INFORMATIKA

HARDWARE
Hardware ( sklopovlje ) označava sve čvrste, vidljive i opipljive dijelove računala.
Ako računalo promatramo kroz njegovu funkcionalnu shemu koju je opisao von Neumann
svako računalo sastoji se od ulaznog i izlaznog djela, spremnika i procesora. Uobičajene
ulazne jedinice su tipkovnica koja služi za unošenje pojedinih znakova u računalo i miš koji
služi za postavljanje neke točke na zaslonu. Što se tiče izlaznih jedinica tu se u prvom redu
misli na monitor i pisač.
Postoje i uređaji za koje kažemo da su ulazno – izlazne jedinice, a u tu skupinu
ubrajamo medije za pohranjivanje koje dijelimo na magnetske (okrugle ploče presvučene s
tankim slojem magnetskog materijala ) i optičke (okrugla ploča na kojoj se podaci pamte tako
da se na ispoliranoj površini rade neravnine) diskove. Bez medija za pohranjivanje nemoguće
je zamisliti rad računala. Postoji i čitav niz drugih priključnih uređaja kao npr. naprave za
čitanje znakova i slika, naprave za crtanje slika, videokamere, mikrofoni, zvučnici. Središnji
dio računala je spremnik ili memorija. U njega se slijevaju svi podaci i instrukcije koje se
unose u računalo preko ulaznog dijela te svi rezultati operacija iz aritmetičko- logičke
jedinice. Jednostavno, memoriju možemo prikazati kao sklop koji prima adresu nekog
podatka i zavisno od signala pohrani/dobavi pamti odnosno čita podatak. Da bi to mogla
memorija mora imati mjesto za primanje adrese, signala za dobavljanje ili pohranjivanje i
treće mjesto za primanje podataka.
Procesor je sklop koji se sastoji od upravljačke jedinice, aritmetičko-logičke jedinice i
skupa registara. Upravljačka jedinica upravlja radom svih sklopova u računalu. Ona prima
instrukcije iz spremnika i na temelju njih određuje što koja od jedinica treba raditi.
Aritmetičko-logička jedinica obavlja aritmetičke (+,-.*,/) i logičke ( i, ili, ne ) operacije sa
argumentima koji dolaze iz spremnika. Dobavljanjem argumenata i spremanjem podataka
upravlja upravljačka jedinica. Registri su sklopovi koji su građeni od niza bistabila spojenih
sa žicom kojom prolazi signal pohrani. Svaki bistabil poprima dva različita stanja pa ako je u
registru n bistabila tada registar poprima 2n različitih vrijednosti. U procesoru postoje adresni i
podatkovni međuregistar, instrukcijski registar, programsko brojilo i registar stanja.

INTERNET
Internet je, u svojoj tehničkoj osnovici, spoj različitih mreža računala u jedinstvenu,
svjetsku računalnu mrežu koja služi za prijenos podataka, ali nudi i velik broj informacijskih i
komunikacijskih usluga.
Začetnik interneta bilo je američko ministarstvo obrane 1970. godine, sa svrhom povezivanja
istraživača na različitim mjestima u zajedničkim istraživačkim projektima. Najprije su
povezana četiri računalska sustava, da bi za nekoliko godina taj broj narastao do brojke 100.
Prava komercijalizacija interneta počinje tek devedesetih godina pri čemu je važno naglasiti
da internet nema vlasnika i ne poznaje prirodne ni državne granice. Najveći problem kod
naglog širenja internet mreže bio je raznolikost protokola koji nisu bili dovoljno fleksibilni.
Zbog toga su 1983. godine definirani službeni protokoli i to TCP/IP (Transmission Control
Protocol / Internet Protocol) koji zajedno stvaraju temelj povezivanja računala (IP) i kontrole
prijenosa (TCP) između računalnih sustava. Istovremeno su definirani i protokoli razmjene
pošte SMTP (Simple Mail Transfer Protocol) te protokol prijenosa podataka FTP (File
Transfer Protocol).
 Internet mreža, pojednostavljeno, sastoji se od dviju vrsta računala: poslužitelj koji
nude neki sadržaj i omogućuju funkcioniranje internet mreže (Server) i klijent računala koji se
priključuju na poslužitelje po potrebi (Client). U klijente spadaju i mali korisnici koji
poslužitelju pristupaju preko modema i telefonske linije i tek tada su u mogućnosti koristiti
neki od internet servisa.
Najpoznatiji takav servis je WWW (World Wide Web) čija je najveća prednost
povezanost tekstualnih, slikovnih, i video informacija te pristup bazama podataka. Glavne su
karakteristike weba jednostavno kretanje stranicama pomoću linkova, neograničena
''gledanost'' s obzirom na prostor i vrijeme, širina ponude i vlastiti izbor sadržaja. Da bi došli
do nečije web stranice moramo znati njegovu http adresu te ju upisati u odgovarajuće polje u
web pregledniku (web browser) koji nam omogućuje pregledavanje web stranica.
Uz web, najčešće korišteni internet servis je Elektronička pošta (Electronic mail ili E-
mail) koji omogućava slan je i primanje poruka. Za razliku od weba, ovo nije javni servis jer
poštu može pročitati samo osoba kojoj je poruka namijenjena. E-mail komunikacija je brza,
jednako učinkovita u cijelom svijetu, a poruka čeka primaoca i on je može pročitati kad
poželi.

METODE NASTAVE U INFORMATICI

Metoda usmenog izlaganja javlja se u više oblika, a najčešći je predavanje. Predavanje
je oblik usmenog iznošenja neke građe učenicima tako da im predajemo neki sadržaj do kojeg
oni ne mogu doći izravno ili nekim drugim načinom. U predavanju je neka realnost prevedena
u govorni oblik. Predavanje se najčešće kombinira sa objašnjavanjem jer nam ono omogućuje
razumijevanje realnosti. Kad se suočimo sa brojnim činjenicama i kad ih povežemo tada nam
sve postaje jasno. Prema tomu, objašnjenje ne dolazi samo od sebe, bez misaonog napora
učenika, a učenik, tražeći objašnjenje pojavama, uči i stječe osobno iskustvo. Primjer
nastavne jedinice koja se obrađuje kombinacijom predavanja i objašnjavanja razvoja računala
i njihova primjena. U prvom djelu sata predavanjem nižemo godine koje su bitne za razvoj
računala, a zatim objašnjavamo na koje su probleme nailazili stručnjaci tog doba da bi učenici
shvati razlog razvoja.
Metoda razgovora mnogo se češće koristi od metode usmenog izlaganja jer prisiljava
učenika na povećanu požnju i aktivnost. Ona predstavlja organizirano učenje u koje učenik
ulazi sa stanovitim znanjem da bi ta znanja razvio i proširio. Zato razgovor mora biti
smišljeno vođen tako da ostavlja izvjesnu samostalnost učenika u traženju odgovora na
pitanje. Razgovor možemo podijeliti na razvojni (heuristički) razgovor i diskusiju. Razvojni
razgovor karakterizira postupno napredovanje kroz strogo vođen sijed pitanja kojima se
učenici usmjeravaju na traženje adekvatnog odgovora. Ovakav oblik razgovora najčešće se
primjenjuje kod rješavanja zadataka iz programiranja na ploči. Profesor pitanjima i
potpitanjima dovodi učenike do rješenja problema. Diskusija ostavlja sudionicima više
slobodnog hoda jer su mogući različiti pristupi. Iako su pogledi pojedinaca različiti, diskusija
je zajednička aktivnost koja teži nekim rješenjima . Koristimo je u nastavi kad obrađujemo ili
vježbamo gradivo koje je poznato učenicima. Na primjer , kod obrade tekst procesora dio
učenika je unaprijed upoznat sa tematikom pa mogu, kod rješavanja nekog problema iznijeti
svoje mišljenje . Isto tako kod vježbanja zadataka iz programiranja svaki se zadatak može
riješiti na nekoliko načina što se može iskoristiti za diskusiju kroz koju učenici, takmičenjem,
dolaze do najboljeg rješenja.