Professional Documents
Culture Documents
Za Doru
Ansi, Gornja Savoja
Istočna Francuska
Stari Zor polako se kretao duž svoje juvelirnice, prolazeći između staklenih
vitrina od punog hrasta. Pri susretu sa starinskim podom, debeli donovi
njegovih cipela sa umetnutim anatomskim ulošcima, koji su mu dodavali
ravno četiri zarez sedam centimetara na visinu, pravili su oštar i kratak zvuk
nalik onom koji proizvede jak udarac dlanom u razapetu kožu doboša. Zorovi
koraci bili su sitni; nije pravio veliko rastojanje između njih i zato se činilo da
mu se ne žuri. Što je u neku ruku i bilo istina. Stari juvelir u životu je cenio
samo dve stvari – novac i vreme – ali neretko, kao i tada, bilo je potrebno da
žrtvuje jedno zarad drugog. Tog puta, izabrao je da protraći vreme i to ne zbog
novca, jer je znao da će ga zaraditi u sekundi kad otvori kutiju sa nakitom, već
zbog toga što se protekle dve nedelje osećao poprilično usamljeno.
Za osamdeset i dve godine koliko je boravio u Ansiju, nije doživeo da zbog
prirodnih nepogoda ta mala varošica na obroncima Alpa postane skoro pa
pustara. Prvo su pobegli turisti, a kada se zbog obilne kiše i otopljenog snega
voda u kanalima počela izlivati i praviti sebi zaseban tok po kaldrmi uskih
sokaka, Ansi je napustila i većina starosedelaca. U početku, mnogi su
pokušavali da nagovore jednog od najstarijih stanovnika da krene sa njima, ali
videvši da Novak ne reaguje na upozorenja, ostavili su ga da se sam nosi sa
poludelim vremenom, ne verujući da mu je od života hitnija njegova
juvelirnica.
I nisu puno pogrešili. Novak nije voleo novac; on ga je obožavao. Bio je
vezan za njega više nego novorođenče za majčinu dojku. Međutim, njegova
slepa opsednutost odnosila se isključivo na kovanice, drago kamenje i
plemenite metale. Papir mu nije bio posebno bitan. U njemu nije video ništa
lepo. Ponajviše nije voleo papirni novac, jer je bio prljav. Za njega, on je bio
ništavan u odnosu na kovanice u koje se zaljubio čim je prvu zaradio.
A njegova prva kovanica bila je rublja koju je dobio lično od velikog kneza
Dmitrija Donskog davne 1368. godine, dok je još bio samo Zor, uslužni duh.
***
Nagli udar vetra, koji se kao kakva neman obruši na stare krovove varošice,
nalivajući njihove strehe ledenom kišom, istera preplašen, nimalo damski
pisak iz belog grla mlade brinete koja je stiskajući se uz vremešno telo
muškarca pored sebe, nervozno čekala da se juvelir napokon dogega do pulta i
pokaže im ono zbog čega su se po oluji uputili u Ansi. Svetla u radnji zatitraše
kao nesigurni plamenovi sveća na izdisaju, zbog čega se blješteća svetlost
neonki u radnji povuče i njome zavlada tinjava atmosfera mekog polumraka.
Ćelavko u opuštenoj, mladalačkoj odeći tad privi svoju pratilju uz sebe i
nezadovoljnim, drskim glasom upita juvelira da li može da pruži korak. Zoru
nije promakao zli osmeh kojim je završio pitanje. Jer, osim što je bio veoma
star i zdepast, Novak je bio poprilično nizak. Njegova visina bila je visina
deteta. Iako su ga tokom godina uglavnom nazivali kepecom ili patuljkom, on
to nije bio. Nije imao nikakve fizičke nedostatke. Sve na njemu je bilo
srazmerno i normalno; sve osim rasta. Međutim, kako običnom čoveku
objasniti da neko koga ne rodi majka, već se izleže iz petlovog jajeta, ne može
biti viši od prosečnog desetogodišnjaka?
– Izvinjavam se što sam ovoliko spor – starac izgovori blago kada se
približi pultu i neprimetno stade na skriveni stepenik koji mu dodade na visini
– Izgleda da je istina kada kažu da čim noge oslabe, vreme počne brže da
prolazi. Koliko god koraka da napravim, nikako da stignem – slegnu nedužno
ramenima uz setan osmeh.
Njegova rečenica nije izazvala nikakvu reakciju kod mušterija. Njihova
pažnja bila je isključivo usmerena na crni pliš u starčevim rukama, koji on s
posebnom pažnjom položi na pult.
Zor uzdahnu i navuče bele pamučne rukavice. Sasvim dobro je poznavao
ljude. Toliko dugo se bavio tim poslom da bi samo na osnovu želja mušterija
mogao da ih pročita. Ništa lakše ne otkriva čoveka nego način na koji troši
novac. Zato se u trenu naljuti na sebe jer se tako naivno ponadao da bi od to
dvoje mogao dobiti šačicu ragovora. Perverzni matorac i praznoglava
sponzoruša. Ona koja misli da svojom mladošću i picom kontroliše njega i on
koji je toliko prevejan i namazan da će mu se koža posle smrti decenijama
raspadati.
Pre nego što otvori kutiju sa nakitom, Novak zapljeska dlanom o dlan,
zbog čega malu juvelirnicu u trenu ispuni potpuno nova svetlost. U njoj više
nije bilo polumraka, ali ni bljeska neonki. Iz svih ćoškova radnje, kao kroz
slapove klizila je svetlost. Njena igra činila je da sav izložen nakit zacakli kako
kakva zvezdana prašina. Znao je Zor po sebi koliko to sitno svetlucanje
kamenja i plemenitog metala može da očara i zavede. Zato je davnih dana
uveo posebno osvetljenje na kom svaki dragulj njegove radnje treperi kao
iskra. Iako je u pitanju bila najobičnija tehnologija, na mušterije je delovala
kao čarolija na koju ni to dvoje nisu ostali imuni. Njeno lice se zadivljeno ozari,
a njegovo mirno opusti.
Stari juvelir dade sebi slobodu da se teatralno nakloni i glasom i rečima
vrsnog govornika isprati otvaranje kutije.
– Predstavljam vam Veneru H. Šterna, jednu od najlepših ogrlica svih
vremena. Napravljena je od 110 karata kruškastih, kockastih i oblih
dijamanata, povezanih osamnaestokaratnim plemenitim zlatom. Njena dužina
je 43,8 centimetara i ima posebnu kopču u obliku zvezde sa 14 dijamanata.
Njena vrednost tokom svih ovih godina nije pala ispod 3,7 miliona dolara! –
njegovi mali dlanovi zavukoše se ispod ogrlice i on je podiže nežnije nego
odojče. Pruži svoje kratke ruke ka brineti, koja je ne dišući pratila presijavanje
dijamanata.
– Madam, moram reći da ste prava srećnica. Da me vaš verenik nije
ubedio da baš vi zaslužujete ovu lepotu, ja bih je još prošle nedelje prodao
princezi Marisi od Lihtenštajna.
Devojka zatrepta očima punim suza i baci se u zagrljaj svom partneru.
– Ljubavi… – mucala je između poljubaca kojima ga je obasipala – Hvala
ti! Izvini… izvini što sam posumnjala…
– Da li to znači da mi se vraćaš? – upita je kad mu oslobodi usta.
– Nego šta, mon šeri! – okrenu se od njega i zgrabi ogrlicu – Nikad te neću
ostaviti!
– Madam bi odmah da je nosi? – Novak upita zaprepašćeno, posmatrajući
kako devojka nervozno pokušava da otvori kopču.
– Odmah! – odbrusi mu njen partner – Rekao si da može ček?
– Ček mi najviše odgovara.
– Tri miliona i sedamsto hiljada dolara?
– Tako smo se dogovorili.
Muškarac mu bezvoljno i brzo u ruke tutnu savijeni komad zlatne hartije.
Pokupi kutiju i dokumentaciju koju mu je Zor pripremio i gurkajući svoju
devojku ka vratima promrmlja da mu je zahvalan. Njen pozdrav zaglušiše
urlici nevremena koje ih napolju sačeka.
Zor je još neko vreme ostao da stoji i zamišljeno posmatra ulazna vrata.
Rafalno pucanje gromova i novi udar vetra povratiše ga iz misli. Skide
rukavice pa zatim otvori ček. Nasmeja se iznosu koji je bio na njemu. Trista
sedamdeset hiljada dolara. Zadovoljno klimnu glavom i uputi se svojoj
kancelariji u kojoj se nalazio sef.
Stari Novak Zor najbolji je juvelir koji je ovim svetom hodao. Ono što
njegove ruke mogu napraviti ne može niko, pa čak ni najsavremenija
tehnologija. Jasno je i njemu i onom matorom prevarantu da njegova devojka
nema pojma kako izgleda prava Venera H. Šterna niti dijamanti od kojih je
sastavljena, ali isto tako obojica znaju da svaka ozbiljna sponzoruša koja drži
do svoje piće uvek nosi poklonjen nakit na procenu. Prva stvar koju će ova
brineta sutra uraditi neće biti da se oporavi od seksa sa matorim, nego će
otrčati i odneti ogrlicu kod pouzdanog juvelira. A zbog onoga što će od njega
čuti, više joj nikad neće pasti na pamet da sumnja u razloge zbog kojih se njen
dečko ne razvodi od svoje žene, niti će mu ikad više pretiti da će obelodaniti
njihovu aferu. Razvod bi ga tad koštao mnogo više od prave cene ogrlice.
Čarobne ruke i oštro oko juvelira Novaka Zora mogu da naprave stvari
koje drugi izmaštaju, zamisle, požele. Svoju ljubav prema novcu pretočio je u
drago kamenje i znanje. Njegove replike ni majstori koji su napravili originale
ne mogu da prepoznaju kao kopije. Zbog svojih veština koristio je mnogima, a
do njega se stizalo teško; samo preporukom od određenih ljudi. Ipak, nije to
bio posao kojim je hteo da se bavi; njegovo srce i njegov gospodar bio je veliki
knez Donski. Dmitrij Ivanovič Donski držao je svog uslužnog duha ravno
četrdeset dana pod levim pazuhom dok je on još bio petlovo jaje. Kada se
izlegao, knez je sakupio sve ostatke ljuske od njegovog jajeta i sakrio ih, kako
mu ga neko ne bi preuzeo. Kada je stasao u momka, Donski mu je poklonio
crvenu kapu, koju je Zor nosio sve do kneževe smrti.
Novak stade ispred sefa i čekajući da prođe sigurnosno skeniranje očiju,
provuče šaku kroz sitne izdanke bele kose koji su mu tek mestimično pokrivali
ogoljeno teme glave. I dalje, posle toliko vekova, nedostajala mu je njegova
crvena kapa. Nedostajao mu je njegov veliki knez. Da njega nije bilo, on nikad
ne bi naučio svoj zanat i završio bi kao svi ostali mali duhovi kad im umre
gospodar. Na pijaci duša i bića. Zor je mislio da će ga Vasilije, sin Dmitrijev,
preuzeti kad nasledi oca. Međutim, Vasilije mu je saopštio da je njegov otac na
samrti tražio da se Zor oslobodi dužnosti, te da će njegova crvena kapa biti
sahranjena sa njim. S obzirom na to da je knez sa sobom u grob odneo i tajnu
gde je sakrio ljusku Zorovog jajeta, on je mogao da živi potpuno slobodno, bez
ikakvog straha da će se pojaviti neko ko će zahtevati da mu služi.
Gospodar uslužnog duha može biti samo onaj koji kupi ili dobije na
poklon ljusku jajeta iz kog se duh izlegao i crvenu kapu koju je dobio kad se
zamomčio.
Tiho pištanje nagovesti otvaranje sefa i starac se iz sećanja na svog
dobrog gospodara vrati u realnost. Sačeka da se popale svetla iza vrata, a
zatim zakorači u široki trezor sa zidovima preko kojih je bila urađena posebna
izolacija. Novak se polako uputi ka bočnom zidu i neuglednim policama uz
njega. Otvori fioku koja je bila do vrha ispunjena zlatnim papirićima i spretno
među njih ugura novi ček koji je dobio. Pre nego što je izašao, stao je na
sredinu prostorije i zadovoljno osmotrio neprocenjivo bogatstvo koje se tu
nalazilo. Zagladi svoj ufrćkani desni brk, koji mu zbog širokog osmeha zatitra,
jer mu pogled odmeri originalnu Veneru H. Šterna, koja se nalazila izložena
odmah pored prave Neuporedive, iliti L'Incomparable, a između Srca okeana i
jednako čuvene rubinske ogrlice Srce kraljevstva.
Ne, nije on njih ukrao pa zamenio replikama; on ih je kupio pošteno na
aukcijama, lako novac zarađuje uglavnom na pravljenju kopija, on tako nešto
nema kod sebe. Zato ga ni nevreme nije isteralo iz Ansija. Jer nije njegova
juvelirnica samo neka luksuzna radnja; ona je dom čitavom nizu neprocenjivih
dragulja.
***
Zor zadovoljno zatvori vrata tajnog trezora, pa iz džepića svog sivog prsluka
izvadi sat na lancu od platine. Iznenadi se kad mu titanijumske kazaljke
pokazaše da je podne tek umaklo. Tmina kojom je nevreme već neko vreme
okivalo varošicu poremetila mu je inače savršen pojam o vremenu. Činilo mu
se da je već kasno popodne. Naročito jer ga debeljuškasti stomak krčanjem
opomenu da je vreme za hranu, zbog čega Novak zaključi da bi mogao poraniti
sa ručkom i spremiti sebi amura kog je još jutros stavio u začinsku marinadu.
Pošto je živeo iznad radnje, a nekog zahtevnog posla ionako nije bilo, stari
majstor odluči da je najbolje da zaključa juvelirnicu i ostatak dana provede u
stanu uz jelo i dremku. Njegov stomak glasnim krčanjem pozdravi tu odluku i
on požuri po svoje stvari.
Brzo je isproveravao sigurnosne brave na vitrinama i tek što se sagnuo
ispod kase kako bi uključio alarmni sistem, melodično zvono na ulaznim
vratima obavesti ga da više nije sam u prostoriji. Zor zbunjeno proviri preko
drvenog ruba pulta. Za te dve nedelje, osim para koji je uzeo ogrlicu Venera i
komšija koje su ga prvih dana ubeđivale da napusti Ansi, niko živi nije kročio u
njegovu radnju. A baš sad kad je on prvi put u životu krenuo da je zatvori pre
kraja radnog vremena, u njoj se pojavio muškarac u sivom kaputu. Zor začkilji
ka njemu, pomno ga odmeravajući od glave do pete.
Bio je poprilično visok, širokih ramena i dugih ruku koje su savršeno
pratile liniju kaputa krojenog po meri. Šake su mu bile sakrivene crnim
kožnim rukavicama. Ispod okovratnika kaputa virila je bela košulja sa
visokom, uštirkanom kragnom i besprekornim vindzorskim čvorom na crnoj
svilenoj kravati. Njegovo lice, na kom je dominirala čvrsta kockasta brada, bilo
je pedantno izbrijano isto kao što mu je i kosa boje saća bila pedantno ošišana
i zalizana unazad. Imao je krupne oči boje vedrog neba, kojima je dobroćudno
posmatrao niskog čovečuljka kako ga oprezno odmerava izvirujući iza pulta.
– Bonžur! – muškarac mu se obrati na francuskom u kom Zor prepozna
vrsni izgovor stare aristokratije, zbog čega juvelirovo raspoloženje prema
njemu pređe iz izrazite sumnjičavosti u preteranu oduševljenost.
Na osnovu toga kako je muškarac izgledao i govorio, odmah je shvatio da
pred njim nije stajao samo neki fini gospodin koji planira da mu ostavi
pozamašnu svotu novca, već neko ko će naručiti da mu on napravi nešto
potpuno posebno i originalno.
– Bonžur, misju, izvolite – pozva ga veselo zamahujući rukom ka sebi –
Kako mogu da vam pomognem?
– Jedan zajednički prijatelj me je uputio na vas – odgovori ne pomerajući
se s mesta.
– Stvarno? – Zor je glumio iznenađenost – Teško da vi i ja imamo
zajedničkog prijatelja.
– A eto, izgleda da ga ipak imamo.
Novak slegnu ramenima.
– Rekao mi je da vam se obratim ukoliko želim da mi se napravi nešto
veoma, veoma posebno – uputi se ka juveliru svlačeći usput rukavice – Rekao
je da imate ruke koje čine čuda, koje stvaraju pravu magiju. Koliko se sećam,
rekao je da ste pravi čarobnjak.
– Eh, eh – blago crvenilo istačka starčeve obraze – Nije baš da sam neki
čarobnjak – iako se u sebi topio zbog laskanja koje mu je fini gospodin uputio,
bilo mu je pomalo neugodno. Ljudi svakako ostaju bez reči kad vide njegove
radove i neizostavno ga hvale na razne načine, ali još ga niko nije nazvao
čarobnjakom.
– Čarobnjak, baš tako mi je rekao – muškarac stade tik uz pult prekoputa
Novaka i lagano zavuče obe šake duboko u džepove kaputa.
– Ima li ime taj naš zajednički prijatelj?
– Svakako da ima – klimnu glavom – Alek Liraj.
– Liraj?! – od svih imena na ovom svetu sa kojima je sarađivao, to je bilo
poslednje koje je očekivao da će čuti.
– Tako je, Liraj – fini gospodin se tad nagnu gornjim delom tela preko
pulta i prinese svoje lice tik uz Novakovo, a zatim nastavi šapatom – Alek mi je
rekao da samo vi možete napraviti ono što je meni potrebno.
Iako mu je šapat bio mek, iako je reci izgovarao potpuno mirno, bez
ikakve trunčice neprijateljstva, Novakovo telo zaposeše neprijatni trnci
upozorenja. Njegov gladni stomak obuzeše grčevi, zbog kojih on stisnu usne i
pomeri se unazad do kraja svog stepenika.
– Žao mi je – promuca nedužno, ne skidajući pritom pogled s plavih očiju
koje su ga pomno pratile – Aleka Liraja znam samo po čuvenju… Na moju
žalost, nisam imao priliku da gospodina lično upoznam.
– Da li ste vi Novak Zor?
– Da, jesam.
– I kažete da nikad niste sarađivali s Lirajem?
– S Lirajem lično nisam. Možda sam radio nešto za njega a da nisam bio
upućen za koga je.
Zor je znao da Jar nikad nekog nepoznatog ne bi poslao kod njega. Ipak,
ukoliko je taj čovek na neki način upućen u njihovu saradnju, smatrao je da je
najmudrije da se ogradi od toga da ga lično poznaje.
Muškarac se na trenutak namršti, osvrnu se brzo iza sebe kao da nešto
proverava, a zatim se naglo ispravi.
– Vidi ovako – izvuče ruke iz kaputa i iz jednog džepa izvadi komad stare
hartije, a iz drugog crveni smotuljakkoji položi pažljivo ispred sebe – U velikoj
sam žurbi. Ovo – pruži mu požuteli papir – treba da mi napraviš od ovog – ne
gledajući u juvelira, stade razmotavati crvenu tkaninu.
Pred Zorovim očima tad se pojaviše četiri velika, intenzivno plava
kristala, za njega potpuno nepoznata, i dva manja, purpurna, zbog kojih mu se
usta naglo osušiše. Čeriot se vadi samo na jednom mestu na svetu: u Mrazu, u
zabitom gradiću na severu Jakutije. Iako je veoma redak, taj kristal može se
naći u slobodnoj prodaji i kod krijumčara. Međutim, čeriot koji je ležao ispred
njega bio je sve samo ne običan. Odmah je primetio paučinaste niti pod
njegovom površinom koje su formirale oblik kolovrata. Taj čeriot je
nedostupan ljudima. Jedina smrtnica koja ga je ikad nosila bila je Purpur
Devan, a on, Novak Zor, lično joj je napravio prsten s njim.
– Ja… – Zoru se glas jedva probi kroz suvo grlo – ja ovako nešto nikad
nisam video. Ne razumem šta bih mogao od toga da napravim i da li bih uopšte
znao da obradim kristale. Znate, juvelir prvo treba dobro da upozna materijal
sa kojim radi…
Iako je bio preplašen, Zor se nije dao. Mozak mu je radio punom parom,
smišljajući adekvatan način da odbije zahtev nekog ko je dovoljno lud da se po
Francuskoj šeta sa kristalima koji su u vlasništvu bogova Java.
– Možda ti ovo pojasni zadatak – muškarac mu pokaza glavom ka papiru
koji je i dalje držao u ruci.
Pre nego što otvori papir, Zor se zagleda u čoveka ispred sebe. Osim što
mu se nije predstavio, bilo je još nečeg neobičnog u vezi sa njim. Prvo je bilo to
što mu se boja očiju nekako promenila otkako je ušao. Njihova neboplava sad
je bila jarka i intenzivna, skoro jednaka boji nepoznatih kristala. Drugo, za
njega još čudnije, bilo je to što je neznanac u njegovoj radnji stajao potpuno
suv, iako je napolju kiša lila u svim pravcima. U radnji nije bilo nikakvog
kišobrana, a čak i da ga je ostavio ispred ulaza, opet bi pokisao. Njegova
juvelirnica nije imala nadstrešnicu. Mušterije od jutros, iako su došle pod
kišobranima, bile su poprilično mokre, toliko da ga je nervirala voda koja se sa
njih cedila po njegovom starinskom podu. Takođe, njegova radnja se nalazila u
ulici toliko uskoj da su se ljudi jedva mimoilazili, što znači da nije došao ni
automobilom.
– Ne volim kišu, ali još manje volim kad neko zuri u mene.
Novaka prenuše reci stranca koji kao da mu je čitao misli. Brzo se sabra
pa otvori papir koji je stezao u šaci. Starcu je bilo dovoljno da zadrži oči na
sadržaju papira jedan treptaj kako bi doneo odluku.
– Ne – reče oštro gužvajući hartiju.
– Ne?! – muškarac se iznenađeno namršti – To nije odgovor koji želim da
čujem.
– Ne je jedini odgovor koji ćeš dobiti od mene! – Zor mu se naceri – Izlazi
iz moje radnje!
– Starče, napravićeš mi identičnu ogrlicu kao na crtežu – iako mu je ton
glasa bio ravan, kroz njega je odzvanjala pretnja. Zbog toga Novak podiže
zgužvani papir i drsko ga iskida na sitne komade koje zatim baci strancu u lice.
– Verujem da ti neće biti potreban crtež da se prisetiš svog najboljeg rada.
Juvelir se prope na vrhove prstiju, stegnu svom snagom drveni ram pulta
i zareža kroz zube:
– Ko god da si, gubi mi se s očiju!
Muškarac poče da se smeje.
– Stvarno me zabavlja ta tvoja staračka ratobornost. Da imam više
vremena, pustio bih te da mi još malo demonstriraš to junaštvo kojim si za sva
vremena kupio Donskog. Nažalost, uzaludno trošenje vremena je jedina stvar
koju sebi ne mogu da priuštim. Barem ne još.
Zoru je tokom proteklih pola sata svašta palo na pamet, od toga da je
stranac neki od protivnika Arkona grupe, do toga da je neko iz Velesove
jazbine. Međutim, pominjanje velikog kneza moglo je značiti samo jedno: da je
plavooki iz nekog nepojmljivog razloga upoznat sa kopčom Hordine ogrlice.
Novak uzdahnu i otrembesi ramena. Nije da se plašio smrti, ali nije ni očekivao
da će ona na takav način doći po njega. Ipak, zakleo se Donskom da po cenu
života, nikad, nikom, ni u jednom vremenu, ni zbog čega neće napraviti novu.
– Ne postoji način da me nateraš da ti napravim Hordu – reče mirnim
glasom.
– Eh, možda ne mogu da nateram Novaka Zora juvelira… – neznanac mu
se nakezi, pa podiže crvenu tkaninu i grubo je protrese. Iz nje se nežno kao
sneg po pultu rasprši bela ljuska jajeta – ali Zoru, svom uslužnom duhu,
dovoljno je samo da naredim.
Starčevo telo poče da davi panični strah. U njegove umorne oči uli se
vekovna tuga. Dok mu je dušu kidao sramotni osećaj izdaje, on nepokretno i
nemo isprati kako potpuni stranac kratkim pokretom ruke izvrnu crvenu
tkaninu, zbog čega se po njenom porubu ukazaše prastare rune. Požele u sebi
jako, najjače, da mu srce posustane, da prepukne kad na koži temena posle
skoro osam vekova ponovo oseti meku crvenu kapu koju je dobio od velikog
kneza.
– Ko… ko si ti? – upita jedva čujno.
– Tvoj novi gospodar.
Dolazi.
Ne moram da ga vidim, ne moram da ga čujem, ne moram ni da ga osetim.
Jednostavno znam. Danas dolazi.
Stiskam pesnice uz bokove dok mi se srce divlje kida u grudima, kao talas
Baltika kad ga nevreme grubo razbije o sprud, lako sam se već navikao na
zluradu senku nemira koja me mesecima prati, sad, dok stojim na kapijama
Arkone utonule u plavičastu maglu, nemir mi uzburkava disanje i čini ga težim
i dubljim nego što želim.
I to me nervira.
Isto kao što me nervira i magla koja se svuda razmilela, čineći
prostranstvo oko mene bezličnim i praznim. Magla je izbrisala granice, spojila
svetove, izjednačila razlike, ali isto tako, magla je učinila da zamru zvukovi,
nestanu boje i utrnu osećaji. I to ne bilo čiji, nego moji.
A to je ono što me najviše nervira.
Ja koji sve vidim sam slep, koji sve čujem sam gluv, koji sve osećam sam
tup. Ja koji ga čekam, koji jedini znam da dolazi, stojim nepomično kao kip,
izložen i ranjiv. Stiskam besno vilicu, zadržavajući tako u sebi psovke. Ne želim
da moja nervoza uz pomoć reći probije maglu i dopre do njega. Ne mora da
zna da su mi dlanovi mokri od znoja i da mi jezivo ide na kurac ovo čekanje.
Mada, možda je najtačnije to da sam nervozan, ne zbog otupelosti svojih
moći nego upravo zbog njega. Rekao bih čak da me golica onaj osećaj koji
ljudima uskomeša utrobu i izazove svrab kože kao da je šugava.
Trema.
Retko glup osećaj.
Retko glup zaključak.
Ja i trema? Nikad. Nigde. Ni u jednom vremenu, ni u jednom svetu. Ni
zbog čega, ni zbog koga, pa ni zbog njega.
Izvijem ramena, protegnem vrat pa polako otvorim dlanove i prevučem
njima po rubovima plašta. Namrštim se zbog otisaka vlage koja ostaje ispod
moje šake, ali ubrzo se opustim jer mrlje znoja u sekundi iščeznu. Magla se
povlači, moje moći se oslobađaju, sve se vraća na staro, a to znači samo
jedno…
Skupim kapke odmeravajući prostor ispred sebe. Kroz blede jezičke pare
jedva primetni su ogoreli stubovi kapija Arkone i okrajci decembarskog
noćnog neba. Ujednačeno cviljenje vetra na tren okrnji tišinu i zato ga jednim
treptajem ugasim. Ponovo oslušnem, a zatim se u potpunosti umirim.
Došao je.
Hoda polako i čvrsto. Zvuk njegovih koraka najavljuje ga baš kako sam
očekivao.
Zadovoljno se osmehnem.
Iako mogu da se krećem bešumno, da koračam bez ikakvog odjeka, ja to
ne radim. Volim taj zvonki zvuk koji me drugima najavljuje. On upozorava na
mene, nagoveštava da stižem.
Njima govori da sam tu.
Meni govori da sam živ.
Hodam isto kao i on sad.
U momentu kad se njegova silueta pojavi, magla se u potpunosti povuče.
Kao da udišem poslednji put, zagrabim vazduh najdublje što mogu, a zatim
levu ruku spustim na dršku mača.
Čim je kročio na tlo Arkone, zaustavio se. Viši je od mene, krupniji, sa
plećima koja bi planinu s lakoćom nosila. Na sebi ima izbledele kožne
pantalone uvučene u teške, prljave čizme. Razvijen torzo prekriven mu je
raspalom ritom košulje, čije poderotine otkrivaju mastilo kojim mu je u
potpunosti iscrtana leva ruka. Crteži i simboli nižu se jedan za drugim, od
njegovog zgloba preko mišice i ramena, račvaju se duž levog dela grudi i pleća
i završavaju u vratu. Zbog tetovaže deluje kao da mu je cela ruka crna. Kosa
mu je divlja griva boje uglja, u neurednim bičevima koji mu neuhvatljivo
padaju preko visokog čela i očiju. Polako podiže ruke i nekim čudnim potezom
sklanja pramenove s lica i skuplja ih na potiljak.
Odmerava me nekoliko trenutaka.
Dok je moje lice bezizražajno, u potpunosti oslobođeno bilo kakve
emocije, njegovo se ljutito gužva na čelu. Pre nego se ponovo pokrene, zagladi
svoju zapuštenu bradu, odmahne glavom i kroz zube zareži.
Hod mu postaje sve brži. Svaki njegov korak potresa tlo ispod nas.
I dalje sam na istom mestu, sasvim miran i sabran. Ne reagujem na
promene njegovog lica koje bes sve više krivi. Moja smirenost ga dodatno srdi.
Zbog toga se snažno zaleti ka meni. Širom otvorim kapke kad mi ženice ustrele
varnice iz njegovog pogleda.
Samo, njegove oči ga odaju. One ne prate razjarenost zveri spremne da
rastrgne plen. U trenu kad stane na korak ispred mene, kroz njih se razlije
boja zrelog meseca.
– Koja si ti budala! – izgovori promuklo – Jebeni luda… k – zamuca.
Zvuk sopstvenog glasa ga iznenadi zbog čega naprasno zanemi.
– Vidim, laješ i dalje – razvučem usne radosno i uputim se ka njemu.
Silovit udarac pesnice posred lica grubo me odbaci od zemlje. Uz bolni
prasak završim prikovan leđima za stenu desetak koraka iza sebe.
Ušmrknem krv koja mi procuri iz nosa, kratko cimnem glavom da umirim
zujanje u njoj, pa ispljunem sukrvicu iz usta.
Iznenađeno podignem obrve.
– I meni je drago što te vidim, brate.
***
***
***
***
Iz kupatila su me izveli nesigurni koraci. Iako sam uspeo malo da dođem sebi,
alkohol je i dalje strujao mojim venama. Osim što je umrtvio moje reflekse,
učinio je da mi se i emocije ušuškaju u tankom mehuru prividnog spokoja. Za
promenu, nije mi smetalo što sam u našoj kući i zato sam prvi put posle ko zna
koliko godina stao nasred spavaće sobe i dobro osmotrio svaki njen kutak.
Zažmurio sam, zabacio glavu, pa duboko udahnuo. U moje nosnice tad se uli
vrtlog njenih zarobljenih mirisa, zbog kojih mi se celo mokro telo naježi.
Stresoh se od tog osećaja pa krenuh da uzmem peškir da se izbrišem.
Živeo sam pola veka s Purpur, glumeći da sam samo čovek, običan
smrtnik. I tokom tog vremena, u potpunosti sam prihvatio da neke stvari
radim kao sav normalan svet. Moja okolina zbog toga se iščuđavala, ali meni je
prijalo da se umesto magijom služim svojim rukama, prstima i nogama kad
god sam bio u prilici. Valjda sam se osećao vrednijim zbog toga, a možda mi je
i to bio jedan od načina da sam živim naše uspomene. Jebiga, ko će ga više
znati…
Izvukoh peškir iz komode i trljajući kosu njime, zaustavih se ispred
visokog podnog ogledala. Zagledah se u njega, ali u njemu ne videh svoj odraz,
već jedva vidljiv trag od karmina na njegovoj glatkoj površini. Osmehnuh se
zbog toga i prizvah u sećanje veće kada ga je Purpur tu ostavila, a ja joj
zabranio da se taj voljeni otisak ikad ukloni.
Bio je to 29. jun 2024. godine. Ceo prethodni dan bila je ljuta na mene, jer je
primetila da krišom kuckam poruke, a kad me je upitala s kim se dopisujem, ja
sam zbrzao da je u vezi s poslom. Svakako, nije mi poverovala, nego je sačekala
da izađem i dočepala se mog mobilnog u kome nije zatekla nijednu poruku, ja,
idiot, umesto da namestim da se dopisujem s nekim iz kompanije, samo sam
uzeo i izbrisao celu prepisku koju sam vodio s Ladom, a koja se ticala problema
koje su beli vilenjaci imali sa Talasonovim sinom. Kad me je suočila s pitanjem
gde mi je ta poslovna prepiska, ja sam se spetljao i počeo da lažem kao početnik.
Sve što sam izgovorio bila je glupost koju ona nije htela da proguta. Zato sam
uradio ono što uvek dobro prođe; napao sam je što mi je uzimala telefon.
Tu noć legli smo posvađani, a ujutru ništa bolje nije bilo, jer se ona durila i
izbegavala da priča sa mnom. Prvi put mi se obratila tek predveče kad je gola,
na vrhovima prstiju, pretrčala iz kupatila u spavaću.
– Idem s jegerovima na večeru – dobacila mi je kad me je zatekla u hodniku.
– S kim?! – uleteo sam za njom u sobu.
– Jegerovima – reče kopajući po garderoberu.
– To sam čuo, ali ne i s kojim od Jegera!
– A, s Magdom i Svenom – izvuče komad crne svile koji je valjda
predstavljao haljinu, pa preko njega prebaci crni čipkani veš – U stvari, nije
sigurno da li će Magda imati s kim da ostavi decu i da se pridruži svom bratu i
meni – ispod dugih trepavica, bezobrazno joj se zacakliše oči.
– Sa Svenom ćeš da ideš u tome? – moj pogled grizao je paučinu koju ona
kao gaćice navuče na sebe – Zašto treba da se vidiš s njim?
– Imamo nešto o poslu da pričamo – dobaci kad zakopča minijaturni brus.
– O poslu… – procedih i uvalih se u fotelju kod prozora.
Kada su Purpuri drugi muškarci bili u pitanju, ja nisam bio ljubomoran. Ja
sam bio najstrašniji posesivni psiho kome je očajnički bilo potrebno lečenje.
Svoju ljubomoru kontrolisao sam svom silom, jer sama pomisao da je neko drugi
želi mi je toliko nabijala pritisak u slepoočnice i vatru u pesnice da bih bez
kontrole zbog nje pobio na desetine nedužnih. Pokušavao sam ja da sakrijem to
od nje i trudio se da delujem hladan, ali moja Purpur me je znala. Zato mi je te
večeri ispred nosa vrckala dupetom u uskoj haljini sa šlicem do guzova i
lakovanim štiklama. U većini slučajeva, moja ljubomora bila je neosnovana,
sagrađena u potpunosti na mojoj sujeti. Međutim, kad je Sven Jeger bio u
pitanju, tad sam želeo da umesto Frojda sam sebe potapšem po ramenu i kažem:
„Bravo, majstore, kako se dobro suzdržavaš da golim rukama ne rastrgneš
svinju napola."
Sven Jeger bio je neki žgoljavi blajhani biljojed, lajf kouč, svirač kurcu,
rođeni brat Purpurine dobre prijateljice Magde, koju je upoznala kad je rešila da
pohađa kurs kuvanja. Greškom je upala u ekipu koja je spremala vegansku
hranu i mic po mic, sprjateljila se sa Magdom. Inače, Magda mi je kao osoba
uvek bila skroz okej, a krenula je na taj veganski kurs jer ju je brat nagovorio.
Obe su ubrzo shvatile da im ne ide kuvanje a ni moderna ishrana, ali su nastavile
da se druže i često, veoma često s njima bi vreme provodio Sven. Nisu mi bile
potrebne moći da provalim šta on od moje žene želi. Taj mali kurojebac sasvim
joj je otvoreno priznao da mu se veoma sviđa i da bi voleo da ona bude prvo
meso koje će posle toliko godina poručkati. Baš tako joj je mamojebac rekao,
poručkati! Sven Jeger treba da bude zahvalan Purpur što me je sprečila da mu
iščupam ruke i noge i napravim od njega patrljak.
Spremna za izlazak, Purpur se zaustavila ispred ogledala i počela da se
zagleda.
Zažmurih i prepustih se sećanju koje me je kao vetar nosilo.
– Dobro izgledaš.
– Mhmmm – napući se kad iz torbice izvadi crveni karmin i poče da ga
nanosi.
– Crveno na sreću – ustao sam iz fotelje i stao iza nje.
– Mhmmm.
– To da mali jebač navali na tebe kao bik?
– Mhm – završi sa šminkanjem.
– Znaš li kad ćeš kući? – moj odraz u ogledalu upita njen.
– Ne – počasti me poluosmehom kroz koji bezobrazno dokači vrhom jezika
kut gornje usne.
– Znaš, zaboravila si da se namirišeš – rekao sam joj u kosu i dalje ne
skidajući oči s njenog odraza.
– Veruj mi da nisam. Namirisala sam svako mesto gde mi krv najjače
pulsira – htede da krene, ali ja je obgrlih levom rukom oko struka i privukoh
sebi. Zaronih lice u njen vrat.
– Nije ti to dovoljno – moj dah okrznu resicu njenog uha – ne mirišeš na
mene – Prilepih je uz sebe i posmatrajući njeno lice u ogledalu, povukoh lagano
dlanom preko njenog stomaka sve do ruba haljine. Moji prsti se zavukoše ispod i
ne dodirujući joj kožu, ja joj podigoh haljinu preko bedara sve dok mi se ne
ukaza vrh providne čipke.
Isto kao i tad, moj kurac se sad ukruti. Uzdahnuh tiho i uzeh ga u ruku i sa
istom lakoćom s kojom sam nju dodirivao, počeh sebe da gladim.
– Moram da idem – izjavila je hladno, ali se nije pomerila.
– I ići ćeš – moja druga ruka skliznu ispod njene ruke, preko grudi, sve do
tanke bretele. Trgnuh je kratko i pokidah. Purpur ispusti iz sebe tihi uzdah
negodovanja.
– Šššš – šaptao sam joj u vrat – moram da te spremim, da ti svaku poru
isprskam svojim mirisom. Nećemo valjda da Sven misli da te kod kuće niko ne
jebe? – osmehnuh se drsko i grubo joj povukoh crnu svilu dekoltea nadole. U
ogledalu ugledah njen providni brus i pod njim njene već naježene bradavice,
koje uhvatih među jagodice prstiju. Drugom rukom joj povukoh kraj haljine do
stomaka. Ona odmah blago raširi noge i ja ceo dlan provukoh između njih i jako,
posednički joj stisnuh pičkicu, povlačeći je pritom nagore, zbog čega ona završi
na vrhovima salonki.
Napravih čvrst obruč šakom oko svoje nabrekle batine, nadrkavajući ga
još više. Zašištah kroz zube kad svaki sekund, svaki delić te noći poče u mojim
mislima da se razvija kao film, kadar po kadar.
Njene gole, savršene grudi, koje izleteše iz brusa kad ga strgoh s nje.
Pulsiranje njene vlažne pičke kad joj pomerih gaćice ustranu i protrljah
svojom kitom po njenoj brazdi.
Njeni uzdasi dok je s uživanjem izvijala guzu ka meni, potpuno predana
mojim dodirima.
Njen pohotni pogled koji je uspaljeno pratio naše odraze u ogledalu.
Njeno tiho, skoro molećivo stenjanje dok sam je izluđivao, popunjavajući
prstima mesto u kojem je ona želela moje meso.
Njen krik zadovoljstva kad joj ga jako zakucah do kraja, zbog čega ona
polete ka ogledalu i ja je tucajući pribih skroz uz njega. Njegova krta površina
zgnječila joj je grudi dok je znoj s njenog tela crtao po njemu obrise. Njene
usne zamaglile su deo ispod obraza, ostavljajući za uspomenu ispod njega
mrlju od crvenog karmina.
Svršio sam jako isto kao i tad, oslobađajući iz grla promuklo rezanje.
Zadihan, sa srcem koje mi je ludački tuklo u grudima, otresoh glavom i polako
otvorih oči.
– Koliko si jadan – procedih kad shvatih da oslonjen levom rukom o
ogledalo, u njemu vidim samo svoje znojavo telo. S gađenjem pogledah u svoj
kurac koji sam i dalje stiskao.
Moje lice poče da se krivi. Uhvatih se za glavu i stisnuh je najjače što sam
mogao.
– Šta to sebi više radiš? – povikah glasno i okrenuh se od svog odraza, a
zatim se samo ukočih i začuđeno trepnuh.
***
– Jar… – pevljiv ženski glas, nežan kao cvrkut ptice, pozva me iz tamnog ćoška
sobe.
Pre nego što spustih ruke, kratko zamahnuh kažiprstom i sobu ispuni
svetlo.
– Ti? – rekoh zbunjeno.
– Dozvoli mi da ti pomognem – Vesna iskorači ka meni.
Ćutao sam.
– Molim te… ti nisi ovo zaslužio – reče iskrenim tonom, pa zatim spretno
svuče prozirnu belu haljinu sa sebe – Pusti me da ti priđem, da ti pomognem.
Promatrao sam je i dalje bez reči. Bila je prelepa. Oči su joj bile krupne i
bistre, kao ledničko jezero. Usne pune, jedre, crvene kao višnje. Imala je visoke
istaknute jagodice i obraze nežno uštinute stidom. Kosa joj je bila zlatna griva.
Duga i ravna, kao najzdravije klasje pšenice. Rasuto joj je padala preko dugog
vrata, ramena, sakrivajući joj grudi. Kao da mi čita misli, ona rukama zabaci
kosu i otkri mi svoje savršene grudi. Čvrste i oble kao zrele jabuke, sa
ružičastim, krutim bradavicama koje su bolno pozivale da ih uzmem u usta.
Zaškripah zubima, kupeći očima svaki delić njenog tela kad se pokrenu i
uputi ka meni. Lagano je njihala svojim vitkim telom. Imala je duge izvajane
noge i mala stopala kojim je hodala kao gracija. Koža joj je bila baršun. Bela,
čista, zategnuta. Presijavala se kao da je iz rose izašla.
– Stani! – jedva progovorih i ona se poslušno ukopa u mestu.
– Molim te, gospodaru moj – obori glavu pokunjeno i nežnim dlanovima
stidljivo prekri sitan red zlatnih dlačica iznad svoje pičkice. Nije morala da mi
je pokaže; već sam video i tu njenu lepotu. Svež, nežan pupoljak, njene idealne
usmine i uski procep. Mirisala je na ružu.
– Nemoj sebe da mučiš – pogleda me čežnjivo kroz svoje guste trepavice.
I dalje sam stajao na istom mestu kao kad se pojavila, poludignutog kurca
sa čijeg vrha je kaptalo preostalo seme.
Ponovo joj ništa nisam odgovorio, zbog čega ona kleknu pa postavi ruke
na pod ispred sebe.
– Pusti me da se brinem o tebi – izbaci svoje bogovsko dupe unazad,
protegnu se kao puma i krenu na sve četiri ka meni.
Disao sam sve brže. Moja muškost poče ponovo da se kruti i ja skupih
kapke pomno prateći kako dopuza do mojih nogu.
– Više ništa ne moraš sam da radiš. Ja sam tu. Dozvoli mi da te makar
očistim.
Klečeći raširi noge, izvi se unazad, uhvati se rukama za stopala, i zabaci
glavu. Zatim široko otvori usne, na trenutak pokazujući biserne redove zuba,
pa isplazi jezik i ponudi mi tako da njena usta ispunim svojom batinom.
– Molim te… biću ti šta god želiš, možeš sa mnom raditi sve što ti padne
na pamet, samo me pokori. Samo mi daj da te u sebi osetim.
– Savršena si – rekoh napokon.
Polako se pomerih i stadoh tako da mi se desna noga nađe između njenih
prepona. Zatim je gurnuh grubo skoz uz njenu pičkicu i ona odmah zaječa,
ostavljajući mi po koži svoju vlažnost. Osmehnuh se zbog toga i nagnuh se ka
njenom licu i usnama koje su podrhtavale od želje da ih popijem. Nežno je
pomilovah po kosi. Njene meke vlasi razleteše se po mojoj ruci kad povukoh
njenu glavu ka svojoj kiti. Zaustavih je tik uz svoju nabreklinu. Ona odmah
zapalaca jezikom, ali moja ruka, koja ju je čvrsto držala za kosu, ne dozvoli joj
ni da ga vrhom okrzne.
– Polako, polako – mazio sam je i gledao direktno u njene plave oči u
kojima su se komešali očekivanje i strah. Moj osmeh poče sve više da se širi.
– Hoćeš li mi ga lepo popušiti?
Ona poslušno potvrdi glavom.
– Jebote, koliko si savršena! – zadrhtah uzbuđeno.
Pažljivo joj rukom pokupih svu kosu i obmotah je kao snop oko svog
zgloba. Ona zadovoljno zaprede, trljajući pritom svoj topli obraz o moju
podlakticu.
Skupljajući kapke, odmerih svaki pedalj njenog tela, a zatim je bez ikakve
reakcije lica i prethodne naznake snažno cimnuh i grubo otresoh o pod.
Vesna zavrišta, grabeći rukama ka mojoj ruci koja joj je krvnički stezala
grivu.
– Mene da zajebeš?! – prodrah joj se u lice kad joj povukoh glavu uvis –
Mene si htela da zajebeš i zavedeš?!
– Nisam, nisam! – jaukala je dok mi je kao divlja mačka zarivala nokte po
rukama – Svaroga mi, samo sam htela da ti pomognem! Jarilo, ja tebe volim!
Ceo život te volim! Ja sam se rodila za tebe!
– Voliš me kurac! – zarežah, a zatim vukući je golu po podu izmarširah
besno iz kuće.
Od momenta kad sam je čuo u sobi, znao sam na šta se nameračila. Ona je
poluboginja proleća i plodnosti, ja sam bog proleća i plodnosti. Bila bi dovoljna
jedna kap mog semena da ona odmah začne sina. Dok je Purpur bila živa, nije
me toliko progonila, ali posle njene smrti, ja nisam mogao od nje i njenog
brata da dišem. Prvo sam pokušavao lepo da im objasnim, čak sam dolazio na
večere kod Vižda, ne bih li održao koliko-toliko korektan odnos. Međutim,
njima je u glavi bio samo jedan cilj: da se preko mene popnu na lestvici Java.
Kada sam saznao da su mi Svarožići radili iza leđa sa Matronom, nastojeći
da ospore Bejlino pravo kao moje naslednice i tražeći da se spojim sa Vesnom,
koja jedina može da mi podari sina, ja sam se jedva suzdržao da ih žive ne
zapalim. Posle nekoliko dana, ohladio sam glavu i pustio sam ih da žive kao i
dotad, čekajući da naprave novu grešku. A ovaj put su napravili najveću.
Kuća na Arkoni bila je mesto u koje je pored mene i Bejle još samo Dajbog
mogao ući. Niko živi, nijedno magijsko biće, nijedan bog nije mogao samo tako
da se ušeta u nju. Vesnino pojavljivanje u kući značilo je samo jedno. Ponovo
su se ujedinile zle strane da uz pomoć magije probiju moju. I zato sam bio ljut
kao zver, jer vrlo brzo shvatiće da sam ranjiv i da ujedinjeni mogu istupiti
protiv mene.
Razvaljujući vrata Viždove vile, uleteo sam i dalje vukući za kosu golu Vesnu.
Ona se koprcala i vrištala, samo što me sad više nije molila da je pustim, nego
me je psovala i najstrašnije klela.
Vižd je baš tad organizovao svečanu večeru, te su u vili bili i Svarožići, ali i
nekoliko vilenjaka i Mokošini potomci. Čekao je da mu sestra javi da sam je
napokon oplodio, te da se pohvali drugima da se orodio sa Jarilom.
Zaleteh se ka Vesninom bratu i svom snagom mu bacih sestru preko cele
prostorije pod noge. Svi gosti zbog toga preplašeni poskakaše sa svojih mesta.
Iako sam hteo da mu se ušetam potpuno go, znojav, sa svojim nadrkanim
kopljem, video sam da su s njim vilenjaci i polubogovi, pa učinih da se pred
njima pojavim makar u pantalonama i čizmama. Takođe, zbog njih nisam hteo
odmah da ga pitam kako je ona uopšte ušla u moju kuću. Zato zaigrah na svoj
bes povodom toga što smatraju da Bejla nije dostojna mog trona.
– Vižde! – dreknuh na njega sa sredine sobe – Poslednji put ti kažem,
Bejla je moja krv, moja jedina naslednica i tvoja buduća vladarka. Tvoja sestra
može biti hiljadu puta poluboginja proleća i plodnosti, ali za mene je ona samo
jedna obična kurvetina, koju ja nikad, zapamti, NIKAD u životu neću dotaći, pa
makar nijednu ženu više nemao! Jesi li me razumeo? – zagrmeh toliko glasno
da sve staklo u vili napuče.
– Mi nismo… – Vižd poče da se pravi lud – Ja ne znam o čemu se radi.
Valjda je ona toliko zaljubljena u tebe da ne zna da postavi granice. Molim te
da joj oprostiš, a ja ću dati sve od sebe da se njen ispad više nikad ne ponovi.
– Prekini, bre! Boli me kurac za tvoja opravdanja i laži – uperih prstom u
njega – Zapamti, mrtav si ako je opet zateknem tamo gde joj na pamet ne bi
smelo pasti da kroči – namerno ga obavestih da se tu više ne radi samo o Bejli.
Okrenuh se ka vratima a on i još nekoliko njih pritrčaše Vesni da joj pomognu.
Na izlazu začuh kako ga jedna vila tiho upita što sam toliko ljut.
– Pusti ga – šaputao je – Purpur je još davno iskoristila svoju crnu magiju
i bacila čini na njega, te on evo ni dan-danas ne može da se odvoji od njene
mrtve pičke. Zato i mrzi sve, ali na sreću, jedino što zna je da mrzi i preti. Jarilo
Milosrdni – izgovori podrugljivo.
– Milosrdni? – ukopah se na samom pragu, a moj glas zaledi sve u
prostoriji.
Krenuh nazad ka njima.
– Jarilo Milosrdni – izgovarao sam reči polako, klimajući glavom, kao da
sam saglasan sa onim što sam čuo. Za razliku od prethodnog trenutka, kad
sam svojim ulaskom razvalio i vrata i pola stvari u vili, sad sam hodao smireno
ali vojnički čvrsto.
Prostorija je bila okovana tišinom u kojoj se ni disanje nije čulo. Nisu se
pomerali. Samo su me nepomično pratili preplašenim pogledom.
– Pravo da ti kažem, u pravu si. Sviđa mi se to – stadoh ispred njega. On
poče da se povlači unazad, skupljajući kukavički svoju ćelavu glavu među
suvonjava ramena – Znaš, istina je to da sam postao blag. Evo, recimo, tebe –
uhvatih ga za vrat pa ga s lakoćom podigoh od poda kao da je pero. On
zakoprca nogama – Tebe bi neko drugi već davno ubio.
Držeći ga i dalje u vazduhu, zabih mu slobodnu ruku u usta i snažno je
ugurah što dublje u njegovu duplju. Pod pritiskom moje šake, usta mu se
rascepiše, a vilica mu se uz zvuk krckanja kostiju raspuče i razdvoji.
– Međutim, za razliku od tih drugih, ja sam milostiv – kad pod prstima
osetih početak njegovog grkljana, povukoh ruku malo unazad, a zatim
potezom kao da cepam papir, trgoh njegov jezik i hirurški precizno ga odvojih
od korena.Viždov jauk postade bolno mumlanje, dok se histerično trudio da se
oslobodi i izvuče iz moje ruke kojom sam ga držao visoko od poda.
Pred očima mu mahnuh iščupanim jezikom, koji zatim s gađenjem bacih
iza leđa. Polako, kao da imam sve vreme ovog sveta, počeh da brišem svoju
krvavu ruku o njegovu belu odoru. Tad tek primetih da mu je odeća natopljena
mokraćom.
– Vidiš, ja ne da te nisam ubio, nego sam ti čak pomogao i spasao te tog
tvog poganog jezika koji je bespotrebno izgovarao ime moje žene i kćerke –
pogledah ga očima u kojima je buktao jar – Kaži, jesam li milostiv?
Vižd zakrklja.
– Šta si rekao? Ne čujem te! – okrenuh uho ka njemu. On stade ispuštati
neartikulisane zvuke. Odbacih ga od sebe na zid pored kog je jaukala Vesna.
Stadoh ispred njih i postavih ruke na struk.
– Vesna, znaš li ti odgovor na moje pitanje?
Ona se spusti na kolena i klimnu glavom potvrdno.
– Jesi, milostiv si – cvilela je ne skidajući pogled sa svog brata koji se
valjao od bolova, prekrivajući šakama krvavu rascepinu na mestu gde su mu
se usta nalazila.
– Jesam i zato vas sad vodim na jedno posebno mesto, gde žive oni koje je
Purpur za života zadužila – rekoh mirno, prizvah svoju uniformu i polako
namestih mač.
– Nemoj, molim te! Molim te, samo ne tamo! – Vesna poče da kuka i nariče
iz sveg glasa – Ubij nas, samo nas nemoj u Bezdan slati! Ja ću ti sve reći! Sve ću
ti ispričati, sve što želiš!
Nisam čuo šta je to imala da kaže, jer bilo je dovoljno da samo trepnem i
njih dvoje iz svoje udobne vile završiše u grotlu Bezdana.
Osvrnuh se oko sebe i primetih da se niko od gostiju nije ni pomerio.
Stajali su ukočeni kao kipovi na istom mestu i u istom položaju u kom su se
zatekli kad sam se vratio.
Popravih uniformu i prstima skidoh s levog ramena zamišljene mrvice.
– Stvarno ne volim kad mi se žene bestidno nude za seks – rekoh
nedužno, naklonih im se i isparih iz Viždove vile.
Sedeo sam naslonjen na ostatke ugljenisanog totema na svom ostrvu u
Orloviji. Disao sam polako i mirno posmatrao uništene kuće, spaljene šume,
ogoljena polja i oranice i krivudava korita rečica ispunjenih plavim muljem.
Nebo je bilo vedro i mada je dan bio topao, nemirni povetarac skakutao je u
neodređenim pravcima, ostavljajući u vazduhu prijatnu svežinu.
Za ceo svoj život, ja nisam više od deset puta došao da obiđem svoje
ostrvo. Iako je bilo prelepo, možda čak i najlepše od svih šesnaest, izbegavao
sam da ga posećujem.
Zbog onoga što predstavljam, na njemu je vladalo proleće. Uvek je sve
bilo mlado, zeleno, prepuno bujnih izdanaka i svežih pupoljaka. Cela zemlja
bila je prekrivena šarenilom života koji se tek budio. Reke su bile bistrije od
suza, bogate mladicama, a životinje jedre, pitome i razigrane. Ljudi na njemu
bili su vredni i zadovoljni. Bili su lepši i od vila i uvek veseli. Bili su zdravi. Isto
kao što je cela moja zemlja zdrava bila i isto kao što je zdrava bila i ona koja je
prva nastala, Majka Zemlja. Orlovija.
Negde iza mojih leđa, čuli su se malaksali povici preživelih ostrvljana koji
su neumorno pokušavali da svoje domove iz pepela podignu. Oborih glavu i
ugrizoh se za donju usnu. Imao sam toliku snagu i moć, imao sam toliko znanje
i iskustvo, ali samo sam sjebano sedeo i gledao kako obične, vredne ruke
grade ono što je zbog mene uništeno. Orlovija je bila ranjena, njeno srce je
krvarilo. Njen temelj, Svarogov kamen, bio je oskrnavljen i niko od nas nije
mogao da pomogne da te rane zacele. To je morala ona sama da uradi. Majka
Zemlja bila je istinska, prvobitna, kao i njena magija, kao i sve ostalo što je u
njoj disalo. Ona nikad nije bila napadnuta i uvek se sama štitila i brinula o sebi.
I kada su je bogovi Nava napustili, ali i kad je ovo ostrvo bilo zadojeno
mržnjom i zapaljeno ratom. Od momenta kad me je Veles iz kolevke ukrao i u
Nav odveo, pa dok me Perun na silu nije kući vratio, ovde su svakodnevno
lomače smrti gorele, a na njima su čitave porodice nestajale. Brat se protiv
brata okretao, deca protiv roditelja. Polja su bila prekrivena strvinama, a šume
su bile mrtve, prepune nakaznih životinja.
Oko Orlovije nalazilo se šesnaest ostrva i svako je pripadalo jednom bogu
Java ili Nava. Ali, nije mu samo puko pripadalo. Ono ga je predstavljalo, ono je
izgledalo i živelo onako kako je on živeo. Predstavljalo je odraz njegove duše i
srca. Ja tad dušu nisam imao, a moje srce samo je mržnjom kucalo. Bio sam rat,
živeo sam rat i do današnjeg dana sam to i ostao.
Moja tamna strana nikad nije nestala. I dalje nosim zapaljene vatre i
demone u sebi, ali sam uspeo da ih okrenem jedne protiv drugih. Učinio sam
da svojim zlom ne idu na mene, nego da ga seju tamo gde je potrebno. Protiv
Velesa i sluga Nava.
Sve dok sam bio smrtonosno oružje u rukama Velesa, moje ostrvo je
patilo. Zbog svega što se na njemu dešavalo, bilo je izolovano od drugih, ali
zbog toga što ja nisam svesno prišao bogu smrti, ono nije u potpunosti
odbačeno od Majke Zemlje. Kada sam saznao istinu o sebi i napokon se dozvao
pameti, Perun i Živa doveli su me do Matrone da me nad temeljom Sveta
blagosilja i tad sam prvi put kročio na ostrvo.
Izjedao me je stid zbog onoga što sam tamo zatekao, ali verovao sam da
ću svojom drugom stranom, prolećem, učiniti da sve iznova procveta i da se na
njemu ponovo sreća i blagostanje rode.
– Onaj koji se zakleo da tebe poštuje i sledi, taj će morati svojim golim
rukama da izgradi sve ono što je vođen tobom uništio – objasnila mi je vrhovna
sveštenica kada sam je pitao zašto moje moći ne čine da se zemlja oporavi.
Popizdeo sam. Od svih, ja jedini imam u sebi dva suprotna sveta. Samo ja
sam kažnjen da uživam u ratu a proleće budim.
– Koje je to jebeno sranje! – drao sam se – Je l' to znači da ću svaki put ovde
stvoriti pakao kad povedem rat protiv neprijatelja?
– Ne.
Stavila mi je dlan na grudi preko srca.
– Ovo ovde je odraz tvog života.
Zatim mi je dotakla dlanom obraz.
– Ovo je odraz tvoje časti i obaveza.
Na kraju podiže ruku na moju glavu.
– A ovo je odraz tvojih odluka.
– Sve dok se ovo i ovo – kucnu me po čelu i obrazu – koliko god ukaljano i
pogrešno bilo, ne sjedini sa ovim – ponovo spusti ruku na moje grudi – sve dok
ti je duša čista, a srce ispunjeno ljubavlju, tvoja zemlja u Orloviji biće kuća
blagostanja.
– Ljubavlju?! – zasmejao sam se grohotom – Onda bolje da sve ostave takvo
kakvo je!
Matrona se toplo osmehnu.
– I ta ljubav na koju misliš desiće ti se jednom, ali do nje i posle nje, u tvom
srcu ta emocija treba da živi u svim svojim oblicima. Ljubav nije samo jedna, moj
zeleni, naivni dečače.
Prošlo je poprilično vremena dok se moja zemlja nije oporavila, a ja sam u
nju retko zalazio. Prvo jer sam se osećao beskorisno dok su je gradili, a zatim,
kad je sve dovedeno u red, jer mi je bilo neprijatno da uživam u njoj. Koliko
god svi bili srdačni i srećni kad me vide, ja sam osećao da svi oni negde
duboko u sebi znaju da sam tempirana bomba, da sam neko ko ih u sekundi
može naterati da jedni drugima najstrašnije naude.
***
***
Prvo smo u pratnji generala obišli centralni deo zemlje, a kad smo hteli da
odemo na Dajbogovo ostrvo, moj brat izrazi želju da se sam sa svojom
ranjenom zemljom suoči. Rekoh Žadu da je slobodan što se mene tiče, pa se
uputih na svoje ostrvo da tu sačekam brata.
Iako mi je bilo mučno da posmatram svoju unakaženu zemlju, to je ipak
bilo bolje nego da u Javu slušam šaputanja o tome šta sam uradio Viždu i
Vesni, što je opet bilo podnošljivije od Zemlje, gde bi me Lada proganjala i
smarala u vezi sa svečanošću koja je planirana za to veče.
Odmah posle Matronine smrti, primetio sam da se energija u Orloviji
nekako izmenila, pa sam nastojao da to istražim. Iako sam izvornu magiju
Orlovije i dalje sasvim jasno osećao, bilo je tu još nečeg što je izazivalo
primetne oscilacije. Negde su se osećale slabije, negde jače, a na mestu gde
sam ja u tom trenutku sedeo, pored ugarka svog spaljenog totema, činile su mi
se najjače. Nije mi to bio prvi put da osetim te nevidljive virove nastale usled
sudara različitih energija. Dešavalo mi se da se s njima sretnem u bespućima
galaksija i sazvežđa, ali nikad na prostorima koji imaju tlo. U suštini, vrtlozi su
obično bili bezopasni. Meni su čak odgovarali, jer su mi se čula u njima još više
izoštravala. Recimo, moje moći u Orloviji nisu uvek bile sasvim slobodne. Iako
neznatna, postojala su određena ograničenja, ali sad, na mestima gde su bili
virovi, moja čula ne da su bila slobodna, nego su bila osetljivija nego na
Arkoni. Jedini problem bio je taj što nisam mogao u potpunosti da kontrolišem
šta ću da čujem, vidim i osetim, jer bi me vrtlozi neretko ometali u mojim
putanjama i sami vodili na druge strane bez moje saglasnosti.
Toga dana, čim sam se smestio tu, koncentrisao sam se da maksimalno
iskoristim mogućnosti koje mi energetske oscilacije nude. Želeo sam da
napokon otkrijem šta se krije iza izvora jedva osetne neprirodne tišine, koja se
doimala zaglavljenom u nekom prostoru do kog oko ne dopire. Međutim, moje
traganje za tim zrnom nemosti konstantno su ometali virovi, koji bi me naglo
prekidali, vodeći moja čula u potpuno drugom smeru. Zato sam više od sat
vremena lebdeo u mislima kroz Moskvu, u koju me je neprestano vukla ta
energija, terajući me da se zapitam šta to ima na Crvenom trgu i u kulama
Kremlja, a da je već ne znam.
Iz Moskve me trže prigušen bat srditih koraka i ja svoju svest vratih u
Orloviju.
– Kako ti se čini? – upitah brata, koji mi je prilazio bledog lica, potpuno
skrhan zbog onoga što je video.
– Kao da Svarog ne postoji – svali se namršten pored mene na zemlju.
– Ma, samo sam ljut, jebeno ljut na njega što je ovo dozvolio. Uopšte ne
verujem da će se Orlovija ikad oporaviti i ojačati, a ako je ona slaba, mi smo i
te kako ranjivi.
– Zato valjda imaš svoj plan.
– Valjda.
– Osećam u kostima da mi se neće svideti, isto kao što osećam među
nogama da ću večeras u penthausu jebati.
Nije navaljivao da mu saopštim svoj plan. Dovoljno dobro me je poznavao
da bi znao da ću mu sve reći tek kad osetim da je vreme za to. Pošto sam
propustio da ga odmah na kapijama Arkone uvedem u priču, odlučih da ga
pustim da još malo uživa u neznanju i tome što napokon može slobodno da se
kreće među ljudima.
– Lada ti je rekla za večeras? – reših da prebacim priču na njegovu
ljubavnicu, opsednutu prijemima, balovima i svečanim toaletama.
– Čuj, rekla! Jutros ni oči nisam otvorio, a ona mi je pred nosem već
mahala nekakvim smokingom i leptir-mašnama. Usput me je obavestila kako
treba da se ponašam na prijemu i kako si ti Viždu iščupao jezik.
Kao da briše znoj sa dlanova, on ih protrlja po kolenima pa se uspravi i
pruži mi ruku.
– Znam, mogu ja to mnogo kreativnije, ali nisam bio raspoložen – rekoh
kad ga uhvatih šakom za podlakticu, a on me povuče da ustanem.
– Voleo bih da sam mogao to da vidim – potapša me ponosno po ramenu
– Šta misliš da se malo povežeš sa mnom pa da mi podeliš u mislima tu
uspomenu?
– Ne.
– E, jesi peder! Zašto nećeš? – kao kakav dečačić, Dajbog tužno nabra
obrve.
– Zato što samo želiš da vidiš Vesninu golu guzicu! – gurnuh ga ramenom
i krenuh ka Ognju koji je mirno pasao na nekoliko metara od nas.
– Pa kad si mi oduzeo priliku da je lično vidim – sa uvređenim izrazom
lica, prođe pored mene i s lakoćom skoči u sedlo svog konja – A sad me izvini,
odoh da se spremim za veče tokom kog će posle hiljadu godina sve žene
balaviti na pravog muškarca, umesto na Aleka Liraja.
Povikah za njim da ne mogu dočekati da ga vidim s kravatom oko debelog
vrata, ali moje reči se samo odbiše o njegov plašt od belog vučjeg krzna, kad uz
zaslepljujući bljesak svetlosti nestade sa zemlje.
Krenuh ka Ognju, ne skidajući s lica osmeh zbog dramatičnog prelaska
mog brata iz Orlovije u Jav. Uvek je voleo da naglašava svoje moći i pokazuje
svoju veličinu. Uživao je u strahopoštovanju koje je njegova pojava izazivala,
bilo da se radilo o njegovom ljudskom ili vučjem liku. Dajbog je jedini od
bogova mogao da preuzme drugi oblik. Svi mi ostali živeli smo u telima koja su
nam rođenjem data. Uvek sam verovao da više voli svoju vučju stranu, koja je
zaista bila impozantna i posebna. Ipak je on u tim trenucima bio ubojita zver, s
veoma istančanim životinjskim instinktima kojima je upravljao njegov ljudski
mozak. Međutim, kad je ostao zarobljen u telu vuka, jasno se videlo koliko je
bio nesrećan zbog toga.
Stadoh pored Ognja i pomazih mu dugu belu grivu. Moj dlan učini da se
po njoj razigraju varnice vatre. Zagledah se u njih i zapitah se koliko će
vremena proći pre nego što Dajbog oseti potrebu za vukom, sad kad mu je
jedino ovo telo ostalo. Nažalost, povratkom iz sveta mrtvih u svet živih gubi se
polovina moći. Dajbog se samim tim vratio kao polubog. Na sreću, ostao je
samo bez vučjih moći, a sve druge su i te kako strujale njegovim telom.
Uzjahah konja i otvorih portal koji će Ognja prebaciti u Jav, a mene u
Berlin. U momentu kad se prednja kopita mog konja ušetaše u izvor purpurne
svetlosti, u leđa me udari neuobičajeno komešanje energije. Pošto je već skoro
celim prednjim delom tela zagazio u portal, bilo je kasno da nas izvučem iz
njega. Imao sam samo sekund da se osvrnem i to je bilo dovoljno da se sa
izobličenim licem nađem u holu svoje vile u Berlinu. Normalno, čim su mi
stopala dotakla drugu stranu, ja sam se vratio na svoje ostrvo, ali zatekao sam
ga istog kao pre tog čudnog momenta u kom se istočno od mog totema
naprasno pojavio obris starog Kremlja.
Beli kamen njegovih zidina urušavao se pred pomahnitalim talasima krvi
koja je kao beskonačni okean gutala utvrđenje. I poslednji deo zida odvoji se
od svog bedema i uz zastrašujuću buku surva u krvavi ponor, povlačeći sa
sobom i bledunjavu konturu žene koja je sedela na njegovoj ivici. Sve je trajalo
kraće od treptaja pa nisam imao dovoljno vremena da je bolje osmotrim.
Veče je već pokoravalo Zemlju kad sam se vratio kući sa čudnim osećajem
koji mi je čula napinjao kao strune. Jer, može biti da mi se učinilo, da sam
umislio ili stvarno poludeo, ali u tom deliću treptaja, ja sam udahnuo najlepši
miris svih svetova. Miris života.
– Da li si sasvim siguran? Možeš li se zakleti da si ga osetio? – Dajbog je
očajnički gurao kažiprst iza čvora leptir-mašne koja mu se kao omča obavijala
oko krute kragne bele košulje.
Vožnju do dvorane Koncerthaus, gde se održavala svečanost povodom
jubileja postojanja fondacije Globhart, iskoristio sam kako bih bratu ispričao o
oscilacijama energije u Orloviji i onome mi se tog dana desilo.
– A jebiga – zavalih glavu u naslon sedišta – ne mogu se baš zakleti, ali
isto tako ne mislim da mi se učinilo.
– Možda te je samo podsetilo na njen miris. Ipak su se tu umešale neke
čudne struje, koje ko zna šta u sebi kriju. Ako ćemo iskreno, treba više da se
zabrinemo zbog toga što ti se Kremlj ukazao nasred tvoje zemlje. Kažeš da su
zidine bile od belog kamena?
– Od belog, peščanog, klesanog kamena.
– Zidine Donskog?
– Da, upravo one za koje sam rekao Dmitriju kako da ih napravi i koliko
zbog toga Kremlj na istok da proširi.
– Hm… – Dajbog blago kapcima zakloni svoje mesečeve oči i okrenu glavu
ka staklu limuzine na čijem zadnjem sedištu smo sedeli – Mislim da kapiram o
čemu se radi. Hteo ti to da priznaš ili ne, tebe i dalje, posle toliko vekova, muči
krivica zbog onog što se desilo tamo. Ako ti virovi energije, kao što kažeš,
pojačavaju sva čula i osećanja, normalno da ti između ostalog izvlače na
površinu grižu savesti – automobil se zaustavi kad stigosmo pred Koncerthaus
i kroz stakla ugledasmo horde novinarskih holodronova. Dajbog smesta trže
glavu sa stakla i ponovo stade kažiprstom vući svoju leptir-mašnu.
– Ali, jebote, ne treba valjda ja da ti pričam da je to bilo jedino rešenje i za
nas i za njih. Zidine su morale biti srušene od strane jednog zla da bi se drugo
zlo uništilo. Uostalom, Donski im je posle jebao kevu. Kao što je i prvi put, tako
je i svaki sledeći put pobeđivao zahvaljujući tebi.
– Da, ali nije pobedio i onda kad je to najviše očekivao.
– Ti izgleda nemaš dovoljno problema, nego tražiš da ti ih savest pravi –
nervozno izvuče prste iz okovratnika – siguran sam da se o tome radi. Orlovija
ionako nikad nije bila normalna kad je magija u pitanju. Nakon onoga što se
dogodilo, nije ni čudo što su se energetske struje uskomešale.
Protrljah rukom zadnji deo vrata.
– A ako uzmeš u obzir i to koliko sebe kriviš što nisi uspeo da sačuvaš
Purpur od smrti, jasno je zašto su ti se te dve stvari u isto vreme ukazale.
Morao sam priznati da mi je njegovo objašnjenje bilo sasvim prihvatljivo i
najlogičnije u datom trenutku. Mi nismo bili upućeni u prvu magiju. Odlučih da
sutradan proverim dokle je mala Travena stigla sa svojim učenjem i
upoznavanjem tajni hrama Majke Zemlje.
– Ja ne mogu da poverujem da vas dvojica i dalje sedite u autu ispred samog
ulaza! Pa novinari su već krenuli da smišljaju priče šta se dešava iza
zatamnjenog stakla Lirajeve limuzine – Ladin strogi glas zagrme obojici u glavi.
– Mogu da smisle šta god žele, burazer će to promeniti – Dajbog me cimnu
za rever smokinga, kao da želi da ga ispravi.
– Jarilo, ako ovaj što se dovukao u grad iz šume ne shvata o čemu se ovde
večeras radi, nadam se da si ti svestan koliko mi je bitno da se nacrtaš kod
premijera za dva minuta!
– Evo, izlazimo – dadoh znak vozaču da nam otvori vrata.
– E, ozbiljno, o čemu se ovde večeras radi? – Dajbog me upita kad krenuh
da izađem.
– Ma, Ladi će biti uručena neka nagrada za rad fondacije Globhart.
– Šta sve ta neće smisliti samo da bi bila u centru pažnje. Je l’ se sećaš
kako je bosonoga igrala po prelima – obraćao mi se dok smo jedan pored
drugog koračali crvenim tepihom do ulaza – a sad čak i od nas traži da
budemo kao uštogljeni pingvini – glas mu je bio na granici sa plaćom i to me
natera da se široko osmehnem.
– Hvala, gospodine Liraj! Biće ovo jedinstvena fotografija na kojoj se tako
smejete!
Trepnuh iznenađeno. Uopšte nisam primetio da smo već sasvim opkoljeni
novinarima.
– Vatre Nava me nisu oslepele, ali ne garantujem da to neće uraditi ove
napasti sa svojom aparaturom! – Dajbog progovori kroz zube.
Ovaj put se nasmejah u sebi.
***
Od svih nas, Lada je najviše uživala u onome što joj je pružala Arkona grupa
kad je čovečanstvo u pitanju. Kao boginja, svakako je mogla svojim moćima
stvarati i dobijati sve što bi poželela, ali tad ne bi mogla toliko i tako javno da
se pokazuje. Arkona grupa već je imala svoju istoriju, a njen uticaj na ljude i
njihove živote bio je veći od uticaja bilo koje druge institucije ili vlade.
Zahvaljujući tome, mi smo na neki način i na Zemlji bili ono što zaista jesmo.
Bogovi.
U početku nisam mario za ljude. Bili su mi naporni sa svojim stalnim
kukanjem i durenjem. Njima se bavio moj otac Perun, a mene je boleo kurac.
Što se mene ticalo, mogli su se svi međusobno poubijati, a ja ni prstom ne bih
makao. Nama je bilo zabranjeno Svarogovim zakonom da se mešamo u
njihove živote, a Perun je to uglavnom poštovao, iako je neretko koristio neke
indirektne načine da se umeša, isto kao što smo mi koristili moj konglomerat.
Svakako, ukoliko bi osetio da se među ljude uvukao neko iz Nava, Perun bi
odmah reagovao.
Kada je Veles rešio da povede rat protiv nas, učinio je to tako što je
umešao ljude, a to je dovelo do toga da se mi veoma često nađemo na Zemlji.
Borbe naša dva sveta povlačile su sa sobom previše nevinih ljudskih žrtava.
Dok se moj otac zbog toga kidao, Veles je u tome uživao, jer je njihovim
dušama punio svoje carstvo smrti i tako jačao. Međutim, naše otvorene borbe
sa navitima na Zemlji bile su samo jedan deo sranja koje je pravio.
Svakodnevno, skoro neprekidno, koristio je crnu magiju i Moranu kako bi
sejao zaraze i potpirivao mržnju i ratove. Tada bi naše ruke bile vezane i mogli
smo samo da posmatramo kako se životi gase a naselja nestaju. Zbog svega
toga, naši potomci su počeli da nam okreću leđa, govoreći da smo ih u svojoj
sebičnosti i uobraženosti napustili. Utehu su počeli da traže u novim verama, a
mi u Javu postajali smo sve slabiji. Nizali smo poraze protiv Nava. Na kraju,
nakon pada Arkone 1168. godine, moj otac je kako bi spasao Jav otišao u Prav,
a briga o Svetu pala je na moja pleća i postala je teret kog nikako nisam mogao
da se oslobodim.
Svakog dana, svake noći, ja slušam ljude. Čujem njihove želje i molitve.
Osećam njihove radosti, potrebe i tuge. Gledam njihove živote i ono što rade.
Da nije bilo Purpur, da nije bilo te smrtnice koja je mom životu dala smisao, ja
bih u jednom trenutku digao ruke od njih i napokon sebe oslobodio te muke.
Jer ja sebičnija bića od ljudi nisam sreo. Iz njih su vrcale zloba i pakost.
Puni otrovne ljubomore, žudeli su da vide druge na dnu, da posmatraju kako
im se životi uništavaju. Bez mrvice empatije, ljudi su grabili da budu bogati, da
budu moćni i uticajni, samo da bi se podsmevali onima slabijim od sebe. Želeli
su da vladaju kao kraljevi i da im se klanjaju kao da su bogovi i zato mi je bilo
potpuno jasno zašto ih je Svarog napravio smrtnim i tako malim.
Ipak, i među njima je bilo onih posebnih, poštenih, sa čistim dušama i
dobrim namerama, ali ti su uvek bili ili neprimetni ili na marginama života.
Posle Purpurine smrti, nakon što sam počeo da se dovodim u red, krenuo
sam da to radim i sa Svetom. Koristeći svoje moći i Arkona grupu kao paravan,
počeo sam da uništavam taj kukolj na zemlji. Čišćenje sam počeo od samog
vrha, a on je lančano povlačio sve umešane sa sobom. S druge strane, u slučaju
onih koji su se bogatili na račun svog znanja i umeća, ali opet preko nedaća
koje bi čoveka zadesile, nisam se mešao. Nisam otimao bogatstva farmaciji,
tehnologiji, laboratorijama. Neki su zbog mene postajali još bogatiji jer bih
kupovao njihove kompanije, a nekima bih se samo suprotstavio kao zdrava
konkurencija.
Posle skoro dve decenije, Zemlja je ponovo bila zelena planeta, prelepa i
bez ratova. Daleko da je bila savršena, jer savršenstvo ni u jednom
univerzumu ne postoji. Ja sam samo počupao korov, popravio ono što se
popraviti moglo, ali samog čoveka da popravim… to nisam mogao.
I pored svega dobrog što im je pruženo, i pored toga što su vodili živote
kakve nijedna generacija pre njih nije imala otkad je sveta, oni su se žalili i
bunili. Nalazili mane, pokazivali nezadovoljstvo. Zbog toga sam na kraju
presekao. Nisam više stražario nad njihovim snovima.
Arkona grupa i dalje je radila na svoj način, a ja sam ih pustio da grebu,
kopaju i traže načine da je unište i uživao posmatrajući ih.
Tipičan primer ljudske snishodljivosti predstavljala je i svečanost na
kojoj smo bili. Iako je to bilo Ladino veče, zvanice sa plastičnim osmesima
utrkivale su se da meni priđu, da mi pruže ruku ili popričaju sa mnom. Na
svakog dvadeset i jednog poltrona dolazila je jedna poštena osoba.
Zabavljalo me je da im ulazim u misli i osećanja dok pričaju sa mnom. Oni
su verovali da se smeškam jer mi gode njihova laskanja i licemerna laprdanja,
a ja sam se smejao njihovim planovima i razlozima zbog kojih su mi prilazili. U
njihovim glavama bilo je svačega, od toga da me iskoriste i prevare, do toga da
mi ponude ili podvale nešto što će ih lansirati u visine. Ipak, kada su u pitanju
osećanja, kod svih sam očitavao isto. Strah. Plašili su me se. I to mi je bilo
najluđe, jer iako sam im nabijao puls na hiljadu, nisu odustajali od toga da me
zajebu. Pohlepan čovek rob je svoje nezasite strasti i radiće sve samo da je
zadovolji, bez obzira na posledice.
– Stvarno ne znam kako vam polazi za rukom da budete stalno među
ljudima, a da ne poludite – Berkut mi priđe s čašom brendija u ruci kad se
napokon odvojih od grupe mučno ljubaznih bankara – Ja čujem misli samo
onih koji su mi blizu i to mi je sasvim dovoljno da pomislim da će mi glava
pući. Mogu samo da zamislim kako bi mi bilo da mogu sve da osetim kao vi.
– Ja sam se na to već navikao. Sad ih čujem kao tihi žamor, a ni njega ne
konstatujem. Moj mozak, kao poseban algoritam, reaguje samo na određene
reči i misli za koje smatra da su bitne i onda se koncentrišem na ljude kojih se
one tiču. Recimo – pokazah ka korpulentnom crnomanjastom čoveku s plavom
lentom preko ramena – to što Migel de Verno razmišlja o tome da li je malopre
u toaletu čovek što je pišao pored njega primetio da nosi crvene čipkaste
haltere i svilene ženske čarape u istoj boji, to me ne interesuje. Isto kao što me
ne interesuju ni one najbolje prijateljice – skrenuh mu pažnju na dve prelepe
devojke – Veronika i Marina. Prva se jebe s mužem ove druge, a druga se jebe
sa ocem prve. Ali zato kupim sve što se tiče njega – sad mu pogled prebacih na
niskog, debelog muškarca duge kose vezane u rep – Rašem Džosepu večeras je
veoma zadovoljan. Upravo je upoznao čoveka koji me mrzi skoro isto koliko i
on. Takođe je ubeđen da ima savršen plan za moje ubistvo.
Berkut ga odmeri od glave do pete a zatim pogleda u pravcu dvojice
muškarca.
– Napokon neko ko otvoreno pokazuje šta misli o vama.
– Profesor Majer je u odnosu na sve druge veoma iskren. On ima svoje
razloge zašto me ne voli i ja ga u potpunosti shvatam.
– A onaj s njim?
– Mat Laniz – zagledah se u njega – Vlasnik Laniz laba, jedini pravi
konkurent Arkona nanoteku. Iako je nov u poslu, najavio je projekat kojim
preti da nam preotme lidersku poziciju u toj oblasti. Majer je oduševljen njime.
– Kakav mu je projekat?
– Nikakav – podigoh čašu ka usnama – Nema projekta. Pustio je priču o
njemu da bio podigao sebi akcije i rejting i da bi nas uplašio – pre nego što
iskapih piće, ljubazno pozdravih Mata klimanjem glave kad me on pogleda
preko Majerovih leđa. On moj pokret shvati kao poziv i uputi se ka nama.
***
Iako u njemu nisam video ništa specijalno loše, Mat Laniz mi se nije dopadao.
Bio je preterano uglađen i arogantan, ali sa briljantnim umom. Izgledao je
veoma dobro, tako da je postao pravo otkrovenje za tabloide, koji su počeli da
vuku paralele između nas dvojice, sa sve listama za i protiv. Čim nam se
pridružio, započeli smo formalan razgovor. Osećajući da se Berkut loše snalazi
u celoj priči, Bejla nam se pridruži.
– Gospođice Liraj – Laniz joj ukaza poštovanje tako što je džentlmenski
poljubi u ruku – praznik ste za oči.
– Hvala puno, gospodine Laniz, nadam se da tako isto i moj verenik misli.
– ona mu ljupko odgovori i uhvati Žada za ruku. Ali ne zato da bi Matu
pokazala da je zauzeta, nego da bi njen dodir opustio generala. Berkut možda
nije izrazom i stavom pokazao šta misli o tome što neki tamo laska njegovoj
devojci, ali ona i ja smo dobro znali da mu se pod kožom sprema oluja.
– Oh, verenik? – Laniz oduševljeno razvuče usne – Gospodine… – sačeka
da mu se general predstavi.
– Berkut – Žadov glas bio je led.
– Gospodine Berkut, pravi ste srećnik! Vaše prezime na ruskom znači
orao?
– Da.
– Znate, ja sam jednom imao orla… – Laniz započe svoju priču, a meni se
odjednom spusti jeza niz kičmu i katapultira mi svest u stanje potpune
paralisanosti.
Osetih kako mi u grudima zaškripa vrteška svih emocija koje sam ikad
osetio. Njihov kovitlac nije pravio pometnju samo u mojoj glavi, već je učinio i
da mi se srce stegne i na tren sasvim zaustavi.
Iako sam ispred sebe jasno video Bejlu, Berkuta i Laniza kako pričaju,
nisam ih čuo. Nisam čuo nikog. Nigde. Ni na jedan način. Oko mene je vladala
apsolutna tišina. Beskrajna i prazna, uranjala me je u sebe, terajući me da kao
davljenik grabim ka mirisu, jedinoj stvari koja je plovila kroz tu tišinu, tanka
kao nit. Dok se u mojim grudima sve raspadalo od brzine kojom su mi se
osećanja smenjivala, moje srce je ćutalo, a ja sam jurio aromu koja je svuda
oko mene plesala. Njen intenzitet pojačavao se i gubio, mamio me i odbijao,
terajući me da opsednuto trčim za njom. U momentu kad je osetih toliko jako,
kao da mi je njena kosa upravo na ramenu, moje telo se oslobodi i moje srce
zakuca, ali sam miris se rasprši u hiljade kapljica.
Očajnički pružih ruke ka njima.
– Tata? – Bejla mi se uplašeno obrati, hvatajući me za mišicu – jesi li
dobro?
– Ja… – širom otvorih oči jer ispred mog lica sad zaigra samo jedna
kapljica. Bistrija od suze, podrhtavala je, lelujajući između mene i kćerke. Bejla
ju je gledala poluotvorenih usana.
– Šta je to? – čuo sam njen šapat, ali umesto odgovora samo ispružih dlan,
puštajući kapljicu da se na njega nežno spusti. U trenu kad me dotaknu, ona se
rastvori. Pre nego što moja koža upi njen trag, ja zažmurih i dopustih da me
potpuno osvoji miris koji ponovo izbi iz nje.
– Tata?! – Bejlino lice bilo je isečeno panikom, ali ja nisam mario za nju.
Niti za Berkuta niti za Lanizov poluosmeh. Nisam mario ni za koga osim za nju
od koje mi je taj miris došao. Morao sam odmah da je potražim, morao sam
odmah da vidim tu ženu koja je mirisala na prolećno jutro i na zimske noći, na
letnje popodne i na jesenje kiše. Isto kao i Purpur, ta žena je mirisala na život.
Pustih svoj pogled da ludački jurne među zvanice, prateći kao pas trag
koji je osetio.
Prvo sam je video s leđa. Stajala je okružena ženama. Njena duga kosa
padala joj je niz gola ramena i preko izreza na leđima njene plave haljine.
Imala je boju karamele.
U trenutku kad joj ugledah lice, Bejla stade pored mene, a ja počeh da
drhtim, da se tresem kao preplašen dečak.
NEMOGUĆE!
Sanjao sam je svake noći, viđao je u svojim samoćama, zamišljao je
otvorenim očima i grlio je nemo u svojim mislima dok zore svet bude. Tad bih
je molio da me prati u mojim dugim šetnjama kroz godine, dok sam sam
koračao putevima vremena. Plašio sam se da ne skrenem s njih, da ne
pokleknem, da ne naudim zbog nje i drugima i sebi. I zato mi je bila potrebna,
da bude moja snaga, moja savest i moja opomena, pa makar ona bila samo
iluzija.
Sreću i tugu nisam tražio. Na tugu sam se navikao. Davno sam je uzeo i
privio uz svoja nedra. Kroz tugu sam disao, kroz njene ožiljke sam osećao.
Sreća mi nije bila potrebna. Bili su mi sasvim dovoljni njeni okrajci o koje bi se
ponekad moj život očešao.
Moja sreća bila je ona, a ona je bila mrtva. I zato sam sad, dok mi je odjek
srca bučno odzvanjao kroz sazvežđa, svim silama ubeđivao samog sebe da ona
koju gledam nije Purpur. Ali nisam mogao da se obuzdam. Njeno lice, njene
oči, njena koža, sve na njoj guralo me je napred, da je otmem i uzmem za sebe.
Kroz žamor ljudi shvatio sam da su je i ostali iz Java videli. Govorili su mi da se
smirim, da zaista liči, ali da to nije ona. Bejla mi je snažno stezala nadlakticu, a
Berkut je stajao s moje desne strane, u stanju pripravnosti. Osećao sam i to da
su ljudi oko nas počeli da nas zagledaju, ali ja nisam mogao da se
koncentrišem, nisam mogao da sklonim pogled s nje.
– Koji ti je kurac, burazeru? Pa dobro znaš da nije ona!
– Stvarno, Jarilo, pa nećeš valjda da se pogubiš zbog svake koja podseti na
Purpur?
Čuo sam Dajboga i Ladu, ali nisam čuo otkucaje njenog srca.
– Liraj izgleda kao da će da doživi neki napad, moram da mu priđem što
bliže, ne smem da propustim takvu ekskluzivu.
Čuo sam misli fotografa, ali nisam čuo njene misli.
– Ubi me temperatura, nadam se da niko neće primetiti koliko se znojim.
Osećao sam temperaturu premijerove supruge, ali u njenom telu nisam
osećao ništa.
Zbog toga počeh da se smirujem. Ko god da je, ne može biti ona.
– U redu je – opustih se i rekoh svima – Danas sam upao u neki jak
magijski vir u Orloviji. Izgleda da se još nisam oporavio od njega.
Bejla mi pusti mišku, prope se na prste i poljubi me u obraz.
– Nemoj to više nikad da radiš, strašno si me uplašio!
Berkut pokupi čašu žestine od konobara i pruži mi je.
– I ja osećam virove. Mogu biti stvarno nezgodni.
– Gospodine Liraj, da li je sve u redu? – Mat Laniz me upita s leđa.
Sranje! Skroz sam zaboravio na njega.
– Sve je u najboljem redu. Imao sam napornu nedelju, pa me stigao umor.
– Tata nikako da prihvati da ga stižu godine – Bejla se ubaci, a mi se svi na
silu nasmejasmo.
Laniz pogleda na sat.
– Uh, moram da idem. Ništa, pričaćemo neki drugi put.
Ljubazno se pozdravi sa svima i izgubi u masi.
Iskapih piće i uz uzdah pritisnuh prstima kapke.
Koji ti je kurac danas? – upitah sebe, a zatim se kao po naredbi poslušno i
kruto okrenuh i zaustavih disanje.
Devojke koje su stajale oko žene u plavoj haljini glasno su se kikotale, dok
je ona nervoznim pokretima ruku pokušavala da zagladi poderotinu na kraju
haljine.
– Ma, pravo da vam kažem, zabole me ovo moje veliko dupence! Kao da se
nikad nikom nije desilo da nagazi sopstvenu haljinu.
Njen glas me poput komete pogodi pravo u srce.
– Jako mudo i ovaj Valentino na meni i ovaj prijem na kom smo – zamahnu
mlitavo rukom ustranu i udari pravo o srebrni poslužavnik u ruci konobara
koji je prolazio pored nje, zbog čega s njega spade nekoliko kanapea. Poče da
se izvinjava, tužno nabirajući svoje svetle obrve.
Čaša u mojoj ruci raspuče se u paramparčad.
Posmatram ga kako joj šapuće na uho nešto zbog čega se ona neprijatno
promeškolji dodirujući kamenčiće svoje ogrlice, a zatim sakriva svoje lice u
njegovo rame. Bezuspešno pokušavam da otkrijem bilo šta vezano za njega.
Od Laniza ne dolazi ništa. Kao da nije tu, kao da ne postoji. Iako mi oči govore
da stoji prekoputa mene sa mojoj ženom u rukama, moje moći ne prepoznaju
ni njega ni nju. One ih ne vide. Za njih, ispred mene je praznina. Ne osećam ih,
ne osećam njihove emocije, čak ni strujanje krvi i otkucaje srca. Jedino što mi
dolazi od njih je tišina.
Ko si ti? – upitah u sebi.
– Šta kažeš, Alek je pokušao da te poljubi? – iščuđavao se iako mu se nije
ni obratila – Možda mu dozvoliš, ako mi preda Arkonu.
Stegnuh do krvi pesnice prislonjene uz bokove. Svi moji mišići, celo moje
telo nape se vođeno smrtonosnom željom da ga golim rukama pred svima
raskomadam.
– KO SI TI?! – moj glas učini da cela hala podrhti. Ljudi se sasvim utišaše.
Umesto odgovora, on samo razvuče usta u avetinjski kez. Njegovo lice se
nakaradno izobliči kad poče grohotom da mi se smeje.
– Ne pravi još veće sranje! – Dajbog me svom snagom uhvati za desnu
ruku, a isto uradi i Vid sa mojom levom.
– Bolje me pustite da ne povredim i vas!
– Tata, idemo smesta! – i Bejla pokuša da me zadrži.
Ali niko ne bi mogao da me zaustavi, niko ne bi mogao da me spreči da
mu jebem mater istog trenutka, pred svima. Pa ni kćerka. Boleo me kurac što
nisam znao ko je. Izazvao me je, napravio budalom pred svima i dirao pravo u
moju živu ranu. Kazna za to je smrt. Nije mi bio problem da mu otkinem glavu
uživo pred celim svetom. Trgoh snažno ruke i oslobodih se. Laniz poče još više
da se ceri.
– Ko si ti ? – ustremih se na njega, pa naglo stadoh.
– Berkute! – zarežah na generala koji mi stade na put. Taj mali glupan
pomislio je da će on da spreči ono što njih troje duplo jačih od njega nisu
uspeli.
– Sklanjaj se!
– Ne!
– Neću dozvoliti da se još više osramotite!
– I tebe ću polomiti!
– Slobodno me polomite i nastavite da igrate kako on svira! Večeras ovde
ništa nije normalno. Ništa se nije dogodilo slučajno! Samo na trenutak razmislite
mozgom, a ne srcem. To tražim od vas. On želi da ga napadnete, to je njegova
taktika. Šta mu je krajnji plan, ne znam, ali početak je ovde, u to sam siguran.
Među ovim ljudima i među svima drugima koji ovo prate uživo. jer niko ne može
da uništi ono što ste vi stvorili, niko osim vas.
Stisnuh usne.
– Zar zaista želite bez prethodne provere da napadnete nekog ko
predstavlja kao svoju suprugu ženu koja izgleda isto kao vaša, a koja je pritom
mrtva?! Iz vedra neba se pojavila, a vi to niste primetili? Pa ona se preziva isto
kao vaša Purpur! Može li biti providnije?! Sve je ovo deo nečeg mnogo većeg, a
jasno je da je jedan deo tog grandioznog plana da se što više ogolite pred svima.
– To jeste moja Purpur!
– U redu, a da li osećate bilo šta od nje trenutno?
– Ne!
– Bili ste dve decenije bez nje, možete još jedan dan. Sutra ga ubijte, ali
molim vas, za vaše dobro, sad se povucite iz njegove igre, ja sam general kralju,
a ne pijunu!
Jebeni Berkut i njegov razum i njegova samokontrola! Moja podsvest mi
je od prvog momenta isto govorila, ali ko još sluša razum dok ga pred srcem
čeka ostvarena želja? Zato sam i poleteo ka njoj, odbijajući da promislim da li
je preda mnom moja nagrada ili klopka.
– U redu, idemo!
Berkut se kruto pomeri ustranu.
– Vratiću se po tebe. Obećavam ti to! – obratih joj se kad proviri jednim
okom ispod svojih razbacanih pramenova, i dalje naslonjena na Lanizove
grudi.
Plavooko govno je pomazi po kosi i skloni joj pramenove s lica.
Ti si! Znam da si ti! – šapnuh joj u mislima.
– Alek Li-ra-J – majmun razvuče moje prezime na slogove, naglašavajući
posebno poslednje slovo – Poznato prezime, sa još poznatijom istorijom
gaženja datih obećanja. Je li tako, Bejla?
– Ne! – zadržah rukom kćerku i zagrlih je.
– Ako nije uspeo sa mnom, neće ni sa tobom!
– Lanize – kulturno ga pozdravih klimanjem glave – Stvarno mi je žao
zbog nesreće koja te je zadesila. Ako Arkona grupa može da ti pomogne na bilo
koji način, slobodno nam se obrati. Pomoći ćemo koliko god možemo. Neka to
bude moje izvinjenje za ovaj incident večeras.
– Kakva nesreća? – izgledao je zbunjeno prvi put te večeri.
Moje usne mu umesto odgovora podariše ironičan poluosmeh. Još
jednom kratko osmotrih Purpur, pa se s rukama u džepovima uputih lagano
ka izlazu, ostavljajući ga da deformisan od besa sluša kako mu panično
saopštavaju da mu je Laniz lab eksplodirao. Prvo u Berlinu, a zatim redom,
svakim mojim korakom, u Tokiju, Moskvi, Hjustonu i Sidneju.
Jebiga, stručnjaci kažu da nije dobro držati bes u sebi. Ja sam ih poslušao i
kanalisao ga na nešto drugo.
***
– Kako ju je vratio?! – vikao sam dok sam divljao po Javu, lomeći sve što mi se
našlo pod rukom.
– Kako je ON mogao da uradio ono što ja nisam mogao?! Kako je ON znao
ono što ti nisi znala?! – unesoh se Katarini u lice – Tvrdiš da sve znaš! Tvrdiš
da si pročitala svaku knjigu, da poznaješ svaku jebenu čaroliju Java i svaki
smrdljivi napitak koji se smućka na Zemlji, a ovako nešto ti je promaklo!
– Hej, buraz, saberi se! Jebeni drkadžija je blokirao sve naše moći! Mislim
da je najhitnije da prvo saznamo ko je on! – Dajbog pokuša da me smiri.
– Kako je uspeo da vrati Purpur?! – ponavljao sam kao sumanut –
Kakooo?!
– Jebote, saznaćemo kako ju je vratio kad saznamo ko je on!
– Stvarno, Jarilo, šta si navalio Purpur, Purpur – Aleksej Koledov nas je
već čekao u dvorani kad smo došli – I sam general ti je rekao, to nije ona!
Ščepao sam ga u trenu i snažno otresao o svoj tron, po kom se u
mlazevima razli krv.
– Ti ćeš meni da kažeš da li je ono Purpur? – mlatnuh njime ponovo kao
da je lutka.
– Ti ćeš da tvrdiš? – raspalih njegovom glavom o beli kamen još jednom,
pa još jednom.
– Tata, ubićeš ga! – Bejla dojuri do mene.
– Pa šta?! Daleko je on od onoga što je njegov otac bio. Misli da mu
dugujem jer je Košta umro braneći Purpur i tebe. E pa, zajebao si se, batice –
povukoh mu glavu ka sebi. Lice mu je bilo unakaženo a oči zatvorene od
podliva – Nije Košta umro braneći njih dve, nego braneći ceo Jav i ceo svet, isto
kao i Katarinin Stefan i Luka i Dajbog! Isto kao i hiljadu očeva i majki, braće i
sestara! – gurnuh ga od sebe s gađenjem – Evo ti, Bejla, živ je! Sad možeš da se
brineš o njemu i glumataš bolničarku!
Bejla iznervirano prođe pored mene, kleknu pored Alekseja i u trenu
nestade.
– Ostavila sam ga kod Travene. Valjda će uspeti da ga spase – reče
optuživačkim tonom kad se vrati posle manje od minuta.
– Boli me kurac – uvalih se u presto umazan Aleksejevom krvlju pa
zaronih glavu u šake.
– jarilo, daj sarađuj malo! Budi razuman; moramo prvo saznati ko je on,
kako bismo došli do bilo kakve informacije o njoj – Vid je govorio polako.
– Maaa… – stisnuh prstima glavu – Ne znam ko je, ali znam odakle je.
U dvorani zavada tajac na nekoliko sekundi.
– Odakle je, jebote, Mat Laniz. Iz Nava?! – Bejla povisi glas.
– Laniz… – zasmejah se od muke kad izgovorih to prezime.
– Brate, hajde, ne seri više!
– LANIZ! Shvatate li? Liraj je Jaril, Lanizzz je…
– Jebeni IZNAL! – Berkut opsova i snažno udari nogom o zid.
– Tako je, generale – ustadoh polako sa svog trona – Ko god da je, sa
Iznala je. Jedan od čuvara Laniz laba u Sidneju upravo je pravio selfi kad sam
ih izbacio iz laboratorije pre eksplozije. Na ekranu je izgledalo kao da na
njegovom kačketu piše zinaL. Meni je odmah u glavi odzvonilo Iznal. Mat se
tokom večeri poigrao sa mojim prezimenom. Sad znam i zašto. Smislio je
prezime isto kao i ja i rugao mi se što to ne shvatam. Uostalom, pred njim smo
svi mi bili poput običnih ljudi. Niko od nas nije mogao da dopre do njega.
– Znači, istina je ono što se kod Velesa šuškalo, ipak su uspeli da iskoriste
momenat kad su vrata bila otvorena – Katarina skide svoje tanke naočare –
Šta misliš… dali je to on lično? Iako su nam Iznalci nepoznanica, svi osim
Rogžda bili su polubogovi, a ti si samim tim mnogo jači od njih.
– Ma, čekajte – Lada kao da dožive otkrovenje – Možda je Mat Laniz samo
to, Mat Laniz. Njegov um je i više nego briljantan, u njegovim laboratorij ama
prave se tehnološka čuda. Sa njim rade stručnjaci koji bez problema mogu da
stanu našima na crtu. Šta ako je nekako saznao ko si ti, ko smo mi? Možda se
dočepao čeriota i prilagodio ga sebi uz pomoć nauke. Šta drugo na Zemlji
može tebi da blokira moći osim čeriota?
– A Purpur je klonirao? – rekoh mrzovoljno.
– Što da ne? Pa nije prvi put da naučnici budu na korak od toga, a onda ih
ti ometeš.
– Lutko, i da je sve to istina, zar misliš da Jarilo baš nikako ne bi primetio
da se negde u nekoj laboratoriji krčka nova Purpur? – Dajbog uze cigaretu
među usne pa kao lokomotiva uzastopno izdahnu nekoliko krugova dima –
Znaš, nije to baš proces od dva sata. Trebalo je to isplanirati, doći do čeriota i
sklepati novu Purpur i šta god da je imao kod sebe kad nas je sve blokirao.
– Laniz je na Zemlji mnogo duže od četrdeset dana! Pa znamo sve o
njemu! – Lada je insistirala da je u pravu.
– Znamo li? – podigoh upitno obrvu, a ona poče da recituje sve
informacije koje je prizvala o njemu. Bilo ih je previše, pogotovo onih nebitnih.
Sitnica, poput toga šta je u obdaništu najviše mrzeo da jede.
– Nije li to malo previše podataka o nekom?
– Samo sam temeljna.
– U redu, a reci mi, šta je u obdaništu najviše mrzeo da jede Đorđe Rađ iz
Skoromana?
Ona se koncentrisa na sekund pa nezadovoljno odmahnu glavom.
– Nemam taj podatak. Verovatno se ni on ne seća. Ako bih imala vremena,
saznala bih, ovako teško. Ali tvrdim, Mat Laniz je tu 38 godina!
– Lado – moj glas je bio obojen umorom – Koliko dugo si ti među
rukovodiocima Arkona grupe?
– Ma ni ne sećam se više. Preko dvesta godina.
– A koliko dugo ljudi misle da si tu?
– Dvadeset – glas joj se utiša.
– Jebiga, uradio je nama sve ono što mi radimo ljudima.
– Naježio sam se sav – Vid pokaza podlakticu – Što više razmišljam, sve
mi se više čini da je on lično Rogžd.
– Isto mislim kao i Vid – Berkut se saglasi s njim – Mislim da oscilacije
energije u Orloviji imaju neke veze s njim. Možda su zbog njega onako
intenzivne ili ih koristi na neki svoj način.
– Može biti – priđoh Bejli i pomazih je po obrazu, pa pogledom okupirah
sve – Možda jeste on, možda je samo neki njegov izaslanik koji se provukao.
Zasad je najhitnije da niko od nas ne pokazuje da smo shvatili ko je. Takođe,
znamo još jednu stvar. Njegove moći su vezane za njegove telo i mesto gde se
on nalazi. Uništio sam mu laboratorije lakše nego dete igračku. Ne verujem da
su mu bile baš toliko nebitne da ih ne zaštiti, a otpor koji sam osetio bio je
mizeran. Tako da se vraćamo na početak. Ili je samo izaslanik ili je ipak Rogžd
ali su mu iz nekog razloga moći ograničene.
– Šta želiš prvo da uradimo? – Katarina upita.
– Standardno, kao i uvek kad Alek Liraj napravi javno sranje. Lado, ti vidi
koliko toga može da se izbriše i kako ćeš sve predstaviti javnosti. Katarina i
Vid, vi krenite da pretresate stare zapise u Javu i proučite sve što možete da
nađete o neuobičajenim oscilacijama energije. Bejla i Žad, vas dvoje idite u
Orloviju. Istražite svaki njen pedalj, svaku abnormalnost koja se pojavila od
Matronine smrti. I Bejla, vidi kako Travena napreduje sa učenjem. Mislim da
će mi trebati u narednih nekoliko dana.
– A ja? – Dajbog se oseti uvređenim jer samo on nije dobio nikakav
zadatak.
– Ti se kloni nevolja! – udarih ga pesnicom u grudi – Idi na kapije Arkone i
prati svaki Lanizov korak.
– Jarilo, šta da kažem medijima? – Lada mi upade u rečenicu, kao da su
vesti o incidentu najhitnija stvar za sve nas.
– Istinu. Alek Liraj je odlepio za ženom Mata Laniza!
– A gde ćeš ti? – Bejla povika za mnom kad napustih dvoranu.
– Da ti vratim majku kući.
Praćen histeričnom i paničnom drekom kreatura, koračao sam polako kroz
Nav. Neobuzdana gomila gnusoba divlje se gurala među sobom, pentrajući se
jedna preko druge i pružajući svoje nakazne ruke ka meni u želji da me
dotakne. Nakotilo se poprilično navita u poslednje vreme. Dugo ih Veles nije
puštao na površinu da ih ubijanjem proredim. Živeli su u svojim katakombama
i rupčagama, odvojeni od dvora kanalima punim njihovih leševa i skeleta.
Jedina svrha navita bila je da umru za svog gospodara. Sad, kad su bili
zatvoreni pod zemljom, počeli su jedni druge masovno da kolju, jedu i očito
jebu. Primetih nekoliko nepoznatih vrsta kreatura, mutanata, koji su se najviše
trudili da me zgrabe. Zavitlah mačem kao da kosim, praveći žetvu nakaza.
Preživeli se zacerekaše i stadoše razvlačiti mrtve, otimajući se ko će prvi svoje
zube zariti u njihova trupla.
Ispred ulaza u dvor, dočeka me krupan vodenjak prekriven bakarnim
pločama kao oklopom, sa teškim crnim plaštom koji mu je visio sa desnog
ramena.
– Otvori vrata! – naredih.
– Ti ne možeš unutra! – izgovori preteći.
Umesto odgovora, zabih mu mač kroz srce. Njegov vrh mu izbi kroz leđa i
ja ga zakucah za vrata. Od siline udarca, masivna vrata se otvoriše sa sve
vodenjakom koji je kao trofej visio na njima.
– Bio mi je jedan od najdražih! – suv i kreštav glas odbi se o sablasne
zidove dvora.
– Blago njemu! – izvukoh mač iz vodenjaka i on se uz tresak stropošta na
zemlju. Iskoristih njegov plašt da obrišem smrdljivu krv sa svoje oštrice, pa
prateći memljivi zadah smrti i vlažne gline, uputih se ka stricu.
Velesa sam zatekao zavaljenog u izrezbarenom tronu od crnog hrasta i
žutog zlata. Kao i uvek, svuda oko njega bili su ostaci golih ljudi koji su u
okovima čekali kad će se on njima poslužiti. Veles je neretko uzimao sebi one
sa najcrnjim dušama i pretvarao ih u svoje robove i lične igračke.
– Koliko možeš biti bolestan – procedih s gađenjem, posmatrajući kako
izvijenog vrata sisa mleko iz razvučenih grudi spodobe u obliku žene, koja se
nadvijala nad njim.
– Posluži se slobodno, imam ih koliko hoćeš! – reče kad odvoji usne od
grozda krasti koje su predstavljale bradavicu, pa pokaza koščatom rukom ka
ćošku u kom je klečalo nekoliko sličnih spodoba.
– Stvarno mi nije jasno kako neko ko je toliko poremećen uspeva da
opstane u životu – priđoh prestolu i odgurnuh dojilju od njega – Svakako
nemam vremena da gledam tvoje boleštine.
Veles iskezi svoje mrke, šiljate zube.
– Znači, tu je? – navuče kapuljaču crne toge preko sede kose i mršave
lobanje.
– Kao što sam i pretpostavio.
– I kakav je?
– Purpur je na Zemlji – rekoh umesto odgovora.
Veles raširi svoje zmijske kapke.
– Koja Purpur? Tvoja? – njegove mrtve oči piljile su u mene začuđeno.
– Da, moja Purpur, ona koju si pokušavao da ubiješ godinama.
Kao da se priseti da je Purpur glavni krivac za to što je tako završio, on se
ljutito povuče na desnu stranu trona, što dalje od mene.
– Meni kažeš da sam poremećen, a čuj sebe! Purpur je mrtva! Zna se kako
se i ko vraća iz mrtvih. I veruj mi, ne postoji dogovor kojim bih ti je vratio!
– Svako ko se vratio, uvek je znao sve o sebi? Je l’ tako?
– Normalno. Smrt uzima samo život, ne i sećanja. Ona ostaju utkana u
duši, kako bi se preko njih neki kao što su ovi – pokaza rukom po dvorani –
podsećali na život kakav su vodili.
– To znam, ali Purpur se ne seća mene. Nikoga od nas.
Njegovo lice iskrivi grdan kez.
– Ili to nije ona ili te neko jebe u mozak.
– Ona je – odvojih se od trona – Kako je moguće da je živa?
– Pa… – zamisli se i prilepi jagodice prstiju jedne za druge, praveći tako
šakama kupu – Pre se govorilo da ponekad najsjajnije duše završe iza vrata
Kolovrata, ali mi sad znamo da tamo nema ništa sjajno. Mada, nešto se ne
sećam da mi je bilo koja osim njene promakla.
– Razmisli, starče, možda ima još nešto! – nervozno poviših glas.
– Možda Svarog ima neki poseban plan za nju? – njegove jagodice
ritmično zaigraše kao da sviraju.
– Ima kurac! – odbrusih – To bi značilo da je budan.
– Istina. Možda ti se ipak učinilo.
– Nije mi se učinilo! Bila je sinoć s njim!
– S Rogždom?!
Stisnutih usana, samo potvrdno klimnuh glavom, a on poče da se kikoće.
– Bratanče, gotov si!
– Onda si i ti!
– Pazi se – skoči kao opečen, upirući u mene kažiprstom – mi imamo naš
dogovor! Znaš dobro šta mogu Dajbogu da uradim! Jedan njegov deo i dalje je
kod mene.
– Neće ti ništa značiti dogovor ako ovo ne rešim!
– Mislim da nije ona – svali se ponovo u presto – A ako ju je odnekud
izvukao, onda je pod njegovom magijom ili ju je prosto zaplašio.
– To je i meni palo na pamet. Kaži mi, starče, da si ti na njegovom mestu,
da imaš onoliku moć i Purpur, šta bi tvoj bolesni mozak uradio da meni naudi?
– Zaplašio bih je! – ispali kao iz topa – Koja bi to fantastična gadost bila,
posmatrati je kako iz straha radi sve što joj naredim, svesno nanoseći bol i
sebi i tebi! – zakoluta očima kao da je u ekstazi – Nego, kakav je on? – ponovo
se vrati na Rogžda.
– Videćeš ga i sam! – rekoh kratko kad se bez pozdrava uputih napolje.
– Ne vitlaj tim mačem toliko po mom kraljevstvu! Nemoj da te podsećam
na Svarogove zakone! – povika za mnom, cerekajući se neprekidno.
***
Ne mogu reći da sam tokom života bio pošteđen onog bespomoćnog osećaja
zbunjenosti. Međutim, dok sam posmatrao kako Laniz nerazgovetno gunđa
dok odlazi okružen obezbeđenjem naoružanim do zuba i dok me je tanka ruka
čudaka previše nežno stiskala za podlakticu i uvodila u vilu, ja ne da sam bio
zbunjen, nego sam bio izgubljen u situaciji, vremenu, prostoru i svemu onom
što mi se napakovalo u misli od momenta kad je Dajbog ponovo kročio među
žive. Znao sam da je moja odluka da se samo tako pojavim bila nepromišljena i
impulsivna. Iako sam bio ubeđen da se suočavam sa samim Rogždom, čistim
1 Policija je problem.
2 Znam!
zlom koje je spremno da uništi sve ono za šta znam da postoji, ja sam dojurio
kao praznoglavi tinejdžer, očekujući valjda da ću sve nekako rešiti na onaj
staromodan način. On i ja. Jedan na jedan.
Nije me zanimala ta nepoznanica vezana za njega, nije me doticalo to što
se moja Purpur iz vedra neba samo tako stvorila u njegovoj kući. U momentu
kad sam je video i shvatio ko je on, mene je počeo da vodi jar. Rat je preuzeo
moj razum i u njemu ja više nisam bio strateg već krvožedni ratnik. Izvršitelj.
Bio sam samom sebi oružje isključivo stvoreno da ubije. Bez pitanja, bez
objašnjenja. Želeo sam samo dve stvari. Svoju ruku u njegovim grudima kako
ga rastavlja od života. I nju. Nisam mario za razloge i posledice. Nisu me
interesovali. Ako bih ga ubio, stavio bih tačku na celu priču i sve bi prošlo
neverovatno Iako. Naravno, moglo bi se pokazati i da je on neranjiv i da su
njegove moći daleko iznad mojih. Ako se uzme u obzir to da sam u tom
trenutku koračao mermernim holom njegove vile, potpuno odvojen od svega
što me je činilo bogom, nekako je bilo logično da je on mnogo opasniji za mene
nego ja za njega. Ali šta mu je koji kurac značilo ono glumatanje pred
obezbeđenjem? Zar je njemu potrebno da se pravda? I njegova reakcija na
spominjanje policije? Zar se onaj o kome su se ispredale najstrašnije legende i
proročanstva plaši ljudskih zakona? Zar se Baba Jaga sklanja pred očima
smrtnika?
U meni poče da radi crv sumnje u vezi sa Rogždom. Pomislih da sam
možda ipak pogrešio, da je možda Laniz stvarno samo čovek, ali i toliko
briljantan naučnik da je našao način da mi stane na rep. I taj tip pored njega,
šaman sa praznim očima. Goreo sam od želje da saznam ko je on i odakle je
ako mu ja jezik ne prepoznajem. Mada je uvek postojala mogućnost da su
koristili neki svoj interni, veštački jezik kako bi me zbunili.
Moja glava postade osinjak u kom zazuja na stotine pitanja na koja nisam
uspevao da odgovorim. Činilo mi se da sam upao u vrzino kolo u kom je
nemoguće naći početak, onu polaznu tačku od koje bih ponovo krenuo i
razumno sagledao sve. I najgore od svega, dok sam se kao pokusni kunić vrteo
u krug, ja nisam znao kako da dođem do nje.
– Hake! – Verin me pogleda bezizražajno kad se zaustavi ispred
dvokrilnih vrata.
– Ne razumem.
– Uđi! – prelomi jezik zbog tri glasa, a zatim otvori vrata i pokaza mi
rukom da prođem kroz njih.
Ja znam da sam hrabar, znam i da sam budala, ali opuštenost koju sam
osećao ulazeći u dugu prostoriju pretrpanu nameštajem iz raznih epoha bila je
i za mene iznenađenje.
Stao sam nasred sobe koja je valjda predstavljala salon i osmotrio svu
starudiju koja se tu nalazila. Bilo je tu svačega, od arapskog otomana iz
sedmog veka, preko fotelja iz kolonijalne Amerike do crvenih čilima iz Pirota.
Kao da sam u muzeju, počeh polako da prilazim i sa pristojne udaljenosti
razgledam komadni nameštaj, ukrase, ali i slike koje su u potpunosti zarobile
bočni zid tik uz francuske podne prozore i vrtna vrata. Bila je to zavidna
kolekcija najpoznatijih umetnina, samo je problem bio u tome što su sve do
jedne bile kopije. Morale su biti, jer sam ja tačno znao gde su se svi originali
nalazili.
A onda me pogled na jednu sliku, na jedan jedini zbrzani akvarel, tako
jako ošamari da se u dahu u mene napokon vrati oprez.
Moj mozak se zahukta punom parom dok sam šireći kapke u sebe kupio
prikaz u tankom drvenom ramu. Platno koje me natera da stisnem pesnice do
krvi i shvatim da je situacija u kojoj se nalazim sve samo ne sprdnja, pružalo
mi je prelep pogled na rujan. Njegove nijanse purpura smenjivale su se u svim
mogućim intenzitetima, vođene iskusnom četkicom Ivana Medvedevog,
uličnog umetnika iz Kijeva. Purpur ju je lično kupila od njega sa još pet drugih.
Držala ju je prvo u svom Dućanu u Starom Nebu, a onda smo je preneli i do
današnjeg dana ona visi s desne strane prozora u radnoj sobi naše kuće na
Arkoni.
– Predivna slika, zar ne? – Lanizov glas mi se kao sečivo žabi u potiljak –
Prosto da čovek ne poveruje da se radi o običnom uličnom umetniku.
Stade pored mene a ja još više stisnuh pesnice uz bokove. Osetih kako mi
krv zašišta pod kožom.
– Znaš kako, moja supruga prosto obožava te skitnice. Od ovog je kupila
čak šest slika.
Osetih njegov prodoran pogled na svom profilu i zbog toga se jedva
naterah da nekako klimnem glavom.
– Čudna žena, ta moja Purpur, da može, udomila bi sve što se da udomiti.
Vazduh se u talasima slivao u moja pluća, te raj ući me da dišem sve
dublje. Srdžba me je obuzimala, kuljajući mojim krvotokom do tačke usijanja.
Pred mojim očima nestade purpurne boje, nestadoše meki tragovi četkice i
zelena stabla rujana. Pred mojim očima sad zagrme vatrenocrvena, paleći
svojim ognjem sve što je moj pogled obuhvatao. Vrelina mi natera znoj na čelo.
Njegove kapljice hitro se sjuriše, prateći izobličene vene koje mi kožu iscrtaše
kao korenje. U meni zavlada borba rata i proleća, mržnje i razuma. Grč u
pesnicama odražavao se na sve mišiće u mom telu. Moji stisnuti zubi činili su
da mi se celo lice iskrivi. Stezao sam vilicu kao besna zver koja se sprema da
zarije svoju čeljust duboko u meso neprijatelja.
– Liraj, sve u redu? – Lanizovo pitanje bilo je najobičnije ruganje.
Smiri se, smiri se! – govorio sam sebi, boreći se svim silama da ne
prevladaju demoni rata u meni. Nekoliko sekundi ranije, bilo mi je svejedno,
čak sam se i zabavljao. Međutim, slika iz moje kuće, iz MOJE jebene tvrđave,
nekako se stvorila na njegovom zidu i verovao sam da on upravo od mene
očekuje da skočim na njega. Zato sam gurao od sebe ono od čega sam satkan,
ignorisao sam svoju prirodu, obuzdavao svoju pravu stranu i puštao razumu
da pobedi moje istinske nagone i preuzme apsolutnu kontrolu.
Nisam znao ni gde sam pošao ni gde sam došao, ali u jedno sam bio
siguran. Berkut je bio u pravu. Sve je to bila smišljena igra. Svaki pokret, svaka
rečenica, svaki događaj trebalo je da me dovede tačno tu, pred tu sliku. A
Purpur, Purpur je bila tu samo iz jednog razloga. Ona nije bila moje spasenje;
ona je bila vešto postavljena zamka za mene. Purpur je moja slaba tačka, a sad
je bila i moja zabluda. I prvi put otkad sam je ponovo ugledao, ja posumnjah u
to da je to stvarno ona.
– Interesantno – zazvučah slomljeno pa se nakašljah – Imam istu sliku
kod kuće.
– Je li? – preterano se iznenadi – Mora biti da ti ulični umetnici samo
štancuju slike – zaključi pružajući mi čašu brendija.
– Mhm – odbih čašu i prvi put ga udostojih pogleda – Ne pijem.
Prođoh pored njega i uvalih se u jednu od fotelja. On se smesti prekoputa
mene.
– Postoji li neki poseban razlog zašto si na takav način upao na moje
imanje i ubio mi zaposlenog?
– Inga Klemen naterala me je da lično dođem, da ti se izvinim još jednom
zbog nedopustivog ponašanja sinoć i da vidim da li moja firma može bilo kako
da ti pomogne zbog svega što se desilo sa tvojim laboratorijama.
– Lepo od tebe, ali…
– Međutim – prekinuh ga – tvoj zaposleni je poprilično burno reagovao
kada sam shvatio da koristiš torijum – uvalih se u naslon i prebacih nemarno
desnu nogu preko leve – peti mineral čija je upotreba zabranjena svugde u
svetu. Koliko se sećam, otkad su otkrili pravi količnik njegove štetnosti, kazna
za njegovu upotrebu je 20 godina. Osim ukoliko se ne koristi sa nekim od prva
četiri. Tad je maksimalna. A tvoja ograda očito ne sadrži samo torijum i
gvožđe.
– Nije u pitanju torijum – reče pre nego što iskapi piće – Nisam baš toliko
lud da se zezam s tim i izložim ljude opasnosti.
– Nego?
– Aaaa, to je nešto sasvim posebno i ekskluzivno. Verovatno si čuo da
spremamo tajni projekat koji će napraviti pravi preokret na polju energije?
Zatreptah smoreno. Posleđnje što mi je trebalo je igra nadmudrivanja i
lupetanja. Nisam znao zašto kreten uporno forsira takve beciljne dijaloge, ali
pustio sam ga da misli da sam naseo. Zato sam ga poluslušao dok je smarao o
stvarima za koje sam znao da su neistina.
– Mislim da sam pročitao negde informacije o tome – gledao sam ga
mirno, proučavajući svaki deo njegove pojave.
– Da, jesu baš naširoko pisali o tome – prebaci ženskasto nogu preko noge
i uhvati rukama koleno, zbog čega mu se nogavica povuče nagore, tik uz kraj
sivih čarapa. Zaklati stopalo i otpoče priču o nekom istraživanju koje je vodio
na fakultetu. Iako su mi se njegove reči slivale u uši, nisam bio koncentrisan na
njih. Bila je to najobičnija hrpa govana, upakovana u stručne izraze i osnove
menadžmenta. Zvučao je kao da upravo drži predavanje, ili još tačnije, zvučao
je kao zaluđenik koji je posle višedecenijskog istraživanja napokon potvrdio
svoju tezu i sad svim silama pokušava da dopre do ozbiljnog sponzora,
fmansijera koji će mu pomoći da se napokon obogati. Laniz je zvučao odlično,
odmereno je izgovarao sve što je trebalo, pažljivo naglašavajući sve ono što je
bitno. Da je bilo ko drugi bio na mom mestu, već bi mu nudio milionski ugovor.
– Zanimljivo – rekoh suvo pa letimično pređoh pogledom preko njegovih
cipela, a zatim začuđeno vratih oči na predeo iznad njegove sive čarape.
Ispod zadignute nogavice, virio mu je pojas kože ili onoga što je nekad
bila koža. Ne znam da li je to učinio namerno ili ne, ali bilo kako bilo, moje oči
su zabezeknuto piljile u taj deo njegovog lista, koji kao najsitniji mozaik bio
prekriven staklastim materijalom u svim nijansama tirkizne. Koliko god bio
svestan da me on i pored neprekidnog izlaganja proučava, nisam mogao a da
se ne uskomešam u fotelji pred tim otkrićem. Nastojao sam da dobro u misli
urezem raspored nijansi i staklića koji su formirali deo nečega očito mnogo
većeg. Svakako da je primetio moje interesovanje za njegovu nogu, jer previše
naglo povuče nogavicu naviše i pred mojim očima u tom tkanju tirkiza zacakli
dobro poznata purpurna boja. Kroz telo mi prođe neprijatna drhtavica koju
osetih i u slepoočnicama.
Saberi se! – zapovedih sebi kad noktima zaparah rukohvate.
– A zamisli, do svega ovoga sam došao zahvaljujući tebi! – glas mu
postade piskav.
Koliko god terao sebe da mu odgovorim, da se uspravim, obuzdam šake
koje su i dalje grebale štavljenu kožu, ja nisam mogao da se pomerim. Moj
pogled je bio hipnotisano zalepljen za jedini komad mozaika koji nije bio
tirkizan.
Čeriot! – bubnjalo mi je u glavi.
I to nije bio samo čeriot, običan purpurni kristal koji se kopao u Mrazu.
Bio je to čeriot bogova Java. Bio je to moj kristal! Nisu mi bile potrebne moći
niti Nebov vid da spazim protezanje paučinastih niti kolovrata u njemu.
– Ko bi rekao da tako nežan kristal može toliko toga da istrpi ukoliko se
koristi na pravi način. Samo jedan čeriot iz tvog rudnika i pufff… – pucnu
prstima – Magija počinje… ili nestaje.
Jedan čeriot? Jedan čeriot iz mog rudnika?!
– Ne sećam se da je Arkona mint ikad sarađivala s tvojom laboratorij om?
– napokon podigoh pogled ka njegovom licu – Kako si došao do njega?
– Pa i nismo nikad sarađivali direktno – usne mu se izviše u prenaglašeni
osmeh klovna – Ali ste izašli u susret Inovacionom centru Novi milenijum i
poslali im, između ostalog, i fin uzorak iz Mraza.
– Majer?!
– Tako je. Profesor Majer bio je veoma zainteresovan da podeli sa Laniz
labom na šta su nabasali tokom ispitivanja purpurnog kristala iz Mraza.
Došlo mi je da počnem da se smejem naglas, ali ipak se kontrolisah i
zadržah smeh u sebi. Čeriot koji se nalazio u okviru mozaika na njegovom listu
ne da nije bio iz rudnika, nego nije bio dostupan ni bilo kome iz Java. Bio
Rogžd ili Laniz, bio je uporan u tome da se pravi lud i forsira tu besmislenu
šaradu iako mi je bilo sasvim jasno da je on i te kako znao ko sam ja. To mi je
savršeno stavljao do znanja, međutim, on kao da nije bio siguran da li sam ja
shvatio ko je on. Zato mi se činilo da me ispituje, da čita moje reakcije.
Purpur, vezane moći, njegovo prezime, kapija, mrtav član obezbeđenja,
nedostatak njegove reakcije iako je znao da mi je u telo uleteo šaržer metaka,
nepoznat jezik, akvarel iz moje kuće i povrh svega, moj čeriot. Jedna za
drugom, na tacni su mi se servirale nenormalne stvari i informacije koje su
kao sirene dozivale moju pravu prirodu da napokon izbije na površinu. Iz
nekog razloga, on je sa svojim podmuklim osmehom sasvim smireno čekao da
iz mene izdivljaju demoni. I zato, dok sam ga gledao očima koljača, dok mi je
nagon za ubijanjem vrištao telom i tražio da ga smesta rastrgnem, dok je zver
u meni rušila zidove svoje tamnice, ja sam poslednjom snagom razuma uspeo
da sklonim pogled sa njegovog lica. Moje oči se ponovo zaustaviše na slici
rujana.
Purpur… njen lik mi kao izmaglica zatrepta kroz oluju besa. Moja
Purpur… – šapnuh sebi u mislima. I to bi sasvim dovoljno da se vratim. Da se
restartujem. Ona, moja savest, moje čvrsto tlo, i dalje me držala celim. Ona,
moj razum kad počnem svoj da gubim i ona, moja bol kao ožiljak na duši s
kojim moram da živim.
– Lepo od Majera što je s tobom podelio svoje istraživanje. Nadam se da
će ga podeliti i sa drugima kad u narednom kvartalu učinimo čeriot dostupnim
svima – rekoh mirno i obrisah oznojene dlanove o rukohvate fotelje.
– Nego, da napokon pređemo na stvar zbog koje sam došao – moj glas je
bio sablasno ravan, potpuno oslobođen gneva koji me je samo tren ranije
opsedao.
Čekajući moju sledeću rečenicu, on pažljivo izvuče zlatne manžentne iz
rukava svoje bele košulje, koje zatim zajedno s rukavima sakoa povuče iznad
zglobova. Usiljeno mi se nakezi kad mi se pred očima ukazaše novi redovi
tirkiznog mozaika. Njihovu jednoličnu boju remetila su dva sitna purpurna
kristala. Na obe ruke bio je po jedan.
Ignorišući ono što mi pokazuje, oslonih laktove na kolena, sklopih šake i
povlačeći se na sam rub fotelje, nagnuh se ka njemu.
– Lanize, gde mi je žena?
– Jesi li ti to mene upravo pitao gde je tvoja žena? – iščuđavao se mom pitanju,
razgledajući pritom svoje zglobove kao da ih prvi put vidi – Da si me pitao gde
je moja, pa da razumem. Ali, Liraj, za Boga miloga, kako ja mogu da znam gde
ti je žena? Uostalom, nisam ni znao da si oženjen – s divljenjem raširi kapke
kad pojedini delovi mozaika zasijaše kao iskre. Postadoh siguran da je tirkiz
iznal. Zgrabih ga tik iznad desne šake i povukoh ga sebi.
– Vidi… – odjednom mi se vilica naglo ukoči i ja zanemeh.
Pod mojim dlanom eksplodira bol kao da sam golom šakom zagrabio lavu
Crvenih planina Nava. Stisnuh usne, gutajući jauk koji se spremao da mi izleti
iz grla. Dok mi je sam oganj pakla pržio kožu, kriveći mi lice do
neprepoznatljivosti, on je sedeo potpuno mirno, časteći me podsmehom.
Popustih stisak, što ga navede da pogana usta razvuče u još širi kez. Zbog toga
uzdahnuh duboko pa mu ponovo stisnuh zglob, onoliko jako koliko mi je to bol
dopuštao. Moj potez učini da mu s lica ispari bilo kakav izraz.
– Gde je Purpur? – cedio sam reči kroz zube, nastojeći da se u mom glasu
ne oseti ni trag patnje kojom mi je telo bilo opsednuto.
Ponovo poče da se iščuđava mom pitanju, zato mu zgrabih i drugu ruku.
Moja reakcija ga natera da odmah ućuti.
– Reći ćeš mi smesta gde je, inače ću ti zubima čupati komad po komad
tog iznala i čeriota iz tebe. I veruj mi, boleće te toliko da ćeš me moliti da te
živog odjednom oderem, samo da ti se muke skrate.
Nije odgovarao. Ne znam da li je on toga bio svestan, ali ja sam i te kako
znao da će me bol uskoro savladati i da je pitanje sekunde kad ću morati da ga
pustim. Zato izvukoh iz sebe svu snagu koja se polako gasila u meni i krvnički
mu zarih nokte u levi zglob. Poželeh da urliknem kao ranjena zver, da zavapim
iz sveg glasa zbog onoga što osetih pod jagodicama kad mi se u njih zabiše
kristali. Na moju sreću, i on oseti makar nešto, jer se tad prvi put trže i
uskomeša.
– Liraj, ja ne znam o čemu pričaš! Kakav iznal, kakva tvoja žena? – bol ga
je predivno mučio, terajući mu glas da se uz šištanje čepa.
Sad sam se ja kezio. Boleo me je kurac što i sebe povređujem. Bio sam
spreman da ga kidam dok ne umrem ako treba.
– Ti znaš ko sam ja, ja znam ko si ti. Tobom ću se pozabaviti kasnije, a sad
sam došao zbog nje!
Pokuša nešto da kaže, ali ga u tome prekide naglo otvaranje vrtnih vrata.
6 Izlazi!
– Da! Zbog njega.
– Nije ti se svideo?
– Normalno da nije!
– Meni nije tako delovalo.
– Šta ti, bre, nije delovalo?
– Meni je delovalo da si uživala. Da si bila žedna mojih usana. Pila si me
kao da vodu nisi okusila godinama, decenijama. Ljubila si me sa toliko čežnje,
kao da si me ceo život čekala. Nisi disala, isto kao što znaš da nisam ni ja.
– Ma je li? Baš tako ti je delovalo? – moja prgava Purpur polako je izbijala
na površinu.
– Aha.
– I to si sve zaključio iz šest sekundi balavljenja po meni?!
Šest sekundi? Znala je tačno koliko je trajalo.
– To sam zaključio čim sam položio svoje usne na tvoje. Nego, reci mi,
otkud znaš da je trajalo šest sekundi? Brojala si u sebi?
Licem joj se razmile boja maka. Izgledala je prelepo.
– Ne znam šta si koji kurac umislio, ali pravo da ti kažem, boli me dupe.
Svet je prepun psihopata, a ti si očito najveći od svih. Ako ti već moj muž nije
rekao, ja ću ti reći. Gubi mi se sa očiju i iz moje kuće!
– Stvarno želiš da odem? – povukoh se na rub fotelje.
– Da!
– Želiš da odem bez tebe?
– Ponavljam ti poslednji put, odjebi mi iz života!
– U redu – klimnuh glavom – otići ću ako ti tako želiš. Ali pre toga te
molim da mi odgovoriš na dva pitanja.
Ćutala je pućeći usne kao nezadovoljno dete.
– Ne brini se, ništa nastrano, majke mi – osmehnuh se i ona se opusti.
– Ok. Pitaj.
– Prvo pitanje glasi – pogledah ka vratima sobe, pa joj se obratih
karikirajući polušapat – šta su koji kurac ona dvojica malopre pričala? Mislio
sam da je esperanto izumro još u vreme gramofona.
Ona se kratko zakikota pa smesta vrati namršten izraz.
– Ništa bitno.
– Pa prevedi mi makar jednu reč? Recimo, šta znači rave?
– Nemam pojma, okej? Pređi na drugo pitanje.
– Nemaš pojma koji ti jezik muž koristi?
– Ne mešam se u njegove poslove. Drugo pitanje.
Rekoh Dajbogu da sve smesta okupi u dvorani. Pred nama je bio toliko
zapetljan čvor koji nismo mogli ni odvezati niti mačem preseći. Na sreću,
makar je jedna stvar bila jasna. Purpur je ponovo bila na Zemlji i sasvim dobro
znala ko sam ja, a još bitnije i od toga bilo je to što je ona jedina znala sve o
njemu.
General Berkut Žad Lesnik iznervirano uhvati moju kćerku za mišku i povuče
je ustranu, sklanjajući je tako po drugi put sa samog ruba litice sa koje se
spremala da skoči.
– Bejla, shvati da ti nećeš biti prva koja će se tamo spustiti! – iako je
nastojao da zvuči što tiše, njegov glas je bio prekorno dubok.
– Žade?! – Bejla kolačeći oči uperi pogled u njegovu šaku koja joj je
stiskala ruku, zbog čega je on nevoljno pusti.
– Ne mogu da dozvolim da se samo tako baciš u provaliju za koju ne
znamo da li uopšte ima dno!
– Nego ko će ako ne ja?! Da nećeš ti ili neki od tvojih vojnika?! Ili još bolje,
da neće ona?! – pokaza glavom na svoju drugaricu Travenu, koja je stežući
veliku knjigu na grudima plašljivo izvirivala iza leđa belogardejaca.
– Jar, molim vas, urazumite je!
– Bejla, general je u pravu. Ne možeš samo tako da skočiš u ambis. Tek
smo došli, a pošto ovde ništa nije kao što je bilo, moraš da sačekaš da
razmislimo šta nam je najbolje činiti.
– Šta, bre, nije isto kao što je bilo?! – napravi nekoliko koraka napred –
Evo, sve je isto, zemlja! – lupi đonom leve čizme o osušenu plavu glinu ispod
svojih stopala – Guste krošnje – uperi kažiprst ka ugljenisanim ugarcima oko
nas – i nebo! – mahnu brzo iza sebe ka natuštenim, teškim oblacima boje
vatre, koji su se kao žarulje u grozdu tiskale po plavom nebeskom svodu.
Nekad je na tom mestu bila divlja šuma sa raskošnim krošnjama, ispod
koje se po zemlji prostirala bujna trava. Nebo je kao i u tom trenutku bilo
prozračno i plavo, ali bez zloslutnih oblaka. Ništa na toj zemlji nije izgledalo
kao pre Matronine izdaje, a to je i te kako bilo jasno mojoj kćerki, samo što je
ona po običaju rešila da se pravi luda.
– Bejla… – opomenuh je.
– Dobro, dobro, možda nije baš isto kao kad sam poslednji put ovde
stajala, ali ja sam jedina od svih nas koja je ikada dole bila! Jedina znam gde je
ulaz i gde je izlaz! Jedina znam…
– Nažda te je uvela i izvela svojim moćima! – Travena je prekinu, a njena
rečenica učini da je Bejla očima ustreli.
– Htela sam samo da kažem da se nisi sama spustila – njena drugarica
jedva čujno pokuša da opravda svoju izjavu.
– Istina, sišla sam sa Naždom, a pošto je ona mrtva, da li to znači da ti
želiš da skočiš sa mnom?! – brecu se na Travenu, koja plačno iskrivi usne.
– Ja ću sići! – stavih tačku na svaki dalji razgovor.
– Ali, tata…
– Nema ali! – poviših ton, zbog čega se izraz lica moje kćerke upari sa
onim koji je imala njena prijateljica – Zar si stvarno mislila da ću tebe poslati u
nepoznato? – upitah preusmerivši pogled sa nje ka litici.
Nalazili smo se na Simarglovom ostrvu, tačno na mestu gde je nebo palo kad je
on zajedno sa svojim zmajevima napustio Orloviju i pridružio se Velesu.
Barem smo mi tako mislili. Međutim, tokom boravka na njegovoj zemlji, Bejla
je od Nažde saznala pravu istinu o Simarglu. Da joj je upravo on pružio
utočište, da joj je bio zaštitnik i da se zbog njene sigurnosti žrtvovao, i to tako
što je napustio svoju zemlju kako bi joj obezbedio skrovište za kojim su Kain, a
kasnije i sama Matrona, hiljadama godina bezuspešno tragali. Ni jedno ni
drugo nikad nisu posumnjali da upravo ispod svoda neba koje je za kaznu
otkinulo i u sebe progutalo deo ostrva, živi Nažda. Prva Rogždova kćerka i
njegova jedina nada da se i on sam spusti među nas.
***
Pretresali smo Naždino sklonište sve dok nismo počeli osećati umor, što
svakako nije bilo nešto tipično za nas, a pogotovo za mene. Bejla je bila
ubeđena da iscrpljenost osećamo zbog zračenja iznala za koji je i dalje
verovala da nas negde sakriven čeka. I ja sam verovao da je iznal bio uzrok
našeg umora, ali da to nije bilo povezano s komadom kristala, već sa celom
tom zemljom u kojoj smo bili, a koja je bila natopljena njime.
Nismo se usrećili ni sa prostorijama iza vrata. Iza jednih se nalazila
ogromna kuhinja, sa masivnim, dugačkim stolom oko kog su bile poredane
stolice bez naslona. Druga prostorija, koja nas je najviše izmorila, zapravo je
bila šestokraki lavirint koji su presecale spavaonice sa naguranim krevetima
na sprat, u kojima su očigledno boravili Rogždari, Naždini pratioci. Treća
prostorija bila je mala, oskudno nameštena. Ormar sa ženskom odećom,
komoda i krevet pored kog se nalazio noćni stočić prepun dogorelih sveća.
Preko desnog zida sobe bila je razvučena zavesa od plavog somota, koja je iza
sebe u udubljenju krila kupaonicu.
– Nema ništa ni u Naždinoj sobi! – Bejla razočarano uzdahnu.
– Jedino ponovo da proverimo spavaonice? Tamo je nagurano toliko
stvari da me ne bi čudilo da nam je nešto promaklo – Berkut je zvučao
iscrpljeno.
– Možemo da pogledamo, ali teško da smo nešto preskočili – rekoh
gurajući ormar od zida.
– Ništa? – Bejla me upita kad nestadoh iza njega.
– Ništa.
– O, Rode, kako sam umorna! – sruči se na krevet.
– Ostani ovde da se odmoriš, a mi ćemo pregledati spavaonice – Žad sede
pored nje na krevet.
– Ma neka, idem i ja s vama. Ionako su potrebni sati da se prođe lavirint.
– Je l’ se ti to plašiš da budeš dugo sama ovde? – naruga joj se.
– Ne, nego se plašim da ću zaspati, pa neću moći da vas spasem ako neki
miš iskoči i isprepada vas.
– Aaa, pa dobro… ti se onda potrudi da ne zaspiš.
– Zaspaću onda od dosade.
– E, jebiga, Bejla, ti onda uzmi nešto Naždino pa se zanimaj.
– Kao šta, na primer?
– Pa otkud ja znam šta. Nađi češalj pa se češljaj. Ili šminku… – kad primeti
Bejlin pogled kojim ga je već kod spominjanja češlja ubila, Berkut naglo skoči s
kreveta – Jebote, ljubavi, uzmi neku knjigu pa čitaj! Ima sigurno Nažda neki fin
ljubić za tebe!
Bejla mu reče da je previše umorna da ustane kako bi mu razbila nos, ali
čim završi svoju rečenicu, ona se kao ozarena katapultira iz kreveta.
– Knjige! – povika uzbuđeno, zbog čega je mi upitno pogledasmo.
– Kako ne shvatate?! Knjige! – prilete komodi pa je odgurnu od zida, a isto
to uradi i sa krevetom i noćnim stočićem.
– Možeš li mi objasniti šta to radiš? – pitao sam odmeravajući kako podiže
dušek i prevaljuje ga preko okvira kreveta.
– Pa ceo jebeni dan, možda i noć, pretražujemo Naždino skrovište i nigde,
ali jebeno nigde nismo naišli ni na jednu jedinu knjigu! Ma ni na svesku,
blokčić! Kako ne shvatate – stade sva zajapurena ispred nas – Nažda je ovde
živela od pamtiveka. Nemoguće je, ali apsolutno nemoguće da nikad nijednu
knjigu nije pročitala.
– Možda ih prosto nije volela – Berkut slegnu ramenima.
– Šta koji kurac nije volela?! A šta je onda ovo? – Bejla uperi prst ka
svećama na noćnom stoćiću – Ovoliko sveća pored kreveta ima samo onaj koji
noću čita! – zapljeska rukama da aplauzom pozdravi svoj zaključak.
– Dobro, a gde su onda te knjige? – upitah je – U redu je da ne možemo u
ovolikoj pećini da nađemo kristal, ali da baš ne vidimo nijednu knjigu…
– Maaa, tu su negde! Sigurno postoji neka tajna soba, neka biblioteka!
Videćete! – izjuri iz sobe pa se odmah vrati, kao da je nešto zaboravila – I
upravo ćemo tu naći iznal koji nas ovoliko iscrpljuje!
– Odlično. Sad nam samo još reci gde smo to promašili vrata biblioteke –
Berkut gurnu komodu nazad do zida.
– Rekla sam, tajna soba, zato su i vrata tajna.
– Okej. Znači da sad opet ispomeramo sav nameštaj u skloništu i ispipamo
sve zidove? – Žad vrati dušek u krevet pa i njega odgurnu na svoje mesto.
– Da… Mada mislim da ne moramo dalje od ove sobe da idemo – ona
stade nasred prostorije, pa udarajući kažiprstom po vrhu nosa, skupljenih
kapaka poče da se okreće oko svoje ose, kao da nešto odmerava.
Berkut sede na krevet i zaroni lice u šake.
– Možete li vi da nastavite… – zamoli me ne podižući glavu iz ruku.
– Bejla, ozbiljno sad. Hajde se ti odmori, a posle ćemo pretraživati zidove i
pomerati opet nameštaj – krenuh da joj stavim ruku na rame ne bih li je tako
zaustavio u okretanju. Međutim, ona mi se izmače i prilete zavesi koju snažno
strže sa zida. Kad joj se pred očima ukaza čist beli zid, ona ispusti zvuk sličan
režanju pa ulete u kupaonicu.
– Nije naučila na iscrpljenost – pokušah da opravdam kćerkino ponašanje
kad sedoh pored generala na krevet.
– Nema veze, taman da se skroz izmori pa će zaspati. A onda ćemo na
miru ponovo istražiti spavaonicu.
Klimnuh glavom i setno se nasmeših, prisećajući se kako je Purpur to isto
govorila dok je naša kćerka bila mala.
Moje lutanje po sećanjima prekide zvuk tihog kliktanja na koji se odmah
nadoveza šum kotrljanja kamena. Berkut i ja se zbunjeno pogledasmo, a zatim
poskakasmo s kreveta. U isto vreme obojica smo preleteli sobu i našli se u
kupaonici.
– Jebote! – general opsova dok je posmatrao Bejlu kako mu sva bitna
pokazuje svoju levu podlakticu a zatim se provlači kroz uski zaštitnik, ne viši
od metar i po. Nalazio se na mestu ispred kog je u kupaonici stajalo podno
ogledalo.
Ulaz u tajnu sobu bio je premali za nas, pa zato zapesmo pesnicama i
odvalismo deo levog štoka.
– Šta sam vam rekla?! – Bejla oduševljeno uskliknu kad smo ušli u prostoriju –
Ovo nije biblioteka; ovo je carstvo knjiga!
Isto kao i za tajnu sobu, to riđe čudo bilo je u pravu kad je biblioteku u
koju smo kročili nazvalo carstvom knjiga. Prostorija je bila veća i od one sa
stubovima, a od poda do tavanice, svaki pedalj bio je prekriven knjigama,
časopisima, sveskama, albumima i ko zna čime sve još. Na središnjem delu
nalazila su se dva radna stola nameštena u obliku slova L. Dok je površina
jednog bila prekrivena razbacanim papirima, sveskama i knjigama, na drugoj
je bila uredno poredana laboratorijska oprema, uključujući epruvete, gorionik,
metalne kutijice i nekoliko staklenih tegli sa ostacima plave tečnosti. Dve
drvene fascikle ležale su uz samu ivicu stola, složene jedna preko druge, a na
njihovim koricama bio je utisnut Simarglov simbol.
– Ljubavi, ovo je sigurno onaj napitak za koji su nam rekli da je plavi
lovor! – Bejla podiže jednu teglu i zagleda se u njen sadržaj.
Berkut saglasno klimnu glavom pa prvo polako otvori jednu fasciklu,
prelete pogledom preko nje, odloži je pa brzo otvori i pregleda drugu.
– Vitogorovi zapisi – reče kroz osmeh, i dalje usredsređen na rukopis koji
je čitao – Davežu, možda nismo našli iznal, ali jesmo kako da izađemo odavde
– namignu Bejli i pokaza joj požuteli papir. Bejla ostavi teglu pa mu priđe i
poče da čita tekst sa hartije.
– To, bre! – ciknu zadovoljno, pa mu istrže papir iz ruke – Jedva čekam da
vidim šta će Travena da kaže za ovo.
Osmehnuh joj se, a onda nastavih da pregledam gomilu crteža koji su bili
nabacani preko knjiga i svezaka na drugom stolu. U jednom momentu, moju
pažnju zarobi delić skice koja je provirivala između listova ishabane crvene
beležnice. Uzeh knjižicu u ruku i otvorih na mestu gde se nacrt nalazio.
Beležnica se odjednom raspade, a njeni listovi se razleteše na sve strane. U
mojoj ruci ostadoše samo crvene korice u čijem se sastavku kao pahulja
šćućurila bela konfeta. Primakoh korice bliže licu i pažljivo osmotrih beli
komadić pre nego što odlučih da ga oduvam s njih. Međutim, dah mi osta
zarobljen u plućima, koja kao da zaboraviše svoju funkciju.
Kao grom iz vedra neba, telo mi obuze jeziva drhtavica zbog koje korice u
mojim rukama počeše da se tresu. Ne dišući, obliven znojem, rakolačenih očiju
zagledah se u crvenu boju po kojoj je nemirno podrhtavao komadić ljuske od
jajeta.
Sedeo sam u savremenoj odeći, zavaljen u svom prestolu, preko čijeg desnog
rukohvata je opušteno visila moja noga, lako su do mene dopirali razgovori
prisutnih, koji su zbog neslaganja više podsećali na žučne rasprave, ja im
nisam pridavao značaj. Možda je trebalo da se uključim u teorije i planove koje
su u dvorani kovali moji najbliži, možda je trebalo da podviknem da prekinu
sa svađom, možda je čak trebalo da im kažem da se najverovatnije uzalud
trude i da je pametnije da odu kućama i da se jebu do sudnjeg dana. Možda je
trebalo da izgovorim bilo šta, ali umesto toga sam samo ćutao i osamljen u
svojoj svesti gledao svoj dlan na kome je kao parče polomljenog belog perpera
ležao komadić ljuske od jajeta.
– Neko od nas mora što pre da upadne u Lanizove krugove saradnika.
Prvenstveno kod Majera! – generalova rečenica probi se do mene.
Ja ću – odgovorih mu u mislima.
– Traveni mora neko da pomogne u tumačenju Naždinih dnevnika i
Vitogorovih spisa – Bejla je podsećala da njenoj drugarici treba neko da je
usmerava dok pretražuje tajnu biblioteku.
Ja ću.
– Svarožići su ponovo počeli da se domunđavaju i bune – Svetovid se
brinuo. – Traže da neko od glavnih bogova što pre sazove skupštinu.
Ja ću.
– Kako ne shvatate da ukoliko ja od danas sve vreme budem provodila u
Crnoj Šumi, izučavajući ostatke plave tečnosti bez ikakve asistencije, neću
imati kad da kontrolišem kretanje magova i čarobnjaka po Karti sveta! –
Katarina se bunila što se od nje zahtevalo da batali sve svoje obaveze kako bi
se isključivo posvetila pronalaženju načina da iz nekoliko mililitara napitka
izvuče što više podataka o iznalu – Neko mora da ih prati, ako već moji
saradnici ne smeju da budu umešani.
Ja ću.
– Iz Mraza mi javljaju da su samo u poslednjih četrdeset osam sati uhvatili
dvanaest rudara koji su pokušali da iznesu manju količinu čeriota iz rudnika –
Aleksej nam se pridružio na Svetovidovo insistiranje i zato se potrudio da se
odmah pokaže korisnim – Neko od nas mora otići tamo da proveri zašto su
baš sad počeli da ga kradu.
Ja ću.
– Ovaj… ja ne znam šta da kažem sveštenstvu Orlovije, zašto neću dolaziti
u hram – Travena se jedva čula dok je iznosila problem koji ju je najviše mučio
– Znate, ako samo tako nestanem, posumnjaće. Smatram da je najbolje da
neko od vas lično popriča s njima.
Ja ću.
– Neko sa čela Arkonagrupe mora pod hitno da izađe pred medije i da
izjavu u vezi sa Lanizovom optužbom da je Liraj podmetnuo eksploziv na
njegovom imanju, te da je tako pokušao da ga ubije! – Lada je govorila brzo –
Ja niti sam mogla da utičem na njegove izjave, niti novinari žele da slušaju
moje, a o policiji da ne pričam. S obzirom na to da se Jarilo ponaša kao da nije
ovde, onda će morati neko iz odbora!
Ja ću.
– Apsolutno me ne zanima što dotični general tvrdi da ću ja kod mame
proći kao tata. Sigurna sam da joj se niko drugo osim mene ne može približiti
na pravi način. Ja sam joj kćerka, na mene će reagovati – Bejla je otkad su došli
u dvoranu insistirala da sačeka da joj majka izađe sa imanja kako bije otela, a
onda dozvala pameti – Boli me dupe što se i ostali slažu s njim! Ko će drugi
osim mene uspeti da dopre do nje?!
Ja ću.
Sve ću ja, jer uvek sam ja… – odgovarao sam im nečujno dok su
nadvikivanjem redali svoje zahteve kao domine, gradeći njima nesagledivu
kulu obaveza, ne mareći pritom u kakvom je stanju osnova na kojoj tu kulu
dižu. Postali su nemarni neimari koje je žurba prevarila da previde osnovu
koja će zidove i grede držati. Nisu bili svesni da će se pre nego što do vrha
dosegnu, njihove domine od planova urušiti. Gradili su svoju kulu na
nestabilnom temelju, a taj temelj bio sam ja.
– Ja ću… – ponavljao sam sad tihim glasom, ne skidajući pogled sa svog dlana.
Dok je rasprava oko mene tutnjala kao olujno nevreme, ja sam želeo samo
jedno. Da me moje oči prevare, da mi podmetnu neistinu koja će mi reći da
ljuščica jajeta u mojoj ruci nije ono što sam znao da jeste. Zato sam tražio od
sebe ono što sam najviše kod drugih mrzeo. Tražio sam obmanu, tražio sam
način da samog sebe slažem, jer ništa lakše ne ubija nadu od brutalne istine i
ništa je lepše ne bodri od slatkorečive laži.
Nesnosna vika oko mene testirala je moje već uveliko istanjene živce.
– Napolje – izgovorih duboko, stisnuvši šaku sa ljuskom u pesnicu.
Moja reč učini da se žamor okupljenih u dvorani zbunjeno utiša. Mir za
kojim su moja čula tako patila trajao je samo trenutak ili dva, jer nisam stigao
ni da udahnem kako treba, a Bejla se već oglušila o moju naredbu,
nastavljajući svađu sa Ladom. Njene reči dođoše kao podstrek ostalima, koji
odmah nastaviše tamo gde su sa raspravom stali.
Skočih sa trona.
– NAPOLJE! – moj glas je bio detonacija koja učini da sve živo u Javu
zanemi.
– Šta je? Šta me gledate? – povikah gnevno zabezeknutim licima – Svađate
se ovde kao ženturače na pijaci! Nadvlačite se nad odlukama i planovima za
koje sasvim dobro znate da ću ih na kraju ja doneti i ostvariti. Mislite da ste
nedodirljivi i nagrađeni vremenom koje ne ističe, pa ga trošite uzaludnim
baljezganjem? Dragi moji, istina je sledeća – stisnuh svom snagom pesnicu u
kojoj sam držao ljusku – Niti ste nedodirljivi, niti imate vremena!
– Šta ti to sad znači? – moja kćerka je prkosila mom besu.
– To znači da mi se svi gubite sa očiju! Smesta!
– Očito je poludeo, hajdete napolje – Bejla se obrati okupljenima.
– Rekao sam SVI!
– Nisi valjda mislio i na mene?!
– Prvenstveno sam na tebe mislio! NAPOLJE! – zaurlah na kćerku, koja se
na ivici suza okrenu i istrča iz dvorane. Na vratima jedva izbegnu sudar sa
stricem, koji tek što je zakoračio unutra.
Kad svi napustiše prostoriju, survah se bezvoljno nazad na presto.
***
***
***
– Lado, Bejla će ti pomoći ako ja nisam uspeo da izbrišem svima iz sećanja ovo
što se desilo pored Špeje. Ti se bavi ljudima, a ona će se baviti tehnologijom.
Ako ni to ne uspe, sačekajte me da se vratim pa da odradim konferenciju za
štampu. Svetovide, ti imaš zadatak da mi sakupiš sve znano i neznano o knezu
Donskom. Želim da imam podatke o tome kako je provodio svaki dan svog
života od momenta kad se rodio do smrti. Katarina neka obustavi ispitivanje
tečnosti i neka se pridruži Traveni u biblioteci. Jedna neka izučava Naždine
dnevnike i beležnice, a druga neka traži podatke o svim oscilacijama energije u
Orloviji. Pogotovo nek se koncentriše na one koje je eventualno Nažda
izazvala svojim kretanjem, te da li postoji bilo kakva mogućnost da je pritom
koristila iznal ili neke druge minerale i kristale. Čim nešto iskopaju, želim da
me odmah o tome i obaveste. Koledovu recite da kontrolu rudara vrati na
standardan nivo, ali da nastavi da prati krađu i količinu koju iznesu. Želim ime
svakog rudara koji prokrijumčari čeriot – govorio sam brzo ali jasno.
– Ti ideš sa mnom – pokazah Berkutu glavom – A ti – obratih se Dajbogu –
imaš zadatak da odeš u policijsku stanicu i da na sve moguće i nemoguće
načine zadržiš Laniza i njegove što duže unutra. Ako treba, koristi silu, a ako
zatreba, koristi i moći. Ako su ti tvoje slabe, onda pozovi Bejlu neka ti ona
pomogne. Ako i vas dvoje budete slabi, nek vam se pridruže Svetovid, Lada i
belogardejci. Apsolutno je nebitno šta ćeš uraditi, da li ćeš ih prevarom ili
tučom zadržati, samo je bitno da Laniz i njegovi stvorovi ostanu unutra do šest
uveče. Da li sam bio jasan? – poviših ton.
Na moje pitanje odgovoriše klimanjem glave i u trenu nestadoše.
***
***
***
Ispred policijske stanice buktale su varnice koje moja kćerka otvoreno posla
ka desetinama policajaca koji su kao hipnotisani pristizali sa svih strana. Ona
time jeste razbacala polovinu smrtnika, ali niko od njih na to nije odreagovao
kao na nešto neobično. Takođe, niko od učesnika tuče nije ni primetio kad su
se Laniz i Verin klizeći počeli spuštati niz stepenice. Njihova tela kretala su se
kao da su na pokretnoj traci, s tim da su i dalje bili u stavu u kom su se našli u
momentu kad su im se prsti spojili. Njihovo neobično spuštanje seklo je kišu,
koja je uporno pazila da ih nijednom kapljicom ne dotakne.
Kad se čudni par nađe pri kraju stepeništa, moja kćerka se zalete i skoči
ka njima toliko visoko da se pri doskoku donovi njenih čizama nađoše u ravni
sa Lanizovim licem i Verinovim potiljkom. U momentu kad jedno Bejlino
stopalo završi na Matovim grudima, a drugo na leđima njegovog saradnika,
Bejla se snažno odbi od njih, kao da je udari neka nevidljiva sila, pa prelete na
leđima desetak metara pre nego što se sruči među pomahnitale policajce.
– Sranje! – povikad i počeh da nas podižem.
– Sranje, sranje, sranje! – vikao sam, u isto vreme koncentrisan i na
letenje i na dešavanja u Berlinu.
Posle Bejlinog neuspeha da ih obori i zaustavi, Laniz i Verin su uveliko i
nesmetano klizili kroz metež kad na njih nasrnu Dajbog. Ni njegov pokušaj da
ih iz skoka makar uzdrma nije urodio plodom. Isto kao i moju kćerku, i njega
od njih odbi jaka sila, zbog koje moj brat završi sa licem nabijenim u gazišta
stepenika.
– Pokušajte da ih rastavite! – vikao sam naglas kao da bi me uopšte i
mogli čuti, jer u momentu kad su se smradovi uhvatili za ručice, nestala je i
mogućnost da ja na bilo kakav način komuniciram s njima.
Sat je pokazivao da nam je ostalo deset minuta do cilja. Ja sam se već
premišljao da nas negde zaustavim te da joj samo strgnem ogrlicu, kad
opsovah samog sebe, shvatajući koja sam budala.
– Jarilo, glup si kao kurac! Kao kurčina! – zaurlah i smesta se u mislima
prebacih u Jav.
Dok je vreme govorilo da imam još osam minuta do Bahle i dok su se
Bejla i Dajbog na smenu zatrčavali u Laniza i Verina, usred haosa ispred
policijske stanice pojavio se dobrodržeći starac duge brade i sede kose
zavezane u pletenicu. Držeći u ruci raširen crni kišobran, blago je hramljao
dok su ga duboke cokule bez problema vodile između pokislih tela koja su se
gurala i rvala.
Laniz i Verin skoro da su izašli iz obruča od ljudi u kom se više nije znalo
ko koga napada, kad Svetovid stade ispred njih. Njegova pojava učini da oni za
tren zastanu. Laniz ga odmeri od glave do pete, a zatim kao da od njega ne
oseti nikakvu opasnost, nastavi da klizi napred.
U momentu kad se naš helikopter našao na šest minuta od zidina stare
magijske tvrđave, Vid skloni kišobran ustranu i poče da ga zatvara. Tek što se
mokre crne stranice skoro pribiše jedna uz drugu, on brzo povuče dršku i tada
mu se najednom u ruci umesto drške kišobrana nađoše sklopljen luk i dve
strele. Vid prebaci strele u levu ruku, zatim cimnu luk od sebe i on se smesta
raširi i formira. Bez ikakve žurbe ili panike, on zategnu prvu strelu, ciljajući
Lanizove grudi, međutim, umesto u njih, Vid je posla ka Verinovoj ruci.
Njegova strela prolete oštro tik iznad podivljale mase, pa se stušti pravo ka
muškarcu u haljini, zarivajući mu se konačno u lakat, i to tako da mu je njen
vrh izbio na drugu strani ruke. Verin bolno cimnu telo i pokuša da se okrene,
ali ga Lanizov stisak spreči u tome. Međutim, ni on nije uspeo da zadrži
Verinovu šaku u svojoj kad čudaku sa praznim očima zglob leve ruke probi
nova strela. Pogođen oružjem jednog od najvećih bogova Java, Verin oseti
nesnosan bol i snažno trže svoju povređenu ruku, zbog čega se njegova šaka
izgubi iz Lanizove.
Na dva minuta od Bahle, namračeno nebo iznad Berlina odjednom se
razvedri, otkrivajući u svojim nedrima sjajnu Severnjaču i njene tri pratilje.
Preko sto policijskih službenika poče ošamućeno da posrče i baulja ispred
policijske stanice, pitajući se šta se to desilo i šta oni tu uopšte rade. Lanizov
pokušaj da ponovo zgrabi Verinovu ruku spreči Bejla, koja ga svom snagom
udari pesnicom pravo u lice. Dok se on zbog udarca samo iznenađeno namršti,
ona se presavi u struku, psujući nastrašnije i gurajući svoju skoro polomljenu
šaku sebi među butine. Za razliku od moje kćerke, njen stric je ipak malo
razmišljao. Njegova pesnica umesto u Lanizovom licu završi u Verinovom i
čudak pade na zemlju ne ispuštajući glasa.
Pažljivo sam spuštao letelicu. Vreme se sad odbrojavalo u sekundama i ja
sam prvi put otkad smo poleteli mogao da posvetim pažnju Purpur. Sedela je
ukočeno, pravih leđa, sa dlanovima gurnutim ispod butina. Osetih nalet griže
savesti što sam joj se onako grubo obratio, ali morao sam tako da postupim.
Jednostavno, nekad je znala da bude u rangu nedokaznog deteta, koje bi
tvrdoglavo teralo svoju priču, ne prihvatajući istinu da neke stvari koje želi da
radi mogu samo njemu da naude. Naša kćerka je u potpunosti pokupila tu
njenu crtu. A s obzirom na to da Bejla, za razliku od svoje majke, nije bila
smrtnica, može se slobodno reći da je u tom slučaju iver prerastao drvo sa kog
je pao.
– Hajde, idemo – rekoh joj blago kada smo sleteli. Po običaju, nije me
pogledala niti je reagovala na moje reči, već je namršteno gledala napred.
Uzdahnuh umorno kad izađoh iz helikotera na kom je elisa sve više
usporavala. Obiđoh oko njega do njenih vrata, koja otvorih pa joj pružih ruku i
zamolih je ljubazno da izađe. Poslušala me je bez reči i izašla, ignorišući moju
ruku kao pomoć.
– Sećaš se ove tvrđave? – upitah je kad zakoračismo kroz masivna drvena
vrata i napokon se nađosmo u njenoj unutrašnjosti.
– Ne.
Nasmejah se, ali ovaj put ne njoj, nego sebi, jer sam je uporno pitao za
stvari za koje sam znao da mi neće dati odgovor koji sam očekivao. Povedoh je
ka centru Bahle. Kao i obično, bila je pusta, bez ijedne žive duše na njenim
uskim sokacima. Da nisam osećao desetine pari očiju kako nas pomno
posmatraju kroz prozore i da u vazduhu nije vladalo neverovatno jako
strujanje svih mogućih i nemogućih vrsta magije i energije, i sam bih pomislio
da se između tih zidina niko nije šetao već vekovima.
– Ona tamo – pokazah joj bradom u pravcu jednospratnica koje su se
tiskale jedna uz drugu. Sve kućice imale su identična stara drvena vrata. Mi
smo se zaustavili ispred onih na kojima je bio utisnut bled simbol kolovrata.
Napokon sam mogao da odahnem i budem siguran da sam je sklonio od
njega. Otvorih joj vrata da uđe, ali pre nego i sam zakoračih, svestan da ću
jedno vreme biti nedostupan svojima, na kratko skočih u mislima do Berlina
kako bi se uverio da je sve u redu.
Policajci su i dalje tumarali, tražeći uzroke svog nedoličnog ponašanja.
Dajbog je debelim đonom svoje bajkerske čizme stiskao Verinovu ranjenu
ruku i na taj način ga držao prikovanog za zemlju. Odmah do njega bio je
Svetovid, koji je koncentrisan na svoj džepni sat čekao da istekne vreme
tokom kog sam mu rekao da moraju da drže Laniza odvojenog od svoje
pratnje. Sam Laniz stajao je na onom mestu na kom sam ga poslednji put
video. Njegovo lice nije menjalo izraz i svaki put kad bi se moja kćerka zaletela
na njega i pokušala da ga povredi ili makar pomeri, on bi reagovao potpuno
isto, tako što bi mrštio obrve. Zbog toga što mu nije mogla ništa i što je
delovalo kao da ne udara u biće nego u kamen tvrd kao sam temeljac hrama
Majke Zemlje, moja kćerka mu je nervozno jebala sve po spisku.
– Hajde, pičko, uzvrati ako smeš! – drala se na njega u nadi da će ga, ako
ništa drugo, naterati da joj uzvrati.
Kad Svetovid zadovoljno vrati svoj sat u džep, moj brat izuzetno jako
nagnječi Verinovu ruku, pa se skloni od njega.
– Mala, idemo! – dobaci Bejli.
– Evo! – ona nezadovoljno prosikta kao zmija pa se okrete na peti od
ukočenog Laniza. Njen nagao pokret učini da joj se riđe kovrdže razlete po
licu. Ona ih smesta pokupi rukama, ali ih ne zagladi unazad već polako svojim
jagodicama proče da prolazi kroz njih, kao da ih češlja. Njen pokret me natera
da ljutito stisnem usne, jer sam sasvim dobro znao šta se dešava kad se moja
kćerka zamisli igrajući se kosom.
– Bejla, ni slučajno! – upozorih je da smesta izbaci iz glave ideju da Laniza
povredi nekom od svojih magija.
Tek što joj izustih svoje upozorenje, ja se iznenađeno prehnuh i trznuh
unazad, jer u mojoj svesti više nije bilo Bejle, već su me kroz nju direktno
posmatrale prozračnoplave, kao dugmad okrugle oči, koje kao da su stajale
tačno naspram mene. S tim da toga puta one nisu piljile u mene prazno i
odsutno. Toga puta, ja sam u njim video sebe, kako stojim ispred magijskih
vrata Bahle.
Stresoh se zbog onoga što sam u svoju svest na neki način prizvao.
Isključujući svoje misli, ja brzo uđoh za Purpur u jednospratnicu i zatvarajući
vrata za sobom učinih da se simboli na njima izmešaju.
Sva uska, drvena vrata neuglednih jednospratnica u centru tvrđave imala su
na sebe utisnute simbole kojima su pokazivala čiju magiju iza sebe kriju, tako
da je kolovrat jasno stavljao do znanja da je iza njega krila slovenska.
Međutim, na svaka dvadeset četiri časa, simboli na vratima bi se među sobom
izmešali i samim tim bi se promenio sadržaj magije u kućicama.
Kao i u svakom drugom centru magije na Zemlji, i u Bahli se nisu
poštovali propisi da kroz vrata prolaze samo oni koji slovenske čini koriste.
Bahla možda nije bila najveći magijski centar u ljudskom svetu, ali je zato od
pamtiveka bila njeno najveće crno tržište. Jer iza zidina omanskog utvrđenja,
samo su se prividno poštovala pravila sveta čarobnjaka, magova, veštica,
šamana i svih drugih ljudskih bića koja su se na neki način bavila magijom. Tu
se na pijaci trgovalo svim onim što se u čarobnjačkom svetu nazivalo robom i
pritom je svako sa svakim trgovao. Isto kao i svaku drugu robu, i magiju je pre
kupovine trebalo isprobati i proveriti. Ukoliko bi se radilo o dozvoljenoj
zameni i kupoprodaji, sve bi se obavljalo javno, direktno na pijaci. Međutim,
ukoliko bi se, recimo, neki beli mag odlučio da pazari čini crnog, ili ukoliko bi
šaman i vudu sveštenik želeli da izvrše trampu svojih moći, onda bi se oni
sklanjali iza vrata neke od jednospratnica. Svaka strana zahtevala bi da
proveri šta joj ona druga nudi pa su se zato u uskim i malim prostorijama
jednospratnica vršile sve moguće i nemoguće demonstracije svih znanih i
neznanih moći.
Moguće i znane moći bile su one kojima su se ljudi bavili, a nemoguće i
neznane bile su one koje bi među smrtnike donosila raznorazna magijska bića.
Iako bi se tu uglavnom radilo o nekim sitnim činima, koje bi za ljude
predstavljale pravo čudo, neretko se dešavalo da neki mag ponudi nešto što je
i za moj svet bilo veoma jako. Zato su mnoge katastrofe za koje se smatralo da
su prouzrokovane ljudskim faktorom zapravo bile izazvane nestručnim i lošim
korišćenjem naše magije od strane smrtnika. Prošlo je sto godina od
Černobilja, a naučnici i dalje ignorišu Trokovu crnu smolu koja i dan-danas,
posle velikih suša, izbije na površinu i ispuni ispucale brazde zemljišta
Černobilja i Pripjata.
Isto kao i u svakom drugom magijskom centru, tako je i u Bahli sve ono
što se dešavalo u okviru njenih zidina ostajalo među njima. U nedrima te
tvrđave, od njenog nastanka pa sve do danas, nakupilo se toliko magije da je to
mesto za ljude postalo potpuno zbunjujuće zbog nemerljive količine
nepoznate energije koja se tu konstantno očitavala. Čak je i nezemaljskim
bićima postalo nemoguće da isprate sva njena nagomilana kretanja i talasanja.
Zbog svega toga bio sam ubeđen da je Bahla najbolje moguće mesto koje
će u sebe utopiti zapise Purpurine ogrlice. Svakako da je Laniz najverovatnije
već znao gde sam je odveo, ali to nije značilo da mu neće trebati i te kako
vremena da u toj milenijumskoj magijskoj gunguli uhvati trag koji su isijavali
kristali sa njenog vrata. Pretpostavljao da će odmah krenuti ka vratima sa
kolovratom, pa sam izmešao simbole na kućama. S tim da sam ja samo izveo
najobičniji šibicarski trik. Prva promena trebalo je da se desi tačno u ponoć i
zaista sam se nadao da će ga simbol kolovrata, ukoliko bi odmah došao tu,
privući da krene pogrešnim stazama.
***
Čim sam zatvorio vrata za sobom, otvorio sam stazu koja će nas odvesti na
samu granicu leda i sveta i u samu prestonicu snežnog Arktika – ostrvo
Dikson.
Malo, napušteno ostrvo koje se nalazilo u Jenisejskom zalivu u okviru
Karskog mora, nije bilo moj izbor samo zbog njegove zabitosti i odvojenosti od
Sveta, već i zbog toga što je ono samo moglo da se neprimetno odvoji od svega.
U tvoj postojbini zime sa višemesečnim polarnim noćima i kratkim danima sa
izrazitim i veoma jakim mećavama koje su nekadašnji stanovnici nazivali
crnim snegom, postojala je stara napuštena zgrada hidrometeorološke stanice
iz vremena Sovjetskog Saveza. Na njenom krovu nalazila se ogromna okrugla
radiosonda, koja se ni u vreme kad je stanica radila nije koristila u svrhe za
koje je namenjena. Njena uloga nije bila da u sebe prikuplja podatke iz
atmosfere, već da ih u nju šalje. Dok su Sovjeti mislili da ih njihovo čedo
tehnologije ne služi kako treba, te su ga posle bezuspešnog decenijskog
popravljanja zauvek napustili, za nas je ta stanica radila i još uvek radi bez
ikakvih smetnji.
Ostrvo se nalazilo na samoj raskrsnici strujanja četiri vrste energija: iz
Java, Nava, Orlovije i sa Zemlje. Mesto gde je podignuta stanica bilo je tačno
ona tačka u kojoj su se te energije presecale, sudarale i preplitale, zbog čega bi
se neretko na tom mestu formirao čvor. Zadatak kupole bio je da omogući da
energije nesmetano cirkulišu svojom putanjom, odnosno, da ih drži
odvojenim, ali i da otpetlja potencijalne čvorove. Jednostavno, ponekad bi
protok energija sa svih strana bio identično intenzivan, pa bi zbog toga
njihovo sudaranje bilo neminovno. Kupola bi u sebi zadržavala svu energiju
čvora, a zatim bi ga smanjivala tako što bi ravnomerno iz njega isisavala sva
zračenja i čestice i slala ih nazad emiterima.
Pre, dok na Zemlji nije bilo naročitog tehnološkog razvoja, nismo imali
potrebe za takvim kupolama. Međutim, sa prošlim vekom i ubrzanim
razvojem tehnologije kod ljudi, bilo je neophodno da reagujemo i sprečimo da
čvor naraste do mere zbog koje bi eksplodirao. Ukoliko bi se to desilo, na
mestu cele Azije umesto zemlje nalazio bi se nepregledni krater. Niko ne bi
preživeo, niti bi tako načeta zemlja opstala.
Raspetljavanje čvora predstavljalo je proces koj je trajao više desetina
sati. U tom periodu, ostrvo bi bilo izolovano od bilo kakvog spoljašnjeg uticaja.
Zato ga je i trideset godina pre našeg dolaska napustio i poslednji stanovnik,
Anatolij Bukhta, praunuk čoveka koji je izgradio hidrometeorološku stanicu.
Anatolij je želeo po svaku cenu da dokaže da njegov predak nije kriv što
stanica nikad nije radila kako treba, te je ceo svoj život posvetio njenom
popravljanju. U poslednjim decenijama, na Zemlji je toliko povećan protok
energije da su se čvorovi sve češće javljali, te bi korišćenje bilo kakve
tehnologije na tom mestu bilo nemoguće. Koliko je intenzivno zračenje čvora
pokazuje i to što u priobalnim gradovima i dan-danas ne postoje bežične
mreže i što u danima kada se u kupoli sudare energije nestaje i satelitskog
signala.
Kada sam Purpur iz Bahle doveo u stanicu, kupola iznad naših glava je
zasvetlela mekom, mlečnom svetlošću, što je značilo da se u njoj upravo
formirao čvor i da će u narednih dan-dva, dvadeset i pet kilometara ostrva biti
potpuno izolovano od svega i svih.
– Izvini, nije baš mesto za poželeti, ali u ovoj situaciji je najbolje na koje
sam te mogao odvesti – izvinio sam joj se čim smo se pojavili na sredini
poveće prostorije sa starim nameštajem i detaljima koji su oslikavali period
komunističke Rusije.
– Gde smo? – upita kad se ukopana u mestu obgrli oko ramena,
pokazujući da joj je hladno. Bila je isto odevena kao kad smo krenuli iz Berlina.
Negliže, stari kaput i duboke cipele na bosim nogama.
– Je l’ ti hladno?
– Gde smo?
– U Rusiji, na ostrvu Dikson – priđoh visokoj kaljevoj peći pa kleknuh i
otvorih tučana vrata, merkajući kako mi je najbolje da založim vatru. Iako
kupola na krovu doprinosi da u prostoriji bude poprilično toplo, zaboravio
sam da će nas unutra dočekati hladni zidovi.
– Vrati me kući.
– Jebiga, zaboravio sam da zapalim vatru pre nego što smo došli. Sad ću
morati sve ručno – ignorisao sam njen zahtev – Nadam se samo da sam nam
obezbedio sve što je potrebno da bi se preživelo na minus 40 stepeni…
– Želim smesta da me odvedeš u Berlin! – povisi ton.
– Frižider je pun, ima svega i za jelo i za piće – praveći se da je nisam čuo,
nabrajao sam polako, ubacujući potpalu – Kupatilo je malo, ali verovala ili ne,
odmah pored njega se nalazi parno. Na krevetu – pogledah kratko u nju, pa joj
sa cepkom u ruci pokazah u pravcu donjeg dela sobe gde su bila dva spojena
drvena kreveta – imaš toplu odeću, veš, obuću. Ne brini se, bunde su samo od
veštačkog krzna. E, da, imaš i neke knjige… Nisam baš znao za šta si
raspoložena, pa…
– Jesi li ti gluv ili retardiran?! – prodra se na mene iz sveg glasa – Rekla
sam da želim da idem svojoj kući! Boli me kurac kakvo je kupatilo u ovoj
jazbini, a još me više zabole za knjige koje si ti doneo! Ja želim samo jedno, da
me smesta odvedeš Matu!
Nekako u isto vreme kad je ona planula, planula je i potpala. Pažljivo
zatvorih vrata peći, proverih cug, pa se polako uspravih.
– Purpur, nema potrebe više da glumataš, sad si na sigurnom. Kod kuće si.
Kod mene si – osmehnuh joj se toplo pa obrisah dlanove o farmerice –
Pogrešio sam što te nisam odmah oslobodio toga – pogledah u pravcu njenog
vrata, a ona zbog mog pogleda odmah rukama skupi kragnu kaputa oko njega.
– Hteo sam valjda da te prvo malo opustim… – stadoh naspram nje – Iako
je možda tačnije da sam hteo da opustim sebe – krenuh rukom ka njenoj
kragni, ali se ona izmače tako što napravi korak unazad.
– Ne. Ne smeš!
– Nemoj da se plašiš – moja ruka joj umesto vrat dokači obraz i ja nežno
pređoh spoljnom stranom kažiprsta preko njega – Veruj mi.
Međutim, ona odreagova kao da sam je nožem zasekao po licu. Svom
snagom me lupi po podlaktici kako bih maknuo ruku od nje.
– Molim te, smiri se, sad je sve u redu – nastojao sam da u mom glasi oseti
u isto vreme i blagost i sigurnost.
Dok je svuda oko nje divljala mećava, trčala je pomahnitalo kroz dubok sneg
kao da je sama čuma goni. Napolju je bilo toliko hladno da sam tu zimu čak i ja
osetio, a ona je grabila kroz smetove u kaputiću i golih nogu ka smrznutoj
obali.
– Stani! – već sam se našao iza njenih leđa – Stani, jebote! Razbolećeš se! –
uhvatih je za ruku i povukoh k sebi, zbog čega se njena leđa nađoše na mojim
grudima. Obgrlih je snažno celim rukama oko miški i utisnuh u sebe, ne
ostavljajući joj tako prostora da mi se otrgne, ali ona poče neumoljivo da se
rita, pokušavajući da me udari makar nogom.
Bila je led.
– Smrzla si se – rekoh joj na uho.
– Baš me briga! Želim da se smrznem! Želim da se razbolim! Želim da
umrem i da ostanem mrtva! – vrištala je iz sveg glasa.
– Pusti me! Pusti me kao što si me i prvi put pustio! – zaplaka.
Uronih joj svojim licem u kosu, moleći je šapatom da se smiri.
– Ako se on još nije pojavio ovde, onda… – naglo se umiri, šaljući svoj
pogled kroz vrtloge pahulja ka mraku u kom se jedva primetno naziralo more
– onda bih možda mogla da stignem… da završim sa ovim…
Telo joj se treslo od zime, ali glas joj je podrhtavao od plača. Pomerih
svoju desnu ruku sa njenih miški pa je lagano uputih ka njenom vratu.
– Pusti me da nam pomognem – grcala je – Pusti me da izbavim i tebe i
sebe… Pusti me da završim sa ovim… – kao da malaksa, opusti telo i umorno
osloni svoj levi obraz na moju mišku.
– Samo me pusti, Jarilo…
Prvo joj sklonih kosu ustranu i blago povukoh kragnu kaputa unazad pa
zaklizah prstima pod njom tražeći ogrlicu.
– Ti ne znaš… ti ne znaš šta… š… šta je on…
Kad mi ruka napipa kopču, ja je pažljivo izvukoh na sredinu njenog vrata.
Ona se promeškolji i nastavi da bunca o tome kako niko ne zna ko je i šta je on.
Postavih kažiprst ispod donjeg dela kopče, koja je imala oblik osmokrake
zvezde. Četiri glavna, središnja kraka bila su duža od preostala četiri. U centru
zvezde od platine nalazilo se srce veličine zrna soli, koje je za razliku od svega
drugog na ogrlici bilo napravljeno od stakla. Postavih palac tačno na srce
kopče pa ga blago pritisnuh. Osetih pod jagodicom kako se staklo ispod mog
prsta aktivira kao mehanizam koji u moju kožu posla osam kao žilet tankih
oštrica koje me rasekoše. Iz mog palca poteče krv, koja se niz oštrice sli pravo
u stakleni centar zvezde.
Kad se srce nahrani dovoljnom količinom moje krvi, ono se ponovo
aktivira i povuče sve krakove zvezde iz moje kože nazad u njihova ležišta na
kopči, a ona se potom sama raskači.
Koncentrisan na ogrlicu, popustio sam stisak kojim sam je držao
pripijenu uz sebe, tako da u momentu kad joj oslobodih vrat od kristala, ona se
divlje ritnu, udari me laktovima u stomak pa se oslobodi moje ruke.
– Neeeeee! – ponovo se zatrča – Ne! Ne! Ne! – ponavljala je – Ne smeš! Ne
smeš da je uništiš! – očajnički zagreba po vratu pa shvatajući da joj je pod
prstima umesto kristala samo ledena koža, ona se u ukopa u mestu.
– Ljubavi… – pozvah je nežno – Slobodna si.
One delove tela koje joj nije ukočila zima, ukočile su joj moje reči. Stajala
je na nekoliko metara od mene, sa rukama koje su joj u grču stezale deo ispod
kragne kaputa. Nepomična i preplašena, pustila je iz sebe u tišinu koja nas je
okruživala samo jedan krik, težak kao vapaj, koji vetar raznese duž celog
ostrva.
– Purpur… – pozvah je zabrinuto.
Kao da se bori sa samom sobom, sa nekom svojom stranom koja ju je
uporno vukla da ne pogleda u mene, ona se prvo jedva osvrnu preko svog
ramena, a zatim kad primeti šta držim u ruci, pobedi samu sebe.
Stajala je u vrtlogu pahulja, raskopčanog kaputa, izgrebanog vrata i sa
modrim ujedima po polugolom telu, koje joj je zima zverski ostavljala.
Pramenovi njene kose bili su ledenice, koje je vetar raščupano nosio na sve
strane, dok je ona kriveći vrat i skupljajući kapke pažljivo promatrala nisku
plavih kristala i dijamanata koja je visila u mojoj šaci.
Istovremeno, dok joj je pogled klizio po ogrlici, ona je svojom rukom
prelazila po svom vratu, tačno mesto po mesto na kom su joj na koži nekad
ležali kristali.
– Sad si slobodna – obratih joj se i pozvah je rukom da mi priđe, dajući joj
tako šansu da se sama pokrene, pre nego što je ponovo zgrabim i unesem u
stanicu.
I dalje je samo stajala, piljeći u moju ruku i opipavajući svoj vrat. Njeno
lice bilo je mrtvo, potpuno oslobođeno bilo kakvog izraza.
– Više nikad neće moći da te povredi – moj glas je bio topao šapat, koji
kao čarobna reč razbi čauru u koju je ona skupila sve svoje muke i patnje.
Pred mojim očima, ona se raspade.
Kao zatočeniku najgore tamnice, kao osuđeniku na smrtnu kaznu, kao
bolesniku na samrtnoj postelji, njoj se iz grudi raspuče plač kad spozna i
prihvati istinu da je slobodna. Potpuno pogubljena, zgrabi prstima kosu i poče
divljački da je čupa i vuče, kao da želi da je bol koji sebi nanosi održi u
svesnom stanju.
– Božeee… – njen plač je bio vrisak, njen vrisak je bio smeh, njen smeh je
bio cerek.
Sa srcem koje mi je tuklo u grlu, disao sam brzo posmatrajući nemo ženu
koju sam voleo više od života kako se lomi i raspada pred naletima toliko
nekontrolisanih i različitih emocija.
Šta su ti uradili?! – upitah je bez reči kad ona na izdisaju snage pade u
sneg na kolena, ponovo posežući rukama ka svom vratu.
Više nisam mogao da je gledam. Prišao sam joj u dva koraka, uzeo je u
ruke i poneo je ka stanici. Skupljajući jako to smrznuto mače uz svoje grudi,
koračao sam lako i brzo kroz dubok sneg i mećavu.
– Jar… – pozva me tiho svojim modrim usnama na kojim zatitra zahvalan
smešak, a zatim zatvori oči i klonu.
Njeno mirno i ujednačeno disanje narušavalo je tiho pucketanje vatre, čije je
tinjanje stvaralo senke koje su neskladno, kako kakvi nezgrapni baletani,
plesale svuda po sobi. Sedeo sam na podu, ispred peći sa otvorenim vratima,
čvrsto je držeći u rukama. Prošlo je već tri sata otkad sam je uneo u stanicu i
pobrinuo se da je ugrejem i vratim joj život u telo. Spavala je spokojno,
opuštenog lica i blago otvorenih usana. Iako je i dalje bila bleda, obrazi su joj
rumeno buktali i ja se zapitah da nisam možda preterao sa debljinom ćebeta u
koje sam je kao bebu ušuškao.
Dok je ona disala mirno, ja sam pokušavao da ne dišem. Plašio sam se da
je moje disanje ne probudi. Zato se nisam ni pomerao, zato nisam ni treptao.
Netremice sam je posmatrao u svojim rukama. Delovala je tako lagana, krhka,
nekako sitnija nego što sam je se sećao. A sećao sam je se svakog dana, svakog
minuta, sećao sam se svega onog što je ona živela i sećao sam se svakog
sekunda dok je umirala. Poslednji put kad sam je tako u naručju držao, bilo je
onog dana kad sam je i poslednji put dotakao, kad sam je poslednji put čuo,
video i osetio. Upravo u tim rukama koje su je sad ukočene, snažno stiskale uz
sebe, ona se ugasila i zauvek me napustila. Moj zagrljaj nije mogao da je zadrži,
moje ruke nisu mogle da je spasu, a moje srce nije moglo da je otuguje.
Zato sad, dok je ona tako nestvarna a stvarna opet bila tu pored mene,
dok je spokojno spavala sa šarenom kapom na glavi, ja nisam mogao da je
ispustim iz ruku, nisam mogao da je ostavim da udobno spava u krevetu, već
sam je stiskao uz sebe, ignorišući trnce u rukama zbog nelagodnog grča u kom
sam je držao preko tri sata. S vremena na vreme, kad bi naleti vetra besno
naneli mećavu u stara okna i krov, zbog čega bi kupola na vrhu stanice tupo
zaškripala, ona bi se promeškoljila, a ja bih je tad još više privio uz grudi. Jer
plašio sam se da će mi opet nestati, da ću je opet izgubiti, da će mi u trenu ruke
opet biti prazne. Taj strah me je gonio podmuklo kroz srce i dušu, podsećajući
me na svu onu tugu sa kojom sam od njene smrti živeo.
I dalje nisam bio siguran zašto ju je vratio, ali šta god da je bilo u pitanju, ja
sam mu tog trenutka bio zahvalan. Nije me interesovalo da li je ona bila tu da
bih ja pogrešio, niti da li je ona bila neka moja zamka. Nije me zanimalo ni to
da li je ona bila samo zupčanik mehanizma ili običan pijun u nekom mnogo
većem planu. Znao sam samo jednu stvar, a to je da je ona opet bila tu, i jedino
što me je interesovalo bilo je da učinim sve moguće i nemoguće da ona tu
zauvek i ostane.
***
Jarkost njenih obraza me podseti na crvenu boju kape mog dobrog Novaka i ja
mu se u sebi po ko zna koji put ponovo zahvalih, jer nikad dotad nijedan
uslužni duh nije uradio ono što je on uradio. Novak Zor je izdao svog
gospodara i to na način zbog kog će i te kako ispaštati.
Novak Zor bio je verni pratilac i uslužni duh velikog kneza mnogo pre
nego što je on dobio svoj nadimak Donski. Sećam se dobro koliko je Dmitrij
bio ushićen kada je dobio jaje Zora. Bilo je to tačno na desetogodišnjicu od
smrti njegovog oca Ivana. Dmitrij je tad imao devetnaest godina i već je
uveliko razvio kod sebe sve one osobine koje su krasile samo najveće vladare.
Međutim, od dana kada je sa devet godina nasledio oca na prestolu, on je bio
meta spletkarenja unutar same države, tako da se osim sa Zlatnom hordom,
morao nositi i sa neprijateljima kojih je vremenom bivalo sve više u njegovoj
sviti. Sve dok se vodio kao maloletan, te je kao njegov regent kneževinom
upravljao patrijarh Aleksej, Dmitrij je bio siguran. Međutim, sa njegovim
stasavanjem u momka, oko njega su se počeli vijati poltroni, izdajice,
beskičmenjaci, oni koji bi i svoju majku prodali za šaku zlata ili slave. Njegovi
najbliži bili su mu najdalji i on je vođen njihovim savetima počeo da donosi
odluke koje su mu ozbiljno zadrmale presto i same granice zemlje. Takođe,
Dmitrij je konstantno težio da postane i knez Vladimira, a način na koji mu je
njegov najbolji prijatelj i najbliži savetnik Vjačeslav predložio da do te titile
dođe umalo ga je koštao života i uništio Moskvu.
Vjačeslav se kao i svaki prevrtljivi talason prodao Velesu za obećanje
života u izobilju, a zbog neuspeha da doprinese kneževoj smrti i propasti
Kremlja, umesto izobiljem nagrađen je mučnom smrću.
Vjačeslavljeva izdaja za kneza je značila da više ne može verovati nikom
osim sebi, a za nas je to značilo da je Veles otkrio mesto Viktanija i da je rana
Rjurika počela da se otvara, što je bio i poziv da se mi iz Java umešamo u sva
buduća dešavanja vezana za Dmitrija. Morali smo da sačuvamo njega kao
naslednika dinastije Rjurikoviča, ali pre svega, morali smo da sačuvamo tajnu
koja se krila podno zidina Kremlja. Zato je bilo neophodno da mladi knez ima
uz sebe nekog kome može slepo verovati, nekog ko će se za njega vezati
svojim životom i nekog čije će spretne ruke napraviti posebnu ogrlicu koju će
Donski pokloniti svojoj najvećoj ljubavi samo tri dana pre nego što će ona
umreti.
Horda, kako se ogrlica zvala, bila je od crvenog zlata, žutih dijamanata i
šest, kao krv crvenih rubina. Imala je kopču u obliku osmokrake zvezde u
čijem centru se nalazilo stakleno srce veličine zrna soli i bila je napravljena
upravo onako kako sam ja tražio.
***
Opor miris topljenja metala i dim kojim je vazduh u sobi bio zagušen, natera
me da opsujem, te da je ipak odnesem u krevet i tako je nakratko odvojim od
sebe. Problem je bio u usijanom čajniku, koji je već satima tinjao bez vode na
šporetu. Imao sam ideju da Purpur dodatno okrepim čajem od vanile, ali čim
mi se ponovo našla u rukama, ja je više nisam mogao pustiti. Ni kad je čajnik
zapištao svom snagom obaveštavajući da je voda spremna, ni kad je pištanje
utihnulo, a sobu počeo da puni miris usijanja.
Položio sam je na dušek polako, vodeći računa da ne oseti nijedan trzaj, a
onda umesto da se udaljim i napokon sklonim čajnik, ja sam se kao mazga
zakopao u mestu. Moje noge nisu htele da se pomere od nje, niti su moje oči
htele da ispred sebe imaju bilo šta drugo osim Purpur. Moja senka nadvila se
nad njom kao manijak, i tek kad se ona uskomešala i zakašljala, ja sam se
sklonio.
Zgrabih čajnik i pojurih sa njim u ruci ka najbližem prozoru, pa smaknuh
sa njega debele zavese. U momentu kad ga širom otvorih, spreman da kroz
njega katapultiram to usijano sranje od metala zbog kog sam se morao
odvojiti od nje, kroz stara okna nagrnu divlji vetar koji sa sobom donese
ledeni dah Arktika i gusti roj nemirnih pahulja koje zasvetlucaše kao iskre
svuda oko mene i ja se zagledah u njihov ples.
Voleo sam sneg upravo zbog te jednostavne čarolije koja je uz njega išla.
Bila je to čista magija prirode, uvek dostupna svima i jedina koja je ostala u
svom izvornom, ispravnom obliku. U Orloviji su pahulje nazivane i zimskom
detelinom, jer ponekad nebo izrodi bliznakinje i smatralo se da će sreća pratiti
onoga koji vidi ili koga dotaknu dve iste pahuljice. Ispružih dlan među
razigrane bele žeravice i radosno se osmehnuh posmatrajući kako se iz roja
izdvajaju dve koje se lelujajući nežno spustiše na moju kožu.
Napokon i mene sreća da dotakne, pomislih pre nego što mi s leđa dođe tih
i isprekidan kašalj. Smesta se okrenuh, a onda kad je ugledah kako stoji nasred
sobe i posmatra me ošamućeno kroz snene kapke, ja kao kompletan idiot uzeh
čajnik koji sam i dalje držao i pribih ga uz svoje grudi, pa ga dodatno obgrlih
drugom rukom, kao da ga želim od nje sakriti ili zaštiti.
Zbog mog retardiranog pokreta i čajnika koji sam stiskao uz sebe, ona
nagnu glavu nastranu i zbunjeno zatrepta.
– Zdravo! – pozdravih je veselo i u svojim mislima opalih sebe u glavu
metalnim govnetom koje mi je i dalje bilo u rukama. Jebote, od svega što sam
želeo da joj kažem, od svih načina na koje sam hteo da je dočekam kad se
probudi, ja joj se obratih kao da sam smoreni tinejdžer koji je u školskom
hodniku naleteo na onu zbog koje mu je koža na vršnjaku noćima odrana.
– Zdravo – izgovori polako – Baš ti je drag? – skloni pogled sa čajnika pa
mi se osmehnu.
Znao sam da misli na nagoreli kurac za kuvanje vode koji se prilepio uz
mene kao da sam magnet, ali ja jednostavno zablokirah. Moj mozak potpuno
zaboravi kako da mi pokrene jezik i usne, ne bi li iz njih izašao bilo kakav glas,
bilo kakva reč. Stajao sam nemo, potpuno paralisan, a jedino što sam čuo bilo
je pitanje koje mi je postavila. Odzvanjalo je u meni, vrtelo se, lebdelo. I nije se
tu radilo o predmetu na koje se pitanje odnosilo, radilo se o načinu na koji je
ona pitala, o načinu na koji su joj te četiri reči zvonko sišle sa usana. Pitanje
nije bilo bitno, bitan je bio taj opušten, veseo odjek njenog glasa koji je svuda
oko mene zazvonio.
To je bio prvi put da sam zaista čuo glas moje Purpur otkad se vratila. Bio
je to glas koji je sad potpuno išao uz nju, koja je stala nasred sobe sa velikom,
šarenom vunenom kapom na glavi, ispod koje su zamršeno strčali pramenovi
u boji karamele. Ogromno, debelo crveno ćebe sa mustrom novogodišnjih jelki
i belih irvasa zdrljano joj je visilo sa ramena kao preveliki plašt dok ga je ona
pridržavala prstima, koji se nisu ni videli od dugih rukava karirane fortirne
košulje uvučene u donji deo plišane pižame rože boje sa dezenom lizalica po
sebi. Na stopalima je nosila bele sportske čarape, preko kojih sam joj navukao
neke pufnaste zepe… Jebiga, u moju odbranu, ja sam samo žurio da je što pre
utoplim. A ionako je bilo sasvim svejedno šta je na sebi nosila, jer i tada, kada
je izgledala kao sklepani model za beskućnike, ona je bila neodoljiva.
Jednostavno, njena harizma je kao papir uvek pobeđivala kamen fasade.
– Hteo sam da ti skuvam čaj – rekoh joj kad je moj mozak napokon
dovoljno upi u sebe.
– Od vanile? – upita, pa navuče trapavo preko ramena zdrljani rub ćebeta.
– Pa koji bi drugi?
Ona se široko osmehnu i to me podseti na reakcije drugih kojima bih
govorio da joj je čaj od vanile najdraži. Smeh na moju izjavu uvek me je
nervirao, jer šta je bilo toliko loše u tome što je volela vanilu?
– A koža ti je toliko topla da vodu greješ na svojim grudima?
– Eh… – napokon izvukoh govno iz zagrljaja pa se slobodnom rukom
počešah po temenu – Ma, ostao je na šporetu…
Ona se naglo zakašlja, pa zamhanu rukom ispred lica kako bi rasterala
dim koji je i dalje lebdeo po sobi.
Tačno će je na kraju moja ljubav ugušiti! – pomislih pa se okrenuh ka
prozoru i izbacih čajnik kroz njega, a zatim priđoh sledećem i počeh brzo da
otvaram njegova okna.
– Jar… – pozva me kad zima ponovo osvoji sobu. Noseći u svojim nedrima
led i pahulje, vetar zatalasa krajevima zavesa, koje se razleteše svuda oko
mene.
Njena mala stopala u smešnim zepama kao da su u jednom koraku prešla
tih nekoliko metara starog tepiha koji nas je razdvajao. Negde na pola puta
zbacila je svoj plašt od šarenog ćebeta a potom se zaletela na mene. Na samim
vrhovima prstiju, hrlila je svojim usnama u moje, dok me je svom snagom
grlila oko vrata.
Ljubila me je jako, sa usnama slanim od suza, koje su joj potekle u trenu
kad me je osetila. Ljubila me je žedno, gladno, u isto vreme i nežno i divlje.
Jecala mi je kroz usne, disala svojim kroz moje. Njeni poljupci su me voleli isto
koliko su me i boleli. Pričala mi je kroz njih, šaputala mi, grdila me i milovala
njima.
Njene ruke oko mog vrata drhtale su dok se očajnički trudila da me što
više pribiju uz sebe. Grlila me je kao davljenik, kao napušteno mladunče svoju
senku, kao ranjenik deo tela bez kog je ostao. Hrlila je u mene svojim telom,
kao da želi da uđe u njega, da se spoji sa mnom, da u meni samo nje bude.
A ja sam samo stajao.
Pognut ka njoj, ukočen, sa pesnicama koje sam kao ludak stiskao uz
butine. Sve što sam ikad želeo, sad me je grlilo snagom većom od života. Sve
što mi je ikad trebalo, sad je stikalo svoje usne uz moje, moleći ih da joj
uzvrate. Sve što sam voleo sad je tražilo da ga pustim u sebe, da zauzme svaki
moj milimetar, a ja nisam znao kako, jer u meni ionako nije bilo mene, u meni
je oduvek i zauvek samo ona bila.
Ponekad se patnja slije sa čovekom, postane samo još jedna nit u tkanju
života. Naučiš se da živiš s njom, navikneš se na taj svrab duše toliko da
počneš da veruješ da bez patnje i ne možeš da živiš.
Moja patnja nije bila samo jedna nit, ona je bila to celo tkanje, i zato sad,
kad ona poče da ga osipa, kad zapara njegove fibre, ja se zapitah da li ću umeti
bez tog svraba patnje i živeti.
A možda sam bio samo pička, gubitnik koji u patnji traži izgovor,
opravdanje. Možda je pod tim svrabom u mojoj duši živeo nesavladivi strah sa
kojim ne bih znao kako da se suočim. Jer šta ako je opet sutra izgubim? Čime
bih se taj put mogao strahu suprotstaviti? Čime bih prikrio njegovo postojanje
u sebi, ako patnje više nema? Čime bih pravdao suze kad se zna da moje oči
nisu njihov dom? I kako sebi da objasnim suze koje su mi klizile niz lice dok
me je ona bez daha ljubila?
Plakao sam pred Purpur samo jednom, kad je umirala, i plakao sam tad
kad me je življa od bilo čega na svetu dodirima molila da joj na njih uzvratim.
I napokon, moje pesnice se rastaviše, moje ruke poleteše ka njenom licu.
Obgrlih ga dlanovima nežno, kao da je krhki cvet, maslačak koji će se od
jednog daha raspasti, pa joj pomerih glavu od sebe, rastavih njene usne od
svojih i zagledah se svojim suzama u njene. Utonuh svojim sivilom u njene
bademe u kojima zaigraše boje njenog imena. Purpur u njenim očima iskrio je
jače od zvezda, pričajući svojim sjajem priču o ljubavi koja je i posle smrti
živela i koja se posle smrti vratila. Zato je naša ljubav bila samo jedna. Bila je
beskonačna, vanvremenska, i zato je toliko bolela, i zato nam je bila toliko
potrebna.
Posmatrala me je isto kao i ja nju, kroz neprekidne niske suza koje su
govorile više od bilo koje reči. Ja poželeh sve te njene reči u sebe da upijem i
da svu tu njihovu tugu u sebe uzmem. Zato nagnuh usne nad njene obraze,
ljubeći joj svaki biser koji je isplakala, a onda, kad osetih toplinu njenog daha i
drhtaj njenih bledih usana, ja je napokon poljubih.
Uzvratila mi je meko. Njene usne me dotakoše krilima leptira i ja se
osmehnuh, jer tu nežnost mogla je da daruje samo ona, a samo sam ja bio taj
sretnik kome je ta nežnost bila namenjena.
Ako poljupci govore više od reci, onda mi je ona svojim najlepše skaske
pričala. Probudila je u meni sve ono što sam mislio da više nikad osetiti neću.
Način na koji me je pila bio je žedniji i od najsuvljih usana pustinje. Bio sam joj
voda koja ju je razbudila, a meni je ona bila nektar kog se nikad zadovoljio
nisam i kog se nikad zadovoljiti neću. Moje usne skliznuše sa njenih usnana i ja
ih povedoh vrhom jezika od njenog vrata. Čim oseti trag mog potpisa na
njemu, ona ga izvi i zaroni rukama kroz moju kosu, navodeći mi tako glavu,
pokazujući mi koji sve deo njene kože treba poljupcima da obeležim. Kad joj
dotakoh sam koren vrata, ona zadrhta i zabaci glavu sa koje joj spade šarena
kapa. Pramenovi kose razleteše joj se divlje svuda po licu, a ja je jako obgrlih
oko leđa i struka, privlačeći je toliko uz sebe da između nas nije bilo ni
vazduha.
Kad sam je pre toga uspavanu u rukama držao, samo sam hteo da je
gledam. Ali kad joj se tihi uzdasi oteše dok je rukama lutala po mojim
ramenima i mišicama, stežući me toliko jako kao da se plaši da će me nestati, u
meni se rasplamsa želja da je osetim onako kako ženu godinama osetio nisam.
Iako su mi prepone oživele čim sam joj osetio miris kože vrata, ja sam
ignorisao to pulsiranje, jer smetala mi je glad mog tela koja je težila da se sa
gladi mog srca izjednači. Hteo sam prvo njega da nahranim, da se i ono
napokon sitim oseti.
I zato, kad mi ona skliznu prstima pod majicu, kad nađe put do moje kože,
istovremeno me milujući jagodicama i parajući noktima, ja tiho zarežah u sebi
i obećah srcu da dokle god njega ne namirim, na telo ću zaboraviti. Ali svakog
novog sekunda kojim me je ona sve više tražila, ja počeh sve silnije da grabim
svojim usnama njene i da joj sve jače jezikom gorim kožu vrata i ramena.
Osećao sam kako joj noge klecaju i kako joj dah postaje vreliji. U moje nosnice
uli se miris njene potrebe da me ima isto onako kako sam i ja nju trebao. Moje
ruke pustiše njena leđa, odviše se od njenog struka i ja požurih da pod
dlanovima osetim da li joj je koža isto kao i dah vrela. Umesto po njenom telu,
moji prsti se zapetljaše u svim komadima odeće koju sam na nju navukao. Dok
sam se borio da makar pod jednim ćoškom tih slojeva njenu belinu dodirnem,
ja počeh u sebi da se smejem. Jarilo, budalo jedna!
Na sreću, te prepreke koje sam na nju navukao, malo me zabuniše, malo
mi misli sa gladi skloniše i ja poverovah da ću istrajati u svom naumu i da je
neću uzeti pre nego što joj poljubim svaki pedalj kože. Hteo sam da joj usnama
pokažem koliko mi je nedostajala, ali i da nekako sebi vremena kupim, jer bio
sam potpuno svestan istine da ću se raspući onog trena kad je na sebi osetim.
Ali kako da budem priseban kad mi se jedina moja želja kao na tacni
nudi? I kako da se obuzdam kad mi se moje maštanje posle toliko godina
ostvaruje? Da, ja sam bio onaj koji je dvadeset godina u misli prizivao svoju
ženu i tako samog sebe do vrhunca dovodio. Ja sam bio onaj koji je toliko puta
sam opet preživljavao sve one scenarije, sve one naintimnije fantazije koje
sam sa njom ostvario. Zato nisam nikad ni tražio drugu, ni težio za tuđim
telom, jer ono što mi je ona nudila, ono što mi je ona pružala, ono što mi je
činila, kako mi se davala i kako me je vodila, nijedna druga nikad ne bi mogla.
U momentu kad mi njeni prsti zatitraše oko kože struka pa se vešto
spustiše do kaiša, sa kog ona kliznu celim dlanom pravo na kamen među
mojim nogama, iz mojih grudi se oslobodi režanje, koje ja procedih kroz
stisnute zube. Moje ruke zgrabiše sredinu njene košulje i ja u jednom potezu
rastrgoh i nju i sve majice ispod nje. Pred mojim očima sevnuše njene bele
grudi sa rumenim, krutim bradavicama koje su me bolno dozivale. Odvojio
sam je od sebe, koraknuo unazad, pa utonuo pogledom u to savršenstvo.
Disala je brzo, sa telom koje je drhtalo od potrebe i sa kožom koja se ježila.
Gledala je pravo u moje lice očima koje su gorele, sa usnama koje su u
potpunosti povratile svoju boju krvi. Bila je zadihana, bila je željna, ali bila je i
na ivici da se smrzne. Jer i dalje smo stajali ispred otvorenog prozora, čije su
nas zavese lelujavo grlile.
Prišao sam joj brzo, obgrlio snažno i podigao iznad svog struka. Njene
noge se nađoše prekrštene ispod mojih pleća kad nagnu grudi ka mojoj glavi,
nudeći mi svoje jabuke. Zanjiha njima tik iznad mojih usana, izazivajući me da
ih probam, da gricnem njihove bradavice, da osetim koliko su krute i koliko su
napete jer ignorišem njihovu potrebu da ih uzmem. Prvo joj liznuh vrhom
jezika levu bradavicu, kao da samo želim da je probam. Zatim isto ponovih i sa
desnom. Ona zastenja sa olakšanjem kad poklekoh pred njenim izazovom i
počeh da joj ljubim grudi. Poneo sam je ka krevetu, ne prestajući na smenu da
joj sisam bradavice, da ih grickam, da ih kotrljam svojim jezikom.
Na krevet sam je spustio polako i trebalo mi je malo vremena da se iz
njenog zagrljaja ispetljam. Njen stisak, iako vođen požudom, imao je u sebi i
onaj grč straha, zbog kog je ni tad nisam mogao pustiti. Zato pokrih njene usne
rojem nežnih poljubaca i kad osetih da se opušta, nastavih da joj usnama
prekrivam deo po deo tela. Klizio sam njima svuda po njoj, ne ostavljajući joj
nijedan pedalj kože suvim, nijedan milimetar a da me nije osetio. Drhtala je
pod mojim usnama dok sam je ljubio, mirisao, dok sam je pio. Svlačio sam joj
polako pliš sa butina, prelazeći svojim jezikom po njenoj mekoj, baršunastoj
koži koja mi se pred očima ukazivala. Kada je ostala potpuno naga, bio sam joj
ispod nogu, ljubeći joj svaki prst stopala koja sam kao blago držao u rukama.
Nisam morao da vidim njene rumene obraze, niti da čujem njene ubrzane
uzdahe da bih znao koliko me nestrpljivo očekuje u sebi. Ali rekao sam da neće
biti tog dela njenog tela koji prvo neću poljubiti. Zato joj raširih noge u
vazduhu i pre nego ih spustih na dušek, ja pogledah u njenu brazdu, u te još
jedne usne koje su me sa još većom čežnjom čekale. Spustih joj noge, skinuh
sve sa sebe, pa se smestih glavom između njenih butina. U momentu kad je
poljubih, ona uzbuđeno zaječa, pa mi se još više otvori, puštajući me da se
slobodno njome poslužim.
Bila je vrela, bila je vlažna, bila je vrelo lave. Moje grlo postade Sahara,
moje usne osetiše žeđ beduina, i ja pohitah da ih njenim sokovima napojim.
Nisam je lizao, nisam jezikom jurio ka njenom pupoljku, već sam je ljubio,
voleo i milovao usnama. Drhtala je, ječala, izvijala leđa dok sam je polako jeo,
sa užvanjem kao da mi je poslednji obrok u životu. Bila je nepresušni izvor
nektara, klizava i slatka i potpuno spremna da se po mom jeziku razlije.
Postavio sam joj dlanove ispod čvrstog dupeta i odigao je od dušeka. Njena
pičkica bila mi je sad tako savršeno izložena, otvorena, tako dostupna da je
uzmem. Bila je razdivljali požar i u momentu kad zapalacah jezikom usred
njene buktinje, ona izvi svoje telo, koje kao opsednuto zadrhta, a onda se uz
krik olakšanja razli po mojim usnama.
Kada sam se nadvio nad njom, disala je brzo, dahtala je grabeći vazduh.
Dok su joj obrazi goreli a usne bridele, njene oči su sijale sjajem meteorskih
kiša. Obgrlih joj lice rukama i poljubih je nekoliko puta meko, ostavljajući joj
na usnama trag njenog mirisa i ukusa, a zatim nas napokon spojih.
Uzeo sam je nežno, klizio u nju polako. Želeo sam da osetim svaki njen
drhtaj, svaki otisak njenih prstiju koji su mi se lepili po koži. Želeo sam da
uživam u svakoj sekundi našeg spajanja, u svakom osećaju koji je on budio, i
želeo sam da je tu, na tom pustom, zaleđenom ostrvu uzmem na najsenzualniji
način na koji sam znao. Hteo sam da to satima potraje, da joj sva čula
probudim. Hteo sam da vodim ljubav sa njom i da joj svakim svojim pokretom
kažem koliko je volim.
Želeo sam ja svašta, ali nisam stigao ni zrno svojih želja da ostvarim.
Prosuo sam se u nju jako, nekontrolisano. Jednostavno, od tolike želje,
potrebe, od tolikog čekanja, kad je konačno i stigao taj momenat da je zaista i
osetim i kad se oko mene obavila njena toplina, ja sam samo pukao.
– Izvini… – šapnuh joj kroz kosu kad naslonih glavu na jastuk pored
njenog uha.
Da zna kako, verovatno bi mi lice na sebe već isteralo boju stida. Da sam
se neprijatno osećao i pored toga što sam u tom trenutku bio najsrećniji
muškarac u univerzumu, jesam. Pa jebem mu, ja ne da nisam znao da seks
može toliko kratko da traje, već ja nisam ni znao da mogu toliko semena iz
sebe da izbacim. Ležao sam mirno na njoj, u njoj i tačno sam osećao kako
između nas jebeni potoci teku.
– Ljubavi… – pomazi me po kosi, pa mi je blago povuče ne bih li podigao
glavu.
– Jebiga, ni… – htedoh da kažem da nisam očekivao, ali me njen prst na
mojoj usni ućutka.
U tišini u kojoj su samo naša srca pričala i u kojoj su se samo sjajne, bele
čigre pored otvorenog prozora pomerale, ona me je gledala pravo u oči
pogledom toliko vrelim da bi se sav led Diksona odledio.
– Pokaži mi koliko sam ti bila potrebna… – prošaputa mi u usne kad ih
oslobodi stiska.
Njene reči mi suziše pogled i učiniše da mi ionako tvrd kurac u njoj
postane sam granit.
– Nemoj… – rekoh vođen glasom razuma.
– Pokaži mi. Želim da te osetim, želim to da osetim – reče sa pogledom u
kom su sad buktala očekivanja i požuda.
Ispravih leđa, izvukoh kitu iz nje pa je zgrabih za unutrašnju stranu
butina. Podigoh je ka svojim preponama i šireći joj jako noge, zarih se svom
snagom u nju.
Ispusti iz sebe krik u kom su se sudarale slast i bol, a meni je bilo
svejedno zbog toga.
Ona mi je tražila da joj pokažem koliko sam je želeo, a želeo sam je do
boli.
Ona je tražila da me oseti, a njena reč za mene je bila zapovest.
***
Jebao sam je dok nije klonula i izgubila snagu. Jebao sam je dok se poda mnom
nije raspala.
Jebao sam je satima, za svaki mesec na jedan način, ne vadeći kurac iz nje.
Punio sam je u svakoj pozi, punio sam je za svaku godinu, punio je toliko da
više nije imala ni gde da me primi. Stenjala je, uživala, vrištala, grizla me i
čupala. Ukoliko bi osetila da se smirujem, da mislim da joj je dosta, ona bi me
zgrabila, nabijala se na mene, gurala me u sebe, nezasita režala, tražeći me još,
tražeći me jače, tražeći me sa ludačkom pohotom na granici suza. Zakivao sam
se u nju menjajući ritam, prodirao sam divlje, terajući je da ječi, da svršava, da
me svojim bogom zove.
Bila je luda, nekontrolisana, nije mi dala da stanem ni kad se krevet pod
nama raspao, ni kad je bilo jasno da ni ispod nas, ni oko nas, ni na nama nema
dela koji nije bio našim sokovima ulepljen. Okretao sam je na sebi, lomio,
savijao, stiskao. Moje ruke su joj ostavljale tragove po vratu, po leđima, po
sisama i guzovima. Njeni nokti su mi crtali krvave brazde po koži i svaka ta
brazda me je dodatno palila, izluđivala, gonila kao šiba životinju da se još više
razdivljam, da je joj snažnije tucam, da probam da nas oboje u toj očajničkoj
potrebi ubijem. Njena pičkica je bila natečena i znao sam da svojim trenjem
počinjem sve veću bol da joj činim, a da to nije ona slatka bol koju uživanje
donese. Tad odlučih da prestanem, a ona kao da mi pročita misli, kao da se
uplaši, prilepi se grudima za krevet, pa izbaci dupe uvis, a zatim uhvati
rukama svoje guzove, raširi ih i pokaza mi gde sledeće želi da me primi, gde je
još nisam napunio. Curio sam svuda iz nje, klizio sam, bila je cela moja. Bio
sam zadihan, znojav, umoran, ali ne i na izdisaju snage. Ipak, ona poče da se
smiruje, da kopni, njeno telo poče da posustaje, njen glas da bude tiši i ja se
umirih.
Zagazili smo uveliko u novu polarnu noć. Na sobi su i dalje bila otvorena
dva prozora kroz koje je vetar doneo zimu i nagrnuo pola metra snega.
Temperatura je sigurno bila u velikom minusu, ali ni ona ni ja nismo osećali
hladnoću; nismo više osećali ništa. Uzeo sam je u ruke i privio uz sebe.
Sklupčala mi se na grudima, grleći me malaksalo oko vrata. Oboje smo ćutali i
mirno disali, svako u svom kutku misli. Posle toliko vremena, naša srca su se
opet našla uparena i kao da nikad i nisu bila odvojena, zaletela su se jedno ka
drugom, kucajući u istom ritmu. Naša tela bila su prazna, ali naše duše su bile
pune. A sve ono što nas je čekalo, sve ono što smo oboje morali jedno drugom
izreći, odložili smo za drugo vreme, za drugu noć koja će nas podsetiti na to
breme patnje koje smo ceo svoj život nosili.
Neke ljubavi su toliko proklete da se bez boli ne mogu živeti, a naša je bila
najveća od svih.
Otresao sam sneg sa čizama na ulaznim vratima pre nego što sam ušao u
stanicu. Iako smo prethodni dan u sobi imali snega kao što ga zimi ima u
celom Lihtenštajnu, posle dobrih sat vremena koje sam utrošio da ga izbacim i
pokupim svu vodu koja je za njim ostala, više mi se sviđala ideja da povedem
računa i da to malo vremena koje ćemo zajedno tu provesti ne koristim za
raspremanje i čišćenje.
– Kako si? – upitah je kad pored peći odložih drva koja sam nosio.
Sedela je naslonjena na debeli sloj jastuka na dušeku kreveta koji je bio
na zemlji. Bila je gola, samo u mojoj maslinastoj majici, i prekrivena ćebetom
preko stomaka i grudi. Nije imala gaćice, a noge koje su joj bile u debelim,
šarenim čarapama držala je rašireno savijene u kolenima. Na stomak je sa obe
ruke naslanjala veliku šolju čaja.
– Nikako… – iskrivi lice u tužnu grimasu pa slegnu ramenima i opti gutljaj
čaja.
– E, jebem mu… Doneo sam ti ovo, možda ti nekako pomogne – priđoh joj
noseći u ruci posudu u kojoj se nalazio sneg i nekoliko debljih ledenica.
Ona se malo pridiže da pogleda šta sam joj doneo, a zatim zavrte glavom i
uzdahnu nesrećno, kao da joj nema pomoći.
– Jesi ti lud?! Šta misliš sa tim da radim?
– Pa otkud ja znam, da staviš, možda će ti prijati.
– Ti, bre, nisi normalan! Tražiš od mene da stavim u sebe ledenice?! –
poskoči uvređeno, zbog čega joj čaj prsnu po ruci, a to je dodatno motivisa da
me još i opsuje.
– Pa jebote, Purpur, nisam mislio da ga stavljaš u sebe, nego da nekako
prisloniš, namestiš uz sebe. Led se valjda koristi za otekline.
– Ma, nabij ti svoj kurac u tu posudu sa snegom, pa prislanjaj uz njega
ledenice! – obraze joj opeče ljutnja i ona namršti svoje čelo.
– Pa ne kukam ja ovde od jutros da me kita boli toliko da ne mogu da
sedim i hodam. Samo sam mislio da će ti pomoći.
– Uuuuu, bitno je da tebe ne boli kita, a to što ja zbog nje ni mogu ni do
toaleta da odem, to nikom ništa? Nema veze, nabiće sebi Purpur i ledenicu ako
treba, samo da njega ne zaboli njegov bogovski penis!
Penis?! Da li je to ona, Purpur Devan Liraj, nikad pobeđeni šampion u
psovanju u minuti, majstor kočijaškog jezika, crni pojas sedmi dan, izgovorila
reč penis? – počeh da se smejem u sebi, a onda kad shvatih koliko je ona
smešno zazvučala kad je tu reč izgovorila, ja se prevarih i počeh da se smejem
naglas.
– E, pa daaaa, sad sam ti još i smešna? Je l’ se to smeješ meni ili ovoj mojoj
jadnoj, natekloj ribici?
Ribici? Ribiiiciii?! – zacenih se od smeha. Ili je toliko boli da je počela da
bunca, ili me namerno zajebava. Čuj, molim te, ona kaže da ima ribicu?! To bi
bilo isto kao kad bi Dajbog rekao da ima kiću!
– Ma, jebi se ti, bre, znaš! Prvo me rašrafiš na komade, a onda me teraš da
stavljam sneg i led i još mi se u lice smeješ pritom! – svom snagom zafrljači u
mene sadržaj iz šolje, a onda pošto joj to nije bilo dovoljno, ote mi posudu iz
ruke i u moje lice poleteše sneg i ledenice, s tim da me jedna poprilično dobro
raspali po usni.
Purpur nikad nije bila tipična žena. Nikad nije išla u kalupe kroz koje one
žive. Bila je različita, ali pre svega je bila svoja, i upravo se u tome ogledala ta
njena posebnost. Zato i kad je zvocala i kad je dramila i kad se ljutila a da ni
sama ne zna zašto, i tu je bila posebna, jer za razliku od drugih, ova moja nije
bila sigurna da li se na ispravan način ljuti, pa bi smućkala sve te ženske odlike
u jednu, i ja onda dobijem razmaženu tinejdžerku u klimaksu koja gleda stare
snimke rijalitija.
– Šta je, šta me tako gledaš? – brecnu se na mene kad otresoh sneg sa
sebe.
– Daj, bre, šta si me napala? Da nisam možda ja kriv što si ti nenavid i ne
znaš da kažeš kad ti je dosta? Da nisam ja možda kriv što gospođina ribica ne
može da se zadovolji? I da te podsetim, ti si tražila, insistirala si da te jebem na
način koji si dobila.
– Pa ti da si normalan, ti bi sam stao! Aliii, neee, zver gospodina boga ne
može da stane dok se ne namiri!
– Ti si stvarno luda! Pa znaš i sama koliko sam puta pokušao da stanem!
– Pa što nisi?!
– Verovatno zato što bi mi oči iskopala i eventualno pokušala da me
ubiješ! – poviših ton, a ona stisnu usne, pa se skupi pod ćebetom.
– Dobro, to je možda istina, ali svakako, ti si kriv! Jer da si normalno
muško, ti bi znao da ne treba da me slušaš… baš uvek.
– U redu – podigoh ruke kao da se predajem – Obećavam da ću te od sada
jebati kako ja želim i neću te slušati.
– Nisam to rekla! – dreknu preko ćebeta na mene.
Zavrteh glavom i uzdahnuh, svestan da se sa njom nekad ne vredi
raspravljati jer šta god da kažem, ja ću biti kriv. Uzeh joj praznu šolju iz ruku i
pokupih ledenice sa poda, pa krenuh da joj skuvam novi čaj.
***
Večerali smo u tišini, na podu ispred peći. Nije joj bilo udobno da sedi na
stolici, a već je nerviralo da samo leži na dušeku. Razvukao sam debeli
prekrivač preko starog tepiha i razbacao jastuke na njega. Na stari metalni
kovčeg od radiostanice, postavio sam tanjire i čaše za vino. Jela je morske
plodove u kojim je dominirala hobotnica. Mljackala je sa slašću kao dete koje
se dočepa svog prvog sladoleda i stvarno je uživala sa svakim zalogajem. Ja
nisam jeo. Iako je ispred mene bio odličan komad krvavog ramsteka sa
popriličnom količinom krompirića, ja nisam mogao da jedem. Pio sam svoje
crno vino i ćutke je gledao.
Purpur je bila neko koga sam gledao celog njenog života, otkad se rodila.
Dok je bila mala, išla mi je na kurac i pizdeo sam zbog toga što su moje moći
bile vezane za najtrapavije derište koje je ovaj svet video. Morali smo da je
nagledamo dvadeset i četiri sata, svaki jebeni dan u godini. Dok je bila baš
mala, bila je i nekako podnošljiva. Devana, ili kako ju je ona zvala,
nanaVasilisa, prihvatila se uloge njene dadilje i dobro se snašla u tome. Ali
onda je došao pubertet i Purpur je rešila da u njega uđe na velika vrata. Bila je
toliko nemoguća da se pola Java angažovalo da motri na nju. Tokom svojih
tinejdžerskih dana, ona je bila najčuvanije ljudsko biće na Zemlji, a da toga nije
bila ni svesna. Upadala je konstantno u sranja i pravila takve gluposti da je na
kraju i mene dovela u situaciju da svakodnevno bdim nad njom. Toliko me je
nervirala, izluđivala, i toliko sam nastojao da pronađem način da svoju
povezanost sa njom nekako prekinem, da nisam odmah ni primetio u kakvu je
osobu, devojku, ženu izrasla.
Da sam se Ja, Jarilo, Jerovit, Jar, Perunov i Živin prvorođeni sin, naslednik
Trona sveta, Bog rata, Svoritelj i Uništitelj, najmoćnije biće univerzuma,
zaljubio kao najveća budala u čupavu šeprtlju u dubokim cipelama, postalo mi
je jasno kad je ona napunila devetnaest godina.
Kao po običaju, Purpur se smrtno zaljubila u jednog, kao po običaju,
drkadžiju, Nikolu. I kad ju je taj jadnik napokon pozvao da izađu, a ona je od
sreće toliko skakala da je, kako je to kod nje već išlo, uspela da ugane nogu, ja
sam kao najveći paćenik, kao zajedljiva ženturača, kao potpuni očajnik, učinio
da se sama nalije sa pola flaše brendija ne bih li je sprečio da izađe.
Bogovi i magijska bića ne mogu da utiči na ljudske emocije kada su u
pitanju osećanja prema drugima. Nismo mogli učiniti ni da neko nekog zavoli,
niti da se odljubi, tako da sam se poslužio njenom tremom i dodatno je
podstakao idejom da bi joj alkohol pružio potrebno samopouzdanje, kog ona
ionako nikad nije imala. Ona se napila kao prase, Nikola je odmah našao
zamenu da mu greje krevet tu noć, a ja sam stisnutih usana i pesnica uz telo
nervozno slušao Devanu kako mi drži lekciju u vezi sa mojim ponašanjem.
Svakako, ja nisam priznao zašto sam je podstakao da se napije, jer gde da JA
kažem, gde da JA priznam da sam bio ljubomoran na najobičnijeg krelca, isto
kao što sam godinama kasnije bio ljubomoran na svakog drugog muškarca u
njenom životu.
– Bože, koliko mi je ovo nedostajalo! – Purpur coknu kad otpi gutljaj belog
vina i vrati me iz sećanja. Vragolasto se smeškala, svesna koliko me je
izluđivalo to njeno bože.
– Ljubavi, gde si bila? – prelomih najzad preko usta pitanje koje sam
odlagao sve vreme otkad sam je oteo – Kako te je vratio?
Moje pitanje, koje je svakako očekivala, ali koje sam ja izgovorio naglo u
trenutku u kom je ona u potpunosti uživala, smesta joj obrisa veseli osmeh sa
usana. Purpur obori glavu i zagleda se u čašu čiji stalak poče nervozno da vrti
među jagodicama, pa poče da priča.
– Bila sam u raju…
Njena prva rečenica bila je nešto što svakako nisam očekivao i što me je
nateralo da začuđeno naberem čelo, jer to što je izgovorila jednostavno nije
imalo smisla.
– Ne mislim bukvalno u Raju, kao mestu o kom religija propoveda – poče
da objašnjava kad uhvati moj izraz lica – već figurativno, kao mestu koje zbog
svog izgleda i svega na njemu može samo tako nazvati.
– Onog dana na litici Arkone, kada me je sumrak pozvao sebi i odvojio me
zauvek od Bejle, tebe i od života, ja sam se vinula, ja sam poletela. Osetila sam
se tako lakom, kao pero, vazduh, bila sam tu, a nisam bila. Videla sam sve
ispod sebe, a mene niko video nije. Videla sam Arkonu i dan kako se gasi,
videla sam tebe kako me žališ i klečiš u svojoj uniformi nad mojim mrtvih
telom, i Bejlu kako ka tebi trči. Videla sam sliku koja mi se kao nož u dušu i
srce urezala, videla sam prikaz najveće boli na jednom mestu, ali… ja tu bol
nisam osećala. Znala sam da što vidim predstavlja ono zbog čega srca od tuge
pucaju i umiru, ali… ja jednostavno nisam imala nikakve emocije u sebi. Bila
sam mirna, spokojna, u meni je vladalo nestvarno blaženstvo, potpuna
nirvane.
– Ali svejedno, znala sam da kroz tebe u tom trenutku teče reka užasne
tuge i žalosti i poželela sam da ti se obratim, da ti pružim ruke, da te zagrlim,
da te utešim, ali nisam znala kako, nisam umela, nisam imala čime. Dala sam
sve od sebe, veruj mi da jesam. Pokušala sam da se nekako pokrenem iz tog
lebdećeg stanja, da makar glas iz sebe pustim, ali umesto da te dotaknem i
pozovem, mene je naglo, kao magnet, neka sila povukla i istrgla me sa mesta
sa kog sam vas posmatrala. Odbacila me je od Arkone i sa ovog sveta i ja sam
zaplovila, laka kao senka, kroz noćne prostore. Lebdela sam kroz zvezde,
sudarala sam se u mraku sa nevidljivim telima, koja su kao i ja plutala negde a
da ne znaju gde. U jednom momentu, osetila sam težinu, metež, nešto što je na
trenutak uzdrmalo taj spokoj u meni, jer me je sila sad počela bacati i okretati,
zbog čega sam pomislila da sam upala u neki vrtlog, u neki mračni vir. Posle ko
zna koliko vremena, ispred mene su se ukazale crne planine, ukazala mi se
crvena suva zemlja u kojoj sam odmah Nav prepoznala, ali iako mi je bilo
jasno da idem pravo ka njemu, da ću se zajedno sa svim svojim nevidljivim
pratiocima upravo tu zaustaviti, mene je opet nešto zgrabio, uhvatilo me
snažno kao u šaku i izvuklo me iz tog komešanja mojih saputnika. Ta nova sila
katapultirala me je jako, vinula me u neka nova prostranstva, među neke nove
zvezde. lako sam se kretala brzinom komete, ja sam ponovo u sebi osećala
onaj mir, onaj savršen spokoj.
– U jednom trenutku, moje kretanje se usporilo, postalo je opet prijatno, a
lebdenje me je klizeći vodilo pravo ka najlepšem sazvežđu univerzuma. Bio je
to krug od osam zvezda koje su titrale sjajem čistijim od bilo kog dijamanta. U
sredini tog kruga, tog blistavog točka, tačno u njegovom centru, sa jačinom
bljeska zvezda svih galaksija, isijavala je jedna purpurne boje. Kad sam videla
tu božanstvenu erupciju sjaja, sve što sam u tom trenutku želela, sve što mi je
tad trebalo bilo je da joj nekako priđem i da tu veličanstvenu blistavost osetim
i da je u sebe upijem.
– Vrata Kolovrata… ti si prošla kroz vrata Kolovrata?! – prekinuh je
iznenađen onim što sam čuo, ali ona samo slegnu ramenima, kao da ne zna da
li bi mogla da mi da ispravan odgovor. Otpi gutljaj vina, zagleda se u vatru koja
u peći tinjala i nastavi da priča.
– Ne… Zapravo, ne znam da li jesam, jer sećam se samo da sam došla baš
blizu tog nestvarnog purpurnog bljeska, a onda ničeg više. Jer sve oko mene se
ugasilo, kao da sam izgubila svest. Probudila sam se ko zna koliko kasnije…
kod Kuće.
– Kuće?! Kod nas? U Starom Nebu? Gde? – prožurivao sam je da mi
odgovori.
– Kuća, tako sam nazvala tu zemlju u kojoj sam sledeći put otvorila oči.
Jer, gde god da sam došla, gde god da se to mesto nalazilo, ja sam osećala da
sam napokon tamo gde pripadam. U svom domu. Kod Kuće… Prvo sam mislila
da se radi o nekom ostrvu, jer sam se probudila na plaži, sa belim peskom
sitnim kao prah. Ispred mene je bio okean, nepregledno prostranstvo bistrih
tirkiznih boja koje su se komešale na blagim talasima. A nebo… nebo je bilo
posebna priča. Bilo je kao naslikano… ali kao crtež u dečjim slikovnicama.
Jasno, precizno, svetlo i plavo, sa nekoliko paperjastih oblaka i zlatnim suncem
koje je vidljivo slalo svoje zrake ka tlu. Ja pomislih da će me zurenje u njega
oslepeti pa zato zatreptah i tek tada shvatih da mi se moje telo vratilo.
Izgledala sam isto kao i sad, bila sam bosa, sa raspuštenom kosom, a na sebi
sam nosila belu, kao paučina tanku haljinu. Bila je kao svila, ali nije bila svila,
jer prijala je više i od nje. Od čega god da je bila, bila je savršena, jer ja nisam
imala utisak da bilo šta drugo osim svoje kože na sebi nosim.
– Moja Kuća bila je svet kakav nikad videla nisam, a opet mi je sve u
njemu bilo poznato. U njenom mirisu prepoznala sam proleće, u njenoj prirodi
prepoznala sam prirodu Zemlje, ali nekako iako isto, sve je bilo drugačije. Bilo
je lepše, bilo je svežije, jedro, zdravo, u prelepim svežim bojama. Ubrzo sam
shvatila da sam sama. Koračala sam na sve strane u nadi da ću još nekog
sresti, ali umesto ljudi, jedina živa bića na koja sam nailazila bile su životinje,
ptice, insekti i poneko biće koje kao iz bajki da je izašlo. Taj prvi dan hodala
sam ni sama ne znam koliko. I kad je noć pala, ja sam i dalje hodala. Nisam
osećala nikakav umor, ni glad ni žeđ. Imala sam samo potrebu da sve što pre
vidim, da istražim svaki kutak tog čudesnog sveta. Tek kad je noć postala
toliko tamna da nisam mogla videti kuda idem ni uz pomoć roja svitaca koji su
me neprekidno pratili, ja sam se zaustavila, legla na travu i zaspala u trenu.
– Zora mi je donela nove pratioce u obliku sitnih životinja i ptica i tek me
je jutro podsetilo na žeđ i glad. I ja ne znam kako, ali odmah sam našla izvor sa
vodom i odmah sam našla ceo voćnjak sa svim mogućim zrelim plodovima. Tih
prvih dana bilo mi je stalno tako. Sve što mi se prohte, uskoro bi mi se pred
očima ukazalo. Bila sam srećna, vesela, osećala sam se kao neka iz Bejlinih
priča koja samo pevuši i sa životinjama razgovara. Moje misli nisu jurile nigde,
ni u prošlost jer je se nisam ni sećala, ni u budućnost jer me nije interesovala.
Živela sam taj dan, za taj dan. Oslobođena svega što bi me kinjilo, što bi mi
patnju ili neku teskobu pravilo. I najluđe od svega, ja uopšte nisam bila
usamljena, već nikad nisam bila srećnija.
– A onda, jednu noć, dok sam ležala pod vedrim nebom na mestu za koje
sam odlučila da će mi biti krevet i osmehivala se igri padalica koje su kao iskre
letele po mračnom svodu iznad mene, ja spazih odsjaj purpurne boje u krugu
od osam zvezda i u meni kao da se u trenu nešto otvori, kao da mi neko
zagreba posred grudi. Moja sećanja počeše kao bujica da naviru. U meni
oživeše uspomene na Bejlu, na tebe, na roditelje, Luku, na ceo moj život pre
tog mesta. U samo nekoliko trenutaka, u meni nestade one bezbrižnosti i
osećaja apsolutne sreće i ja počeh da grcam u nemiru, u tugi, u svemu onom
što više nemam, što sam izgubila. Oči su me bolele od plakanja, obraze su mi
pekli tragovi suza, moje srce je tuklo opet kao da su mu poslednji minuti, dok
sam te u mislima vraćala sebi, dok sam te ponovo preživljavala, dok sam ti
umirala na rukama slušajući tvoje jecaje kao šapat.
– U tom trenutku, na tom najlepšem mestu na svetu, ja shvatih da me tuga
nikad nije ni napustila, da me bol nikad nije ostavila, i gde god da sam to ja
bila, da to nikad neće biti moj pravi dom. U njemu nije živela moja sreća, u
njemu nije bilo moje porodice i znala sam da ga bez toga moja duša neće
prihvatiti. Na sve to, osim što sam tonula kroz uspomene i sećanja, ja počeh da
razmišljam o svakom novom danu koji me očekuje i o toj samoći koju mi
budućnost nudi. Ja shvatih da to mesto, ta nestvarna zemlja uopšte nije moja
nagrada, moj lični raj, nego moj pakao, moja doživotna kazna. I upravo u tom
trenutku, kad ogrnuh u crnilo patnje svoje srce i misli… ja sam ga prvi put čula
– zastade da udahne vazduh i toplo se nasmeši.
– Taj smiren dah, to ujednačeno disanje mirnog sna. Dolazilo je do mene
sa svih strana, bilo ga je svuda, u vazduhu, vetru, u krošnjama drveća, travi, u
talasima mora. Bilo je tiho, veoma tiho, a ja sam ga ipak tako jasno čula.
Zvučalo je blago, bilo je nekako milo, i mada bi trebalo da ga se uplašim, ja
nisam, već sam mu se samo prepustila. Počelo je da me njiše, da me ljuljka kao
da sam dete, da mi se bez reči obraća, da me teši. Ja počeh skroz da se
smirujem i iz mene poče da otiče sve ono što mi je sećanje probudilo. Uskoro
sam opet bila spokojna i napokon sam zaspala.
– To jutro kad sam se probudila, tri su stvari bile potpuno nove. Prva je
bila da sam se sasvim dobro sećala svog zemaljskog života, ali sam bila
potpuno rasterećena, oslobođena nostalgije i bilo kakve sete. Druga je bila da
se zemlja nekako promenila. Delovala je veća, kao da se proširila, jer su daljine
pokazivale obrise prirode za koje sam sasvim dobro znala da ih tu pre bilo
nije. A treća je bila ta da je kiša prvi put pala. Vreme se promenilo i sve je
mirisalo na jesen.
– Znaš, ja nisam znala koliko sam vremena bila tamo. Tek kad su me uzeli,
ja sam shvatila da je prošlo dvadeset godina. Jer tamo kod Kuće, vreme jeste
teklo, noć je zamenjivala dan, smenjivala su se i godišnja doba, ali ja nisam
osećala da vreme prolazi. Bilo mi je dobro, ponovo sam bila srećna, a i imala
sam i sva ona sećanja sa tobom. I ja sam nastojala da ih svakodnevno
proživljavam, da zvezdama pričam o njima, o sebi, o tebi, o našoj kćerki. Ipak,
svaki put kad bi mi se među sjajem zvezda ukazala ona purpurne boje, tad bi
mi se u grudima probudila tuga i gonila bi me kao agonija sve do trenutka kad
bi me taj dah, to disanje ponovo prigrlilo i ušuškalo u mir. Svaki put kad bi se
to desilo, budila bih se u zemlji koja se promenila, isto kao i godišnje doba…
Udahnu duboko, strese se, pa iskapi svoje vino.
– Bilo je jutro, tek sam se probudila, a oko mene se već skupila banda sitnih
bića da ih nahranim i da se poigram s njima. Pospano sam podigla glavu sa
svog šumskog jastuka, kad je pred mojim očima iznenada bljesnulo kao oganj
crveno svetlo, neki jasno gorući plamen. Nisam stigla ni da trepnem, ni da se
mrdnem, ni da na bilo koji način reagujem, a već sam bila uvučena u tu vatru
koja me nije opekla već me je samo ošamutila i zatim izbacila usred nekog
rata, nekog bojnog polja i to ponovo u nekoj stranoj, čudnoj zemlji. Oko mene
je sve bilo razrušeno, ostaci neke velike građevine su goreli, kao i priroda koja
me je najviše podsećala na onu kod Kuće. Oko mene su se borili vojnici u
crnim i belim uniformama i onakvim kakve vojska Java nosi. Iako su padali,
dizali se, ubijali i ranjavali baš pored mene, iako su padali tik uz moje lice,
ramena, grudi i stopala, nisu me primećivali. Kao da sam bila vazduh. Krenula
sam bosa da gazim kroz njihovu krv, preko njihovih tela, bežeći sa tog polja
smrti. Tek što sam se ponadala da sam se izvukla, zakopala sam se u mestu,
zaledila se i prestala da dišem.
– Videla sam Bejlu… Posle toliko vremena, ja sam videla svoju kćerku
kako se nadvila nad nekom ženom pokušavajući rukama da je ubije. Bejla je
bila krvava, izudarana, isečena, prepuna masnica. Režala je na tu ženu,
govorila joj nešto, ali ja je nisam mogla čuti. Udarala je u polumrtvo lice osobe
koja bi joj majka mogla biti, jako, pomahnitalo, krvnički. Iako i dalje paralisana
onim što vidim i što baš nju tu vidim, poželeh da je zaustavim. U meni se stvori
potreba da je sprečim da život te žene na svojim rukama nosi. Moja kćerka nije
bila to što sam gledala. Ona nije bila dželat, ubica slabijih, i ja iz sebe pustih
vrisak, pustih glas kojim je pozvah imenom. U meni se sve ozari kad shvatih da
me je Bejla čula, jer ona se naglo zaustavila, ukočila i pogledala u mom pravcu.
– Sad shvatam da me je namerno pustio da do nje doprem, da je zbunim,
da pomognem Matroni da se oslobodi Bejle i da je ubije…
– Znaš ko je Matrona?
– Saznala sam kasnije za nju i Berkuta i za njegovu kćerku Naždu, Kaina,
Senke i za njegov Iznal. Svakako, u početku ja nisam znala ni šta me je snašlo,
ni ko je on, a kamoli ko su svi drugi koje je ponekad spominjao. Otkrila sam
sve to kad je počeo da me pušta da se sama krećem po vili i imanju. U prvo
vreme su me držali u maloj prostoriji, bez prozora i vrata, potpuno obloženoj
iznalom. U toj plavoj tamnici sam došla sebi kad me je izvukao iz Orlovije. Tu
sam i shvatila da sam zaista opet od krvi i mesa, jer sam pokušala prstima i
noktima da čupam i kidam plave kristale sa zidova ne bih li našla neka tajna
vrata, neki jebeni izlaz. Inače, ta soba se nalazila iza kreveta spavaće u kojoj si
me našao, i u toj spavaćoj sam se prvi put i našla u oči u oči s njim. Verin me je
izvukao napolje, ali mi je pre toga opalio nekoliko dobrih šamara, jer sam
pokušala da mu se istrgnem iz ruku. Čak sam ga napala i naskočila na njega
kad je ušao kod mene. Jebiga, tad nisam znala ko su oni… Kad sam videla
Rogžda, bila sam zbunjena. Bio je doteran, u odelu, uglađen, obrijan, negovan.
Još je i naočit, zgodan, jebem mu mater, lep je muškarac. I ja sam mu bukvalno
pritrčala, jer kako neko takav može da bude bilo šta osim fin i dobar?! Verin
me je sprečio da mu priđem i strgao mi je haljinu. Rogžd je elegantno skinuo
svoj sako pa zavrnuo rukave i tad sam mu videla kristale na rukama. E, onda
me je zgrabio za glavu i počeo da me zagleda da mi pregleda svaki deo lica,
glave, kose, a zatim je prešao na telo. Istraživao me je, merkao, pipao prstima,
njušio moj vrat, pazuh, međunožje, moje zglobove. Normalno, ja sam i njemu
pokušala da se otrgnem…
– A on? On te udario?! – stezao sam zube i pesnice, iskrivljen od besa još
od momenta kad mi ga je prvi put pomenula.
– Samo tad… – skloni pogled sa mene. Odmah sam znao da me laže – Tu
noć me je pregledao detaljnije od bilo kog doktora, prvo on pa Verin. Na kraju
me je samo kao krpu bacio na krevet i razočarano zaključio da mu nije jasno
zašto sam ja upravo ono što će tebe uništiti.
– Mene? Ti ćeš mene uništiti?
– Da. Tad mi je samo to rekao i ugurao me u sobu iza kreveta. Mislim da
sam u tom zatvoru boravila desetak dana, s tim da nisam bila uvek sama. On je
dolazio i provodio vreme sa mnom u toj sobici. Pa… ne znam ni ja, sigurno više
od pola dana. Spavao je tu. U stvari, nije ni spavao, samo bi legao na pod sa
rukama pored tela i zurio otvorenih očiju u plafon. Ja sam imala neku ponjavu
i skupila bih se na njoj u ćošku. Verin mi je davao hranu i vodu i vodio u toalet
i da se ponekad okupam. Pritom me je stalno držao za ruku. Ni na šolju u
toaletu nisam sela a da me on na neki način nije stezao za neki deo tela, pa
makar to i moja kosa bila.
– I onda su me jednog dana izveli, ponovo pregledali i Rogžd mi je rekao
da ima nešto za mene. Stavio mi je ogrlicu i obavestio me da je vreme da ti
pokažeš koliko ti ja zaista vredim. Rekao mi je da se ne trudim da je skinem,
jer će ogrlica sama ukoliko oseti bilo kakav pritisak, bilo kakvo korišćenje sile
na sebi, reagovati na način zbog kog ću poželeti da umrem u najvećim
mukama jer će mi i to biti lakše od onog što ću u tom trenutku trpeti. I bio je u
pravu. Jer, jebiga… ja sam prvom prilikom kad sam ostala sama pokušala da je
pokidam, a ono što sam tad osetila, ono što mi se raspuklo kroz telo, mozak,
kroz svaku moju ćeliju, ono što mi je iz jebenih kristala kroz svako zrno krvi
eksplodiralo, nije bilo samo najgora vrsta neizdrživog bola. Bio je to osećaj
potpunog ludila, mentalnog rastrojstva, momenat kad sam mislila da mi se
mozak raspada pod najezdom slika i filmova koji su prikazivali neke tuđe
strahove, užase drugih koji trpe najgore torture, najbolesnija mučenja. I sve to
što sam u svojoj glavi videla, na hiljade ljudi, žena, dece kojima se životi kroz
najveće muke uzimaju, ja sam sve to i osećala. Jer ja sam bila svako od njih, ja
sam bila svako to izmučeno telo. Sve te tuđe boli, užasi, agonije, patnje, sve to
što je u njima izraslo, što se razgranalo, sve se skupilo u nabujali okean koji se
u mene ulio… sve sam to istovremeno u svoju dušu primila…
– Moj prvi pokušaj da sama skinem ogrlicu bio je i poslednji da tako nešto
probam, ali zato to nije bio i poslednji put da svu tu histeriju ljudske patnje i
sadizma na svojoj koži osetim. On se lično potrudio da me na taj osećaj
podseća, da me njime kažnjava svaki put kad bih… kad…
Glas joj zadrhta i ona zastade da spreči da joj se jecaj iz grudi otkine.
Zgrabih njene ruke u svoje, ali ona ih smesta izvuče pa obrisa dlanovima oči,
sklanjajući sa njih suze koje počeše da joj klize niz obraze.
– Pusti me da završim… – reče zagledana u vatru koja se već gasila –
Sledeće jutro mi je rečeno da izaberem bilo šta od odeće kojom su mi spavaću
sobu napunili, da se obučem i da siđem u prizemlje. Tu su me sačekale vesti da
ću moći slobodno da se krećem, ne samo kroz vilu i imanje, nego gde god
želim i da sam od tog momenta za sve ja njegova supruga. Verin mi je prišao i
prislonio kažiprste na slepoočnice. Zagledao se onim svojim plavim,
beživotnim oblucima u moje oči i utisnuo mi u misli sve što je trebalo da znam
o sebi i o njemu. Pustio mi je prikaz veštačkih uspomena, događaja, života,
svega što bi trebalo o nama da znam. Bila je to savršena bajka i ja sam uskoro
shvatila da svi akteri iz nje zaista postoje. Odjednom ja sam imala prijateljice,
mi smo imali prijatelje, svi su za nas znali, pričali su o našim zajedničkim
putovanjima, večerama, izlascima, studiranju. Kalina je bila moja najbolja
drugarica, imala sam svog stalnog doktora, omiljeni restoran, omiljenog
glumca, pesmu, knjigu… Počela sam da živim potpuno nov, paralelni život u
kom sam i te kako bila svesna da sam njegov zatočenik, njegova lutka, njegovo
oružje kojim želi tebi nauditi.
– Moj zadatak bio je samo da postojim, a on je odlučio kad ćeš i ti to
primetiti. Ali pre toga, izvukli su mi sva sećanja, sve moje misli i saznali sve što
se tebe i mene ticalo. Noć pre nego si me video, odveo me je ispred vrata naše
kuće na Arkoni. Tamo nas je čekala prelepa plavuša, Vesna, kako si je ti sam
nazvao. Morala sam da je uzmem za ruku i uvedem unutra, pravo ka našoj sobi
iz koje sam te čula. Ona je stala na sam prag vrata i posmatrala te… Bio si
zanesen. Stajao si nag ispred ogledala, stenjao si, dahtao i drhtao i odmah sam
znala koju si scenu u misli prizvao… Moje srce je tad poludelo, osećala sam
kako mi vrišti u grudima i doziva te, moli te da se okreneš, da me vidiš, da me
osetiš… Jer znalo je da bi me ti uvek osetio, uvek bi me prepoznao i pre nego
što bih se pojavila. Počela sam da se tresem, da nastojim da svoju ruku
oslobodim njenog stiska, ali ona me je samo uhvatila za ogrlicu i ja sam se
paralisala. Odgurnula me je od sebe i tako mi bez reči poručila šta će se desiti
ako se ne smirim. A potrudili su se da mi bude i te kako jasno, ne samo kakav
osećaj kristali u meni stvaraju, već i šta bi uništenje samo jednog kamena
moglo tebi da učini. Ti si završio, ona me je pustila i zakoračila unutra.
Posmatrala sam iz prikrajka kako ti se nudi, šta od tebe želi. Kad si je ščepao i
odveo, u kuću su ušli Rogžd i Verin. Pomno su razgledali sve što je bilo u njoj, a
zatim, kad su videli Medvedevljevu sliku, počeli su se dogovarati na njihovom
jeziku. Šta god da su se dogovorili, rezultiralo je time što je Verin postavio
svoje ruke tik uz sliku i ja sam sasvim jasno videla kako se boje odlepljuju od
nje i kako mu kao zraci ulaze u raširene dlanove. Kad je završio, moja slika je i
dalje stajala na svom mestu, ali je ista takva bila i u njegovom salonu.
– Ti…? To si ti bila? Ti si je uvela? – rekoh da dozom ogorčenja, ali i
olakšanja. – Ja sam mislio da je neko iznutra i da pritom koristi moj čeriot.
– Ne… Tvoj čeriot se nalazi na samo dva mesta. U ogrlici i na njegovoj
koži.
– Vižd! – prosiktah shvatajući da mu ga je to đubre dostavilo. Koža me
zasvrbe od nestrpljenja da mu se stuštim u Bezdan i njega i onu njegovu kurvu
žive zapalim. A onda opsovah sebe jer se setih te noći i Vesne koja je vikala da
će mi sve ispričati… Sranje, ja sam mislio da se odnosilo na jebene Svarožiće!
– Verovatno – Purpur ponovo nesigurno slegnu ramenima – Drugi čeriot,
onaj iz Mraza, on koristi u svojim laboratorijama i njime su se bavili Majer i
Paolo.
– Prave municiju od njega – nakezih se – Budale, misle da će meni
naškoditi to sranje iz rudnika!
– Znaju oni da neće tebi, ali zato ga kombinuju sa drugim materijama i
svakako sa iznalom, jer ti ipak nisi sam, iza tebe je najjača vojska sveta.
– Mada, kada nisi odreagovao kako je planirao tokom našeg prvog susreta
i kada si mu na sve to dodatno i njegove laboratorije razneo, on je odmah
prebacio rad Novog milenijuma pod temelje vile. Tako da su od tada, u jednom
delu tajnih prostorija, Majer i njegovi saradnici nastojali da naprave specijalno
oružje protiv tebe ili tvoje vojske ili bilo koga drugog ko bi se usudio Rogždu
na put da stane, a u drugom delu je Verin i dalje nesmetano izvodio svoje
monstruozne eksperimente.
– Razumem za Majera i oružje, video sam te modifikovane kalašnjikove,
ali nije mi jasno to za Verinove eksperimente.
– Rogžd nema vojsku. A koliko mi je poznato, on nema ni sledbenike. Ja
stvarno ne znam da li je Verin sa njim isto prebegao preko Orlovije na Zemlju
ili je i pre toga bio na Zemlji, jer za sve ovo vreme, on nije izgovorio nijednu
jedinu reč koju bih razumela. Ali ono što sam videla, što sam mogla na osnovu
njihovog ponašanja da povežem, da shvatim, to je da je Rogžd konstantno
vršio pritisak na čudaka da mu obezbedi što veći broj čuvara i opasno je
pizdeo jer rezultati nisu bili onakvi kakve je on priželjkivao. Verin je koristio
ljude, momke koji su bili članovi obezbeđenja, i pokušavao od njih da napravi
vojnike koji bi zadovoljili kriterijume njegovog gospodara. Uglavnom, uspeo je
da od čoveka napravi izuzetno otporno i jako stvorenje. Međutim, zbog snage
je ispaštao mozak, koji se ili pretvarao u kašu, zbog čega je vojnik postajao
potpuno neupotrebljiv, ili bi radio na izuzetno niskom stepenu inteligencije.
Oni su jednostavno postajali roboti, isprogramirani zombiji, koji bi po
izvršenju jednog zadatka samo stali, neposobni da sami, bez komande
preduzmu neku drugu akciju.
– Čekaj, on želi celu vojsku u laboratoriji da napravi? – skoro se nakezih
zbog debilnosti njegovog plana.
– Ne, ne – odmahnu glavom – on želi da napravi posebne vojnike, čuvare
kako ih on zove, nešto kao telohranitelje. Oni treba da mu posluže dok njegova
prava vojska ne dođe.
– Koja, bre, vojska? Odakle da dođe?
– Pa valjda njegova sa Iznala… Mislim, odakle bi mogla da dođe?
– Purpur, to je nemoguće! – ton mog glasa nije joj se uopšte svideo i ona
neraspoloženo ponovo odmahnu glavom. Zato nastavih dosta blaže – Ljubavi,
njegova kćerka je mrtva. Bejla je zatvorila vrata Kolovrata. Iznal je ostao iza
njih zajedno sa svom njegovom vojskom i svim njegovim stanovništvom. U
Orloviji je pobijeno sve što se provuklo, pobijeni su i svi Rogždari. Vrata sad
može otvoriti samo lično Svarog, a teško da bi se Rogžd tome obradovao.
– Okej… – zatrepta – Ja sam samo pretpostavila…
– Znači, on ti to nije rekao? Nisi čula da planira da uz pomoć nekog čuda
dovede svoju vojsku na Zemlju?
– Ne, on mi nije ništa rekao… Samo, one prve noći, on je toliko poludeo i
samo je vikao da rat stiže, da ga vojska spremna čeka… Tako da mi je nekako
bilo logično da je u pitanju njegova sa Iznala.
– Rat stiže?
– Da, tako je rekao.
– Kad?
Ona slegnu ramenima.
– Ja sam mislio da će ovo biti sukob između mene i njega – skupih kapke
zamišljeno – I on ti je to sve rekao prvi put posle prijema u Koncerthausu?
– Tako je. Totalno je izdivljao zbog uništenih laboratorija – njeni kutovi
usana se prvi put posle dosta vremena pretvoriše u osmeh – Stvarno nije
očekivao da ćeš to da uradiš.
– Ali… nije mi jasno, ako je tako svemoćan, zašto me nije sprečio u tome?
Zašto mi nije pružio bilo kakav otpor?
– Na prijemu nije bilo Verina… Znao je on sasvim dobro šta ti radiš, osetio
je i te kako, ali nije mogao da reaguje.
– Verin je u stvari neki njegov sveštenik? Je I' tako?
– Da, tako nešto. Oni uvek komuniciraju na njihovom jeziku. Kao što sam
ti rekla, sve konkretnije što sam saznala o njima bilo je u ovih poslednjih
nekoliko dana, od kada si me ti video i od kada si uporno radio sve ono što
njemu nije odgovaralo.
– Ne razumem zašto ti je od tada sve govorio?
– Zato što bi se od besa izobličio, postao potpuno neuračunljiv. Divljao bi i
urlao kao najveća životinja. Vikao na mene pitajući se zašto ga ti ne napadneš
ili već jednom obratiš pažnju na ogrlicu. Optuživao me da sam nesposobna da
te navedem da nasrneš na njega.
– Treba samo jednom da me udari! Samo jednom! – drao bi mi se u lice.
Govorio bi da si ti kukavica, da nisi ni prineti jednom bogu, a onda bi nastavio
da me vređa, da govori da sam beskorisna, da je na mene uzalud potrošio
svoje vreme i energiju. Tad bi krenuo sa tim veličanjem sebe, svojih moći,
svoje snage, svog sveta. Padao bi skoro u trans, u neko stanje koje je kod njega
stvaralo nezadrživu potrebu da priča o predskazanju rata, o uništenju svih…
Tad bi Verin reagovao, grabio bi ga za ruke i on bi se kao pod sedativima
počeo utišavati i smirivati.
Počeh da se smejem, jer ono što sam čuo bilo je mnogo bolje nego što sam
očekivao. Rogžd je tu samo sa sveštenikom. Moći su mu ograničene i
verovatno koristi iznal na sebi ili kao štit od mene ili da se puni energijom iz
njega. Pokušava da stvori vojsku iz epruvete, a ono što od vojske ima čine
praznoglave lutke. Pokušao je da uz pomoć Horde na Purpurinom vratu mene
kontroliše. I tu je ispušio… Na sve to, divlja kao razmaženo dete zato što ja ne
poštujem pravila njegove igre. Sve u svemu, činilo mi se da to ipak neće biti
borba neviđenih razmera.
– Znači, imamo posla sa jednom klimakteričnom kraljicom drame! –
namignuh joj.
Moja rečenica kao da je zateče, jer njeni kapci ostaše smrznuti nasred
treptaja. Umesto odgovora, ona samo klimnu potvrdno glavom, ali na način
koji mi je govorio da ne misli to što mi pokretom poručuje. Njena glava ostade
oborena, a po njenom licu i vratu razlete se kosa.
– Kako si uspeo da mi skineš ogrlicu? – upita me kad krenu rukom da
skloni pramenove i prstima dokači svoj vrat – Kako si znao šta treba da
uradiš?
Privukoh je u svoje naručje i ona se u njemu ugnezdi.
– Jedan prijatelj mi je rekao kako – poljubih je u kosu i postavih joj pitanje
o svetu u kom je boravila.
Nisam želeo da je upoznam sa pričom o tome kako znam Zora i kako je
nastala Horda. Želeo sam da je držim što dalje od te priče, i to zauvek ako
budem mogao.
Promeškoljila se u mom naručju, pokušavajući da se što više podvuče ispod
debelog ćebeta pod kojim smo oboje bili skupljeni. Njeni pokreti me malo
razbudiše. Napokon sam posle toliko dana uspeo da utonem u miran san, za
kojim je moje umorno telo vapilo. Iz sobi je isparila sva toplota. Bilo je hladno
jer se vatra u peći odavno ugasila, a mlečno svetlo na kupoli stanice počelo je
sve više da bledi i tako najavljuje da će se energetski čvor uskoro odvezati, te
da će Dikson uskoro opet biti dostupan i vidljiv svima.
Ležali smo na podu, na jastucima na kojima smo pre toga satima i satima
razgovarali. Pričala mi je o čudesnom svetu u kom je bila, ali i o svemu onome
što joj se desilo od momenta otkad je pala Rogždu u ruke. Nabrajala je šta je
sve pred njenim očima uradio, kako je za manje od pola sata promenio
kompletnu svest celog sveta, ali i moju i svih nas iz Java. Govorila mi je o
jaucima, plaču, o molbama i panici muškaraca nad kojima je Verin izvodio
svoje eksperimente. Nije mogla da zadrži suze dok se sećala izmrcvarenih tela,
koja su još živa bacana na gomilu kao smeće, a onda je on, Rogžd, činio da se
raspadaju i trule neverovatnom brzinom. Pričala je o njemu sa strahom koji
samo žrtva tiranina poznaje. Zato sam u njenom glasu, pored te strepnje,
pored užasa što kroz svoje reći mora sve nanovo da preživljava, osećao i dozu
strahopoštovanja, čak i divljenja. Kad god bih je upitao da li joj je bilo šta
nažao uradio, ona je odrično odgovarala. Govorila je da su je samo prvi dan
povredili, ali ne i posle toga. Podsetio bih je da mi je jasno rekla da ju je on
preko ogrlice kažnjavao, ali ona je odmahivala glavom i vodila priču ka tome
da se radilo o psihičkom maltetiranju. O njegovom urlanju i pretnjama.
Nisam joj verovao. Znao sam da me štiti od istine koja bi me izbacila iz
koloseka. Ionako sam na neke stvari reagovao tako što sam svom snagom
udarao pesnicom o pod, njega cepajući do temelja, a svoje šake do kosti, tako
da sam znao da nastoji da me drži ušuškanog u blaženoj laži. Nisam insistirao
da mi kaže istinu; pustio sam je da misli da joj verujem. Bilo je previše svega u
njoj, previše lošeg, previše mračnog, da bih joj ja na sve to svojim reakcijama
došao kao so na ranu. Kad je ponovo počela da se interesuje za ogrlicu, ja sam
priču vrlo brzo prebacio na Bejlu. Pomenuo sam joj da mi je prijatelj ostavio
trag u skrovištu koje je Bejla otkrila, a onda sam počeo da joj pričam koliko joj
je kćerka nemoguća i da nižem sve njene ispade i dogodovštine, zbog kojih
nisam znao da li da budem besan ili ponosan na nju. Negde u momentu kad
sam se dotakao Bejlinog fantastičnog plana da se uda za Paola, ona je utonula
u san.
Njeno uspavano telo, milo i mirno lice, njena koža i kosa iz kojih su me
opijali svi oni mirisi koje sam osećao celog života i za kojima sam tragao
poslednje dve decenije, obgrlili su me, omamili, i ja sam klonuo u san, držeći je
čvrsto pripijenu uz sebe.
***
Tog puta me iz sna nije trgla ona, već zvuk škripe smrznutog snega. Onaj koji
ispod sebe ostavljaju teški koraci. Smesta sam se razbudio i malo pridigao.
Oslušnuo sam napinjući uši da mi tačnije odrede iz kog smera škripa dolazi.
Znao sam da na ostrvu pored nas dvoje nije bilo nikoga, a bilo je apsolutno
nemoguće da nas neko tu nanjuši i da se potom samo tako pojavi, lako mi je
delovalo kao da se koraci kreću ka stanici, oni su naglo utihnuli. Ko god da se
kretao, ukopao se u mestu. Tišina je potrajala, a ka meni se ponovo slilo samo
Purpurino ravnomerno disanje i tiho cviljenje severnog vetra. Ubedih sebe da
mi se učinilo. Ipak sam se nalazio na kraju sveta, potpuno odsečen od svih, ali i
od svojih moći, tako da sam stalno bio napet, oprezno izoštravajući čula da
uhvate i najmanju sitnicu koja bi delovala strano ili kao opasnost.
Na kraju, kad se škripa ni posle nekoliko minuta nije ponovila i kad su me
moja čula ubedila da u mraku izvan stanice vlada samo smrznuti muk Arktika,
ja se ponovo priljubih uz nju, poljubih je u kosu i zatvorili oči. Ali san mi se nije
vratio. Bez obzira na mir koji je svuda oko mene vladao, ja sam bio skroz
budan. Moj mozak poče da mota ispočetka sve što sam od nje čuo, izdvajajući
iz njenih reči sve ono što bi možda bilo bitno za mene. Zato sam brzo i spretno
reagovao kad se škripa snega ponovo oglasila, i to iz pravca same stanice.
Koraci koji su je pravili sad su bili ubrzani. Svaki moj mišić bio je napet
kad ponovo utihnuše, zaustavljajući se tačno ispred ulaznih vrata. Čuo sam
tiho okretanje brave i prigušen topot donova koji su se lepili po starom podu.
U momentu kad se nečije telo nadvilo nad nama, pružajući ruke ka meni, ja
sam samo ispružio desnu ruku iznad sebe i moji prsti svom snagom zgrabiše
grkljan mesnatog muškog vrata.
Moj nagli pokret učini da se Purpur trgne i pobudi. Od nje dođe preplašen
vrisak i ona odskoči kad iznad mene ugleda kosmatu glavu kojoj sam ja svom
snagom stiskao vrat.
– Zar si stvarno mislio da ćeš se ovde, pored mene, neprimetno ušunjati
sa svojih dvesta kila? – nakezih se Dajbogu, koji je s obe ruke pokušavao da se
oslobodi mog stiska. Kupola je delovala i na njega, tako da je u odnosu na
mene bio i te kako slab.
– Jebi seee… – iako je psovku jedva procedio kroz stisnuto grlo, na licu mu
se ocrtavao njegov nezgrapni osmeh.
– Smeješ se, a? – pojačah stisak – Da vidimo koliko ćeš se smejati kad ti se
grkljan nađe izvan tela.
– Ppopuuššišš mii kkur… aaccc – jedva je siktao, a zatim kad shvati da ne
popuštam stisak, skloni svoje ruke sa moje i udostoji me pogleda na njegova
dva duga i debela srednja prsta.
Zasmejah se i naglo ga pustih, a on se zakašlja pa poče da trlja svoj brideći
vrat.
– Ti si jedna budaletina, bre! – zaurla na mene kad dođe do daha – Pazi
kad ću sledeći put odlučiti da prevalim ovoliki put samo da ti pomognem!
– Došao si da mi pomogneš? – upitah ga ozbiljno, jer mi se u misli smesta
sjuri bujica eventualnih sranja i problema koji su se možda desili.
– Pa jebote, pomislio sam, nema te… – raskopča mrku bundu koju je
nosio, pokazujući da ispod nje ima samo belu potkošulju bez rukava, preko
koje mu je sa vrata visio čitav grozd različitih niski, đerdana, ovratnika sa
različitim amuletima – ne javljaš se, a znam da si ovde sa ženskom… I jebiga,
znaš ti mene, prosto sam se zabrinuo… Purpur je ipak opasna mačka, žena-
zmaj, a ti si samo jedan matori drkadžija. Pa rekoh da dođem, ako si se ti već
obrukao, da ja uskočim, malo da ispeglam situaciju, a i nju… Misim, nije fora da
nam se krv bruka – cerio se široko, bezobrazno, ali ipak radosno. Pritom, dok
je govorio, ignorisao je moju pojavu i bio potpuno koncentrisan na Purpur,
koja nas je pogubljeno posmatrala sa poda.
Udarih ga svom snagom u stomak zbog njegove izjave. On se blago savi i
napravi bolnu grimasu, ali njegov osmeh tad postade nenormalno širok.
– Auuu, brateee… pa ti si nju tiltovao! – kreveljio je svoje usne od uha do
uha, pokazujući krupne bele zube.
Purpur tad shvati da je njegov pogled bio usmeren ka njenim golim
nogama. I dalje je bila u mojoj majici, bez veša, a način na koji se sedela nije joj
baš skrivao butine i prepone. Ona naglo prevuče ćebe preko sebe, a ja ga
opalih pesnicom u rame i on se zatetura.
– Pa jebem mu, je l’ možeš ti makar nekad da budeš koliko-toliko
pristojan?!
– Izvini, izvini… Preterao sam – svuče sa sebe bundu pa je baci na Purpur
– Evo, ušuškaj se ti lepo dole za svaki slučaj, da ne bude posle da ja buljim.
Ona zbaci njegovu bundu sa sebe pa ga besno upita ko je on, zbog čega
Dajbog nezadovoljno odruči.
– Brate, dokle više da slušam ovo pitanje? Ako je tebi zanimljvo da me svi
napadaju i gnjave sa tim: Ko si ti? Ko je ovaj? Što je on ovako zgodan? –
iskarikira ženski glas, pa ugura ruku u prednji džep farmerica i izvuče
polupraznu, meku paklicu cigareta – Meni je više dopizdelo! – ubaci cigaretu u
usta i zapali je.
– Purpur, ovaj neandertalac ovde je, na moju žalost, moj brat… –
uzdahnuh tužno, a on joj se teatralno nakloni – Dajbog.
– Drago mi je da te vidim posle toliko vremena – reče joj toplo, iskreno,
potpuno netipično za njega.
Purpur je sedela ukočena u položaju u kom se našla. Potpuno nema,
zapanjenog pogleda, sa očima toliko raširenim da se činilo da nema kapke.
– Znam, znam… pitaš se kako je tebi, pored mene ovakvog, dopao ovaj
ovakav – pokaza palcem na mene – Ali šta da ti kažem… majkin prvi sin, sve
mora prvo njemu da se ponudi.
– Dajbog?! – bila je u neverici.
– Taj sam. Glavom i šapom. Mada, nemam više šape, ali možda ovo može
da ti pomogne – podiže levu istetoviranu ruku, savi prste kao da su kandže, pa
ispusti zvuk sličan lavežu. To i mene i nju podseti na period kad je bila ljuta na
njega i nazivala ga mojim psom ovčarom.
– Dajbože! – ciknu i skoči od zemlje pa mu polete u zagrljaj – Ne mogu da
poverujem! Dajbožeee! Kerino jedna luda! Mislila sam da si mrtav, videla sam
te mrtvog! – grlila ga je svom snagom.
Njene poslednje reči nateraše ga da me zbunjeno pogleda.
– Objasniću ti – rekoh, shvatajući da on ne zna da je ona nakratko bila u
Orloviji i da ga je videla mrtvog. On klimnu glavom pa je obgrli oko struka i
podiže od zemlje.
– Kažem ja da ženama spadaju gaće čim me ugledaju, a vi mi ne verujete.
Njegove reči nateraše Purpur da mu se naglo istrgne iz zagrljaja, kako bi
povukla majicu što više preko butina.
– Je l’ on stalno ovakav?! – upita me kad joj pružih ćebe da se ogrne.
– Ljubavi, zamisli sebe kao muškarca. E, to je on.
– Jebote… jebeni Dajbog! – reče nekako za sebe, a nas dvojica joj se u isto
vreme nasmejasmo.
***
Da je jabuka trula iznutra, ne možeš znati dok je ne probaš. Tek kad je dobro
zagrizeš i osetiš njenu gorčinu, shvatiš da si od svih onih koje su ti se nudile ti
najgoru izabrao, a birao si najlepšu.
Najlepša od svih je bila i Vesna. Rođena da bi bila lepa, predodređena da
bi bila najlepša. Njeno lice je bilo san, njeno telo je bilo umetničko delo. Bila je
gracija sveta, boginja pred čijom pojavom sama priroda zanemi i bila je trula
do same svoje srži. Kad sam je našao u Bezdanu, postalo mi je jasno da je i
najveći otpad, najveći trulež ovoga sveta uspela da obrlati. Ja sam je u
kraljevstvo šljama poslao kao kaznu, a zatekao sam je kako gospodari njime.
Njena lepota je tek na ovakvom mestu došla do izražaja, jer nije postojalo ništa
što bi se s njom moglo meriti. Sećanje na Purpur, kao na onu koja ih je jedina iz
blata uzdigla, izbledela su zbog Vesne, one koja ih je u još veće blato zgazila.
Vesna i Vižd živeli su u kolibi koju je nekad Purpur koristila. Barem je u
pitanju bilo mesto gde se koliba nalazila, jer ono što sam ja gledao dok sam joj
prilazio, bilo je sve drugo osim sklepana drvena brvnara sa visokim kamenim
temeljom i širokom verandom. Potrudila se Vesna da svojom pičkom sebi
napokon kraljevstvo sazida, i podanike nakupi. Ali, kao i sve što se pizdom
plati, na pizdu se i oseća. I ja otresoh gadljivo glavom zbog zadaha svih onih
koji su se u redovima pred verandom zbijali, ne bi li joj služili, i ne bi li im se
ona zbog toga odužila.
Moja pojava rastera te mrave koji su se na Vesnin šećer skupili. Kad
stadoh pred vrata, iza mojih leđa prostirala se praznina. Kolika je njena
potreba bila da se njenoj lepoti klanjaju, pokaza mi je i veoma visoka, zlatna
stolica koja je najviše na tron podsećala i u kojoj je ona sa dijamantskom
dijademom na glavi sedela. Nosila je komad prozirne tkanine kao haljinu i belo
krzno samorovine kao plašt, a vrat i ruke su joj bili prekriveni đerdanima i
narukvicama od verovatno svog dragog kamenja, koje se ikad u Bezdan
prokrijumčarilo. Bila je lepša od proleća čiji je simbol bila, a njen glas kojim je
moju pojavu pozdravila bio je miliji od glasa sirena.
– Dobro došao! – osmehnu mi se svojim snežnim niskama od zuba i pozva
me rukom da joj priđem. Bila mi je prosto neverovatna ta njena gluma,
staloženost, to slatko njenih pokreta i mimike, kojim je sav svoj jed u sebi
ulepila i prikrila. Ali, mene nije mogla prevariti, džabe se trudila, jer ja njen
trulež više nisam samo osećao, ja sam ga kroz njene gorske oči i čitao. Video
sam taj bes, tu mržnju i zasvist, taj pakao koji je u njoj goreo zbog toga što ona
umesto svetom bogova, sad svetom otpadnika gospodari.
– Brate, vidi ko se napokon smilovao da nas obiđe! – zacvrkuta veselo kad
cimnu nogom Vižda, koji joj je, uvaljen na svilene jastuke, pod skutima ležao. I
za razliku od nje koja se pravila da šija od sreće što me vidi, on se odmah
usrao. I za to je imao i te kako dobar povod, jer za razliku od njegove sestre
koja se potajno nadala da ću se možda predomisliti, da će me pogled na nju
ipak otopiti i da ću ih osloboditi, matori vepar je znao da sam se ja spustio u
ovo grotlo prokletnika samo sa jednim ciljem – da im podarim smrt u
najvećim mukama.
Vižd zamumla praznim ustima, i poče da se hvata rukama za Vesnina gola
stopala i listove nogu.
– Interesuje me samo jedna stvar, šta si mislio da ćete sa tim šurovanjem
postići? Šta vam je ponuđeno u zamenu da izdate ne samo mene, nego i ceo Jav
– prešao sam odmah na stvar.
Moji koraci kojim sam im se približavao, odjekivali su sablasno koz silan
mermer prostorije, kojom je ona bila u potpunosti popločana.
– Ali mi nismo ništa… – Vesna pokuša nešto da kaže, ali njena misao
ostade zarobljena u vrisku koji ispusti, kad joj bratu nabih mač kroz stomak, a
zatim ga na njemu, kao komad krpe podigoh od zemlje.
Vižd se koprcao grabeći šakama deo oštrice koja je virila iz njega. Njegov
glas su činili neartikulisani jeci kojim je pokušavao nešto da mi saopšti. Ali bez
jezika njegove reči nisu dobijale oblik, bile su samo iskidano rikanje.
– Bolje bi ti bilo da mi pustiš da sve vidim – unesoh mu se u iskrivljeno
lice. On poče da se udara u glavu krvavim šakama, poručujući mi tako da će mi
njegove misli reći više od bilo kog jezika.
Zaronih u njegove sitne oči koje su me užasnuto i ukočeno gledale, i
saznah da je on sam, još davno, kad je Majer tek počeo da se buni protiv mene
kao Liraja, sišao na zemlju, našao ga i predstavljajući se kao neko ko zna sve
tajne Arkona grupe predložio mu da je zajedno unište. Majer ga je u početku
odjebao, ubeđen da je neki lažnjak kog sam mu ja podmetnuo. Vižd mu je
ostavio podsetnicu i rekao da mu se javi ako se predomisli. I Majer se
predomislio u onom trenutku, kada mu je Laniz predložio da rade zajedno.
Lanizu je trebao neko iznutra moje firme, i Majer se setio čoveka koji je tvrdio
da su mu dostupni svi podaci konglomerata. Mat je preuzeo na sebe da proveri
stranca koji će im biti doušnik, i mogu tek zamisliti njegovo oduševljenje kad
je u Viždu prepoznao vođu Svarožđića i visokog člana naše skupštine. Preko
Vižda su dolazili do tajnih projekata, naoružanja i štitova koje sam video kod
Lanizovog obezbeđenja, ali takođe i do čeriota iz Mraza. Ono što sam čitao u
njegovoj svesti nije govorilo da je Majer bio upozat sa bilo čim izvan mog
zemaljskog lika. Nije mi govorilo kako je Vižd Rogždu dao moj čeriot i šta mu
je Rogžd zauzvrat ponudio. Viždove misli i sećanja neprestano su vrtele priču
o tome da je on želeo da uništi moju vezu sa ljudima i zemljom, kako bih se ja
u potpunosti posvetio vladanju nebom, i kako bih se okrenuo Vesni, onoj koja
će mi roditi pravog naslednika, a njemu kao njegovom ujaku raskričiti put do
mesta mog savetnika, na kome je ceo moj život bio Svetovid. Vidž ga je mrzeo
iz dna duše, više i od mene i od Purpur i Bejle. Smatrao je Vid suviše starim da
bi i dalje nosio titulu onog koji sve vidi. Želeo je njegovo mesto, njegovu titulu i
njegov uticaj na mene.
– Pusti me Majera i Arkona grupe! – dreknuh na njega, pa trzoh mač da
mu još više stomak raspori.
– Želim da znam sve o Rogždu! Koliko si mu mog čeriota dao?! Je l’ ti
vladar Iznala ponudio mesto savetnika, kad ste ga uveli u moju kuću uz pomoć
moje mrtve žene?!
Praznina koju u prvi mah osetih me navede da pomislim da su mu se od
straha i misli izgubile, ili da mu je stigao momenat smrti, ali onda osmotrih i
njegov izraz lica, njegov zaprepašćen grč, koji mu se ocrtavao više i od grča
boli.
– Šta je Rogžd još želeo?! – zaurlah na njega, a on samo pogubljeno
pogleda u svoju sestru i izdahnu.
– Vesna, Vesna, Vesna… – okrenuh se ka njoj kad svukoh Vižda sa mača.
I bez njegovih misli i reči postalo mi je kristalno jasno, da celu ovu izdaju
zapravo njegova sestra vodi. Vižd je hteo uticaj u Javu, ali je bio i te kako
svestan da se sa Rogždom ne posluje. Bio je isti kao Veles, čuvao je svoju
guzicu.
– Šta natera onu koja je imala sve, koja je bila najlepša od najlepših, da
proda svet koji ju je stvorio? Kaži mi koliko si čeriota od mene ukrala?
Skupljala se u svom krznu uz naslon prestola šljama. Stiskala je svom
snagom njegove zlatne rukohvate, kao da se bori da u sebi zadrži sve ono što
ću svakako saznati. Uz pomoć njenog glasa ili misli, bilo je više svejedno.
– Dva, dala sam mu dva!
– Ne laži! – gledala je smrt u oči i lagala.
– Ne lažem! Dala sam mu dva grumena! Dva grumena koji su bila
zakopana ispod stubova kapija Arkone!
Zarih joj šaku u licu, moji prsti joj obgrliše obraze i vilicu.
– Dala si mu četiot kojim je moj štit bio presvučen?! Dala si mu jedina dva
komada koja su bila dovoljno moćna da kapije čuvaju?! – moj glas je odzvanjao
Bezdanom jače od udara gromova. Osećao sam njegove stanovnike skrivene u
svojim mišjim rupama, kako preplašeni čekaju smak svog sveta.
– Nije hteo druge, manje što ih još ima u dvorani! Tražio je samo tvoj iz
štita! – pravdala se kao da nije imala izbora.
Pognuh je u vazduh držeći je za glavu, a zatim je naglo bacih unazad,
pravo u njen tron.
– Kaži mi zašto?! Zašto?! Šta ti je ponudio?! Zašto si me izdala?!
Njena usta bila su nema.
– ZAŠTO?!
– Zbog nje! – ona skoči sa svog mesta kad dreknu na mene.
– Obećao mi je da će biti samo moj! MOJ! Daona više nikad neće stati
između nas!
– Koja ona?!
– Purpur! Kako koja?! – njeno lice se izobliči, izgubi sve ono što ju je
krasilo.
– Rekao mi je da će te osloboditi tereta! Da ćeš me napokon videti onako
kako zaslužujem, a on će nju uzeti sebi kako ona zaslužuje! Ja sam se rodila da
bih bila tvoja žena, tvoja boginja! Ja sam ta koja je trebala da ti rodi dostojnog
naslednika, ja sam ta koja je sa tobom trebala da vlada! – siktala je kao zmija.
Gledao sam je bledo. Nisam verovao šta slušam.
– Ona, Purpur, sve mi je uzela! Uzela mi je tebe! Otela te! Omađijala
svojim trokovim moćima!
– Ti nisi normalna…
– Rogžd mi je rekao da ćeš otvoriti oči kad me uzmeš na Arkoni! Ali neee,
ti si i dalje bio slep! I dalje si pod njenim uticajem, i sad si! Zar ti nije jasno da
te je ona zatrovala?! – glas joj utihnu kad shvati da ja samo stojim i zurim u
nju. Nisam verovao, ne u to da me je izdala, da je izdala Jav i predala njegove
najvrednije kristale Rogždu, već nisam mogao da poverujem da je razlog
svemu tome ljubomora! Obična ženska ljubomora! I sve naredno što je
izgovorila samo mi je to još više potvrđivao.
– Pa šta drugo može da objasni to što si ti nju stavio ispred mene? Ja sam
proleće, ja sam najlepši prikaz njega. Ja sam sve, a ona je ništa! Ona je jesen,
ona je njegov najružniji prikaz – krenu ka meni polako, pa mi plašljivo postavi
ruku na obraz i nežno me pomazi.
– Naša deca će biti prelepa, svi će ih voleti, kao što će voleti nas. Ja ću ti
biti žena koju ćeš ponosno svima pokazivati. Ja ću te paziti, ja ću se brinuti o
tebi. Nećeš se više nikad osetiti loše, jer ja ću se pobrinuti da uvek budeš
rapoložen i nasmejan.
– I gde si to mislila da ćemo mi biti, kad uskoro neće biti ni sveta kojim ću
vladati? Da li si ti uopšte svesna kome si me izdala?
– Rogždu, vladaru Iznala… – reče kao da se radi o kakvom predsedniku
neke nebitne države.
– Kad završi svoj posao ovde, on će otići nazad. On ne voli naš svet, on
samo želi da sredi stare račune, a onda će se vratiti kući i povešće nju sa
sobom.
– Ti si poverovala u tako nešto?! Da li je moguće da si toliko praznoglava?!
Da li je moguće da te ljubomora toliko zaslepela, da si poverovala da će Rogžd
otići odavde i da će sve nas ostaviti gde smo bili?
– Pa da – zatrepta kao da joj nije jasno šta ja tu ne shvatam.
– Mili moj, njegov sukob nije sa tobom… Ti… Mi mu ne smetamo. Samo
ćemo mu pomoći da se što pre vrati kući.
– Ako nije sa mnom, sa kim je? – sklonih joj ruku sa mog lica i stisnuh
jako.
– Pa sa njegovim neprijateljem.
Ako se izuzmu neke devijacije i mutacije prirode u Bezdanu, on je uglavnom
zbog svojih stanovnika izgledao kao deponija. Za razliku od njega koji je i te
kako posedovao plodne oranice, guste šume i sve ono što čini prirodu neke
zemlje, Nav je bio deponija sam po sebi. Ono što bi se i moglo nazvati
prirodom predstavljalo je zapravo neki njen tumor, koji je metastazirao na sve
ono što bi moglo biti zdravo i živo. Bezdan je bio rupa, Nav je bio njeno dno. I
Veles, koji je bio apsolutni vladar tog dna, činio je sve da svoje kraljevstvo još
više naruži, da sve oko njega bude izopačeno kao on. Zato su njegovi podanici,
njegove sluge, bili najodvratnija stvorenja koje je ovaj svet izrodio. Bili su
insekti, štetočine bez mozga. Bili su prazni, tupi, vođeni samo osnovnom
potrebom za preživljavanjem.
Ovaj put sam ga zatekao kako vežba gađanje na grimiznom polju otrovne
plave hajdučice. Na početku polja putšani su najslabiji naviti. Oni koji su
tokom vremena toliko propali, koji su se toliko istrošili, da su njihova tela
samo uzlaludno zauzimala prostor kojeg je ionako u Navu bilo sve manje. Ipak,
davala bi im se šansa da pokušaju da izbore sebi pavo na dalji život, ukoliko bi
pretrčali polje po dužini i izbegli Velesove otrovne strele. Svakako nijedno
stvorenje nije živo napustilo polje jer bi već posle par koraka bili otrovani
hajdučicom, koja bi im po koži stavarala žive rane iz kojih bi na sve trane
šikljala krv. Njihova krv izmešana sa plavom hajdučicom davala je tu posebnu
boju polja. Morana je ovde redovno vežbala gađanje, i moram reći da sam se
poprilično iznenadio kada sam Velesa video sa lukom i strelom. Ipak je on bio
neko ko se isključivo koristio magijom svog čarobnog štapa.
– Bratanče, pomisliću da su tvoje učestale posete upozorenje, da želiš da
mi se useliš ovde – nakezi mi se mrtim usnama kad me do njega sprovedoše
četiri todorca.
– Samo, ti si svoja vrata Nava kao doma davno zatvorio. Teško da postoji
nešto što bi me navelo da te primim nazad – reče kad odstreli poslednjeg
navita koji je stajao na polju.
– Mislio sam da sam ti pobio sve todorce – pozdravih ga vojničkim
klimanjem glave.
– Misliti i učiniti nije isto – otpozdravi mi na isti način samo dosta blaže.
– Pobrinuću se onda da bude onako kako sam mislio da jeste.
Moja rečenica natera todorce da se odmah late svojih mačeva, ali Veles im
rukom pokaza da se manu te ideje.
– Ne zameri im – pozva me da krenem sa njim u njegov dvor.
– Tek su se ispileli, još nisu ni osetili pravu borbu, al’ znaš kakva im je
narav preka. Žude da se tuđe krvi napiju. Biće valja nekad vremena da se u
nekoj borbi pokažu, inače mi pobiše sve moje besomare.
– Nego, šta te je ovaj put navelo da mi se opet nepozvan sa oružjem u kući
pojaviš? – upita kad me uvede u svoju dvoranu sa tronom.
– Treba mi tvoja pomoć.
Moja rečenica mu ukoči korak. Klecnu nezgrapno kad se ka meni osvrnu.
– Moja pomoć? Tebi? Opet?! – njegove zmijske oči zacakliše dok je crne
usne širio kao gušter.
– Kako si krenuo, ti ćeš mi uskoro dugovati više nego bilo ko! – naceri se,
pa me hodajući napred ka svom tronu upita o čemu se rudi.
– Rogžd mi drži kćerku, želim da je oslobodiš.
Njegovo lice je na momenat izgubilo bilo kakav izraz. Izgledao je kao da
pokušava da se odluči da li je zaista čuo ono što sam mu rekao. Kad mu zbog
toga ponovih šta želim da uradi, i šta se sa Bejlom desilo, poče da se smeje
glasnije od hijene.
– Ne mogu tvrditi da mi nije drago što čujem da je to malo derište dobilo
napokon makar deo onoga što je zaslužilo, iako u ovoj situaciji nije baš
pametno da je Bejla bez svojih moći – utihnu smeh i stade da češka svoju
bradu.
– Pa što misliš što sam došao kod tebe? Sigurno ne da ti se jadam na
ramenu.
– I kažeš bilo je samo dovoljno da ga jednom udari, pa da ona izgubi svoje
moći.
– Izgubili su ih svi, nadam se da kod nje nije trajno – uzdahnuh.
– Verujem da je on samo pri tome oslobodio toliku energiju, koja je
pokrila oblast Berlina, a posle njenog drugog napada ona se još više proširila.
– Mhmm… Mhmmm… razumem to. Nego, ne razumem kako to misliš da
ja oslobodim ako niko od vas ne može? Zašto misliš da bih ja mogao da
raspolažem sa svojim moćima ako bih se tamo pojavio? Naše moći, iako
različite, potekle su od istog tvorca.
– Suguran sam da bi i tebi bile blokirane, zato nisam ni mislio da ti lično
ideš.
– Sad si me skroz zbunio? – gledao me je zaista začuđeno.
– Vidi, ja po nju ne mogu poslati nikog, ni iz Java ni iz Orlovije. Svi su oni
magijska bića, a da ih uzalud žrtvujem ne mogu, jer mi je svaki njihov život
vredan. S druge strane, ti imaš na horde beskorisnih stvorenja koja su
sposobna da se svuda provuku. Srećaš se, recimo, kako su se po kući u Staron
Nebu pentrali iako sam ja bio unutra. Viđao sam ih svuda gde im nije bilo
mesto, a ti nisi žalio dok sam ih ko štetočine tamanio.
– Istina.
– Jednostavno, pusti ih na stanicu. Neka pokušaju da se nekako provuku
do nje. Kroz vodovod, kanalizaiju, cevi od filtracije ili neka jednostavno
nagrnu. Neka naprave metež. Imaš ih toliko da dok službenici shvate šta ih je
snašlo, Bejla će već biti na slobodi.
– Vidiš, to bi moglo da upali – sklopi prste u koščatu piramidu ispred
svoje donje usne.
– A šta ćemo sa Rogždom? On će prepoznati moju decu, znače da sam se
ja umešao.
– A pa ništa, onda naš dogovor otpada! – prekrstih ruke na grudima.
– Onda ću ja da završim sa njim, a posle dolazim po tebe. Ili još bolje, da
ga namamim da ovde sam siđe. Ionako se žalio da nema vojsku, a ovde kod
tebe je ima i napretek.
– Pakt je pakt! Ne možeš samo tako da ga poništiš! – brecnu se na mene.
– Jeste, ali ukoliko postoje svi uslovi za njegovo ispunjenje. Koliko znaš,
Bejla je jedan od njih. Tako da ukoliko se mojoj kćerki nešto desi, jer ti nisi
hteo da mi pomogneš, od našeg dogovora nema ništa. I sići ću ovde sa svom
svojom vojskom i veruj mi, neće biti potrebe da te ja uganjam. General Berkut
Žad Lesnik će ti se popišati na sve što nosi tvoje ime, i budi srećan ako ti srce
bude u njegovoj ruci, jer to znači da ti je podario brzu smrt!
– Jarilo, Jarilo i njegove pretnje! – utonu u naslon prestola – Čujem da si
počeo pretnje i da ostvaruješ u poslednje vreme. Nisi više Jarilo milosrdni.
– Za tebe ću biti i više nego milosrdan, ako te generalu prepustim!
– Dooobro, ajde da kažem da ću poslati decu da ti kćerku spasu, ali šta ću
ja dobiti zauzvrat? M? Ja tvoja naređenja ne primam, niti te se plašim. To što
mi naš pakt odgovara, to je jedna stvar, ali ovo je ipak nešto što zahteva moje
žrtve. I nisam ti ja kriv šti si loš otac, i što ti je kćerka nevaspitana. Moj trud se
mora nagraditi.
– Nisam ni očekivao da će biti drugačije.
Okrenuh se na peti i uputih ka izlazu.
– Čekaj, nisam ti rekao šta želim! – povika za mnom kad prođoh kroz
vrata, pa naglo ućuta ne bi li oslušnuo moje korake.
U momentu kad se vratih u dvoranu, matori veštac iskoči iz svog trona.
Njegova dvorska svita se uznemiri i razgalami.
– Varujem da će ti ovo nadoknaditi gubitke i stres koje će tvoje kreature
preživeti! – rekoh pre nego što Vesnu oslobodih stiska Vodenjaka, koji ju je
držao, a zatim je odgurnuh ka njemu.
– Vesnaaa!!! – Velesu se oči uzariše, na usne mu pena izbi.
– Doveo si mi poluboginju Java?!
Vesna zavrišta i pokuša da pobegne, ali na nju skočiše njegovi robovi i
ščepaše je.
– Da. Na nju gledaj kao na moj poklon tebi. Sa njom stavljamo tačku na
naš dogovor. Ti oslobodi Bejlu, Vesna ostaje kod tebe!
– Oooo, ovo ovoo se još nikad nije desilo! Najlepša žena Java u domu
Nava! – siđe do nje, pa je kao pseto onjuši i zapalaca tankim jezikom uz njene
usne.
– A čime je zaslužila da joj ti ovakvu čast ukažeš?
– Oduvek je htela da bude žena vrhovnog boga, da vlada, da svom bogu
decu izrodu. Tako da joj ti po svim njenim kriterijumima savršeno odgovaraš.
On se grohotom nasmeja.
– Vidi da Bejla još tokom današnjeg dana bude slobodna. Ja ću je na Odri
čekati.
– Kreću iz ovih stopa – ogovori ne skidajući pogled sa Vesne.
– Još bolje – rekoh kratko i uputih se ka vratima.
– Imaš li neku posebnu želju šta mojoj gošći da uradim? – upita me sa
leđa.
– Učini je ružnom spolja kao što je iznutra!
Mrkla izmaglica koja je obgrlila istočnu obalu Odre, na mestu koje je
razdvajalo Poljsku od Nemačke, činila je da granica utone u ružno i vlažno
sivilo, zbog čega je prikaz reke bio avetinjski. Njena zapadna obala u koju sam
netremice gledao delovala je zapuštena i beživotna, što nije bio slučaj sa
periferijom Slubica u kojoj sam se nalazio, lako sam u potpunosti raspolagao
sa svojim moćima, ja nisam video dalje od Odre, jer ona u ovom slučaju nije
bila samo međa dve države, već je bila i granica dve moći, moje i Rogždove. S
tim da moje nisu uspevale ni da okrznu oblast koju su njegove držale. Zato
sam se nadao da je isti slučaj i sa njim i da je magijski zid iza kog sam sklonio
brata, generala i sebe dovoljno jak da učini Rogžda slepim za ovo mesto.
Razlog zašto smo se sva trojica našla na istom mestu u isto vreme, iako za
to uopšte nije bilo potrebe, bio je taj što je Berkut smatrao da je nedopustivo i
suviše opasno da ja sam čekam svoju kćerku, jer eto, možda naviti nešto
zajebu ili se Veles predomisli, pa njegovi drekavci krenu na mene, ili Bejla opet
nekako naškodi Rogždu, te mu se uticaj proširi i na Poljsku. Istina je bila da se
on osećao veoma loše što se Bejla našla u situaciji u kojoj je bila, i da je krivio
sebe što je umesto u Berlin, otišao u Orloviju da se oporavi od rana koje je
zadobio na Lanizovom imanju. Smatrao je da je zakazao kao vojnik, ali i kao
njen verenik, muškarac čiji je jedini zadatak bio da zaštiti onu koju voli.
Što se tiče mog brata, on se nacrtao na obali Odre jer je po njemu sasvim
jasno da je on jedina osoba, kojoj će se Bejla od srca obradovati. To što sam ja
njen otac i Berkut njen budući suprug, to je apsolutno smešno naspram
njegove veličine u njenim maslinastim očima. On je bio njen stric, njen Daba,
vuk koji ju je gajio. Dok je sipao hvalospeve o sebi kao o kakvoj zverskoj Meri
Popins, nastojao je da me što učestalije počasti sa svojim mesečevim pogledom
ispod obrva. To je bio njegov način da mi stavi do znanja, da ću ga imati za
vratom sve dok mu ne objasnim Hordu, koju sam mu u Diksonu predao.
Ubrzo po Dajbogovom dolasku na ostrvo energetski čvor se raspetljao, a
ja sam mu dao zadatak da odvede Purpur do Leninih stubova, i da sačeka da je
Travena uvede u Orloviju. Takođe sam mu dao i ogrlicu koju je trebalo sakriti
od svih. Složili smo se da je Naždina pećina bila odlično mesto da se u njoj
Horda izgubi. Em se nalazila na mestu koje je potpuno odsečeno od ostalih
delova majke zemlje, em je hiljadama godina bila postojbina iznala, a da to
niko nije primetio. Jedini problem je bio u tome što nismo znali kako će se
magijski štit Orlovije ponašati zbog povezanosti mog i Rogždovog kristala u
Hordi, tako da smo odahnuli kad se ogrlica našla s druge strane vrata njegovog
kumira. Dajbog je zatim pokupio Purpur, i u pratnji Berkuta i belogardijaca je
odveo do mesta gde je na Simarglovoj zemlji nebo palo, a ja sam se zaputio u
Berlin.
Kada sam ga video da se odmah posle Žada pojavio na obali Odre,
poprilično sam popizdeo jer je ostavio Purpur samu. Međutim, on je izjavio da
se osećao kao višak, dok su je Lada, Katarina, Svetovid i Aleksej grlili ne
verujući da je ona opet tu. Plus, celo ostrvo je izgledalo kao kamp elitne vojske
Java.
Pa mene su belogardijci jedva pustili da izađem! Ejjj, mene?! Baš će se
pored tih orlova neko provući unutra… Ne brini se, buraz, osigur'o sam je k'o da
je sveti gral! Nek ti general potvrdi. Ubeđivao me je da nema potrebe da se
brinem što on nije pored nje, a i Berkut se složi da trenutno ne postoji
sigurnije mesto nego ono, koje čuva njegova garda.
Prošlo je već dobrih sat vremena otkad smo poredani jedan pored drugog
gledali u pravcu iz kog se Bejla trebala pojaviti. Nervoza mi je već poprilično
skakala po živcima, stiskajući mi šake u pesnice, a moj brat se trudio da me
svojim konstantnim promatranjem dodatno nervira.
– Šta?! – procedih ne sklanjajući pogled sa Odre, kad me on po ko zna koji
put krajičkom oka odmeri od glave do pete. Stajao je sa moje desne strane, a
odmah do njega je bio Berkut i bio je užasno iritantan sa tim buljim u tebe,
pitaj me zašto? stavom.
– Je l’ to neka mešavina kašmira, svile i vune? – zagledan u reku
prokomentarisao je crno trodelno odelo koje sam nosio na sebi.
– Da.
– Fino, fino… Krojeno po meri?
– Da.
– A vidim i bradu si stesao, uljudio je malo, a?
– Da.
Koliko mi je pičio po žicima sa podjebavanjem što sam se upristojio,
govorilo je i to, što je pred mojim očima Odra bila u mraku.
– Ako, ako, baš si se lepo udesio. Drago mi je videti da neko u momentu
kad nam svima život visi o koncu, vodi računa o svom izgledu i lepoti.
– I reče mi sve to on u bundi sa punđom na glavi, nakinđuren ko vašarska
tezga!
– Za razliku od tebe, ja sam ovako stalno obučen! – zagunđa.
– Ozbiljno? Baš divno što možeš svakodnevno da odvojiš dovoljno
vremena da pleteš sebi kikice i praviš punđe.
– Sugurno manje nego što tebi treba da se odlučiš koji ćeš stajling u koje
doba dana nositi!
U našu raspravu tokom koje smo se potpuno ignorisali, zagledani u reku
ispred sebe, uplete se Berkutov prigušeni smeh.
– Vidi, oglasi se maneken! – rekoh bratu.
– Da njega nema, ja ne bih ni znao koliko sve modela dubokih cipela i
kožnih jakni ima – odgovori mi kroz kez.
– Za razliku od vas dvojice matoraca, ja se mnogo više trošim, tako da
samim tim habam odeću i obuću – Berkut je piljio u granicu ispred sebe.
– Uuuuu, dečko se troši!
– Pazi samo da ti se mladost ne istroši u kombinovanju odeće i obuće! –
Dajbog i ja zazvučašmo ko dve zavidne tetke, zbog čega se sva trojica
nasmejasmo i naglo ućutasmo.
Tišina se ponovo uvukla oko nas, mrak je sve više gasio dan, a Bejle i dalje
nije bilo.
– Purpur voli kad ovako izgledam – rekoh posle nekoliko trenutaka.
Nakon par sekundi se oglasi Dajbog:
– Ladi se najviše sviđa kad ovako namestim kosu.
Novu tišinu koja dođe posle njegovog priznanja preseče Berkutova izjava:
– Bejla obožava kad sam u ovakvim stvarima.
Sva trojica u istom trenu prasnušmo u glasan smeh, jer eto nas tri muškaraca,
tri ratnika, tri mašine za ubijanje, stojimo kao čuvari sveta sa očima uprtim u
ništavilo ispred sebe, spremni da u sekundi reagujemo, a opet smo, iako im to
nikad ne bismo priznali, u potpunosti podređeni željama naših žena, pa makar
se one ogledale u tome šta nosimo i kako izgledamo.
Tri konja istimarena, osedlana, koja im jedu iz dlana.
Jebem ti sve kad sam ja to od pastuva poni postao? – upitah sebe psujući.
Onog dana kad si ti sve njeno postao! Odgovor koji mi srce kao šamar opali
podesti me na istinu da je Purpur u najmanju ruku zaslužila da me timari,
sedla i jaše. Koliko me je ta žena volela, zaslužila je da joj budem sve što poželi.
***
Zapadnu obale Odre prvo zagušiše histerični cereci, a zatim se za njima
pojaviše i kržljavi vratovi iz kojih su oni dolazili. Berkut se odvoji iz prave
linije u kojoj smo već satima stajali i požuri ka vodi. Dajbog i ja se pogledasmo
u čudu, pa krenusmo za njim.
– Kakav je ovo kurac!? – Dajbog nagrdi svoje lice nezgrapnim osmehom.
– Da mi je ikad iko rekao da ću ovo videti, rekao bih mu da je drogoš!
Morao sam se složiti sa njim jer scena koja nam se odigravala pred očima
bila je sve samo ne realna. Na stotine navita, svih mogućih rasa i vrsta, jurilo je
ka nama u potpunosti prekrivši obalu reke po kojoj su trčali kao pomahnitali.
Negde nasred te divlje rulje nalazila se moja kćerka, koju su oni nosili u
rukama iznad svojih glava, a zatim je kao na talasima prebacivali na sledeće
ruke, papke, pipke, šta god da su imali i tako je brzo kotrljali napred ka samom
koritu reke. Prvih nekoliko redova badne utrča u vodu. U momentu kad Bejla
dokliza do njih, oni je zanjihaše i ubaciše u Odru. Ona odmah izroni i zapliva
pravo ka meni i Dajbogu, koji smo stajali desetak metara nizvodno od Berkuta.
Čim se dokopa kopna, moja kćerka protrča pored nas uzvikujći da nas voli, a
zatim se kao furija stušti generalu u zagrljaj.
– Šta bi, Dabo? – oslovih ga nadimkom, kojim je samo ona smela da mu se
obraća.
– Izvini, ja sam joj samo stric. To što tvoja kćerka više voli orla od tebe,
to… – njegove reči ostadoše u vazduhu jer nam se iznenada pred očima ukaza
pogrbljena, seda prilika sa čvornatim štapom u rukama.
– Odakle se veštac stvori!? – Dajbogova vilica poprimi izgled vučje
čeljusti, kad svoje pitanje ljutito zareza.
– Vidim i pseto je tu – Veles ga ošinu pogledom kad stade pored nas.
– Da li je bilo nekih problema? – preskočio sam njihove izlive mržnje i
odmah ga upitao za ono što me je najviše interesovalo.
– Da li se Rogžd pojavio?
– Jeste, pojavio se kad su je moja deca već izvukla iz Berlinskog okruga –
njegove zmijske oči skupiše debele kapke oko sebe.
– I!??? – dreknuh na njega – Šta je uradio?!
– Ništa. Aposlutno ništa – slegnuh ramenima – Stajao je u društvu
nekoliko njih i posmatrao kako mu Bejla beži.
– Znači, Rogžd je video da su naviti oslobodili Bejlu i ništa nije preduzeo?
– Tako ispada. A sad, ako možete da me izvinite, čeka me moja nova
nevesta – isceri crne, sitne zube, pa pre nego što nestade, potapša Dajboga po
ramenu.
– Ja mu ništa ne verujem – Dajbog sumljičavo promrmlja – baš je Rogžd
samo stajao sa strane i gledao kako Bejla beži.
– Trenutno možemo samo njemu da verujemo – iako sam govorio
staloženim glasom, crv sumnje i mene ugrize.
– Brateeee!!! Jeste videli ovo!?? – Bejla nam pritrča vukući Berkuta za ruku –
znači, kad su krenuli da naviru sa svih strana u ćeliju, ja sam pomislila evo ga,
jebaće mi kevu drekavci na kraju! Kad ono kuraaaccc!! – stisnu levu ruku u
laktu uz sebe, pa je stisnu pobednički u penicu.
– Smrdljivci me izvukli i nosili sve dovde. Da ste videli samo face ljudi! –
poče da se smeje.
– Drago mi je što si se zabavila! – obratih joj se strogo, podsećajući je da ju
je njena narav dovela u situaciju da je naviti izbavljaju.
– Volim i ja tebe! – skoči, pa me snažno zagli, a zatim to uradi i Dajbogu, s
tim što njemu naglasi da joj je krivo što je propustio ovakvu vožnju.
– A sad kad su mi moći vraćene, ja idem po mamu! – njena odlučna odluka
joj namršti obrve.
– Pre toga ćeš morati da svratiš do Orlovije kako bi ti Travena prenela šta
je otkrila – rekoh kroz zagonetni osmeh.
Trenutak kad je Bejla videla svoju majku bio je onaj kad sam se okrenuo i bez
reci otišao iz Orlovije. Jednostvno, za razliku od njih dve ja sam bio slab, jer ja
sam mislio da će mi srce prepući.
Moja kćerka, koja ima svet pod nogama, moja neustrašiva ratnica, ona
koja se kao i njen otac smeje strahu u lice, ona koja je potekla iz rata, koja krv
miriše i krv uzima, upravo se ona pred svojom majkom pretvorila u malo, riđe
klupko suza, u preplašenu devojčicu koju samo majčine ruke mogu utešiti.
Bejla joj je pritrčala vođena nesigurnim koracima, istim onim kojim je prvi put
zakoračila ka njoj. Njene ruke je obgrliše istom jačinom, istom potrebom kao i
tad, kad je sama prešla tih nekoliko koraka koji su je vodili do nje, do njene
majke, njenog stuba, njene potpore. U očima male Bejle Purpur je bila ceo svet,
bila je sva ona ljubav, sva sigurnost i sva nežnost zbog kojih je njeno malo srce
kucalo. U očima velike Bejle nije se ništa promenilo. U momentu kad ju je
ugledala, Bejla se u potpunosti ogolila. Nestalo je one njene čvrstine, nestalo je
hrabrosti, grubosti, nestalo je plašta rata kojim se ogrtala otkad ju je izgubila.
Poletela je majci u ruke, srećno i prelašeno u isto vreme. Pohrlila je onoj koja
je nekad činila ceo njen svet, i koja je taj ceo svet i ostala.
Stao sam na kapije Arkone i duboko udahnuo. U meni se preplitalo sve što se
poslednjih dana izdešavalo sa svim onim što nas u budućnosti očekuje. Nisam
znao koliko još vremena imamo, ali sam znao da nam curi mnogo brže nego
što to ja želim. A na vreme, na taj beskrajan protok svega, ja nisam mogao
nikako da utičem. Nisam mogao da ga zgrabim, nisam mogao da ga ščepam
svojim moćima, da ga pocepam i razdvojim ono koje meni treba od onog koje
za njim dolazi. Nisam mogao da mu ponudim deo svog besmrtnog života kako
bi se za mene usporilo. Vreme nije marilo za mene. Ono je kao nezaustavljiva
reka jurilo samo u jednom smeru, u jednom toku, u onom koji posle dana
donese noć, koji posle zime donese proleće i posle života smrt.
Kad treba da žaleći rane, vreme se uspori da u svakoj njegovoj sekundi tu
ranu osetiš. Kad treba da okusiš život, vreme pojuri i ti ne stigneš ni da
trepneš, a već si na njegovom kraju.
Vreme je čoveku najveći neprijatelj. Večiti pobednik. Nema tog ko je
vremenu pobegao i nema tog koji ga je zaustavio. Za razliku od ljudi, ja sam
imao sve vreme sveta. Meni je ono bilo beskorisno, trošilo me. Kad me nije
trošilo, lečilo me, a kad me nije lečilo, živeo sam ga, a da život osećao nisam. U
celom mom trajanju, u celoj mojoj besmrtnosti koja teče uporedo sa njim, ja
sam život samo u jednom momentu osetio, a vreme se potrudilo da mi taj
momenat najgrublje otrgne, a zatim da me sa svakom svojom sledećom
sekundom podseti na ono što sam imao i što više nikad neću imati.
I zato sad kad mi je život dao popravni, kad moje srce kuca zato što želi, a
ne zato što ga teram, ja shvatam da ovaj put moram biti mudriji od vremena i
da svoj život moram istrgnuti iz njegovog toka, kako bi ga uputio u smer koji
meni odgovara.
Jedini za koga sam znao da je uspeo da ukrade vreme bio je Rogžd. Na
neki način on je iz njegovog toka uzeo šest sekundi i prilagodio ih sebi, i to više
puta. Takođe, kod njega se sve vrtelo oko broja šest, pa zaključih da je to neki
njegov magični broj, kao što je u mom svetu to broj osam. Osam je krakova u
kolovratu, osam je zvezda u njegovom sazveždju, osam je čuvara njegovog
jezgra. Broj šest je za nas bio bezvredan, nepotpun i koristio se najviše u lošoj
crnoj magiji. Zato je i Horda imala šest kristala.
Kao da oseti da mi misli povuče sećanje na ogrlicu koja je bila napravljena
po mojoj želji, moj brat mi se pojavi iza leđa.
– Došao si malo na vazduh, a? – upita kad stade pored mene i zagleda se u
vedru noć, koja je utapala u sebe deo sveta koji sam posmatrao sa kapija
Arkone.
– Želeo sam da Purpur i Bejlu ostavim same i da malo saberem misli.
– I jesi li ih sabrao?
– Nisam. Ne mogu da uhvatim koja bi od njih bila početak.
– Pa meni odlično zvuči da mi za početak objasniš, otkud Horda kod
Purpur na vratu.
Oklevao sam da mu ispričam. Nije da sam želeo da skrijem istinu od
njega, samo se jednostavno nisam osećao prijatno kad pričam o njoj, a znao
sam da će mi on na kraju postaviti pitanje koje mi se samom stalno motalo po
glavi – kako je Rogžd saznao za nju?
– Zor mu je napravio – rekoh kroz uzdah.
***
– Novak Zor? Donskov uslužni duh?
– Upravo taj!
– U jebote! – Dajbog opsova i huknu kao da je udahnuo vruć vazduh.
– Ne mogu da poverujem da je on tako izdao svog gospodara! Onoga koji
ga je oslobodio, koji mu je život podario, koji se o njemu kao o detetu brinuo,
sve mu dao i svemu ga naučio – ako je bio i besan, to se u njegovom glasu nije
moglo čuti od pritiska razočarenja koje mu je grlo stiskalo.
– Ne. Zor nije izdao svog gospodara tako što je napravio Hordu, već ga je
izdao tako što je to meni rekao.
– E, jebem mu mater sad! – pogleda me tupo – ii' sam ja glup da shvatim
to što si rekao ili me jebeš ko konja sa zagonetkama!
Nasmejah mu se. Dajbog je bio vrlo jednostavan, voleo je jednostavne
stvari i želeo je da se sa njim priča na jednostavan način.
– Donski nije njegov gospodar. Kao što znaš, kada je knez umro, on ga je
oslobodio obaveze da više bilo kome služi. I tako je bilo do skoro. Dok mu
Laniz, odnosno Rogžd, nije postao gospodar.
– I kako ti to znaš?
– Onaj dan kad smo otkrili Naždinu bibliteku, našao sam komadić ljuske
Zorovog jajeta.
– Zar ti nisi nju uništio? Koliko se sećam, lično je tebi na samrti Donski
dao ljusku i zamolio te da je uništiš.
– I onda zamisli kako mi je bilo, kad mi se iz vedra neba ukazala ljuska
koju sam ja lično uništio.
– Hm… stvarno gadno. Možda ti je nekako ispao taj komadić?
– Rogžd poseduje celu ljusku njegovog jajeta. Da je drugačije, da je samo
taj komadić, onda Zor nikad, pa ni po cenu najvećeg mučenja i života, ne bi
prekršio dato obećanje. Znaš i sam kakvi su uslužni duhovi, njima narav ne
poznaje izdaju.
– Vidim, ne poznaje, a ovamo je njega izdao tebi.
– A, pa on mi ga nije direktno izdao, iako sam često ovih poslednjih dana
mislio o tom Mališi i šta ga je snašlo pošto sam je skinuo sa Purpur. U
Rogždovim očima to što je uradio je izdaja.
– Dobro, brate, ako možeš da me prosvetliš i da mi kažeš kako ti je to
rekao, a da ti nje rekao?
– Okej, okej… Evo… Znači, onaj dan kad sam našao ljusku, ona je ispala iz
neke raspale beležnice za koju sam se ja uhvatio jer je bila prepuna skica koje
su mi delovale poznate. Tad nisam ni obratio pažnju na skice, jer mi je oči
zaokupila ljuska. Prvo sam razbijao glavu kako je moguće da postoji nešto što
sam ja u potpunosti uništio. Na kraju sam se ipak odlučio da odem u Ansi kod
Zora, s tim da mi nije palo na pamet da mu kažem šta sam našao. Nisam bio
lud za tim da imam za leđima još i histeričnog duha, koji strepi da će nekako
nekom drugom postati sluga. Međutim, čim sam ušao u njegovu radnju, sve mi
je bilo jasno. Njegovo lice mi je govorilo više od hiljadu reči. Bio je skrhkan i na
glavi je nosio neki štofani kačket.
– Duhovi mrze da nose bilo šta na glavi!
Dajbog je bio u pravu. Zbog toga što ceo život nose crvene kapice kao
znak da imaju gospodara, uslužni duhovi mrze da nose bilo šta što im prekriva
glavu.
– Upravo je i meni to odmah palo na pamet. A zatim me je pozdravio tako
što je počeo da mi se izvinjava, što je toliko kasnio sa izradom neke narukvice
koju sam davnih dana naručio za Bejlu, te da mu je ostalo samo još malo da
završi. Ali mi je ponudio da vidim dokle je stigao, i da kažem da li mi se sviđa,
pa me je pozvao u njegov trezor. Prihvatio sam njegovu igru, svestan da ga je
nešto strašno uplašilo ili ga prati, promatra, tako da sam se zapitkujući ga šta
je to dovelo do kašnjenja, uputio za njim u sef. Tamo mi je on mlatio sa nekim
nakitom, a onda je posegnuo za crvenom beležnicom sa njegovim crtežima i
skicama nakita. Bila je identična kao ona u kojoj se krila ljuska u Naždinoj
biblioteci. Nasmešio se i rekao da je radio po pogrešnom nacrtu
predstavljajući mi neku žvrljotinu. Pritom mi je napomenuo, da je pravi nacrt
bio u njegovoj drugoj beleženici koja je jedno vreme bila zaturena, ali da ju je
sad našao, pa mi mahnu pred očima sa nekom novom. Dok mi je pokazivao
novu, počešao se iznad uveta tako da je malo pomakao rub svog kačketa, i tad
sam video crveno platno ispod njega. I jebiga, tad mi je postalo jasno da je on
nekako dospeo u službu nekom. Nisam odmah povezao to sve sa Rogždom,
mislim, ipak je on vekovima pre nastanka Horde i Donskogbio zatvoren u
svom svetu. Morao sam smesta da izađem napolje jer sam po saznanju da se
neko dočepao Zora, ljuske i kape, potpuno odlepio. Jedva sam izdržao da ga
nešto dodatno ne pitam, i tako ga dovedem u nezavidnu situaciju.
– Čekaj, bre! – Dajbog se ubaci – Pa kapa! Ona je sahranjena sa Donskim!
– Mislim da je nekom ko je došao do cele ljuske, koja je inače zapaljena,
pičkin dim da oskrnavi Dmitrijev grob i uzme kapu, zar ne? Za svaki slučaj,
rekao sam Vidu da sve u vezi sa knezom istraži, a to će ga sigurno dovesti i do
grobnice ge će možda biti nekih tragova.
Dajbog se nemo složi sa mnom, potvrdnim klimanjem glave.
– Ok, shvatam sad. U beležnici koju si našao Novak ti je ostavio još neki
trag.
– I to kakav! Kompletan nacrt Horde sa prikazom staklenog mehanizma
na kopči, s tim da je ova bila osenčena plavom bojom. Setio sam se odmah da
je Purpur do tad stalno nosila neku plavu ogrlicu, i to mi je bilo čudno, jer nije
delovala kao neka koja se nosi svaki dan. Sad, jebiga, nisam je nijednom celu
video. Uvek joj je bila prekrivena nečim ili ispod kragne odeće. Jedini put kad
mi je cela bila izložena, bilo je one noći na prijemu, a tad sam bio toliko
pogubljen kad sam je video, da nisam obratio pažnju na nju.
– Zato sam je saleteo ono jutro pored Špreje. Hteo sam da proverim da li
je zaista Horda. Kad sam video celu ogrlicu, a ona mi je izgovorila rečenicu
koju je Asja rekla Crnobogu, sve mi se složilo u glavi i odmah sam uradio ono
sam što sam uradio.
– Rogžd je znao da ona služi za kontrolu i da može da uništi onog ko je
nosi i onog čije kristale nosi. Ali, kako nije znao da je samo ti možeš otvoriti?
Mislim, ne razumem, zar ne bi bilo logično da je samo on može otvoriti?
– Može je i on.
– Kako sad to?! Onda to nije Horda, nije tvoja kopča!
– Upravo je moja kopča. Da bi funkcionisala zvezda na njoj, mora da ima
osam krakova koji su naspram šest krsitala. U beležnici je prikaz kopče bio
takav da je ona imala dva kraka u crvenoj boji. Kada sam postavio palac na nju,
dva kraka su mi se sa zakašnjenjem zasekla kožu. Zor je verovatno imao
zadatak da onemogući da se svih osam oštrica pokrenu, ali očito da je odlučio
da ostavi i mogućnost da čim prve oštrice prepoznaju moju krv, za njima
odmah izađu one dve koje su na neki način bile sputane.
– Kako se zajebao! – Dajbog poče da trlja vrat i da se smeje.
– On je hteo da ti sa njom paradira pred nosem.Tvoja žena sa tvojom
ogrlicom, i ti tu ništa ne možeš da uradiš!
– Tako je. Samo nije računao da će spretne ruke malog Zora pogrešiti
taman toliko, da i ja mogu da je otvorim.
– E, jebem mu… Možda mu je Novak rekao da je kopča reagovala pošto je
ipak za nju korišćena tvoja moć. Da je to bio rizik kog je i on morao biti svesan.
– Verujem da je dobro smislio šta će mu reći. Ipak se toliko potrudio da
mi prenese informaciju o ogrlici. Gde si je ostavio?
– U biblioteci u nekom šteku. E, pa Katarina sad ima na raspolaganju i
iznal! – radosno povika – Nema šanse da ona ne razdvoji krsitale!
– I počeće sa tim kako već sutra, kad se svi dobro naspavamo i odmorimo.
Hajde idemo, nadam se da sam Purpur i Bejli dao dovoljno vremena.
– Šta bre da spavamo? Spavaćemo kad govno pošaljemo nazad u njegov
klozet! Prvo ćemo da zalijemo kako treba! Vid mi ionako maše pred nosom
otkad sam došao sa nekom opasnom rakijom.
Zasmejah se. Bio je u pravu. Prijalo bi nam da se makar malo opustimo.
Ako se sutra ceo svet počne cepati, bićemo svi zajedno, i po prvi put osetih da
smo svi na sigurnom. I pre svega, ona je opet tu.
– Jel ima još nešto u onoj beležnici? – Dajbog me upita kad otvori portal.
– Ma imaju samo neki njegovi stari nacrti. Pola mi je ispalo kad sam je
uzeo sa stola.
Napravih korak ka portalu i onda se zaledih. Dajbog moje naglo
ukopavanje u mestu ispati sa začuđenim licem.
– Šta je sad bilo?
– Kako je… – prebledeh i pogledah u njega – šta je Zor radio u bilioteci?!
– Možda je morao da je korsti zbog nečega… Iznala… Ili je mešanje iznala i
čeriota moglo samo da se tu sprovede – nabirao je obrve tražeći razloge.
– Ok, u redu to, neka bude tako…. Ali kako je on uopšte znao za Naždino
skrovište?!
Nekoliko sekundi smo se samo bledo gledali!
– On zna! Jebeni Rogžd zna za skrovište! – poludeh.
Pojurismo ka Olovij i Simarglovoj zemlji. Srce mi je kao podivljali dobošar
bubnjalo u slepoočnicama! Samo da je ona još dole! Samo da su svi tu!
Laknulo mi je tek kad sam ih sve zatekao kako u pećini raspoloženo
pričaju i smeju se. Čim me je videla, Purpur mi se zalete i ja je obgrlih
pokazujući očima bratu da ode i smesta proveri ogrlicu. Vratio se pre nego što
je i otišao lupkajući rukom po svojoj bundi u predelu grudi, obaveštavajući me
tako da je orlića još tu i da je na sigurnom.
– Jesam ti nedostajao?! – zaronih usnama Purpur u vrat, pa nas trapavo
zaklatih. Ona zabaci kosu, pa se zakikota.
– Više i od života – pogleda me očima iz kojih su napokon iščezli svi
tragovi patnje i straha. Bile su ponovo tako čiste, pune ljubavi i slobode.
– Vreme je da se žurka preseli u Jav! – Dajbog povika, pa zgrabi Ladu kao
džak preko ramena, a ona cijuknu poručujući mu da je jedan najobičniji
medved.
– E, ako je tako, onda očekuj večeras medveda u krevetu – raspali je po
zadnjici, zbog čega se ona još više uzvrpolji.
Zaglih Purpur i povedoh je za izlazu.
– A ogrlica?! – ona me tiho upita.
– Ide i ona u Jav, pa šta nam bude! – poljubih je u čelo pružajući korak za
Bejlom i Bekutom, koji su se gurkali ispred nas.
Ostao sam zadnji ispred ulaza u pećinu. Pre nego što se uhvatih rukama
za njene zidove kako bih i sam izašao napolje, pogledah još jednom u njenu
unutrašnjost i postavih u sebi pitanje Rogždu koje sam očekivao od brata.
– Kako si saznao za Hordu?
– I zašto ti ona stvarno treba? – dodah naglas.
Katarina se kikotala kao šiparica dok ju je Vid vrteo po sobi kao na plesnom
podijumu. Njih dvoje su se poprilično zbližili otkad mu je Helga pre sedam
godina preminula. Bili su u sličnim poznim godina koje su sasvim dobro nosili.
Čak je delovalo da su se i podmladili otkad su počeli svaki svoj slobodan
trenutak da provode zajedno. Ta njihova nova mladost pogotovo je došla do
izražaja večeras, kad se moj brat dohvatio uloge di-džeja praveći retro
atmosferu uz hitove sa kraja prošlog stoleća. Njihov ples, koji je potpomognut
alkoholom, bio je ipak veoma spretan, izazivao je oduševljenje i osmehe
prisutnih. Zaista je bilo neverovatno videti Vida kako se njiše u savršenom
skladu uz ritam pesme Tine Tarner.
Vreme ja nakucalo u prošlost već nekoliko sati naših života označavajući
ih sa oznakom potrošeno, ali meni nije bilo žao nijednog minuta koji je otišao u
nepovrat. Možda ja nisam mogao dovoljno da se opustim kako bih sasvim
uživao u osećaju tog predaha bezbrižnosti u koji su svi upali, ali bio sam od
srca srećan zbog njih, i što sam im dozvolio da se makar nakratko istrgnu iz
grča koji nas je sve više stezao. Purpur je stajala pored Lade, koja joj je pričala
nešto na uho, zbog čega bi malo-malo obe pogledale u Dajbogovom smeru, a
zatim prasnule u smeh. Moj brat bi taj njihov smeh tumačio kao podršku
njegovom uvijanju pored miksete, pa bi zatresao širokim torzom povlačeći
pritom svojom istetoviranom rukom donju ivicu majice ka grudima. Njegov
pokret bi im oktrio nabijenu skupinu svih mogućih trbušnih mišica, zbog čega
bi njih dve počele da kliču kao napaljene studentkinje, nazdravljajući sa
medovačom koju nisu ispuštale iz ruke.
Dok se njena majka ponašala kao da je na najluđem koncertu u životu,
Bejla je vukla Berkuta da pleše sa njom. Tek što sam pomislio da je to nešto što
moje oči zasigurno nikad neće videti, general teško zaplićući nogama ustade,
pa je naglo zgrabi i privuče uz sebe. Trebalo mi je nekoliko momenata da
dođem sebi i shvatim da je Žad pijan kao letva i da njih dvoje, potpuno
koncentrisani jedno na drugo, izvode nešto što bi i prljavi ples postidelo.
Stresoh se od prizora, eksirah svoju rakiju i kliznuh očima ka Alekseju.
Međutim, pre nego što se iznenadih prisnosti između njega i Travene, ja
spazih da general nosi duboke cokule u najtamnijoj boji zelene masline.
Identična boja je bila i ona na Bejlinim cipelama.
I sutra da umrem, da nestanem sa lica zemlje, ja ću biti spokojan jer ću,
ako ništa drugo, znati da je srce moje kćerke u rukama muškarca koji će se o
njemu brinuti bolje nego što bi to ona sama činila, više nego bilo ko drugi.
Njihova ljubav je od generala pravila dečaka, a od buntovnice princezu. S
jedne strane, toliko različiti, s druge, opet toliko isti, stvarali su sklad koji ništa
ne može naruštiti.
Za razliku od svih drugih koji su se potpuno prepustili muzici, plesu i
piću, Koledov i Travena su se držali samo pića. Ona je sedela u fotelji pravih
leđa, nekako zapeta ko struna. Čaša sa vinom koju je nervozno sezala u ruci
završavala bi na njenim usnama svaki put kad bi izgovorila rečenicu na koju bi
se on odmah nadovezivao svojom. Aleksej je sedeo na širokom rukohvatu od
fotelje okrenut ka Traveni, sa kolenom koje je dodirivalo njeno i rukom koja je
poprilično često prinosila rakiju njegovim usnama. Izgledali su simpatično,
kao dvoje koji se tek upoznaju. Ona sa gardom koje će piće uskoro spustiti i on
sa tremom na koju će uskoro zbog rakije zaboraviti. O čemu god da su pričali,
mora da je bilo ili veoma uzbudljivo ili zajebano jer u jednom momentu ona
žustro zamahnu rukama, na šta on kruto klimnu glavom i pogleda u mom
pravcu. Kad primeti da ih posmatram, mahnu mi kao da me obaveštava da će
mi se odmah pridružiti. Zatim se nagnu ka Traveninom uhu i nešto joj
prošapta, zbog čega ona takođe pogleda u mene, pa hvatajući čašu sa obe ruke,
iskapi sav sadržaj iz nje. Aleksej je pomazi po kosi, sruči svoje piće i ustade sa
fotelje.
Koledov je bio kao i njegov otac prgav i svojeglav i smatrao je da zbog
svog porekla ima prava da mi se obraća kako želi. Činilo se da je posle
njegovog poslednjeg ispada, kad ga umalo nisam ubio, poprilično pritegao
svoje uzde i spustio se sa obe noge na zemlju. Jer i sam Dajbog, koji je u stanju
da mi kaže stvari koje se niko na svetu ne bi usudio, znao je da postoji granica,
jedna debela, jasna crta, koju ni on nije smeo prekoračiti. Upravo je ta linija
delila mene od njih i činila me onim što jesam, a njih onim što su oni. To je bila
granica između vladara i podanika, između boga i smrtnika.
Jedina koja je uporno prelazila tu granicu bez ikakvog straha, i gacala po
njoj kao da je nevidljiva bara, bila je Purpur. Ta žena se sa takvom lakoćom
ugurala u moj prostor i tako se odomaćila u njemu da dok sam ja vladao
svima, sa mnom je vladala ona. Bunio sam se ja u početku, gurao je od sebe,
što dalje preko svoje granice, ali taj mali krpelj se tako dobro zakačio za moje
srce da ja nisam ni shvatio šta se desilo, a već sam joj bezrezervno služio i što
je bilo nepojmljivo za mene – ja sam u tome uživao.
Žena koja je velikog Jara bacila na kolena upravo se dograbila mikrofona i
treštena kao dupence najavila da će otpevati jednu specijalnu pesmu.
Momenat kad je ona odlučila da nas počasti svojim nimalo prijatnim pevanjem
bio je baš u trenu kad mi je Aleksej prišao tražeći da negde sami i na miru
popričamo. Pokazah mu glavom ka vratima da izađe, kad začuh Purpurin glas
koji Dajbogu poruči:
– Udri!
On učini da svuda oko nas zavlada mrak koji je sekao samo jedan zrak
svetla, a on je tačno padao na nju. Zatim sve bijesnu kad se celim Javom
razmile ubrzani intro jebenog hita Boni Tejlor, koji me je nervirao i kad mu je
bilo vreme.
Na prve taktove zavijanja muzike Purpur se kao prateći vokali pridružiše
Bejla i Lada, koje se zanjihaše u skladu sa dobom u kojoj je numera Holding
out for a herovladala.
Purpur se potpuno užive u svoj nastup. Ponašajući se kao da je pod
reflektorima Las Vegasa, poče da trčkara, igra, da mlati glavom i da se pita gde
su svi dobri ljudi nestali i gde su svi bogovi? Gde je mudri snažni Herkul (jebo je
Herkul) da bori se sa olujom što nailazi i zar nema belog viteza na vatrenom
konju?
U momentu kad stiže do refrena kojim traži heroja nabrajajući pritom
kakav dotični treba da bude, znači jak, brz i pobednik, ona svu svoju pažnju
usmeri na mene i ja nisam mogao da zadržim svoj ravnodušan izraz, kad se
poigra sa rečima izjavljujući da ona svog heroja ima.
Njeno I have a heromeni više uopšte nije zvučalo kao dranje, zvučalo mi je
toliko dobro, da ja prekrstih ruke na grudima i sa širokim osmehom na licu
odlučih da razgovor sa Koledovim odložim dok Purpur ne završi sa svojim
performansom.
Njene ruke počeše da šetaju po mojim ramenima, bicepsima,
podlakticama. Prelazila je prstima preko gornjeg dela mog plašta, uniforme,
preko svih simbola na njima. Zatim se prilepi uz mene, obrgli me oko vrata i
namesti svoje noge tako da se moja leva nađe tačno između njenih prepona. A
onda prestade da se pomera i gledajući me pravo u oči, otpeva:
Up where the mountains meet the heavens above,
Out where the lightning splits the sea,
I can swear that there's someone somewhere watching me.
Through the wind and the chill and the rain,
And the storm and the flood,
I can feel his approach like a fire in my blood…13
Onda je skroz poludela jer se prodera I have a hero, pa se naglo otrgnu od
mene i stade da igra, da se okreće oko svoje ose toliko brzo da se i meni
zavrtelo u glavi. Njeni prateći vokali smesta prihvatiše koreografiju, tako da
smo sad umesto jedne pijane čigre imali tri, koje su pretile da se svakog časa
ili sudare ili odlete u ko zna koji kraj prostorije.
Zgrabio sam je pre nego što se pesma završila, a ona se prosula po podu.
Obavestih Koledova da ćemo se naći u dvorani, a nju u rukama ponesoh u
moju sobu. Ceo put se kikotala, pevušila pesmu i koprcala kako bi mi se
izvukla iz stiska i vratila na žuruku.
– Kako mi je dobroooo! – vikala je dok sam je spuštao na krevet.
– Drago mi je zbog toga – svukoh joj odeću i ostvaljajući je samo u vešu,
nežno je ušuškah u prekrivač.
– A, znaš zašto mi je ovako dobro!? – trže glavu sa jastuka i podiže je do
moje.
– Zato što si popila svu rakiju Java? – lupih je po vrhu nosa, a ona se
stidljivo osmehnu.
– Zato što si me spasao – utonu zahvalnim, blistavim pogledom u moje
oči.
– Zato što si me ceo žviot čuvao – prinese svoje usne uz moje.
– Zato što me voliš – reče mi tik uz usne i ja osetih njen vreo dah na njima.
– Zato što si moj heroj – poljubi me nestvarno nežno i samo se sruči
nazad na jastuk i zaspa.
Sedeo sam pored nje na krevetu još nekoliko trenutaka posmatrajući je
kako spava potpuno odsečena od svega, od života i boli koja nas ceo život
prati. Za nju ja sam bio njen heroj, za sebe ja sam bio njen gubitnik.
Ja nisam uspeo da sprečim da mi je smrt uzme i nisam uspeo ni da je
vratim. Sad kad je ponovo imam, i to samo zato jer ju je drugi doveo, ja ne
znam da li ću uspeti i da je zadržim uz sebe.
Tiho kucanje na vratima me podseti da me Aleksej već duže vreme čeka.
Poljubih je nežno u čelo, proverih da li je dobro prekrivena, pa se uputih ka
vratima i vestima koje ću čuti, za koje sam i u kostima osećao da mi se neće
svideti.
14 Viking
je upravo zahvaljujući njemu, on uvek izlazio kao pobednik u svim ratovima
koje je vodio. Kako je vreme prolazilo, on je postao opsednut sa štitom jer je
bio ubeđen da neko hoće da mu ga ukrade, tako da se nije odgajao od njega, a
njegova panika je išla dotle da je čak i na njemu spavao. Bilo bi dovoljno da
samo posumnja na nekog da hoće da mu oduzme njegovu dragocenost i on bi
ga smesta ubio. Pred kraj života on je potpuno poludeo, osamio se i bukvalno
srastao sa štitom. Tokom sahrane nisu mogli da odvoje štit od njega jer ko god
bi to pokušao, pao bi mrtav. Zato su ga sahranili sa njim zajedno.
Ono što niko nije znao, bilo je to da se za čudesni šiti čulo i do Nava.
Godinama su naviti i Velesovi najbliži, kao što su Morana i Crnobog,
pokušavali da se domognu štita, odnosno kamena od kog je napravljen. I
godinama bi ih štit sam od sebe odbijao. Rjurika su proglasili ludim iako je bio
sasvim u pravu. Bio je Velesova meta do same svoje smrti, ali i posle nje.
Velesova zainteresovanost za Rjurika odmah je probudila i našu. Mi
nismo pokušali da mu ga oduzmemo, već su mu se naši Volhovi približili kao
ljudi, ne bi Ii osetili i ispitali njegovu magiju. I niko nije bio siguran o kojoj je
magiji reč. Bila im je poznata i nije. Ipak, nismo ga puno dirali, jer je za razliku
od navita, štit prema našim čarobnjacima bio naklonjen, tako da smo shvatili
da je on sam sasvim sposoban da se zaštiti. Ipak, kada je Rjurik umro, Perun je
naredio da mu se telo premesti iz Novogoroda i sakrije na sigurno, kako ga
Veles nikad ne bi otkrio. Prvi put je telo Rjurika premešteno na tajno mesto uz
Belo jezero i tad je prvi put došlo do Vnimanija, odnosno došlo je do velike
koncentracije magije i energije koja je dolazila, tačnije, izlivala se upravo iz
Rjurikovog groba. Koncentracija magije u zemlji bila je tolika da ju je Veles
odmah osetio i našao.
Tad na Belom jezeru došlo je do gadnog obračuna između Beloboga, kog
je Perun poslao da zaštiti grob, a zatim osigura da se telo ponovo sakrije i
Crnoboga, koji se i inače na sve načine dovijao da dođe do štita. Taj prvi put
pobedio je Belobog i tad smo prvi put i videli rane Rjurika. Njegovo telo uopšte
nije istrulilo, izgledao je apsolutno isto kao kad je umro, s tim da su mu ruke
kojim je držao štit u potpunosti bile prekrivene živim ranama iz kojih je tekla
sveža krv. Volhovi, odnosno naši beli magovi, ponovo nisu mogli da otkriju o
čemu se radi, pogotovo što su se rane zatvorile čim je novo jutro svanulo. Tad
smo se obratili i Matroni, ne bi li ona možda prepoznala neobičnu magiju i
kamen, ali ona je samo odmahivala glavom ponavljajući da se sa takvim nečim
nikad nije susrela.
U periodu od prvog Vnimanija, pa do današnjeg dana, telo Rjurika sa
njegovim štitom u rukama preseljeno je četiri puta. Poslednji put je to bilo
1365. godine. Njegov grob tad se nalazio podno istočnog zida Moskve. Takođe,
to je bio dan u kom je Crnobog napokon pobedio Beloboga. Ipak, Belobog nije
uzalud dao svoj život, jer iako se činilo da će se Nav napokon domoći štita, u
momentu kad je Crnobog poslao besomare da skinu štit sa tela, on je iz sebe
oslobodo toliku energiju zbog koje umalo cela Moskva, nije izgorela u požaru.
Osim što mu je telo tako prvi put regovalo, prvi put se desilo da je pokazalo
otpor prema nama. Postalo nam je jasno da mu je suđeno da ostane u Moskvi,
ali smo isto tako znali da je bilo neophodno na neki način zaštiti to mesto,
kako bi se sledeće Vnimanije koliko toliko usporilo i zadržalo na mestu sa kog
je izviralo. Bilo je potrebno da se grob i njegova okolina osiguraju tako da to
Velesu ne bude sumnjivo. Prvo što smo uradili bilo je da smo nekako uspeli, da
ga ipak pomerimo nekoliko stotina metara istočno od mesta na kom je ležao,
kako bi eventualni doušnici Nava mogli svom gospodaru da prenesu da smo
ga opet sklonili. Zatim smo morali podići ogradu dovoljno veliku, visoku i
čvrstu koja će izdržati magiju Volhova u temelju, sa kojom bi se zemljište
zaštitilo. Tada sam predložio Donskom da digne kamene zidine Kremlja i
naveo ga da ih proširi na istok taman onoliko, koliko je bilo potrebno da se
ogradi nova grobnica Rjurka. Veles je mislio da se radi samo o pokušaju
jednog smrtnika da se zaštiti od drugog. S ozbirom na to da je zemlja u kojoj je
dolazila do Vnimanija uvek u sebi zadržavala deo isijavanja energije, nije više
obraćao pažnju na Kremlj, pogotovo kad je nekoliko godina kasnije na
njegovim zidinama nastradao Crnobog, koji se u međuvremenu odmetnuo od
Velesa i krenuo da gradi svoje kraljevstvo.
***
Koračala je u ritmu svojih reči, a moje srce je divljalo u ritmu njenih koraka.
Svaki put kad bi joj stopalo dotaklo dno, ono bi grunulo u mojim grudima
nabijajući mi tako još jači puls u moj ionako nabijeni kurac.
Dok sam je gutao očima, nastojao sam svim silama da sputam samog sebe
kako bih se sprečio da naskočim na nju kao životinja, i da je pojebem tu na
stepeniku. Zato joj samo potvrdno klimnuh glavom.
– Jesi činio da me u toj mašti osetiš?
Odgovorih joj na isti način.
– Pokaži mi kako? – pomeri nogu na stepeniku ustranu, zbog čega se nađe
u širem raskoraku koji mi omogući jasan pogled na njenu šaku, kojom je
milovala svoju brazdu.
***
Postoje dani koji ti nametnu sreću onda kad joj se najmanje nadaš, dani koji ti
donesu sve ono što si mislio da ti je život nepravedno uskratio ili odneo. Tih se
dana treba najviše čuvati. Treba im okrenuti leđa tako da se o njih sva ta sreća
odbije, jer taj pesak koji ti razum zamuti samo je predznak nevremena koje će
ti razum razbiti. Treba se čuvati tih dana ko zloslutnog kukurikanja pevca
posle ponoći. I treba prihvatiti istinu da postoje neki drugi i mi, oni prokleti.
– Ti si, bre, poslednji muškarac u celom univerzumu kome bih ja to rekla!
– Misliš, ja sam prvi ikad kome si to rekla!
Sledeće jutro zatekao sam Ladu i Dajboga kako se spremaju da svojom
svađom ceo Jav probude. Ona je ljutito, sitnim koracima štrapacirala po
širokoj terasi obrasloj sa belim rujanima. Na sebi je nosila savremenu odeću,
neku usku crnu haljinu koja joj je isticala sve što je istaći mogla. Dajbog je bio
golog torza, bosonog u izbledelim farmericama. Držao je šolju sa kafom u ruci i
očima pratio kako se ona nervozno šećka.
– Šta sam ja Rodu srkivila da te imam stalno za vratom?!
– Verovatno nešto puno čim te je pretvorio u drekavca kog moram da
slušam kako drobiš od rane zore – reče opušteno pre nego što otpi gutljaj kafe.
– Pa kako da se ne derem kad si kretenčina lažljiva! – okrenu se besno na
peti i zapuca ka njemu, pa mu preteći stavi kažiprst ispred očiju.
– Ja to nisam rekla.
– Roda mi jesi! – on joj se nakezi.
– Pre bih umrla, nego tebi to izgovorila.
– A, pa umirala si ti sinoć i te kako! I to nekoliko puta. Ili si zaboravila da
si i to vikala?!
– Uhhh! To sinoć se više nikad neće desiti. I da nisi zucnuo nikom u vezi te
izmišljotine.
On podiže pogled ka nebu kao da razmišlja, a zatim slegnu ramenima.
– Kako hoćeš – reče pomirljivim tonom i tad me spazi kako im prilazim.
– Jutro, brate! Jesi živ?
– Jedva – rekoh istinu.
– Šta se dešava? Zašto sad hoćete da se poubijate?
– Ma ženeee – pokaza glavom ka Ladi, koja je nadureno stajala sa rukama
preko grudi.
– Rekla mi sinoć da me voli i sad se živa pojede zbog toga. Ko da ja to
nisam znao – počasti je vedrim i širokim osmehom.
– Tiii!!! – ona postavi ruku ispred sebe kao da nešto davi, a zatim se sva
crvena u licu uputi ka stepeništu koje je vodilo u vrt. Pre nego što zakorači,
naglo se zaustavi, pa se okrenu u mom pravcu.
– Zbog ove svinje umalo da zaboravim. Treba smesta da ideš na zemlju!
– Zašto sad? Šta se desilo? Koliko sam primetio, Arkona grupa i dalje
svuda osim u Berlinu radi bez ikakvih problema.
– Verovatno zato i ne znaš jer si tražen upravo u Berlinu.
– I ko je sad u pitanju? – upitah iako mi ni na kraj pameti nije bilo da se
bakćem sa ljudima.
– Verovao ili ne, Majer je hitno tražio da te vidi.
– Šta, ne može da me javno optuži kao i uvek?
– O, neee… Majer se potrudio da niko i ne vidi da mi se obratio.
– Dobro i o čemu ludi naučnik hoće da pričamo?! – uzeh kafu od brata i
otpih gutljaj. Zbog količine šećera u njoj smesta je ispljunuh.
– To ne znam, ali je rekao da hitno moram da mu zakažem sastanak sa
tobom, s tim da je on pre sat vremena napustio Berlin.
– Dobro, Lado, hoćeš li mi reći gde to onda treba da se nađem i pričam sa
tipom koji Rogždu pravi oružje kojim hoće da me uništi?
– U Moskvi – reče kratko.
– Otputovao je danas tamo i rekao da ga nađeš što pre.
– Moskvi?!
– Tako je.
– Kao da se ja samo tako mogu nacrtati tamo?
– Mhmm… i ne pitaj me ništa više jer ne znam – Frknu kad ošinu Dajboga
pogledom, pa se spusti hitro niz stepenice.
***
Kad je otišla, ostavljajući iza sebe oštre odjeke svojih potpetica, ispričao sam
bratu sve što mi je Travena prenela. Takođe je smatrao da učestalost
spominjanja Verina od samog početka, pa do poslednjeg Naždinog upisa u
dnevnk ukazuje da je on ovde mnogo duže nego što smo mislili. Njegovo
prisustvo u našem svetu tokom svog ovog vremena objasnilo bi dosta toga po
pitanju Rogždovog upada na zemlju.
Informaciju o pojavljivanju Rjurikovog imena u staroj knjizi dočekao je
kako sam očekivao, potpuno zbunjeno. Ipak se radilo o nečemu što jeste bilo u
jednom momentu veoma opasno i što nam je zadavalo glavobolje, ali već
vekovima unazad nije došlo do Vnimanija, a priča o čarobnom kamenu od kog
je napravljen Rjurikov štit otišla je u zaborav, zajedno i sa likom Crnoboga,
koji je jedini doveo da se od nastanka sveta Perun i Veles udruže.
***
Crnobog je bio Velesovo kopile koje je on dobio sa prvom boginjom Java koja
je sišla u Navu. Poljelja ili Lela, kako su je zvali od milošte, bila je Perunova
sestra, kojoj je pripala uloga boginje sunca, te joj je naš narod nadenuo i
nadimak Sunčeva nevesta. Bilo je to jedno nežno, toplo i divno biće, ali veoma
naivno i lakoverno, kojim je Veles manipulisao na sve moguće načine.
Označena predviđanjem da će se pokoriti samo jednom muškarcu, onome ko
je jednako božanstven kao i ona sama, ona je odbijala sve koji su joj tokom
mladosti prilazili. Jednostavno, nije u njima videla ono što joj je sudbinom
namenjeno. Vreme je teklo, a Poljelja je postajala sve očajnija jer je mislila da
nikad neće naići na muškarca, koji će stati rame uz rame sa njom. Bogovi koji
su joj se udvarali nisu mogli nikako da zadovolje njene kriterijume, kao nekog
ko predstvalja nešto toliko veličanstveno kao što je sunce.
Moje rođenje izazvalo je još veću mržnju Velesa prema mom ocu Perunu.
Sad kad sam se rodio ja kao njegov dostojan naslednik, kao neko ko će
gospodariti ratom, on je shvatio da je osim Peruna dobio još jednog iskonskog
protivnika. Takođe, dan kad sam se rodio je i Poljelju u jednu ruku rastužio i
rabesneo. Dok je ona samovala i čekala onoga kome će se povinovati i kome će
roditi naslednike dostojne samom suncu, njen brat je već ostvario sve ono što
se od boga groma očekivalo. Postala je zavidna i zajedljiva toliko, da je tih
godina sunce divljalo i pucalo zbog njenog besa. Neobičnosti na suncu, kao i
informacije doušnika iz Java, naveli su Velesa da počne da obleće oko Lele ne
bi li ispitao da li je zaista tačno da ona svog bratanca ne voli kao i on sam. Kada
je Lela posle toliko vremena ponovo videla svog davno proteranog brata, ona
je reagovala na njega mnogo bolje nego što je on mogao i sanjati. Videla je u
njemu napokon nekog ko će razumeti njenu kivnost prema životu, od koga je
tražila tako malo, a i to malo joj je oduzeto i dato drugome. Zato je smesta
pristala da mu pomogne da me on otme od oca.
U periodu dok su me držali u Navu i učili me da budem sve najgore od
sebe, moja sestra Morana je pobegla od oca i pridružila se Velesu. Poljelja, na
koju niko nije sumnjao da je pomogla Velesu, počela je sve češće da se spušta
do njega uživajući u prizoru Perunove dece koja postaju zlo, do krvi zagrižena
u mržnju prema svom ocu. Počela je da razmišlja kako sad, kad u Javu nema
dostojnog naslednika, ona kao sunčeva nevesta, kao boginja onoga što život
svetu daje, može podariti Javu nekog ko će sesti na presto kad Perun umre. O
svojim mislima govorila je i Velesu žaleći se pritom kako su to samo njeni
pusti snovi, jer to dete mora biti od nekog ko će odgovarati njenoj
veličanstvenosti. Velesu je trebalo vrlo malo vremena da je u potpunosti
obrlati i ubedi da samo on može da ispuni sva njena očekivanja od muškarca
navodeći kao činjenicu upravo to što joj je brat, i samim tim, predstavlja sam
vrh božanstva. Ono o čemu ona nije razmišljala i što se desilo onog dana kad je
ostala trduna, bilo je to da je zbog grešnog ploda kog ja gajila u sebi, morala da
napusti Jav i da se odrekne svega onoga što je ona u njemu predstavljala. Veles
je za razliku od Poljelje to sasvim dobro znao, i njemu nije bilo toliko bitno da
mu ona rodi dete, koliko da Perunu pored sina i kćerke oduzme i sestru.
Kada se rodio Crnobog, njihov naslednik, sve je ukazivalo na to da je Veles
dobio svog ratnika, nekog ko će voditi Nav u pohodu na Jav. Međutim, u
odnosu na mene kome je rat bio u krvi, Crnobog je bio daleko od onoga što je
njegov otac od njega očekivao. Nije mogao da se meri sa mojom surovošću,
snagom, oštroumnošću i stalnim nagonom za uništavanjem i krvlju. Tako da je
vremenom Veles svog sina stavio u drugi plan, predstavljajući mene kao onog
ko će Navu dovesti svet pod noge. Poljelji se nikako nije sviđalo kako se Veles
ophodi prema njihovom sinu stavljajući mene ispred njega. Zato ga je izdala i
namestila mi zasedu iz koje su me napokon vratili kući.
Lela je mislila da će konačno Veles u Crnobogu videti svu onu veličinu i
snagu koja je bila u mojoj senci, ali je i tu pogrešila. Veles je saznao za njenu
izdaju i proterao je iz Nava, a prema svom sinu počeo se ponašati kao da mu je
sluga. Na sve načine se Crnobog pokušao dokazati ocu i ubeđivao ga je da od
njega nema surovijeg i opasnijeg. Zato je krenuo da seje strah i smrt, da
uništava sve što se uništiti moglo. Postao je krvoločnik potpuno opsednut sa
mnom i željom da me uništi. Vekovi su učinili da on zaista i izraste u jednog od
najvećih bogova. Njegovo ime se spominjalo šapatom, a zverstva koja je učinio
i dan danas niko nije mogao da nadmaši. I onda, na kraju dana kad bi se vratio
kući sa rukama krvavim od celog grada, Veles bi mu rekao da sam se ja vraćao
sa rukama krvavim od celog kraljevstva.
Jedina koja ga je razumela, koja je u njemu videla sve ono što drugi nisu,
bila je Poljelja. Ona je živela otrgnuta od svih, ni na nebu ni na zemlji, kao
večno žigosani izdajnik obe strane. Njena lepota je kopnila, kao i njen duh i
njen život, jer davnih dana, kada se ona spustila u Nav i rodila Velesu sina, ona
se morala odreći svoje titule boginje sunca koju je od nje preuzela Lada. Osim
što više nije bila sunčeva nevesta, ona je počela da stari mnogo brže nego što
je trebalo i iako je osećala da je na korak od smrti, ona nije želela samo tako da
joj se prepusti, ne pre nego što vidi svog sina na mestu koje mu pripada.
U svojim izlivima besa što ga otac ne prihvata kao pravog sina, on je
napadao majku da mu je uskratila moći koje bi dobio da je rođen u Javu.
Međutim, jednog dana, Crnobog se pojavio veoma srećan i zadovoljan i to iz
dva razloga. Prvi je bio taj da je konačno uspeo da pobedi i ubije Beloboga, te
da je bio na korak da se dočepa kamenog štita za kojim njegov otac traga
godinama. Druga je bila ta, da je tokom požara koji je te noći izbio u Moskvi,
spazio devojku koja je upala u vatrenu klopku i on je, ponesen nečim što je
prvi put osetio, odlučio da je spase. Devojka se zvala Asja. Bila je lepša od sna i
zagrlila ga je tako zahvalno da je on rešio da će ona upravo biti ona, koja će se
njegovom ženom zvati.
Ispričao je majci svaki detalj od te noći, između ostalog kako je bio mudar
i nije hteo sam da uzme šit, već je naredio navitima da to urade umesto njega.
Leli je bilo neobično što se obe strane sukobljavaju oko nečega što očito nikom
ne može pripadati, pa je zatražila od sina da joj ispriča o kakvom je to štitu reč.
On ju je tad upoznao sa pričom o crnom kamenu iz Baltika kog se Vandal
domogao, te da ga osim njega i kasnije Rjurika niko drugo nije mogao ni
dotaći. Ispričao je kako su upravo zahvaljujći tom kamenu, a kasnije štitu, njih
dvojica postala jedni od najvećih vladara koji su među smrtnicima hodali.
Gledajući svog sina koji je napokon posle toliko patnje i šikaniranja od
oca bio srećan, ona stade da razmišlja kako da mu pomogne da zauvek takav
ostane. Iako je Crnogob važio za čisto zlo, ona kao majka to nije videla. S
obzirom da je bila isključena iz svega što se dešavalo na svetu, životareći u
međuprostoru, na mestu gde se svetovi odvajaju, ona nije mogla da gleda u
sadašnjost niti budućnost, zato je isključivo vreme provodila prebirajući u
mislima sve ono što prošlost predstavlja. Kao boginja sunca onda je mogla da
vidi sve što je ono ikad svojim danom osvetlio, tako da se prepusti sećanjima i
vrati se na sam početak vremena, na doba kad su Vrata Kolovrata dobile dve
nove zvezde, dva nova čuvara. Lela zaplovi po svemu što je sunce svojim
zracima obasjalo i ona uhvati u jednom trenutku momenat kad se u ledenu
vodu Baltika užareni kamen s neba sjurio. Nastavi da prati liniju vremena u
kojoj je taj kamen u moru mirovao, sve do trenutka kad ga je jedan zemljotres
iz ležišta isterao, a onda ga dalje more i talasi kotrljali sve dok se negde u
blizini obale nije ponovo ukopao. Ubrzo potom Burivoj Vandal ga je slučajno
ugledao i na kopno izvukao. I zaista je bilo kako je njen sin tvrdio, Vandal je iz
njega crpio neverovatnu snagu i energiju, isto kao kasnije i njegov unuk.
Leia stade razmišljati, ako je taj kamen toliko moći podario smrtnicima,
šta bi tek pružio jednom bogu? Njen sin se ionako srdio na nju optužujući je da
mu nije podarila dovoljno velike moći, tako da Poljelja zaključi da bi baš taj
kamen stvorio od njenog sina ono što je on i trebao biti, vladar. Pošto su
prestoli Java i Nava bili zauzeti vekovima unapred, ona odluči da njen
naslednik treba da sedi na svom ličnom prestolu. Na zemlji.
Ono što je čuo od svoje majke, njen predlog da osvoji zemlju i da
zagospodari njome kao jedini dostojni vladar ljudi, prkoseći tako i Jav i Navu,
on odmah prihvati. I to ne samo zato što je počeo da mrzi svog oca iz zna duše
želeći često da ga ubije, pa je u majčinom predlogu video način da napokon
tom skotu pokaže koliko se o njega ogrešio. I ne zato što je znao da će lako
zavladati zemljom, jer neće se nikad desiti da Perun i Veles stanu na istu
stranu da bi odbranili zemlju. Niti će ikad jedan drugom priteći u pomoć.
Najhitnija stvar zbog koje je želeo da bude vladar zemlje bila je obična
smrtnica. Crnobog je toliko postao opsednut sa njom da je više nije ispuštao iz
vida. Znao je sve o Asji, o njenom poreklu, o njenom slavnom ocu kanu
Mameju. Zato čim je odlučio da će ceo svet zapamtiti njegovo ime, on smesta
odjuri kod kana nudeći svoju pomoć Zlatnoj Hordi da napokon sravni Slovene
za zemlje. To što je on bio njihov bog, to ga nije intresovalo, oni su mu davno
okrenuli leđa dižući u nebo idole drugih bogova, među kojima nije bilo njega.
I verovatno bi i uspeo u svom naumu da nije računao na to da će se
njegov otac sa Perunom protiv njega ujediniti, ali pre svega jer nije prihvatao
istinu da se ljubav na silu ne može dobiti.
Glave mu je došla Asj, najveća ljubav velikog kneza Dmitrija Inanoviča
Donskog.
***
– Tako mi Roda, tako mi Roda! – lebdeći iznad zemlje veselo kao leptir,
Katarina ulete na terasu i prekide moj i bratov razgovor.
– Tako mi Roda! – okrenu se oko svoje ose, zbog čega joj noge ponovo
napustiše tlo.
– O, tako mi RODA! – vrisnu radosno iz punih pluća, i to jačinom koja je
sigurno stigla i do samog Svaroga.
Zatrepta i teatralno nam se nakloni u momentu kad se iza nje pojaviše
Travčica i Alekej. Snežna vila je svakako uz sebe vukla neku knjigu.
– Jao! Tako mi Roda! – Travena zva zadihana stade pored Katarine.
***
Našao sam je kako stoji pored vrela osam izvora koji su tekli na osam različitih
strana. Oko vrela su rasli beli krinovi čije su latice uvek bile isprskane
kapljicama vode u koje su se hvatali sunčevi zraci, zbog čega su cvetovi
svetlucali kao da su posuti dijamantima. Prišao sam joj sa leđa, obrglio je jako i
poljubio u vrat. Ona se glasno nasmeja i utonu mi leđima u grudi, pa obuhvati
svojim dlanovima moje ruke kojim sam je držao stisnutu uz sebe. Zanjihah se,
kao da plešem sa njom u rukama, pa je upitah zašto se osamila.
– Iskreno, fali mi tišina. Ovih poslednjih dana desilo se toliko toga, i toliko
brzo, da se još nisam sabrala i došla sebi. Posle dvadeset godina mira i spokoja
najedom u rukama nekog kao što je Rogžd, koji mi je uterao strah u svaku
kost, onda napokon kod tebe… Kod svih vas… Toliko informacija, toliko novih
osoba, stvari na koje ne mogu odmah da se privikem. Berkut, Dajbog, Orlovija,
Kremlj, mali Koledov, vile…
– Kremlj? – ukočih se, pa je okrenuh ka sebi – Zašto njega spominješ?
– Koga? – pogleda me začuđeno.
– Kremlj, i njega si upravo nabrojala.
Ona nabra čelo zamišljeno. Komadići purpurne boje u njenim očima
zaiskriše na suncu.
– Ne znam zašto bih ga spominjala. I ne sećam se kad smo tamo zadnji put
bili. Iako, ponekad mi se čini da sanjam Moskvu… Kremlj.. Možda sam zato
rekla.
– Sanjaš Moskvu?
– Iako ne izgleda onako kako je se ja sećam, ja osećam da je to Moskva i
da su zidine koje vidim one koje pripadaju Kremlju.
– I šta još vidiš, osećaš tokom tih snova?
– Ne znam… imam utisak kao da koračam po njegovoj sredini, ili da
lebdim u pravcu u kom znam da treba da se krećem. I onda čujem disanje koje
sam slušala dok sam bila Kući, i san samo nestane, rasprši se.
– Sinoć… – pomazih je po obrazu i zadržah svoj dlan na njemu, a ona
postavi svoj na njega i pritisnu ga jače uz sebe, a zatim mi dokači prste mekim
poljupcem.
– Šta sinoć?
– Jesi ga opet sanjala?
– Kremlj.
– Ne – ponovo mi dotače dlan usnama – ne mogu da se setim šta sam
sanjala.
Posmatrao sam je nekoliko sekundi. Poznavao sam je u dušu i zato sam
znao da me laže. Kad primeti da samo zurim u nju, ona se brže-bolje privi uz
mene gnedzeći mi se na grudima. Zaglih je jako, poljubih joj kosu na temenu i
odlučih da se držim svog obećanja i da joj ne pročitam misli. Sačekaću još
malo, možda mi i sama kaže. Toliko puta sam joj dao obećanja koja nisam
mogao održati, tako da odlučih da u ovom istrajem, jer za razliku svih drugih
koje sam pregazio, ovo je zavislio samo od mene.
Od svih ćumeza Moske, Majer je našao da se zabije baš u najveći. Lokal je bio
prljav, smrdljiv sa enterijerom koji je apsolutno isti kao kad je bar Ivan Grozni
otvoren negde sredinom 2020. Nekad je važio za mesto gde su se okupljali svi
opasni likovi ruskog podzemlja, i u njemu su i dan danas bili vidljivi tragovi
obračuna koji su se tu desili, ali sada je od elitnog mesta postao gnezdo za
sitne lopuže, narkomane, kurve, alkose i uličare. Na ulazu je imao teška
metalna vrata kao iz vremena prohibicije, koja su se za razliku od prvobitne
namene da spreče ulazak nepodobnih gostiju, sad verovatno služila da zadrže
sva gadna isparavanja alkohola, znoja, duvana i djubreta u kojim se lokal
gušio.
Locirao sam Majera čim smo se Svetovid i ja pojavili na području Moskve
u kasno predvečerje prepuno izmaglice i oštrog vetra koji je svojim hladnim
dahom najavljivao sneg. Vid je otišao da obiđe stare poznanike, a ja sam se
uputio u Kitaj Gorođ, u čijoj najmračnijoj i najužoj ulici se nalazio lokal u kom
me je naučnik čekao.
Moja pojava u toj rupčagi nije izazvala veliko interesovanje svih dvanaest
gostiju, koji su raštrkani po baru cevčili ko zna koju turu žestine.
Majer je sedeo šćućuren u najdaljem separeu, obučen kao da se nalazi
usred ekspedicije koja osvaja Himalaje. Nervozno je stezao čašicu votke piljeći
u njenu polupraznu flašu ispred sebe.
– Tražio si me? – upitah ga dubokim glasom, kad se smestih preko puta
njega na ishabanu kožu.
Nije mi odmah odgovorio. Umesto rečima, pozdravio me je klimanjem
glave, a zatim zadržavajući svoj pogled na čaši u ruci duboko se zakašljao. Za
to vreme ja pokušah da dosegnem do njegovih misli, ali se odmah sudarih sa
poznatom blokadom koju kod mene izaziva kombinacija čeriota Java sa
iznalom.
– On je lud – bilo je prvo što je izašlo iz njegovog grla, pre nego što ga
podmaza sa alkoholom.
– Potpuno lud!
– Ko?
– Laniz, ili kako se već zove – prvi put me pogleda pravo u lice.
– On je jedan ludak, psihopata, monstrum!
– Dobro je da si to shvatio.
– On je… nagnu se preko stola toliko, da mu grudi oboriše flašu i čašu, a
njegovo potpuno izobličeno lice se nađe tik uz moje – On je sam đavo! Sotona!
– Ili kako se to kod vas već zove – dodade kad se sruči nazad na svoje
mesto.
– Kod kojih nas? – upitah oprezno.
– Kod vas šta god da ste i odakle god da ste – podiže oborenu fašu, pa
ostatak koji nije iscurio iskapi.
– Ne razumem… – promatrao sam ga oprezno skupljajući kapke.
– Vidi, Liraj, moj koeficijent inteligencije premašuje i Sidsov, tako da mi je
davnih dana bilo jasno da vi iz vrha Arkona grupe niste obični ljudi. Nemamo
sad vremena da ti obajašnjavam na kojim mojim testovima ste ti i tvoji sve
pali, ali ima ih previše koji čvrsto dokazuju moju teoriju da kod vas nije ništa
obično i normalno. Govorio sam ja o tome mojim najbližim saradnicima.
Međutim, oni me nisu slušali, mislili su da sam odlepio! Ali, to sad nije važno.
Važno je da je Mat Laniz otkrovenje zla i da si ti verovatno jedino biće koje ga
može zaustaviti, s obzirom na to koliko se on trudi da uništi tebe.
– Slušam – postavih laktove na površinu stola i primakoh uz ivicu svoje
telo pokazujući mu da ima svu moju pažnju.
– Okej. Samo želim da znaš da kad sam prihvatio da sarađujem sa Laniz
Labom, ja sam u njihovim planovima video način da ti napokon dolijaš istini i
da svi vi završite pred licem pravde. Znači, nikad nisam razmišljao na drugi
način, odnosno nisam smatrao da si zaslužio smrt.
– Kad sam počeo da radim za njega, sve je išlo kako treba. Bio sam
oduševljen količinom podataka i informacija koje mi je prosleđivao, a koje su
se ticale Arkona grupe. Laniz je govorio o tome da je na korak od toga da
oslobodi sva čuda tehnologije koje vi držite pod ključem, i da je uspeo da dođe
do nekih stvari kao što su delovi ratne opreme. Kad sam video da ih zaista
poseduje, oduševio sam se. Pogotovo što sam napokon imao dokaz da se
vlakna puža prilepka mogu dobiti na veštački način. Kada smo se preselili u
njegovu vilu u tajnu laboratoriju, ja sam video da obezbeđenje nositi vašu
opremu, ali nisam pridavao značaj jer normalno je da budu dobro naoružani.
– Imao sam razne zadatke, od toga da mu napravim kapiju čije će gvožđe
u sebi sadržavati i torijum, do posebnog oružja sa kojim si se, verujem, već
susreo. Njegovi zahtevi bili su previše veliki zalogaj za mene. To što je tražio
bilo je nemoguće napraviti i da se dočepamo tvoje thnologije, ali on me je tad
upoznao sa nejneverovatnijim kristalom na svetu – uvuče svoju ruku u
unutrašnjost jakne i iz njega izvadi komad iznala koji postavi na sto.
– Iznal! Najveće moguće čudo prirode ako bi on zaista došao iz nje, kako
je Laniz tvrdio. Uz pomoć ovoga, kombinujući ga sa svim i svačim, stvorio sam
ono o čemu nisam mogao ni sanjati. Pogotovo što sam video šta sve iznal može
u kombinaciji sa ovim – ponovo ugura ruku u jaknu, ali ovaj put iz nje izvadi
čeriot.
Stisnuh usne maršteno. Bio je toj moj čeriot.
– Da skratim priču, sve je ovo bilo super, igrati se sa ovim stvarima,
praviti čuda, gledati kako te on zajebava… I to bi tako i ostalo sve dok sinoć
nisam ostao sam u vili jer su njih dvojica otišli po uzorke za Verina. Vidi, ja
jesam čuo glasove iz Verinove laboratorije, ponekad bih se i sam stresao od
njih jer su ličili na zapomaganje, ali nekako, to mi nije u svesti odzvanjalo kao
loše. Rečeno mi je da Verin pokušava hernijom pojačati sposobnosti
obezbeđenja jer je on hteo da se zaštiti od tebe, Liraja, ali se stalno žalio da
ima problema sa uzorcima koje korsiti.
– Ja sam mislio da su uzorci materijali, supstance koje koristi. Znači
hernija. Nije mi ni na kraj pameti bilo da su uzorci ljudi na kojima on vrši
najgadnije eksperimente! Sinoć u jednom momentu, dok sam smišljao kako da
iskombinujem ova dva kristala za ono što je on tražio, ponovo sam čuo vapaje
iz laboratorije. Samo ovaj put sam u njima sasvim jasno osetio patnju. Zbunio
sam se i krenuo napolje, ali onda odjednom mi više nisu delovali tako strašno.
Vratio sam se poslu i čim sam opet u ruke uzeo ova dva komada, osećaj jeze mi
je digao svu kosu sa glave. Nije mi trebalo da dugo razmišljam, odmah mi je
postalo jasno da zvuke čujem drugačije zbog kristala u rukuma. Ovaj put sam
krenuo napolje sa njima kod sebe. Vrata od laboratorije sam otvorio vrlo
jednostavno, tako što sam iznal naslonio na njih.
– Ono što sam zetekao, ono je bilo… jezivo je najblaža reč. Video sam ja
mnogo puta kakvo čovek može čudovište biti…. ali.. ovo… ovo je bilo… – strese
se, pa krenu ka flaši koju, iako je prazna, prisloni na usne i potegnu iz nje.
– Ljudska klanica, najblaže rečeno. Jedan koji je bio živ, kome mozak još
nije bio skroz sedefast kao kod drugih, uspeo je da mi kaže da im ubrizgavaju
iznal, zbog čega neki postanu jaki i otporni, ali neki, kao što je on, završavaju
tako što on uzme snagu iz njih, bukvalno im isisa život. Dovoljno je samo da
postavi svoje dlanove na njihove grudi i oni počinju da kopne. Pokušao je još
nešto da mi kaže, ali onda mu je glava eksplodirala kad se u nju zario plavi
zrak koji mi je došao sa leđa. I pazi sad, Laniz mu je razneo glavu sa zrakom
koji mu je izašao ne iz oružja, nego iz dlana! Rekao je da mu je žao što više
nećemo sarađivati i što neću biti svedok njegove veličanstvene pobede.
– Ja sam se uplašio! Stvari koje je pričao, o njegovoj osveti, o njegovoj
veličanstvenoj vojsci koja ne može dočekati da mu se pridruži u najvećem ratu
ikad. O tome kako će zahvaljujući mom oružju od ljudi napraviti ono što mu
kući ponestaje. Vikao je da će napokon imati milionsku farmu koju će njegova
kiša još više uvećati. Izgledao je potpuno poremećeno, kunem se da su mu oči
nestale i da su postale dve plave žarulje koje su sevale jačinom munja.
– Kunem se, Liraj! Da sam znao da će moje oružje hteti da korsti za
masovno uništenje, ja nikad, nikad ne bih tako nešto napravio. Ja sam se toliko
uplašio, mene je strah naterao da regujem u samoodbrani. I onda sam ga ubio!
– uhvati se za glavu.
– Šta si uradio?! – upitao sam ga glasom koji kao da mi je ostao zaglavljen
negde u grlu.
– Zgrabio sam neki nož koji je tu stajao i svom snagom zario u njega! I
onda sam ga izvukao i nastavio da ga bodem usred grudi, lica, vrata. Ubadao
sam ga i ubadao i on se preturio i ja sam nastavio sve dok Verin nije uleteo i
zbacio me sa njega, a da me nije ni dotakao. On je počeo da viče na onom
njihovom jeziku, a ja sam pobegao. Mislio sam da sam ga ubio. Morao je biti
mrtav posle toliko uboda! Ali onda, dok sam jurio kroz vilu, čuo sam ga kako
se grohotom smeje ponavljajući da nema tog smrtnika koji bi završio posao
boga, niti boga koji bi završio posao smrtnika.
– Ti si nabio nož u njega? – nisam verovao u ono što sam čuo.
– Da! Ovim rukama, ali na njima nije bilo uopšte njegove krvi. Kao da sam
vazduh probadao. A onda, dok sam jurio, shvatio sam da je i on kao i ti nešto
posebno. I razmišljao sam, možda ste sa istog mesta i da ta njegova potreba da
uzima sve tvoje, datira iz tog vašeg univerzuma, i to ko zna otkad. I morao sam
da te nađem i kažem, pa šta bude.
Nastavio je da priča o momentu kad ga je napao, a ja odlutah mislima. Sad
mi je postalo sasvim jasno da će on pokušati da otvori vrata Kolovrata i
dovede svoju vojsku. Vratih se na reči koje je Nažda rekla Bejli dok je pričala o
njemu i setih se da je govorila o tome kako mu nikad nije bilo dovoljno moći.
Stalno je žudeo za još više, pa ju je uzimao iz tela iznalaca koje je Svarog
stvorio kao polubobogove. Imao je farmu beba, koje je odgajao samo da bi
imao stalan priliv nove i sveže energije i magije.
Majer je mlatio rukama ispred moje glave, a moj mozak poče da slaže
kockice. Majerovo oružje mene nije ni očešalo. Berkuta jeste posle nekoliko
ispaljenih šaržera u njega, ali je ipak na kraju počeo da oseća efekte iznala.
Takođe, oblik municije i njegovo kretanje koz telo ukazuju da je osmišljen da
se u telu rasprši i uđe u krvotok. Ali ne moj, već od poluboga kao što je Berkut
ili, što je najverovatnije, od ljudi.
Njemu obezbedjenje zapravo nije ni trebalo. Služilo je sigurno da nas
zbuni i zamajava, ali njegova prava shvrha bila je ta da im se u telo ubaci iznal
ne bi li izvazvao da se u njima pojavi energija polubogova. Pokušavao je da
napravi od čoveka iznalca, kako bi imao čime da nastavi da se hrani, zemlja bi
bila njegova nova farma duša. Vojnici koji su nas napali na njegovm imanju bili
su izuzetno jaki, otporni. Snagu kojom sam jednom probio lobadnju, koristio
bi da to isto uradim nekom magijskom biću. A njihova usporenost njemu nije
ni bila bitna, oni su za njega predstavljali samo piliće bez mozga. Poslužili su
mu da nas napadnu, da vidi kako se nas dvojica ponašamo pod uticajem
njegove municije. I čeriot iz mraza! Pa jebote! Uzimao ga je u velikim
količinama jer on na jedan način i dalje nosi magiju Java u sebi. Koristio ga je
da umanji delovanje iznala na ljudima jer bi u suprotnom bili na mestu mrtvi i
ne bi služili svrsi koju im je on namenio!
– U laboratoriji si kombinovao čeriot iz mog rudnika sa iznalom? –
zatražih od Majera da potvrdi moju tvrdnju i tako prekidoh njegov monolog.
– Da. Pravili smo koncentrat kristala. Količina iznala skoro da je bila
mikroskopska u odnosu na čeriot. S tim da bi pri korišćenju ovog čeriota –
postavi ruku preko mog – uzimali odgovarajući razmer u odnosu na iznal za
jednu drugu verziju jurišne puške.
– Znači ima još? Nije samo ono što sam video ?
– Ima – reče pokunjeno.
– Isprobali smo ga onda kad ste ti i onaj upali na imanje. Dve puške su bile
napunjene sa njim.
– Jar – Svetovid me pozva mojim pravim imenom s polovine lokala, što izazva
da sva bagra u njemu pogleda prvo u njega, a onda u mene – mislim da je rana
prokrvarila.
– Kako je ovo moguće?! – koračao sam nervozno udaljen osam koraka od
istočnog zida, tačno oko mesta gde je sahranjen Rjurik.
– Kako ovo nisam osetio!? – drao sam se na sebe.
– Nije niko – Vid je hodao zagledan u zemlju naspram mene.
– Boli me kurac što nije niko! Ja sam morao! Ja sam naložio da se baš ovaj
zid ovako napravi, moja je magija ujedinjena sa magijom Volhova u temeljima.
Da nje nije bilo, ne bi se protezala osmostrano ispod zemlje cele tvrđave! Još
sam sedeo na nekoliko metara od ovog mesta i nisam osetio ovako nešto – bio
sam ja ljut i na Katarinu jer ona kao vrhovni Volh nije ovo osetila, ali ipak sam
pizdeo najviše na sebe jer pre svih njih, svako sranje u ovom svetu ja moram
da osetim prvi.
– Neverovatno, izliva se pravo ka Crvenom trgu – Vid nastavi da korača
pognute glave u njegovom pravcu.
– Što se više udaljavam, trag je jači kao da tu uopšte nije mesto Vnimanija,
već negde dole – zasutavi se, pa počeša svoje sedo teme.
– Valjda znam gde je Rjurik sahranjen! Ovde. Tačno ovde – lupih jako
nogom o tlo, zbog čega se ono potrese.
– Ja sam nadgledao kako su ga iz sedmog puta dovde dovukli i zato sam
tražio Donskom da se i ovaj deo uključi u Kremlj!
– Pa tako jeste bilo, ali kao što vidiš, rana krvari iz suprotnog smera.
– Možda je došlo do neke reakcije štita i temlja. Ipak su prošli vekovi, bilo
je potresa raznih, možda je došlo do oscilacija.
– Kurac oscilacija! – prekinuh ga grubo.
– Shvataš li ti da telo nije moglo sigurno samo da se pomeri pod zemljom,
a da se to ne oseti! Pa jebeni Veles bi osetio, a gde je on sad? Što se nije nacrtao
da pokuša da ga se dočepa posle toliko vremena.
– Jar, ja pokušavam da ti dam neko logično objašnjenje. Ne možeš da se
dereš na mene kao da sam mali Koledov! A tvoj stric i ti ste ovih dana u
ljubavi, tako da možda ne želi da je pokvari – odgovori mi s dozom ljutnje u
glasu.
– Na kraju, uzmi, pa pogledaj da li je telo Rjurika na svom mestu.
– Da znaš da hoću! – procedih sad ljut na njega koji ništa i nije kriv, pa
kleknuh na desno koleno i zabih svoju pesnicu u tlo, tačno na sred mesta gde
je trebao biti grob sa štitom. Od mog udarca zemlja napuknu nekoliko metara
u dužini i rascepi se taman toliko da sam mogao svoje dlanove staviti između
njenih ivica. Razdvojih zemlju, lako kao da je sneg. Kad moje oči ugledaše šta
se ispod površine krije, ja samo tupo spustih i drugo koleno na tlo.
– Vide – pozvah ga – dođi da vidiš ovo. Prišao je nemo i njegova reakcija je
bila ista kao i moja, jer jedino što je mogao da uradi je da se zagleda u slojeve
zemlje kroz koju su kao reka, pravolinijski strujali plavi snopovi svetlosti kroz
čiju se sredinu, prateći njihov tok, kretao mlaz krvi. Nije bilo Rjurikovog tela,
niti bilo čega drugog osim tog pramena krvi, što bi ukazivalo na to da se ono
ovde nekad nalazilo.
– Krv je njegova – skupi usne.
– Ali gde mu je telo?
– Saznaćemo – rekoh, pa se teško pridigoh.
– Negde mora biti epicentar ako više nije ovde. Pratićemo trag do kraja.
– Misliš da je ovo njegovo delo? – Svetovid me upita kad već zakoračismo
na kaldrmu Crvenog trga.
– Samo on mi je u glavi. Želi da dovede svoju vojsku ovde, da vodi neki rat
najveći od svih ikad i da na kraju od ljudi napravi automate za duše kojim će
se hraniti.
– Hm – on se namršti – ne razumem što bi protiv ljudi vodio taj veliki rat
kad bi oni ispali ko deca sa praćkama naspram njega i njegove vojske.
– Zna da ću mu se ja suprotstaviti. Sigurno niko od nas neće dozvoliti da
porobi ono što nam je Svarog ostavio. Brinuli smo se o njima od njihovog
nastanka, nećemo se sigurno sad povući.
– Znači, čeka nas krvava bojna – zavrte glavom.
– Valjda će me moja uniforma još poslužiti. Inače, Majer se sad baš otkrio.
– Vidim ga – pogledah ispod oka ka naučniku koji nikako nije uspevao da
ostane dobro skriven otkad smo izbili na čistinu trga. Čim smo izašli iz lokala,
on nas je zapratio kao senka.
– Samo mi nije jasno kako Rogžd misli da otvori vrata iz Orlovije? Berkut
je jedini ostao živ. A vrata otvaraju dva ključa, plus što više nema Nažde da ih
spoji u sebi.
– Mozak će mi eksplodirati najviše zbog tog pitanja – rekoh kad osetih da
se isijavanje Vnimanija pojačava.
– Ali, da nema ideju, odnosno da ne zna kako, ne bi se još otkrio.
– Orlovija, ona mora biti u pripravnosti. Koje ćeš vojske poslati?
– Istočnu i Severnu. Ipak, ne mogu ostaviti Jav bez zaštite, a jedan deo će
morati da motri i na zemlju – naglo zastadoh – na 40 koraka odavde je! –
požurih ka mestu odakle je dopirala toliko jaka energija, da je moralo biti
vrelo njenog isticanja. Vid me zaprati u stopu.
– Ovde je! – procedih, pa se osvrnuh oko sebe. Bilo smo tačno na sredini
između zida i hrama Vasilija Blaženog. Iako je noć pala, i dalje je i bilo ljudi,
uglavnom turista koji su se šetkali pokušavajući napraviti neke zanimljive
fotografije i video-zapise. Zbog njih nisam mogao baš tako lako kao malo pre
da otvorim zemlju, zato blago odmahnuh rukom tražeći od svoje magije da mi
omogući da za njih i Vid i ja budemo nevidljivi, kao i ono što ćemo uraditi.
– Podigni štit – Vid je bio nestrpljiv.
– Jesam.
– Kako jesi kad je sve obično?! – zažmirka odmerivši prostor iznad sebe.
– Jesam, pokušao sam. Ali ništa se ne dešava.
– Pa jebem mu… – Vid se iznervira i mahnu svojom levom rukom ka
grupici mladih koji su se gurkali dok su posmatrali neki video-zapis na
ručnom hologramu. – Neće! – stisnu usne, pa poče da korača levo-desno
psujući sebi u bradu.
Pokušah ponovo da nas izdvojim od smrtnika, ali opet bezuspešno.
– Aaa, pa ne možeš na tom mestu da koristiš magiju, ne dok kruah15 traži
svoj deo.
Dubok glas koji mi dođe sa leđa podvuče se pod moju kožu kao jeza. Grč
besa mi ukoči lice kad mi pesnice postaše stene koje pribih uz svoje kukove.
Moji kapci se skupiše, moj vid se suzi i ja kruto ispravih leđa.
– Ali, ako se pomeriš deset koraka u stranu od Vnimanija, moći češ da
radiš šta ti je volja.
Dok mi se Rogžd obraćao opuštenim glasom turističkog vodiča, disao sam
duboko posmatrajući naspram sebe nepomičnog Vida, kome su oči gorele
jačinom baklji baltičkih ratova.
***
– Ili možeš da se vratiš tamo odakle si došao, da poslednji put odigraš ulogu
boga. – njegove reči sad je vodio podsmeh i ja se polako okrenuh ka njemu.
– Lanize – moj glas je bio led glečera – mislio sam da je Moska u ovo doba
godine suviše hladna za tvoj ten.
15 Temelj
On zatreta nekoliko puta brzo, a zatim se široko nasmeja.
– Vidim, odradio si domaći. Bravo, makar nešto da si ubo – zakorači ka
meni sa rukama u džepovima kaputa – al', znaš kako, ako mi je zima, ja se
potrudim da založim vartu.
Kad mu prsti stopala osetiše deo kaldrme, ispod koje je kuljala energija iz
Rjurikovog štita, on je smesta povuče.
– Jarilo, Jarilo – odmeri me pažljivo, kao da me nikad nije video.
– Znaš, iznenadio si me u nekim stvarima. Mislio sam na osnovu onoga što
sam čuo od Verina da si mnogo pametniji i opasniji. Nekako više bog rata,
nego bog proleća, ali dobro, svako izgubi deo sebe kad ga pička uzme pod
svoje. A kad smo već kod pičke, reci mi, kako mi je ženica?! Nedostajem li joj?!
– nakezi se sa zlobom koja je bila nemerljiva.
– Šta koji kurac želiš od nas? – preskočih preko njegovog načina na koji je
spomenuo Purpur i pređoh direktno na stvar. Ako je već došao lično ka meni
kao Rogžd, a ne kao Laniz, nema potrebe da gubim vreme na gluposti pre nego
što ga zubima zakoljem.
– Od vas?! Od tebe? Samo ono što je moje. Znači, apsolutno sve!
– Šta je tvoje ovde?!
– Sve. Vaši usrani svetovi, zemlja, ovi jadnici što po njoj gmižu… Sve je
ovo nastalo od nečega što je moje. Što je od mene otrgnuto, što mi je
nepravedno oduzeto, ukradeno! I sad sam, posle milenijuma zarobljeništva,
posle toliko čekanja napokon tu, da sve vratim, a ono što ne budem mogao da
uzmem nazad, to ću da uništim!
– Ko je tebi bilo šta oduzeo? – napravih se lud, iako sam dobro znao da
misli na kamen temeljac koji je Svarog otkinuo od Iznala i na kom je nastala
Majka zemlja, kao i svi naši svetovi potom.
– Za početak to na čemu stojiš! – pokaza bradom u moja stopala.
– Rjurikov štit?!
On poče da se smeje glasno. Njegov smeh privuče pažnju starijeg bračnog
para koji je prolazio pored nas.
– Ti si stvarno glup! – nastavi koz smeh – Ja sam verovao da se samo
praviš.
Čitajući reakciju mog tela na njegovu uvredu, Vid stade pored mene.
– Jao, pa sad si se još i uvredio? Šta da ti kažem, istina boli, prosto je
neverovatno koliko si naivno naseo na sve što sam ti servirao.
Iako mi je mesto na kom sam stajao uzelo moći, moja krv je vrila kao da
kroz nju struji sva moja magija.
– Ali dobro, nisi ti kriv što si samo meso bez mozga. Otac nikako ne voli
pametnije od sebe, tako da se potrudio da onom kome da snagu, ne da i mozk.
U suštini, njega i najviše treba da kriviš za sve ono što će se desiti. Da nije
dirao u moje, onda ti i ja ne bismo vodili ovaj razgovor, niti bi došlo do onog
do čega će doći.
– Znači, pretiš celom univerzumu jer imaš problema sa taticom?Nije te
dovoljno voleo?Nije se brinuo o tebi kako si ti želeo? Nije dolazio na tvoje
utakmice? Jadni mali Rogžd je morao da gleda kako se njegov tata brine o
drugoj deci? Jesi plakao u mraku svog ormana?
– Nemam ja probleme sa njim, nego on sa mnom! Uplašio se da ću ga
prerasti, da ću ga staviti u drugi plan, pa da niko više neće gledati na njega kao
na stvoritelja, nego kao na nekog starkelju, kao što je ovaj tvoj Vid.
– Nema on zbog čega da te se plaši jer ti si njegov izum, njegovo delo,
njegovo dete, kako sebe nazivaš. On je stvorio tebe, sve pre tebe i sve posle
tebe. Ti možeš samo da mu se napušiš kurca tako ambiciozan. Svaroga ne
može ništa uništiti jer Svarog je sve oko nas i u nama! A najviše ga ima u
Orloviji! I, šta se tamo desilo? – pogladah kratko ka noćnom nebu kao da se
prisećam.
– Ah, da… ispušio si! Sjebala te jedna devojčica! Ostao si bez ključeva,
ostao si bez vojske, bez rogždara! Ukrao si vreme da bi mi pobegao, da se sa
mnom ne bi suočio. Eto, toliko si ti hrabar i silan! Ostao si bez kamena temljca!
Što nisi sad u Orloviji? Što si se spusto među smrtnike? Lako je zavoditi strah
među onima koji se svoje senke plaše! Lako je biti odrastao među decom, budi
odrastao među odraslima! Budi muškarac među muškarcima!
– Vidiš, razlika između mene i tebe je u tome što ja nisam gadljiv da se
domognem onog što želim ako za to postoji lakši način. Ako ću decu da gazim,
gaziću ih sa uživanjem. Ako treba zemlju da uništim zbog rata sa Svarogom,
onda ću je uništiti brže nego što bi ti trepnuo.
– Pretpostavljam da ćeš to uraditi sa silnom vojskom, jer si prevelika
pička da se suprotstaviš njemu sam.
– Ne treba meni vojska zbog njega, meni vojska treba zbog tebe i tvojih
budala. Ili možda grešim? Da nećeš da pobegneš, recimo, kod Peruna? I da mi
prepustiš da bez imalo truda uzmem sve što želim.
– Ti stvarno misliš da ćeš ponovo iz Orlovije otvoriti vrata?! – nacerih mu
se.
– Iz Orlovije? Svakako da ne. I da želim da se vratim tamo, temelj Majke
zemlje je uništen. Ali, zato ću da iskoristim ovo mesto na kojem stojimo. Kruah
ili kako ga vi zovete kamen Baltika, Rjurikov štit.
– Dovešćeš svoju vojsku zahvaljujući Vandalovom kamenu, i to usred
Moskve?
– Kao prvo, to nije Vandalov kamen, već moj. Kruah na mom jeziku znači
temelj, i iako predstavlja jedan tako mali deo onoga što mi je oduzeto, sasvim
je dovoljan da se vrata uz pomoć njega otvore. Šta misliš, zašto je nekad bilo
šest zvezda u Kolovratu, a posle osam? Zato što svaka zvezda predstavlja po
jedan kamen temelja od kojih je napravljen onaj na Iznalu. Šest njih je davalo
celinu, sklad i potporu najmoćnijem svetu koji će ikad postojati. E, onda je moj
otac otkinuo deo te celine, a jedan njen delić, jedan komadić postao je zaseban
za sebe. I da je bio i veličine nokta, bilo bi svejedno jer je postao jedinstven,
svoj. Dobio je svoju zvezdu u sazveždju i vidiš, upravo su me ta dva kamena
najviše držala iza vrata. Moja moć je šest moći, a vrata sad čuva njih osam.
Tako da sam morao da sačekam i dođem na regularan način. Potrebno je bilo
samo da dođem do ključeva.
– Pa i da se domogneš Berkutove krvi, što se sigurno neće desiti, kako
misliš da otvoriš vrata kad si ubio rođenu kćerku? Ubio si jedinu koja je mogla
da poveže ključeve!
– Nažda je morala umreti da bih ja došao na zemlju. Ona je vrata ovorila.
Poslužila je svrsi.
– I gde je to ona sad? Da neće i nju Verin da vrati iz pepela kao što je
vratio ljusku Zorovog jajeta?
Moja rečenica ga zateče. Skupljajući kapke iskrivi usne i klimnu glavom
kratko kao da ne može da se odluči kako da reaguje što znam za ljusku jajeta.
– Iako ti to ništa neće pomoći, iznenadio sam se što si to povezao, ali
Verin ipak može samo predmete da vrati u postojeće stanje. Na moju žalost, on
to ne može sa pepelom živih bića, iako u ovom slučaju meni i ne treba Nažda.
Jer vidiš, mi više nismo u Orloviji – mahnu rukom oko sebe.
– Ovde jesu isti ključevi, ali ključaonica je drugačija.
– Nažda je bila moj naslednik, dete najmoćnijeg sa Iznala. A ovde će
ključeve da spoji naslednik, dete najmoćnijeg iz Java.
– Bejla! – zagrmeh i krenuh ka njemu.
– Pa bio bi red da me udariš! – cerekao se – Čekam toliko dugo da me
udariš, da oslobodiš iz mene ovu energiju koju moram da držim u sebi dok mi
vojska na dođe.
Moje ruke ostadoše tik uz njegovo grlo.
– Znaš li ti kako izgleda, kad znaš da dahom možeš uznemiriti sve okeane,
da čvrgom možeš uništiti lance Karpata, a da moraš da trpiš, da se kontrolišeš,
da držiš svu snagu koju poseduješ zbijenu iza iznala i tvog smrdljivog čeriota?
Znaš li kako mi je bilo dok sam gledao tvoje proseravanje i uništavanje
laboratorija, moje vile, obale Špreje kad znam da bih te jednim udarcem
oduvao na kraj svemira? Znaš li kako mi je bilo kad sam morao da dopustim
da me tvoj brat i smrtnici jebavaju po policiji, a znam da bih ih svojim palcem
sve mogao zgnječiti?!
Ćutao sam fokusiran na njegovo lice. Čitao sam mu izraz, njegovo naglo
krivljenje iz smirenosti u bes. Pratio sam svaki bljesak mržnje koji bi mu izbio
iz očiju dok je pričao o tome šta sve može. I to me je povlačilo od ideje da ga
zgromim, jer počeo je da se nervira, počeo je da mi govori nešto o sebi, što ja
drugačije ne bih saznao. Zato sam ćutao i kupio u sebe svaku uvredu koju je
izgovorio.
– Mislio sam da ćeš mnogo ranije da me napadneš. Želeo sam da to bude
onog dana kad sam ti pokazao Purpur. Čuo sam da si nagao i prek. Nadao sam
se da ćeš pokušati čak i da me ubiješ, a to bilo takvo olakšanje za mene. Vidiš,
ja ne želim da moj otac još sazna da sam ovde. Želim prvo da se pripremim i da
imam svoju vojsku pored sebe. Ukoliko bih ja svoje moći ovde iskoristio, on bi
to i te kako osetio, a ja ne bih bio spreman za naš sukob, jer bih za vratom
imao tebe i tvoje, možda čak i ljude. I sad da se sam raspršim na toliko strana,
ne ide. Međutim, znaš, ja posedujem jednu divnu osobinu koju mi je otac
poklonio rođenjem. Ja se hranim tuđim energijama, moćima, magijom. Vidiš
kad me tvoja ćerka napala, ja nisam mogao da upijem tu koju je koristila pri
tome, ali zato sam mogao iz sebe da oslobodim onoliko koliko sam od nje
primio u sebe, s tim da moraš da računaš da je kod mene ta količina jako
mala…pa video si šta se desio.
– Tako da, Jarilo, ili me napadni dok nosim oklop, pa više nikad nećeš
moći da koristiš svoje moći u mojoj blizini, ili sačekaj da ga skinem i nahrani
me sa svakim tvojim pokušajem da mi naudiš! – iako se on smejao kao lud,
meni se činilo da ću ja da poludim jer upravo mi je rekao da ne postoji način
da ga povredim. Upravo mi je nacrtao da je i zašto je nepobediv!
– Zahvali se kćerki u moje ime! Baš mi je prijalo da osetim svoje moći!
– Da nisi više nikad moju kćerku stavio u ta tvoja smrdljiva usta! –
zarežah stiskajći pesnice do boli uz svoje telo.
– I zapamti, nemaš ti tu moć, tu magiju, tu vojsku koja će ti je ovde dovesti
da je iskoristiš za otvaranje vrata!
– Zašto bi mi ona trebala za to?! – iskarikira izraz čuđenja.
– Pa nije ona naslednik majmoćnijeg boga!
– Nego ko je?! – dreknuh na njega, a zatim shvatih i počeh da se smejem
na sav glas.
Ja sam Perunov sin. Naslednik najmoćnijeg boga.
– Pa evo me! Stojim ti na raspolaganju, i to bez moći! Daj da otvorim ta
vrata?! A, da, ne možeš jer ti fali Bekutova krvi! Sve mi se čini da će poprilično
potrajati dok ti sa svojim ocem ne svedeš račune. Mislim da će se to desiti
otprilike NIKAD! – napokon sam mogao na tren da se opustim. On hoće mene?
Meneee?! Pa pre će mu Verin naći naćina da digne Naždu iz pepela, nego što će
mene živog naterati da mu otvorim vrata.
– Zapravo, ni ti ni Berkut mi više ne trebate – reče veselim tonom koji mu
je glas činio potpuno nepodnošljivim za slušanje.
– Znaš i sam da se ovde ne radi o vašim telima, radi se samo o jednoj
jedinoj kapljici krvi.
– Šta želiš da ti doniramo krv? – uživao sam u saznanju da će mu ovo
otvaranje vrata biti teže nego ono u Orloviji na koje je čekao hiljadama godina.
– Neka hvala, zbrinut sam. Već ste je donirali.
– Kada? – iz mene izlete pitanje koje sam hteo da zadržim u sebi.
– General je bio ljubazan da ga da Kalini. Sećaš se nje, Purpurina
drugarica, moja kurva? Crnka, vitka, sa nogama od dva metra i bodežom od
iznala u ruci.
Sranje!
– Svejedno, mene kod tebe ništa od onoga što ste koristili nije povredilo!
– A jesi li se ti nekad možda zapitao, makar na tren, na jedan jedini mali
sekund, zašto Purpur nosi Hordu?! M? Misliš da me je u policiji razdvojenost
od Verina sprečila da ti se suprotstavim da je odvedeš? Misliš da bi ti to sve
mogao da uradiš, a da to JA nisam hteo, da to MENI nije odgovaralo? Misliš da
je meni trebala jedna ogrlica da bi ona bila uz mene?
Oko mene poče sve da se vrti. Njegove reči mi zazujaše u glavi kao rojevi
otrovnh stršljenova. Njihove žaoke istine stadoše mi se zahvati u svaki delić
razuma budeći ga bolno iz ušuškanog neznanja.
Moja krv otvara kopču!
– Znaš, ti si trebao prve noći kad si je video da uradiš dve stvari. Da mene
napadneš i njoj da skineš oglicu! Znači, prosto nisam mogao da poverujem da
nisi od toga ništa uradio.
– Horda je kod mene! Ali hvala ti što si mi rekao da znam da je odmah
uništim!
– Ko je rekao da je kod tebe?!
– Ne seri više sa svojim iščuđavanjima! Kod mene je u Javu! Dođi, mamu ti
jebem, da je uzmeš! Čak ću ti i reći gde je tačno, samo dođi, pizdo! – u meni
skoro više da nije ni bilo samokontrole.
– Vidiš, opet grešiš – osvrnu se, pa zamahnu glavom kao da nekog doziva.
– Elem, kao što sam ti već rekao, od noći kad si video Purpur, svaki tvoj
korak bio je mojom rukom vođen. Dobro, ponekad bi ti iskliznuo sa te staze
mojih planova, ali za razliku od tebe, ja koristim glavu, i za razliku od tebe, ja
ne verujem u prijateljstva.
Iza njegovih leđa poče da se ukazuje Verin kako nam prilazi.
– Pogotovo što, za razliku od tebe, ja znam da uslužni duh nikad neće
izneveriti svog gospodara, pa makar radio sve ono što on ne želi.
Neeee!! Nemoj samo ti! Molim te nemoj samo da si ti, Mališa! – moju dušu
naseliše odjeci tuge i razočarenja, kad pored Rogžda stade Verin i povuče
između njih dvojice Novaka Zora.
– Dobri Zoru… – rekoh mu glasom koji je jadva prikrivao jecaje duše u
meni. Nisam znao da li me je više bolelo to što ja izdao i mene i Donskog, ili što
sam znao, što sam osećao kolika se borba osećanja u njegovom malom telu
dešava. Stajao je skupljenih ramena, pognute glave sa očima uprtim u svoja
mala stopla.
– Mališa… – pozvah ga tiho nadimkom kojim smo ga Dmitrij i ja
oslovljavali. On podiže svoj pogled ka meni otkrivajući mi kroz svoje krupne
oči kolika se patnja u njegovu dušu uselila. Vid se tad prvi put oglasi pitajući ga
zašto je to uradio. Umesto dogovora Zor samo dotače svoju kapicu, onu koju je
dobio od velikog kneza kad se zamomčio i povlačeći je šakom koja se tresla
kao prut, prepusti suzama da odgovore umesto njega.
– A tvoj Mališa, osim što je uradio sve što sam mu rekao, osim što je
napravio Hordu, a zatim otišao u biblioteku moje kćerke da ti ostavi trag kao
mamac, takođe se i vratio po ogrlicu – pomazih grubo Zora po glavi, a on se još
više skupi u svoja ramena.
– Lažeš me! – ponovo krenuh ka njemu.
– Lažeš kao poslednji skot, samo da bi me naveo da naskočim na tebe!
Horda je kod mene u Javu!
– Ako ti tako kažeš – slegnu ramenima kao da mu je svejedno.
– Ma… koji si ti kurac ovde došao?! Pričaš mi pola noći ko si, šta si, kako si
me zajebao, a vidi se, ne smeš ni da priđeš na izvor rane Rjurika! Šta je, pičko,
plašiš se da ako budemo isti, bez moći, da ti neće pomoći tvoje sisanje kurca i
energije?!
– Traži li me?! – na moje dranje koje natera jednog prolaznika da pogleda
u nas, on odgovori sa pitanjem koje nisam razumeo.
– Ko tebe, bre, da tra… – nisam uspeo da završim rečenicu jer između
mene i njega, kao furija iz noći, ulete Majer, koji povika Umri više! I pravo u
Rogžda nabi dug lovački nož.
Potpuno zatečeni Vid i ja napravismo iskorak očekujući prasak energije iz
njega. Međutim, on samo šakom zgrabi Majera za lice i podiže ga od zemlje.
– Lepo sam ti rekao, nema tog smrtnika koji bi završio posao boga, niti
boga koji bi završio posao smrtnika! – procedi gnevno kroz zube i zdrobi mu
glavu kao da je od stakla. Zatim samo besno istrže nož iz sebe i dade ga Verinu.
– Pitao sam te da li me treba?! Da li je počela da traži put do mene? –
ponovo mi se obrati kao da se ništa nije desilo.
– Ko? – posmtrao sam bodež u rukama Verina pitajući se kako je Majer
uspeo da mu opet probije iznal? Bejla je koristila svoj mač i ona je moja
kćerka, ali kako je to opet pošlo za rukom ludom naučniku?
– Pa Purpur!
Pominjanje njenog imena me automatski istrgnu iz razmišljanja.
Pogledah ga očima koje više nisu poznavale kontrolu.
– Da li me je tražila? Spominjala? – strese se kao da mu je zima, pa se
zagleda nakratko u nebo, a onda nastavi.
– Da li ti je pričala o nama?
U momentu kad mi kroz vene zatutnja pakao, osetih Vidovu ruku kako me
jako stisnu za mišku.
– Idemo! Čuli smo sve što smo trebali – nastojao je da bude pribran, iako
mu je glas otkrivao da je nervozniji nego ikad.
Dok se zver rata goropadila u meni nadjačavajući svojom silom energiju
Vnimanija, ja sam ga samo nemo gledao. Ruke su mi se krivile od stiska
pesnica, zbog kog mi se celo telo pretvori u grč koji je pretio da će me ili
slomiti ili vinuti.
– Nije se hvalila kako se koprcala ispod mene!?
Iz mog grla poče da se razliva režanje.
– Nije ti pričala kako je uživala?!
Vidov stisak na mojoj mišici bio je najjači koji sam ikad od njega osetio.
– Nemoj da ga slušaš! Namerno to priča! Poznaješ svoju ženu!
– Poznaje, pozaje, ali poznajem je i ja! – zasmeja se zabacujući glavu.
– PREKINI! – zaurlah kad mi se grlo otvori.
– Dobro, ako baš isnistiraš – ponovo se strese.
– Mislio sam pred kraj ovog razgovora, ali i pred tvoj kraj, da ti ispričam
kako sam je jeb'o!
– UBIĆU TE! – Zgrabih ga za ruku snagom koja otkida vrhove planina i
privukoh ka sebi. Moji prsti kao kandže zaroviše po njegovom oklopu od
iznala, kad mu se ruka nađe u oblasti Vnimanija.
– Ubije me! – prostreli me pogledom manijaka.
– Ubij me! Znaš i sam koliko to želiš! Hajde, ubij onog koji ti je jeb'o ženu
kad god je on hteo.
Moja slobodna šaka postade mu omča koja mu snagom smrti stisnu vrat.
Osetih pod prstima krckanje kristala sa njegove podlaktice.
– Uuubij meee! – zašišta koz zgnječen grkljan.
– Jarilo, nemoj! – Vid poče da me cima i s drugom rukom. Njegov pokret
nije uspeo ni da me trgne. Moje telo je bilo čelik. Potpuno nedostupno za bilo
kakav uticaj na njega.
– Prestani da radiš šta želi od tebe! Prestani da budeš njegova marinota! –
Vid je vikao pokušavajući da me dozove sebi.
– Budi razuman, zar posle svega što je ovde izrečeno večeras, on samo
tako da dopusti da ga ti povrediš?! Povuci se dok još ima vremena! Dok si
iznad Rjurika!
Njegove reči odbijale su se o moj razum. Ja u njima nisam video ništa
drugo, nego dodatni podstrek mog jara. Zar ja da popustim?! Ja da se sklonim
pred onim koji me je namagarčio kao niko? Ja da ostavim u životu onog koji
tvrdi da je uzimao moju ženu?
Vid je nastavio da me vuče i moli da ga pustim. Ono što se dešavalo
između nas, okupi nekoliko prolaznika koji stadoše da nas posmatraju
znatiželjno.
– Liraj će ga ubiti! – ženski glas se kroz vrisak razli po Crvenom trugu.
– Zaboga, uradite nešto! – panično je molila muškarce koji su stajali oko
nas. Oni rešiše da se umešaju i skočiše na mene. Ne popuštajući stisak oko
Rogždovog vrata i na ruci, trznuh telo i otresoh ih ko silne, a to ih natera da me
smesta opet napadnu. Jedan od njih me uhvati za onu ruku koju je i Vid držao
pokušavajući tako da mu pomogne.
Pred mojim očima Rogdžd je goreo. Ja sam ga video samo kroz oganj koji
je u meni divljao. Jedan maldić mi skoči na ramena obuhvatajući rukama moj
vrat. Refleksno okrenuh glavu ka njemu i nabodoh ga čelom. On odlete na
dvadeset koraka od nas i sruči se kao mrtav.
– Jarilo, povredićeš nevine! – Vid povika i sam skoči na mene.
– Je l’ ti na sve treba i krv ljudi na rukama? Hoćeš li i ti da budeš kao on!?
Rogžd se i pored boli koju sam mu nanosio kreveljio, kad ženski vrisak
ponovo odzvoni trgom kukajući kako mladić ne daje znake života i da neko
pozove hitnu.
Kao da me neko isključi iz struje, ja se u potpunosti u trenu opustih
sklanjajući svoje ruke sa Rogžda. Oslobođen mog stiska on se zatetura i
zakašlja. Odgurnuh muškarce koji su i dalje naletali na mene, okrenuh se bez
reči i sklanjajući sa mesta za koje on tvrdi da čuva deo temelja njegovog sveta
otvorih portal pred svim svedocima.
– Jesi se ikad zapitao zašto sam je vratio!? – Povika za mnom tren pre nego što
zakoračih ka Javu.
Odjeci mojih donova koji su odzvanjali Javom jačinom Perunovih gromova
najavljivali su svakom živom biću da mi se skloni s puta. Plašt mi je leteo sa
ramena, ali ne zbog vetra, nego zbog brzine mog koraka. Prolazio sam svojim
kraljevstvom kao da sam sam u njemu. Gazio sam sve što mi se našlo pod
nogama. Potpuno me je boleo kurac da li se radi o bašti krinova starih
hiljadama godina ili kamenu Živinih molitvi. Moja prisebnost je bila na kao
žilet tankoj ivici sa ludilom, onim najgorim, onim koje me je potpuno
obuzimalo dok sam divljački sejao smrt u ime Nava. Razlika između onog tad i
ovog koje se svojim oštrim kandžama već zakačilo za moj razum pokušavajući
da se u potpunosti izvuče iz katakombe u koju sam ga bacio, bila je u tome što
sam ga tad nosio zaslepljen nekontrolisanim besom i mržnjom kojim su me
dojili, a ovo sad, ovo je bio bes zbog mržnje, ali sa prejakim dozama boli i
poniženja.
Kad sam ušao u dvor, Bejla je jedina stajala na sredini hola kroz koji me je
vodio put ka Purpur.
– Tata?
Moj plašt je ošinu svojim krajem kad sam prošao pored nje ne pogledavši
je.
Glas moje kćerke koji me je uplašeno dozivao, lebdeo je kroz visoke
zidove kao zalutali eho koji za mene nije imao nikakv značaj.
Kada sam ušao u sobu, zatekao sam je kako na krevetu prelistava naše
albume sa fotografijama. Purpur je volela taj starinski način čuvanja
uspomena i zato smo za pola veka našeg braka imali na desetine i desetine
albuma u koje je ona pažljivo ubacivala slike marljivo zapisujući ispod svake
najhitnije detalje vezane za fotografiju. Znala je često da u album ubaci po neki
cvet, papirčić, bilo šta što bi je zbog svog značenja u sekundi vratilo u
momenat za koji je taj neki detalj bio vezan.
U momentu kad joj on stegnu oglicu na vratu, ona poče da se trza, da se rita, da
vritšti, da se kida. Poče da ga moli, da ga preklinje makar ogrlicu da pusti.
– Kad počneš da stenješ kao najveća kurva, tad ću je pustiti! – prosikta joj
u lice ne prestajući da nasrće na nju.
Njene drhtave usne počeše kroz suze da ječe, da dahću, da stenju.
Međutim, njegov stisak na Hordu postade jači i on joj naredi da bude toliko
glasna, da je i ja čujem, da je osetim, da me svojim uživanjem dozove.
U trenu kad ona poče još glasnije da uzdiše, on poče divljački da se zakiva
u nju, a ja se sjurih pravo na zemlju, pravo među gradove i ljude. Uništavao
sam i rušio sve na šta sam nailazio. Tražio sam ga, dozivao da se pojavi, da
stane pored mene, da se sa mnom suoči. Poručivao sam mu da je bolje da se
sam ubije i da se svojoj smrti raduje, jer to bi mu bila blaga kazna u odnosu na
beskonačna mučenja koja sam mu namenio.
– Pojavi se, pizdo! – bio mi je nedostupan u mojoj svesti, zato sam se drao
usred Mokve u realnosti. Divljao sam razvaljujući sva mesta koja su nosila
njegove tragove. Pustio sam svoj bes da ga nanjuši, da goni njegov smrdljivi
zadah koji je ostavljao svuda iza sebe.
Njena sećanja najednom počeše da usporavaju svoj tok, njihov intenzitet
poče da kopni, slike i scene krenuše da se ulivaju u samo jedan prikaz koji me
povede na jedino mesto na svetu u kom ga potražio nisam – na Arkonu.
Kad sam stao ispred naše kuće, ispred najvećeg simbola naše priče, kroz
moje misli se zavrte njeno poslednje sećanje na ovo mesto, samo što u njemu
nije bilo mene. Bilo je samo njega. U mojoj sobi. U mom krevetu. Sa mojim
životom. Sa mojom Purpur.
Stajao sam kao kip pred svojom kućom, kao potpuni gubitnik. Baltik je
zaglušujuće urlao kidajući obalu svojm teškim talasima, ali njegova buka bila
je tiha u odnosu na težinu zverskih talasa poraza koji su mi komadali dušu.
Moja usna zadrhta, moje lice pokori suza i ja stisnuh pesnice do krvi pre nego
što se zatrčah ka kući i svom snagom u nju udarih. Divljači sam je rušio,
razbijao, uništavao njen deo po deo. Gazio sam po svemu što je ona
predstavljala, po onome što sam najviše voleo. I koliko god mi je boli u srcu
nanosio svaki udarac kojim sam je lomio, koliko god da me je kidao svaki moj
potez kojim sam hteo da je zbrišem sa lica zemlje, ja sam to morao uraditi jer
ona više nije mogla da postoji. Ona više nije bila ono što je predstavljala. Više
nije krila u sebi početak najveće ljubavi, više nije šaputala naše snove, niti
čuvala naše mirise. Umesto svega toga ona je postala podsetnik njene patnje i
svedok moje slabosti.
Stajao sam u samom centru ruševine naše kuće potpuno pogubljen,
uništen, poražen. Moj razum nije više imao šta da mi kaže. Umesto njega
govorila je moja savest, a njene reči su me ujedale, krvoločnije od čeljusti
zveri. Savest me je podsećala na istinu da sam ja i samo ja krivac za sve ono što
se Purpur u životu desilo. Ja sam toliko loš za nju, da je zbog mene nisu pustili
ni da u smrti bude mirna.
– Jar… – nisam odmah shvatio da me njen uplakani glas doziva. Mislio
sam da ga samo u mislima čujem. Purpur je zbog mene oblačila tugu, zbog
mene joj je glas bio okovan jecajima, zato se pomerih tek kad me pozva mnogo
glasnije i sugurnije.
– Ljubavi… – nasmeši mi se milo kroz suze.
Stajala je ispred purpurnog portala kog je Bejla koristila. U momentu kad
je ugledah, portal se ugasi i nas dvoje ostadosmo sami. Ja na mestu naše kuće
koju sam uništio do temelja, ona na samom početku njenog dvorišta.
– Sve je to sad iza nas. Sve je to prošlost koju će vreme pepelom posuti. I
da je nisi uništio, to bih zasigurno ja uradila. Ovde jeste početak naše priče, ali
ovde više nije i njen kraj. Sad kad sam se vratila, imamo šansu za nove
uspomene, a ja ih ne planiram bez tebe graditi – ispruži ruku i pozva me njom
da joj priđem.
Nisam se pomerao, samo sam je gledao. To najdivnije stvorenje, to čudo
od žene, ona koja zbog mene trpi, ona mene teši.
– Hajde, idemo odavde.
Noge mi klecnuše kad napravih prvi korak. Drugi i treći bili su mi spori,
ali svaki naredni koji me je vodio ka njoj bio je sve brži. Kad stadoh naspram
nje, ja izgubih svu sagu u nogama i samo padoh na kolena. Njene mile ruke
nežno mi zaplutaše po kosi. Moja glava se nađe podno njenih grudi kad me
privuče sebi. Obgrlih je rukama oko struka i stisnuh uz sebe.
Nisu postajale reči kojim bih joj rekao koliko mi je žao i da bih učinio sve
što mogu, da bih dao sve što imam samo da učinim da ona na svoju patnju
zaboravi. Ali umesto reči, iz mojih usta je dolazila samo tišina, ali ona je tišinu
najbolje razumela.
– Znam, ljubavi, znam sve – reče kad me jako privi uz sebe.
Pošli smo u Jav posle ni sam ne znam koliko vremena moje ćutnje. Hodali smo
jedno pored drugog zagrljeni, tačnije oslanjao sam se o nju dok me je ona
grlila i vodila kao ranjenika. S vremena na vreme bi počela da priča o nekim
potpuno nebitnim stvarima nastojeći da me tako vrati sebi, da me istrgne iz
zloslutnih misli koje su me držale zarobljene istinom da sam ja uzrok svih
njenih nesreća. Nisam mogao da se izvučem pod pritiskom krivice koja se na
mene sručila teža od celog svemira. Znao sam ja, da je ono što sam osećao
samo okrajak onoga šta je ona u sebi nosila. Znao sam da nemam prava da
pored nje teško koračam ko veteran svih ratova, jer nije meni moglo biti gore
nego njoj. Nije mene moglo više boleti ono što je samo ona doživela i preživela.
Kad smo stigli do dvora, zatekli smo Bejlu, koja je, koristeći svoju magiju,
popravljala stranu njegovog krila koje sam ja uništio.
– Hej, stigli ste! – pozdravi nas toplo.
– Dobro to radiš – obratih joj se promuklo, i to bi i Purpur prvi put čuje
moj glas otkad me je videla na Arkoni.
– Ako ne uspeš kao vladarka sveta, uvek ćeš moći da se baviš poslom
neimara – nisam želeo da moja kćerka vidi na kakvom sam se dnu nalazio,
zato joj se obratih najnormalnije.
– Hvala Rodu, ti se trudiš da mi obezbediš dovoljno posla za majstorisanje
– nasmeja mi se i ja joj uzvratih na isti način, a zatim povedoh svoju ženu u
dvor.
U dvorani sa prestolom zatekli smo mog brata i Žada kako pričaju. Čim nas
opaziše, Dajbog naglo skoči ispred trona zauzimajući borbeni stav sa
raširenim rukama kao da ga brani, a Berkut se zalete ka klupama, pa ih
preskoči i sakri se iza njihovog naslona.
– Berkute, pizdo, dolazi ovamo! – povika na njega.
– Ne smem! – general se sklupča na zemlji i prekri glavu rukama.
– Dolazi, bre, smesta! Ne znam da li ću moći sam da ga odbranim od
ludaka!
– Ne smem! Plašim se! A i ludak nije moj brat nego tvoj, zato nek tebi
slomi pičku! – vikao je podvlačeći se pod sedište klupe.
Nisam odmah shvatio šta te dve budale rade, tako da se iskreno nasmejah
kad mi se Dajbog obrati glasom izmešanog rezanja i laveža, a Berkut me
histerično zamoli da ga ne povredim jer ako pogine, moja kćerka mu je
zapretila da će ga oživeti samo da bi ga ona ubila. Zapravo me je generalovo
ponašanje najviše zbunilo. Od brata sam očekivao da me i u ovakvom trenutku
zajebava, ali kad je u pitanju čovek kao što Žad, to mi je bilo nezamislivo.
– Ha, ha, ha! – postavih ruke na kukove kad Dajbog povika da će se pre
pičke odreći, nego mi dozvoliti da razbijem tron, jedinu stvar na celom svetu
koja je čitava.
– Dajbože, kako si ti samo hrabar! – Purpur mu se obrati vraćajući
širokim osmehom boju života sebi u lice.
– Jes’ videla, a? – opusti se – Za razliku od junaka orla koji se usr’o ko
grlica! – krenu da silazi sa trona ka nama.
– Za razliku od tebe, ja imam kćerku boga rata za vratom. Znači, ako ga
povredim, ubiće me. Ako on mene povredi, ubiće me. Zato je najmudrije da se
držim po strani i gledam kako od vuka napraviti pudlicu u tri poteza – Berkut
mu uzvrati kad preskoči klupe i stade pored mene i Purpur.
– A dobro, ima istine tu. Za razliku od oca koji makar nekad koristi mozak,
njegova kćerka ne zna ni da ga ima! Možda je to razlog zašto je s tobom? –
namršti se kao da razmišlja, a Berkut ga zviznu u rame, zatim ga i Purpur lupi
u drugo.
– Upravo si mi izvređao muža, kćerku i zeta! Reci mi postoji li ijedan
razlog zašto da ti ove penice smrti ne izbiju sve zube? – preteći stisnu šake.
– Hm… Potajno sam zaljubljen u tebe i ljubomoran sam što si izabrala
ovog ovakvog – pokaza zgađeno rukom ka meni – umesto mene ovakog –
nakloni se kad prelete preko svog tela rukom kao da je najsvetije božanstvo.
– Aaaa, duša mala, pa srce sam ti slomila. Onda te razumem, nije lako biti
u njegovoj senci – ona ga sad pomazi po ramenu.
– Ko da mu je neka senka.
– Veća nego u onog što na četiri noge hoda – Berkut se umeša.
– Vide pernatog, što brani tasta!
***
Pre nego što je ušla u dvoranu, Katarina je prvo provirila samo glavom kroz
široka hrastova vrata. Morala se prvo uveriti u kom sam stanju, pre nego što
mi saopšti loše vesti sa kojim sam se ja već ionako susreo.
– Jar… – oglasi se bojažljivo kad sa rukama iza leđa pređe preko praga i
zakorači ka nama.
Njena pojava i izraz lica kojim mi je prilazila učiniše da odjek šale u
dvorani zamre. Utonuo sam u naslon trona i podigao glavu.
– Nažalost, ovaj put nemam uopšte lepe vesti – skloni ruke sa leđa i u
njenoj desnoj šaci zasija Horda.
– Ovo nije…
– Horda – nastavih njene misli.
– Znam – ispružih ruku da mi je da i ona mi u nju pažljivo položi ogrlicu.
– Kako misliš nije Horda?! – Dajbog se začudi.
– Ma jeste! Prepoznala bih tu grozotu i u mraku! – Purpur mi priđe.
– Daj da je vidim! – izvuče je iz moje šake i poče je ispitivati pogledom i
dodirima.
– Jednostavno nije. Izgleda isto, deluje isto, čak joj je ista energija, ali to
Horda nije. Barem ne ona koju si ti nosila.
– Ne razumem… – ona se zagleda u presijavanje njenih plavih kristala i
dijamanata, pa se naglo strese i tutnu mi je nazad u ruku.
– Jebiga… – uzdahnuh i ispričah im o Zoru i kako me je izdao.
– Znaš – obratih se na kraju Dajbogu – toliko su vodili računa da ja ni u šta
ne posumnjam, da je mehanizam sa zakašnjenjem pokrenuo dve oštrice, kako
bi me naveo da pomislim da ju je on umesto njemu, meni prilagodio.
– Ali Purpur je ovde, šta će mu Horda?! – Katarina me upita.
– Horda je bila jedini siguran način da dođe do moje krvi na zemlji. Znao
je da nema šanse da je ne skinem čim je prepoznam. Svi drugi načini bili bi mu
mnogo komplikovaniji. Moje telo je nedodirljivo za sve što nije magijsko, a i
kad sam ovde, potrebno je malo više truda da moje rane prokrvare. Hordu
otvara samo moja krv. Samo jedna kapljica koja se slije u stakleno srce ogrlice
koje je u sebe potom zarobi.
– Ali to je tako mala količina?! Zašto mu je potrebna? Šta uopšte može sa
njom?! – Bejla nabra svoje obrve.
– Da otvori vrata Kolovrata – rekoh potpuno ravnim glasom, a onda
zatražih da nam se pridruže Vid, Aleksej, Lada i Travena. Kada su se svi okupili
u dvorani, udahnuh duboko i krenuh da im pričam sve o suretu sa Rogždom,
ali i o mom razgovoru sa Majerom pre toga.
***
– Jebem li joj sve! – Berkut je psovao Kalinu shvatajući kako je njegovu krv
platila svojim životom.
– Pa pazi, ako su mu ti vojnici u Moskvi sa svom tom municijom, onda je
velika verovatnoća da će ih tu iskoristiti na ljudima – Dajbog je ispravno
razmišljao. – Pitanje je samo kad to planira i kako je najlakše da ih sprečimo u
tome. Bekut je rekao da nisu baš pametni i da se mogu pobiti uz malo više
napora.
– Ček, ćale, jel’ ti to kažeš da, ako ga napadnemo dok nosi svoj oklop od
kristala, onda će on automatski da oslobodi energiju koja će mu pokoriti ko
zna koliku oblast i u kojoj mi nećemo moći da delujemo našom magijom? A
ako ga napadnemo kad ne nosi štit, naše moći će umesto da ga oslabe, dodatno
ojačati.
– Da.
– Znači, on onda ispada neuništiv?! – Bejla nije verovala u ono što je čula.
– Tako je.
– Ali, ako je zaštićen ko medved, kako ga je onda Majer ranio? – Purpur je
skupljala kapke pokušavajući da shvati taj deo.
– Nije ga ranio – Vid joj umesto mene odgovori.
– Ali je uspeo da probije njegov jebeni iznal i da mu zarije nož u grudi?!
– To jeste.
– Pa kako je to pošlo za rukom jednom običnom čoveku, smrtniku, ako je
to Bejla uspela tek kad je prizvala svoje moći i iskoristila svoj mač!?
– Misliš da ja ne vrtim to pitanje non-stop u glavi?! Zapravo, ja mislim da
bi nam odgovor na to pitanje dao i odgovor na ono nama mnogo bitnije, kako
da ga mi i ranimo, al' i povredimo.
– Kako beše ono što što je Rogžd rekao – Travka je lupkala prstima po
koricama knjige koju je držala na krilu.
– Ne može smrtnik da uradi ono što može bog. Mislim na rečenicu koju
mu je oba puta ponovio.
– Nema tog smrtnika koji bi završio posao boga, niti boga koji bi završio
posao smrtnika – Svetovid joj ponovi.
– Hm… – zamisli se, pa pevljivo promrmlja u sebi.
– Mislim da se rešenje nalazi upravo u toj rečenici. Pazite, što bi je inače
izgovorio pošto ga je Majer napao ako se ne odnosi na to ko ili kako može da
ga povredi? Potrebno je samo da je protumačimo na pravi način.
– Tako je. Moramo da otkrijemo koji je to posao smrtnika, a koji boga –
Katarina se složi sa snežnom vilom kao i svi mi.
– A rana Rjurikova? Misliš da stvarno otvara vrata Kolovrata?!
Odovorio sam sleganjem ramena. Još jedno pitanje na koje nisam znao šta
da kažem.
– Trebalo bi što pre otići u Moskvu i onesposobiti njegove vojnike –
Berkut predloži.
– Treba prvo osposobiti sve to što je Jarilo uništio! – Lada me pogleda.
– Znam da ti je to poslednje na pameti, ali da li si ti svestan šta si uradio
na zemlji svojim izlivima besa?
– Je l’ ima ljudskih žrtava?
– Na sreću nema mrtvih, ali ima dosta povređenih.
– U odnosu na ono što će im Rogžd uraditi, ja sam ih onda samo počešao.
I, da, stvarno je nebitno da sad o tome razmišljam kad će zemlja uskoro postati
bojište.
– Miliš da će krenuti od Moskve? – Dajbog me upita.
– Ako će mu Rjurikov štit ili kruah, kako ga on zove, pomoći da tu otvori
vrata, onda možemo očekivati da će Rusija biti prva na udaru.
– Pička jedna! Što ne udari pravo na Orloviju ili Jav?! – Aleksej se mrštio.
– Zato što je mudar. Udara tamo gde je naš svet najslabiji.
– Rode, šta će biti sa ljudima?! – Lada tužno upita. Ona je volela ljude više
nego bilo ko od nas, tako da je njena briga u ovom trenutku bila apsolutno
fokusirana na njih.
– Hajde onda da se potrudimo da ih sve sačuvamo?! – Dajbog je nežno
privuče sebi i poljubi iznad uha, pa je povede ka vratima.
– Generale, za tebe znam da si uvek za akciju, ali ako i devojčica želi da se
sa nama igra potrage za Rogždovim mutantima, može se slobodno pridružiti
mojoj gopođi i meni jer mi iz ovih stopa idemo u Moskvu – dobaci ne osvrćući
se.
– Pazi da nećeš ti da predvodiš ekipu! – Bejla povika za njim, ljuta, jer je
umesto nje poveo Ladu i pozvao Berkuta, a nju oslovio sa devojčica.
– I nemaš prava da Koledovog nazivaš devojčicom! – nakezi se Alekseju
kad ga pozva glavom da krene za njom.
General uzdahnu i zakoluta očima, pa me vojnički pozdravi i uputi se
brzim korakom za njima.
– Ja odoh na kapije Arkone – Svetovid polako ustade sa klupe na kojoj je
sedeo.
– Otkad je Vesna ukrala čeriot ispod njenih stubova, skoro i da i nije
zaštićena, a i odatle najbolje mogu sve da vidim.
– Idemo i nas dve da okupimo sveštenstvo i Vlohove, pa da pokušamo
protumačiti rečenicu – Katraina uhvati Travenu za mišku, pa u pratnji Vida svi
troje napustiše objekat.
***
– Kako si? – Purpur mi se obrati kad ostadosmo sami. Stajala je uz levi
rukohvat prestola.
– U redu sam. Ne brni se.
– Dobro se ti držiš za jednog ludaka.
– Dobro se ti brineš o jednom ludaku – osmehnuh joj se pre nego što je
uhvatih za ruku i povukoh ka sebi i smestih u svoje krilo.
Ona se zakikota i ugnezdi na moje grudi. Poljubih je u čelo i obrglih je
rukom u kojoj sam i dalje držao Hordu.
– Šta je ona? – izvuče mi ogrlicu polako između prstiju.
– Zašto si tražio da se nešto ovako napravi?!
Iz nekog razloga ja sam sebe uveravao da me ona to nikad neće pitati, a ja joj
svakako nisam želeo pričati o njoj i razlogu njenog nastanka. Nisam hteo da je
upoznajem sa mojom greškom za koju su svi drugi tvrdili suprotno, pa i sam
Donski. Iako ga je griža savest pekla sve do same smrti, iako je posle te
oktobarske noći svaki dan svoju žalost živeo, i on mi je govorio da je Horda
bila jedino rešenje da se zlo zaustavi. Ipak, ja sebi nikad nisam mogao oprostiti
takav izum i zato sam na ovo što je moja Purpur preko ogrlice doživela, gledao
kao na svoju konačnu kaznu zbog tog greha.
Horda je jednu ubila, jedna ju je preživela, ali će zbog nje ceo život nositi
ožiljke u sebi.
– Šta te je nateralo da ovakav užas smisliš?
– Ljubav.
Moj odgovor je zaledi.
– Bolesna ljubav jednog boga prema devojci koja je volela jednog kneza
istim žarom kao i on nju.
Stisnuh snažno Zorovu kopiju u šaci i kad se ona raspuče na najsitnije detalje,
ja je upoznah sa pričom o Crnobogu, o njegovom poreklu, odmetanju od
Velesa i planu da strahom i torturom zagospodari ljudima. Upoznah je sa
Asjom, najmlađom kćerkom treće žene vođe Zlatne Horde kanom Mamejom.
Upoznah je sa životom kneza Dmitrija Ivanoviča pre nego što je dobio
nadimak Donski i sa danom kada su mu na dvor doveli tatarsku devojku koju
su zarobili u zasedi. Zagledan u raspršene komadiće lažnih kristala po nama, ja
pojurih rečima u prošlost.
Asja je već uveliko osvojila srce dobrog kneza kada je izbio veliki požar u
Moskvi izazvan borbom Crnoboga i Beloboga na mestu Vnimanija.
U predveče dana kada je došlo do požara, Asja je izašla da se prošeta, a u
trenutku eksplozije, ona se našla u blizini epicentra Vnimanija. Vatrena stihija
bi je zasigurno progutala da je Crnobog nije ugledao i potpuno zanesen
njenom lepotom spasao. U znak zahvalnosti, ona ga je zagrlila ne videvši u
njemu ništa više do hrabrog viteza koji joj je život spasao. Bio je to dan njenog
novog rođendana i početak agonije u kom je zbog Crnoboga živela.
Podboden idejom svoje majke da zavlada zemljom i potpuno opsednut sa
Asjom, za koju je saznao da je u ljubavi sa Dmitrijem, on se pridružio Zlatnoj
Hordi i krenuo u svoj krvavi pohod. Kao bog, koristio se svim svojim
raspoloživim moćima da osvaja, da sa Hordom smrt seje, ali i da do Asje dođe.
Tako da je jedne tople letnje noći uspeo da se ušunja u Kremlj i da je otme.
Asju je otac proglasio izdajnicom zbog njene ljubavi prema knezu, te je tražio
od Crnoboga da je ubije. Zbog njegovih reči on je odlučio da je skloni na jedino
sigurno mesto za koje je znao da postoji, kod njegove majke.
Asjina otmica bacila je Dmitrija u očajanje. Naložio je svima da je traže, ali
se takođe obratio i meni da mu pomognem. Smesta sam krenuo u potragu za
njom, ali se činilo da je nestala s lica i neba i zemlje, i zato sam posumnjao da
je možda u međuprostoru u kom je Poljelja živela. Ispostavilo se da sam bio u
pravu. Sačekao sam da Crnobog napusti dom svoje majke kako bi nastavio sa
osvajanjima, a onda sam vrlo brzo i lako oteo Asju od svoje ostarele tetke.
U nastupu besa što me nije sprečila da je odvedem, Crnobog je ubio
majku, i potpuno lud napao Kremlj. Svakako, naišao je na mene i vojnike Java
koji smo pritekli Donskom u pomoć i morao je da se povuče upozoravajući da
će uskoro ceo svet biti pod njegovim nogama jer će on zagospodariti
kamenom Baltika. Te njegove reči navele su Asju da nam ispriča kako je čula
razgovor između njega i njegove majke tokom kog mu je Poljelja rekla da im se
napokon sreća osmehnula i da će snaga kamena pripasti upravu njemu.
Objasnila mu je da on u sebi nosi i krv Java i krv Nava i da će zbog tog
jedinstva, balansa oba sveta u sebi, on moći da koristi svu energiju i sve moći
štita. Vandalov otac je bio talason, a majka je pripadala poljskim duhovima.
Zbog njihove zabranjene ljubavi oni su pobegli na zemlju i živeli pretvarajući
se da su obični ljudi. Dok je Vandal u sebi nosio krv dva obična magijska bića,
Crnobog je bio dete boginje sunca i vladara Nava, zato je verovala da će kamen
na njega delovati i sto puta više nego na Burivoja.
Dok sam ja razmišljao kako najbolje da obezbedim i sprečim Crnoboga da
priđe Rjurikovoj grobnici, Donski je postao opsednut sa Asjinom sigurnošću.
Strah da će je Crnobog opet oteti dovela ga je kod mene sa idejom da se na nju
baci neka magija, da joj se napravi neki amulet, bilo šta što će ga od njega
sačuvati. Iz iskustva sam znao da je tako nešto teško izvodljivo. lako je moja
majka bila Živa, najveća čarobnica svog doba, ona me nije mogla sačuvati od
Velesa. Samo kombinacija najjače crne i bele magije mogla bi tako nešto da
spreči. Ali nikad se niko ni od naših ni od njihovih nije igrao sa tim jer u
slučaju da dođe da jedna magija oslabi u donosu na drugu, to bi dovelo do
snažne erupcije i svakako do smrti onog ko je nosi.
Doušnici su javili da je Crnobog preuzeo Hordu, da je okupio sve što se
ratnikom moglo zvati i da je krenuo u pohod na Moskvu sa
najmnogoljudnijom vojskom koju je svet ikad video. Takođe je najavljivao
momenat kada će svi njegovi pratioci da prisustvuju veličanstvenom trenutku
kad će on zavladati svetom.
Kad se Horda našla na dva dana jahanja od Kremlja, ja sam odlučio da
izađem u susret Dmitriju. Tražio sam od oca da se nađe sa Velesom i da ga
upozori da se njegov sin sprema da zauzme zemlju, tako što će se dokopati
štita. Ubedio ga je da će Crnobog zatim odmah krenuti na njega jer ga mrzi
više i od mene. I Veles je pristao da da jedan komad čerta, kistala Nava. Zatim
sam ga zajedno sa pet kristala Java dao Zoru i naložio mu kakvu ogrlicu da
napravi.
Asja je bila zaštićena, ali zbog sigurnosti, ogrlica je napravljena tako da je
samo moja krv može otvoriti, dok bi je Crnobogova uništila. Objasnio sam
Donskom da će Asja sad u potpunosti biti nedostupna Crnobogovim moćima.
Neće moći da utiče na nju ni na jedan način, ali i da bi svako njeno nasilno
kidanje nju ubilo. Zato sam mu rekao da joj za svaki slučaj prenese da je pet
kristala od čeriota, a jedan od čerta i da to dobro zapamti, te da ukoliko se desi
da joj Crnobog priđe, ona to njemu i kaže, a on će tad sam shvatiti o kakvoj je
magiji reč i postaće mu jasno da, šta god pokuša, završiće se smrću njih dvoje.
Prvog dana opsade Kremlja od strane Zatne Horde, Dmitrij je Asji dao
ogrlicu i upozorio je šta može da se desi. Međutim, ona je odmah pristala da je
nosi jer bi i radije bila mrtva nego da ponovo prođe sve ono što je u
međuprostoru doživela.
Trećeg dana opsade Crnobog je uspeo da se probije do nje. Shvatajući da
neće moći da utiče na Asju svojim moćima, a kad mu je ona rekla da će ga
ogrlica uništiti ako pokuša da je skine, on ju je sčepao i odneo na mesto gde se
nalazila Rjurikova grobnica. Smatrajući da će u momentu kad se spoji sa
moćima štita moći da je oslobodi magije koju su kristali nosili, stao je nasred
Vnimanija. Ostala je nepoznanica da li je ipak uspeo da se spoji sa moćima.
Eksplozija koja je potom usledila uselila je u mene večnu krivicu, a u
Donskog večnu tugu. Više nije bilo Asje, ali nije bilo ni Crnoboga, jedinog koji
je pokušao da zagospodari ljudim i koji bi to sigurno uspeo da nije bio toliko
opsednut njom.
***
***
Oslonjen pored kamina u Dućanu, u kome tek što sam rasplamsao vatru,
posmatrao sam je kako, ushićena kao dete u prodavnici igračaka, prilazi svim
stvarima koje je njena radnja posedovala. Kao i u njenoj kući, učinio sam da
vreme ovde stane, da se u njoj zadrži sve ono kroz šta je ona živela.
Lice joj je bilo vedro, sa očima koje su isijavale sjajem najiskrenije radosti,
dok je pred njima okretela snežnu kuglu koju je sa Bejlom kupila na nekoj
jadnoj tezgi lokalnog buvljaka. Kad polako odloži kuglu, ona svuče sa sebe
moju flanelnu košulju i osta samo u mojoj potkošulji. Purpur je bila žena koja
je sigurno posedovala svaki odevni predmet na svetu koji bi joj se u nekom
trenutku svideo, ali i pored toga, ona jednostavno nije izlazila iz mojih stvari.
Verujem da kad bih bio običan čovek umesto boga, da bih uglavnom hodao
samo u pantalonama jer bi mi sve ostalo ona oduzela pod izgovorom da je baš
to idealno za nju.
Njen mio lik, njen neprekidni smešak kojim je pozdravljala svaku novu
stvar koju je dotakla, njeno veselo osvrtanje ka meni, ne bi li mi pokazala šta je
sad pronašla, činili su čuda za moju umornu dušu, za moje razbijeno srce.
Purpur je bila lek za sve moje rane.Vidala me je svojom srećom, lečila me je
svojim osmehom.
U trenutku kad mi uz glasan smeh pokaza staru fotografiju sa svim
članovima familije njenog oca koji su svi odreda pred objektiv kamere stali sa
veštačkim kezom od uha do uha, ja joj uzvratih samo fizički jer mi se u mislima
Katarina obrati.
– Ljubavi, sve okej? – upita me kad primeti da mi je izraz predugo ukočen.
– Da, jeste – zatreptah kad joj se vratih.
– Katarina me je obavestila da je mala Travena protumačila Rogždovu
rečenicu.
– Iiii? Šta kaže? – prilete uzbuđeno ka meni.
– Da skočim do Java jer je malo komplikovano za objašnjenje.
– Joj – ona se umusi. Napokon se osećala zaista opušteno i srećno i
poslednje što je tog trenutka htela je da napusti Staro Nebo i Dućan.
– Koliko će to drugo da traje? Meni se nešto ne ide tamo.
– Ma, verovatno Travena šeprtlji sa objašnjenjem, pa je Katarini lakše da
ja to čujem od nje, nego da mi prenosi.
– Pa ako se nećeš dugo zadržavati, ja bih da ostanem ovde, a ti dođi kad
završiš.
Nije mi se svideo njen predlog, nisam bio lud da je ostavljam samu, ali ona
složi izraz šteneta sa velikim tužnim očima koje su me molećivo posmatrale.
– Ok. Ali da znaš, biću ti u glavi. Iako ne verujem da to može da se desi, ne
bih da se Rogžd nekako ovde pojavi.
Ona zaskiča od sreće i baci mi se oko vrata poručujući mi da ću u znak
zahvalnosti spremiti suši za večeru.
***
Kad sam se vratio iz Java u Dućan, Purpur je sedela ispred kamina u staroj
fotelji boje njenog imena razgledajući enciklopediju staroslovenskih
božanstava i mitskih bića koju joj je njen otac Miloš poklonio za četrnaesti
rođendan.
– Već si se vratio? – iznenađeno podiže glavu kad joj se obratih.
– Nije bilo potrebe da se duže zadržavam – sedoh na rukovat fotelje i
povukoh enciklopediju ka sebi.
– I ? Kako su u protumačili rečenicu? Jel’ postoji način da se Rogžd
povredi?
– Ma… postoji. Ali ništa što je izvodljivo.
– Pa o čemu se radi?
– Vidi molim te kako su prikazali Dajboga – potpuno ignorišuću njeno
pitanje skrenuh joj pažnju na stranice otvorene knjige u njenim krilima.
– Hromi Daba! Ne mogu dočekati da mu ovo pokažem – nasmejah se kako
zbog opisa koji je pratio lik mog brata, tako i zbog crteža koji ga je
predstavljao.
– Sad se baš smejem i zamišljam ga kako psuje jer je prikazan kao hromi
starac sa jednim okom koji se ogrnuo krznom medveda. Po ovom što sam
pročitala, jedino je tačno da voli da nosi medveđa krzna.
– Dobro, vremenom su samo poprilično satanizovali – uzeh da okrećem
dalje listove.
– Jesi video sebe? – smeškala se.
– Mlad plavušan, duge kose, na debelom konju, okićen cvećem – stresoh
se zbog načina na koji su me najčešće prikazivali u vremenu otkad se
hrišćanstvo pojavilo.
– Pa za razliku od Dajboga, ti si makar lepotančić. Ma pogledaj samo tu
eleganciju u licu i zlatno klasje umesto kose – kikotala se prelazeći rukom
preko crteža kad me nađe u knjizi.
– Zato što sam za njih prvenstveno bog proleća, pa moram da budem sav
poletan i ženstven – sad i ja počeh da se smejem zbog tog vitkog i slabašnog
tela koje su mi dodelili.
– A on zapravo besan, stena, grub, željan krvi, bog rata koji ne poznaje
strah – nabrajala je moje osobine nekim posebnim tonom, napuklim glasom
koji je zvučao veoma jebozovno.
– Nego, kad smo kod rata… – najednom zatvori knjigu.
– Šta ti je rekla Travena u vezi rečenice?
– Rekla je da bog rata nikad ne sme da ide u bitke gladan – pomerih se sa
rukohvata i kleknuh ispred njenih nogu.
– Gde mi je obećana večera? – bacih joj enciklopediju sa krila, nagnuh se
ka njoj i spustih joj nekoliko poljubaca na stomak.
– Hej… – uhvati me za kosu i povuče mi glavu od sebe – ozbiljno te pitam,
šta ti je rekla?
– I ozbiljno ti kažem. Rekla mi je… – oslobodih svoju glavu iz njenih ruku,
pa joj povukoh majicu nagore.
– Da. Ne. Idem. U rat. Gladan… – svaku moju reč pratio je nežan poljubac
kojim joj pokrih kožu stomaka od pupka do ruba farmerica.
Ona se glasno nasmeja.
Oslobodih je farmerica, lagano joj postavih noge preko rukohvata, a zatim
je nežno uhvatih za bokove i privukoh je svojim gladnim usnama.
Iz njenih usana ote se dubok uzdah. Njene ruke pojuriše ka mojoj kosi i
ona cela uzbuđeno zatreperi kad počeh željno da se služim njenim telom.
***
***
Staro Nebo utonulo je u san, miran i spokojan, isti onakav u kome je i ona
boravila dok sam je netremice, kao da je prvi put vidim, posmatrao. Vatra je
tiho pucketala bacajući senke po nama. Disao sam polako prateći njen usnuli
ritam. Moja koža, moje pore, sve na meni nosilo je njene mirise i ja sam tonuo
u njih, umivao se njima nastojeći da tako budan ostanem, da i mene san ne
povuče jer dosta sam je gledao u snovima, a tako malo na javi.
Zato kad sam ga osetio da je došao, teška srca sam je ostavio, nežno je poljubio
i tiho se iskrao.
Njegovo prisustvo na kapijama Arkone činilo je da vetar zavija i da se
prašina sa zemlje diže. Prišao sam mu s leđa i stao pred njega. Gledao je
zadivljeno u prikaz sveta ispred sebe, u čarobnu smenu doba dana, u izlaske
sunca i blistavost sazvežđa, u rađanje proleća i belinu zime. Prvi put za života
Veles je video svet na način na koji ga ja gledam. Da mu oči nisu bile mrtve, u
njima bi sigurno zaigrala iskra oduševljenja.
Miris rata sam osećao mnogo jače od njega. To je bio miris moje zveri, onoga
što ja zaista predstavljam, onog što nastojim Purpurinim mirisima života da
prekrijem.
– Idem. Čeka me moja nevesta – podiže svoj kvrgavi štap da mu osvetli
put i delove starog visećeg mosta koji je nekad naše svetove spajao.
Kad zakorači na njega, on poče lagano da ga pušta nadole.
– I ne zaboravi šta sam ti rekao kad sam te upozorio na proročanstvo i
okretanje kumira! Šta god da bude, ti imaš svoju obavezu! – dobaci pre nego
što se svetlo njegovog štapa ugasi u mraku ambisa između Java i Nava.
Ne moraš me podsećati, sasvim dobro znam koja je moja obaveza – odgovorih
mu u sebi, pa pojurih nazad u zavejano Staro Nebo.
Kažu da dok sam bio baš mali, pre nego što me je Veles uzeo sebi, najviše sam
voleo da sedim u odajama mog oca kada su ga spremali za odlučujuće i velike
bitke. Kažu da sam sedeo na podu i sa divljenjm posmatrao njegovu snažnu
pojavu koja je sa svakim delom oklopa, štitnika, opasača, plašta, šlema
postajala u mojim očima još veća, još snažnija. Govorio sam mu da želim da
bude kao on, a on bi mi uzvraćao da ću biti veći i od njega i da ću zapravo biti
najveći bog koji je vladao univerzumom. Govorili su da bi mi se tad obrazi
upalili i da bi mi kroz sive oči protutnjale vatre koje su im samo potvrđivale da
je moja sudbina kao najvećeg ispisana mnogo pre mog vremena.
Međutim, sad dok su mi navlačili metalnu potkošulju, dok su mi na ruke i
noge stavljali moje metalne štitnike sa crvenim rubinima kao krv, ja sam
shvatio da je za mene mnogo pre mog vremena, mnogo pre bilo čijeg vremena,
ispisana sudbina najvećeg gubitnika.
Živeo sam da bih se borio. Borio sam se da bih živeo. Samo, danas ja živim
da bih ubio, a borim se da bih umro.
Nisam im dao da mi stave šlem na glavu. Nije volela da ga nosim jer je
volela moje lice. Govorila mi je da je greh da ga metalom zaklanja. I da, ako je
moje lice lice rata, onda bi ona volela da od takvog rata pogine.
Uzeo sam svoj mač. Zamahnuo sam nekoliko puta sa njim kroz vazduh,
ubacio ga u korice i zaputio se brzim korakom ka svom konju. Kad se nađoh u
njegovom sedlu, Oganj se prope visoko paleći svojim vatrenim kopitama
zemlju, najavljujući da Jarilo kreće u svoju borbu.
– Berkute! – Povikah ka generalu.
– Vojska neka sačeka moju naredbu! Sad idemo samo mi, belogardijci i
snežne vile.
Kad smo se spustili među ljude, Moskva je već bila pod opsadom.
Međutim, naše pojavljivanje je nateralo sve da se zalede i da isprate pojavu
ogromnog purpurnog bljeska iz kog sam prvi izjahao ja, a onda redom sa moje
leve i desne strane Bejla, Dajbog, Berkut, Lada, Svetovid, Katarina i Koledov.
Odmah za njima jahali su belogardijci, i to tako što je između svaka dva
vojnika bio po jedan snežni vilenjak ili vila. Njihov izlazak su pratili orlovi koji
izleteše kroz portal i smesta se skladno vinuše u visine.
Moj dolazak Rogžd isprati sa kreveljenjem.
– Rekao sam ti već, bolje da si kod svog oca pobegao! Ovde više nema
mesta za tebe.
Pokazivao mi je u nebo iznad Crvenog trga, kako se pod vatrenim
cepanjem otvara tačno iznad mesta Vnimanija, na kom je u beloj haljinici
stajala Purpur.
***
Došao sam na početak Crvenog trga i zastao. Sneg koji je oko mene divljao nije
me ometao da je opet lepo vidim.
– Ljubavi… – njene usne me pozvaše. Bila je na kolenima, potpuno
promrzla, modra, sa rukama koje su se jedva držale u položaju u kom sam je
video.
Pre sam uvek govorio da bih svaki put izabrao Purpur, bez ozbira što mi
je za njenim odlaskom ostala tolika patnja i nedostajanje. Ali onda, kad bih se
vratio na naše godine, na naše zajedničko vreme, znao sam da je vredelo.
Vredelo je svake jebene suze i svake jebene boli. Međutim, sad kad je gledam
kako namučenim očima čeka da dođem da je spasem, ja bih sad svoj izbor
promenio. Birao bih ne da je nikad nisam video, nego da se nikad i nije rodila.
Jer ovo što je ona preživela zbog mene, to nijedno biće na svetu nije zaslužilo.
Njen jedini greh je bio taj što me volela, a njena kazna za to je da i u životu i
smrti bude prokleta.
– Ljubavi… – njen glas kao vapaj me pokrenu i ja zakoračih na Crveni trg.
Njene oči uspeše da se izbore sa mukom i bljesnuše pune očekivanja, jer
me vidi kako idem ka njoj.
Ja, sa svojim crvenim plastom, u uniformi na koju je tako bila ponosna.
Ja, sa svojim licem rata koje je tako volela.
Ja, njena ljubav i njena bol.
Ja, njen heroj.
Na strani Java dočekale su me pognute glave i jecaji moje kćerke, brata i svih
drugih bogova. Prošao sam između njih i tek kad sam izašao do čistine u kojoj
nije bilo vojske, ja kleknuh u sneg i nežno je položih u njega. Preko njenog
lepog lica kao slapovi padali su divlji pramenovi kose i ja ih polako, kao da ne
želim da je probudim, uklonih sa njega.
Pomazih je svojom krvavom rukom po ledenom obrazu, a zatim se polako
nagnuh i spustih joj poslednji poljubac na njene mrtve usne.
– Čekaj me – šapnuh u njih.
– Niko, niko od vas ne sme napasti Rogžda! – povikah – Po cenu da vas ubije,
da svi izginete, vi mu se ne smete suprotstaviti ili mu uzvratiti!
– Ukrstite svoje oružje sa njegovim vojnicima. Ubijajte ih, komadajte,
raznesite, pokažite im šta se desi kad se slovenska vojska ujedini!
– Danas sejete smrt da bi sutra život nikao!
***
Barjaci svih bogova Java i Nava, ujedinjeni, vijorili su se na ledenom vetru dok
su dobošari najavljivali da ćemo uskoro krenuti u bitku. Sa moje desne strane
nalazila se Bejla, a do nje Berkut. Sa moje leve strane na leđima svog vranca
sedeo je Dajbog, a odmah do njega Lada i Koledov.
– Siđi sa konja! – naredih bratu, koga moja naredba u potpunosti zbuni.
– Ne razumem…
– Siđi smesta sa svog konja! – obratih mu se grubo, sa pogledom uprtim
ka crnoj vojsci koja je jurišala ka nama.
– Ali…
– Smesta! – dreknuh na njega kad ga ustrelih svojim krvavim očima.
Moj izraz lica i način na koji mu se obratih odmah ga izbaciše iz sedla.
Gledao me je potpuno pogubljeno, od besa iskrivljenog lica stiskajući
vilicu da ne bi nešto pogrešno rekao.
Ošinuh njegovog vranca koji se uz njištanje prope i odjuri od nas.
– Jarilo! – Berkut me opomenu da je vreme sudara došlo.
Podigoh ruku u vazduh. Dobošari obavestiše da se svi pripreme. Pre nego
što spustih ruku, obratih se bratu:
– Na moj znak oslobodi vuka!
– Rogžde! – povika snažno, kad se on okrenu da zgrabi Bejlu. Moj glas koji je
sad prvi put čuo, zakopa ga u mestu i on se pažljivo osvrnu ka meni.
Odručih ruke u stranu.
– Ovde sam! Hajde, završi sa mnom. Završi sa onim koji ti je onemogućio
da se osvetiš tatici. Završi sa onim koji te je zauvek odvojio od svoje vojske,
kuće i mogućnosti da se ikad više oslobodiš svog oklopa!
Njegovo lice se izobliči. I on smesta isrpuži ruke ispred sebe.
– Znaš, da bi vladao ovim svetom, nije samo dovoljno da budeš bog i
mlatiš svojim moćima.
Pokazah mačem ka bojnom polju gde je moja vojska uveliko pobeđivala
njegovu.
– Da bi mogao sve njih da nateraš da te prate, prvo što moraš je da se
pokažeš kakav si ratnik!
– Ti se bez vojske ne smeš Svarogu suprotstaviti, a vidiš ovu moju?
Pogledaj šta su uradili sa Iznalcima koji su prošli! Ako je svaki tvoj vojnik šest
puta jači od mog, svaki moj ima šest puta veće srce. Moji vojnici se bore jer to
žele, jer osećaju potrebu da ginu za onog koji ih vodi. Nisu naterani strahom i
terorom. Nisu prinuđeni da ratuju. Svi oni su do jednog ovde zbog mene! I
Vojska Java i vojska Nava bori se na istoj strani zbog mene! Meni veruju jer ih
ja vodim. Ja za njih najbolji! I sva ova vojka će pripasti tebi.
– Ali da bi ti oni poverovali, da bi te prihvatili, ti prvo moraš da se
dokažeš! Moraš prvo pobediti njihovog vojskovođu, moraš pobediti mene, ali
samo uz pomoć ovoga ! – zamahnu mačem kroz vazduh.
Moj potez učini da mi ruka zadrhti i da mi se zbog silnih povreda lice
zgrči.
– Hajde ako smeš! Ti i ja! Jedan na jedan! Kako je red, kako je oduvekbilo!
Govorio sam brzo i glasno nastojeći da držim svu njegovu pažnju na sebi,
dok se Bejla borila sa Verinom.
– Sasvim je svejedno kako ću te ubiti. Ali dobro… – reče kad mu se u ruci
ukaza mač.
– Jedva čekam da upijem svu tvoju moć u sebe! – reče, svestan da ga ne
smem ni pipnuti. Zato potpuno opušteno potrča ka meni, istog trenutka kad se
ja zatrčah ka njemu.
U momentu kad na zemlji dva boga ukrstiše svoje mačeve, na nebu se
sudariše dve munje. Purpurna i plava. Njihov prasak zagrme i učini da cela
planeta zadrhti.
U dvoboju sa pravim oružjem, u odnosu na mene, Rogžd je bio slab
protivnik. Držao je mač loše, mlitavo i non-stop me napadao. Njegovi pokreti
bili su predvidivi, upravo kako sam i očekivao od nekog ko samo svojim
moćima osvaja. U ovom okršaju ja nisam imao problem sa njegovim
baratanjem mačem i snagom sa kojom ga on ka meni vitla. Moj problem je
ležao u povredama koje su mi okupirale telo i što sam morao da budem
pažljiv, da vodim računa da ga ne okrznem ili ranim. Ja sam morao da mu
zarijem ceo svoj mač u srce i za to sam imao samo jednu šansu.
Svaki njegov nasrtaj sam odbranio. To ga je toliko besnelo da je počeo da
mlati mačem munjevito kao da je pomahnitao. Sevanje njegove oštrice ka
meni smenjivalo se brzinom rada elise. Sve sam teže zaustavljao njegove
nasrtaje, što je na kraju rezultiralo da mi duboko poseče rame. Ruka mi se
zatrese, zbog čega mi mač u šaci zakliza. Prosiktah bolno i smesta ga prebacih
iz desne u levu ruku.
Čim je video da me je sad i sa oružjem koje sam birao dobro ranio, on se
okuraži. Rogžd hvalisavac ponovo preuze primat nad njegovim karakterom.
– Umri! – povika kad visoko podiže svoj mač u ruci otkrivajući se potpuno
preda mnom u svoj svojoj veličini. Pokazujući mi kako ima moćno i zdravo
telo, napravi sebi dramski momenat čineći da mi ono bude poslednje što ću
videti, pre nego što mi on život oduzme.
Odbih njegov nov pokušaj da me ubije tako što postavih mač ispred sebe i
zaustavih mu oštricu tik ispred svojih grudi. On nastavi da je gura ka meni, ali
bezuspešno. Ja sam sad, i sa svim svojim povredama, stajao naspram njega kao
da sam od čelika. Naši mačevi su bili ukršteni tačno iznad mog srca. Njegove
plave oči streljale su mržnjom moje u kojim je varničio bes, u kojim je gorela
vatra. Moje oči bile su krvave i samo su krv pred sobom videle. Njenu krv, koju
sam zbog njega na rukama nosio.
Gledao sam pogledom zveri u te njegove iznalske oči, u ta svetla sranja
koja u životu nisu iskusila ni patnju, ni bol ni tugu. Gledao sam ga očima onog
koji je sve imao i koji je sve izgubio, i zato mu se nasmejah u lice jer za razliku
od njega, ja sam ionako hteo da umrem. Jedino što sam je pre toga morao
osvetiti. Morao sam pobediti da njena smrt ne bi bila uzaludna.
Zaurlah kad se u meni razdivlja sveža snaga kojom ga odgurnuh od sebe.
Sad ja krenih svojim mačem ka njemu. Bilo je potpuno svejedno da li će se
braniti ili će se prepustiti. Ono što sam ja znao, bilo je to da će svaki moj zamah
ka njemu biti onaj koji će mu presuditi.
Način na koji sam ga napadao, izraz mog lica, stav mog tela, potpuno su ga
zatekli. Moja rešenost da završim sa njim, kao da ga podbode idejom da možda
stvarno znam način na koji ga mogu ubiti i on poče da se brani.
U jednom trenutku moja oštrica Zagreba po iznalu, zbog čega je smesta
povukoh ka sebi. On moju rekaciju dočeka sa olakšanjem i uz smeh.
– Mislim da sam se dosta zamarao sa tobom! I sam znaš da ne postoji
način da me pobed… d… d…
Nije uspeo ni da završi rečenicu jer mu se moj mač nađe zabijen svojim
vrhom u grudima.
Trebalo mu je nekoliko sekundi da mu se izraz iz potpunog šoka pretoči u
zajedljiv kez, kojim mi je poručivao da sam gotov.
Međutim, njegov osmeh poče da se izobličuje, da nestaje kad oseti snagu i
način na koji sam mu nastavio gurati oštricu mača duboko u meso.
Samo smrtnik može završiti posao boga. Samo Liraj može završiti ono što je
Jarilo započeo.
Kad sam mu zario mač u srce, uradio sam to kao bog, a sad kad
nastavljam da ga probijam sa njim, ja to radim kao čovek.
Odrekao sam se svojih moći istog trena kad mu se oštrica mača našla u
grudima. Odrekao sam se svega što me je činilo besmrtnim, najmoćnijim, što
me je činilo bogom. Taj moj čin odjeknu kroz sva bespuća univerzuma, a celim
nebeskim svodom koji je okruživao zemlju razdivlja se oluja munja i gromova.
Jedan deo mojih moći otišao je pravo Velesu, kako smo se dogovorili.
Moja smrt za Dajboga.
Deo mojih moći stiglo mu je kao nadoknada za Dajbogov vučji deo koji je
Veles držao kod sebe sve dok nije bio siguran da ću održati svoje obećanje i
umreti. Nisam slagao brata, tražio sam da ga vrati zbog Bejle i zbog vremena u
kom mene više neće biti.
Drugi deo moći rasplinuo se u Prav. Vratio sam ga onom koji mi ih je i
dao.
U trenu kraćem od daha nestao je bog i ostao je samo čovek.
Liraj nije samo preuzeo na sebe zadatak da završi ono što mu je Jarilo
ostavio, preuzeo je i njegovo telo, a sa njim su došle sve njegove rane i
povrede.
Nisam znao koliko je ljudsko telo zaista slabo dok mi samo ono nije
ostalo. Stisnuh zube i trpeći neizdrživu bol nastavih da guram mač sve dublje
u Rogždove grudi. Pritisak koji mu je sad smrtnik nanosio činio je da i on
napokon počne da slabi. Konačno je bio povređen i osećao je bol, zato
instiktivno poče da se brani.
Kakva ironija, nisam uspeo da izdržim njegove nasrtaje kao bog, a sad
sam morao da se nosim sa silama samog pakla kao smrtnik.
On zgrabi rukama oštricu i poče da je izvlači iz sebe. Međutim, mač je već
poprilično bio u njemu, tako da mu je to išlo mnogo teže nego što je očekivao.
Stinuh zube i zarežah kad poslednjim atomima snage tela koje je već
uveliko bilo na izdisaju krenuh svom silom da guram dršku u njega. Moji
napori nisu davali rezultate. Niti je on uspevao mač da izvuče, niti sam ja
uspevao da ga zarijem do kraja.
Bilo mi je jasno da će, ako ovako nastavimo, on kao Rogžd ostati, dok ću ja
umreti. I tad, kad nam se lica nađoše tik jedno uz drugo, ja se zagledah u
njegove izobličene oči i odlučih se za ono što bi Jarilo u ovakvoj situaciji
uradio.
Snažno zamahnuh glavom i jednostavno ga navukoh na nju.
On se zanese unazad. Njegove ruke spadoše sa mača i ja ga napokon
probih skroz sa njim. Trgoh ruke sa drške kao da me je opekla i smesta se,
teturajući, udaljih od njega.
Posmatrao sam ga zadihan, povijen u struku i sa rukama ka kolenima.
Stajao je potpuno isto otkad sam završio svoj posao. Njegove oči gubile su
svoju boju iznala i počele da tamne. Njegovo lice bilo je izobličeno grčem i sa
usnama koje su se neartikulisano pomerale mumlajući nepovezano. Zavrteh
glavom shvatajući da nisam još završio, pa se teškim, drhtavim koracima
uputih ka njemu. Moje telo poče da se hladi. Moje povrede su činile da mi svaki
pokret dođe ko zabijanje demonskih kandži u rane. Pitajući se da li ću imati
snage da ga makar udarim, stadoh ispred njega. Nisam stigao ni prste u
pesnicu da savijem, a njegovo telo se samo kao ukočena statua sruši u sneg.
– Jebeni tatin sin!
***
Zatreptah jako jer mi se vid zamuti i suzi. Moj mozak je bio preplavljen
zujanjem svih oblika boli koje mi je telo prožimala. Moja savest poče da se
mrači i ja pogledah u Bejlinom pravcu, koja je već uveliko završavala sa
Verinom, a zatim se polako okrenuh i uputih se ka Crvenom trgu.
Koračao sam nesigurno preko krvavog snega i leševa. Krajičkom oka
zapazih džinovskog vuka kako komada preživele iznalce. Osmehnuh se. Iako
nije morao da ih ubije, on je to radio sa uživanjem. Za razliku od mene koji je
svoju zver nosio u sebi, on je ta zver sam po sebi bio. Zato sam i znao da nisam
pogrešio što sam Velesu tražio da ga vrati.
On nije dugo razmišljao, mislio je da će lakše sa njim izaći na kraj, nego sa
mnom. Ono što nije znao je to da će mu moj brat prvom prilikom kad samo
posumnja da on želi Bejli da naudi, uleteti u Nav i ako ne rastrgne njega,
rastrgnuće mu pola kraljevstva. Takav je bio moj brat, ludak koji će sve uraditi
za one koje voli.
A ja? Šta sam ja uradio sa onima koje volim? Uništavao sam ih. Gledao
sam ih u oči i ubijao.
Moje noge sve su teže nosile moje telo. Na sebi sam i dalje nosio svoju
uniformu, štitnike, plašt. Jeste da je sve na meni bilo ishabano i iscepano, ali za
mene je postalo neizdrživo teško. Imao sam osećaj da na sebi nosim na tone
tereta. Kao Jarilo, nisam ni osećao uniformu. Nisam ni znao da ti simboli na
meni imaju bilo kakvu težinu. Nosio sam ih jer su predstavljali ko sam.
Kolovratu na mojim grudima su se klanjali. Moju fibulu na grudima su celivali,
od mog plašta su strahovali. Njegova boja bila je uočljva na svakom bojištu i u
svim borbama. Znalo se da moj plašt sa sobom krv donosi.
Moj plašt je bio simbol rata, bio je simbol onoga što iz njega proizilazi i svi
su mu se sklanjali, samo mu se ona divila.
U njegovoj boji ona nije videla krv, već je videla ljubav, videla je sreću.
Samo je ona znala da sve ono moje loše, pa ma koliko to očito bilo, gleda na
drugi, svoj način. Nije ona za mene tražila opravdanja, niti je ulepšavala istinu,
ona je prihvatala sve onakvo kakvo jeste jer je to sve bilo deo mene. To sam
bio ja i ona me je bezuslovno volela onakvog kakav jesam.
Volela me je na načine na koje nisam znao ni da se voleti može. Volela je
sve moje strane. Volela je zver koja ju je na kraju ubila i rat koji joj je na kraju
presudio. Volela je Jara, iako joj je samo nesreću doneo i Liraja, iako ju je prvi
povredio.
Jedva sam se kretao preko Crvenog trga. Nisam znao da zima može toliko
da grize i nisam znao da sneg može toliko da bude važan. U mojim čizmama
šljapkao je rastopljen zajedno sa krvlju koju je u sebe upio. Odlučih da se
moram osloboditi unifrome ako želim uopšte sam da se domognem svog cilja.
Krenuh da trzam kovče štitnika sa podlaktica i najednom ih ostavih.
Želeo sam da kad je poslednji put vidim, budem onakav kakvog me je ona
volela.
Krenuh da dlanovima prelazim preko ishabanog plašta i krvi kojom mi je
cela unifroma bila umazana, kao da ću uspeti da se očistim i dovedem u red.
Zaustavih se na momenat i nekako uspeh da se sagnem, a da ne završim na
zemlji. Zgrabih rukom komad čistoh snega, podelih ga u šake i počeh jako da
trljam lice sa njim, ne bih li se tako umio. Zatim provukoh prstima kroz kosu
pokušavajući da je slepljenu od krvi razbarušim, da bude tršava, da joj dođem
lep, da joj dođem onakav, kakav sam samo zbog nje i bio.
Moje noge su me vodile sve teže. U moju svest uvuče se sumrak kad
osetih da poče da se gasi. Zato ubrzah svoj korak. Nisam gledao kuda idem,
upadao sam u sneg. Moje čizme su zapinjale za leševe terajući me da iznova i
iznova padam i da se sve umornije podižem. Disao sam duboko. Iako su me
pluća bolela, kao da će se raspasti pod pritiskom vazduha, ja sam nastavio
tako da dišem. Morao sam da dišem, nisam smeo još da se predam, morao sam
još malo da živim, pa makar to na silu bilo.
Ako sam je izdao u životu, nisam hteo da je izdam u smrti.
Zato sam se inatio vremenu, išao sam protiv njega, gurao sam ga napred,
terao da teče iako se ono za mene zaustavilo još u trenutku kad sam ubio
Rogžda.
Osećao sam dah smrti kako mi diše za vratom. Toliko puta sam se suretao
sa njom, i toliko puta mi je pred očima uzimala sve što sam voleo, a mene
ostavljala jer ja sam bio žigosan da živim. Ja sam bio osuđen da trajem, da
postojim dok se sva svetla zvezda jednom ne ugase. Ja sam bio obeležen sa
porkletstvom večnosti u kom mi je kraju samo samoća ostajala.
Na samom izdisaju snage, moje srce koje je jedino još bilo na mojoj strani,
poče da posustaje.
Postavih ruku preko njega i zahvalih mu se što je izdržalo i što me je
dovelo do nje. Ležala je na istom mestu gde sam je ostavio. Izgledalo je kao da
spava. Njeni pramenovi kose razleteli su se svuda oko nje, dok se vetar
nemirno igrao sa njima nanoseći ih neuredno na njeno lice.
Osmehnuh se tako tipično za moju Purpur. I mrtva joj je kosa morala biti
raščupana. Usne joj više nisu bile modre, bile su bele, potpuno prekrivene
pahuljicama, zbog čega su svetlucale najfinijim iskrama dijamanata. Ruke su
joj bile prekrštene preko grudi sa dlanovima koji su ispod sebe skrivali krvavu
ranu koju joj je moj mač napravio. Nije mi bilo dovoljno što sam joj srce uzeo,
što je ono samo za mene kucalo, morao sam ga uništiti, morao sam ubiti,
morao sam njegovu krv na svojoj koži osetiti. I da, pekla me je ta krv jače i od
krivice koju sam osećao, jače i od dela koje sam počinio. Njena krv me je pekla
jačinom ljubavi koja joj je iz srca potekla. Pekla me je jer sam znao da mi je
svoj poslednji otkucaj srca namenila i da mi je sa njim oprostila.
Iznad njene glave stajala je Bejla, koju je oko ramena grlio dobri general.
Pored njih stajali su Lada, Vid, Katarina, Travena i mali Koledov. Udaljen od
svih stajao je veliki beli vuk koji mi okrenu leđa kad me ugleda.
Osmehnuh im se blago kad ih sve obuhvatih pogledom, a zatim se uputih
ka njoj, ka mojoj mrtvoj Purpur. Kleknuo sam pored nje i samo je posmatrao.
Pitajući se kako je tamo gde je ona sad i da li je opet onako spokojna i mirna,
kao što je pričala. Upitah se da li će me se i ovaj put sećati i da li će umesto svih
onih uspomena, sad imati samo ovu zbog koje mrtva u Kremlju leži. Upitah se
da li će moja duša smeti da je nekad protraži, pa makar da je iz svoje tame
gleda.
Kad vetar nanese komešanje pahulja na njeno telo, ja uhvatih rukom
fibula kolovrata koja mi je držala plašt pričvršćen za grudi. Otkinuh je i ona
pade pored mojih kolena. Zatim povukoh svoj plašt i skinuh ga sa sebe. U
momentu kad je prekrih sa njim, život u meni poče da se meri mojim
uzdisajima.
Svaki otkucaj mog srca bio je sve blaži, sve kraći.
– Živeo sam zbog tebe i živeo sam posle tebe. I kao bog i čovek. Ali kao
tvoj ubica, ja ne mogu živeti.
Moj glas je postao nestvarno tih. Pred mojim očima sve se mračilo. Njeno
lice sve je više gutala sena. Sve oko mene tonulo je u mekan mrak, kakav nikad
nisam osetio. Poslednji put začuh svoju kćerku kako glasno jeca. Poslendnji
put pogledah ka bratu koji je i dalje ka meni bio okrenut leđima.
Poslednjim glasom obratih se Purpur:
– Voleo sam te ceo tvoj i svoj život, i voleću te kroz celu tvoju i svoju smrt.
Zatreptah kartko kao da mi pred očima nemirno zaplesaše dve pahuljice.
Njihovo presijavanje bilo je jedino svetlo koje sam još video. Lelujale su blago,
istovetno, kao što su i one bile potpuno identične.
U trenu kad se pahuljice nežno spustiše na moj plašt, moje srce poslednji
put otkuca i ja se sručih pored nje.
U poslednjem uzadu, ja osetih trag njenog mirisa.
Purpur, pomislih na nju, pre nego što me u konačnu tamu isprati užno
zavijanje vuka.
Na vrhu krova Sveta, nadohvat nebeskog svoda, uz sam rub litice sa koje se
prostirao jedinstven pogled na celu zemlju, na posmrtnom odru ležao je Jarilo.
Najveći od najvećih.
Bog. Otac. Muž. Brat. Prijatelj. Vladar. Vojnik. Ratnik. Zaštitnik. Stvoritelj.
Uništitelj. Pravednik. Pobednik. Gubitnik. Čovek.
Njegovo telo u sjajnom oklopu, sa crvenim plastom prebačenim preko
polovine tela i sa mačem na gudima bilo je obavijeno tišinom koja se sa kapija
Arkone razlivala po celoj Zemlji i Nebu. Zatim je od njih putovala dalje grleći
svojim nemim rukama galaksije, sazvežđa i nebule.
Oko odra sa bakljama u rukama stajali su svi oni za koje je njegovo veliko
srce kucalo. I njegovi prijatelji i njegovi neprijatelji. Prvi put od nastanka sveta,
bog Nava odavao je poštu bogu Java. Prvi put od nastanka vremena, sveštenica
Majke zemlje vršila je obred predavanja duše izvan Orlovije.
Bio je to prvi put da je neko video vuka kako plače, i da se smrtnik
sahranjivao kao bog.
***
Stigli smo do kraja, stigao je Jar i za mene se završila priča, sa čijim sam se
likovima družila čitavih sedam godina. Volela sam ih, mrzela, nervirali su me,
plakala sam zbog njih, smejala se sa njima. I sad kad je došao momenat da taj
njihov svet zauvek ostavim iza sebe, da ispišem i ovu poslednju stranicu, moja
osećanja su potpuno izmešana. S jedne strane, drago mi je što sam napisala
svoju petu knjigu o njima, ali sa druge strane imam utisak da je za mene
upravo došao kraj jedne ere. Moram priznati, vrlo nezgodan osećaj :-)
I tako… dok sam ja stvarala svoje likove, dok sam maštala njihove priče,
pojavili ste se vi, moji čitaoci, moje purpurne devojke i momci, moja najveća
podrška i moja najveća inspiracija. Hvala vam što ste tu zbog mene i za mene.
Hvala što imate strpljenja i što već uveliko znate, ako kažem da će nešto biti u
martu, da će to sigurno biti u oktobru neke naredne godine. Možda.
Hvala mojoj Dori. Hvala tom čudu od žene. Volim te odavde pa do vrata
Kolovrata.
Hvala mojim kuvarima i kuvaricama iz Drina’s kitchen. Hvala toj veseloj
badni, tim ljudima širokog srca, koji vole mnogo da psuju, a mnogo manje da
kuvaju. Hvala im za smeh, za razgovore, za savete i sve one fine fotke koje mi
uvek ulepšaju dan. Grlim vas i volim sve.
Poseban zagljaj ide za dva člana grupe Four Horsemen of the
Apocalypse: Sanji Vukosavljević i Aleksandru Đeloševiću. Sanjče moje, sve
znaš. Veruješ u mene i kad ja ne verujem, a biješ zbog mene kad se ja zaglavim
u dipolomatiji. Još samo da ti postanem omiljena autorka i Svarog da me vidi.
Bejbe, ljubav si i ti to znaš. Aleksandre, Elajdža, Jarilovski, Cvikoje ti kako si
krenuo imaćeš više pesudonima od mene, ali svejedno volim ja sve te tvoje
ličnosti. Hvala za kolovrat. Dobar si trol i može se čovek družiti sa tobom.
Hvala mojoj predivnoj Mileni, koja sasvim dobro zna da nisu izgubljeni
svi koji lutaju. Hvala ti za prijateljstvo i što sam našla posebno mesto u tvom
srcu. Hvala Vladimiru, tom divnom, divnom dečaku, koji zna uvek kako da me
oraspoloži i iznervira. Vlado, grlim te do neba.
Hvala fejsbuk stranicama, grupama i njihovim čanovima:
Crni Biser, Čitaholičarka, Ključ za knjigu, Prodavnica snova, Knjige o
kojima se priča, Bookwitch, Milica's Bookshelf, Kaleidoskop misli, Knjige
koje oduzimaju dah, Klub magičnih knjiga… Hvala svim devojakam sa
Instagrama i Goodreadsa na sjajnim fotografijama i recenzijama. Hvala svim
drugim blogerima i recezentima koji su počitali moje knjige i dali svoje
mišljenje o njima.
Hvala mojoj lektorki Aleksandri Ilić, koja je uz mene već pet godina.
Hvala mom sinu Đorđu, zbog kog sam pre sedam godina i napisala svoju
prvu knjigu. U njegovim očima ja sve mogu, zato i smem.
Vaša Drina