DRAGUTIN TADIJANOVIĆ: Dugo u noć, u zimsku bijelu noć

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć

Moja mati bijelo platno tka.

Njen pognut lik i prosijede njene kose

Odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem

Po snijegu što vani pada ,
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku pustu noć ,

Moja mati bijelo platno tka.

O majko žalosna! kaži, što to sja

U tvojim očima,

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć.

DOBRIŠA CESARIĆ: Jedne noći

Te noći pisah sjedeć posve mirno,

Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.

A kad mi koja ustrebala knjiga,

Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.

I noć je tekla spokojna i nijema.

A tad se sjetih da je više nema.
MATE BALOTA