ODGAJATELJ I SLIKOVNICA

Ponajprije roditelji, a zatim i odgojitelji, izvor su informacija za dijete od njegova

rođenja. Dijete im vjeruje, oponaša ih i želi vrijeme provoditi s njima. Zato su oni u najboljoj
poziciji da potiču dijete i njegovu radoznalost. Imajući na umu da dijete uči govor – govoreći,
stvaranjem novih, raznolikih situacija u kojima će dijete biti motivirano za komunikaciju,
imamo priliku potaknuti izražavanje djeteta verbalnom komunikacijom. Uz govor, važan
aspekt razvoja djetetovih jezično – komunikacijskih vještina jest čitanje, čije sustavno
poučavanje počinje s obveznim školovanjem. No, da bi to poučavanje bilo uspješno potrebno
je razviti cijeli niz predčitateljskih vještina. One se razvijaju od rođenja, od trenutka kada
dijete sluša glas odraslog i postupno riječi povezuje s određenim značenjem. Stoga se može
reći da je čitanje aktivnost koja treba početi od prvih dana života djeteta.

Djetetova se prva komunikacija svodi na neverbalne načine komuniciranja – akcijom,

gestom i vokalizacijom, a majka kao prva osoba s kojom dijete uspostavlja komunikaciju, to
potiče pojednostavljenim i standardiziranim govorom kako bi je dijete lakše razumjelo.
Izrazito je važno prevoditi svoje i djetetove akcije u verbalni kod tijekom zajedničkih
aktivnosti. Posljedično kontinuiranom cjelokupnom razvoju, u drugoj polovici druge godine i
u trećoj godini, govor djeteta se i dalje razvija te dijete širi svoj rječnik.

Autorica Miljak tvrdi kako važnu ulogu u poticanju cjelokupnog razvoja djeteta, pa
tako i jezično –komunikacijskog, ima institucijski kontekst koji određuje kvalitetu utjecaja na
život i razvoj djece. Međutim, u svakodnevnim situacijama koje se ponavljaju odgojiteljeva je
uloga pratiti te situacije govornim izrazom omogućavajući djetetu da vokalizacijom,
aktivnošću i gestom odgovara na te izraze. U poticanju spontanog govora djece odgojitelj se
koristi raznovrsnim aktivnostima poput pričanja jednostavnih priča, lutkarskih dramatizacija,
razgledavanja slikovnica i sl. Autorica Pribela – Hodap ističe kako upravo slikovnice imaju
ključnu ulogu u razvoju djetetova govora, ali i predčitateljskih vještina djeteta.

Kako bi se razumjela važnost i značaj slikovnice u razvoju djeteta, potrebno ju je i

definirati. Autorica Ivanka Stričević definira slikovnicu kao prvu djetetovu knjigu, a ona ih
uveseljava, odgaja i obrazuje od najranije dobi olakšavajući im na taj način otkrivanje
suvremenog svijeta. S druge strane, autorica Petrović – Sočo slikovnicu smatra serijom slika
prilagođenih mogućnostima djece pojedine dobi, a njena je funkcija reprezentacija poznate
stvarnosti. Tako bi tekst slikovnice trebao biti prilagođen djetetovoj sposobnosti
razumijevanja poruke koju prenosi, što znači zanimljiv, smislen, pisan jasnim i djetetu
razumljivim jezikom. Također, budući da se radi o slikovnici, poželjno da su ilustracije
jednostavne, estetski vrijedne, realne i maštovite. Kako dijete odrasta mijenja se izgled i
sadržaj slikovnice, u smislu kretanja od sličnosti slikovnice igrački, potom se sadržaj mijenja
u ritmičke stihove, jednostavne zaplete te na kraju u maštovite, nedorečene ilustracije. Ipak,
djetetu rane dobi potrebna je pomoć, podrška i poticaj odrasle osobe kako bi moglo prepoznati
sliku. Dijete rane dobi nije u mogućnosti prepoznati na slici ono o čemu prethodno nije steklo
konkretno iskustvo te ako se nije saživjelo s vizualnim kodom slike. Verbalnom
komunikacijom dijete bolje razumijeva vizualni kod, kao i primanje i dekodiranje poruka iz
tog koda. Kako bi dijete bilo u mogućnosti dekodirati sliku potrebni su određeni stupanj
mentalnog razvoja, prethodno stečeno iskustvo s vizualnim kodom slike, pomoć i poticaj
odrasle osobe, razumijevanje govora odraslog i mentalni napor djeteta, ističe autorica Petrović
– Sočo.

U knjizi Dijete, odgajatelj i slikovnica, autorica Biserka Petrović –Sočo daje prikaz
akcijskog istraživanje na temu komunikacije odgojitelja pomoću slikovnice, navodeći kako
postoji vrlo malo relevantnih istraživanja na tu temu. Naime, u domaćim se okvirima
istraživanjem verbalne komunikacije bavila jedino A. Miljak (1984). Dakle, cilj akcijskog
istraživanja bio je timskim radom s odgojiteljima analizirati i utvrditi stanje u aktivnostima
zajedničkog razgledavanja slikovnice, uočavati potrebe za unošenjem promjena, ciklički ih
unositi i evaluirati učinke tih promjena. Istraživanjem su postignute značajne promjene u
planiranju aktivnosti, ponašanju odgojitelja te organiziranju aktivnosti na način da slikovnica
što bolje ispuni svoju funkciju što nam govori u prilog važnosti ovog vizualnog medija.

Djetetov se govor prirodno razvija u poticajnoj okolini, uz neophodno ostvarivanje

socio – emocionalne veze s roditeljima i ostalim osobama, uključujući i odgojitelje. Autorica
Vujičić navodi kako o važnosti institucijskog konteksta dovoljno govori činjenica da se 21.
stoljeće naziva stoljećem institucijskog odgoja. Dakle, odgojitelji su ti, čija zadaća postaje
osigurati djeci dovoljno raznolikih situacija u kojima će ona stjecati iskustva te posljedično
tomu cjelokupno se razvijati. Pritom se slikovnica nameće kao pogodan vizualni medij putem
kojeg djeca imaju priliku primati, ali i slati poruke različitim načinima komunikacije. Na
kraju, važno je napomenuti kako za komunikaciju o slikovnici nije potrebna nikakva
„vanjska“ priprema, jer je slikovnica sama po sebi dovoljan motiv za okupljanje djece u
aktivnosti.