Depresori središnjega živčanog sustava zovu se još psihodepresori, a predstavljaju skupinu medikamenata koja obuhvaća barbiturate i veliki broj

sintetskih
sredstava za umirenje i za spavanje.

Alkohol, opijum i njegovi derivati i lijekovi iz skupine barbiturata uneseni u organizam manifestiraju depresivne efekte. Zajedničke su karakteristike
spomenutih tvari da smanjuju anksioznost i napetost, mijenjaju emocionalnu reakciju na bol, usporavaju vrijeme reagiranja, remete koordinaciju pokreta i
oštećuju rasuđivanje. Veće doze izazivaju san, a mogu dovesti do kome, čak i smrti. Depresori djeluju deprimirajuće i paralizirajuće na središnji živčani
sustav. Depresori se mogu podijeliti u nekoliko skupina od kojih su tri najvažnije: narkotički analgetici, sedativi i hipnotici (Petrović, 2003).

Predstavnici narkotičkih analgetika su opijum, morfij, kodein i heroin.

Sedativi i hipnotici u svom djelovanju imaju smirujuće djelovanje koje u konačnici dovodi do pospanosti i sna, a u tu skupinu spadaju barbiturati, sedativi i
trankvilizatori.

1) Opijati čine skupinu psihoaktivnih tvari koje se dobivaju iz opijuma, a čine ju opijum, morfij, kodein i polusintetski dobivena sredstva sličnoga djelovanja,
kao što je heroin (UNODC, 2010; Radulović, 2004).

Opijum je dobio ime po grčkoj riječi opos što znači sok, a predstavlja psihoaktivnu tvar s dugom povijesti. Kod mnogih naroda rabi se kao lijek ili sredstvo za
uživanja, a zbog njega su čak i vođeni ratovi između velikih sila. To je mliječni sok koji se dobiva iz čahure opijumskog maka koji se prerađuje da bi se
uporabio. U organizam se unosi oralnim putem, pušenjem i intravenski.

Morfij je najpoznatiji alkaloid opijuma i masovno su ga rabili vojnici koji su bili ranjeni zbog nemogućnosti da svi budu kirurški zbrinuti. Oni su zbog ogromnih
bolova svakodnevno dobivali morfij i tako postali ovisni, pa je morfinizam dobio ime vojnička bolest. Uživatelji morfija unose ga u organizam putem gutanja,
intravenski ili udisanjem nakon zagrijavanja. Kada se uzme u umjerenim dozama, morfij izaziva euforiju i prijatnu sanjivost i opuštenost, osjećaj sigurnosti.
Toksične doze mogu izazvati komu i smrt zbog paralize disanja i centra u produljenoj moždini. Već nakon nekoliko dana dovodi do stvaranja ovisnosti jer je
to psihoaktivna tvar koja vrlo brzo razvija psihičku i fizičku ovisnost (Petrović, 2003).

Danas najčešće korištena droga iz skupine opijata je heroin, derivat morfija koji je proizveden kao lijek za odvikavanje od morfija. Heroin je droga za koju se
nikada ne zna koliko sadrži postotaka čiste tvari tako da je ulična nabava vrlo rizična. Heroin se nikada ne prodaje u kemijski čistom obliku, već pomiješan s
raznim tvarima od kojih su mnoge opasne za organizam. Osoba koja je konzumirala niskopostotni heroin nakon nabave jačega, po njegovoj primjeni može
doći u stanje predoziranosti koje može imati fatalan ishod. Heroin se može uzimati putem ušmrkavanja praška, udisanjem heroinske pare i intravenskim
putem. Bez obzira na koji se način unosi u organizam, ima depresivni učinak na mozak i kralježnu moždinu te izaziva osjećaj opuštenosti i oslobađanja od
fizičkog i psihičkog bola. Pod učincima heroina narkoman je pasivan i u stanju mirovanja. S razvojem tolerancije uživatelj ima potrebu povećavati dozu kako
bi postigao početni učinak. Veliki broj intravenskih heroinomana inficira se virusom, dok je vrlo često uzrok smrti predoziranje.
2) Barbiturati, sedativi i trankvilizatori čine skupinu droga čija je uporaba pokrivena autoritetom medicine kao vještine i profesije, tako da se promatraju
prvenstveno iz kuta liječenja bolesti. Status lijekova i široka terapijska primjena osigurava uporabi ovih droga ne samo okvir društveno - kulturne
strukturiranosti, već i primjereni oblik integracije (Radudović, 2008; Topić, 2002). Nekontrolirano uzimanje farmaceutskih pripravaka zove se tabletomanija.
Nju karakterizira patološka potreba za uzimanjem lijekova kako bi se izbjegla pojava apstinencije ili psihičkih problema i fizičke neugode koji se javlja pri
prestanku uzimanja tih lijekova.

3) Alkohol je najčešće sredstvo ovisnosti s kojim adolescenti dolaze u dodir, u većini slučajeva u vlastitom domu na nagovor roditelja, rodbine ili prijatelja
(Žuškin i sur., 2006). Rana uporaba alkohola nosi rizik usvajanja pijenja alkohola kao navike, a oni koji su počeli piti ranije u životu imaju veće izglede da će se
tijekom života propiti od onih koji s uporabom alkohola započinju kasnije (Stefanović i sur., 2013). Mladi piju znatno rjeđe od odraslih, ali, kad piju, u pravilu
piju veće količine alkohola i piju kako bi se napili. Isto tako, mladi ne prepoznaju rizik alkohola kao što ne prepoznaju potencijalne opasnosti rizičnog
ponašanja uopće (Kuzman i Pejanović-Franelić I, 2010). Uzimanje alkohola u većim količinama dovodi do alkoholizma kojeg karakterizira abnormalno
ponašanje s potrebom stalnog i sve obilnijeg pijenja (Thaller, 1998).

Alkoholizam je najveći javnozdravstveni problem u našem okruženju, a takav multietiološki fenomen predstavlja bolest ovisnosti koja vrlo često dolazi u
komorbiditetu s drugim psihičkim poremećajima (Žuškin i sur., 2006). Ono što je u razvijenom svijetu neadekvatno i problematično ponašanje, u našoj
kulturi, nažalost, često koketira s običajima i kao takvo je manje socijalno neprihvatljivo. Zbog toga vrlo veliki postotak mladih, pa čak i djece, kod nas
prekomjerno pije alkoholna pića, a pokazatelji ukazuju na to da se, od onih adolescenata koji redovito piju alkohol, kod njih oko 10 % u kasnijoj životnoj dobi
razvije alkoholizam (Brlas, 2010). Osobama, koje prvi put kušaju alkohol prije navršene 15. godine života, šanse da će razviti ovisnost o alkoholu su četiri puta
veće od osoba koje prvi put kušaju alkohol nakon 20. godine života (McGue i Iacono, 2008). Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, alkoholičar je
osoba koja je dugotrajnim pijenjem postala ovisna o alkoholu (psihički, fizički ili kombinirano) i u nje su se zbog toga razvila zdravstvena psihička ili fizička
oštećenja i socijalne teškoće pristupačne klasičnim medicinskim i socijalnim dijagnostičkim postupcima. Poznato je da alkoholizam jedne osobe svojim
teškoćama nanosi patnje za još četiri do pet osoba iz svoga okruženja.

Inhalanti su isparljive tvari koje stvaraju kemijska isparavanja, a mogu se udahnuti da bi se postigao izazvao psihoaktivni učinak. Dijele se na isparljive
rastvarače (razrjeđivači, ljepila, benzin), aerosole (boje u spreju, dezodoransi, lakovi za kosu), plinove, kućanske ili komercijalne (butan, propan, plinovi za
rashlađivanje) i nitrate (Paučić-Kirinčić i Prpić, 2003; Wu i sur., 2008).

1.2.2. Stimulansi središnjega živčanog sustava

Ovu skupinu čine tvari koje djeluju stimulativno na središnji živčani sustav, a često se nekontrolirano troše radi uklanjanja umora, depresije i klonulosti. Ove
tvari smanjuju potrebu za hranom i stvaraju osjećaj ugode do intenzivnog osjećaja ushićenja i euforije. U većim dozama izazivaju agresivnost i razdražljivost,
dok u drugoj fazi djelovanja nastupa opadanje intelektualne i fizičke snage te osjećaj iscrpljenosti. Dijele se na prirodne i sintetske. U prirodne stimulanse
spadaju: kokain, kofein i nikotin, a u sintetske stimulativne droge spada amfetamin i njegovi derivati kao što su: metamfetamin, ecstasy (MDMA) i fenciklidin
(Radulović, 2004) .

Kokain se dobiva iz biljke koke koja raste u Južnoj Americi gdje ga lokalno stanovništvo i danas rabi za ublažavanje gladi i povećanje izdržljivosti. Kokain je
bijeli prah, gorkoga ukusa bez mirisa, koji se u organizam unosi ušmrkavanjem ili intravenskim putem. Ovisnost o kokainu – kokainizam ima i psihičku i fizičku
dimenziju. Ova tvar d