žena pušača. Čak i ako
stopa prevalnce ne raste, broj žena koje puše će se povećati zato što se pred-
viđa da će se populacija žena u svijetu povećati od sadašnjih 3,1 biliona do
4,2 biliona do 2025 godine. Tako, dok je epidemija upotrebe duhana među
muškarcima u laganom padu, epidemija među ženama neće dostići vrh do
sredine 21. vijeka. Ovo će imati ogromne posljedice ne samo na zdravlje žena
i ekonomsko blagostanje, već i na zdravlje njihovih porodica. Efekti pušenja
na zdravlje žena su mnogo ozbiljniji nego za muškarce. Dodatno za opšte

zdravstvene probleme uobičajene za oba pola, žene se suočavaju s dodatnim
problemima u trudnoći, specifični kanceri žena kao što je kancer cerviksa, i
izloženost pasivnom pušenju. U Aziji, iako su sada niže stope upotrebe du-
hana među ženama, u nekim regijama je već u porastu pušenje među djevoj-
kama. Potrošačka snaga djevojaka i žena se povećava tako da cigarete postaju
sve pristupačnije. Socijalni i kulturni pritisci koji su prije spriječavali mnoge
žene od pušenja su oslabljeni; zdravstvena edukacija i programi odvikavanja
specifični za žene su rijetki. Dalje, dokazi sugerišu da je za žene teže da preki-
nu pušenje. Duhanske kompanije ciljaju na žene marketingom blagih, mekih,
mentol cigareta i uvode reklamiranje usmjereno na žene. Najveći izazov i šansa
u primarnoj zdravstvenoj prevenciji u Aziji i drugim oblastima u razvoju je
spriječiti predviđeni porast pušenja među ženama (Mackay J. 2003).
Pušenje u trudnoći donosi rizik i majci i fetusu. Pokazalo se da puše-
nje u trudnoći prouzrokuje različite ishode za fetus: mrtvorođenost ploda,
spontane pobačaje, smanjenje rasta ploda, prijevremene porođaje, nisku po-
rođajnu težinu, abrupciju placente, sindrom iznenadne smrti djeteta, rascjep
nepca i zečju usnu i kancer dječijeg doba (Baker T. 2000).
Izlaganje pušenju duhana je značajan faktor koji indukuje povećan
otpor umbilikalnom krvnom protoku što je izmjereno od 20-24 gestacione
nedjelje. Ovo bi mogao da bude jedan od glavnih mehanizama koji vode do
smanjenja porođajne težine posmatrane među djecom koji su prenatalno bili
izloženi pušenju duhana (Kalinka J. 2005).
Istraživanje ”Uticaj traume na povećanje broja ovisnika” je provedeno
u periodu april-maj 2002. godine u Srednjoj elektrotehničkoj školi u Sarajevu
sa učenicima II i III razreda. Uzorak su sačinjavali 61 učenik, starosne dobi
od 16-18 godina, od čega 59 muškog i 2 ženskog pola. Istraživanje je prove-
deno putem anketnih upitnika. Iz dobijenih rezultata zabrinjava činjenica o
raširenosti pušenja mladih u procentu od 58 %. Alarmantni su pokazatelji o
broju članova porodice koji uzimaju droge 12 %, alkohol 41 % i cigarete 61 %
(Filipović-Mehmedbašić i sar. 2004).
U studiji ”Rizici u reprodukciji stanovništva za vrijeme rata” Šimić S.
je istraživao i odnos između pušenja za vrijeme trudnoće i učestalosti novo-
rođenčadi s malformacijama. Učestalost malformacija je bila skoro dva puta
veća kod porodilja koje su pušile za vrijeme trudnoće. Daljim istraživanjem
je utvrđeno da je pušenje, bar kad se radi o malformacijama najštetnije u po-
četku trudnoće. Možda čak i u periodu kad žena ne zna da je trudna.
Jedno od osnovnih saznanja u toku ovog istraživanja u ratnom Saraje-
vu bilo je da su skoro sve počele pušiti za vrijeme rata nezavisno o trudno-
ći. Pušenje u drugoj polovini trudnoće nesumnjivo štetno utiče na tjelesnu

masu ploda. To su bebe sa smanjenom tjelesnom težinom, bez potkožnog
masnog tkiva, smežurane blijedo-sive kože.
Pušenje u trudnoći oštećuje plod i kod djece majki koje puše u 14,85 %
slučajeva porođajna težina bila je ispod 10 percentila. Mladina N. (2004) na-
vodi da je utvrđeno da majke koje puše dva puta češće rađaju prijevremeno
nego što je to u opštoj populaciji.
Pušenje može da prouzrokuje:
• Komplikacije u trudnoći: pobačaj, prijevremeni porođaj.
• Neonatalne komplikacije: povećan neonatalni mortalitet, mala po-
rođajna težina i neurološke komplikacije.
• Promjene u djetinjstvu i razvoju: usporen rast, poteškoće u učenju,
problemi ponašanja, česte respiratorne infekcije u prvih 5 godina
života (Savić K, Mikov A. i Nedeljković M. 1999).
Jedna majka je tokom cijele trudnoće pušila 3-4 kutije cigareta. To joj
je bila treća trudnoća i porodila se u dobi od 45 godina. Dijete ima spastičnu
paraparezu i lako intelektualno onesposobljenje (Švraka E. 2005).
Među riziko faktorima koji se mogu prevenirati je upotreba duhana. U
prosjeku pušači žive 7-8 godina kraće od osoba koje nikada nisu pušile.
Napore za prevenciju upotrebe duhana potrebno je usmjeriti u tri stra-
teška pravca:
1. smanjiti broj novih pušača,
2. omogućiti zaštitu od pasivnog pušenja (okruženje bez duhanskog
dima), a posebno djeci i trudnicama i
3. smanjiti broj pušača unutar svih dobnih skupina razvojem servi-
sa za podršku prestanku pušenja i promociju zdravih stilova života
(Zavod za javno zdravstvo Kantona Sarajevo. 2003).
Placenta praevia
Jedna majka, porodilja u ratnom Sarajevu 1995. godine, imala je pla-
centu previju. Prvorotka, porodila se prije vremena, u VIII mjesecu trudno-
će. Dijete ima kombinovane smetnje: atetozu, teško intelektualno onesposo-
bljenje i epilepsiju (Švraka E. 2005).
Placenta praevia i pokušani abortus s krvarenjem, infarkti u posteljici,
oštećuju i krvotok ploda.
Žutica
Jedna majka je u II mjesecu trudnoće imala žuticu, a kao razlog navela
je epidemiju žutice u Zenici i Kaknju 1994. godine, gdje je tada boravila.
Navodi da je koristila lijekove koje su joj prepisali ljekari. Dijete ima lako
intelektualno onesposobljenje, spastičnu paraparezu i glaukom.
Influenca / Grip
Jedna majka je u odmakloj trudnoći prebolovala grip. Navodi da nije
koristila lijekove u toku trudnoće. Dijete je rođeno iz treće, kontrolisane
trudnoće, u terminu i ima umjereno intelektualno onesposobljenje, flakcid-
nu paraparezu i epilepsiju.
Povraćanje tokom cijele trudnoće

Jedna majka je navela da je povraćala tokom cijele trudnoće, ali da nije
koristila lijelove. Dijete ima umjereno intelektualno onesposobljenje, spa-
stičnu paraparezu, epilepsiju i nerazvijen govor.
Lumbalgija
Jedna majka je u zadnjem mjesecu trudnoće imala jake bolove u lum-
bosakralnom dijelu. Porod je bio prijevremeni s karličnom prezentacijom.
Dijete ima lako intelektualno onesposobljenje i spastičnu triparezu.
Korištenje medikamenata u toku trudnoće

Lijek može dovesti do pobačaja, kongenitalnih srčanih mana ili do
poremećaja rasta i biološkog sazrijevanja ploda. Skokić F. (2004) tvrdi da
se sa sigurnošću zna da teratogeni efekat imaju sljedeći lijekovi: talidomid,
androgeni i neki progestageni, citotoksični lijekovi, tetraciklini, antituberku-
lotici, fenobarbiton. U literaturi se navodi slučaj agenezije corpusa calosuma
kod korištenja antipsihotika risperidona u toku trudnoće (Mulabegović N.
2007).
Prema Skokić F. (2004), najdramatičniji slučajni eksperiment lijekom
teratogenog djelovanja bio je u periodu 1958-1963. godine, poznat kao tali-
domidska tragedija. Lijek je oštetio oko 10 000 novorođenčadi čije su make
koristile ovaj lijek tokom trudnoće.
Talidomid, analgetik, su često koristile trudnice i ne znajući za poslje-
dice. Prema Šimić S. (1997), ako se talidomid uzima u prvim sedmicama
trudnoće, najčešći vid malformacija je nedostatak podlaktice, čitave ruke ili
šake.
djece s cerebralnom paralizom, od 80 majki, 20 (25 %) su koristile lijekove
tokom trudnoće. Devet majki su koristile hormonske preparate, tri analgeti-

ke, dvije preparate željeza, dvije antibiotike, dvije sedative, jedna antihiper-
tenziv i jedna antipiretik (Švraka E. 2004).
Tokom cijele trudnoće jedna majka je zbog migrene koristila analgeti-
ke. Dijete ima lako intelektualno onesposobljenje, ataksičnu cerebralnu pa-
ralizu i poremećaj govora.
Jedna majka, tokom cijele trudnoće, koristila je analgin zbog zubobo-
lje, stavljajući lijek, uglavnom, direktno u zub. Dijete ima teško intelektualno
onesposobljenje, spastičnu kvadriplegiju i koristi ortopedska kolica.
Jedna majka navodi da je imala ”jaku upalu krajnika i grla” i ne sjeća
se antibiotika i lijekova koje je koristila. Nije kontrolisala trudnoću. Porodila
se početkom VII mjeseca trudnoće. Dijete ima lako intelektualno onesposo-
bljenje, spastičnu paraparezu i kreće se uz pomoć hodalice.
Infektivna oboljenja majke u toku trudnoće

– TORCHS infekcije
TORCHS je akronim: toksoplazmoza, ostale infekcije, rubeola, cito-
megalovirus, herpes simplex, sifilis.
Infektivna oboljenja trudnice mogu prouzrokovati smrt ploda i ošteće-
nja centralnog nervnog sistema: tifus, antraks, encefalitis, tuberkuloza, strep-
tokokne infekcije i toksoplazmoza. Rubeola u toku prva tri mjeseca trudnoće
daje oštećenje ploda u oko 10-25 % slučajeva.
Prema Šimić S. (1997), Australijski liječnik Gregg je prvi otkrio da spo-
ljašnji činioci, prije svega oni iz čovjekove okoline, mogu dovesti do malfor-
macije ploda ako djeluju u određenim vremenskim periodima trudnoće.
Uočio je da je grupa majki djece s urođenim oboljenjem oka u početku trud-
noće prebolovala virusno oboljenje pljuskavice. Taj je virus, pored ostalog,
uzrok oboljenja na očima novorođenčadi i male djece.
Toksoplazmoza
Primarni domaćin uzročnika toksoplazmoze su mačke. Može se tako-
đe prenijeti preko nepasterizovanog mlijeka ili nedovoljno kuhanog mesa
ili preko transfuzije produkata krvi. F. Skokić (2004) navodi da je učesta-
lost veća u nedonesene novorođenčadi i javlja se u 1: 1000 živorođenih. Kod
akutne infekcije majke nastaje infekcija posteljice koja perzistira tokom cijele
trudnoće. Najosjetljiviji organ je mozak u kojem nastaju opsežne upalne pro-
mjene s nekrozom. Karakterističan je trijas simptoma: hidrocefalus, horiore-

tinitis i kalcifikacije.
Rubeola
Visoka učestalost poremećaja razvoja od 60-90 % registrovana je kod
djece koja su na rođenju imala simptomatsku infekciju citomegalovirusima,
toksoplazmozu i rubeolu (Mladina N. 2004).
Na osnovu vremenske tačnosti intrauterinog razvoja može se odrediti
zaštita ploda i prognozirati rast djeteta. Prema Mladina N. (2004), rubeola u
36. danu trudnoće može izazvati kataraktu oka, u 47. danu deformaciju srca,
a u 62. danu oštećenja unutarnjeg uha. Međutim, u 90. danu neće izazvati
nikakve poremećaje.
Citomegalovirusna bolest
Citomegalovirus pripada istoj grupi kojoj pripada i herpesni. Poslije
infekcije majke ovaj virus inficira i skoro 50 % fetusa, a ako se infekcija dogo-
di u ranoj trudnoći plod je vrlo ugrožen. Međutim, ova relativno teška bolest
je rijetka uprkos činjenici da skoro 1 % novorođenčadi izlučuje ovaj virus.
Većina kongenitalno inficirane djece zdrava su na rođenju ili imaju znake
blago izražene bolesti. Jedan dio ove djece, uključujući i onu koja nisu imala
jasne znake bolesti, kasnije je s intelektualnim onesposobljenjem.
Stanley F. (1984) navodi da će od svih slučajeva cerebralne paralize u
populaciji, samo oko 5 % će biti prouzrokovano citomegalovirusom. Glavni
hendikep koji prati ovu infekciju izgleda da je gluhoća.
Sifilis
Sifilis je bolest koja se prenosi seksualnim kontaktom, a koju uzrokuje
Treponema palidum. Infekcija ploda nastaje transplacentarnim prenošenjem
ili kontaktom s infektivnim lezijama pri prolasku kroz porođajni kanal.
Skokić F. (2004) navodi da, pošto infekcija ulazi u organizam kroz um-
bilikalnu venu, nastaje diseminirana infekcija i u pravilu je zahvaćen central-
ni nervni sistem.
Fizički agensi
Već decenijama postoji preporuka da se žena u generativnoj dobi ne
izlaže RTG zračenju od 10. dana menstruacije. Doza od 300 000 milirada
izaziva smrt ploda, a 100 000 milirada malformacije mozga i očiju. Vrijed-
nost od 1000 do 10 000 milirada nose vjerovatnu, ali ne dokazanu opasnost

za kasniji razvoj ploda, tvrdi Skokić F. (2004).
Traume
Traume mogu izazvati krvarenja iz posteljice i anoksiju ploda. Anoksi-
ja, nedostatak kiseonika, ubrzo oštećuje nervne ćelije.
Hemijski agensi
Minamata bolest iz Japana i Iraka demonstrira jasan prenatalni tera-
togeni uticaj koji je rezultirao cerebralnom paralizom. Epidemija zaražene
djece rođene u i oko Minamata zaliva u Japanu, od 1953. do 1971. bila je
očigledna i dramatična. Znalo se da je riba u Minamata zalivu bila zaražena
živinim metilom ispuštenim u more iz fabrike vinil hlorida i acetaldehida.
Kod odraslih koji su jeli ribu pronađeni su teški neurološki simptomi i zna-
kovi. Epidemija cerebralne paralize nije bila očekivana. Ovo je bila embrio-
patija prouzrokovana živom i mnogo djece je imalo očigledne strukturalne
malformacije mozga i drugih organa (Stanley F. 1984).
Fetal alcohol syndrom (FAS)

Iako se alkoholizam i pijenje alkoholnih pića, te poremećaji koji iz toga
proizlaze uglavnom vezuju za muškarce, ipak je problem pijenja kod žena
danas vrlo aktuelan i postaje sve veći. Slobodno se može govoriti o izrazi-
tom porastu broja žena koje piju. Smatra se da je taj broj jedna trećina od
ukupnog broja osoba koje piju. Prema najnovijim epidemiološkim podacima
samo u USA, danas ima oko pet miliona žena koje zbog alkohola pate. Oko
4 miliona žena u dobi od 18 godina i više su već ovisne o alkoholu (Mehić-
Basara N. 2000).
Stanley F. (1984) tvrdi da je fetal alkohol sindrom, kao posljedica alko-
holizma majke, snažno povezan sa cerebralnom paralizom.
Rosset je 1980. ustanovio tri osnovna kriterijuma za dijagnozu FAS-a:
prenatalni i/ili postnatalni usporeni rast, disfunkciju CNS-a i tipičan krani-
ofacijalni izgled. Prema Autti-Ramo I. (2002) MRI studije su pokazale da
postoji širok raspon abnormalnosti udruženih s Fetal alcohol syndromom:
hypoplasia/agenesia corpusa callosuma, relativno mala bazalna ganglija i
mali prednji cerebelarni vermis.
S prenatalnim konzumiranjem alkohola udružen je širok spektar ne-
urobihejvjoralnih poremećaja, čija težina zavisi od dužine izlaganja. U rani-
jim studijama o FAS-u fokus je bio na poremećaju kognitivnih sposobnosti.
Skorije studije su pokazale konsistentan deficit u jezičkim i motornim funk-

cijama, pamćenju, učenju i vizuelnoprostornim funkcijama (Autti-Ramo I.
2002.)
AIDS embriopatija
Sindrom stečene imunodeficijencije (SIDA, AIDS) uzrokovan je infek-
cijom specifičnim virusom, a obilježen je progresivnim slabljenjem ćelijske
imunosti, tvrdokornim sekundarnim infekcijama i u nekim slučajevima na-
stankom neoplastičnih procesa.
Skokić F. navodi da je Marion 1986. godine opisao ”AIDS” embriopa-
tiju s karakterističnim kraniofacijalnim abnormalnostima djece zaražene in
utero, koja se sastoji od sljedećeg: mikrocefalija, ispupčeno čelo, spljošten
korjen nosa, ukošenost očiju, upadljivi očni prorezi s plavičastim sklerama, hi-
pertelorizam, dobro formirano trouglasto udubljenje na gornjoj usni. Isti autor
naglašava da je mozak vrlo često i vrlo rano zahvaćen, u njemu virus perzistira
i razmnožava se, što se očituje znakovima progresivne encefalopatije.
70 % slučajeva AIDS kod žena su u vezi s uzimanjem alkohola i droga
(Mehić-Basara N. 2000).
Perinatalni etiološki faktori

Perinatalni period se definiše kao period od nastanka porođajnih tru-
dova do prvih 28 dana života (Beckung E. 2002).
Porođajna trauma
Prema Radojičić B. (1976) najvažniji činilac je porođajna trauma. Pri-
tisak koji trpi glava ploda u toku prolaza kroz porođajne puteve je velik. Me-
đutim, nalaz eritrocita u likvoru nije i dokaz oštećenja mozga, s obzirom da
se kod izvjesnog broja normalne novorođenčadi može u likvoru naći prisu-
stvo eritrocita. Mora se imati na umu da 9-13 % normalne novorođenčadi
ima krvav likvor poslije porođaja. Zbog toga je potrebna opreznost u postav-
ljanju dijagnoze hemoragije na osnovu nalaza u likvoru.
U težim slučajevima nastaje izduženje lobanje u vertikalnom pravcu, a
ovo pomjeranje zateže falks i tentorijum i dovodi do prskanja mostnih vena i
venskih sinusa. To je najčešći uzrok subduralne hemoragije.
Takođe i prevelik plod može doprinijeti porođajnoj povredi zbog ne-
srazmjere između veličine glave ploda i porođajnih puteva. Dijabetes majke
može biti uzrok porođajne traume, zbog veće težine djeteta, ili kao činilac
koji oštećuje metabolizam ploda.
Heljić S. (1996) navodi da su hemoragične i ishemične lezije mozga če-
sto uzrok mortaliteta i morbiditeta novorođenčadi u perinatalnom periodu.
Veza između tih lezija i kasnijih razvojnih sekvela, osobito cerebralne paralize
uočena je već prije nekoliko decenija, ali su ipak donedavno dijagnosticirana
samo na autopsiji. Uvođenje kompjuterizovane tomografijre (CT) kasnih 70-
ih omogućilo je ”in vivo” dijagnozu tih moždanih lezija, međutim ta tehnika
se pokazala nepraktičnom za rutinsku upotrebu u neonatalnom periodu.
Nasuprot tome, ultrazvučni pregled (kranijalna neurosonografija) se
može obaviti kod postelje pacijenta, u inkubatoru, bez prekida njegovog tre-
tmana i bez destabilizacije teško bolesnog ili nedonešenog novorođenčeta.
Kako je vidljivost patoloških lezija najbolja u prvih 72 sata te je i preporuka
praviti pregled u tom vremenu (Heljić S. i Ćemerlić – Zečević E. 1996).
Porođajna asfiksija
Porođajna asfiksija je poremećaj u razmjeni O2 i CO2 u toku porođaja,
s posljedičnom hipoksijom. Sekundarni efekt hipoksije je poremećaj srčanog
outputa, s posljedičnom ishemijom. Najčešće korišćeni kriteriji asfiksije su:
fetalna bradikardija, mekonijumom zabojena amnionska tekućina, fetalni
acidobazni status, nizak Apgar – skor, te potreba za endotrahealnom intuba-
cijom. Intrapartalna asfiksija je uzrok cerebralne paralize u maksimalno 21
% slučajeva oboljelih od cerebralne paralize.
Hadžagić F. i sar. (2000) su ustanovili asfiksiju kao mogući uzrok cere-
bralne paralize u 29,4 % slučajeva. Navedeni podatak je nešto veći u odnosu
na gore pomenuti. Međutim, djeca koja su praćena rođena su prije uvođenja
savremene neonatalne intenzivne njege kod nas, što djelimično objašnjava
navedeni podatak. Druga veoma važna činjenica, koja može objasniti nešto
veću zastupljenost porođajne asfiksije kao etiološkog faktora za nastanak ce-
rebralne paralize je da su neka od praćene djece rođena tokom rata u našoj
zemlji, u opkoljenim gradovima, u vanrednim okolnostima.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije u toku 1993. godine
u svijetu je umrlo od posljedica porođajne asfiksije 840 000 novorođenčadi, a
podjednak broj preživjelih je imao različit stepen oštećenja mozga. Navedeni
podaci govore da se radi o velikom apsolutnom broju djece, te samim tim
ukazuje na značaj problema (Hadžagić F. i sar. 2000).
Uzroci perinatalne asfiksije nisu potpuno razumljivi, ali brojni faktori,
uključujući preeklampsiju ili eklampsiju, insuficijenciju placente i nedone-
senost su povezani s hipoksijom za vrijeme porođaja. Prolaz mekonijuma i

prisustvo ovog materijala u amnionskoj tečnosti ukazuju na mogući fetalni
distres (Greenberg R. 1993).
Izvedene su studije sa novorođenim primatima u kojima je indukovan
različiti stepen asfiksije. Greenberg R. (1993) ukazuje na to da su ove studije
pokazale da za produkciju povrede mozga, fetus mora biti izložen označenoj
asfiksiji najmanje 25 minuta. Ove studije takođe ukazuju da će ovaj stepen
asfiksije vjerovatno voditi do smrti fetusa, prije nego preživljavanje s neuro-
loškom poteškoćama. Uopšteno, istraživanje je pokazalo da je nezreli nervni
sistem otporniji na hipoksične povrede nego zreli mozak.
Nedonesenost ploda
Novorođenče je, prema opšte prihvaćenom dogovoru, dijete u prve če-
tiri nedjelje (28 dana). Prema gestacijskoj dobi novorođenčad se dijeli na:
• terminsku novorođenčad – rođena između 37 i 42 nedjelje gestacije,
• preterminsku novorođenčad – rođena prije 37 nedjelje gestacije i
• postterminsku novorođenčad – rođena poslije 42 nedjelje gestacije
(Brkić S, Skokić F. i Mladina N. 2006).
Preterminska novorođenčad male tjelesne težine najviše su ugrožena
nezrelošću svojih vitalnih organa, u prvom redu respiratornog sistema. Me-
đutim, mogu se javiti i druge komplikacije – haemorrhagio intraventricula-
ris, enterocollitis necroticans, sepsis, ductus arteriosus persistens, rethinopa-
thia i druge (Brkić S, Skokić F. i Mladina N. 2006).
Krvni sudovi nedonesenog ploda manje su otporni na dejstvo ovih či-
nilaca. Prema istraživanju Švraka E. (2004), od ukupnog uzorka od 80 ispi-
tanica, kod čije djece se razvila cerebralna paraliza, 33 majke (41,25 %) su se
porodile prije vremena.
Cistična leukomalacija
Nađena je povezanost između prisustva cistične leukomalacije i kasni-
jih neuroloških sekvela, osobito razvoja cerebralne paralize. Prema Heljić S.
i Ćemerlić-Zečević E. (1996), otkrivanje cista u bijeloj masi koje su veće od 3
mm i koje nemaju tendenciju spontanog zatvaranja, vrlo verovatno ukazuje
na razvoj cerebralne paralize.
Kernicterus
Protrahovana i intenzivna novorođenačka žutica može da izazove ošte-
ćenje bazalnih ganglija, nucleusa subtalamicusa, jedara III nerva, retikularne
formacije, hipokampusa, olive i jedara malog mozga. Ovo je Schmorl 1904.
nazvao Kernicterus. Ova djeca u najtežim slučajevima umiru u komi, a ako
prežive, kasnije pokazuju simptome atetoze ili horeoatetoze, koji mogu biti
praćeni intelektualnim onesposobljenjem (Radojičić B. 1976).
Rh-inkompatibilnost
Bilirubin je toksična materija i dovodi do oštećenja ako prelazi kon-
centraciju od 20 mg u 100 ccm. Kod djece s fetalnom eritroblastozom (Rh-
inkompatibilnost), poslije primjene nekih lijekova (hloramfenikol, sulfona-
midi, čak i preparati vitamina K, koje neki daju kao preventivnu mjeru protiv
hemoragija!) i kod nedonoščadi koja su pretrpjela intrakranijalnu hemora-
giju ili anoksiju dolazi do teških posljedica koje žutica ostavlja na dijete (Ra-
dojičić B. 1976).
Wheless W. J. (2004) ukazuje na to da se u prošlosti, ekstrapiramidal-
ni tip cerebralne paralize često pojavljivao kad su bebe rođene s različitim
tipom krvne grupe od njihovih majki (Rh incompatibility) imale teške meta-
boličke promjene koje su oštećivale ekstrapiramidalne dijelove mozga.
Postnatalni etiološki faktori

Postnatalni period se definiše kao period od 29. dana života do 2 go-
dine starosti (Beckung E. 2002). U postnatalne etiološke faktore se ubrajaju
oštećenja izazvana traumom, tuberkuloznim ili purulentnim meningitisom
i, veoma rijetko, encefalitisom.
Visoke temperature izazvane nekim infektivnim oboljenjem mogu biti
praćene konvulzijama zbog okluzije krvnih sudova mozga. Prema Radojičić
B. (1976) tromboza krvnih sudova može nastati zbog sepse ili zbog dehidra-
cije, koje su posljedica febrilnog oboljenja. Tromboza a. cerebri mediae je
najčešća arterijska lezija koja se nalazi u slučajevima akutno nastale infantil-
ne hemiplegije.
Udruženi etiološki faktori

Brojni prenatalni i perinatalni faktori za koje se zna da imaju značajnu
ulogu u ranom neonatalnom morbiditetu često su međusobno tako pove-
zani i isprepleteni da se samo u pojedinim slučajevima može izdvojiti jedan
od njih i dovesti u vezu s nastankom mentalne retardacije. Prema Ibralić F.
(1998), Pospiš i sar. nalaze da je od 25 djece s više rizičnih faktora 16 ili 64 %
imalo cerebralnu paralizu.
učenju djece i adolescenata s dječijom cerebralnom paralizom, od ukupnog
broja od 80 ispitanika, na 42 (52,5 %) je djelovao jedan etiološki faktor, na 26
(32,5 %) su udruženo djelovala dva etiološka faktora, na 9 (11,25 %) su udru-
ženo djelovala tri etiološka faktora i za 3 (3,7 5 %) ispitanika su nepoznati
etiološki faktori (Švraka E. 2004).
Tabela 19. Udruženi etiološki faktori
Etiološki faktori Broj etioloških faktora

1 2 3 nepoznat ukupno
prenatalni faktori 18 (22,5 %) 14 (17,5 %) 3 (3,75 %) 0 35
perinatalni faktori 19 (23,75 %) 12 (15 %) 6 (7,5 %) 0 37
postnatalni faktori 5 (6,25 %) 0 0 0 5
nepoznati faktori 0 0 0 3 (3,75 %) 3
Ukupno 42 (52,5 %) 26 (32,5 %) 9(11,25 %) 3 (3,75 %) 80 (100
%)
Prikaz slučaja djevojčice Anite slikovito opisuje uticaj udruženih etio-

loških faktora na pojavu multiplih oštećenja i učešće zajednice u dosadašnjoj
pomoći.
Anita, 12 godina
Samohrana, nezaposlena majka sa dvoje djece. Stanuju u starom dijelu
grada. Žive od socijalne pomoći, pomoći majčine porodice i Udruženja. Sta-
rije dijete završava uspješno redovnu srednju školu. Mlađa djevojčica Anita
je treće dijete, ima dječiju cerebralnu paralizu i sa majkom ostaje kod kuće.
Prenatalni period: U porodičnoj anamnezi, majčina sestra ima dječiju
cerebralnu paralizu. Tokom trudnoće majka ni jednom nije uradila ultrazvuč-
nu kontrolu iako je krvarila tokom cijele trudnoće. Starija porodilja. Bila je pod
izuzetnim stresom jer joj je pet mjeseci prije rođenja Anite, poginuo sin.
Perinatalni period: Dijete je rođeno prijevremeno, početkom osmog
mjeseca. Karlična prezentacija, niska porođajna težina i hiperbilirubinemija.
47 dana je bila u inkubatoru.
Postnatalni period: Prve konvulzije je imala u trećem mjesecu i sva-
kodnevno su se ponavljale do sedamnaestog mjeseca, kada je uključena anti-
epileptična terapija. Operisala je oba oka u Rusiji i sada vidi.
Samostalno drži glavu. Sjedi potpomognuto i ne hoda. Prisutan defor-
mitet grudnog koša i kičme. Koristi ortopedska kolica i pelene. U starosti od
7 godina kategorisana kao osoba s težim intelektualnim onesposobljenjem
i data je preporuka za smještaj u odgovarajuću ustanovu. Anita uspostavlja
neverbalni kontakt sa majkom, osmjehom za potvrdu i uzbuđenim glasa-
njem i plačem za bol i odbijanje. Potpuno nesamostalna u hranjenju, oblače-
nju i svim drugim aktivnostima dnevog života.
Za deset godina, koliko živi u Sarajevu, Anita je tri puta po dva mjese-
ca imala kućnu fizikalnu terapiju preko Udruženja. Zahvaljujući solidarnosti
roditelja iz Udruženja dobila je bolja ortopedska kolica, koja još uvijek nisu
odgovarajuća.
Anita, poslije godinu ipo dana

Još četiri nove kućne posjete, ali u novom stanu. Stan pun svjetlosti,
okruženom zelenilom i širokim ulicama novog dijela grada. Anita i mama
sada često šetaju.
U kavezima cvrkuću štiglić i kanarinci. Anita sjedi u novim, odgovar-
jućim kolicima i smije se.
Šetnja
5.
POTEŠKOĆE U UČENJU
Intelektualno onesposobljenje
Motorno onesposobljenje
Samostalni hod
Ortopedska kolica
Operacije tetiva
Senzorna onesposobljenja
Oštećenje vida
Strabizam
Oštećenje sluha
Dijete s epilepsijom
Komunikacija
Poremećaj govora
Poremećaj pisanja i čitanja
Poremećaj matematičkih sposobnosti
Poremećaj ponašanja
POTEŠKOĆE U UČENJU 101
5.
POTEŠKOĆE U UČENJU
U populaciji djece u osnovnoj školi je 20-25 % djece s posebnim odgoj-

nim i obrazovnim potrebama. Njihove posebne odgojno-obrazovne potrebe
su raspoređene od lakših do jako izražajnih, te od kratkotrajnih do doživot-
nih. Među djecu s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama ubrajamo dje-
cu s poremećajima u mentalnom razvoju, slijepu i slabovidnu djecu, gluhu
i nagluhu djecu, djecu s poremećajima u govoru, djecu s poremećajima u
kretanju, dugotrajno bolesnu djecu, djecu sa smetnjma u ponašanju, djecu s
problemima u učenju, te nadarenu djecu (Mikuš-Kos A. i sar. 2005).
Poteškoće u učenju vezuju se za intelektualno onesposobljenje, pore-
mećaje pažnje i ponašanja, senzorne i emocionalne probleme. Pored ovoga,
Savić A. i Radivojević D. (1997) navode da brzi zamor i povišena razdražlji-
vost, organski uslovljene smetnje pisanja i čitanja, uz motorna ograničenja i
govorne smetnje, uslovljavaju poteškoće u učenju, a posebno u savladavanju
školskog gradiva i adaptaciji na školu.
Poremećaji učenja dijagnosticiraju se kada su rezultati koje neka osoba
postigne bitno ispod onih koji se očekuju s obzirom na dob, akademski stu-
panj, IQ i sredinu iz koje dijete potiče. Prema Kocijan Hercigonja D. (1997),
statistički podaci govore da se broj djece i adolescenata koji odustaju od ško-
lovanja penje i do 40 % u navedenoj grupi.
Utvrđivanje tačne slike o svim djetetovim potencijalima zahtijeva pro-
cjenu stručnjaka iz različitih oblasti. Integrisanjem različitih opservacija i
rezultata testova, ovi profesionalci mogu da postignu dubinu razumjevanja
koja ne može biti pružena od jedne osobe.
Prognoza DCP – Promjenjivost kliničke slike

Prognoza kod cerebralne paralize mora uključiti opći podatak da su
cerebralne lezije statične, tj. nepromjenjive (neprogresivne).
I pored statičnosti neurološkog oštećenja, u rijetkim slučajevima za-
pažena je promjena kliničke slike. Promjenljivost kliničke slike bazira na či-
njenici da se dijete rađa s relativno nerazvijenim CNS-om što se očituje i u

nerazvijenosti funkcionalnog stanja neuromotornih funkcija.
Dok neka živa bića uspostavljaju funkciju kretanja već nakon nekoliko
sati nakon rođenja, čovjeku treba 12-14 mjeseci nakon rođenja, a za razvoj
svih motornih funkcija potrebno mu je oko 2 godine, za funkciju govora i
percepcije više godina, a za vizuelnu percepciju i do 6 godina (Kapetanović
H. i Pecar Dž. 2005).
Intelektualno onesposobljenje
Prema Loga S. (1999) intelektualno onesposobljenje se naziva još du-
ševna zaostalost, duševna retardacija, intelektualna deficitarnost, subnor-
malnost, slaboumnost, oligofrenija, hipofrenija i nedovoljna mentalna razvi-
jenost.
Inteligencija je složena psihička funkcija i kao takva zavisi od sadejstva
niza drugih psihičkih funkcija (svijest, opažanje, pamćenje, mišljenje i dr.).
Preciznije određivanje inteligencije vrši se pomoću standardizovanih testova
koji se dijele na verbalne i neverbalne. Ovi testovi daju količnik ili koeficijent
inteligencije (IQ). Prema Kaličanin P. (2001), u zavisnosti od vrijednosti IQ,
osobe s intelektualnim onesposobljenjem su osobe s nižim IQ od 70.
- Teško intelektualno onesposobljenje – IQ < 20
- Teže intelektualno onesposobljenje – IQ = 21 – 34
- Umjereno intelektualno onesposobljenje – IQ = 35 – 50
- Lako intelektualno onesposobljenje – IQ = 51 – 70
- Granične intelektualne sposobnosti – IQ = 71 – 90
- Prosječna inteligencija – IQ = 91 – 110
- Visoka inteligencija – IQ = 111 – 120
- Vrlo visoka inteligencija – IQ = 121 – 140
- Genijalni – IQ > 140
Formula za izračunavanje kvocijenta inteligencije prema Loga S. (1999) je:
Mentalna dob (u mjesecima )

IQ = ----------------------------------------------------- X 100
Kalendarska dob (u mjesecima )
Prema Šarenac O. (1996) Američka asocijacija za mentalnu deficijen-

tnost (AAMD), prema etiološki medicinskoj klasifikaciji, mentalnu retarda-
ciju klasifikuje u devet grupa:
I– Retardacija prouzrokovana infekcijama i intoksikacijama;

II – Retardacija prouzrokovana traumatizmom ili fizičkim agensima;
III – Retardacija prourokovana poremećajem metabolizma ili usljed
nedovoljne ishrane;
IV – Teža moždana oboljenja;
V – Nepoznati prenatalni uzročnici;
VI – Hromozomopatija;
VII – Poremećaji nastali za vrijeme trudnoće;
VIII – Retardacija koja prati psihijatrijske poremećaje;
IX – Retardacija nastala pod uticajem životne okoline.
Pašalić Kreso A. (2000) navodi da je Gardner u svom dosadašnjem

radu govorio o sedam tipova inteligencije, a odnedavno je uveo i pojam na-
turalističke inteligencije:
1. lingvistička inteligencija
2. muzička inteligencija
3. logičko – matematička inteligencija
4. spacijalna inteligencija
Kod većine ljudi centar spacijalne inteligencije je u desnoj hemisferi.
Spacijalna inteligencija usmjerena je na našu vizuelnu i taktilnu sposobnost
za precizno poimanje i rukovanje predmetima u našem okruženju.
5. tjelesna – kinestetička inteligencija
Ovim upravljaju dijelovi obje hemisfere koje koordiniraju akcije sen-
zornog i sistema motorike.
6. naturalistička inteligencija
Ona prestavlja sposobnost prepoznavanja bitnih razlika između živih
bića i neživih materija u svijetu prirode.
7. intrapersonalna inteligencija
Ona podrazumjeva svjesni pristup vlastitim emocijama, fenomen
mozga u cjelini koji je u centru limbičkog sistema. Biti sposoban razumjeti i
razmotriti složenost i sukob osjećaja o ličnim problemima je napredna forma
inteligencije, koja se ne javlja do perioda odraslosti.
8. interpersonalna inteligencija
Djeca otkrivaju socijalnu prirodu života veoma rano, već unutar struk-
ture svoje porodice. Za većinu djece škola postaje glavni posrednik razvoja
društvene svijesti i kompetentnosti.
Pašalić Kreso (2000) navodi da Gardner smatra da svaki pojedinac u

pravilu ima jednu do tri vrste inteligencija razvijenije od ostalih, što ga može
svrstati na primjer u logičko-matematički, muzički, interpersonalni ili … tip.
Do sada su u odgojno-obrazovnom radu škole uglavnom visoko vrednovane
verbalne, matematičko-logičke i socijalne, tj. interpersonalne sposobnosti,
dok ostale vrste inteligencije nisu uopšte ili su vrlo nisko vrednovane. Radi
se o nalazima koji moraju biti uzeti u obzir u odgojno-obrazovnom radu, jer
je sigurno dosadašnje pojednostavljeno poimanje inteligencije oštetilo mno-
gu djecu zbog nedostatka podrške i stimulacije u oblastima u kojima su ona
pokazivala smisao i talenat.
Pretpostavlja se da je najveći broj osoba duševno zaostao zbog djelova-
nja patogenih faktora prije poroda. U većini slučajeva veoma je teško opredi-
jeliti se koji je patogenetski uzročnik odigrao najvažniju ulogu u poremećaju
razvoja mozga, jer su oni brojni i često djeluju istovremeno.
Loga S. (1999) navodi da je ranije faktorima koji u toku poroda dovode
do oštećenja ploda odnosno funkcije mozga poklanjan veliki značaj. Danas,
savremenim vođenjem poroda u hospitalnim uslovima znatno je smanjen
rizik oštećenja ploda. Međutim, i dalje se 2 – 5 % slučajeva intelektualnog
onesposobljenja dovodi u vezu s povredama pri porodu, odnosno trombo-
zom krvnih sudova, edemom i hipoksijom mozga.
U studiji ”Prevalenca dječije cerebralne paralize u Litvaniji” (Preva-
lence of cerebral palsy in Lithuania), Prasauskien A. i Istigeceva L. (2003)
izjednačavaju poteškoće u učenju s intelektualnim onesposobljenjem.
U studiji ”Neuroporemećaji, ograničenja aktivnosti i zastupljenost re-
strikcija kod djece s cerebralnom paralizom” (Neuroimpairments, activity
limitations, and participation restrictions in children with cerebral palsy),
Beckung E. (2002) definiše poteškoće u učenju kao blage kod djece s IQ 50-
70 i teške ako je IQ bio manji od 50.
Wheless W. J. (2004) navodi da je IQ rezultat samo jedna od mjera
inteligencije. Psiholozi mogu takođe da mjere stepen djetetovog prilagođa-
vanja, ili sposobnost da vodi svakodnevne aktivnosti takve kao hranjenje,
oblačenje, toaletu i socijalnu interakciju. Hendikepirana djeca s problemima
kretanja mogu da budu usporena u ovim oblastima. Tačnost ovih testova
zavisi od stručnosti i iskustva onih koji ih obavljaju.
Približno 2 % djece u opštoj populaciji ima mentalni hendikep, dok
je taj procenat do 25 % među djecom s cerebralnom paralizom. Među dje-
com s epilepsijom mentalni hendikep se pojavljuje u oko 9 % (Wheless W. J.
2004).
Prema Medical College of Wisconsin (2003), oko 1/3 djece koja imaju
cerebralnu paralizu su lakog intelektualnog onesposobljenja, 1/3 umjerenog
i teškog, i preostala trećina su normalnog intelekta. Mentalni hendikep se
češće viđa kod djece sa spastičnom kvadriplegijom.
Ako se u mnogim studijama poteškoće u učenju izjednačavaju s inte-
lektualnim onesposobljenjem i svrastavaju na lake sa IQ = 50-70, i teške s
IQ ispod 50 (Beckung E. 2002), onda su poteškoće u učenju lake za 24 (30
%) ispitanika s lakim intelektualnim onesposobljenjem, a teške za 36 (45 %)
ispitanika s umjerenim i teškim intelektualnim onesposobljenjem. Preostalih
20 (25 %) ispitanika bez intelektualnog onesposobljenja, po ovakvom tuma-
čenju, nema poteškoće u učenju.
Poteškoće u učenju (intelektualno onesposobljenje) su u studiji o do-
datnim neurooštećenjima u zapadnom zdravstvenom regionu u Švedskoj
(Beckung E. 2002), u uzorku od 176 djece pojavljuju u iznosu od 40 %.
Po drugim tumačenjima (Savić A. i Radivojević D. 1997), koja se za-
stupaju i u ovom istraživanju, poteškoće u učenju vezuju se za intelektualno
onesposobljenje, poremećaje pažnje i ponašanja, senzorne i emocionalne
probleme.
U odnosu na učenje i savladavanje određenih vještina i zadataka može
se težina mentalne retardacije definisati na sljedeći način:
1. blaga mentalna retardacija – ”može naučiti”,
2. umjerena mentalna retardacija – ”može uvježbati”,
3. teška mentalna retardacija – uz stručnu edukaciju mogu uvježbati
osnovne vještine potrebne za brigu o samom sebi.
4. Duboka mentalna retardacija – potrebna je trajna pomoć i nadzor
jer ne mogu uvježbati osnovne vještine, već eventualno neku poje-
dinačnu (Borišev Lj. 1999).
U studiji uticaja prenatalnih etioloških faktora na poteškoće u učenju
djece i adolescenata s cerebralnom paralizom, od 80 ispitanika, 60 (75 %) je
s intelektualnim onesposobljenjem, a 20 (25 %) bez intelektualnog onespo-
sobljenja.
U grupi od 30 ispitanika s oboljenjima u trudnoći, 23 (76,7 %) ima
intelektualno onesposobljenje, a 7 (23,3 %) nema.
U grupi od 50 ispitanika bez oboljenja u trudnoći, 37 (74 %) ima inte-
lektualno onesposobljenje, a 13 (26 %) nema.
Tabela 20. Odnos oboljenja u trudnoći i intelektualnih sposobnosti
Etiološki Intelektualno onesposobljenje Normalne sposobnosti

faktori
teško umjereno lako int. granične normalne ukupno
int. int. onesp. onespos. intel.spos. intel.spos.
onespos.
s oboljenjima u 11 7 5 2 5 30
trudnoći
23 7
bez oboljenja u 9 9 19 3 10 50
trudnoći
37 13
ukupno 20 16 24 5 15 80
60 20
procenti 75 % 25 %
Odnos rizika =1,03
Odnos rizika je 1,03 što ukazuje na neznatno veće predispozicije za

razvijanje intelektualnog onesposobljenja djece čije su majke imale oboljenja
u trudnoći.
Od ukupno 30 ispitanika s prenatalnim etiološkim faktorima, 23 su s

intelektualnim onesposobljenjem, a 7 ima normalne intelektualne sposob-
nosti. Jedanaest ispitanika (36,6 %) ima teško intelektualno onesposobljenje,
7 (23,3 %) umjereno i 5 (16,6 %) lako, 2 (6,6 %) ispitanika su s graničnim
intelektualnim sposobnostima i 5 (16,6 %) s normalnim intelektualnim spo-
sobnostima.
Od 50 ispitanika bez prenatalnih etioloških faktora, 9 (18 %) je s teš-
kim intelektualnim onesposobljenjem, 9 (18 %) s umjerenim i 19 (38 %) s
lakim, a 3 (6 %) ispitanika su s graničnim intelektualnim sposobnostima i 10
(20 %) s normalnim.
”Radost na snijegu” – Kapo Senad

Motorno onesposobljenje
Međusobno dejstvo motornog i kognitivnog funkcionisanja najvid-
ljivije je u slučaju dominantne disfunkcije u jednoj oblasti. Ćordić A. i sar.
(1999) kao primjer navode osobe s cerebralnom paralizom, kod kojih je pri-
marno motorno oštećenje, i osobe s intelektualnim onesposobljenjem, kod
kojih mentalna disfunkcija dominira kliničkom slikom. Motorna disfunkcija
onemogućuje osobama s cerebralnom paralizom sticanje iskustva i saznanja
do kojih se može doći jedino kroz motornu akciju i na kojima se dalje nado-
građuju više kognitivne funkcije i socijalna iskustva. Negativni uticaj intelek-
tualnog onesposobljenja (koji je prepoznatljiv prije svega deficitima u oblasti
kognitivnog) ogleda se u nesposobnosti da ove osobe osmisle cilj, a zatim
kognitivno podupru planiranje, kontrolu i izvođenje motornih aktivnosti.
Kocijan Hercigonja D. (1997) navodi da se poremećaj motoričkih vje-
ština, razvojni poremećaj koordinacije osobito često pogrešno zamjenjuju s
deficitom pažnje/hiperaktivnim poremećajem. Način ispoljavanja ovog po-
remećaja razlikuje se s obzirom na dob tako da će se kod mlađe djece oči-
tovati u problemima oblačenja, vezivanja, zakopčavanja, a kod starije djece
kod slaganja slagalica, igranja loptom, građenja modela. Prevalencija se pro-
cjenjuje na 6 % djece u dobi od 5-11 godina. Poremećaji mogu biti vezani uz
druge motoričke poremećaje koji se javljaju u slučajevima cerebralne parali-
ze, kod mentalno retardirane djece s nemirom i deficitom pažnje. Kod djece
s nemirom i deficitom pažnje problemi koordinacije obično su posljedica
rastresenosti i impulzivnosti.
Najupadljiviji problem osoba s cerebralnom paralizom je u oblasti
motornih aktivnosti. Povećani mišićni tonus i nekoordiniranost pokreta su
glavne karakteristike ovog stanja. Stošljević L. (1997) navodi da je posebno
karakteristična jaka ekscitabilnost ovih pacijenata. Oni veoma burno reaguju
na iznenadne zvučne i vizuelne draži. Ta reakcija je čitavim tijelom, što ih
čini još neuspješnijim u motornim aktivnostima. Relaksacijom kod kvadri-
plegičnog oblika mješovite i spastične forme, postižu se dobri rezultati kod
ujednačavanja mišićnog tonusa i snižavanja tonusa kod spastične forme.
Prema Houlihan C. M. (2003), studija o intenzitetu, percepciji i de-
skriptivnim karakteristikama hroničnog bola djece s cerebralnom paralizom
je pokazala da je bol česta među djecom s cerebralnom paralizom i izgleda
da se povećava s pogoršanjem oštećenja.
Okulomotorika je dio senzomotorike, koja kod djeteta podrazumje-
va koordinaciju gledanja i hvatanja predmeta iz okoline. Prema Čuturić N.
(2001) djeca koja su od rane dobi smještena u dječije domove, zbog česte
prekraćenosti u sticanju iskustva u rukovanju predmetim, obično ostaju pa-

sivna u svom postupanju s predmetima. Oni predmete samo pasivno drže u
rukama ili ih stavljaju u usta. Takvu djecu veoma je teško testirati pomoću
beby testova koji zahtijevaju aktivno rukovanje predmetima.
Čuturić N. dalje navodi da se uporedo s razvojem hvatanja razvija i
sposobnost rukovanja predmetima i priborom za pisanje. Sve do završetka
prve godine dijete ne može šarati olovkom po papiru. U početku dijete samo
tucka i lupa olovkom po papiru kao i svim drugim predmetima. Od navrše-
nog dvanaestog pa do navršenog osamnaestog mjeseca života dijete počinje
šarati po papiru. Opaženo je da mentalno nedovoljno razvijena djeca najvi-
še kasne u razvoju hvatanja predmeta prstima. Veoma dugo imaju stisnutu
šaku.
Šaranje je predstadij crtanja, a crtanje je jedan od načina pismenog
izražavanja. Zato treba djeci omogućiti sticanje iskustva u rukovanju olov-
kom.
Samostalan hod
U studiji utvrđivanja odnosa prenatalnih etioloških faktora i poteškoća
u učenju djece i adolescenata s dječijom cerebralnom paralizom prikazan je
odnos oboljenja u trudnoći i samostalnog hoda (Švraka E. 2004).
Od 30 ispitanika s oboljenjima u trudnoći, 17 (56,7 %) ima samostalan
hod, a 13 (43,3 %) nema.
Od 50 ispitanika bez oboljenja u trudnoći, 25 (50 %) ima samostalan
hod, a 25 (50 %) nema.
Ortopedska kolica
Standardna kolica koriste se za kretanja osoba s paraplegijom jer je
jednostavnije, manje je naporno, ubrzava kretanje i omogućava lakšu komu-
nikaciju i lakše savladavanje arhitektonskih barijera.
Kolica se rade u tri veličine: mala, srednja i velika. U standardnom pro-
gramu izrade kolica 10 % se izrađuje za izrazito male i velike osobe, dok 90 %
su izrada standardnih kolica (Zjuzin N. i Muftić M. 2005).
Kolica se za različite uslove prilagođavaju dimenzijama, veličinom i
položajem točkova pa mogu biti:
1. standardna,
2. terenska,
3. s jednoručnim pogonom desna ili lijeva strana,

4. kolica za prevoz,
5. toaletna,
6. kolica za dvostruku amputaciju,
7. sportska.
Kolica se mogu klasificirati i kao:
1. pasivna, koja nisu pogodna za samostalno kretanje,
2. aktivna, namjenjena za funkcionalnu aktivnost i
3. specijalna, na električni pogon.
Dječija ortopedska kolica

Pri odabiru kolica potrebno je posmatrati dijete u cjelini, utvrditi koje
pokrete ono može samo da izvrši i kako treba da sjedi i da se pokreće u svo-
jim ortopedskim kolicima ili kako da sjedi u svojoj stolici.
Djetetu s cerebralnom paralizom pruža se prilika da sluša i posmatra
stvari oko sebe dok sjedi u kolicima izvan kuće. To mu ujedno pruža i men-
talnu stimulaciju. Ništa ne može tako pogodovati mentalnoj inerciji djeteta
kao kad ono leži na leđima i gleda samo u krov od kolica ili u nebo (Finnie
N. 1974).
Ako mu je nedovoljna kontrola držanja glave, djete neće moći da sjedi
ako ga nečim ne podupremo. Možda će gurati glavu natrag prema jastuku,
dok istovremeno pruža kukove i noge, a to dovodi do klizanja prema dolje.
Možda će se dijete previše sagnuti pa će mu trup pasti prema naprijed. U
tom slučaju ono neće moći da podigne glavu da bi gledalo oko sebe, ili će
se srušiti pa pasti na jednu stranu. Da bi se sve ovo izbjeglo, važno je da se
dijete podupre tamo gdje je to potrebno za sve vrijeme dok sjedi u dječijim
kolicima (Finnie N. 1974).
Druge poteškoće za ovu djecu u kolicima, mogu biti:
• previše meko sjedište i naslon sjedišta pa dijete ne može da sjedi
uspravno i da se nasloni savijenim kukovima;
• ne može da podigne glavu zbog zaobljene kičme i ramena koja pri-
tišću prema dolje;
• previsok podnožnik.
Ako je previsok podnožnik, dijete će se odupirati o njega nogama, a
glavu i tijelo će zabaciti prema natrag, dok će noge ispružiti, možda i prekri-
žiti. Zbog toga će dijete kliznuti prema naprijed.
• Prenizak podnožnik: dijete će ga dodirivati samo nožnim prstima, a
to će ga prisiliti da pruža noge i kukove;
• nakrivljeno sjedište i podnožak zbog nejednakog pritiska tijela dje-

teta, koje je sklono da svoju težinu prebaci na jednu stranu.
Ako dijete u ortopedskim kolicima postane nervozno, to je možda zato
jer slabo održava ravnotežu pa se boji da će pasti naprijed. Ili možda, dijete
ima takva kolica u kojima sjedi leđima okrenuto prema svojoj majci. Treba
posmatrati kako dijete održava ravnotežu ne samo kada kolica miruju, nego
i kad se dijete u njima vozi (Finnie N. 1974).
U studiji utvrđivanja odnosa prenatalnih etioloških faktora na poteš-
koće u učenju djece s cerebralnom paralizom, Švraka E. (2004) je prikazala
i odnos oboljenja u trudnoći i korištenja ortopedskih kolica. Od ukupnog
uzorka od 80 ispitanika, ortopedska kolica koristi 34 (42,5 %) djece, a ne
koristi 46 ispitanika (57,5 %).
Od 30 ispitanika s oboljenjima u trudnoći, 13 (43,3 %) koristi ortoped-
ska kolica, a 17 (56,7 %) ne koristi.
Od 50 ispitanika bez oboljenja u trudnoći, 21 (42 %) koristi ortopedska
kolica, a 29 (58 %) ne koristi.
U istraživanju značaja kućne fizikalne terapije u tretmanu multiplih
oštećenja, od ukupnog uzorka od 94 ispitanika, 41 (43,62 %) koristi ortoped-
ska kolica (Švraka E. 2005).
Operacije tetiva
Prema Gavrankapetanović I. i saradnicima (2001), glavna indikacija
za ortopedski operativni tretman je prevencija strukturalnih promjena ek-
stremiteta i trupa koja može u kasnijem životu znatno doprinijeti onesposo-
bljenosti. Optimalno vrijeme za operativni zahvat i na gornjim i na donjim
ekstremitetima je između navršenih 5 i 7 godina života. Operativni tretman je
moguć i u ranijoj dobi, osobito u slučaju strukturalnih promjena zgloba kuka.
Prikazan je odnos oboljenja u trudnoći i operacija mišićnih tetiva.
Od 30 ispitanika s oboljenjima u trudnoći, 5 (16,7 %) je operisano.
Od 50 ispitanika bez oboljenja u trudnoći, 11 (22 %) je operisano.
Poremećaj senzorne integracije

Senzorna integracija je organizacija osjeta za upotrebu. Putem čula dobi-
jamo informacije o fizičkom stanju našeg tijela i okoline koja nas okružuje.
Prije nego krene u školu dijete sa slabom senzornom integracijom se
možda ne igra tako vješto kao druga djeca. Ono može vidjeti, čuti ili osjetiti
nešto, ali zato što ne može integrisati informacije iz svojih očiju, ušiju, ruku
i tijela, na to ne reaguje adaptivno. Može se zapaziti kako ne primjećuje de-
talje ili ne razumije stvari onako kako ne razumiju druga djeca (Ayers J. A.
2002).
Nije svim problemima u školi uzrok poremećaj senzorne integracije.
Ako je osoba slijepa, ne može dobiti nikakvu vidnu informaiju; ali sljepoća je
deficit u senzornom unosu, prije nego u senzornoj integraciji. Ako je ošteće-
nje u dijelu mozga koji upravlja mišićima, kao kod cerebralne paralize, dijete
se ne može kretati, ali to su neuralno-muskularni problemi, a ne problem
senzorne integracije. Ako dijete ima iznimno stresan život, ono može biti
vrlo srdito ili povučeno, ali taj se problem temelji na nečemu drugom, a ne na
slaboj senzornoj integraciji. Većina djece s poremećajem senzorne integraci-
je imaju normalan vid i sluh, ali ti osjeti za njih nemaju jasno značenje. Ve-
ćina te djece nije proživjela više patnje nego prosječna osoba, ali poremećaj
unutar mozga ometao je njihov emocionalni razvoj (Ayers J. A. 2002).
Senzorna onesposobljenja
Sarajlić Dž. (2004) navodi da veliki broj kongenitalnih oštećenja čula
vida nastaje kao rezultat djelovanja nekih patogenih agenasa za vrijeme intra-
uterinog razvoja ploda. Takvo djelovanje je posebno štetno u prvim mjeseci-
ma trudnoće. Virus rubeole ima posebno štetno dejstvo u fazi embrionalnog
razvoja. Infekcija ploda rubeolom može uzrokovati kongenitalnu kataraktu.
Prema Brkić F. (2004) uzroci oštećenja sluha u odnosu na genezu dijele
se na:
• prenatalne – 60 %,
• perinatalne – 10 % i
• postnatalne – 30 %.
Oštećenja vida/Visual Impairment

Oštećenje vida je opšti termin koji odgovara svim nivoima gubitka
vida. To nije ekvivalent sljepoći, već gubicima vida koji značajno otežavaju ili
onemogućavaju izvršavanje nekih aktivnosti. Sa stanovišta savremenih spe-
cijalno-pedagoških i rehabilitacionih nauka u lica oštećenog vida ubrajaju se
slijepi i slabovidni kao primarne kategorije. Sekundarnu, graničnu kategori-
ju, čine lica sa subnormalnim vidom (Golubović S. 2005).
U studiji o neurooštećenjima u Švedskoj, na uzorku od 176 djece s ce-
rebralnom paralizom, oštećenje vida ima 20 % (Beckung E. 2002).
Problem slijepih i slabovidnih izražen je u smanjenoj statičkoj i dina-

mičkoj stabilnosti, koja je posljedica poremećaja održavanja ravnoteže tijela
prilikom stajanja i kretanja. Sljepoća i teža slabovidnost takođe utiču na do-
življaj tjelesne cjelovitosti u prostoru, što dalje utiče na neuspješnost u ak-
tivnostima svakodnevnog života, otežano kretanje i snalaženje u prostoru
(Stošljević L. i sar. 1997).
Vidno-perceptivni poremećaj je poseban poremećaj poređen sa stepe-
nom izvođenja podtestova neverbalne inteligencije. Prevalenca vidnomotor-
nih i perceptivnih problema među djecom sa spastičnom cerebralnom para-
lizom varira od 39 % do 100 %. U studiji je učestvovalo 96 učenika Dominiek
Savio Instituta u Gits-u, u Belgiji, neverbalne mentalne starosti od 3-7 godi-
na. Zaključak je da je vizuelno-perceptivni poremećaj čest kod djece s fizič-
kim onesposobljenjima, i nije ograničen na djecu s cerebralnom paralizom
(Stiers P i sar. 2002).
učenju djece i adolescenata s cerebralnom paralizom, u ukupnom uzorku od
80 ispitanika, 40 (50 %) ima oštećenje vida.
U grupi od 30 ispitanika s oboljenjima u trudnoći, 18 (60 %) ima ošte-
ćenje vida.
U grupi od 50 ispitanika bez oboljenja u trudnoći, 22 (44 %) ima ošte-
ćenje vida.
Grupa djece čije su majke imale oboljenja u trudnoći ima 1,4 puta veći
rizik od oštećenja vida.
U grupi od 60 djece s cerebralnom paralizom i intelektualnim onespo-
sobljenjem, poremećaj vida ima 28 (46,7 %) ispitanika.
U grupi od 20 djece s cerebralnom paralizom bez intelektualnog ones-
posobljenja, poremećaj vida ima 12 (60 %) ispitanika.
Strabizam
Kod djece s cerebralnom paralizom učestali su i različiti senzorni i per-
ceptivni poremećaji, posebno u oblasti vida i sluha, tako da ¼ do ½ djece
ima neki poremećaj vida, uključujući slabovidnost, poremećaje funkcije oč-
nih mišića i vizuelno motorne poremećaje, a svako četvrto dijete ima ošte-
ćen sluh, a često su oštećene i auditivna i vizuelna percepcija (Golubović S.
2005).
U istraživanju Švraka E (2004), od cijelog uzorka od 80 ispitanika s
cerebralnom paralizom, 40 (50 %) ima strabizam.

strabizam.
U grupi od 50 ispitanika bez oboljenja u trudnoći, 23 (46 %) ima stra-
bizam.
Grupa djece čije su majke imale oboljenja u trudnoći ima 1,2 puta veći
rizik od strabizma.
Oštećenje sluha
Beckung E. (2002) navodi da u studiji o neurooštećenjima u Švedskoj,
od 176 djece s dječijom cerebralnom paralizom, samo dvoje djece ima teži
poremećaj sluha.
U studiji ispitivanja uticaja prenatalnih etioloških faktora na poteškoće u
učenju djece i adolescenata s dječijom cerebralnom paralizom u Kantonu Sara-
jevo, prema Švraka E. (2004), od 80 djece oštećenje sluha ima 3 djece (3,75 %).
Svo troje djece ima intelektualno onesposobljenje, a dvoje i epilepsiju.
Stošljević L. i sar. (1997) primjenjuju relaksaciju kod gluhih, nagluhih i
logopata, što smanjuje grčenje muskulature lica, vrata, trbuha i drugih dijelo-
va tijela, dovodi do poboljšanja kvaliteta glasa i govora (npr. kod dizartrija),
smanjenja nekoordiniranih i upadljivih pokreta mišića govornog aparata.
Mirel
Dijete s epilepsijom
Epilepsija se definiše kao pojava dva i više afebrilnih neprovociranih
napada. U našoj sredini je još uvijek prisutan jači strah od pojave napada u
odnosu na dugotrajno uzimanje lijekova. Zato je relativno visok procenat
primjene terapije poslije prvog napada, mada je u mnogim situacijama mali
rizik za ponavljanje napada (Dimitrijević N. 2006).
Klasifikacija napada
Trenutni sistemi klasifikacije dijele napade u dvije glavne kategorije:
1. parcijalni epileptični napadi i
2. generalizirani epileptični napadi.
Parcijalni epileptični napadi su napadi uzrokovani abnormalnim elek-
tričnim pražnjenjima iz epileptičnog fokusa ograničenog na manje ili više
zaokružen dio cerebralnog korteksa. Najčešće su pogođeni temporalni, pari-
jetalni i frontalni lobus. Parcijalni napadi se dijele na tri tipa.
• Jednostavni parcijalni napadi imaju elementarne ili jednostavne
simptome, bez alteracije svijesti. Ti simptomi su najčešće motorni,
senzorni ili vegetativni.
• Kompleksni parcijalni napadi imaju kompleksne simptome i praće-
ni su alteracijom svijesti.
• Parcijalni napadi koji evoluiraju u sekundarno generalizirane napa-
de. I jednostavni i kompleksni napadi se sekundarno mogu genera-
lizirati i razviti u generalizirane napade, obično tonično-klonične
(Zubčević Z. i Ćatibušić F. 2005).
Primarno generalizirani epileptični napadi bez fokalnog početka vjero-
vatno polaze iz retikularne formacije, a kliničko posmatranje govori u prilog
tome da su od početka uključene obje hemisfere. Najčešće je gubitak svijesti
inicijalna klinička manifestacija. Ne postoji aura. Dijele se na:
• tonično-klonične napade,
• absanse, tipični i atipični,
• mioklone napade,
• klonične napade,
• tonične napade i
• atonične napade (Zubčević Z. i Ćatibušić F. 2005).
Posebnost napada uticala je i na stav društva prema epilepsiji. Osobe
s epilepsijom često su označavane kao ”drugačije”, manje vrijedne i pripi-
sivan im je, neopravdano čitav niz negativnih osobina. Ovakav stav prema
epilepsiji nisu uspjeli da izmjene ni velikani svjetske istorije koji su bolovali
od epilepsije: Julije Cezar, Napoleon Bonaparta, Fjodor Dostojevski i mnogi

drugi (Erceg Đuračić J. 1998).
Veoma česti i dugotrajni napadi mogu oštetiti kognitivni razvoj. Mo-
gući su poremećaji verbalnih funkcija, a ako je pogođena nedominantna sfe-
ra pogođene su vizuelno-prostorne funkcije.
Postoje tri glavna razloga za određene restrikcije kod djece s epilepsijom:
1. rizik od povređivanja pri padu za vrijeme napada: povrede glave i
lica, potres mozga, prelomi i iščašenja, opekotine;
2. zabrana i izbjegavanje određenih situacija koje mogu da provociraju
napad: svjetlosna stimulacija (ligt show, TV, video igre), neispava-
nost, febrilnost, upotreba alkohola i droge;
3. zaštita od emocionalnih stresova (porodica, obdanište, škola).
Dijete s epilepsijom može da ima teškoća u svom emocionalnom ra-
zvoju i ponašanju. To obično nije posljedica napada, nego osjećanja manje
vrijednosti jer se osjeća različitim od drugih. Stav sredine, prevashodno
porodice, a zatim i šire okoline, značajno doprinosi tome kako će se dijete
razvijati. Dijete s epilepsijom može da se razvije u zrelu i stabilnu ličnost,
ako u svojoj okolini nailazi na razumjevanje i mogućnost da zadovolji svoje
emocionalne i socijalne potrebe (Erceg Đuračić J. 1998).
Brojna istraživanja su potvrdila da su djeca koja imaju epilepsiju stra-
šljivija i nesamostalnija, te da razvijaju manje samosvijest i sposobnosti od
zdrave djece. Kao važan razlog za to navodi se strah od epileptičnog napada
(Pehar L. 2004).
Sklop teškoća u životu s epilepsijom može se prenijeti i na druge hro-
nične bolesti. Ovaj sklop obuhvata zajedno sa djetetom i njegovu obitelj,
a stupanj teškoća vezan je za poremećaje procesa prilagođavanja bolesti i
uključivanja u društvo i samostalan život (Mladina N. i sar. 2004).
Epilepsija i fizička aktivnost

Kod nekih roditelja je prisutan strah da fizička aktivnost može da pro-
vocira epileptične napade. Ekstremno se rijetko javljaju napadi za vrijeme
napora, štaviše, dokazano je da fizička aktivnost smanjuje rizik od napada,
jer se elektroencefalogram značajno poboljšava za vrijeme i poslije napora
(Dimitrijević N. 2006).
Ukoliko napadi nisu dobro kontrolisani treba izbjegavati: vožnju mo-
tora, bicikla, jahanje konja, gimnastiku, skijanje, klizanje, jedrenje, boks, pe-
njanje na drvo ili merdevine, planinarenje. Plivanje i kupanje u bazenima je
dozvoljeno većini djece s epilepsijom, uz superviziju sa/bez nošenja adekvat-
nog prsluka. Slično važi i za vožnju u čamcu/brodu.
Vakcinacije i primjena drugih lijekova

Nema ograničenja, ali treba izbjegavati celularnu vakcinu protiv pertu-
sisa, koja se na žalost još uvijek kod nas primjenjuje (acelularna se kupuje).
Mali broj lijekova može da provocira napade (psihostimulativni).
Nema kontraindikacije za opštu anesteziju, kao i popravku zuba uz lokalnu
anesteziju (Dimitrijević N. 2006).
Epilepsija i obdanište
Nema razloga za odbijanje djece s epilepsijom. Vaspitači treba da zna-
ju koju vrstu epilepsije dijete ima, kakva je učestalost napada, koju terapiju
prima i moraju da budu edukovani za pružanje pomoći u slučaju napada
(Dimitrijević N. 2006).
Poteškoće u učenju i epilepsija

Prema Wheless W. J. (2004) oko 25 – 35 % od sve djece s cerebralnom
paralizom ima epilepsiju. Mnogo manji procenat djece s epilepsijom ima ce-
rebralnu paralizu. Epilepsija i cerebralna paraliza su različiti poremećaji, ali
oba mogu rezultirati iz iste abnormalnosti mozga.
Školovanje je od posebnog značaja za djecu s epilepsijama. Prema Ga-
vranović M. i Zubčević S. (2000), velika većina (oko 80 %) djece s epilepsi-
jama pohađaju škole pod normalnim uslovima, uz svoju braću, sestre i dru-
gu zdravu djecu, jer imaju normalnu inteligenciju. Ova djeca treba da budu
educirana do granica svojih mogućnosti, na uobičajen način.
Mogući razlozi da dijete s epilepsijom ne postiže uspjeh u školi su:
- Prva je mogućnost da ono ima mnogo više napada (tzv. ”malih”
napada ili parcijalnih kompleksnih napada, kada dijete ne padne)
nego što se misli u porodici, a koji ometaju praćenje nastave.
- Drugi je razlog da su intelektualne mogućnosti djeteta manje ili više
smanjene, što se može utvrditi ispitivanjem kod psihologa.
- Treća je mogućnost da dijete i pored prosječnih intelektualnih spo-
sobnosti ne uspjeva u školi zbog poteškoća u čitanju, pisanju, oteža-
noj koncentraciji, nemiru, nedostatku pažnje, koji se sreću kod vrlo
lakih organskih oštećenja.
Podaci o zastupljenosti epilepsije kod djece s cerebralnom paralizom
su različiti. Iako se epilepsija pojavljuje u 15-90 % djece s cerebralnom pa-
ralizom, njen klinički kurs nije dobro definisan. Prema Kulak W. i Sobaniec
W. (2003), u studiji od 198 djece s cerebralnom paralizom u Bialystoku u
Poljskoj, incidenca epilepsije bila je 41,4 %. Epilepsija je najčešća kod djece

sa spastičnom kvadriplegijom.
Incidenca epilepsije kod 323 pacijenta s cerebralnom paralizom u jednoj
studiji u Grčkoj, bila je 41,8 %. Skoro polovina pacijenata sa spastičnom kva-
driplegijom i hemiplegijom imali su epilepsiju (Hadjipanayis A. i sar. 1997).
U studiji dodatnih neurooštećenja djece s dječijom cerebralnom para-
lizom u Švedskoj (Beckung E. 2002), u uzorku od 176 djece, epilepsiju ima
35 % (62 od 176).
Epilepsija se pojavljuje u 15 % do više od 60 % djece s cerebralnom pa-
ralizom, što zavisi od tipa cerebralne paralize. Carlsson M. i sar. (2003), su u
studiji od 146 djece s cerebralnom paralizom u regiji Geteborga, u Švedskoj,
našli frekvencu epilepsije od 38 %.
Istraživanja Medical College of Wisconsin (2003), pokazuju da polovina
djece s cerebralnom paralizom ima epilepsiju, dok prema Wheless W. J. (2004),
oko 25 % do 35 % od sve djece s cerebralnom paralizom ima epilepsiju.
Istraživanje Švraka E. (2004) o uticaju prenatalnih etioloških faktora
na poteškoće u učenju djece i adolescenata s dječijom cerebralnom parali-
zom, u Kantonu Sarajevo, u uzorku od 80 ispitanika, pokazuje da epilepsiju
imaju 33 (41,25 %) ispitanika.
U grupi od 30 ispitanika, s oboljenjima u trudnoći, epilepsiju ima 16
(53,3 %) ispitanika.
U grupi od 50 ispitanika, bez oboljenja u trudnoći, epilepsiju ima 17
(34 %) ispitanika.
U grupi djece s cerebralnom paralizom i intelektualnim onesposoblje-
njem od 60 ispitanika, epilepsiju ima 28 (46,7 %), a u grupi djece s cerebral-
nom paralizom i normalnim intelektualnim sposobnostima od 20 ispitanika,
5 (25 %) ima epilepsiju.
Tabela 21. Odnos oboljenja u trudnoći i epilepsije
Oboljenja u trudnoći Epilepsija

da ne Ukupno
s oboljenjima u trudnoći 16 14 30
% 53,3 % 46,7 % 100 %
bez oboljenja u trudnoći 17 33 50
% 34 % 66 %
Ukupno 33 47 80
% 41,25 % 58,75 % 100 %
Odnos rizika dobijanja epilepsije iznosi 1,59 i ukazuje na to da oni is-

pitanici čije su majke imale oboljenja tokom trudnoće imaju 1,6 puta veću
vjerovatnoću da će imati epilepsiju.
epilepsiju, a 14 (46,7 %) nema.
U grupi od 50 ispitanika bez oboljenja u trudnoći, 17 (34 %) ima epi-
lepsiju, a 33 (66 %) nema.
U istraživanju značaja kućne fizikalne terapije u tretmanu multiplih

oštećenja, prema Švraka E. (2005), od ukupnog uzorka od 94 ispitanika, broj
ispitanika s epilepsijom je 34 (36,17 %).
Od 34 ispitanika s epilepsijom, 20 (58,82 %) ima i dječiju cerebralnu
paralizu.
Mogući problemi osoba s epilepsijom

Mogući problemi mogu biti motorni, senzorni, kognitivni, intraperso-
nalni, interpersonalni, problemi brige o sebi, radni i u vremenu odmora/re-
kreacije (Reed K. 1991).
Motorni problemi
Osoba s epilepsijom može:
• imati nekontrolisane grčeve/trzaje za vrijeme napada,
• imati nekontrolisane mišićne kontrakcije za vrijeme napada,
• nekontrolisano udarati ekstremitetima za vrijeme napada,
• imati privremenu mišićnu slabost poslije napada,
• privremeno imati probleme s koordinacijom i spretnošću poslije
napada i
• imati poremećaj motorike, koji nije u direktnoj vezi s napadima,
a koji se pojačavaju u toku liječenja epilepsije, kao kod cerebralne
paralize.
Senzorni problemi
• Osoba obično ne može da odgovori na senzorne nadražaje za vrije-
me napada.
• Osoba može davati usporene odgovore na senzorne nadražaje po-
slije napada.
• Osoba može imati poremećaj percepcije, koji nije u direktnoj vezi sa
napadima, koji se pogoršavaju u toku liječenja epilepsije.
Kognitivni problemi
• izgubiti svijest za vrijeme napada, ili da bude svjesna, ali da doživi
poremećaj pažnje,
• biti zbunjena poslije napada,
• da se ne sjeća dešavanja ili šta je radila neposredno prije napada.

Može da se žali na gubitak vremenskog praćenja.
• Može da zaboravi ono što je učila neposredno prije napada,
• imati poteškoće u učenju ili intelektualno onesposobljenje, koje nije di-
rektno u vezi s napadima i koje se pogoršava s liječenjem epilepsije,
• da doživi poremećaj pamćenja od napada iz temporalnog režnja
ili se u toku liječenja epilepsije može pogoršati poremećaj funkcije
pamćenja, takve kao što je amnezija.
Intrapersonalni problemi
• osjećati inferiornost zbog svoje različitosti,
• osjećati stid zbog toga što napadi privlače neželjenu pažnju,
• koristiti napade (nekad lažne) da privuče pažnju (manipulativno
ponašanje),
• doživljavati sebe kao invalida, ludu osobu ili retardiranu,
• biti slaba u savladavanju problema,
• biti povučena ili deprimirana,
• da doživi halucinacije, posebno mirisne ili vizuelne, povezane s na-
padima,
• imati poremećaj ličnosti ili ponašanja koji nisu u vezi s epilepsijom
ili se pogoršavaju u toku liječenja.
Interpersonalni problemi
• Osoba može da ne obavjesti prijatelje o postojećem problemu.
• Osoba može da izbjegava socijalne situacije da bi izbjegla scenu ako
se pojavi napad.
Briga o sebi
• Osoba može doživjeti prolazne probleme ako je napad praćen kon-
fuzijom.
• Osoba će možda morati ponovo da nauči zadatak koji je naučila
neposredno prije napada.
Radne aktivnosti
• Osoba može da ima poteškoća da dobije vozačku dozvolu ako je
napade nemoguće kontrolisati.
• Neke poslove će biti nemoguće ostvariti ili će biti nezakoniti što za-
visi od učestalosti napada i efikasnosti medikamentnog tretmana.
• Osoba može imati slabe akademske reference zbog česte otsutnosti,
čestih napada i neotkrivenih problema percepcije i učenja.
Slobodne aktivnosti
Neke aktivnosti u toku slobodnog vremena mogu biti rizične, u zavi-
snosti od učestalosti napada i efikasnosti medikamentne terapije.
Tretman/menadžment
Modeli tretmana su bazirani na okupacijama i razvojnim stepenima.
Motorni
• Osobu treba informisati da će mišićni tonus i snaga biti promjenjljivi.
• Ako motorni deficit potraje, pogledati u odjeljak o specifičnim po-
remećajima.
Senzorni
• Osobu treba informisati ako deficit percepcije potraje.
Kognitivni
• Treba upoznati osobu s problemima bezbjednosti u toku aktivnosti
dnevnog života, poslova u kući, na radnom mjestu i rekreaciji.
• Treba savjetovati osobu s epilepsijom da napravi i održava raspored
aktivnosti, knjigu sastanaka i listu zadataka koje treba završiti.
• Treba prakticirati čitanje i praćenje verbalnih instrukcija koristeći
vještinu ili akademske lekcije.
• Osoba treba da je svjesna mogućnosti umanjene pažnje.
• Omogućiti praksu rješavanja problema i donošenja zaključaka pre-
ko mogućnosti izbora.
• Obavjestiti osobu o resursima lokalne zajednice.
Intrapersonalni
• Poboljšati self koncept osobe kroz kreativne aktivnosti kao što su
umjetnost, vještine, gluma, ples ili muzika.
• Omogućiti instrukcije o menadžmentu stresa, uključujući trening
relaksacije.
• Poboljšati vještine osobe u postavljanju ciljeva i praćenju tokom

izvođenja.
Interpersonalni
• Poboljšati socijalne vještine osobe u odnosu jedan prema jedan i u si-
tuaciji grupe preko strukturiranih grupnih aktivnosti. Teme za grupnu
diskusiju mogu da sadrže problem stigmatizacije i kako se s tim nositi,
vrijednost pojašnjavanja, i nezavistan život u odnosu na obitelj.
• Pružiti osobi mogućnost prakse pretpostavljajući različite uloge
kroz glumu uloga, zadatke grupe, igre ili sport.
• Treba pomoći roditeljima da nauče kako da objasne učiteljima/na-
stavnicima i prijateljima tehnike snalaženja u toku napada i pona-
šanje poslije napada.
• Treba raditi sa roditeljima ili porodicom i osobom da planira budu-
će ciljeve.
Briga o sebi
Povećati vještine zadataka dnevnog življenja, kao što su kupovina, pri-
prema jela, vođenje finansija i briga o lijekovima.
Radne aktivnosti
• Povećati sposobnosti traženja i prijave za posao, kao što je intrvjui-
sanje, popunjavanje molbe.
• Razvijati radne navike preko simulacije radnih aktivnosti i volonti-
ranje.
• Istražiti interese za posao i vještine.
Slobodne aktivnosti
Ispitati interes za aktivnosti u slobodnom vremenu i vještine.
Mjere opreza
• Treba biti oprezan pri istraživanju zanimanja i aktivnosti slobod-
nog vremena koje zahtijevaju penjanje (ljestve, drvo, telefonski stub,
planine) ili rad na visini sa koje pad prouzrokovan napadom može
da nanese ozbiljne povrede ili smrt.
• Neke države ne daju osobi s epilepsijom dozvolu da upravlja odre-
đenim tipovima mašina.
Prognoza pacijenata s epilepsijom

Tok i prognoza djece s napadima ovisi o etiologiji, tipu napada, dobi
na početku napada, porodičnoj istoriji. Pri postavljanju dijagnoze najbolji
pokazatelji za remisiju su dob mlađa od 12 godina pri prvom napadu, nor-
malna inteligencija, odsustvo neonatalnih napada, manje od 21 napada prije
započinjanja tretmana (Zubčević Z. i Ćatibušić F. 2005).
Osoba s epilepsijom:
• je sposobna da organizuje i prati vremenski raspored aktivnosti i
zadataka,
• je sposobna da se nosi sa stresnim situacijama,
• ispoljava napredak u socijalnim vještinama i odnosima,
• ispoljava napredak u izvođenju vještina dnevnog života,
• ispoljava napredak u izvođenju produktivnih aktivnosti,
• pokazuje napredak u učešću u slobodnim aktivnostima i
• je upoznata s agencijama i službama u zajednici koje mogu biti od
pomoći (Reed K. 1991).
Komunikacija
Komunikacija je interakcija, razmjena informacija, mišljenja, emocija,
potreba u ljudskoj zajednici.
Komunikacija je na prvom mjestu kod postizanja terapijskih ciljeva za
djecu s cerebralnom paralizom. Terapijski ciljevi, prema Gavrankapetanović
I. (2001), usmjereni prema postizanju nezavisnosti, a prema redoslijedu pri-
oriteta su:
1. komunikacija (verbalna i neverbalna)
2. aktivnosti svakodnevnog života
3. mobilnost
4. hod.
U komunikaciji djece s poteškoćama u učenju mogu se koristiti pikto-
grami, slikovito pismo. Uloga piktograma u svakodnevnom životu ogleda se
u prevazilaženju jezičkih barijera, lakše i brže komunikacije, kao i komuni-
kacije osoba s poteškoćama u učenju.
U studiji utvrđivanja uticaja prenatalnih etioloških faktora na poteš-
koće u učenju djece i adolescenata s cerebralnom paralizom u Kantonu Sa-
rajevo, prema Švraka E. (2004), od 80 djece, neverbalnom i kombinovanom
komunikacijom se služi 31 dijete (38,75 %), a verbalnom 49 djece (61,25 %).
U grupi djece čije su majke imale oboljenja u trudnoći, neverbalnu i

kombinovanu komunikaciju koristi 14 djece (46,7 %), a verbalnu 16 (53,3 %).
U grupi djece čije majke nisu imale oboljenja u trudnoći, neverbalnu i
kombinovanu komunikaciju koristi 17 djece (34 %), a verbalnu 33 (66 %).
Rizik za nerazvijanje verbalne komunikacije je 1,4 puta veći u grupi s
oboljenjima u trudnoći.
Poremećaj govora
Postoje velike razlike u razvoju govora pojedine djece. Čuturić N. (2001)
navodi da je opaženo da rani razvoj govora isključuje duševnu zaostalost u
djeteta, ali treba znati da zakašnjenje razvoja govora ne mora značiti i zakaš-
njenje u razvoju inteligencije. U ženske djece govor se razvija nešto brže nego
u muške. Siromaštvo u govornom izražavanju opaženo je u jednojačanih i
istospolnih blizanaca, no nije utvrđeno što je uzrok tome. Isto tako se zna da
se razvoj govora znatno usporava u vrijeme dok se djeca uče hodanju.
Poremećaji vezani za sindrom cerebralnog oštećenja u sebi uključuju
poremećaj disanja, fonacije, artikulacije, govornu disritmiju, auditivnu insu-
ficijenciju i jezičnu nerazvijenost. Često ga još zovemo kombinirani govorni
poremećaj.
U djece s cerebralnom paralizom gotovo se nikada ne javlja samo jedan
govorni poremećaj, već obično kombinacija dva, tri ili više njih. Prema Ćor-
dić A. i saradnicima (1999), najčešće logopedske dijagnoze su: dizartrija s
poremećajima u fonaciji i artikulaciji, disleksija i disgrafija. Djeca s cerebral-
nom paralizom kasnije progovore. Razumjevanje tuđeg i razvoj sopstvenog
govora su usporeni.
Oštećenja sluha, naročito u pacijenata s atetozom, kao i poremećaji au-
ditivne diskriminacije dovode do poremećaja artikulacije i zaostajanja u go-
vornom razvoju u cjelini. Česta pojava je obilna salivacija, kako pri govoru,
tako i u mirovanju, jer su usta otvorena usljed nepravilnih vilica, mlitavosti
mišića vilica i/ili usana. Poremećaj gutanja takođe izaziva salivaciju. Poreme-
ćaji ritma u govoru djece s cerebralnom paralizom ispoljavaju se dizartrič-
nim manifestacijama i veoma usporenim monotonim govorom.
U studiji istraživanja uticaja prenatalnih etioloških faktora na poteš-
koće u učenju djece i adolescenata s cerebralnom paralizom u Kantonu Sa-
rajevo, prema Švraka E. (2004), od 80 djece, poremećaj govora ima 56 (70
%) ispitanika. U grupi s oboljenjima u trudnoći, od 30 ispitanika poremećaj
govora ima 22 (73,3 %). U grupi bez oboljenja u trudnoći, od 50 ispitanika
poremećaj govora ima 34 (68 %).
U grupi djece s cerebralnom paralizom i intelektualnim onesposoblje-

njem od 60 ispitanika, poremećaj govora ima 50 (83,3 %).
U grupi djece s cerebralnom paralizom i normalnim intelektualnim
sposobnostima od 20 ispitanika, poremećaj govora ima 6 (30 %).
Preventivom i ranom dijagnostikom, kao i blagovremenim početkom
logopedskog tretmana, poremećaji govora mogu u velikoj mjeri biti reduko-
vani i/ili kompenzovani.
Poremećaji pisanja i čitanja

Poremećaj čitanja podrazumjeva poremećaj u kojem je brzina, tačnost
i razumjevanje čitanja znatno ispod očekivanja. Prema Kocijan Hercigonja
D. (1997) prevalencija poremećaja čitanja u SAD-u je 4 % kod školske djece,
a 60-80 % čine dječaci. Budući da značajno češće te poremećaje nalazimo
kod bioloških roditelja i unutar obitelji, smatra se da genetski faktori igraju
određenu ulogu u nastanku poremećaja.
Nerazvijen govor i jezik jedan su od uzroka poremećaja čitanja i pisa-
nja. Poremećaji čitanja i pisanja u djece s cerebralnom paralizom slični su
takvim poremećajima u afazičara, jer su lezijama često zahvaćene iste oblasti,
centri ili asocijativni putevi u mozgu. Prema Ćordić A. i sar. (1999), najbitniji
uzroci disleksije su poremećaji percepcije predmeta, orjentacije u prostoru,
vida, sluha, auditivne diskriminacije, pažnje i pamćenja, kao i gubitak opipa.
Poremećaji pisanja mogu se svrstati u tri kategorije: poremećaji nastali usljed
motornog hendikepa, zatim usljed uzroka navedenih kod poremećaja čitanja
i najteži – koji nastaju kombinacijom navedene dvije kategorije. Najčešće se
poremećaji pisanja javljaju uporedo s poremećajima čitanja, a traju i pošto
dijete nauči da čita.
Poremećaji pismenog izražavanja, kao jedan od poremećaja učenja, ve-
oma se često pogrešno smatraju posljedicom deficita pažnje/hiperaktivnog
poremećaja, navodi Kocijan Hercigonja D. (1997). Bitno je obilježje pore-
mećaja slabija vještina pisanja u odnosu na hronološku dob, stupanj obra-
zovanja i IQ. Dijagnoza se obično ne daje ako postoji loš rukopis ili samo
pravopisne pogreške.
Dijagnoza se teško postavlja kod učenika nižih razreda i obično se na-
lazi zajednički pod nazivom poremećaji učenja. Potrebno je u prvim razre-
dima osnovne škole primjeniti različite tehnike: prepisivanje, pisanje po dik-
tatu, slobodni sastav da bismo mogli postaviti navedenu dijagnozu. (Kocijan
Hercigonja D. 1997).
Vigotski L. (1975) ukazuje da je Montesori uspjela da dokaže da se

prilikom ranog opismenjavanja u 4 ipo do 5 godina kod djece zapaža tako
plodna, obilna, spontana upotreba pisanog govora kakva se nikada ne zapaža
u narednim uzrastima, što ju je navelo da zaključi kako su baš u tom uzrastu
usredsređeni optimalni rokovi obučavanja pisanju, njegova senzitivna raz-
doblja. Montesori je obilje i, reklo bi se, navalu ispoljavanja dječijeg pisanog
govora u tom uzrastu nazvala eksplozivnim pisanjem.
Prema Vigotskom L. (1975) svjetsko iskustvo je pokazalo da je učenje
pisanja jedan od glavnih predmeta školske nastave na samom početku ško-
lovanja i da ono uslovljava razvitak svih onih funkcija koje u djetetu još nisu
sazrele.
Da bi mentalno retrdirano dijete naučilo prepoznavati velika slova,
povezano ih čitati i pisati u riječima ili jednostavnim i kratkim rečenicama,
potrebna je cijela godina. Nije potrebno da ga učitelj po svaku cijenu nauči
i mala i pisana slova već u prvoj godini školovanja. Kada druga djeca budu
učila mala štampana i pisana slova, neka to dijete utvrđuje čitanje i pisanje
velikim slovima. Ako ga učitelj bude opterećivao jednakom količinom novog
znanja kao i njegove vršnjake u razredu, može postići jedino negativan uči-
nak. Dijete na kraju školske godine neće znati čitati i pisati čak ni velikim slo-
vima. Cilj koji bi morao imati učitelj prilikom podučavanja takvog djeteta je
kvalitetno i temeljno znanje, koje je količinski ograničeno (Žerdin T. 2005).
Cilj drugog razreda je automatizacija čitanja i pisanja. U međuvreme-
nu, dok ostali učenici budu vježbali tehniku čitanja i pisanja, učitelj treba
postepeno uvoditi mentalno retardirano dijete u učenje malih štampanih i
pisanih slova. Učenje velikih pisanih slova bez ikakve štete može da se započ-
ne u trećoj godini školovanja (Žerdin T. 2005).
Pisanje je složeniji proces od čitanja. Stošljević L. i sar. (1997), navode
da je za pisanje potrebna određena sila kojom se pridržava olovka. Sila se
uglavnom raspoređuje na prva tri prsta. Najopterećeniji je srednji prst, zatim
palac pa kažiprst. Prema nekim autorima, sila koja je potrebna da se drži
olovka iznosi 9 – 10 kg.
U grupi tjelesnog oštećenja osobe s cerebralnom paralizom zauzimaju
33 %. Stošljević L. i sar. (1997) navode da oštećenja motorike onemogućavaju
precizne pokrete potrebne za pisanje. Uvježbavanje pisanja je veoma težak
proces kod ove djece, a naročito kod djece s ekstrapiramidnim oštećenjima.
Pisanje započinjemo kurzivnim pismom, a ne štampanim slovima, zbog toga
što su štampana slova, odnosno njihovi dijelovi više razdvojeni.
Pisanje po glini, plastelinu i sličnom materijalu prestavlja dobar poče-
tak pisanja. Dijete prilikom pisanja treba da izgovara glas koji piše. Taj glas
može i da se pjeva po principu ”Metode svjesne sinteze razvoja” (Stošljević

L. i sar. 1997).
Poremećaj matematičkih sposobnosti

Prema Kocijan Hercigonja D. (1997), poremećaj matematičkih spo-
sobnosti se može definisati kao poremećaj u kojem su matematičke sposob-
nosti mjerene standardiziranim testovima niže od očekivanih s obzirom na
hronološku dob i kvocijent inteligencije. Neki pokazatelji govore da jedno od
petero djece s poremećajima učenja ima poremećaj matematičkih sposobno-
sti. Među školskom djecom 1 % ima poremećaj matematičkih sposobnosti.
Mentalna retardacija se jednako jako odražava kako na jezičkom, tako
i na matematičko-logičkom području. Lakše mentalno retrdirano dijete će
biti sposobno u jednoj školskoj godini da nauči računati najviše do broja
deset. Za neke među njima je čak i to prevelik zalogaj. Naučit će računati
samo do pet. Prilikom upisa u školu djeca su na nivou konkretnog mišljenja.
Neka imaju brojne predstave već oblikovane, a druga ne. Zato svako sabira-
nje i oduzimanje, a kasnije množenje i dijeljenje, moraju biti potpomognuti
konkretnim predmetima (sveska, olovka, sto, stolica, igračke, itd.). Kasnije
će se moći pomagati i prstima ili simboličkim materijalom (kugle, štapići).
Učitelj ne smije zaboraviti da je kod matematike važan i jezik. Ako dijete
slabo razumije riječi, neće znati ni kako treba računati. Polako učitelj treba
da u djetetov rječnik unosi matematičke riječi, tako da dijete zna šta znače
pojedini pojmovi u tekstualnim računskim zadacima (Žerdin T. 2005).
Poremećaji ponašanja
Prema Savić A. i Radivojević D. (1997), kao i Golubović S. (2005), kod
više od jedne petine djece s cerebralnom paralizom ispoljavaju se različiti
poremećaji ponašanja, koji se najčešće manifestuju u vidu hiperaktivnosti,
nestalne pažnje, opšte emocionalne labilnosti, impulsivnosti, povećane ra-
zdražljivosti i niskog praga za frustraciuje.
Među djecom s poteškoćama u razvoju, po svojoj složenosti se ističu
djeca s organski uvjetovanim poremećajima u ponašanju, koji su posljedica
ozljede mozga. Prema Pehar L. (2004), osnovna poteškoća ove djece je uče-
nje. U ranoj dobi često pokazuju relativno blage poremećaje u ponašanju:
hiperaktivnost, kratak raspon pozornosti, motoričku nespretnost i emocio-
nalnu labilnost. Osnovna prepreka dobrom prilagođavanju djeteta u školi je
hiperaktivnost.
Simptomi nepažnje javljaju se kod djece niskog kvocijenta inteligencije

koja su smještena u uvjete neprimjerene njihovim sposobnostima. Kocijan
Hercigonja D. (1997), navodi da roditelji često ne žele da prihvate da njihovo
dijete ne može zbog svojih sniženih intelektualnih sposobnosti pratiti gra-
divo primjereno njegovim vršnjacima, te insistiraju na uključivanju djece u
redovne programe ili prikrivaju djetetove probleme dajući krive informacije
ili umanjujući probleme. Takvo dijete često pokazuje nemir i deficit pažnje
jer se ne može uključiti u aktivnosti koje se oko njega zbivaju.
Prema Stošljević L. i sar. (1997), Svetomir Bojanin počinje primjenu
relaksacije od 1967. godine kod: paratonije, poremećaja psihomotorike, hi-
peraktivnog sindroma, tikova, dizartrija, grafospazma i disgrafije.
Prevencija poremećaja ponašanja učenika kroz učenje socijalnih vješti-
na je intervencija koja ima široku primjenu. U zavisnosti od uzrasta i potreba
učenika, određuje se koje će socijalne vještine biti predmet učenja. To mogu
biti: vještine rješavanja problema, vještine uspješne komunikacije, vještine
pružanja otpora socijalnim pritiscima i sl. Učenje socijalnih vještina odvija
se kroz strukturirane nastavne programe koji se sastoje iz serije tematskih je-
dinica koje sadržajno pokrivaju različite vještine kojima učenici mogu i treba
da ovladaju. Sadržaji se prezentuju u školskim uslovima, najčešće u malim
grupama, uz korištenje interaktivnih oblika rada, kao što su: modelovanje,
igranje uloga, diskusije, grupna vježbanja, produženo uvježbavanje i koope-
raciono učenje (Popović-Ćitić B. 2007).
Značaj učenja socijalnih vještina za potrebe prevencije poremećaja
ponašanja ogleda se u usmjeravanju ponašanja u konkretnim situacijama i
direktnom doprinosu razvijanju, jačanju i unapređivanju socijalne i emotiv-
ne kompetencije. Socijalne vještine imaju snagu protektivnog faktora koji
djeluje u pravcu smanjivanja vjerovatnoće nastajanja, razvijanja i održava-
nja poremećaja ponašanja. Osim toga, kroz učenje socijalnih vještina jača
se individualna rezilijentnost učenika i omogućava uspješno i relativno brzo
prevazilaženje negativnih efekata djelovanja niza rizičnih faktora (Popović-
Ćitić B. 2007).
Slobodna tema – Čedić Kemal
OŠ. ”Al Walidein-Gazzaz”, Sarajevo
6.
OBRAZOVANJE
Predškolsko obrazovanje
Osnovno i srednjoškolsko obrazovanje
Školski uspjeh
Obrazovanje 135
6.
Obrazovanje
Prema Šmit V.H.O. (1999), u vezi s upotrebom termina ”edukacija”

potrebni su neki dodatni komentari jer smo došli do toga da se vaspitanje i
obrazovanje identifikuju sa školom i školovanjem. Međutim, škola je samo
poseban institucionalan i važan dio obrazovanja i vaspitanja. Ukupno vas-
pitanje i obrazovanje se ne sprovodi i ne treba da se sprovodi samo u školi.
Činjenica je da se dijete velikim dijelom obrazuje i kroz komunikaciju sa
odraslima, kroz kontakt s televizijom, kroz život u zajednici itd. Razvoj i rast
svakog djeteta (izuzimajući slučajeve potpunog zanemarivanja djece, što ni
jedno društvo ne dopušta) odvijaju se u okviru stalnih interakcija između
djeteta (kao vaspitanika) i roditelja, učitelja i drugih odraslih članova, kao
vaspitača.
Rezultati istraživanja uticaja prenatalnih etioloških faktora na poteš-
koće u učenju djece i adolescenata s dječijom cerebralnom paralizom, prema
Švraka E. (2004), pokazuju da najveći broj djece i adolescenata s dječijom
cerebralnom paralizom, 34 (42,5 %), ostaje kod kuće bez ikakvog institucio-
nalnog staranja.
Tabela 22. Polna struktura učesnika prema obrazovanju
Pol Djeca kod kuće Djeca u školama Djeca u školama Ukupno

s prilagođenim s redovnim
programom programom
ženski 15 (45,45 %) 9 (27,27 %) 9 (27,27 %) 33 (100 %)

muški 19 (40,4 %) 18 (38,3 %) 10 (21,3 %) 47 (100 %)
ukupno 34 27 19 80
procenat 42,5 % 33,75 % 23,75 % 100 %
Škole s prilagođenim nastavnim programom pohađa 27 (33,75 %) dje-

ce, a škole s redovnim nastavnim programom 19 (23,75 %) djece i adolesce-
nata s dječijom cerebralnom paralizom.
Od 34 djece kod kuće 15 (44,1 %) je ženske djece, a 19 (55,9 %) muške
djece.
Od 27 djece u školama s prilagođenim programima 9 (33,3 %) je
ženske djece, a 18 (66,7 %) muške djece.
Od 19 djece u školama s redovnim programom 9 (47,4 %) je ženske
djece, a 10 (52,6 %) muške djece.
Voće – Kapo Senad
Predškolsko obrazovanje
Za uključivanje djece s poteškoćama u razvoju u obdaništa potrebno je
napraviti neke pripreme:
- arhitektonsko prilagođavanje prostora,
- kupovina specifične opreme,
- modifikacija postojećih programa i uvođenje specifičnih sadržaja
rada sa djetetom s razvojnim teškoćama,
- uvođenje stručnjaka specijaliziranih za rad sa djecom s teškoćama
u razvoju (specijalni pedagozi, fizioterapeuti, ljekari konsultanti...),
kao i dopunsko obrazovanje postojećih kadrova iz raznih oblasti
specijalne pedagogije.
Posebno je važna uloga odgajatelja koji u saradnji sa ostalim članovi-
ma stručnog tima prilagođava program rada grupe specifičnim potrebama
djeteta i kontinuirano prati njegov napredak i stepen socijalizacije u grupi.
Odgajatelj svojim primjerom i uticajem stvara povoljnu emocionalnu klimu
za prihvat djeteta s teškoćom u razvoju.
Odgajatelj upoznaje roditelje djece bez onesposobljenja sa situacijom
u grupi, ističući pozitivne efekte integracije. Na taj se način i kod njih želi
postići pozitivan odnos prema djeci s teškoćama u razvoju.
Montessori zdravstvena pedagogija predstavlja opće poticajnu metodu
za psihomotorni razvoj djeteta. Ona se koristi u razvojnoj rehabilitaciji kao
individualna terapijska metoda (Montessori terapija), te u integraciji djece s
neurorazvojnim odstupanjima u predškolskoj ustanovi, navodi Bošnjak V.
(1998).
Grupu djece s tjelesnim onesposobljenjima i hronično oboljelom dje-
com čine djeca s oštećenjima centralnog i perifernog motornog neurona, lo-
komotornog aparata i hroničnim bolestima. Smetnje se kod njih manifestuju
u smanjenoj pokretljivosti i malformacijama lokomotornog aparata, kao što
su hemipareza, parapareza, kvadripareza, neuromišićne bolesti, i hronične
bolesti kao dijabetes, astma, epilepsija itd.
Kod djece s neuromišićnim bolestima i cerebralnom paralizom nalazi-
mo niz specifičnih osobina doživljavanja zbog smetnji u području percepcije
i vizuomotoričnih funkcija, a u predškolskoj dobi se to posebno manifestuje
u području socijalne zrelosti. Djeca s hroničnim bolestima zahtijevaju po-
jačanu njegu, ishranu i režim života, a ostale potrebe su im jednake kao i u
druge djece.
Ova djeca su od najranije dobi izložena dugotrajnoj hospitalizaciji.
Kao posljedica toga u njih se može razviti osjećaj napuštenosti i tjeskobe s
Obrazovanje 139
manifestacijama kao što su povučenost, depresija, smetnje u zadovoljavanju

osnovnih bioloških potreba itd.
U radu sa ovom grupom djece nemoguće je zauzeti jedan generalizi-
rani stav jer je populacija ove djece izuzetno heterogena. Prema Kovačić M.
(1985), dijete s cerebralnom paralizom ima poteškoća u manipulaciji i njego-
va sposobnost učenja može biti usporena nemogućnošću usvajanja i kontrole
pokreta. Iskustvo udaljenosti (razmaka), specijalni odnosi, promjene visine,
brzine, dubine, oblika, veličine, težine, kvaliteta i temperature mogu biti ek-
stremno ograničeni jer motorni razvoj djeteta s cerebralnom paralizom od-
stupa od uobičajenog razvoja formiranja voljnog pokreta, bilo da vremenski
kasni, ili se ni ne razvija, a vrlo često se javljaju i perceptivne smetnje. Strah
od pokreta i novih situacija često se javlja kod fizički hendikepirane djece čiji
su motorički i senzorički prijemi informacija, a i odgovori nepouzdani.
U radu sa djecom s oštećenjima mozga poseban naglasak je na sljede-
ćim sadržajima:
- razvoj gnostičkih funkcija (oblik, boja, veličina predmeta u funkciji
značenja riječi),
- razvoj vizuelne percepcije i vizuelne memorije,
- razvoj prostorne orjentacije,
- razvoj fine motorike ruku i prstiju kroz taktilno-kinestetički osjet,
- razvoj okulomotorne i grafomotorne koordinacije,
- razvoj auditivne percepcije,
- razvoj pažnje i koncentracije sjesti,
- razvoj spoznajnih procesa putem osmišljavanja,
- razvoj samopouzdanja i autostimulativnosti.
Igra je specifičan način učenja predškolske djece, posebno djece s us-
porenim psihomotornim razvojem (didaktičke igre sa senzomotornim kom-
binacijama). Prema Kamenov E. (1997) igra se predstavlja kao stvaralački
čin djeteta, uz čiju pomoć ono otkriva, uči i stvara, a stvaralaštvo kao igra
misaonim kombinacijama. U igrama se obično ne postavlja pitanje discipline
koje je jedan od najteže rješivih problema tradicionalne vaspitno-obrazovne
institucije. Sama djeca se staraju o nesmetanom toku aktivnosti, što u školi
obično nije slučaj. Igra motive učenja pojačava takmičenjem i težnjom za
uspjehom i samopotvrđivanjem.
Igra, bar za vrijeme boravka u obdaništu, skoro da je jednako značaj-
na kao akademsko učenje. Mnogi autori ističu značaj igre i za kognitivni i
za socijalno/emotivni razvoj. S godinama djeca treba da učestvuju u igrama
konstrukcija i istraživanja, štaviše pronađeno je da mnoga djeca s jezičkim
poteškoćam u učenju nemaju razvijene ove vještine. U dobi od 7 godina dje-
ca treba da nauče da igraju igre po pravilima, od kojih mnoge mogu biti teške
zbog pamćenja dijelova, uopštavanja pravila i rješavanja problema. Igre na
stolu i tabli zahtijevaju perceptualne, kvantitativne i čitalačke vještine. Neu-
spjeh u igri može da rezultira izolacijom, zadirkivanjem i drugim negativnim
fidbekom. Važno je opservirati djecu za vrijeme ovih složenih aktivnosti, dok
strukturirani istraživački testovi ne otkriju težinu problema (Carlisle J. F. i
Johnson D. J. 1989).
Tabela 23. Prenatalni etiološki faktori i predškolsko obrazovanje
Prenatalni faktori Predškolsko obrazovanje – Obdaništa

da ne Ukupno
oboljenja u trudnoći 5 25 30
kongenitalne anomalije 1 2 3
hereditet 1 1 2
ukupno 7 28 35
% 20 % 80 % 100 %
Od 35 ispitanika s prenatalnim etiološkim faktorima 7 (20 %) je išlo u

obdanište, a 28 (80 %) nije.
Od 30 ispitanika s oboljenjima u trudnoći, 5 (16,7 %) je išlo u obdani-
šte, a 25 (83,3 %) nije.
Od 3 ispitanika s kongenitalnim anomalijama, 1 (33,3 %) je išlo u ob-
danište, a dvoje (66,7 %) nije.
Od dvoje djece s hereditetom, 1 (50 %) je išlo u obdanište, a 1 (50 %)
nije.
Obrazovanje 141
Tabela 24. Odnos oboljenja u trudnoći i predškolskog obrazovanja
Oboljenja u trudnoći Predškolsko obrazovanje – obdaništa

da ne ukupno
s oboljenjima u trudnoći 5 25 30
16,7 % 83,3 % 100 %
bez oboljenja u trudnoći 12 38 50
24 % 76 % 100 %
ukupno 17 63 80
procenat 21,25 % 78,75 % 100 %
Od 80 ispitanika 17 (21,25 %) je išlo u obdanište, a 63 (78,75 %) nije.

Od 30 ispitanika grupe s oboljenjima u trudnoći, 5 (16,7 %) je išlo u obda-
nište, a 25 (83,3 %) nije. Od 50 ispitanika grupe bez oboljenja u trudnoći, 12
(24 %) je išlo u obdanište, a 38 (76 %) nije.
Čestitka sa šarenim otiscima (Udruženje iz Sarajeva)
Obrazovanje 143
Osnovno i srednješkolsko obrazovanje

Škola je nezaobilazan faktor kada se želi promatrati bilo koji aspekt
dječijeg života i razvoja, jer ona, uz obitelj, ima najodgovorniju ulogu i zna-
čaj. Za cjelokupni dječiji razvoj, u svim njegovim segmentima (kognitivni,
emocionalni, socijalni, voljni) škola ima posebnu odgovornost i zadaću. Ova
njena uloga ostvaruje se u saradnji sa obitelji, ali kad obitelj ne postoji, uloga
škole postaje još delikatnija, odgovornija i značajnija (Čaušević R. 2003).
Zajedno s razlikama u vještinama i stepenu prilagođavanja na školu,
djeca su dobila različiti opsjeg iskustava. Neki dolaze iz porodica u kojima su
godinama slušali priče za laku noć, dok drugima možda nikad nije pročitana
knjiga. Neki su išli u obdaništa, a drugi ne. Priroda ranih školskih iskustava
je takođe različita (Carlisle J. F. i Johnson D. J. 1989).
Bilo da je prije ili poslije polaska u školu potvrđeno da dijete ima poteš-
koće u učenju, za dijagnostičara je važno da zapamti da priroda i težina pro-
blema mogu da variraju tokom vremena i sa zahtjevima okruženja. Na primjer,
djeca mogu da pođu u školu s primarnim receptivnim poremećajem jezika, ali
s remedijacijom mogu kasnije imati samo ekspresivne probleme. Slično, djeci s
ranim problemima čitanja može, s ranom intervencijom, kasnije biti potrebna
pomoć samo u pisanom jeziku (Carlisle J. F. i Johnson D. J. 1989).
Kada je u pitanju dijete s usporenim psihomotornim razvojem, onda je
nužna maksimalna saradnja između predškolske ustanove i buduće osnovne
škole u koju će se dijete uključiti. U tom slučaju će takvo dijete doći u osnov-
nu školu pripremljeno, na tačno unaprijed dogovoreno mjesto, kod unapri-
jed dogovorenog nastavnika s kojim je već prije početka školske godine uz
saradnju izrađen početni program rada.
Procjenu sposobnosti i uspješnosti napretka djeteta treba da provode
stručnjaci koji najneposrednije rade sa djetetom, a ne samo evaluatori. Pre-
ma Soldo N. (1985), opservacija i dijagnostika u direktnom radu sa djecom,
za razliku od tzv. ”ambulantne dijagnostike”, prirodnija je i objektivnija.
Jednom uspostavljena dijagnoza ne smije važiti za sva vremena. Ona
treba biti promjenljiva s rastom i razvojem, a posebno napredovanjem djete-
ta, treba da je kontinuirana i dinamična.
Cerić S. (2002) navodi da je istraživanje koje je o mladima u BiH pro-
veo IBHI 2000. godine pokazalo rezultate značajne za programske smjernice
Projekta ”Obrazovanje i savjetodavni rad: podrška adolescentima kroz po-
dršku pedagoško-psihološkoj službi u srednjoj školi”. Na uzorku od 1000
mladih iz BiH starih 15-20 godina registrirano je 80 % nezaposlenih, 92 %
mladih kojima treba psihološka pomoć, 97 % mladih kojima nedostaje or-
ganizirano druženje, 96 % mladih koji bi rado posjetili savjetovališne centre,

67 % mladih koji žele kontakte sa mladima iz drugog entiteta, 32 % mladih
bez jednog roditelja, 41 % suočenih s obiteljskim nasiljem, 47 % suočenih s
problemom ovisnosti i 52 % mladih koji ne mogu nastaviti školovanje.
Savić K. (1984) je u okviru svoje doktorske disertacije ispitivao grupu
od 55 djece s cerebralnom paralizom i u vezi sa školovanjem dobio sljedeće
podatke: 36,36 % pohađa redovnu školu, 18,18 % specijalnu, a 14,54 % ne
ide u školu (iako bi objektivno skoro svi mogli da idu u školu). 55,56 % djece
s cerebralnom paralizom koja idu u specijalnu školu, ili koja se ne školuju,
odgovorilo je da bi željelo da ide u redovnu školu
Prema podacima Prosvjetno pedagoškog zavoda Kantona Sarajevo,
školske 2005/06. godine, u 65 osnovnih škola Kantona Sarajevo obrazuje se
40244 učenika. Zakonom o osnovnom odgoju i obrazovanju roditeljima je
omogućen upis djece s posebnim potrebama u redovne osnovne škole, pored
specijalne osnovne škole.
Tabela 25. Prenatalni etiološki faktori i obrazovanje
Prenatalni faktori Obrazovanje

škole s škole s
djeca kod
prilagođenim redovnim ukupno
kuće
programom programom
oboljenja u trudnoći 15 8 7 30
kongenitalne anomalije 2 1 0 3
hereditet 0 2 0 2
ukupno 17 11 7 35
procenat 48,6 % 31,4 % 20 % 100 %
Obrazovanje 145
Od 35 ispitanika s prenatalnim etiološkim faktorima 17 (48,6 %) ostaje

kod kuće, 11 (31,4 %) pohađa škole sa specijalnim obrazovanjem i 7 (20 %)
pohađa škole s redovnim programom.
Tabela 26. Odnos oboljenja u trudnoći i obrazovanja
Oboljenja u trudnoći O b r a z o v a nj e
djeca kod škole s škole s redovnim ukupno
kuće prilagođenim programom
programom
s oboljenjima u trudnoći 15 8 7 30
50 % 26,7 % 23,3 % 100 %
bez oboljenja u trudnoći 19 19 12 50
38 % 38 % 24 % 100 %
ukupno 34 27 19 80
% 42,5 % 33,75 % 23,75 % 100 %
Odnos rizika= 1,3
Djeca iz prve grupe 1,3 puta češće ostaju kod kuće i ne pohađaju školu.
U grupi s oboljenjima u trudnoći od 30 ispitanika, 15 (50 %) ostaje

kod kuće, 8 (26,7 %) pohađa škole s prilagođenim programom i 7 (23,3 %)
pohađa škole s redovnim programom.
U grupi bez oboljenja u trudnoći od 50 ispitanika, 19 (38 %) ostaje kod
kuće, 19 (38 %) pohađa škole s prilagođenim programom i 12 (24 %) pohađa
škole s redovnim programom.
Od ukupnog uzorka, obrazovanjem je obuhvaćeno 46 (57,5 %) djece i
adolescenata s dječijom cerebralnom paralizom.
U cijelom uzorku od 80 djece i adolescenata s dječijom cerebralnom
paralizom, 34 (42,5 %) ostaje kod kuće, a 46 (57,5 %) je obuhvaćeno habi-
litaciono-edukacionim programima osnovnih i srednjih škola s redovnim i
prilagođenim programima, u Kantonu Sarajevo. Škole s prilagođenim pro-
gramom pohađa 27 (33,75 %) učenika, a s redovnim 19 (23,75 %).
Habilitaciono-edukacionim programima obuhvaćeno je 46 ispitanika:
- osnovne škole pohađa 33 (71,7 %),
- srednje škole 8 (17,4 %) i
- radno osposobljavanje 5 (10,9 %).
Pet adolescenata s dječijom cerebralnom paralizom koji su uključeni
u radno osposobljavanje, nakon 21. godine pridružiće se grupi djece koja
ostaje kod kuće. To praktično znači da se u osnovnim i srednjim školama
edukuje 41 ispitanik, što je od ukupnog uzorka 51,25 %.
Osnovne škole (33):
- sa specijalnim obrazovanjem, 20 (60,6 %)
- s redovnim programom, 13 (39,4 %).
Srednje škole (8).
- srednju školu s prilagođenim programom 2 (25 %)
- srednje škole s redovnim programom 6 (75 %).
U grupi od 35 djece s prenatalnim etiološkim faktorima, kod kuće
ostaje 17 (48,6 %) djece, u škole sa specijalnim programom ide 11 (31,4 %),
a u redovne 7 (20 %) djece.
U grupi od 30 djece čije su majke imale oboljenja u trudnoći, 15 (50
%) djece ostaje kod kuće, 8 (26,7 %) ide u škole s prilagođenim programom,
a 7 (23,3 %) s redovnim programom. U ovoj grupi 50 % djece je obuhvaćeno
habilitaciono-edukacionim programima.
Od 8 djece ove grupe koja idu u škole sa specijalnim programom, 5 ide
u osnovnu, 2 u srednju i 1 na radno osposobljavanje.
Od 7 djece ove grupe koja idu u škole s redovnim programom, 6 ide u
osnovnu i 1 u srednju školu.
Obrazovanje 147
U grupi od 50 djece čije majke nisu imale oboljenja u trudnoći, 19 (38

%) djece ostaje kod kuće, 19 (38 %) pohađa škole s prilagođenim programom
i 12 (24 %) s redovnim programom. U ovoj grupi 31 dijete (62 %) je obuhva-
ćeno habiulitaciono edukacionim programima.
Od 19 djece ove grupe koja idu u škole s prilagođenim programom, 15
ide u osnovnu školu, a 4 na radno osposobljavanje.
Od 12 djece ove grupe koja idu u škole s redovnim programom, 7 ide
u osnovnu školu, a 5 u srednju školu.
Odnos rizika je 1,3, što pokazuje da djeca iz grupe čije su majke imale
oboljenja u trudnoći, češće ostaju kod kuće i ne pohađaju školu.
Vježbanje. Savijanja i čučnjevi – Čedić Kemal

OŠ. ”Al Walidein-Gazzaz”, Sarajevo
Školski uspjeh
Školsko učenje i postignuće je izraz razvijenosti motiva postignuća,
ali i sredstvo njegovog čvršćeg strukturiranja i jačanja njegove istaknutosti i
značaja. U tome važnu ulogu igra ocjenjivanje.
Ilić-Stošović i Nikolić S. (2007) su sprovele istraživanje motivacije za
školsko učenje i školsko postignuće učenika s cerebralnom paralizom na
uzorku od 58 učenika s cerebralnom paralizom, uzrasta od 9 do 21 godine,
koji pohađaju osnovnu školu. Izuzetno povoljna saradnja u učeničkom ko-
lektivu, prihvatanje i uvažavanje svakog člana kolektiva, kao i prihvatanje
nastavnika ukazuje na povoljnu pedagošku klimu koja izrazito motivaciono
djeluje na postignuće učenika. Međutim, na učenike s cerebralnom parali-
zom kontinuirani doživljaj neuspjeha djeluje demotivišuće. Neusklađenost
programskih zahtjeva sposobnosti ovih učenika najveći je razlog njihovog
kontinuiranog neuspjeha. Nastavnici individualno kreiraju različite opsege
postignuća, kroz vrijednovanje zalaganja za pojedine oblasti predmeta, zala-
ganja u odnosu na sposobnosti, ali i kroz pozitivan stav učenika prema školi,
školskom učenju, nastavniku i učeničkom kolektivu, na koji način pokušava-
ju da ublaže osjećaj neuspjeha kod učenika s cerebralnom paralizom.
Tabela 27. Prenatalni etiološki faktori i školski uspjeh
Prenatalni
Školski uspjeh
faktori
odličan vrlo dobar dobar prvačić ukupno
Oboljenja u
spec Red spec red spec red specijalna spec red
trudnoći
2 1 3 5 2 1 1 8 7
Ukupno 3 8 3 1 15
zadovoljava
Kongenit. 0 0 0 0 0 0 1 1 0
anomalije
prvačić
Hereditet 1 0 0 0 0 0 1 2
Ukupno 3 1 3 5 2 1 3 3
Total 4 8 3 3 18
Procenat 22,2 % 44,4 % 16,7 % 16,7 % 100 %
Od 35 ispitanika s prenatalnim etiološkim faktorima 18 (51,43 %) ispi-

tanika je obuhvaćeno obrazovnim programom. Od 18 učenika 4 su odlična,
8 vrlo dobrih, 3 dobra, 1 zadovoljava svojim napredovanjem, a 1 je prvačić.
Obrazovanje 149
Tabela 28. Odnos oboljenja u trudnoći i školskog uspjeha
Oboljenja u
Školski uspjeh
trudnoći
S oboljenjim
odličan vrlo dobar dobar prvačić ukupno
u trudnoći
spec Red spec red spec red specijalna spec red
2 1 3 5 2 1 1 8 7
Ukupno 3 8 3 1 15
% 20 % 53,3 % 20 % 6,7 %
Bez oboljenja
odličan vrlo dobar dobar dovoljan I raz ukupno
u trudnoći
spe Red spec red spec red Spe s r spec red
8 2 3 4 7 5 1 0 1 19 12
Ukupno 10 7 12 1 1 31
% 32,3 % 22,6 % 38,7 % 3,2 3,2
Total 13 15 15 1 2 46
Procenat 28,3 % 32,6 % 32,6 % 2,2 % 4,4 % 100 %
U grupi od 30 ispitanika s oboljenjima u trudnoći, 15 (50 %) djece

ostaje kod kuće (tabela 28.), a od 15 djece koja pohađaju specijalne i redovne
škole 3 (20 %) učenika ima odličan uspjeh, 8 (53,3 %) vrlo dobar, 3 (20 %)
dobar i 1 (6,7 %) je prvačić u specijalnoj školi.
U grupi od 50 ispitanika bez oboljenja u trudnoći 19 ostaje kod kuće
(tabela 28.), a od 31 učenika koji pohađaju specijalne i redovne škole 10 (32,3
%) učenika ima odličan uspjeh, 7 (22,6 %) učenika vrlo dobar, 12 (38,7 %)
dobar, 1 (3,2 %) učenik specijalne škole zadovoljava i 1 (3,2 %) je prvačić.
Od 46 učenika koji su obuhvaćeni edukacijom 13 (28,3 %) je odličnih
učenika, 15 (32,6 %) vrlodobrih, 15 (32,6 %) dobrih, 1 (2,2 %) dovoljna i 2
(4,4 %) su prvačića.
Tabela 29. Prosječan školski uspjeh
Specijalna Redovna
S oboljenjem 4 4
Bez oboljenja 3,94 3,72
U grupi od 30 ispitanika čije su majke imale oboljenja u trudnoći, 15

(50 %) je obuhvaćeno školskim sistemom. Od 15 učenika, 3 (20 %) su odlič-
Obrazovanje 151
ni, 8 (53,3 %) vrlo dobri, 3 (20 %) dobri i 1 (6,7 %) je prvačić u osnovnoj školi
sa specijalnim programom.
- odlični: 2 u specijalnoj + 1 u redovnoj
- vrlo dobri: 3 u specijalnoj + 5 u redovnoj
- dobri: 2 u specijalnoj + 1 u redovnoj
- prvačić: 1
Za srednju ocjenu nije uračunat uspjeh prvačića jer još nema ocjene
na polugodištu. Srednja ocjena uspjeha djece ove grupe u specijalnoj školi je
4,0 kao i u redovnoj.
U grupi od 50 ispitanika čije majke nisu imale oboljenja u trudnoći, 31
(62 %) je obuhvaćeno školskim sistemom. Od 31 učenika, 10 (32,3 %) ima
odličan uspjeh, 7 (22,6 %) vrlo dobar, 12 (38,7 %) dobar, 1 (3,2 %) zadovolja-
va i 1 (3,2 %) je prvačić.
- odlični: 8 u specijalnoj + 2 u redovnoj

- vrlo dobri: 3 u specijalnoj + 4 u redovnoj
- dobri: 7 u specijalnoj + 5 u redovnoj
- dovoljan: 1 u specijalnoj
- prvačić: 1
Za srednju ocjenu nije uračunat uspjeh prvačića. Srednja ocjena uspje-

ha djece ove grupe u specijalnoj školi je 3,94, u školama s redovnim progra-
mom 3,72.
Ocjenjivanje adolescenata na radnom osposobljavanju je opisno, ali je
stepenovano po principu ocjenjivanja, tako da je i uspjeh ovih 5 ispitanika
uključen sa uspjehom ostale školske djece. Srednja ocjena pet učenika rad-
nog osposobljavanja je 3,2 (1 ”ističe se”-odličan, 3 dobra i 1 zadovoljava).
Bolji uspjeh učenika s cerebralnom paralizom u školama sa specijal-
nim obrazovanjem se može objasniti time što je riječ o prilagođenom na-
stavnom programu, dobroj adaptaciji učenika u sredini gdje su sva djeca s
intelektualnim onesposobljenjem, a ocjenjivanje odgovara sposobnostima.
Srednja ocjena je izračunata za sve stepene intelektualnog onesposobljenja,
čiji su programi različiti.
Čestitka iz Goražda
7.
ISKUSTVA IZ PRAKSE
Multiplo oštećenje
Istorijat fizioterapije cerebralne paralize
Značaj kućne fizikalne terapije u tretmanu multiplih oštećenja
Primjena Frenkelovih vježbi koordinacije
Okupaciona terapija osoba sa spastičnom cerebralnom

paralizom
Muzikoterapija
Peto metod – Vođeno učenje

ISKUSTVA IZ PRAKSE 155
7.
ISKUSTVA IZ PRAKSE
Multiplo oštećenje
Znatan broj djece i adolescenata s dječijom cerebralnom paralizom jesu
i osobe s intelektualnim onesposobljenjem i drugim multiplim oštećenjima,
čime je proces habilitacije, edukacije i socijalizacije još teži i složeniji.
Poteškoće u učenju zavise od intelektualnog onesposobljenja, motor-
nog onesposobljenja, senzornog onesposobljenja, napada epilepsije i opšteg
zdravstvenog stanja. Poteškoće u učenju i socijalni uslovi utiču na poteškoće
u obrazovanju.
Siromašna kontrola mišića grla, usta i jezika ponekad vodi do hiper-
salivacije. Hipersalivacija može da prouzrokuje tešku iritaciju kože i, zbog
toga socijalnu neprihvaćenost, koja može da dovede do izolacije od vršnjaka
(NINDS. 2001).
Poteškoće u hranjenju i gutanju, takođe pokreću motorni problemi u
ustima, mogu da prouzrokuju slabo hranjenje. Slabo hranjenje može da učini
tu osobu osjetljivijom za infekcije i prouzrokuje usporen rast i razvoj (”failure
to thrive”), koji je uobičajen za cerebralnu paralizu. Uobičajena komplikacija
je i inkontinencija mokrenja (NINDS. 2001).
Prema Stošljević L. i sar. (1997), u kombinacijama multiplo oštećenih
govor se javlja kao jedno od mogućih oštećenja, tako da je u kombinaciji s
mentalnom retardacijom prisutno u 60 % slučajeva. Kod djece s cerebralnom
paralizom atetozne grupe je evidentirano 88,7 % slučajeva dizartrije, dok je
kod spastične grupe taj broj nešto manji i iznosi 51,9 %. Djeca s cerebralnom
paralizom su u 60-70 % slučajeva i mentalno zaostala.
Najkarakterističnije višestruko oštećenje s dominantnim tjelesnim
oštećenjem je dječija cerebralna paraliza. Pored oštećenja skeleta i motorike
kod djece s cerebralnom paralizom se javljaju i oštećenja vida, sluha kao i
oštećenja govora.
Djeca s cerebralnom paralizom imaju mnogo manje iskustva o sredini
koja ih okružuje, tvrdi Pehar L. (2004). Ova djeca su višestruko oštećena i
nije moguće dati univerzalni model programa za njihov odgoj i obrazovanje

koje se mora temeljiti na stvarnim mogućnostima svakog pojedinog djeteta
uz osiguranje materijalnih i kadrovskih uvjeta i saradnju roditelja. Vježbe
za razvoj vizuelno-motoričke koordinacije provode se tokom predškolskog
razdoblja, ali se moraju nastaviti i dolaskom djeteta u školu.
Hutton J. L. (2001) prikazuje istraživanje u kohorti djece s cerebralnom
paralizom rođenom između 1966. i 1989. godine, majki stalno nastanjenim
u definisanom geografskom regionu, koja je podjeljena na dvije podgrupe: s
ranim oštećenjem (EICP – Early impairment cerebral palsy) nastalim pre-
natalno pa do 28. dana po rođenju i kasnim oštećenjem (LICP – Late impa-
irment cerebral palsy) nastalim najmanje 28 dana po rođenju. Smrtnost je
zabilježena prema Centralnom registru nacionalnog zdravstvenog servisa.
Prestavljeni su podaci velike kohorte Mersey Registra cerebralne paralize.
Podaci iskorišteni za klasifikaciju kognitivnih, motornih i senzitivnih
sposobnosti dobijeni su iz bolničkih ili kartona klinika dječijeg zdravstva.
Motorna sposobnost je procjenjivana prema pokretljivosti i manuelnoj spo-
sobnosti i senzorne sposobnosti prema dva modaliteta, sluhu i vidu. Kogni-
tivne sposobnosti su bazirane na mjerenju količnika inteligencije i klasifici-
rane u četiri kategorije, od normalnih do teških poteškoća u učenju. U pod-
grupi s ranim oštećenjem teška pokretljivost, manuelno i kognitivno ones-
posobljenje su bili snažno povezani sa smanjenim preživljavanjem (Hutton
J. L. 2001).
Beckung E. (2002) je u reprezentativnoj seriji od 176 djece s cerebral-
nom paralizom, starosti od 5-8 godina, proučavao udruženost između do-
datnih neurooštećenja, ograničenja aktivnosti i učešća restrikcija u oblasti-
ma pokretljivosti, edukacije i socijalnih odnosa kao što je predviđeno u Me-
đunarodnoj klasifikaciji funkcionalnih onesposobljenja i zdravlja. Četrdeset
sedam procenata (82 od 176) nije imalo dodatnih neurooštećenja, 23 % (40
od 176) je imalo samo jedno, 13 % (22 od 176) je imalo kombinaciju od dva,
15 % (26 od 176) je imalo kombinaciju od tri i 3 % (6 od 176) je imalo kom-
binaciju od četiri dodatna oštećenja.
U studiji ”Uticaj prenatalnih etioloških faktora na poteškoće u učenju
djece i adolescenata s dječijom cerebralnom paralizom” prikazan je odnos
prenatalnih etioloških faktora i multiplih oštećenja, kao i oboljenja u trudno-
ći i multiplih oštećenja. Dodatna oštećenja su bila: intelektualno, epilepsija,
oštećenje govora, vida i sluha.
Od ukupnog uzorka od 80 ispitanika 75 (93,75 %) ima multipla oštećenja,
a 5 (6,25 %) nema multiplo oštećenje, tj. ima dječiju cerebralnu paralizu, bez in-
telektualnog onesposobljenja, bez epilepsije, oštećenja govora, vida ili sluha.
S jednim dodatnim oštećenjem ima 11 (13,75 %) ispitanika s dječijom

cerebralnom paralizom. S dva dodatna oštećenja ima 22 (27,5 %) ispitanika,
s tri dodatna oštećenja 31 (38,75 %) i s četiri dodatna oštećenja 11 (13,75 %)
ispitanika. Bez dodatnih oštećenja ima 5 (6,25 %) ispitanika.
U grupi od 30 ispitanika s oboljenjima u trudnoći, 29 (96,7 %) ima mul-
tipla oštećenja, a 1 (3,3 %) s paraparesis spastica nema multipla oštećenja.
Grupa s oboljenjima u trudnoći, s jednim dodatnim oštećenjem ima 3
(10 %), s dva dodatna oštećenja ima 8 (26,7 %), s tri 12 (40 %), s četiri 6 (20
%) i bez dodatnih oštećenja 1(3,3 %) ispitanik.
U grupi od 50 ispitanika bez oboljenja u trudnoći, 46 (92 %) ima mul-
tipla oštećenja, a 4 (8 %) nema. Grupa bez oboljenja u trudnoći, s jednim
oštećenjem ima 8 (16 %) ispitanika, s dva dodatna oštećenja ima 14 (28 %), s
tri 19 (38 %), s četiri 5 (10 %) i bez dodatnih oštećenja 4 (8 %) ispitanika.
Među grupama postoji značajna statistička razlika.
Istorijat fizioterapije cerebralne paralize

Tradicionalni pristup se odnosio na preostale sposobnosti, tj. vježbati
nezahvaćen ekstremitet osoba sa spastičnom hemiplegijom i manje zahvaće-
ne gornje ekstremitete osoba sa spastičnom diplegijom. Ako je učinjen neki
pokušaj habilitacije zahvaćenih donjih ekstremiteta, tada su oni tretirani kao
poremećaj donjeg motornog neurona: istezanje oslabljenih mišića, korište-
njem korektivnih ortoza, operacijama tetiva (bez postoperativne fizioterapije
(Kong E. 2006).
Za vrijeme i poslije II svjetskog rata pozitivna iskustva u tretmanu ra-
njenika takođe su uticala na tretman drugih fizičkih hendikepa uključujući i
cerebralnu paralizu. Winthrop Phelps, ortoped iz Baltimora, USA, posvetio
je svoju medicinsku karijeru razvoju tretmana djece s cerebralnom parali-
zom, kroz timski rad sa terapeutima i roditeljima. Njegovi programi tretma-
na su bili individualno prilagođeni za svako dijete prema realnim ciljevima.
Koristio je tehniku relaksacije i uslovljene recipročne pokrete.
Izgledalo je da je relaksacija veoma logičan način da se smanji spastici-
tet i atetoza i prakticirana je kao svjesno učenje djeteta. Počinjalo se vježbama
u relaksiranom ležećem položaju. Kao pomoć korištene su vrećice s pjeskom
na dijelovima tijela s kojima se trenutno nije vježbalo. Iskustva su pokazala
da je i zdravu djecu teško svjesno relaksirati. Kod djece s cerebralnom parali-
zom prestaje ukočenost i spasticitet i atetozni pokreti se zamjenjuju aktivnim
(Kong E. 2006).
John F. Pohl, ortoped iz Minneapolisa, USA, nije koristio ortoze za hod

jer je shvatio da otežavaju normalno kretanje. Trenirao je slabe antagoniste
spastičnih mišića. Vodilo se računa da se mišići koji nisu direktno odgovorni
za specifične pokrete ne kontrahuju u isto vrijeme, inače je postojao rizik
neželjenih kontraktura sinergista, npr. vježbanje dorzifleksije stopala sjedeći
može da dovede do fleksionih kontraktura koljena i kukova.
Earl R. Carlson, ljekar iz Njujorka, bio je i sam osoba s atetoidnim obli-
kom cerebralne paralize. Mogao je da crta na osnovu svog ličnog iskustva.
Bio je uspješan kada se koncentrisao samo na ispunjenje zadatka (motiva-
cija) umjesto na način kako da uradi. Zbog toga je njegov cilj bio da trenira
pokrete neophodne za aktivnosti dnevnog života (Kong E. 2006).
George G. Deaver, fizijatar iz Njujorka, imao je isti cilj kao Karlson: tre-
niranje za aktivnosti dnevnog života i pripremu za zanimanje. Ove terapije
su bile korisne za pacijente s manjim oštećenjem, posebno za one s atetozom.
Rezultati za osobe sa spazmom su bili ograničeni, jer su se povećavali abnor-
malni obrasci.
Eirene Collis, fizioterapeutkinja iz Irske, bila je Phelps-ov učenik. Ona
je shvatila prednosti rane terapije, tj. početi tretman prije nego što se obrasci
abnormalnih pokreta u potpunosti učvrste, na žalost u to vrijeme (1953) su
nedostajale tehnike tretmana beba. Ona je takođe reagovala na potrebu rodi-
telja za instrukcijama dnevne njege djeteta.
Temple Fay, neurohirurg iz Filadelfije (USA) bazirao je svoj tretman
na opservaciji da se kod pacijenata s oštećenjem mozga, kada se postave u
potrbušni položaj u plitku vodu može indukovati obrazac filogenetskih po-
kreta amfibije (pokreti kontrolisani od srednjeg mozga, medule i ponsa). Fi-
logenetski pokreti mogu da služe kao osnova u treniranju viših razvojnih
sekvenci (Kong E. 2006).
Robert Doman iz Filadelfije, bazirao je svoj tretman na Fay-evom tre-
tmanu. On je koristio filogenetske pokrete amfibija i reptila na veoma siste-
matičan način.
Vaclav Vojta, neurolog iz Praga, koji je kasnije radio u Cologne i Min-
henu, razvio je svoj tretman kroz više godina počevši od 1954, kada je radio
u instituciji za teško hendikepiranu djecu s cerebralnom paralizom. Vojtine
tehnike s otporom su doprinjele boljoj stabilnosti trupa, što je preduslov za
poboljšanje spontanih aktivnosti.
Hermman Kabat i Margaret Knott (Kalifornia, USA) su razvili tretman
nazvan Proprioceptivna neuromuskularna facilitacija (PNF), koji se karak-
teriše obrascima funkcionalnih dijagonalnih pokreta potrebnih za kretanje i
dnevne vještine.
Bertha Bobath, fizioterapeutkinja i ratna izbjeglica u Londonu, i njen

suprug Karel Bobath, neurolog, počeli su svoj rad sa odraslim pacijentima,
pronalazeći empirijski efikasniji način da kontrolišu obrasce abnormalnih
pokreta da bi uticali na mišićni tonus i facilitaciju i transmisiju normalnih
senzorimotornih iskustava, i nisu samo tretirala djecu s cerebralnom parali-
zom, već i bebe. To je dinamičan tretman, koji može da se integriše u svaku
aktivnost.
Za Margaret Rood (fizio i okupaciona terapeutkinja iz Los Anđelosa,
USA) koja je trenirala svoje pacijente prema ontogenetskim razvojnim se-
kvencama, kutana stimulacija je bila posebno značajana (1954, 1956, 1962).
Kada je stimulisala dermatome četkanjem ili koristeći led, mogla je facilitirati
željenu mišićnu aktivnost, npr. pronataora stopala ili dorzifleksora šake. Da
bi se dobila bolja kontrola Root je predlagala kombinaciju njenog tretmana
sa Bobatovim tehnikama inhibicije. Ova kombinacija se još koristi. Posebno
je indikovano u terapiji govora da zaustavi kapanje, što je moguće poboljša-
njem zatvaranja usta i gutanja (Kong E. 2006).
Andreas Peto, ljekar i pedagog iz Budimpešte, započeo je i razvio me-
tod, koji je kombinacija obrazovanja i tretmana. Nazvao je ”Konduktivno
obrazovanje” (”Conductive education”). Poslije njegove smrti 1967, Maria
Hari, fizioterapeutkinja i ljekar, nastavila je njegov rad. Ovaj metod je odli-
čan za grupne instrukcije, posebno za djecu s atetozom, ali je teška kontrola
udruženih reakcija kod djece sa spasticitetom i adaptacija za novorođenčad.
David Scrutton, fizioterapeut iz Londona, potvrđuje da ne postoji spe-
cifičan tretman za svako oboljenje; postoji tretman za svako pojedino dijete
kao poseban slučaj.
Da zaključimo, danas imamo bolju šansu za kontrolu abnormalnih
pokreta, facilitaciju i trening normalnih pokreta. Takođe tretman se može
integrisati u dnevni život. S ranom terapijom (dob od 3-5 mjeseci), imamo
šansu da treniramo normalne pokrete, prije nego što se uspostave abnormal-
ni pokreti, što još uvijek zavisi od oštećenja mozga.
Danas su koncepti Bobata, Peto-a i Vojte u širokoj upotrebi. To zavi-
si od mogućnosti fizioterapeuta, njihove stručnosti i kompetentnosti u ovoj
oblasti i želja i mogućnosti roditelja, i svakako od dobi i kliničke slike djeteta
(Kong E. 2006).
Predstavnici i sljedbenici različitih koncepata i metoda treba da uvaža-
vaju jedni druge. Važno je uvijek imati na umu da dobar tretman, njen kvalitet
i prilagođavanje samo po sebi neće biti dovoljno. Kao u svakom procesu uče-
nja, motivacija i angažman svih uključenih osoba, terapeuta, djeteta i njegove
obitelji, uz praćenje doktora, su neophodni. Senzorni doživljaj je jači ako su
učesnici s pozitivnim stavom i raspoloženjem. Zbog toga je važno poznavati

djetetove potrebe i želje i poštovati ga kao osobu, znati njegove mogućnosti
i ograničenja kao i situaciju u obitelji. Značajno je imati realne funkcionalne
ciljeve prema kojima je usmjeren tretman (dijete i terapeut treba da znaju
zbog čega nešto rade), dok u isto vrijeme ne treba previše zamarati ni dijete
ni obitelj. Roditeljima treba davati upustva strpljivo, prilagođeno razumjeva-
nju roditelja. Često se isplati odvojiti više vremena za to.
Važno je da doktori imaju uvid u terapiju za koju znaju ograničenja
i mogućnosti. Suštinsko je da doktor i terapeut rade kao tim, govore istim
jezikom i kontaktiraju jedan drugog ako ima problema.
Kontinuitet brige i praćenja je odgovornost doktora. Terapeut i doktor
odlučuju zajedno koliko je još potrebno terapija. Ako se obitelj preseli, važni
su kontakt i informacije sa nasljednikom, tako da dijete dobije istu terapiju.
Samo ovakav način će omogućiti djetetu optimalno korištenje njegovih po-
tencijala (Kong E. 2006).
Značaj kućne fizikalne terapije

u tretmanu multiplih oštećenja
Već su sada sazreli uslovi da se fizikalna terapija, odnosno rehabilitaci-
ja odvija u bolesnikovoj kući. Ona se može primjeniti unutar osnovnog pro-
grama liječenja ili tokom nastavka rehabilitacije u kućnim uslovima nakon
otpusta iz bolnice (Jajić I. i sar. 2000).
U nemogućnosti da pojedine postupke obavlja fizioterapeut, potrebno
je podučiti samog bolesnika ili članove obitelji kako će izvoditi postupke. Fi-
zikalnu terapiju u bolesnikovoj kući treba sve više razvijati jer osigurava kon-
tinuiranu primjenu fizikalnih i rehabilitacionih postupaka. Na taj se način
stvaraju uslovi za cjelovitu i kvalitetnu rehabilitaciju, a istodobno se smanjju
troškovi skupe rehabilitacije (Jajić I. i sar. 2000).
Minhenski koncept razvojne rehabilitacije podrazumjeva osposoblja-
vanje roditelja u provođenju terapije u vlastitom domu, što je najprirodnija
sredina za dijete, tvrdi Bošnjak V. (1998). Stručnjaci u tom slučaju obučavaju
roditelje i vrše nadzor nad provođenjem pojedinih terapijskih metoda.
U toku istraživanja uticaja prenatalnih etioloških faktora na poteškoće
u učenju djece i adolescenata s cerebralnom paralizom, bilo je neophodno
napraviti kućne posjete, posebno zbog djece koja ostaju kod kuće bez ika-
kve institucionalne habilitacije ili nekog drugog vida edukacije. Od ukupnog
broja od 80 djece, 34 (42,5 %) djece i adolescenata s dječijom cerebralnom
paralizom ostaje kod kuće, uglavnom samo na brizi roditelja i pomoći Udru-
ženja (Švraka E. 2004).
Ciljno istraživanje za Studiju trajalo je 17 mjeseci 01.10. 2002. do 01.03.
2004. godine.
Svaka prva kućna posjeta trajala je između jednog i dva sata, što je
oko 100 sati za 67 kućnih posjeta. Osim intervjua za roditelje, utvrđivan je
funkcionalni status djece, određivan individualni kineziterapijski program i
pregledana postojeća medicinska dokumentacija.
Posmatrajući našu djecu u njihovom kućnom ambijentu i porodičnom
okruženju, na pravi način se shvataju njihove potrebe i problemi, što nije mo-
guće tokom pregleda u ambulanti. Pri svakoj posjeti, zajedno sa roditeljem,
planirali smo razvojne kratkotrajne ciljeve za mjesec, do sljedeće kontrole.
Za 60 djece urađene su i kontrolne kućne posjete, što je ukupno 120
kućnih posjeta i još 60 sati rada i druženja sa djecom i roditeljima. To je
ukupno oko 160 sati rada u kućnim posjetama, i 20 sati za djecu i roditelje
ispitivane u ambulanti (13 djece). To su 22,5 radna dana s osmosatnim rad-
nim vremenom.
Tokom dvogodišnjeg rada tima kućne fizikalne terapije Udruženja
”Oaza”, u periodu od 01.03. 2003. do 01.03. 2005. godine, kućnim posjetama
su obuhvaćena 94 člana ”Oaze”. E. Švraka (2005) je sprovela istraživanje o
značaju kućne fizikalne terapije u tretmanu multiplih oštećenja.
Sva 94 obuhvaćena člana ”Oaze” su osobe s multiplim oštećenjima,
starosne dobi od 2 do 54 godine. Vođa stručnog tima je ljekar specijalista
fizikalne medicine i rehabilitacije. Ljekar specijalista je napravio ukupno 185
posjeta, od čega 91 kontrolnu. U timu su dva viša fizioterapeuta koji svaka
dva mjeseca, 8 puta mjesečno, obavljaju lokalnu manuelnu masažu i indivi-
dualni kineziterapijski program za šestoro članova ”Oaze”.
Kriteriji za uključivanje u kućnu fizikalnu terapiju bili su:
1. članstvo u Udruženju ”Oaza”,
2. da nisu obuhvaćeni institucionalizovanim vidom habilitacije i edu-
kacije,
3. da imaju teži stepen intelektualnog i motornog onesposobljenja ili
koštanomišićnog deformiteta i
4. prioritet su bila djeca i adolescenti zbog potrebe uključivanja u rani
habilitaciono-edukacioni program i pomoći roditeljima u pravovre-
menom informisanju.
U istraživanju su korišteni:
1. utvrđivanje funkcionalnog statusa (pregled),
2. medicinska dokumentacija koju su posjedovali roditelji i
3. detaljni heteroanamnestički podaci uzeti od roditelja.

Na osnovu svega toga određen je individualni program kućne fizikalne
terapije.
Tokom pregleda, kućni uslovi su omogućili situaciju u kojoj dijete može
najbolje pokazati svoje sposobnosti. Strpljivim i ponovljenim, kontrolnim
pregledima u optimalnim uslovima dobija se najrealnija klinička slika.
Program kućne fizikalne terapije je obuhvatio:
- lokalnu manuelnu masažu,
- individualni program vježbi određen prema funkcionalnom statusu
svakog pacijenta posebno,
- vježbe na velikoj gimnastičkoj lopti,
- vježbe na valjku i
- vježbe na razvojnim pomagalima (kosa ravan).
Od 94 osobe, 54 (57,45 %) su imale kućnu fizikalnu terapiju, a 40 (42,55
%) pregled i savjete ljekara specijaliste fizikalne medicine i rehabilitacije.
Za 54 člana Udruženja ”Oaza” utvrđen je individualni program kućne
fizikalne terapije, a za sve roditelje dati su savjeti, za njih same i za njihovu
djecu. Savjeti se nisu odnosili samo na zdravstvenu problematiku, već i na
ostvarivanje svih prava za koja su roditelji bili zainteresovani.
Mnogi roditelji su prvi put dobili informaciju o načinu ostvarivanja
prava na rehabilitaciju u Fojnici, ili na pružanje stomatoloških usluga u ordi-
naciji za djecu s intelektualnim onesposobljenjem, na Stomatološkom fakul-
tetu u Sarajevu.
Tabela 30. Struktura učesnika prema polu
Pol Broj ispitanika Ukupno Procenti

Kućna terapija Posjete
ženski 26 26 52 55,32 %
muški 28 14 42 44,68 %
ukupno 54 40 94 100 %
procenti 57,45 % 42,55 % 100 %
Od 94 ispitanika 52 (55,32 %) su ženskog pola, a 42 (44,68 %) muškog.

Od 54 ispitanika koji su obuhvaćeni kućnom fizikalnom terapijom 26 su žen-
skog pola, a 28 muškog pola. Od 40 ispitanika koji nisu obuhvaćeni kućnom
fizikalnom terapijom 26 su ženskog pola, a 14 muškog pola.
Tabela 31. Struktura učesnika prema životnoj dobi
Dob Broj ispitanika Ukupno Procenti

djeca i adolescenti 31 21 52 55,32 %
odrasli 23 19 42 44,68 %
ukupno 54 40 94 100 %
procenti 57,45 % 42,55 % 100 %
Djeca i adolescenti u uzorku su starosne dobi od 2 do 20 godiona, a

odrasli od 21 – 54 godine.
Od 94 ispitanika 52 (55,32 %) su djeca i adolescenti, 42 (44,68 %) odra-
sli. Od 54 korisnika kućne fizikalne terapije 31 su djeca i adolescenti (57,41
%), a 23 odrasli (42,59 %).
Tabela 32. Struktura učesnika prema glavnim dijagnozama
Oboljenja Broj ispitanika Ukupno Procenti

Dječija cerebralna paraliza 30 16 46 48,94 %
Epilepsija 9 5 14 14,9 %
Sy. L. Down 3 6 9 9,57 %
Intelektualno onesposobljenje 11 12 23 24,47 %
Autizam 1 1 2 2,13 %
Ukupno 54 40 94 100 %
Procenti 57,45 % 42,55 % 100 %
Tabela 33. Intelektualno onesposobljenje i dječija cerebralna paraliza
Intelektualno onesposobljenje Dječija cerebr. paraliza Ukupno Procenti

Teško intelekt. onesposobljenje 12 5 17 36,96 %
Teže intelekt. onesposobljenje 7 3 10 21,74 %
Umjereno intelekt. onesposoblj. 4 3 7 15,22 %
Lako intelekt. onesposobljenje 6 4 10 21,74 %
Granične intelekt. sposobnosti 0 1 1 2,17 %
Nisu kategorisani 1 0 1 2,17 %
Ukupno 30 16 46 100 %
Procenti 65,22 % 34,78 % 100 %
Svi ispitanici imaju intelektualno onesposobljenje, a 46 (48,94 %) ima

i dječiju cerebralnu paralizu. Od 46 ispitanika s DCP, 30 (65,22 %) je bilo
uključeno u kućnu fizikalnu terapiju, što je od ukupnog uzorka od 94 ispita-

nika 31,91 %.
Od 46 ispitanika s dječijom cerebralnom paralizom, 17 (36,96 %) ima
teško intelektualno onesposobljenje, a 10 (21,74 %) teže intelektualno ones-
posobljenje.
Tabela 34. Dječija cerebralna paraliza i epilepsija
Epilepsija Dječija cerebralna paraliza Ukupno Procenti

DCP i Epilepsija 13 7 20 58,82 %
Epilepsija 9 5 14 41,18 %
Ukupno 22 12 34 100 %
Procenti 64,71 % 35,29 % 100 %
Ukupan broj ispitanika s epilepsijom je 34, što je od ukupnog uzorka

od 94 ispitanika, 36,17 %.
Od 34 ispitanika s epilepsijom, 20 (58,82 %) ima i dječiju cerebralnu
paralizu.
Najveći broj ispitanika uključenih u kućnu fizikalnu terapiju je imao
teško i teže intelektualno onesposobljenje s dječijom cerebralnom paralizom
i epilepsijom, što dovoljno govori o težini zdravstvenog statusa pacijenata
obuhvaćenih kućnom fizikalnom terapijom.
Od ukupnog uzorka od 94 ispitanika, 41 (43,62 %) koristi ortopedska
kolica.
Prema najvećem broju istraživanja prevalenca intelektualnog onespo-
sobljenja u općoj populaciji je manja od 1 %. No u brojnim zemljama nalaze
se podaci o zastupljenosti od 3 %, jer se uključuju i brojni drugi faktori koji
dovode do promjena u funkcioniranju, a što zahtijeva posebne oblike pomo-
ći tokom razvojnog perioda kao i u odrasloj dobi.
Svi članovi Udruženja ”Oaza” koji su bili obuhvaćeni posjetama ili kuć-
nom fizikalnom terapijom su osobe s multiplim oštećenjima, tj. s dva ili više
onesposobljenja.
U radu nisu prikazana senzorna onesposobljenja vida i sluha, a nije dat
ni prikaz koštanomišićnih deformiteta kičme, grudnog koša i ekstremiteta,
što je zastupljeno u velikom procentu i što je dodatno usložnjavalo rad.
Zastupljenost intelektualnog onesposobljena je različita kod drugih
onesposobljenja: kod slijepih osoba iznosi 20-25 %. Problemi sa sluhom su
3-4 puta češći kod osoba s intelektualnim onesposobljenjem, najčešće se spo-
minje da oko 10 % osoba s intelektualnim onesposobljenjem ima ozbiljne
poremećaje sluha. Posebno su učestali poremećaji govora, te se u istraživa-

njima kod institucionaliziranog uzorka čak u 80 % slučajeva kod osoba s
intelektualnim onesposobljenjem nalaze i poremećaji govora.
Ovaj tim je prvi put uveo u kućnu fizikalnu terapiju vježbe na gimna-
stičkoj lopti, kao vježbe s umanjenim i tolerantnim podražajima koje po pra-
vilu ne pojačavaju spazam. To su vježbe balansa i ravnoteže, kao i vježbe
održavanja posture i istezanja po Pilates-u.
Roditelji su savjetovani kako da u kućnim uslovima naprave i koriste
valjak. Prvi put su uvedene i vježbe kroz igru na kosoj ravni. Roditeljima je
dat nacrt za izradu kose ravni i objašnjena njena primjena za drenažne po-
ložaje.
Za 54 (57,45 %) člana ”Oaze” koji su tokom ove dvije godine imali
dvomjesečnu kućnu fizikalnu terapiju, Udruženje ”Oaza” je bila prava oaza
ljudskog i stručnog razumjevanja i pomoći jer oni nisu obuhvaćeni nikakvim
vidom edukacije i habilitacije od strane zajednice.
Fizikalna terapija u bolesnikovoj kući još nije dovoljno razvijena (ne
postoje mobilne rehabilitacione stanice), što se očekuje u skoroj budućnosti,
a njezina je opravdanost u ekonomičnosti, djelotvornosti i kontinuitetu (Jajić
I. i sar. 2000).
Primjena Frenkelovih vježbi koordinacije

Intelektualno onesposobljenje (mentalna retardacija) je stanje zaustav-
ljenog ili nepotpunog psihičkog razvoja, koje se naročito karakteriše pore-
mećajem onih sposobnosti koje se pojavljuju tokom razvojnog perioda i koje
doprinose opštem nivou inteligencije, kao što su govorne, kognitivne, mo-
toričke i socijalne sposobnosti. Zaostalost može da se javi sa ili bez drugih
mentalnih ili fizičkih poremećaja (Borišev Lj. 1999).
U okviru intelektualnog onesposobljenja postoji veći broj oboljenja: Sy.
Down, Turnerov sy, Klinefelterov sy, fenilketonurija, fragilni X hromozom,
Rett-ov sy, autizam, dječija cerebralna paraliza i mnoga druga.
Mehanizam koordinacije je kompleksan i samo djelomično poznat. Ko-
ordinacija bazira na ”povratnom” mehanizmu koji izvještava centralni nervni
system(CNS) u svakom momentu o položaju ekstremiteta i tijela. Najvažnije
za koordinaciju su senzacije koje registruju mišićne tenzije (napetosti) i polo-
žaj zglobova. Ovi proprioceptivni impulsi vode kroz sinapse do kore velikog
mozga za percepciju, i malog mozga za koordinaciju. Mali mozak ima veze sa
svim dijelovima CNS-a i obezbjeđuje funkciju koordinacije mišićne aktivno-
sti i kontrole položaja tijela (Kapetanović H. i Pecar Dž. 2005).
Dijete u starosti od 8 nedjelja (ako ga prepustimo samog sebi) se u

leđnom položaju igra sa svojim rukama. Pojavila se koordinacija ruka-ruka.
Prsti jedne ruke opipavaju prste druge ruke pod kontrolom oka, tik ispred
lica. Dijete je spoznalo svoje ruke (Buljina A. 2001).
Poremećaji normalne koordinacije se javljaju zbog različitih oboljenja
koja oštećuju lokomotorni sistem: smanjena snaga mišića (pareze i paralize),
kontrakture mišića, asimetrije tijela, gubitak dijela tijela, izmjena tonusa mi-
šića, oštećenje centra za koordinaciju, nevoljni pokreti, bol koji ometa pokre-
te itd. (Vulović D. 2005).
Okulomotorika je dio senzomotorike, koja kod djeteta podrazumjeva
koordinaciju gledanja i hvatanja predmeta iz okoline (Čuturić N. 2001).
Od navršenog dvanaestog pa do navršenog osamnaestog mjeseca živo-
ta dijete počinje šarati po papiru. Opaženo je da mentalno nedovoljno razvi-
jena djeca najviše kasne u razvoju hvatanja predmeta prstima. Veoma dugo
imaju stisnutu šaku (Čuturić N. 2001).
Više primjera dijagnoza koje tipično ukazuju na deficit koordinacije u
vezi sa CNS-om uključuju Parkinsonizam, multiplu sklerozu, Hantingtono-
vu bolest, cerebralnu paralizu, Sydenham-ovu horeu, cerebelarne tumore i
neke poteškoće u učenju (Schmitz T. 1988).
Poteškoće u učenju zavise od intelektualnog onesposobljenja, motor-
nog onesposobljenja, senzornog onesposobljenja, napada epilepsije i opšteg
zdravstvenog stanja. Poteškoće u učenju i socijalni uslovi utiču na poteškoće
u obrazovanju.
Potrebno je razlikovati:
- cerebelarnu ataksiju,
- spinalnu ataksiju i
- ataksiju perifernih nerava.
Frenkelove vježbe su serija vježbi s povećanom težinom (složenošću)
za popravljanje proprioceptivne kontrole na donjim ekstremitetima. Ove
vježbe počinju jednostavnim pokretima uz isključivanje zemljine teže. Kada
se procjeni da je pacijent uvježbao jednostavne pokrete postepeno se uklju-
čuju komplikovaniji obrasci pokreta koji simultano koriste pokrete kuka i
koljena protiv sile zemljine teže. Ove vježbe su specijalno korisne kada po-
stoji oštećenje propriocepcije zbog poremećaja centralnog nervnog sistema,
npr. u liječenju multiple skleroze i parkinsonizma (Jović S. 1994).
Glavni cilj istraživanja: utvrđivanje oboljenjenja kod djece s intelek-
tualnim onesposobljenjem i poremećajem koordinacije, kod koga se može
Frenkelovim vježbama najuspješnije poboljšati koordinacija, osim cerebral-
ne paralize u okviru cerebelarne ataksije.
Ostali ciljevi: obuka roditelja za rad sa djecom kod kuće i obuka nastav-
nika u čijem je razredu ili grupi dijete, poboljšanje praćenja nastave i učenja
djece s intelektualnim onesposobljenjem i poremećajima koordinacije.
Istraživanje je trajalo dva ipo mjeseca. U istraživanju su učestvovala
dva viša fizioterapeuta i ljekar specijalista fizikalne medicine i rehabilitacije.
Obuhvaćeno je osmero djece, uzrasta od 7 do 16 godina, s različitim
razvojnim poremećajima (dječija cerebralna paraliza, epilepsija, ADHD, au-
tizam, Sy. L. Down) i stepenom intelektualnog onesposobljenja. Djeca su se
nalazila na opservacionoj dijagnostici Centra ”Vladimir Nazor”, Centra za
vaspitanje, obrazovanje, radno osposobljavanje i zapošljavanje djece s inte-
lektualnim onesposobljenjem, autizmom i cerebralnom paralizom.
Četiri puta sedmično je izvođen individualni kineziterapijskom pro-
gram i Frenkelove vježbe. Praćen je:
- stepen savladavanja programa Frenkelovih vježbi,
- mogućnost povećavanja broja Frenkelovih vježbi i
- stepen osposobljenosti za samostalno izvođenje.
Maksimalan broj terapija u toku 10 sedmica je bio 40. Zbog bolesti,
djevojčica s Daunovim sy. je poslije 4 dolaska odustala. Broj terapija ostale
djece je bio od 31 do 37.
Svim vježbama je prisustvovao jedan od roditelja, a za djevojčicu s Da-
unovim sindromom, zbog povrede majke, pratilac. Pojedinim vježbama su
prisustvovali i nastavnici kao bi na časovima tjelesnog mogli da upotpune
program igara i vježbi za dijete iz svog razreda ili grupe.
Tabela 35. Struktura učesnika prema oboljenjima i osteomuskularnom oštećenju
Oboljenje Intelektualno Postura Dorsum Pedes plana (pp)

onesposobljenje kyphotica planum p.planovalgi (ppv)
LIO UIO
DCP i Epilepsia 1 0 1
Epilepsia 1 UIO et postura 1 (ppv)
kyphotica -1
ADHD 1 0 1 (ppv)
Autizam 1 0 Dorsum planum et pedes plana - 1
Sy. L. Down 1 0 1 (ppv)
Intelektualno 2 0 1 1 (pp)
onesposobljenje
Ukupno 7 1 3 1 5
LIO = Lako intelektualno onesposobljenje; UIO = Umjereno intelektualno onesposobljenje

Sedmero djece je lakog intelektualnog onesposobljenja, a jedno dijete

umjerenog.
Petero djece ima ravna stopala: troje pedes planovalgi i dvoje pedes
plana.
Troje djece ima nepravilno kifotično držanje i jedno dijete ravna leđa.
Tabela 36. Stepen savladavanja programa Frenkelovih vježbi/broj terapija
Oboljenje Broj terapija Uspjeh Frenkelovih vježbi Dob/Pol

DCP + Epi +LIO 31 Cijeli program – samostalan 9 god/muški
Epi + ppv+LIO 35 Cijeli p. – nesamostalan 9 god/muški
Epi + postura 37 Cijeli program – samostalan 16 god/muški
kyphotica+UIO
ADHD+LIO 37 Nije savladala – ne pokazuje interes 8 god/ženski
Autizam+LIO 25 Nije savladao – bira trambolinu 8 god/muški
Sy. L. Down+LIO 4 Nije savladala - adaptacija 7 god/ženski
LIO+pos. kyphotica 34 Cijeli p. - nesamostalan 7 ipo/muško
LIO+p.plana 37 Cijeli p. - nesamostalan 7 god/muško
Prosjek 30 8,8
Prosječan broj terapija je 30, a prosječna starost je 8,8 godina.

Petero djece je savladalo cijeli program Frenkelovih vježbi i troje nije.
1. Za samostalno izvođenje cijelog programa Frenkelovih vježbi ospo-
sobljena su dva dječaka:
- dječak u dobi od 9 godina, s multiplim onesposobljenjem: DCP-
Quadriparesis spastica, Epi i lako intelektualno onesposobljenje i
- dječak u dobi od 16 godina, s multiplim onesposobljenjem: Epi,
umjereno intelektualno onesposobljenje, oslabljen vid (operisan od
katarakte), sa smetnjama vizuelne percepcije i vizuelno-motorne
koordinacije.
2. Za nesamostalno izvođenje cijelog programa Frenkelovih vježbi (po-
trebno povremeno podsjećanje i pokazivanje) osposobljena su tri dječaka:
- dječak u dobi od 9 godina, s multiplim onesposobljenjem: Epi i lako
intelektualno onesposobljenje i
- dva dječaka u dobi od 7 godina, s lakim intelektualnim onesposo-
bljenjem.
3. Troje djece nije savladalo program Frenkelovih vježbi:
- djevojčica u dobi od 8 godina s multiplim onesposobljenjem: ADHD
i lako intelektualno onesposobljenje, nije pokazala interes za izvo-
đenje Frenkelovih vježbi, izvodila ih je povremeno, djelimično i ne-

samostalno/ uz podsticanje,
- dječak u dobi od 8 godina s multiplim onesposobljenjem, autizmom
i lakim intelektualnim onesposobljenjem i
- djevojčica u dobi od 7 godina s multiplim onesposobljenjem, Dau-
novim sindromom i lakim intelektualnim onesposobljenjem, koja
je imala samo 4 početna dolaska, koje možemo posmatrati samo
kao adaptaciju.
Veći broj autora preporučuju Frenkelove vježbe koordinacije za multi-
plu sklerozu i parkinsonizam. U Banjsko - rehabilitacionom centru Fojnica,
Frenkelove vježbe se koriste i u radu sa odraslim pacijentima poslije možda-
nog udara.
Kod spinalne i kod cerebelarne ataksije, hod može biti značajno po-
boljšan dok pacijent fiksira pogled na donje ekstremitete. Ovo je praktikum
kod tzv. Frenkelovih vježbi, u osnovi, nekada predviđen za pacijente sa ”tabes
dorsalis” oboljenjem (Kapetanović H. i Pecar Dž. 2005).
Iskustvo u radu sa djecom s multiplim onesposobljenjima u Centru ”V.
Nazor” u Sarajevu pokazalo je visoku zastupljenost poremećaja koordinacije
i nametnulo potrebu za uvođenjem Frenkelovih vježbi u kineziterapijski pro-
gram, čime bi se povećala sposobnost praćenja nastave i učenja.
U dostupnoj literaturi nisu nađeni slični rezultati koji bi se mogli pore-
diti s našim. Obzirom da su u ovom radu pokazana poboljšanja koordinacije
kod većine djece učesnika istraživanja, osim dječaka s autizmom i djevojčice
s ADHD sindromom, možemo reći da su ovi početni rezultati ohrabrujući.
Zaključci
1. Najbolji rezultati u izvođenju Frenkelovih vježbi koordinacije posti-
gnuti su sa djetetom s dječijom cerebralnom paralizom i lakim intelektual-
nim onesposobljenjem i dječakom s oštećenjem vizuelno-motorne koordi-
nacije, kod kojih je došlo do poboljšanja koordinacije.
2. Potrebne su dodatne studije sa djecom s dječijom cerebralnom pa-
ralizom i Daunovim sy. na većem uzorku, kako bi Frenkelove vježbe našle
pravo mjesto u poboljšanju opšte koordinacije djece s intelektualnim ones-
posobljenjem.
Likovna kultura i historija – Šarac Aida
Uspomena na Hanan
OŠ. ”Vlasislav Skarić”, Sarajevo
Okupaciona terapija
Okupaciona terapija (OT) je zdravstvena profesija koja obezbjeđuje
usluge ljudima čija je sposobnost funkcionisanja u svakodnevnom životu
poremećena fizičkom bolešću ili povredom, problemima u razvoju, proce-
som starenja, mentalnom bolešću ili emocionalnim problemima (Canadian
Association of Occupational Therapists).
Okupaciona terapija omogućava vođenje neovisnog, produktivnijeg
života sa mnogo više zadovoljstva. Okupaciona terapija nije fizikalna, niti
radna terapija.
Okupacije
Okupacije su smislene aktivnosti i uključuju sve što radimo:
1. vođenje brige o sebi (self care),
2. slobodne aktivnosti (leisure),
3. radne aktivnosti – produktivnost (productivity).
Okupaciona terapija spastične cerebralne paralize

Postoje dvije glavne subklasifikacije cerebralne paralize bazirane na
tipu poremećaja pokreta. Spastična cerebralna paraliza odgovara grupi oso-
ba koje imaju hiperaktivne reflekse, povećane reflekse istezanja i klonus. Dis-
kinetična ili distonična cerebralna paraliza odgovara grupi osoba koje ispo-
ljavaju nevoljne i nekoordinirane pokrete (Reed K. L. 1991).
Problemi
Problemi koji se javljaju kod osoba sa spastičnom cerebralnom para-
lizom mogu biti: motorni, senzorni, kognitivni, intrapersonalni, interper-
sonalni. Mogu da se jave u okviru brige o sebi, radnih aktivnosti i perioda
slobodnih aktivnosti.
Motorni problemi
U gornjim ekstremitetima hipertonus je uobičajen za fleksore, adukto-
re, pronatore i unutrašnje rotatore. Za donje ekstremitete hipertonus je najvi-
še izražen za ekstenzore, aduktore, supinatore i unutrašnje rotatore. Povišen
tonus se javlja u mišićima ekstremiteta, dok je snižen tonus mišića trupa.
U određenom zglobu tonus može fluktuirati, čineći pokret nepouzdanim.
Tonus se može mijenjati od desne ka lijevoj strani tijela, otežavajući pokrete

koordinacije i bilateralne integracije (Reed K. L. 1991).
Perzistiraju primitivni refleksi, kao što je refleks asimetričnog tonusa
vrata (ATNR – asymmetrical tonic neck reflex), refleks simetričnog tonusa
vrata (STNR – symmetrical tonic neck reflex), refleks tonusa labirinta (TLR
– tonic labyrinthine reflex), Moro refleks i pozitivni suport refleks.
Osoba ima nekompletan ili abnormalan razvoj posturalnih reakci-
ja (ravnoteža i ispravljanje). Postoji zakašnjeli, nekompletni ili abnormalni
motorni razvoj i smanjena voljna motorna kontrola, uključujući nedostatak
stabilnosti ili osnove podrške, pokretnosti ili pravca pokreta, prebacivanje
težine ili promjene položaja tijela (Reed K. L. 1991).
Osoba ima usporen razvoj (razvojne blokade) koji zaustavlja razvojni
proces ili vodi kompenzatornim pokretima. Veoma česte blokade su hipe-
rekstenzija vrata, asimetrija vrata, skapulohumeralna zategnutost i adukcija
skapula, anteriorni pelvični nagib (lordoza), posteriorni pelvični nagib, pel-
vično femoralna zategnutost i ekstenzija kuka u adukciji.
Kontrakture i zategnutost tetive zgloba vode do ortopedskih defor-
miteta. Makazasti hod rezultira iz ekstenzije, adukcije i unutrašnje rotacije
mišića kuka. Hod na prstima je rezultat pozitivnog suport refleksa. Osoba
izvodi stereotipne pokrete koji uključuju kompenzatorne pokrete. Mogu se
javiti epileptični napadi (Reed K. L. 1991).
Senzorni problemi
Osoba sa spastičnom cerebralnom paralizom može imati diplopiju,
strabizam, ambliopiju, nemogućnost pogleda na gore i hemianopiju. Mogu
biti prisutni problemi vizuelne percepcije, takvi kao poremećena vizuelna
diskriminacija, ili poremećaj percepcije prostora i oblika.
U slučaju hemiplegije, osoba može zanemariti ili ignorisati jednu stra-
nu tijela. Vestibularni odgovori mogu biti hiper ili hiporeaktivni, uključujući
gravitacionu nesigurnost.
Taktilni odgovori mogu biti hiper ili hiporeaktivni, uključujući taktilne
odbrambene reakcije. Osoba može imati sniženu svjesnost za bol i slušnu
hipersenzitivnost (Reed K. L. 1991).
Kognitivni problemi
Osoba može imati intelektualno onesposobljenje i poteškoće u učenju
u vezi s poremećajima percepcije.
Intrapersonalni problemi
Osoba s cerebralnom paralizom može biti deprimirana, ili da pokazuje
osjećanja beznađa i bespomoćnosti. Može imati lošu sliku o sebi i nisko sa-
mopoštovanje, ograničene mogućnosti ličnog izražavanja, kao i neadekvatne
vještine nošenja sa situacijom i da lako postane frustrirana.
Interpersonalni problemi
Osoba može imati dizartričan govor i zakašnjeli razvoj govora. Može
imati poteškoća pri sklapanju prijateljstva i razvijanja socijalnih vještina.
Briga o sebi
Osoba obično ima poteškoće u pripremi osnovnih aktivnosti dnevnog
života, takve kao hranjenje, oblačenje i usluživanje. Obično je potrebna po-
moć da se postigne nezavistan status življenja.
Radne aktivnosti
Obično je potrebna pomoć u razvijanju izbora zanimanja i prilagođa-
vanja radnog okruženja njenim ili njegovim mogućnostima.
Slobodne aktivnosti
Potrebna je pomoć u razvijanju opcija slobodnih aktivnosti i prilago-
đavanja okruženja za izvođenje slobodnih aktivnosti prema mogućnostima.
Tretman/menadžment
Modeli tretmana u okupacionoj terapiju su bazirani na neurorazvoj-
noj terapiji (Bobath), senzomotornoj terapiji (Rood), senzornoj integraciji
(Ayers), okupacionom ponašanju (Reilly) i ljudskoj okupaciji (Keilhofner).
Menadžment motornih problema

• Inhibirati abnormalne refleksne obrasce i facilitirati normalnu po-
sturu i obrasce kretanja vodeći glavu i trup da bi pomogli osobi da
nauči normalne dijelove pokreta za kontrolu glave, trupa, prebaci-
vanja težine, nošenja težine i pokretljivosti.
• Facilitirati kontrolu glave poboljšavajući balans fleksije i ekstenzije
vrata, lateralne fleksije, kontrole držanja srednje linije, orjentacije
prema srednjoj liniji (poravnavanje glave i tijela) prema gravitaciji i
pokretljivost vrata.
• Povećati posturalni tonus mišića trupa i smanjiti posturalni tonus

mišića ekstremiteta da bi povećali posturalnu stabilnost trupa dok
potpomažemo mogućnost pokreta ekstremiteta.
• Izbalansirati posturalni tonus (smanjiti hipertonus) između oponi-
rajućih grupa mišića da bi povećali zajedničku kontrakciju, naiz-
mjeničnu kontrakciju i elongaciju.
• Povećati funkcionalni stepen pokreta ekstremiteta dok je smanjen
hipertonus.
• Unaprijediti razvoj i sazrijevanje posturalnog refleksa (ravnoteža i
reakcija uspravljanja) da bi omogućili balans (stabilnost) i voljne
pokrete (pokretljivost).
• Podsticati veću različitost obrazaca pokreta, uključujući različite
položaje (fleksioni, ekstenzioni i rotacioni), brzinu i pravac koriste-
ći ključne tačke kontrole (glava, rameni pojas, trup, karlica, peta,
koljena i uzvišenje tenara na šaci.
• Podsticati korištenje ruku i šaka radi podrške ispružanja (dohvata),
hvatanja (stezanja) i držanja i smanjiti zavisnost od ruku za postu-
ralnu kontrolu i stabilnost za vrijeme smanjenja stabilnosti trupa.
• Podsticati podnošenje tereta pokretima dizajniranim da povećaju
posturalnu kontrolu protiv sile gravitacije.
• Inhibirati udružene reakcije davanjem uporišta suprotnom ekstre-
mitetu kroz podnošenje tereta i takve aktivnosti kao stezanje drvene
kuke rukom.
• Podsticati pacijenta da započne pokrete i izbjegava duge periode
statičke posture.
• Raditi na elongaciji mišića, pokretljivosti zglobova, proksimalnoj
stabilizaciji i aktivnoj funkciji mišića koji pokreću određeni zglob.
• Razmisliti o inhibiciji gležnja stopala ili ručnog zgloba da bi smanji-
li distalni mišićni tonus.
• Razmisliti o korištenju splintova za šaku radi podsticanja abdukcije
palca, ekstenzije ručnog zgloba i funkcionalnog pozicioniranja prstiju.
• Razmisliti o motornoj pokretljivosti za osobe sa siromašnom mo-
tornom kontrolom (Reed K. 1991).
Menadžment senzornih problema

• Potrebno je podsticati pokrete protiv gravitacije da bi facilitirali
učenje kontrole pokreta.
• Facilitirati sticanje iskustva doživljaja pokreta (vestibularnim, pro-

prioceptivnim i kinestetičkim stimulacijama) radi podsticanja uče-
nja o pokretima.
• Koristiti vestibularnu stimulaciju radi podsticanja reakcije ravnoteže.
• Pružiti taktilnu stimulaciju radi podsticanja oralne motorne funkci-
je i motorne funkcije šake.
Menadžment kognitivnih problema

• Potrebno je obučiti roditelje, njegovatelje i nastavnike o tehnikama
sjedenja i pozicioniranja da bi se smanjio abnormalni tonus, takav
kao što je tonus ekstenzora i facilitirala stabilnost trupa i donjih ek-
stremiteta dok podstičemo pokretljivost gornjih ekstremiteta.
• Povećati sposobnost pažnje i raspon pažnje.
• Obučiti osobu kako da pokaže drugima svoje potrebe za pomoć.
• Obučiti osobu, obitelj ili njegovatelje za korištenje adaptirane opre-
me i metoda adaptacije kod kuće radi povećanja mobilnosti uz po-
stizanje sigurnosti.
• Korištenje kompjutera može facilitirati zadatke učenja i povećati
sposobnost osobe da funkcioniše u razredu.
Menadžment intrapersonalnih problema

• Potrebno je omogućiti sigurno okruženje u kom osoba može steći
iskustva u kretanju, bez straha.
• Omogućiti takve aktivnosti koje će poboljšati sliku o sebi, samopo-
štovanje i osjećaj vladanja situacijom kroz korištenje takvih kreativ-
nih aktivnosti kao što su umjetnost, zanatske vještine, gluma, ples ili
kreativno pisanje.
Menadžment interpersonalnih problema

• Pružiti mogućnosti za socijalizaciju.
• Pružiti pomoć u razvoju funkcionalne komunikacije i vještina go-
vora.
• Ako je moguće, treba ohrabrivati osobu, roditelje ili njegovatelje da
učestvuju u grupama samopomoći.
• Ohrabriti roditelje da pomognu osobi u razumjevanju očekivane
uloge u kući i zajednici.
• Pomoći osobi da upozna resurse u zajednici.
Briga o sebi
• Podsticati oralne motorne vještine radi facilitiranja hranjenja.
• Sugerisati adaptacije u obalčenju koje mogu facilitirati nezavisno
oblačenje.
• Sugerisati različite položaje koji podstiču stabilnost za vrijeme obla-
čenja.
• Sugerisati adaptiranu opremu koja može facilitirati aktivnosti dnev-
nog života, takve kao valjak, klinove, stalke, rukohvate, adaptirane
stolice i i pomagala za kretanje.
Radne aktivnosti
• Povećati mogućnosti za razvoj igre. Prilagođene igračke i pomažuće
kompjuterske igre mogu proširiti okruženje za igru djeteta.
• Ohrabriti roditelje, njegovatelje i nastavnike da odrede odgovorno-
stio i zadatke za dijete.
• Razviti radne navike i tolerantnost.
• Istražiti profesionalne interese i mogućnosti izbora zanimanja.
Slobodne aktivnosti
• Istražiti interesantne slobodne aktivnosti.
• Razvijati vještine slobodnih aktivnosti kroz mogućnosti učestvova-
nja u aktivnostima.
Mjere opreza
• Potrebno je primjetiti znakove senzornog opterećenja u toku kori-
štenja senzorne stimulacije, posebno vestibularne.
• Potrebno je biti upoznat s istorijom bolesti, pojavom epileptičnih
napada o kojima treba izvjestiti ljekara.
• Biti spreman na znakove bolesti. Napredovanje djeteta može se ra-
pidno smanjiti za vrijeme i najmanje bolesti.
• Biti spreman i na najmanje promjene medikamenata i reakcija na
medikamente.
Prognoze i ishod
• Dijete može pokazivati više obrazaca normalnih pokreta.
• Dijete može pokazivati poboljšan posturalni tonus, kontrolu i balans.
• Može pokazivati poboljšane vještine grube motorike.
• Može pokazivati poboljšanje u razvoju vještina šake i koordinacije

fine motorike, manipulacije i spretnosti.
• Dijete pokazuje poboljšanje senzornog procesuiranja vještina i per-
ceptualnih vještina, kao i vještina igre.
• Dijete pokazuje povećanje raspona pažnje i koncentracije, poboljša-
nje vještina učenja i povećanje samopoštovanja.
• Osoba pokazuje poboljšanje sposobnosti nošenja s problemima,
povećanje vještina brige o sebi, radnih aktivnosti i slobodnih aktiv-
nosti (Reed K. 1991).
Muzikoterapija
Muzikoterapija je psihoterapijska tehnika koja koristi muziku ili zvuk
u dijagnostičke i terapijske svrhe. Globalno se razlikuju dva velika tipa muzi-
koterapije: receptivnu i aktivnu.
1. Receptivna muzikoterapija, u kojoj subjekt sluša jedan muzički pro-
gram koji pomaže da mu u svijest prodre željeno psihološko stanje
koje hoćemo da postignemo terapijom.
2. Aktivna muzikoterapija, u kojoj subjekt sam proizvodi muziku gla-
som ili instrumentom, što mu omogućava da uspostavi jednu ne-
verbalnu komunikaciju sa terapeutom (Radulović R. 2003).
Integrativna muzikoterapija je jedan vid aktivne muzikoterapije gdje
terapeut i pacijent (grupa pacijenata) ostvaruju komunikaciju i postavljene
terapijske i psihoprofilaktičke ciljeve pomoću glasa ili instrumenta.
Integrativna muzikoterapija je indikovana kod one populacije pacije-
nata kod kojih je, zbog motoričkih i/ili kognitivnih defekata ili usljed inten-
ziteta psihopatološke simptomatologije, primjena verbalnih psihoterapijskih
tehnika otežana ili potpuno onemogućena. Prema ICD X klasifikaciji ovdje
spadaju: mentalna retardacija, poremećaji psihičkog razvoja, poremećaji po-
našanja i emocija s početkom obično u djetinjstvu i adolescenciji i cerebralna
paraliza (Radulović R. 2003).
U Specijalnoj bolnici za cerebralnu paralizu i razvojnu neurologiju u
Beogradu se od 1998. primjenjuje integrativna muzikoterapija u okviru re-
habilitacionog tretmana.
Muzičko didaktičke igre su aktivni oblici muzikoterapije s određenim
pravilima i zadacima koje razvijaju muzičke sposobnosti i pozitivno djeluju
na psihomotorni razvoj djeteta. One su zasnovane na vježbama reedukaci-
je psihomotorike i oslanjaju se na pozitivna senzomotorna i psihomotorna
iskustva djeteta (Dacković P. i Gužević N. 2007).
Ritam je bazični i integralni dio svake psihomotorne i senzomotorne

aktivnosti. Formira se osnovni ritam koji dijete ima, a kasnije se određeni ritmo-
vi ubrzavaju ili usporavaju tako da dijete oslobađa pokret i tijelo u cjelini.
Najprirodniji stimulans za pokret je zvuk, odnosno muzika, a oblik
ispoljavanja ritma je igra. Dijete koristi vlastite organe kao instrumente za
proizvodnju zvuka, muzike, ritma i pokreta. Upotrebom ruke dijete može
pljeskati, kliziti dlanovima u krug ili pravolinijski. Upotrebom nogu dijete
može izazvati topot po podu cijelim stopalom, prstima ili petom, a takođe
i kliziti stopalima po podu. Upotrebom govornih organa (usne, jezik) dijete
može pucati, puhati, coktati itd. (Dacković P. i Gužević N. 2007).
U toku 1998. godine, jednom sedmično, u Centru ”Vladimir Nazor”
u Sarajevu, muzikoterapeutkinja iz Muzičkog centra ”Pavarotti” u Mostaru,
sprovodila je grupnu muzikoterapiju za djecu Centra za dnevne aktivnosti
”Oslo”. Djeca su upoznata sa širokim dijapazonom udaračkih instrumenata
(perkusioni) kroz različite muzičke aktivnosti čiji je cilj bio razvijanje komu-
nikacijskih vještina, kao što je uvažavanje vršnjaka, slušanje i čekanje i odgo-
varajuća upotreba kontakta očima. Ovo je bila heterogena, otvorena grupa,
kojoj su svake sedmice prisustvovala različita djeca s multiplim oštećenjima.
Postepeno je grupa postala ustaljena i primjećeno je da djeca uspostavljaju
međusobne odnose i odnose s muzikoterapeutom, na odgovarajući način.
Ponavljanje aktivnosti iz sedmice u sedmicu je dalo djeci mogućnost
da se upoznaju s rutinom seansi i da tako nauče da očekuju narednu aktiv-
nost ili pokret. Ovo znanje zatim daje djeci potrebnu sigurnost da bi bila u
stanju da se nose s okruženjem i da djeluju unutar tog okruženja. Nekoli-
ko djece je ispoljavalo hiperaktivnost i u početku im je bilo teško da ostanu
unutar kruga kojeg bi grupa napravila. Trčanje po sobi, van kruga grupe je
prestalo i djeca su uživala u dodavanju zvončića unutar grupe, a drugi su bili
zainteresovani za ksilofon, ili tamburin npr. Došlo je do razvijanja sposob-
nosti slušanja i koncentracije kroz zainteresovanost i uživanje u muzičkim
aktivnostima i uživanje u periodu relaksacije, nakon aktivnosti seanse.
Danas, u Centru ”Vladimir Nazor”, u Sarajevu, dvije profesorice mu-
zike, educirane muzikoterapeutkinje, kontinuirano sprovode individualnu i
grupnu muzikoterapiju s većim brojem djece s multiplim oštećenjima.
Peto metod – Vođeno učenje – Conductive

education
Andreas Peto, ljekar i pedagog iz Budimpešte, započeo je i razvio me-
tod koji kombinuje edukaciju i tretman. Trening je intenzivan i ponavljaju-
ći. Uključuje kompletan program od jutra do večeri i ima za cilj postignuće
funkcionalnih ciljeva. To je priprema za školu i život. Djecu treniraju voditelji
u grupama od 10-20 djece, prema hendikepu i dobi. Profesije voditelja kom-
binuju fizikalnu terapiju, okupacionu terapiju, govornu terapiju, pedagogiju i
njegovateljstvo. To uključuje četvorogodišnje univerzitetsko obrazovanje.
Dnevni raspored je dobro izbalansiran. Uključeni su svi aspekti aktiv-
nosti dnevnog života: kretanje, senzomotorna iskustva, briga o sebi, komuni-
kacija, priprema za školu. Takođe postoji vrijeme za pjevanje, igru i zabavu.
Bazični pokreti su sistematski trenirani na zahtjev. Djeca se uče da ver-
baliziraju zadatak, dok ga izvode, npr. pojačati izvođenje jezikom (ritmička
namjera). Oni opisuju svaki pokret koji rade glasnim govorom, npr. ”Sjedim
s obje noge na podu”. To je isto za kotrljanje, zauzimanje položaja, mani-
pulaciju, pripremanje za dnevne aktivnosti, pripremne vježbe za pisanje itd.
Ponavljanje i usklađenost su veoma važni (Kong E. 2006).
Funkcionalni zadaci kao što su hranjenje, pijenje i pisanje se postepe-
no pripremaju. Mali koraci u sekvenci vode do potpunog ovladavanja slože-
nim funkcionalnim zadacima. Tehnička oprema (ortopedska kolica, štake...)
treba izbjegavati ako je moguće.
Prema iskustvu, djeca s atetozom postižu najveću korist od ove pro-
cedure. Kod onih sa spazmom, mnogo je teže kontrolisati udružene reakci-
je, da bi spriječili jačanje abnormalnih obrazaca. Ne postoji manipulacija za
promjenu inputa.
Ne postoji program za bebe i malu djecu. Oni nisu spremni za grupne
instrukcije. Zadnjih godina uspostavljeni su programi za grupe majki i nji-
hove bebe. Neće biti lako u ovoj situaciji dati dovoljno individualnog podu-
čavanja svakoj majci. Bebe se brzo mjenjaju tako da dnevno postupanje isto
kao i stepenovanje stimulacije i kontrole treba kontinuirano prilagođavati
(Kong E. 2006).
Simetrična ravnoteža – Zlatan Mušić – VI razred (O.Š. Grbavica II)
PRILOZI
PRILOZI 183
Prilog br. 1
Evaluacioni listić
Molimo Vas da na ponuđenim skalama procjenite naš današnji susret
1. Danas sam na grupi bio/bila

2 1 0 1 2
*..............*..............*................*..............*
Napet/a Opušten/a
2. Tema o kojoj smo danas razgovarali bila mi je

2 1 0 1 2
*..............*..............*................*..............*
Dosadna Zanimljiva
2 1 0 1 2
*..............*..............*................*..............*
Nekorisna Važna
3. Danas sam se na grupi osjećao/osjećala

2 1 0 1 2
*..............*..............*................*..............*
Neugodno Ugodno
4. Tokom susreta imao/la sam dovoljno prilike izraziti svoje osjećaje, isku-
stvo ili mišljenje
2 1 0 1 2
*..............*..............*................*..............*
Uopšte ne Potpuno
5. Ocjenite naš današnji susret od 1 do 5.
Dajem ocjenu ___________
Tema susreta _________________________________________________
Voditelji/voditeljice ____________________________________________
Datum _____________
Prilog br. 2
Evropsko udruženje za djecu u bolnici

European association for children in hospital – EACH
EACH povelja
Children shall be admitted to hospital only if the care they require can not be
equally well provided at home or on a day basis.
Djecu treba smjestiti u bolnicu samo ako im potrebna njega ne može
biti pružena jednako dobro kod kuće ili ambulantno.
Children in hospital shall have the right to have their parents or parent sun-
stitute with them at all times.
Djeca u bolnici imaju pravo da njihovi roditelji ili staratelji budu stalno
sa njima.
Accommodation should be offered to all parents and they should be helped

and encouraged to stay. Parents should not need to incur additional
costs or suffer loss of income. In order to share in the care of their
child, parents should be kept informed about ward routine and thair
active paricipation be encouraged.
Smještaj treba biti ponuđen svim roditeljima što ne smije prouzroko-
vati dodatne troškove niti umanjiti prihode. Da bi učestvovali u nje-
zi svoga djeteta, roditelje treba stalno informisati o vrsti njege koja se
provodi na odjelu, te ih ohrabrivati da učestvuju u tim aktivnostima.
Children and parents shall have the right to be informed in a manner appro-
priate to age and understanding. Steps should be taken to mitigate
physical and emotional stress.
Djeca i roditelji imaju pravo da budu informisani na način koji je pri-
kladan njihovom dobu i razumjevanju. Treba preduzeti sve korake koji
će spriječiti fizički ili emocionalni stres.
Children and parents have the right to informed participation in all decisions
involving the child’s health care. Every child shall be protected from
unnecessary medical treatment and investigation.
Djeca i roditelji imaju pravo učestvovati u svim odlukama koje se od-
nose na zdravstvenu njegu djeteta. Svako dijete mora biti zaštićeno od
nepotrebnog tretmana ili pretrage.
PRILOZI 185
Children shall be cared for together with children who have the same develo-
pmental needs and shall not be admitted to adult wards. There should
not be age restriction for visitors to children in hospital.
Djeca moraju biti smještena zajedno sa djecom koja imaju iste razvojne
potrebe i ne smiju biti smještena na odjelu za odrasle.
Children shall have full opportunity for play, recreation and education suited
to their age and conditions and shall be in an environment designed,
furnished, staffed and equipped to meet their needs.
Djeca moraju imati priliku da se igraju, rekreiraju i obrazuju primjere-
no njihovoj dobi, te okolina treba da bude opremljena tako da odgova-
ra njihovim potrebama.
Children shall be cared for by staff whose training and skills enble them to
respond to the physical, emotional and developmental needs of chil-
dren and families.
Djeca treba da budu tretirana od osoblja čija obuka i vještine im omo-
gućuju da odgovore na fizičke, emocionalne i razvojne potrebe djece i
obitelji.
Continuity of care should be ensured by the team caring for children.

Kontinuitet njege provodi tim stručno osposobljen za brigu o djeci.
Children shall be treated with tact and understanding and their privacy shall
be respected at all times.
Djeca treba da budu tretirana sa pažnjom i razumjevanjem i njihova
privatnost mora da bude poštovana svo vrijeme.
Prilog br. 3
STRUKTURIRANI INTERVJU ZA RODITELJE DJECE

I ADOLESCENATA S DJEČIJOM CEREBRALNOM PARALIZOM
1. Ime, datum i mjesto rođenja Vašeg djeteta:

2. Pol djeteta: 1) Muški 2) Ženski
3. Podatke daje: 1) Otac 2) Majka 3) Nana/Dedo 4) Staratelj
4. Da li ste živjeli u Sarajevu prije rata? 1) Ne 2) Da
5. Obrazovanje majke: 1) Osnovna škola 2) Srednja 3) Fakultet
6. Obrazovanje oca: 1) Osnovna škola 2) Srednja 3) Fakultet
7. Da li neko od Vaših rođaka ima sličan problem kao Vaše dijete?
1) Ne 2) Da 3) Nepoznato
8. Da li je neko od Vaših rođaka pohađao Specijalnu školu?
9. Da li je majka kontrolisala trudnoću?
10. Ako jeste, da li je uradila kariotip/genetsko savjetovalište?
11. Ako jeste, da li je izvršila kontrolu ultrazvukom?
12. Koliko puta je uradila ultrazvučnu kontrolu?
1) Jednom 2) Dva puta 3) Tri puta 4) Više puta
13. Da li je majka imala nekih problema ili oboljenje za vrijeme trudnoće?
14. Da li je majka imala rubeolu (crvenku) za vrijeme trudnoće?
15. Da li je majka imala povišen pritisak za vrijeme trudnoće?
16. Da li je majka koristila neki lijek za vrijeme trudnoće?
17. Ako je odgovor potvrdan, koji lijek je koristila?
________________________________________________________
18. Da li ste pušili u toku trudnoće?
19. Koliko je majka imala godina na dan rođenja djeteta?
1) 15 – 19 god. 2) 20 – 24 god. 3) 25 – 29 god.
4) 30 – 34 god. 5) 35 – 40 god. 6) preko 40 godina
PRILOZI 187
20. Koliko djece imate? 1) Jedno 2) Dvoje 3) Troje

4) Četvero 5) Petero 6) Više
21. Po redu rađanja, dijete s cerebralnom paralizom je:
1) Prvo 2) Drugo 3) Treće
4) Četvrto 5) Peto 6) Šesto
22. Da li ste imali mrtvorođene djece? 1) Ne 2) Da 3) Nepoznato
23. Ako jeste, koliko i kada? 1) Jedno 2) Dvoje 3) Troje 4) Više
_________________________________________________________
24. Gdje se majka porodila? 1) U bolnici 2) Kod kuće
3) Drugo _________________________________________________
25. Da li je Vaše dijete rođeno prije vremena?
26. Ako jeste, koliko sedmica prije?
_________________________________________________________
27. Da li je porođaj bio normalan? 1) Ne 2) Da 3) Nepoznato
28. Da li je porođaj bio Carskim rezom? 1) Ne 2) Da 3) Nepoznato
29. Ako jeste, da li je Carski rez bio?
1) Neplaniran 2) Planiran 3) Nepoznato
30. Da li je Vaše dijete bilo u inkubatoru? 1) Ne 2) Da 3) Nepoznato
31. Ako jeste, koliko nedjelja?
1) Jednu 2) Dvije 3) Tri ili više 4) Nepoznato
32. Da li je tjelesna težina Vašeg djeteta na rođenju bila između?
1) Ispod 1 500 gr 2) 1501 – 2000 gr 3) 2001 – 2500 gr
4) 2501 – 3000 5) 3001 – 3500 gr 6) 3501 – 4000 gr
7) Više od 4001 gr 8) Nepoznato
33. Kolika je bila vrijednost Apgara?
1) Manje od 5 2) 6 – 7 3) 8 – 10
34. Da li je majka dojila bebu? 1) Ne 2) Da 3) Nepoznato
35. Ako jeste, koliko dugo?
1) 0 – 3 mjeseca 2) 4 – 6 mjeseci 3) 7 – 9 mjeseci
4) Više od 9 mjeseci 5) Nepoznato
36. Kada je Vaše dijete prohodalo, bez pridržavanja?
1) Prije 18 mjeseci 2) Između 19 mjeseci i 2 godine
3) Poslije 2 godine 4) Nije još 5) Nepoznato
37. Da li Vaše dijete koristi ortopedska kolica? 1) Ne 2) Da
38. Ako je dijagnoza Dječije Cerebralne paralize potvrđena medicinskom
evaluacijom, da li je? 1) Spastična 2) Ataksična
3) Diskinetična 4) Drugi tip, koji?
_________________________________________________________
39. Ako je Spastična Cerebralna Paraliza, koji tip?

1) Hemipareza 2) Dipareza 3) Kvadripareza
40. Da li ste vodili dijete na vježbe?
41. Ako je odgovor potvrdan, koje vrste vježbi?
_________________________________________________________
42. Da li je urađena neka operacija?
1) Operacija tetiva stopala 2) Operacija tetiva koljena
3) Operacija tetiva kuka
4) Drugo – Navedi: _________________________________________
43. Ako je utvrđen Količnik inteligencije, da li je?
1) Teško intelektualno onesposobljenje
2) Umjereno intelektualno onesposobljenje
3) Lahko intelktualno onesposobljenje
4) Granične intelektualne sposobnosti
5) Normalne intelektualne sposobnosti
44. Da li Vaše dijete ima Epilepsiju? 1) Ne 2) Da 3) Nepoznato
45. Da li Vaše dijete koristi lijekove? 1) Ne 2) Da 3) Nepoznato
46. Ako koristi, koji su to lijekovi?
_________________________________________________________
47. Da li Vaše dijete ima oštećenje vida? 1) Ne 2) Da 3) Nepoznato
48. Da li je korekcija naočarima/kontaktnim sočivima uspješna?
_________________________________________________________
49. Da li je slijepo na jedno oko? 1) Ne 2) Da 3) Nepoznato
50. Da li Vaše dijete ima strabizam/razrokost?
51. Ako ima, da li je liječen? _____________________________________
52. Da li Vaše dijete ima oštećenje sluha? 1) Ne 2) Da 3) Nepoznato
53. Da li je sluh uspješno korigovan aparatom? ______________________
54. Da li Vaše dijete ima poremećaj govora?
55. Na koji način komunicirate sa djetetom? ________________________
56. Da li koristite usluge logopeda? 1) Ne 2) Da 3) Nepoznato
57. Da li je Vaše dijete išlo u obdanište? 1) Ne 2) Da 3) Nepoznato
58. Da li Vaše dijete pohađa:
1) Specijalnu osnovnu školu 2) Specijalnu srednju školu
3) Redovnu osnovnu školu 4) Redovnu srednju školu
5) Nalazi se u Zavodu 6) Ostaje kod kuće
7) Drugo, navedite:_________________________________________
PRILOZI 189
59. Koji razred pohađa?

1) Specijalne osnovne škole 2) Specijalne srednje škole
3) Redovne osnovne škole 4) Redovne srednje škole
5) Drugo: ________________________________________________
60. Naziv Redovne osnovne škole koju pohađa Vaše dijete:
_________________________________________________________
61. Naziv Redovne srednje škole koju pohađa Vaše dijete:
_________________________________________________________
62. Naziv Zavoda u koji je smješteno Vaše dijete:
_________________________________________________________
63. Ako je ponavljao razred, navedite koji i koliko puta?
_________________________________________________________
64. Ako pohađa niže razrede Specijalne osnovne škole / Lahko intelktualno
onesposobljenje, navedite koje ocjene je imao na kraju školske godine iz
svih predmeta:
Bosanski/hrvatski/srpski jezik: 1) 2) 3) 4) 5)
Matematika: 1) 2) 3) 4) 5)
Poznavanje prirode i društva: 1) 2) 3) 4) 5)
Likovni i radni odgoj 1) 2) 3) 4) 5)
Muzički odgoj 1) 2) 3) 4) 5)
Tjelesni i zdravstveni odgoj 1) 2) 3) 4) 5)
65. Ako pohađa više razrede Specijalne osnovne škole / Lahko intelektualno
onesposobljenje, navedite koje ocjene je imao na kraju školske godine iz
svih predmeta:
Bosanski/hrvatski/srpski jezik: 1) 2) 3) 4) 5)
Matematika: 1) 2) 3) 4) 5)
Poznavanje prirode: 1) 2) 3) 4) 5)
Poznavanje društva: 1) 2) 3) 4) 5)
Likovni odgoj 1) 2) 3) 4) 5)
Tjelesno – zdravstveni odgoj 1) 2) 3) 4) 5)
Muzički odgoj 1) 2) 3) 4) 5)
Radno tehnički odgoj 1) 2) 3) 4) 5)
66. Ako je član grupe djece sa Umjerenim intelektualnim onesposobljenjem

Specijalne osnovne škole, navedite opisne ocjene pojedinih oblasti edu-
kacije
1) slab 2) dovoljan 3) dobar 4) vrlo dobar 5) odličan:
Radni odgoj
Upoznavanje uže i šire okoline: 1) 2) 3) 4) 5)
Briga o sebi: 1) 2) 3) 4) 5)
Komunikacija i elementarno opismenjavanje: 1) 2) 3) 4) 5)
Razvoj kreativnosti/ muzičko – likovno: 1) 2) 3) 4) 5)
Socijalizacija: 1) 2) 3) 4) 5)
Tjelesni odgoj: 1) 2) 3) 4) 5)
67. Ako pohađa srednju Specijalnu školu, navedite za koje pomoćno zani-
manje?
1) kuhar
2) knjigovezac
3) cvjećar
4) moler
5) tapetar
6) autolakirer
7) autolimar
8) drugo _____________________
68. Da li ste član Udruženja građana oboljelih od Dječije cerebralne paralize
Kantona Sarajevo?
1) Ne 2) Da
69. Da li ste član Udruženja građana za pomoć mentalno retardiranim oso-
bama Kantona Sarajevo?
1) Ne 2) Da
Autorica Strukturiranog intervjua za roditelje: Mr.sci.dr Emira Švraka

PRILOZI 191
Prilog br. 4
STRUCTURED INTERVIEW FOR PARENTS OF CHILDREN

AND ADOLESCENTS WITH CEREBRAL PALSY
1. Name, date and place of birth of your child:

2. Sex of the child: 1) Male 2) Female
3. Answers are given by:
1) Father 2) Mother 3) Grandmo/fa. 4) Guardian
4. Did you live in Sarajevo before the war? 1) No 2) Yes
5. Education of the mother:
1) Elementary school 2) Secondary 3) Faculty
6. Education of the father:
1) Elementary school 2) Secondary 3) Faculty
7. Has anybody of your cousins problem similar as your child?
1) No 2) Yes 3) Unknown
8. Has anybody of your cousins attended Special school?
9. Did mother controle pregnancy?
10. If she did controle, has she done cariotip?
11. If she did controle, has she done ultrasound?
12. How many times has she done ultrasound?
1) One 2) Two 3) Three 4) More
13. Did you / she have any problems or desease during the pregnancy?
14. Did you / she have rubella during pregnancy?
15. Did you / she have hypertension during pregnancy?
16. Did you / she take any medicine during pregnancy?
17. If the answer is Yes, what kind of medicine did you take?
_________________________________________________________
18. Did you smoke in pregnancy?
19. How old was she on the day of child birth?

1) 15 – 19 year 2) 20 – 24 year 3) 25 – 29 year
4) 30 – 34 year 5) 35 – 40 year 6) Over 40
20. How many children do you have?
1) One 2) Two 3) Three 4) Four
5) Five 6) More
21. In order of birth, child with CP is?
1) First 2) Second 3) Thirth 4) Fourth
5) Fifth 6) Sixth
22. Did you have still-born children? 1) No 2) Yes 3) Unknown
23. If you had, how many and when? 1) One 2) Two 3) Three 4) More
_________________________________________________________
24. Where has she delivered child?
1) At hospital 2) At home 3) Other:
Specify___________________________________________________
25. Was your child born before expected time?
26. If the answer is yes, how many weeks before?
_________________________________________________________
27. Did she has normal delivery? 1) No 2) Yes 3) Unknown
28. Was her delivery by Caesarean section?
29. If it was, was it?
1) Not planned 2) Planned 3) Unknown
30. Was your child in incubator? 1) No 2) Yes 3) Unknown
31. If it was, than how many weeks?
1) One 2) Two 3) Three, or more 4) Unknown
32. Was it birth weight of your child between:
1) below 1500 gr 2) 1501 – 2000 gr 3) 2001 – 2500gr
4) 2501 – 3000 gr 5) 3001 – 3500 gr 6) 3501 – 4000 gr
7) More than 4001 gr 8) Unknown?
33. What was the Apgar score?
1) Less than 5 2) 6 – 7 3) 8 – 10
34. Did mother brest feed the baby?
35. If she did, how long?
1) 0 – 3 months 2) 4 – 6 months
3) 7 – 9 months 4) More than 9 months
5) Unknown
PRILOZI 193
36. When your child start to walk withot support?

1) Before 18 months 2) Between 19 months – 2 years
3) After 2 years 4) Unknown 5) Not yet
37. Does your child use wheel chair? 1) No 2) Yes
38. If the diagnose of Cerebral Palsy is confirmed by medical evaluations
was it?
1) Spastic 2) Ataxic 3) Dyskinetic
4) Other type- Which one ___________________________________
39. If it is spastic Cerebral Palsy, what type?
1) Hemiparetic 2) Diparetic 3) Tetraparetic
40. Do you take your child on exercises?
41. If the answer is Yes, what kind of exercises?
_________________________________________________________
42. Have you done any kind of operation?
1) ligament foot operation 2) ligament knee operation
3) lig. hip operation 4) Other – Specify:
__________________________________
43. If intellectual capacity was mesured, was it?
1) Severe intellectual disability/ ID 2) Moderate ID
3) Mild ID 4) Borderline 5) Normal
44. Does your child have Epilepsy?
45. Does your child take any medicine?
46. If the answer is Yes, what kind of medicine?
_________________________________________________________
47. Does your child have visual impairment?
48. Is it OK with glasses?
_________________________________________________________
49. Is it blind on one eye?
1) Yes 2) No 3) Unknown
50. Does your child have strabismus?
51. If the answer is Yes, has it been treated?
_________________________________________________________
52. Does your child have hearing problems?
53. Is it OK with hearing aid?

_________________________________________________________
54. Does your child have speech problems?
55. What kind of communication do you have?
_________________________________________________________
56. Do you use speech therapist services for your child?
57. In preschool time was your child in kindergarden?
58. Does your child attend:
1) Special elementary school 2) Special secondary school
3) Regular elementary schoo 4) Regular secondary school
5) 24 hour care Institution 6) Stay at home
7) Other: Specify: ___________________________________________
59. Which class does your child attend?
1) Special elementary school 2) Special secondary school
3) Regular elementary school 4) Regular secondary school
5) Other: _________________________________________________
60. The name of Regular elementary school of your child:
_________________________________________________________
61. The name of Regular secondary school of your child:
_________________________________________________________
62. The name of Institution in which your child is:
_________________________________________________________
63. If he/she did not pass any class, which one and how many times?
_________________________________________________________
64. If your child is lightly intelectually disabled and attend lower classes of
Special elementary school, which marks did he/she get at the end of the
school year?
Bosnian/Croatian/Serbian language 1) 2) 3) 4) 5)
Mathematics 1) 2) 3) 4) 5)
Knowledge of nature and society 1) 2) 3) 4) 5)
Art and manual work education 1) 2) 3) 4) 5)
Music education 1) 2) 3) 4) 5)
Sport and medical care education 1) 2) 3) 4) 5)
PRILOZI 195
65. If your child is lightly intelectually disabled and attend upper classes of
Special elementary school, which marks did he/she get at the end of the
school year?
Bosnian/Croatian/Serbian language 1) 2) 3) 4) 5)
Mathematics 1) 2) 3) 4) 5)
Knowledge of nature 1) 2) 3) 4) 5)
Knowledge of society 1) 2) 3) 4) 5)
Art education 1) 2) 3) 4) 5)
Sport and medical care education 1) 2) 3) 4) 5)
Music education 1) 2) 3) 4) 5)
Manual/ technical work education 1) 2) 3) 4) 5)
66. If your child is member of Moderate intelectually disabled group in Spe-
cial elementary school, which described marks did he/she get at the end
of the school year?
Manual work educaton 1) 2) 3) 4) 5)
Knowledge of close and broad environment 1) 2) 3) 4) 5)
Selfcare 1) 2) 3) 4) 5)
Communication and elementary writing 1) 2) 3) 4) 5)
Development of creativity – music – art 1) 2) 3) 4) 5)
Socialisation 1) 2) 3) 4) 5)
Sport education 1) 2) 3) 4) 5)
67. If your child attend secondary Special school, than for which assistant
profession?
1) cook 2) book-binder 3) florist
4) house-painter 5) upholsterer 6) auto-lacquer
7) auto-tinsmith
68. Are You member of Association for Cerebral palsis persons of Canton
Sarajevo? 1) No 2) Yes
69. Are You member of Association for help mentally retarded persons of
Canton Sarajevo? 1) No 2) Yes
The author of the Structured Parent’s Interview: Mr.sci.dr. Emira Švraka

Prilog broj 5
Procjena okoline
Environmental Assessment
PROCJENA STANA ILI KUĆE

HOME ASSESSMENT FORM
Ime i prezime klijenta ___________________________________________

Životna dob klijenta ____________________________________________
Broj članova domaćinstva _____________ navesti članove: _____________
Broj zaposlenih članova domaćinstva ________ navesti: ________________
Adresa _ _____________________________________________________
Datum i vrijeme posjete _________________________________________
Ime i prezime evaluatora _ _______________________________________
PROJEKAT: OKUPACIONA TERAPIJA ZA OSOBE S DCP
TIP STANA ILI KUĆE
1. Stan ___________________ Privatna kuća ________________________

2. Da li klijent podstanar, u stanu _________ ili privatnoj kući? __________
3. Površina stana u kv. metrima ___________________________________
4. Da li je stan: a) jednosoban b) dvosoban c) trosoban d) drugo _ ______
5. Postoji li lift u zgradi ___________ u kući_ ________________________
6. Koliko spratova ima zgrada ______________ kuća? _________________
7. Na kom spratu živi klijent, u zgradi ____________ u kući_____________
8. Ako klijent živi u kući da li koristi sve spratove kuće? ________________
9. Da li klijent ima podrumsku prostoriju? _ _________________________
10. Ako ima podrumske prostorije da li ih koristi i kako? _______________
____________________________________________________________
ULAZ U ZGRADU ILI KUĆU
Lokacija: Naprijed Pozadi Sa strane ( Zaokruži jedno)
1. Može li klijent doći do izlaza? ___________________________________
Stepenište:
2. Da li se klijent snalazi van stepeništa? _ ___________________________
PRILOZI 197
3. Širina stepeništa _____________________________________________

4. Broj stepenika _________________ Visina stepenika ________________
5. Postoji li ograda kad se penjete? ________ Desno _______ Lijevo ______
S obje strane _ _____________________
6. Postoji li rampa za kolica pacijenta? ______________________________
Vrata:
7. Može li klijent da: a) otključa b) otvori c) zatvori d) zaključa vrata?
(Zaokruži šta može)
8. Ako postoji prag, navedi visinu _____________ i materijal _____________
9. Širina vrata __________________________________________________
10. Može li klijent ući ______________________________ izaći kroz vrata?
Ulazni hol/haustor:
11. Širina hola ------------------------------
12. Da li neki objekti ometaju prolaz? -
PRILAZ STANU ILI PROSTORU ZA ŽIVOT

(Izbaciti ako nije primjenjivo)
Predsoblje:
1. Širina ___________________ Prepreke _ _________________________
Stepenice:
2. Da li se klijent snalazi? ________________________________________
3. Širina stepeništa ________________ Broj stepenica _________________
Visina stepenica _ ____________________________________________
4. Postoji li ograda kada se penjete? ___________ Desno _______________
Lijevo _____________S obje strane ______________________________
5. Postoji li rampa? _____________________________________________
Vrata:
6. Može li klijent da: a) otključa b) otvori c) zatvori d) zaključa vrata?
(Zaokruži šta može)
7. Ako postoji prag, navedi visinu _____________ i materijal _ __________
8. Širina vrata _________________________________________________
9. Može li klijent ući ______________________________ izaći kroz vrata?
Lift:
10. Da li postoji lift? ____________________________________________
11. Da li se spušta naglo s vratima? _ _______________________________
12. Širina vrata ________________________________________________
13. Visina kontrolne dugmadi _ ___________________________________
14. Može li klijent da koristi lift sam? _______________________________
UNUTRAŠNJOST STANA
1. Zapišite širinu predsoblja i ulaznih vrata __________________________

2. Zapišite prisustvo pragova i visinu _______________________________
3. Zapišite da li klijent mora da se penje stepenicama da bi došao u sobu
____________________________________________________________
4. Može li klijent da se kreće iz jednog kraja kuće u drugi?
Predsoblje _________________ Spavaća soba ______________________
Kupatilo __________________ Kuhinja __________________________
Dnevna soba _______________ Drugo ___________________________
5. Može li klijent da se kreće sigurno?

Nezategnuti (neučvrćeni) tepisi _ ________________________________
Električne žice____________ Neispravni podovi ___________________
Visoko uglačani podovi _______ Namještaj oštrih ivica _ _____________
6. Primjetite prostor koji je posebno opasan za pacijenta ________________
Slavine sa vrućom vodom _______________ Radijatori ______________
SPAVAĆA SOBA
1. Da li su prekidači za svjetlo pristupačni? __________________________

2. Može li klijent otvarati i zatvarati prozore? _________________________
Krevet:
1. Visina _______________ Širina _ _______________________________
2. Da li je slobodan prilaz krevetu s obje strane? ______________________
3. Ima li krevet dasku za uzglavlje ______ i dasku za oslonac stopala? _ ____
4. Da li je krevet na točkovima? ___________________________________
5. Da li je stabilan? _____________________________________________
6. Može li klijent da obavi transfer iz kolica u krevet? _ _________________
I iz kreveta u kolica? _ _________________
PRILOZI 199
7. Da li je noćni stočić dostupan klijentu iz kreveta? ___________________

8. Da li je telefon na stočiću? _ ____________________________________
Odjeća:
9. Da li je klijentova odjeća u spavaćoj sobi? _ ________________________
10. Može li klijent da dohvati odjeću s toaletnog stola _____ ormara ______
ili nekog drugog mjesta? _________________
KUPATILO
1. Da li klijent koristi ortopedska kolica _____ hodalicu ______ u kupatilu?

2. Da li ortopedska kolica ____________ hodalica ____________________
odgovaraju kupatilu? _________________________________________
3. Da li je dostupan prekidač za svjetlo? _____________________________
4. Može li klijent da otvori i zatvori prozor? __________________________
5. Od kog materijala su napravljeni zidovi kuptila? ____________________
6. Ako su keramičke pločice, do koje dužine su postavljene od poda sa
strana toaleta? _______________________________________________
7. Zaokružite postojeće elemente u kupatilu: a) kada b) tuš c) tuš kabina
d) lavabo e) ogledalo f) ogledalo s ormarićem g) VC šolja
h) veš mašina i) korpa za veš j) drugo _ _______________________
8. Koliko u visinu su postavljene od ivice kade? _______________________
9. Da li klijent koristi toalet? ______________________________________
10. Da li klijent može da se prebaci samostalno na toalet i s toaleta? _______
____________________________________________________________
11. Koja je visina VC školjke od poda? ______________________________
12. Postoje li rukohvati ili čvrsta podrška uz toalet? ___________________
13. Ima li prostora za hvatanje rukohvata? ___________________________
14. Može li klijent da koristi lavabo? _ ______________________________
15. Kolika je visina lavaboa? ______________________________________
16. Da li klijent može samostalno da priđe i okrene se od lavaboa? ________
17. Postoji li slobodan prostor ispod lavaboa? ________________________
18. Da li klijent može da dohvati potrebne stvari? _____________________
Ogledalo ? _______________ električni priključak? ________________
Kupanje:
19. Da li klijent koristi kadu? ______ tuš? _____ kupanje sunđerom? _ ____
20. Ako koristi kadu, može li da se prebaci bez pomoći? ________________
21. Postoje li rukohvati ili čvrsti oslonac pored kade? _ _________________

22. Da li je neophodna oprema? (garnitura za kadu, ručni sprej za pričvršći-
vanje, ograda za kadu, traka za klizanje/kočenje, ograda za pridržavanje,
drugo) ___________________ Navesti šta od toga koristi klijent_______
__________________________________________________________
23. Da li klijent može da se snađe s ventilom i zapušačem za odvod? _ _____
24. Visina kade od poda do ivice? _ ________________________________
25. Da li je kada uzidana _____________ ili je na nožicama? ____________
26. Širina kade iznutra __________________________________________
27. Ako koristi odvojenu pregradu za tuš, može li klijent da se prebaci
samostalno i zavrne ventil? ____________________________________
28. Ako klijent koristi kadu sa sunđerom, ili neki drugi način, opišite metod:
____________________________________________________________
DNEVNA SOBA
1. Dostupnost prekidača za svjetlo? ________________________________

2. Može li klijent da otvori i zatvori prozor? __________________________
3. Može li se namještaj prerasporijediti da omogući kretanje ortopedskih
kolica? _______________________________________________________
4. Može li klijent da se prebaci s kolica na čvrstu stolicu i obrnuto? _ ______
Visina stolice ________________________________________________
5. Može li klijent da se prebaci s kolica na sofu i obrnuto? _______________
Visina sofe ____________Sa sofe i nazad? _________________________
6. Može li klijent da se snađe s televizorom i radiom? __________________
TRPEZARIJA
1. Dostupnost prekidača za svjetlo? ________________________________

2. Može li klijent da koristi sto? _ __________________________________
Visina stola _________________________________________________
KUHINJA
1. Koja je visina stola? ___________________________________________

2. Da li se ortopedska kolica uklapaju u sto? _ ________________________
PRILOZI 201
3. Može li klijent da otvori frižider i uzme hranu? _____________________

4. Može li klijent da otvori zamrzivač i uzme hranu? ___________________
Sudoper/Lavabo
5. Može li klijent da sjedi za lavaboom? _____________________________
6. Može li klijent da dohvati slavinu? _______ Da je otvori i zatvori? ______
7. Može li klijent da dohvati dno lavaboa/sudopera? ___________________
Police i ormari
8. Može li klijent da ih otvori i zatvori? _ ____________________________
9. Može li klijent da dohvati sudove, lonce, escajg i hranu?
____________________________________________________________
Komentari:
____________________________________________________________
____________________________________________________________
____________________________________________________________
Transport:
10. Može li klijent da nosi namirnice s jednog kraja kuhinje u drugi? ______
Štednjak:
11. Može li klijent da dohvati i koristi kontrolne prekidače? _____________
12. Upaliti upravljač pećnice/rerne? ________________________________
13. Upravljati vratima pećnice? _ __________________________________
14. Stavljati hranu u rernu i vaditi je? _______________________________
15. Rukovati poklopcem roštilja/pekača? ____________________________
16. Stavljati hranu u roštilj i vaditi je? _______________________________
Drugi aparati:
17. Da li klijent može da ih dohvati i uključi? _ _______________________
18. Može li klijent da koristi izlazne otvore? _________________________
Preostali prostor:
19. Ima li dovoljno za ostavu i radni prostor? _ _______________________
Prikazati u vidu dijagrama ili šeme (uključiti štednjak, frižider, sudoper, sto,
ostavu i radni prostor, drugo ako postoji)
PERIONICA / PRANJE RUBLJA
1. Ako klijent nema opremu kako će se snaći s rubljem?

____________________________________________________________
2. Mjesto opreme u kući ili stanu i opis postojeće opreme:
____________________________________________________________
____________________________________________________________
3. Može li klijent da dođe do prostora za pranje rublja? _________________
4. Može li klijent koristiti mašinu za pranje veša? ____ za sušenje veša _____
Napuniti i isprazniti?________Upravljati vratima i prekidačima? _______
5. Može li klijent koristiti lavabo? ____________ Visina lavaboa? _ _______
Sposoban da dohvati i okrene ventile? ________________ Prostor ispod
lavaboa? _ __________________________________________________
6. Sposoban da dohvati potrebne artikle? ____________________________
7. Da li je korpa za veš dostupna? __________________________________
8. Može li klijent da okači veš na konopac? _ _________________________
Daska za peglanje:
9. Mjesto: Da ji se ostavlja rasklopljena? _____________________________
10. Ako nije rasklopljena, može li klijent da je postavi i spusti? ___________
11. Može li klijent da dohvati izlazni otvor (outlet)? _ __________________
ČIŠĆENJE
1. Može li klijent da izvadi: a) krpu za pranje poda b)metlu c) usisivač

d) kantu iz ostave?
PRILOZI 203
2. Može li klijent da koristi opremu: a)krpu za pranje poda b) metlu

c)usisivač d) drugo? _________________________________________
HITNI SLUČAJEVI
1. Mjesto telefona u kući? ________________________________________

2. Može li klijent koristiti požarni izlaz ili stražnja vrata u žurbi ako je sam?
3. Da li klijent ima brojeve telefona: a) susjeda b) policije

c) vatrogasaca d) ljekara? ____________________________________
DRUGO
1. Može li klijent biti odgovoran za brigu o djetetu? _ __________________

2. Ako može, navedite broj djece ___________ i dob: __________________
3. Da li klijent može sam da ide u kupovinu? _________________________
4. Da li je klijentu na raspolaganju član porodice ili prijatelj? _ ___________
5. Da li je klijentu dostupna služba za dostavu? _______________________
6. Da li obitelj ima auto? _________________________________________
7. Ko vozi auto? _ ______________________________________________
8. Da li je član porodice ili prijatelj spreman da pomogne u brizi o travnja-
ku, da promjeni sijalicu itd.? ______________________________________
9. Da li imate nešto da dodate, a što smo zaboravili da pitamo? _ _________
____________________________________________________________
Prevela i prilagodila: Mr. sci. dr. Emira Švraka
(From Cotler, SR, and DeGraff, AH: Architectural Accessibility for the Disabled of College
Campuses. New York State University Construction Fund, Albany, New York, 1976)
Chapter 13, Environmental Assessment, Thomas J. Schmitz

Physical Rehabilitation – Assessment and Treatment, Second Edition,
1988 by F. A. Davis Company
Susan B. O’Sullivan, Assistant Professor, Department of Physical Therapy, University of

Lowel, College of Health Professions, Lowel, Massachusetts
Thomas J. Schmitz, Assistant Professor, Program in Physical Therapy, Columbia University,
College of Physicians and Surgeons, New York, New York
Samir Hrvat – VII razred
PRILOZI 205
Prilog broj 6
Educational program for family with children who

attend Center ”Vladimir Nazor” and elementary
schools of Canton Sarajevo
Center ”Vladimir Nazor” attend children and adolescents with intellec-
tual disabilities, and certain number of children with cerebral palsy, Down
sy, epilepsy, Rett sy, autism, and they are persons with multiple disabilities.
The aims of ”V. Nazor’s” Resource center are manifold and realize with many
projects. Resource center project ”Educational program for family members
with children who attend Center ”Vladimir Nazor” and elementary schools
of Canton Sarajevo” consists of 4 educational parts: professional, multimedia
lectures, workshops, home visits and Open door day.
The main aim of this research project is education and help to family
members in understanding of develop changes and coping of learning disa-
bilities of their preschool and school age children. The other aims: to impro-
ve family relationships and to support inclusive model of education. Materi-
al and methods: Project lasted 3,5 months, from 15.02.2006. to 30.05.2006.
in Center ”Vladimir Nazor”. The research was conducted with evidence of
participants with appointed profession, family member and institution and
evaluation sheet.
Discussion: Multidisciplinar approach: all lectures and workshops
were led by 38 professionals of different professions. 12 lectures were led by
16 lecturers, four lectures were led by 2 lectures. 13 workshops were led by
24 professionals: for each of 7 workshops 2 professionals and for each of 2
workshops 3 professionals.
Results: Lectures attended 281 participants and in work of workshops
took part 227 participants. Conclusions: Research included 508 participants:
263 (51,77 %) family members, 143 (28,15 %) teachers and pedagogues, 52
(10,24 %) pupils and students, and 50 (9,84 %) people from NGO. Resource
center of Center ”V. Nazor” first organized continuous, several months edu-
cation of teachers and family members of children with learning disabilities
and with that proved the importance of it’s existence and work (Švraka E. and
Klinić B. 2006) .
Prilog broj 7
Summary of the Study

The term ”cerebral palsy” is generally used as ”an umbrella” term co-
vering a group of non-progressive, but often changable, motor impairment
syndromes secondary to lesions or anomalies of the brain arising in the early
stages of development (Nordmark E. and al. 2001).
From a psychodynamic perspective puberty and the adolescence are
two terms close in meaning but not the same. Therefore the puberty descri-
bes the physical or physiological changes, while adolescence describes psyc-
hosocial changes of young person (Daneš V. 2003).
The shortage of some important things poses the major problem for
Bosnia and Herzegovina. It is lacking in things like:
• Register of the illnesses in early childhood and Register of the cere-
bral palsy
• Continuous prevention of disabilities
• Adequate and permanent multidisciplinary support of the commu-
nity at all levels of education for the children and adolescents with
cerebral palsy
• Adequate programs for the selection of professions and employment,
as well as accompanied legislation
• Union of the associations of citizens with cerebral palsy at the level
of Federation of Bosnia and Herzegovina, and Bosnia and Herzego-
vina.
On the other hand, high costs of habilitation and education programs
for the children and adolescents with cerebral palsy should be covered.
There is a large number of health and educational institutions in the
Canton of Sarajevo which are working on habilitation, rehabilitation and edu-
cation of children and adolescents with disabilities, but there isn’t a unique
database about the people with disabilities, as well as with the cerebral palsy.
Lack of unique database indicates poor network among these institutions
and Associations in the Canton of Sarajevo.
According to the period of influence, causes of cerebral palsy can be
divided to prenatal, perinatal and postnatal. Prenatal period is defined as the
period from conception to beginning of the delivery, perinatal period as a
PRILOZI 207
period from the beginning of the delivery to the 28th day of age, and postna-
tal period from 29th day of age to the age of two. (Beckung E. 2002).
Learning difficulties are often related to the intellectual disablement,
attention and conduct disorders, sensor and emotional problems. Besides,
rapid fatigue and increased irritability, organic difficulties in writing and re-
ading together with motoric limitations and speech difficulties are causes
of learning difficulties. And two even more important causes are following
demanding school curriculum and adaptation to the school environment.
(A. Savić, D. Radivojević. 1997).
Study of the influence of prenatal etiological factors on learning diffi-
culties of children and adolescents with the cerebral palsy in the Canton of
Sarajevo is cohort, epidemiologicaly based, and retrospectively prospective.
In this study a structural interview for the parents of children and adoles-
cents with cerebral palsy was used.
The sample consisted of 80 respondents; children and adolescents with
cerebral palsy in the Canton of Sarajevo, aged between 6 and 20. The mean age
was 13,94 years; there were 47 males (59,75 %) and 33 females (41,25 %).
In the group of 30 respondents whose mothers had some disorders
during the pregnancy, 29 (96,7 %) have multiple disablements, and 1 (3,3 %)
of them doesn’t. In the group of 50 respondents whose mothers did not have
any illness during pregnancy, 46 (92 %) have multiple disablements, and 4
(8 %) of them don’t. There is a significant difference between the groups,
X2=26,325 p<0,05.
In the group with the illnesses during pregnancy, 3 mothers (3,75 %)
are in the risk age group 35-40, while 3 mothers (3,75 %) are above 40. In the
group without illnesses during pregnancy, 6 mothers (7,5 %) are 35-40 years
old, while there are no mothers older than 40. There is a significant difference
between the groups, X2=42,865 p<0,05.
Risk ratio indicates larger problems in the group whose mothers had
illnesses during the pregnancy: independent walking, use of wheelchair, in-
tellectual abilities, epilepsy, and problems with sight, strabismus, as well as pro-
blems with speech, communication and pre-school education. Children from
this group also 1,3 times more often stay at home and do not go to school.
The aims of the study are achieved. The prenatal etiological factors of
cerebral palsy of children and adolescents aged from 6 to 20 years in the
Canton of Sarajevo are identified. Learning difficulties (intellectual, motoric
and sensor) are determined among children with the cerebral palsy, aged
from 6-20 years in the Canton of Sarajevo. The relationship between prenatal
etiological factors of cerebral palsy and learning difficulties of children and

adolescents with cerebral palsy is determined.
The null hypothesis has been rejected and working has been accepted,
according to which there is a certain influence of the prenatal etiological
factors on the learning difficulties among children and adolescents with the
cerebral palsy.
Importance of this study is reflected in the fact that this is the first time
in Bosnia and Herzegovina that the influence of the prenatal etiological fac-
tors on learning difficulties of the children and adolescents with the cerebral
palsy has been determined with use of a scientific method.
It is necessary to implement contemporary principles in the manage-
ment of the cerebral palsy in order to make improvements at all levels of
health care, and not only the cure seeking treatment.
Preventions should be primary, secondary, and tertiary, with the gui-
delines given in this study.
PRILOZI 209
Prilog br. 8
Foreword to the new, second edition
The first edition of the monograph ”Another side of life” was published
in 2005.The first printing of the book was 500 copies. They were partly dona-
ted and partly sold in six months due to great interest of professionals who
work with the children and adolescents with learning difficulties, associa-
tions of persons with disabilities and the parents of children with learninig
difficulties and also due to a lack of similar professional literature.
The new, enlarged edition has seven chapters. The seventh chapter:
”Work experiences” consists of seven titles, five of which are new. They are:
”The history of physical therapy for cerebral palsy”,
”Application of Frenkel’s exercises in treatment of multiple disorders”,
”Occupational therapy of children with spastic cerebral palsy”,
”Musical therapy” and
”Peto method – Guided learning”
Each of six chapters of the first edition of the book has been enriched
by the up to date ideas for rehabilitation of children and adolescents with
learning difficulties. Topical title ”Employment of the disabled” is a supple-
ment to the first chapter. The second enlarged chapter has also been supple-
mented by a new unit: ”Educational program for the family members of chil-
dren from the Center ”Vladimir Nazor” and also for elementary schools in
the Canton of Sarajevo”. In the third chapter, comprehension of complexity
of cerebral palsy has been enlarged by new titles: ”Cerebral palsy as chronic
childhood illness.” The fourth chapter shows new researches in the field of
multiple pregnancy, war psychotrauma and smoking as well as prenatal etio-
logical factors of cerebral palsy. The fifth chapter has aslo been updated, par-
ticularly its part ”Child and epilepsy” which was analyzed on the principle of
occupational therapy.
Supplements which can help young colleagues with new researches
have been added to the monograph. Index of terms and translations into En-
glish of foreword, introduction and acknowledgments have also been added
to the second edition. Professional literature has been enriched with forty
new references, especially our neighboring authors.
”Another side of life – learning difficulties of children with cerebral

palsy” was written in easy to understand style. On one hundred new pages
reader can find recent answers to questions about development and work
with children with learning difficulties.
This book is intended for parents, teachers, students and professionals
of multidisciplinary re/habilitational-educatonal team, whose center is the
child with learning difficulties and their family. I am grateful to everyone for
their suggestions by which they highlighted the need for more participation
of researchers in finding practical methods of help in direct work with colle-
agues in kindergartens, schools, centers for daily activities and institutions.
Sarajevo, January, 2007
Mr.sci.dr Emira Švraka
PRILOZI 211
Prilog br. 9
Foreword to the first edition
The United Nations convention on the rights of the child from No-
vember 20, 1989 indicated bright future for many children from all over the
world. Fifty four members of this convention took care of the fact that chil-
dren need a special protection and care because of their physical and mental
immaturity, including adequate law protection both before and after their
birth.
Article 28 of the United Nations convention on the rights of the child:
1. Signatory countries approve the right of the child on education and
in order to realize this right gradually and on the basis of equal op-
portunities, they will:
b) Encourage different forms of secondary education, including gene-
ral and vocational education, make them available and accessible
to each child and also take adequate measures like initiation of free
education and offering of financial help if it is needed.
I think that it would be the best if Đanela, the best student in her gene-
ration says something in this foreword about her future. She is the girl with
cerebral palsy and severe motor disability because of which she uses wheelc-
hair. Instead of attending secondary school she stays at home.
”I sit at home thinking about beautiful moments which I spent in the
Centar ”Vladimir Nazor”. Although those were war and postwar years of my
education, I cherish the memory of those days. First of all I remember my
dear teacher Mrs Olga Radić, who taught me to write and read and then all
other teachers by who I was being trained to live on my own.
Mrs Faketa Buševac is a teacher who treated me like a mother and a
true friend. And above all, she is a good therapist. Two of us still have a good
relationship. Her kindness and generosity are examples to us all, although
her love can not be expressed by words.
I finished my education in the Center ”Vladimir Nazor” as the best
student of my generation in 2001. It was one of the best moments in my life.
Since I suffer from cerebral palsy I appeared before medical board and
I’ve been referred to further secondary education and training for vocational
qualifications. So I took a tailoring course. Due to my illness I wasn’t able to
continue that course and after second year of training I didn’t get my final
school report so under the circumstances I withdrew from school.
Neither the school nor the community supported me at that time but
I would be glad if other children with similar difficulties continue and finish
their education successfully.
I hope that new course ”Operater for entering data into computer” will
help future generations to continue their education.”
Đanela,
ex student, Repovac
PRILOZI 213
Prilog br. 10
Introduction to the first edition
It is estimated that there are 15 mil people around the world with cere-
bral palsy and it is high time for experts, parents and those ill with cerebral
palsy to have a talk about the special problems and needs of those ill with
celebral palsy.
The number of millions with cerebral palsy is one of the reasons which
made me write this book and dedicate my professional work to better condi-
tions of life and health of this population, especially children.
As a parent I participated in the initiation of inclusive lessons in Sara-
jevo. For three years my son was in primary school for regular education in
which there were a few children with different forms of learning difficulties.
All of us contributed to the common good. Nevertheless, based on develo-
pments so far I think that both the teacher and her class needed assistent for
everyday help for working with a child with diminisehd intellectual abilities
and with very short attention span. I was worried for those children and for
their social acceptance later in classes with more than ten subjects and tea-
chers. I believe that my say and experience will help them too.
Bosnia and Herzegovina wants to improve living standards by nume-
rous reforms. It also wants to speed up the process of joining developed Eu-
ropean countries by coordination of the standards which have been applica-
ble in European Union member states. It won’t be possible to achieve these
goals without ensuring more humane relationship to those with disabilities
and without developing of services which could ensure participation of these
people in the activities of Bosnian-Herzegovinian society.
According to incomplete data of office for social and children’s protec-
tion of federal ministry of social politics, concerning displaced persons and
refugees, it was regisered that in the region of Federal Bosnia and Herzego-
vina there were (on 30/06/1997) 4079 grown ups with developmental handi-
caps, 1699 persons with combined handicaps, 1778 handicaped children and
702 children with combined handicaps.
The Ministry of work, social politics, displaced persons and refugees
of Canton of Sarajevo on the basis of the law of social protection, protecton
of civil war victims and protection of families with children (Oficial paper of
Canton of Sarajevo: ”Službene novine Kantona Sarajevo”, No 16/02 and 8/03)

helps financially within the framework of its abilities and watches the work
of handicaped persons associations of Canton of Sarajevo.
Study ”Influence of prenatal etiology factors on learning difficulties of
children and adolescents with children cerebral palsy” by a scientific method
identified the relationship between prenatal etiology factors and learning di-
fficulties of children and adolescents with cerebral palsy. The study covers
school age population, what is, in the time of inclusion of disabled persons
to all segments of social life, of special importance for integration in democ-
tratic European development.
Research results of influence of prenatal etiology factors to learning
difficulties of children and adolescents with cerebral palsy, can support:
• Initiation of Project of starting the Register of cerebral palsy on all
levels (canton, federal and state level) as neccessary factor of con-
temporary exchange of data for the purpose of further studies and
binding it with European Register.
• Introducing common continuous preventive measures on the prin-
ciple of multidisciplinary approach, for the purpose of mother and
child's protection.
• Realizing the rights of the children and adolescents with learning
difficulties on all levels of political and legislative power.
• Further work of those with cerebral palsy association of Canton of
Sarajevo and establishing the first alliance of those ill with cerebral
palsy in Bosnia and Herzegovina.
• Realizing UNICEF conceipt of inclusive lessons, i.e. integration of
children with learning difficulties into common kindergartens, ele-
mentary and high schools with regular curriculum as well as into
universities.
• Overcoming prejudice and realizing the program for vocational
guidance and employment.
• Education for teachers in schools with regular curriculum and pa-
rents of children without learning difficulties.
• Curriculum for children and adolescents with cerebral palsy and
combined handicaps in schools with adapted curriculum.
Within the framework of overcoming predjudece terminology is very
important. It still causes confusion and disagreement. Glynis Murphy (1992)
claims that people with pervasive learning difficulties, when asked, protest
against labeling. For instance, there is a statement of participants of the Con-
ference of selfrepresenting in the USA: " We hate the word retarded. It hurts
PRILOZI 215
to be called retarded. As soon as you are called retarded they treat you diffe-
rently. You are pushed to the bottom. Other people stop contacting you." In
Great Britain, an organization for disabled people, People First, points out
that they wouldn't like to be labeled at all, but if it is neccessary they prefer
to be called " those with learning difficulties". In Great Britain, one of these
terms: learning difficuties and learning disabilities is more often used by he-
alth, education and social authorities. In the USA the term "developmental
disabilities" has been accepted.
Welfare is connected with mothers and children's health and lives.
While mothers live and make progress, their children live and grow up. Their
life and progress enables society in which they live to live and advance.
Evaluation of abilities and success of progress of a child should be done
by experts who work with children directly, and are not only assessors. Di-
agnosis of developmental disabilities of children should indicate dynamics
synchronized with a child's development, emphasise existing abilities and
suggest hablitation-education programs, and it should less and less label the
child with a certain category and frustrate the whole family.
As a member of team: French World's Doctors Project: "Support to pa-
rents of children with special needs in Bosnia and Herzegovina", 2001-2002,
I was a parent trainer in workshops for parents in Cazin, Doboj, Hrasnica,
Goražde, Maglaj, Banovići, Fojinica, Široki Brijg, Prnjavor and Višegrad. Pa-
rental love and care was something what all of them had in common.
I can not forget the families which I met and the children who were
glad seeing us. Mothers' words that hope for their children's recovery will
never die, has never faded from my memory nor it will fade until there is the
least trace which will lead to cure. All of them became the part of my humane
story and my wish to help others.
Author
PRILOZI 217
Prilog br. 11
Acknowledgments
I want to give special thanks to the families of children and adolescents

with cerebral palsy, participants in the sudy: «Influence of prenatal factors
on learning difficulties for children and adolescents with cerebral palsy», in
Canton of Sarajevo and Ministry of education of Canton of Sarajevo which
by its subscription to one hundred copies of the book helped printing of
the first issue. So the distribution of one copy of the book for each school in
Canton of Sarajevo was enabled.
I owe a debt of gratitude to reviewers of my first edition: academician
prof. dr Slobodan Loga and prof. dr Vera Daneš, who is the head doctor of
Child’s phychiatric ward of the Psychiatric clinica of Clinical Center of Uni-
versity of Sarajevo.
I express gratitude to reviewers of the new, enlarged edition:
1. Prof. dr Slobodan Loga, academician who works as leader of po-
stgraduated study «Child and adolescents’ psychiatry and psycho-
logy» at University of Sarajevo in cooperation with University of
Umea in Sweden. I learned a lot from him and I am still learning.
2. Docent dr Aleksandra Mikov, who is the head doctor of child’s re-
habilitation ward of the Institute for health protection of children
and youth, in Novi Sad.
The first promotion of the book «Another Side of Life» was on July 01,
2005 in the Center of Vladimir Nazor in Sarajevo. Presence of great number
of respectful guests, experts and my colleagues as well as families of children
with learning difficulties made the promotion exceed my expectations and it
filled me with great happiness.
I express gratitude to promoters, acamdemician Prof. dr Slobodan
Loga, Prof. dr Lidija Pehar who works at Faculty of Philosophy in Sarajevo,
mr. sci Majudin Džudža who is the director of the Center ”Vladimir Nazor”
and the editor of the book dr. sci Redžo Čausević.
I give my thanks to Ms Mevlida Dautbegović, the principal of Medical
high school for nurses, Jezero in Sarajevo as well as to my counterparts, te-
achers in that school for organization of the second promotion of the book
held on August 22, 2005.
The third promotion of the book took place at Association of those ill
with cerebral palsy in Canton of Sarajevo on August 31, 2005 thanks to the
parents of children who are members of the Association and Mr Nevenko
Novotni, a law graduate and a chairperson of the Association, who is a persi-
stent crusader for the rights of this population.
Promoters of the fourth promotion of the book, Mrs Jasna Rabac,
M.Sc. Berima Hačam who is a psychologist and Dr Slavica Ćorluka who is
a neuropsychologist as well as colleagues and families of the children with
cerebral palsy made my staying in the Center of «Los rosales» in Mostar un-
forgettable. I am grateful to them for that.
There were also two more promotions in September. One of them held
in Bugojno on September 22 and the other in Goražde on September 29. The
Association of parents, citizens and friends for helping children and young
people with special needs called «Leptir» was an organizer in Bugojno with
its chairwoman Mrs Biserka Bozic. I give my thanks to the members of this
association and to promoters: M.Sc.dr Katica Nikolić who is neuropsychia-
trist and dr Emina Ridžal who is physiatrist.
Organizers in Goražde were the Association of citizens ill with cerebral
palsy and dystrophy of Bosnian Drina’s Canton with their chairwoman Ms
Mirsada Čulov together with the Ministry for social politics, health services
and refugees with their chairman and the minister Nazif Uruč. I am grateful
to them as well as to promoters, my counterparts, dr. Fehima Kovač, a neu-
ropsychiatrist and dr. Sabina Gušo, a physiatrist.
There was a seminar in Sarajevo on October 08, 2005 organized by
professors from Umea University, Sweden, Prof. dr Bruno Hagglof, Prof. dr
Bengt Lagerkvist and professor Lilijan Levin. Ten books were sent to Sweden
on this occasion. I am grateful to them for conveying their knowledge to
students of University of Sarajevo from all regions of Bosnia and Herzego-
vina on postgraduate course of «Children and adolescents’ psyhciatry and
psychology».
As a participant of the First Seminar of Medical Rehabilitation on We-
ill-Cornell Seminar in Salzburg, from November 20 to November 26, 2005,
I did a promotion of the book with the presentation of the particular case. It
was a great honor to exchange books with the founder of physical medicine
and rehabilitation in New York, Prof. dr Willibald Nagler.
The seventh promotion of the book was held in Jajce on December
03, 2005, on the International Day of Disabled People. I give my thanks for
organization and cordiality to the Association of parents of children with
learning difficulties «Naša djeca» (”Our children”), the head of Jajce munici-
PRILOZI 219
pality, dr Nisvet Hrnjić and the director of the Center for social work Jajce,
Mrs Indira Mehić-Čejvan. Thanks to that promotion, Katarina, a girl who
needed a wheelchair got it from donation made by a student Emir Ševo, from
Sarajevo.
The eighth promotion of the book and a lecture was organized in the
center for children and young people with development difficulties, «Duga»
(”Rainbow”) in Novi Travnik on January 28, 2006. I express my gratitude to
the head doctor of this center Mrs Malina Kvasina as well as to parents and
colleagues.
On March 31, 2006 at the invitation of physiatric team of the Associa-
tion of Physiatrists of Vojvodina, I gave a lecture and presented the book for
what I express my cordial gratitude to docent dr Aleksandra Mikov and Prof.
dr Kosta Savić. The meeting with Prof. dr Boris Nedvidek, dean of physical
medicine and rehabilitation was unforgettable.
What I will remember with love for ever is that my mother, Naima
accompanied me on these promotions. With my mother and Ms Azra Pejko-
vić, who is a senior physiotherapist, trips and promotions of the book throu-
ghout Bosnia and Herzegovina were unforgettable.
I give my special thanks for translations to an English teacher, Ramzija
Dolić.
There were not enough copies for all the invitations from other towns
which were recieved from counterparts, parents and the members of asso-
ciations. My experiences from the trips, the book, people who are eager for
professional support and a friendly conversation made me feel obliged to
write another expanded edition of the book. Today I have rid myself of that
duty and because of that I am very happy.
Your doctor, Emira

LITERATURA 221
Literatura
1. Alberman E. and Stanley F. Guidelines to the Epidemiological Approach. The Epidemi-
ology of the Cerebral Palsies (Stanley F. and Alberman E., edit.). Spastics International
Medical Publications. Oxford,172-183,1984.
2. Autti-Ramo I. Foetal alcohol syndrome – a multifaceted condition. Developmental Me-
dicine & Child Neurology 44. 141 – 144, 2002.
3. Ayers A. J. Dijete i senzorna integracija. NAKLADA SLAP. Jastrebarsko, 2002.
4. Baker T, Fox B. J. and Hasselbland V. Treating tobacco use and dependence. U.S. Depar-
tment of Health and Human Services. Public Health Service June 2000.
5. Bax M. i sar. European Cerebral Palsy Study, Developmental Medicine & Child Neuro-
logy. International Conference on Cerebral Palsy Quebec. Canada, Abstracts 2003.
6. Beckung E. Neuroimpairments, activity limitations, and participation restrictions in
children with cerebral palsy. The Queen Silvia Children’s Hospital. Goteborg Universi-
ty, Sweden, Developmental Medicine & Child Neurology, 44, 301 – 308, 2002.
7. Blickstein I. Cerebral palsy in multifoetal pregnancies. Department of Obstetrics and
Ginecology. Jerusalem, Israel. Developmental Medicine & Child Neurology. 44, 352-
355, 2002.
8. Borišev Lj. Mentalna retardacija. U: Savić K. I saradnici. Rehabilitacija u pedijatriji.
Novi Sad: Eliksir; 2000. str. 87-90.
9. Bošnjak-Mejaški V. Akademija za razvojnu rehabilitaciju, 30 godina. Hrvatski savez
udruga cerebralne i dječije paralize. Zagreb, 1998.
10. Bošnjak-Mejaški V. Dijagnostički pristup ranom otkrivanju neurorazvojnih odstupanja
u djece. IV sastanak Neuropedijatrijske sekcije. Sarajevo, 2002.
11. Brkić F. i Hatibović Ć. Djeca oštećena sluha. Zaštita razvojnog doba. Bosanska riječ.
Tuzla, 2004.
12. Brkić S., Skokić F. i Mladina N. Uticaj perinatalnih komplikacija na serumske vrijedno-
sti alfa 1-antitripsina u preterminske novorođenčadi. Medicinski arhiv, 60 (6): 347-350.
Sarajevo, 2006.
13. Brovedani P. i sar. Long-term effects of congenital focal lesions in hemiplegia: are the
children with hemiplegia more at risk of developing reading, writing and arithmetic
difficulties? Developmental Medicine & Child Neurology. European Academy of Chil-
hood Disability. Abstracts 2002.
14. Buljina A. i sar. Uloga faktora rizika u razvojnoj dijagnostici. Medicinski arhiv, 53 (3,
supl.2) 5 – 8, Sarajevo, 1999.
15. Buljina A. Hod i cerebralna paraliza. Knjiga sažetaka, 85 – 90. Prvi kongres ljekara za
fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Bosne i Hercegovine. Tuzla, 2000.
16. Buljina A. Cerebralna paraliza. U: Gavrankapetanović I. i saradnici. Osnovi dječije or-
topedije. Sarajevo: Svjetlost; 2001. str. 127.
17. Cans C. Cerebral palsy as an appropriate outcome. Developmental Medicine & Child
Neurology. International Conference on Cerebral Palsy Quebec. Canada, Abstracts
2003.
18. Carlisle J. F. i Johnson D. J. Assessment of School-Age Children. U: Larry B. Silver. The Asse-
ssment of Learning Disabilities. Preschool Through Adulthood. Austin, Texas, 1989.
19. Carlsson M. i sar. Clinical and aetiological aspects of epilepsy in children with cerebral
palsy. Developmental Medicine & Child Neurology, 45: 371-376, 2003.
20. Cerić S. Adolescentna grupa, Adolescentna kriza, Praktikum za kreativniji i zajednički
rad učenika i nastavnika. MDD – Multidisciplinarno društvo za unapređenje mental-
nog i socijalnog zdravlja. Sarajevo, 2002.
21. Chusid J. Korelativna neuroanatomija i funkciona neurologija. 16 izdanje, 1979.
22. Colver A. F. i sar. Increasing rates of cerebral palsy across the severity spectrum in nor-
th-east England 1964 – 1993. Arch Dis Child Fetal Neonatal Ed 2000.
23. Čaušević R. Trauma i škola. Dom štanpe. Zenica, 2003.
24. Ćordić A. i sar. Defektološki leksikon. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. Beo-
grad, 1999.
25. Čuturić N. Psihomotorički razvoj djeteta u prve dvije godine života. Naklada Slap. 2001.
26. Dacković P. i Gužević N. Primena reedukacije psihomotorike u muzičko didaktičkim
igrama. U: Zbornik rezimea. Dani defektologa Srbije. Vrnjačka Banja, 2007.
27. Dali C. i sar. Threshold electrical stimulation (TES) in ambulant children with CP: a
randomized double-blind placebo-controlled clinical trial. Developmental Medicine &
Child Neurology 44: 364-369, 2002.
28. Daneš V. Dječija i adolescentna psihijatrija u Bosni i Hercegovini, Mentalno zdravlje u
zajednici, Sarajevo, april 2002.
29. Daneš V. Dijete, vanjski svijet i psihički poremećaji. Psihopatološka interakcija ličnosti
u razvoju sa njenim vanjskim okruženjem. Zenica, januar 2003.
30. Delalić A. i sar. Socioekonomski uslovi porodice i njen odnos prema djeci sa cerebral-
nom paralizom. Knjiga sažetaka, 95 – 95. Prvi kongres ljekara za fizikalnu medicinu i
rehabilitaciju Bosne i Hercegovine. Tuzla, 2000.
31. Dimitrijević N. Posebne potrebe dece sa epilepsijom. Zbornik radova i sažetaka. Među-
narodna konferencija. Multidisciplinarni pristupi u specijalnoj edukaciji i rehabilitaciji.
Beograd, 2006.
32. Dizdarević Z. Antenatalna zaštita i perinatalni mortalitet u općini Bužim, 1993-1997.
godine. Medicnski spektar. Časopis ljekara Bosanske krajine, 161-165. Bihać, 1999.
33. Djeca prije svega. Konvencija o pravima djeteta. UNICEF, 1990.
34. Društvo ujedinjenih građanskih akcija ”DUGA”. Vodič kroz inkluziju u obrazovanju.
Sarajevo, 2006.
35. Džanić Dž. i sar. Kongenitalne malformacije centralnog nervnog sistema na području
Unsko-Sanskog Kantona. Medicinski spektar. Časopis ljekara Bosanske krajine, godina
I, broj 1/2, 83-90, 1999.
36. Erceg – Đuračić J. Dete sa epilepsijom. Save the Children, 1998.
37. Fanconi G. i Wallgren A. Udžbenik pedijatrije. Medicinska knjiga, Beograd – Zagreb, 1976.
38. Finnie N. Postupak s cerebralno paraliziranim djetetom kod kuće. Savez društva defek-
tologa Jugoslavije. Beograd, 1974.
39. Gavrankapetanović I. i sar. Osnovi dječije ortopedije. Sarajevo, 2001.
LITERATURA 223
40. Gavrankapetanović I. Muskuloskeletni aspekti cerebralne paralize. III ljetnja pedijatrij-

ska škola. Sarajevo, juni 2003.
41. Gavranović M., Zubčević S. Živjeti sa epilepsijma i frasom. Visoka zdravstvena škola
Univerziteta u Sarajevu, 2000.
42. Golubović S. i sar. Smetnje i poremećaji kod dece ometene u razvoju. Defektološki fa-
kultet. Beograd, 2005.
43. Greenberg R. i sar. Medical epidemiology, a LANGE medical book, 1993.
44. Gupta R. i Appleton R. Cerebral palsy: not always what it seems. Arch Dis Child, 85:
356-360, 2001.
45. Hadžagić F. i sar. Porođajna asfiksija kao uzrok cerebralne paralize. Medicinski arhiv; 54
(5 – 6): 299 – 301, Sarajevo, 2000.
46. Hadžibegić A. Socijalna zaštita mentalno hendikepiranih u FBiH – Strategija budućeg
razvoja. Zajednica, mart 1998.
47. Hajipanayis A. i sar. Epilepsy in patients with cerebral palsy. Developmental Medicine
& Child Neurology, 39 (10): 659-63, 1997.
48. Heljić S. i Ćemerlić-Zečević E. Primjena ultrazvuka u otkrivanju patoloških intrakrani-
jalnih procesa u novorođenačkoj dobi. Medicinski žurnal. 2 (1): 19 – 26, 1996.
49. Hilton D. Savetovanje roditelja hronično obolele ili dece ometene u razvoju. Institut za
mentalno zdravlje. Beograd, 1995.
50. Houlihan CM. Intensity, perception, and descriptive characteristics of chronik pain in
children with cerebral palsy. Developmental Medicine & Child Neurology. The Ameri-
can Academy for Cerebral Palsy & Developmental Medicine. Abstracts 2003, Supple-
ment No.96, Vol.45, Free Papers – Session I, 2003.
51. Hrvatski savez udruga cerebralne i dječije paralize. Upitnik za Registar osoba sa cere-
bralnom paralizom. Available at: www.hsucdp.hr .
52. Hutton J.L. Effects of cognitive, motor, and sensory disabilities on survival in cerebral
palsy. Available at: www.archdischild.com .
53. Hwang. Ph. & Nilsson B. Razvojna psihologija. Od fetusa do odraslog. Filozofski fakul-
tet Univerziteta u Sarajevu, maj 2000.
54. Ibralić F. Rano otkrivanje mentalne retardacije, magistarski rad, Tuzla, 1998.
55. Ilić-Stošović D. i Nikolić S. Motivacija za školsko učenje i školsko postignuće učenika s cere-
bralnom paralizom. U: Zbornik rezimea. Dani defektologa Srbije. Vrnjačka Banja, 2007.
56. Jacobsson B. i Hagberg G. Antenatal risk factors for cerebral palsy. Best Pract Clinic
Obstetric Gynaecol, 18 (3), 425-36, 2004.
57. Jajić I. i sar. Fizikalna medicina i opća rehabilitacija. Medicinska naklada. Zagreb, 2000
58. Jahnsen R. Fatigue in adults with cerebral palsy in Norway compared with the general
population. Department of child neurology. University of Oslo. Developmental Medi-
cine & Child Neurology, 45, 296-303, 2003.
59. Johnson A. Prevalence and characteristics of children with cerebral palsy in Europe.
Surveillance of Cerebral Palsy in Europe. National Perinatal Epidemiology Unit. Insti-
tute of Health Sciences. Oxford. Developmental Medicine & Child Neurology, 44, 633
– 640, 2002.
60. Jović S. Kineziterapija kod povreda i oboljenja centralnog nervnog sistema. Beograd;
SANBA; 1994. 21 str.
61. Kalaš Dž. i Mavrak M. Medicinska psihologija i pedagogija. Federacija Bosne i Herce-
govine. Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta i Grafičko-izdavačka kuća
”Oko” d.d. Sarajevo, 1997.
62. Kaličanin P. Psihijatrija. Velarta. Beograd, 2001.
63. Kalinka J, Hanke W, Sobala W. Impact of prenatal tobacco smoke exposure as measured
by midgestation serum cotinine levels on fetal biometry and ?????????? flow velocity
waveforms Am J. Perinatol. January 2005.
64. Kaljača S. Strategija unapređenja procesa zapošljavanja osoba ometenih u mentalnom
razvoju. U: Zbornik rezimea. Dani defektologa Srbije. Vrnjačka Banja, 2007.
65. Kamenov E. Intelektualno vaspitanje kroz igru. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva,
Beograd, 1997.
66. Kantardžić Dž. Klinička neurologija. IP ”Svjetlost”. Sarajevo, 2000.
67. Kapetanović H. i Pecar Dž. Vodič u rehabilitaciju. Sarajevo: ”Svjetlost”; 2005.
68. Kennes J. i sar. Health status of school – aged children with cerebral palsy: information
from a population – based sample. Developmental Medicine & Child Neurology 44,
240 – 247, 2002.
69. Kocijan Hercigonja D. Hiperaktivno dijete. Naklada Slap. Jastrebarsko, 1997.
70. Kocijan Hercigonja D. Mentalna retardacija. Naklada Slap. Jastrebarsko, 1998.
71. Kong E. a history of physiotherapy in cerebral palsy. Ljubljana: Cankarjev dom, 2006.
72. Kovačić M. Metodičke upute za rad s tjelesno-invalidnom i kronično bolesnom djecom.
Djeca s teškoćama u razvoju u programima društvene brige o djeci predškolskog uzra-
sta. Savez društva defektologa Hrvatske. Zagreb, 1985.
73. Kulak W., Sobaniec W. Risck factors and prognosis of epilepsy in children with cerebral
palsy in north-eastern Poland. Brain Development 25 (7): 499-506, 2003.
74. Loga S. Klinička psihijatrija. Medicinski fakulteti Sarajevo i Tuzla, 1999.
75. Mackay J. Amos A. Women and tobacco. World Health Organization. Hong Kong. Res-
pirology. Jun 2003.
76. Madridska deklaracija. Informativni centar za osobe sa invaliditetom ”Lotos”. Tuzla,
2003.
77. Mahmutović H. Višeplodna trudnoća i porođaj u Kantonalnoj bolnici ”dr Irfan Ljubi-
jankić u priodu 1994-1998. Medicinski žurnal. Travnik, godina 1, broj 1, 89-97, 2002.
78. McDermot S. i sar. Consultation in paediatric rehabilitation for behaviour problems in
youg children with cerebral palsy and/or developmental delay. Pediatric Rehabilitation
5 (2): 99-106, 2002.
79. Medical College of Wisconsin, (Article Created and Updated 1999), 2003.
80. Mehić – Basara N. Psihički poremećaji i poremećaji ponašanja žena uzrokovani uzima-
njem alkohola i drugih psihoaktivnih supstanci. U: Psihički poremećaji žena. Zbornik
radova osmih psihijatrijskih dana Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 2000.
81. Mesihović – Dinarević S. i Kurtagić S. Registar urođenih anomalija. Sarajevo 2001.
82. Mikuš Kos A. i sar. Škola i mentalno zdravlje. Gračanica, 2005.
83. Mladina N. i sar. Zaštita razvojnog doba. Bosanska riječ. Tuzla, 2004.
84. Mogli J. i sar. Are families with adolescents and young adults with cerebral palsy the
same as other families? Developmental Medicine & Child Neurology, 43; 466 – 472,
2001.
85. Mulabegović N. Farmakološki profil risperidona. Sarajevo, 2007.
LITERATURA 225
86. Murphy G. Services for Children and Adolescents with Severe Learning Difficulties
(Mental Retardation), Chapter 60, Rutter book. 1992.
87. Nikolić S. Psihijatrija dječije i adolescentne dobi. Školska knjiga – Zagreb, 1991.
88. NINDS. Cerebral palsy: Hope through research. National Institute of Neurological Dis-
orders and Stroke. National Institute of Health. Publication No. 93-159, 2001.
89. Nordmark E., Hagglund G. and Lagergren J. Cerebral Palsy in southe Sweden. Preva-
lence and clinical features. Acta Pediatrica 90: 1271 – 1276, 2001.
90. Novotni N. Invalidi se teško zapošljavaju zbog predrasuda u društvu. U: Bilten. Saraje-
vo, 2004.
91. Palisano R. Effect of environmental setting on mobility methods of children with cere-
bral palsy. Developmental Medicine & Child Neurology 45: 113-120, 2003.
92. Pašalić Kreso A. Rano učenje ili učenje u funkciji uvećavanja kapaciteta mozga. Saraje-
vo, 2000.
93. Pećanac M. Obrazovanje. Mladi u BiH 2003. Ured rezidentnog koordinatora. Ujedinje-
ne nacije u Bosni i Hercegovini. Sarajevo, 2003.
94. Pehar L. Radni materijal iz specijalne pedagogije. Sarajevo, 2004.
95. Pharoah P. and Cooke T. Cerebral palsy and multiple births. Arch Dis Child Fetal Neo-
natal Ed, 75 (3): F 174-7, 1996.
96. Popov I. i Savić K. Dječija cerebralna paraliza. ”Ćirpanov” Novi Sad, 1984.
97. Popović-Ćitić B. Prevencija poremećaja ponašanja učenika kroz učenje socijalnih vešti-
na. U: Zbornik rezimea. Dani defektologa Srbije. Vrnjačka Banja, 2007.
98. Poruka građanima Bosne i Hercegovine, Reforma obrazovanja, 2002.
99. Pospiš M. Obitelj i institucija. Briga za osobe s cerebralnom paralizom u domovima
socijalne skrbi. Hrvatski savez udruga cerebralne i dječije paralize. Zagreb, 2000.
100. Prahbhjot M. and Pratibha S. Role of Parent’s Evaluation of Developmental Status in
Detecting Developmental Delay in Young Children. Indian Pediatrics, 39: 271-275,
2002.
101. Prasauskiene A. and Istigeceva L. Prevalence of cerebral palsy in Lithuania: prelimi-
nary results. Kaunas Child Developmental Clinic. Kaunas, Lithuania. Developmental
Meeicine & Child Neurology. Supplement No. 97 October 2003, Vol 45 – Posters 55.
European Academy of Childhood Disability. Abstracts 2003.
102. Radojičić B. Klinička neurologija. Medicinska knjiga, Beograd – Zagreb, 1976.
103. Radulović R. Integrativna muzikoterapija i cerebralna paraliza. Jugoslovensko udruže-
nje za muzikoterapiju. Beograd, 2003.
104. Reed K. L. Quick reference to occupational therapy. An Aspen publication. Gaither-
sburg, Marylend, 1991.
105. Sarajlić Dž. Dijete sa oštećenjem vida. Zaštita razvojnog doba. Bosanska riječ. Tuzla,
2004.
106. Savez društva defektologa Hrvatske. Djeca sa teškoćama u razvoju u programima druš-
tvene brige o djeci predškolskog uzrasta. Zagreb, 1985.
107. Savić K. Osnovi dječije habilitacije i rehabilitacije. Novi Sad, 1982.
108. Savić K, Mikov A. i Nedeljković M. Rehabilitacija u pedijatriji. Novi Sad, 1999.
109. Savić S. i Radivojević D. Dete sa cerebralnom paralizom. Priručnik za roditelje. Save the
children. ICA Zemun, 1997.
110. Schmitz T. Coordination assessmrnt. U: O’Sullivan S, Schmitz T. Physical rehabilitati-
on: Assessment and treatment. Philadelphia; F.A. Davis Company; 1988. str. 121-131.
111. Shevell M. and Majnemer A. Etiologic diagnosis in cerebral palsy: asking the questi-
on ”Why?” Developmental Medicine & Child Neurology. International Conference on
Cerebral Palsy. Qebec, Canada. Abstracts 2003.
112. Sinanović O. Psihički poremećaji žena vezani za menstruaciju, trudnoću, porođaj i me-
nopauzu. U: Psihički poremećaji žena. Zbornik radova osmih psihijatrijskih dana Bo-
sne i Hercegovine. Sarajevo, 2000.
113. Sinanović O. i Smajlović Dž. Kongenitalni poremećaji nervnog sistema. Zaštita razvoj-
nog doba. Bosanska riječ. Tuzla, 2004.
114. Skokić F. Prenatalna oštećenja ploda. Zaštita razvojnog doba. Bosanska riječ. Tuzla,
2004.
115. Soldo N. Opservacija i dijagnostika teškoća u razvoju djece. Djeca s teškoćama u razvo-
ju u programima društvene brige o djeci predškolskog uzrasta. Savez društva defekto-
loga Hrvatske. Zagreb, 1985.
116. Standardna pravila za izjednačavanje mogućnosti za osobe sa invaliditetom. Informa-
tivni centar za osobe sa invaliditetom ”Lotos”. Tuzla, 1999.
117. Stanley F. and Alberman E. The Epidemiology of the Cerebral Palsies. London, 1984.
118. Sterba J. i sar. Horseback riding in children with cerebral palsy: effects on gross motor
function. Developmental Medicine & Child Neurology 44: 301-308, 2002.
119. Stiers P. i sar. Visual-perceptual impairment in a random sample of children with cere-
bral palsy. Developmental Medicine & Child Neurology, 44: 370-382, 2002.
120. Stojčević Polovina M. Mogućnosti sprečavanja razvoja cerebralne paralize u djece sa
oštećenjem centralnog nervnog sistema. 30 godina, Hrvatski savez udruga cerebralne i
dječije paralize. Zagreb, 1998.
121. Stošljević L. Somatopedija. Naučna knjiga. Beograd, 1997.
122. Surman G., Newdick H. and Johnson A. Cerebral palsy rates among low – birthweight
infants fell in the 1990s. Institute of Health Sciences. Oxford, UK. Developmental Me-
dicine & Child Neurology. Vol 45 No. 7, July 2003.
123. Šarenac O. Mentalna retardacija kao društveni problem. Defektologija. Časopis za de-
fektološka, pedagoško-psihološka i socio-medicinska pitanja teorije i prakse rada sa
djecom, omladinom i odraslim osobama ometenim u razvoju. broj 2, 19 – 26, Tuzla,
1996.
124. Šimić S. Rađanje i rat u Sarajevu. Sarajevo, 1997.
125. Šmit V.H.O. Razvoj deteta. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. Beograd, 1999.
126. Švraka E. Psihosocijalna podrška i kućna fizikalna terapija za djecu i adolescente sa
dječijom cerebralnom paralizom Kantona Sarajevo. Medicinski arhiv, 56/3, supl.1: 67
– 69. Sarajevo, 2002.
127. Švraka E. Medicinski pristup opservacionoj dijagnostici djece i adolescenata sa kombi-
novanim onesposobljenjima. Dijagnostika i opservacija djece sa invaliditetom. Zenica,
2004.
128. Švraka E. Strukturirani intervju za roditelje djece i adolescenata sa dječijom cerebral-
nom paralizom. Structured Interview for parents of children and adolescents with Ce-
rebral Palsy. 2004.
129. Švraka E. Potreba za pelenama osoba sa intelektualnim i kombinovanim onesposoblje-
njima. Organizacije osoba sa invaliditetom kantona Sarajevo. Koalicija ”Ista prava za
inkontinentne osobe”. Sarajevo, 2004.
LITERATURA 227
130. Švraka E. i Loga S. Dječija cerebralna paraliza i epilepsija. Medicinski arhiv, 59(3):188-
190. Sarajevo, 2005.
131. Švraka E. i Loga S. Spolne i dobne karakteristike dječije cerebralne paralize. Materia
socio medica, 17(3-4): 67-69. Sarajevo, 2005.
132. Švraka E. i sar. Primjena Frenkelovih vježbi koordinacije za djecu sa intelektualnim
onesposobljenjima. Medicinski žurnal, 12 (1-2): 19-22. Sarajevo, 2006.
133. Švraka E. i Loga S. Višeplodne trudnoće kao prenatalni etiološki faktor dječije cerebral-
ne paralize. Zbornik radova i sažetaka. Međunarodna konferencija: ”Multidisciplinarni
pristupi u specijalnoj edukaciji i rehabilitaciji”. Beograd, 2006.
134. Švraka E. i Klinić B. Edukacioni program za članove obitelji djece Centra ”Vladimir Na-
zor” i osnovnih škola Kantona Sarajevo. Norme i standardi u radu sa višestruko omete-
nim osobama. Zbornik radova sa međunarodnog Okruglog stola održanog u Domu za
decu i omladinu ometenu u razvoju. Veternik, 2006.
135. Švraka E. i Loga S. Ratna psihotrauma trudnica kao prenatalni faktor dječije cerebralne
paralize. Medicinski arhiv, 60 (6): 376 – 378. Sarajevo, 2006.
136. Vigotski L. Mišljenje i govor. Nolit. Beograd, 1976.
137. Vulović D. Kineziterapija. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva; 2005. str.
106-107.
138. Zahirović S. 2007- Evropska godina jednakih mogućnosti za sve. U: Inicijativa. Časopis
osoba sa invaliditetom. 76/77. Informativni centar za osobe sa invaliditetom ”Lotos”.
Tuzla, 2006.
139. Zjuzin N. i Muftić M. ABC paraplegija. ”DES”. Sarajevo, 2005.
140. Zubčević S. i Ćatibušić F. Epileptični napadi. U: Mesihović-Dinarević S. i sar. Pedijatrija
za studente medicine. 384- 392. SaVart, Sarajevo. 2005.
141. Žerdin T. Mentalno retardirana djeca u osnovnoj školi. U: Mikuš Kos A. i sar. Škola i
mentalno zdravlje. 166-169. Gračanica, 2005.
142. Wheless W. James. Mental handicap & cerebral palsy. 2004.
143. WHO. Young peoples health. A challenge for society. WHO Technical Report Series No
731.
INDEKS POJMOVA 229
INDEKS POJMOVA
A athetosa 50, 87
abortus (pobačaj) 7 autizam 165
adaptacija 52
B
adolescenti 3, 8, 10, 53, 155
adolescencija 60 balans 50
faza opozicije 61 baza podataka 4, 18
faza afirmacije 61 Bertha Bobath 159
faza socijalne insercije 61 bilirubin 95
afazija 127 blizanačka trudnoća 75, 77
AIDS 5, 92 bol 57
Aktivnosti svakodnevnog života (ASŽ) 113, hronični bol 108
125, 158 briga o sebi 122, 171, 173
Alfa fetoproteini 8
C
alkoholizam 91
ambliopija 172 chorea 50
amniocenteza cistična leukomalacija 94
selektivna 8 citomegalovirus (virus) 89, 90
amnionska tečnost 94 corpus callosum 88, 91
anemija (malokrvnost) 5 craniostenosis 73
Andreas Peto 159, 179 crtanje 109
anksioznost 82
anoksija 48, 84 Č
anomalije čulo vida 112
kongenitalne 55, 70
udova 73 D
srca i krvnih sudova 73 David Scrutton 159
centralnog nervnog sistema 73 defekt 4
antenatalna zaštita 7, 8, 9 nervni defekti 50
antitjela deformiteti stopala 53
protiv rubeole 8 Dekada osoba s onesposobljenjem 11
rezus antitjela 8 Deklaracija o preživljavanju, zaštiti i razvoju
antraks 89 djece 10
Apgar skor 75, 93 Denver test 6
apopleksija 49 dijabetes (šećerna bolest) 92
apraksija 50 dijagnostika 5
arhitektonske barijere 109 diplopija 172
astma 52 ”ambulantna dijagnostika” 143
ataksija 166 disgrafiija 126
diskriminacija 11 Eritroblastoza (Rh-inkompatibilnost) 95

u zapošljavanju 17 etiološki faktori 69
disleksija 126 perinatalni 69, 92
dizartrija 126 postnatalni 69, 95
djeca prenatalni 55, 69, 70
s posebnim potrebama 3, 12, 13 udruženi 55, 96
neurorizična 6 evaluacija 42
s poteškoćama u razvoju 6 Evropska godina jednakih mogućnosti za
s poteškoćama u učenju 7, 12 sve 11
Dječija cerebralna paraliza 47
ataksični tip 50 F
atetoidni tip 50, 158, 159, 179 faktori rizika 51
diplegični spastični oblik – M. Little 48, 51 fenilketonurija 165
ekstrapiramidalni tip 50 fenobarbiton 88
klasifikacija 47 fetal alcohol syndrom (FAS) 91
istorijat 48 fetus 7, 8, 86, 94
piramidalni tip 50 filogenetski pokreti 158
polne i dobne karakteristike 58 fizička aktivnost 117
prevalenca 49, 74 fizički agensi 90
podjela 50 fizijatar 28, 158, 161
spastični tip 50, 168, 171, 179 fizioterapeut 28, 158, 159, 160
duhan 85 fizioterapija (fizikalna terapija) 157, 179
dystonia 50 fragilni X hromozom 165
Frenkelove vježbe koordinacije 165
E
Earl R. Carlson 158 G
edukacija 9, 135 Gardner 103, 104
edukacioni program 20, 34 George G. Deaver 158
eirene Collis 158 gestaciona dob 8
eklampsija 58, 93 Godina zaštite zdravlja majke i djeteta 11
elektroencefalogram (EEG) 117 govor 5, 57, 74
embriopatija 91, 92 nerazvijen govor 127
emocije 57 poremećaj govora 126
emocionalna labilnost 129 razvoj govora 126
emocionalni razvoj 117, 143 terapija govora 159
empatija 7 grip (influenca) 81, 88
encefalitis 89, 95
epidemija H
upotrebe duhana 85 habilitacija
epidemija žutice 87 profesionalna 9
cerebralne paralize 91 socijalna 9
epilepsija 52, 55, 104, 116 habilitacioni program 16
epileptički napadi habiulitaciono – edukacioni program 146
generalizirani 116 Heine 48
Jackson-ovog tipa 51, 74 Hellinov zakon 74
Parcijalni 116 hemianopsija 50
INDEKS POJMOVA 231
hemijski agensi 91 inteligencija 102

hemiplegija 51 lingvistička 103
hemofilija 52 muzička 103
hemoragija 92 logičko-matematička 103
subduralna 92 spacijalna 103
hendikep 13, 29, 62 tjelesna-kinestetička 103
emocionalni 51 naturalistička 103
intelektualni 51 intrapersonalna 103
fizički 51 interpersonalna 103
hemoragija 5 interpersonalni problemi 122, 173
hereditet 55, 70 intrapersonalni problemi 121, 173
Hermman Kabat 158 intrauterini život
herpes simplex 89 embrionalni period 71
hiperaktivnost 40, 129 fetalni period 71
hipersalivacija 126, 155
hipertenzija 81, 84 J
hod 109, 125 John Williams Little 48
makazasti hod 172 John F. Pohl 158
na prstima 172
hospitalizacija 52 K
hronično oboljenje dječije dobi 52 kalcifikacije 90
hydrocephalus 73 Karel Bobath 159
kongenitalni 73 kardiovaskularni poremećaji 84
stečeni 73 katarakta 90, 112
hvatanje 109 kategorizacija 9, 48
kernicterus 95
I kineziterapijski program 161
igra 139, 140 Klinefelterov sy. 165
didaktičke igre 139 kognitivne funkcije 108, 156
incidenca kognitivni problemi 121, 172
epilepsije 119 kognitivni razvoj 14, 117, 143
razvojnih poremećaja 7 kohortna studija 56, 156
mješovite cerebralne paralize 50 količnik inteligencije 6, 102, 156
ataksične cerebralne paralize 50 komplikacije
infekcija 5 u trudnoći 5, 58, 71, 84, 87
influrnca (grip) 88 na porođaju 5, 87
inkluzija 12, 13 komunikacija 125
inkluzivno obrazovanje 12, 13 Konduktivno obrazovanje (Vođeno učenje)
inkontinencija mokrenja 155 159
integracija 3, 10, 138 kongenitalne anomalije
intelektualno onesposobljenje (mentalna centralnog nervnog sistema 72
retardacija) 90, 95, 101, 102, 105 kontrakture 172
lako 102, 105 Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima
teško 102, 105 djeteta 10, 12
teže 102, 105 konvulzije 74, 95
umjereno 102, 105 koordinacija 50, 108, 156, 165
kranijalna neurosonografija 93 mišićni tonus 108, 171, 174

krvarenje 84 mjere opreza 124, 176
kućna fizikalna terapija 160 Mobilni timovi 21
kućne posjete 97, 160 Montessori 128, 138
Montessori terapija 138
L Motorna sposobnost 156
likvor 92 motorni problemi 121, 171
lumbago 81, 88 mrtvorođenčad 84, 86
lijekovi u trudnoći (medikamenti) 88 multidisciplinarna podrška zajednice 3, 63
multidisciplinarni pristup 40
M multipla oštećenja 47, 55, 155
Madridska deklaracija 11, 13 multipla skleroza 166
majka muzikoterapeut 28, 178
”rizična majka” 8 muzikoterapija 177
malarija 5 aktivna 177
malformacije 72, 83, 86 integrativna 177
malnutricija 79 muzičko didaktičke igre 177
malokrvnost (anemija) 81, 84, 85 receptivna 177
Margaret Knott 158
N
Margaret Rood 159
Marija Hari 159 natalitet 32
masturbacija 62 nedonesenost ploda 94
medicinska prevencija neuralna tuba 8
primarna 7, 51 novorođenče 5
sekundarna 7, 9, 51
tercijarna 7, 1 Nj
Međunarodna organizacija osoba s njega 7
onesposobljenjem (DPI) 11
Međunarodna godina djece koja mucaju 11 O
Međunarodna klasifikacija bolesti, povreda obdanište 118, 143
i uzroka smrti (MKB) 47 obitelj 30, 31, 39, 52
Međunarodna klasifikacija funkcionisanja, oboljenje
onesposobljenja i zdravlja – ICF 48 hronično 28
Međunarodna klasifikacija oštećenja, u trudnoći 81
invaliditeta i hendikepa – ICIDH 47 obrazovanje 135
menadžment konduktivno 159
dječije cerebralne paralize 10, 173 nizak stepen obrazovanja 5
epilepsije 123 osnovno i srednješkolsko 143
meningitis 73 predškolsko 138
purulentni 95 specijalno 9
microcephalus 73, 74 kućno 28
migrena 81, 89 odgajatelj 138
Minamata bolest 91 okupaciona terapija 171, 179
Minhenska funkcionalna razvojna spastične cerebralne paralize 171
dijagnostika 5, 6 za osobe s DCP 19
Minhenski koncept razvojne rehabilitacije 160 onesposobljenja 5
INDEKS POJMOVA 233
kombinovana 3 porođajna asfiksija 70, 93

lako itelektualno 3 porođajna težina 4
umjereno intelektualno 3 porođajna trauma 92
motorno 5, 108 poteškoće u hranjenju i gutanju 155
tjelesno 28 poteškoće u učenju 55, 101, 118, 122, 166
operacije tetiva 111 intelektualne 55
opservacija 158 motorne 55
ortopedska kolica 19, 109 senzorne 55
dječija 110 pothranjenost 5
ortoze 158 povraćanje 81, 82, 88
osnovne škole 3 predrasude 56
oštećenja vida 112 prenatalna
oštećenje sluha 114, 126 njega i zaštita 7
psihologija 7, 9, 83
P prevalenca
paraplegija 109 intelektualnog onesposobljenja 164
Parents Evaluation of Developmental Status pušenja 85
– PEDS 6, 57 vidnomotornih i perceptivnih problema
Parkinsonizam 166 113
piktogram 125 preventivne mejere 3, 5
placenta 71 mentalne higijene 52
abrupcija placente 86 profesionalna orjentacija 56
insuficijencija placente 93 programi
placenta praevia 81, 87 profesionalne orjentacije 3
pobačaj (abortus) zapošljavanja 3
ilegalni 5 proprioceptivna neuromuskularna
rani 75 facilitacija 158
kasni 75 psihički poremećaji 7
prijeteći 81, 84 psihoaktivne supstance 85
spontani 84, 86 psihomotorni razvoj 5, 6, 9, 143
poremećaj psiholog 62, 104
emocija 177 psihomotorni razvoj 74
govora 126, 165 psihosocijalni razvoj 7
gutanja 126 psihosomatske reakcije 82
kognitivnih sposobnosti 91 psihotrauma 6, 7, 81, 83
koordinacije 108 ratna 84
matematičkih sposobnosti 129 pubertet 60
pažnje 101 pušenje 81, 85
percepcije 172 pasivno pušenje 86, 87
pisanja i čitanja 127
ponašanja 55, 87, 101, 129, 177 R
senzorne integracije 111 Radionice za roditelje 3, 29
verbalnih funkcija 117 radne aktivnosti 122, 171, 173
porođaj radno osposobljavanje 151
prijevremeni 77, 86 razvojne funkcije 5
produženi 5 motoričke 6
Reforma obrazovanja za BiH 13 Strukturalni intervju za roditelje djece i

registar adolescenata s cerebralnom paralizom
Registar oštećenja ranog dječijeg doba 53, 56, 57
3, 4, 63 Surveillance of Cerebral Palsy in Europe
Registar dječije cerebralne paralize 3, 5, 63 – SCPE 4, 58
Registar neurorizične djece u RH 16 Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) 5
Bosanski registar urođenih anomalija 4 Sy. L. Down 8, 165, 167
Oxford Register of Early Childhood
Impairments – ORECI Š
rehabilitacija šaranje 109
pravovremena 27 šećerna bolest 52
zakašnjela 27 škola 39, 135, 143
kasna 27 s prilagođenim nastavnim programom
Rehabilitacioni tim 27 136
relaksacija 108, 114, 157 sa specijalnim obrazovanjem 22
remedijacija 143 ljetnje škole za roditelje 29
Resursni centar 20, 34, 40, 43 osnovne 41, 53, 54, 101
Rett-ov sy. 40, 165 srednje 53, 54
Robert Doman 158 školsko učenje 148
roditelji 3, 6, 27, 39 školski uspjeh 148
traumatizirani 7, 84 štampana slova 128
član rehabilitacionog tima 30
rubeola 89, 90, 112 T
talidomid 88
S Temple Fay 158
samopoštovanje 27 tifus 89
Savjetovališta toksoplazmoza 89
predbračna 7 TORCHS infekcije 89
genetska 7 traume 91, 95
za trudnice 8 tremor 50
Sigmund Freud 48 treponema palidum 90
seksualnost 62 tromboza 95, 104
senzorna integracija 111, 112 tromboza a. Cerebri mediae 95
senzorna onesposobljenja 112 tuberkuloza 5, 52, 89, 95
senzorni problemi 121, 172 Turnerov sy. 165
sifilis 8, 89, 90
skolioza 53 U
slobodne aktivnosti 123, 171, 173 udruženi etiološki faktori 96
sluh 57, 112, 164 Udruženja/udruge
gluhoća 74 Hrvatski Savez udruga cerebralne i
Standardana pravila za izjednačavanje dječije paralize 5
mogućnosti za osobe s Udruženje oboljelih od cerebralne
onesposobljenjem 11 paralize Kantona Sarajevo 18, 55
stres 112 učenje socijalnih vještina 130
Sturge-Weber-Dimitrijev sy. 73, 74 učitelji 4, 128, 129
strabizam 113, 172 Ujedinjene Nacije 10,
INDEKS POJMOVA 235
Generalna skupština 11 visoki pritisak 5

ultrazvučni pregled 8 visokorizična trudnoća 75, 79
umbilikalni krvni protok 86 višeplodne trudnoće 74, 79
Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima 12 višestruko oštećenje (multiplo) 155
upitnik 6 vizuelno-perceptivni poremećaj 113
Upitnik procjene životnog stila za vježbe balansa i ravnoteže 165
cerebralnu paralizu 56 Vođeno učenje (Conductive education) 179
V W
Vaclav Vojta 158 William Osler 48
vakcina Winthrop Phelps 157
protiv rubeole 8
vakcinacija 118 Z
vaskularne malformacije 74 Zakon o zapošljavanju 17
vaspitanje 135 zapošljavanje 56
vid 57 Zavodi 30
sljepoća 112, 113, 164 zubobolja 81, 89
slabovidni 113
Vigotski L. 128 Ž
virus životna dob majke 79
pljuskavice 89 žutica 87
citomegalovirus 90 novorođenačka 95
rubeole 112
237
Biografija autorice
Emira Švraka je rođena u Beogradu. Školovala
se u Beogradu i Sarajevu. Specijalista je fizikalne me-
dicine i rehabilitacije sa usmjerenjem prema habili-
taciji i rehabilitaciji djece i adolescenata s multiplim
onesposobljenjima. Zaposlena je kao viša asistentica
u Visokoj zdravstvenoj školi u Sarajevu. Član je Hr-
vatske Akademije za razvojnu habilitaciju.
Magistar je dječije i adolescentne psihijatrije i
psihologije. Objavila je veći broj stručnih radova i autorica je projekata za
djecu i adolescente s cerebralnom paralizom. U saradnji s koordinatoricom
Projekta grada Sarajeva, Sarajevo-Zdravi grad, implementirala je projekte:
”Psihosocijalna podrška i kućna fizikalna terapija djece i adolescenata s ce-
rebralnom paralizom” (2002) i ”Ostvarivanje ravnopravnosti djece i adoles-
cenata s cerebralnom paralizom” (2004).
Kao stručni medicinski savjetnik Resursnog centra, Centra ”Vladimir
Nazor” u Sarajevu, učestvovala je u implementaciji Centra za dnevne aktiv-
nosti ”Oslo” za djecu s intelektualnim onesposobljenjem i Opservaciono-di-
jagnostičkog centra. Kao član Resursnog centra, ostvarila je veći broj proje-
kata u Zavodima za zbrinjavanje lica s intelektualnim onesposobljenjima u
Fojnici, Bakovićima i Pazariću, kao i Dnevnim centrima u Zenici i Novom
Travniku.
U toku 2006. godine, kao član Resursnog centra, dr. Emira Švraka je
koautor i implementator nekoliko značajnih i pionirskih projekata za inklu-
ziju djece s poteškoćama u učenju, u kantonu Sarajevo i na nivou Bosne i
Hercegovine:
- Projekat Mobilnih timova, za stručnu podršku u radu sa djecom s
poteškoćama u učenju, predškolskog i školskog uzrasta kantona Sarajevo;
- Edukacioni program za nastavnike i članove obitelji djece Centra ”V.
Nazor”, obdaništa i škola Kantona Sarajevo i
- Okrugli sto na nivou BiH: ”Terminologija i klasifikacija psihomo-
tornih i senzornih onesposobljenja prema novim naučnim i profesionalnim
238
saznanjima”, u cilju prevazilaženja konfuzije i neslaganja stručnjaka u ovoj

značajnoj oblasti.
U periodu od 2002-2004. godine bila je vođa tima kućne fizikalne te-
rapije Udruženja ”Oaza”. Volonter je i pomažući član Udruženja građana sa
dječijom cerebralnom paralizom Kantona Sarajevo.
Jedan je od autora priručnika ”Dijagnostika i opservacija djece s invali-
ditetom”, Zenica 2004, brošure Koalicija ”Ista prava za inkontinentne osobe”,
Sarajevo, 2004 i Norme i standardi u radu s višestruko ometenim osobama s
međunarodnog Okruglog stola održanog u Domu za decu i omladinu ome-
tenu u razvoju, Veternik, 2006.
Ovo je drugo, obnovljeno i dopunjeno izdanje, prve samostalne knjige
dr Emire, koja sadrži dijelove bogatog praktičnog iskustva i teoretskog zna-
nja autorice, u radu i druženju s porodicama osoba s muliplim oštećenjima,
širom Bosne i Hercegovine. Knjiga je napisana sa željom da se pomogne oso-
bama s multiplim oštećenjima, posebno djeci i adolescentima s cerebralnom
paralizom, na njihovom putu u sretniju budućnost kao ravnopravnog dijela
cjelokupne zajednice.
239
The author’s biography

Emira Švraka was born in Belgrade. She was educated in Belgrade and
Sarajevo. She is a specialist for physical medicine and rehabilitation with the
course of habilitation and rehabilitation of children and adolescents with
multiple disabilities. She works as a superior assisstant professor at medical
school in Sarajevo. Dr. Emira is member of Croatian Academy for Develop-
ment Habilitation.
Emira Švraka is a Master of Science in children and adolescents’ psyc-
hiatry and psychology. She wrote many works of professional literature. She
is also the author of the project for children and adolescents with cerebral
palsy. In cooperation with the coordinator of the project of Sarajevo, ”Saraje-
vo a healthy city”, she implemented these two projects: ”Psychosocial support
and home physical therapy of children and adolescents with cerebral palsy”
and ”Implementation of equality of children and adolescents with cerebral
palsy”.
As a professional medical counselor in the Resource center of the Cen-
ter ”Vladimir Nazor” in Sarajevo, Emira Švraka participated in implemen-
tation of the Center for daily activities ”Oslo” for children with intelectual
disabilities and Observation-diagnostic center. As a member of the Resource
center, she did a great number of projects in the Institution for looking after
those with intelectual disabilities in Fojnica, Bakovići and Pazarić as well as
in Daily centers in Zenica and Novi Travnik.
During the year 2006, as a member of the Resource center, dr. Emira
Švraka was a co-author and the one who implemented some of the important
and pioneering projects for inclusion of children with learning difficulties in
Canton of Sarajevo and around Bosnia and Herzegovina:
- Project of mobile teams for professional support in work with chil-
dren with learning difficulties of preschool and school age in Canton of Sara-
jevo.
- Educational program for teachers and family members of children
from the Center ”Vladimir Nazor”, kindergartens and schools in Canton of
Sarajevo and
240
- Round-table discussion concerning Bosnia and Herzegovina: ”Ter-

minology and classification of psychomotor and senzor disabilities towar-
ds new scientific and professional perceptions”, with the aim of overcoming
confusions and disagreements among experts in this area of fundamental
importance.
Emira Švraka was the team manager for home physical therapy of
”Oaza” association. She is a volonteer and helpful member of Citizens with
children cerebral palsy associtation in Canton of Sarajevo.
She is also one of the authors of a handbook ”Diagnosis and observati-
on of children with invalidity”, Zenica 2004, a brochure Koalicija ”The equal
rights for incontinent persons”, Sarajevo, 2004 and Regulations and stan-
dards of work with those with multiple disorders from international Round
table discussion which was held in Home for children and young people with
disabilities, Veternik, 2006.
This is the new, enlarged edition of the first autonomous book by
dr Emira Švraka which contains parts of her rich practical experience and
theoretical knowledge which comes from her working and socializing with
families of persons with multiple disorders around Bosnia and Herzegovina.
The aim of this book is to help persons with multiple disorders, especially
children and adolescents with cerebral palsy on their way to better future as
equal part of the whole communuty.
241
Extracts from the books reviews

The impression I had while I was reading the first edition of monograph
”Another side of life – learning difficulties of children with celebral palsy” was that the
book is comprehensive in rehabilitation of children with cerebral palsy domain.
I recommend publishing the monograph ”Another side of life – learning
difficulties of children with cerebral palsy” the new enlarged edition by dr Emira
Švraka for its undeniable values in theoretical and practical sense. It can be useful
to students of medical schools, residents and specialists in physical medicine and
rehabilitation as student’s book or, on the other hand, it can be used as a reference
book for any research concerning children with cerebral palsy. From a number of
different points of view the book can be used by teachers who teach high school and
college students of physical medicine and rehabilitation.
I would also recommend the monograph ”Another side of life – learning diffi-
culties of children with cerebral palsy” to the parents of children with cerebral palsy
because in this monograph they can find answers to many questions they ask both
themselves and their doctors all the time.
Sarajevo, 26th January, 2007

Prof. dr Slobodan Loga, ANUBiH correspondent
After I read the first edition of the monograph which was sold out and which
represents the results of long practical and scientific experience in treatment of chil-
dren with special needs, I could say that we got an expert who took a right approach
to problems of children with special needs with a lot of knowledge but also with her
whole heart.
My impression while reading the monograph was that the book was compre-
hensive and very useful in habilitation of children with cerebral palsy domain. The
fact that the author gives her experience and also the experience of other experts
in treatment of these particular patients is of vital importance. The other important
thing is that she informs us about the best concepts of how to treat children with
celebral palsy.
For these reasons I would like to recommend the book ”Another side of life
– learning difficulties of children with cerebral palsy”, the new, enlarged edition
to the students of medical schools, residents and specialists in physical medicine
242
and rehabilitation as well as to the other experts who study diagnosis, observation
and treatment of these patients (pediatricians, neurologists, psychologists and the
others.) In my opinion, every expert who concerns themselves with children with
celebral palsy, should have this book in their professional library.
Novi Sad, 4th February 2007
Doc. dr Aleksandra Mikov

Druga Strana Zivota II

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Druga Strana Zivota II

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Drugoobnovl

DRUGA STRANA ŽIVOTA

Drugo, obnovljeno i dopunjeno izdanje

POTEŠKOĆE U UČENJU DJECE S CEREBRALNOM PARALIZOM

Crtež na naslovnoj strani

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Biografija autorice: str. 237-238. - The autor’s

Predgovor drugom izdanju

Prvo izdanje monografije ”Druga strana života” štampano je 2005. go-

naći najnovije odgovore na pitanja razvoja i rada sa djecom s poteškoćama

Sarajevo, februar 2007. godine

Mr. sci. dr Emira Švraka

Predgovor prvom izdanju

Konvencija o pravima djeteta usvojena od Generalne skupštine Ujedi-

Bivša učenica, Repovac Đanela

Uvod prvom izdanju

Procjenjuje se da širom svijeta oko 15 miliona ljudi ima dječiju cere-

i 8/03) u okviru svoje mogućnosti finansijski pomaže i prati rad invalidskih

Ovom prilikom želim posebno da se zahvalim obiteljima djece i ado-

Promotorice četvrte promocije knjige, direktorica Centra ”Los rosales”

31.03.2006. u Novom Sadu, na poziv Fizijatrijske sekcije Društva fizija-

Vaša doktorica Emira

Predgovor drugom izdanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . V

Ljetne škole za roditelje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29

Kognitivni problemi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121

Registri oštećenja ranog dječijeg doba

Ostvarivanje prava djece s onesposobljenjem

Multidisciplinarna podrška zajednice

Visoki troškovi habilitaciono-edukacionih programa

Savezi Udruženja osoba s dječijom cerebralnom paralizom

Mreža institucija i udruženja u Kantonu Sarajevo

Prioritetne potrebe za Bosnu i Hercegovinu su:

- ”Muhsin Rizvić” u Fojnici,

Registri oštećenja ranog dječijeg doba

govora, društvenosti) u okviru ukupnog psihomotornog razvoja dojenčeta

se izuzeti iz doživljaja psihotraume, jer su to djeca traumatiziranih roditelja.

Predbračna i genetska savjetovališta

U podgrupi od 30 ispitanica s oboljenjima u trudnoći, bez odgovaraju-

Ostvarivanje prava djece i adolescenata

Član 23. (Stav 1 i stav 4) Konvencije o pravima djeteta glasi:

Standardna pravila za izjednačavanje mogućnosti za osobe s onespo-

• Predstavljanje – Poticanje rasprave o načinima povećavanja učešća

Multidisciplinarna podrška zajednice

malni razvoj potencijala sve djece, pa i onih s posebnim odgojno-obrazov-

Visoki troškovi habilitaciono-edukacionih

Biber Anesa – VIII razred

Savezi Udruženja osoba

na problemima osoba s dječijom cerebralnom paralizom u Srbiji, Savez za

Zapošljavanje osoba s onesposobljenjima

Mreža institucija i udruženja u Kantonu Sarajevo

Udruženje oboljelih od dječije cerebralne paralize

Voditelji radionica za roditelje su bili psiholog i socijalni radnik. Orga-

Udruženje građana, roditelja i prijatelja za pomoć

Centar za obrazovanje, vaspitanje, radno osposobljavanje

redovnim programom, kroz Projekat predavanja za nastavnike ob-

Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu – Sarajevo

Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju Sarajevo

Zavod za specijalno obrazovanje i vaspitanje djece,

Škola za srednje stručno obrazovanje i radno

Centar za socijalni rad Kantona Sarajevo

Roditelji i rehabilitacioni tim

Druga strana života obitelji djece s poteškoćama u učenju

Edukacioni program za članove obitelji djece Centra

Roditelji i rehabilitacioni tim