Ivo Andrić

Ex ponto

U našoj kući mora da je vać pao mrak, jer su naše sobe niske, a prozore zasjenjuju stabla
puna snijega.
Dok sjedim naslonjen na prozor meni se priviđa:
U velikojo kuhinji, popločanoj vječno hladnim pločama, zamotani su, tek izvađeni, pečeni
hljebovi, u vlažne ubruse i sad se puše šireći oko sebe zdravi i jaki miris pečenog tijesta.

Mama je kao svake subote, zapalila na maši smrekove bobe i šećera i okadila sijelu kuću, a
sad, dok u avliji djevojka nešto pere i pjeva, umočila je suv bosiljak u svetu vodu i
poškropila budžake.
Ona se postarala.
Sad zastaje i, dok je niko ne vidi, krsti se u polumrak jednog raspela u kutu i kazuje mu
sve terete koje ona šutke kroz život nosi i koji po cio dan počivaju u ponosnom bledilu
jednog:
"... Dobro, hvala Bogu; kako ste Vi?"

Koga li ljubi ona mlada žena? Ona mlada žena koju sam našao jednog ljeta lijepu i dozrelu
od šesnaest godina, prolazi - Bog zna zašto - jutros mojim sjećanjem.
Koga ljubi sada ona mlada žena?
Jednom sam na moloruskoj ravni našao crn i krpuna cvijet: njegova sočna čaška, kratka
cvata, nudila je, u široko rastvorenim laticama, svoje nadrasle prašnike svojim vjetrovima.
Koga ljubi sada ona mlada žena?
Nikad nije bilo između nas riječi (ja sam teško razumjevao nje jezik) i naš odnos nije imao
nikad odrđenog imena.
Pod zvijezdama sam je ljubio do umora i do ponoći sam čežao na travi s glavom u njenom
krilu.
To je bila žena stvorena za ljubav i predavala se nijema od strasti i suznih očiju, šapćići
isprekidane riječi o vjernosti.
Koga li sada ljubi ona mlada žena?

Šta sanjam i šta mi se događa

Ko će znati vremenu kraj,

vetru put, tišini ime,
i što je to
što meni podgriza misli i razara san?
Svake noći podmukli gosti dođu
nevidljivi, nečujni,
i ognjenim peskom mi zaspu usta i oči.

I dok se uporno hvatam za sjećanja

svetla neba, muškoga hoda,
plodne samoće, i dela, -
oni stoje više moje glave, nevidljivi, nečujni;
čekaju da bude
mrtvo telo u mrtvom mraku.

Al' mene jutro izbavlja i diže

nebeskim suncem, vodom, mladim lišćem;
muzika me vida;
i pramen nestalna dima u daljini;
krepi nadu;
seća na dane kad sam znao za radost

II
Još kasno u noći
neće da s smiri grad.
Iz prvog sna ne trza divlji krik,
u noć se rasipa. Jauk ili smeh?

Da l' ljubav kriju pusti parkovi

il' vino piju dvojca, -
gorko vino u zdravlje iste žene?
O, znam ja zemlju i njene darove.
Ja tražim san,
svet dubok i nepoznat.

III

Na tuđem moru. Ne prate mene

senke dobrog voćnjaka
ni Višegradska staza, uvek tužna

Blede blagoslavi.
Tonu darovi u danima i moru;
Ginu ožillci rana i milovanja
za uvek!
A iznad mene i neba i mora
jedino ime, cilj i znak i snaga:
žeđ moja beskrajna i sveta.

IV

Zaboravljene radosti meseca Jula!

Sad tamo u toploj tišini šljivik zašumi.
Veče se sluti.
Stazama koje kući vode poneku hiti.
Zelen val, riba il' tica
prelomi tišina.
Daljina, majko svih želja!
Zaspo je vozar
na skeli koju ljulja
val rodne reke.

Svu noc je kisa padala.

Da li znate kako je
svu noć slušati romon o prozore
i ne moći usniti?

Kiša, ko mati, tiho pjeva

a sna nema tek misli kišne noći.

Zašto na svaki dodir života

ostaje dušom kao jeka - bol?