Georges Simenon

Pokojni
gospodin Gallet
S francuskoga preveo
Predrag Raos

FOKUS
 1
Tlaka
Prvi susret između komesara Maigreta i mrtvaca, s kojim će proživjeti nekoliko tjedana u
najnezgodnijoj intimnosti, odigrao se 27. lipnja 1930. u okolnostima koliko banalnim, toliko i bolnim
i nezaboravnim.
Nezaboravnim ponajviše stoga što je, ima tome tjedan dana, Pravosudna policija počela primati
obavijest za obaviješću, sve u najavu da 27. u Pariz dolazi španjolski kralj, te podsjećajući na za
takav slučaj propisane mjere.
Osim tog načelnik Pravosudne policije bio je u Pragu, gdje je pomagao u pripremama za kongres
o znanstvenoj kriminalistici. Donačelnika su pak pozvali u njegovo selo na normandijskoj obali jer
mu se razbolio jedan od mališana.
Maigret je među svim komesarima bio najstariji, pa je morao preuzeti brigu o svemu, i to još po
nesnosnoj žezi, i s ljudstvom koje su ljetovanja srezala na najstroži minimum.
I onda su baš 27. srpnja, u rane jutarnje sate, u ulici Piepus otkrili ubijenog trgovca krojačkim
potrepštinama.
Ukratko rečeno, već ujutro u devet svi su raspoloživi inspektori već bili otišli na kolodvor Bois-
de-Boulogne na doček španjolskog suverena.
Maigret je dao otvoriti prozore, pa su na propuhu zatreskala vrata a po stolovima se zavaljali
papiri.
U devet sati i nekoliko minuta stigao je brzojav iz Neversa:

Émile Gallet, trgovački putnik, boravište Saint-Forgeau, Saine-et-Marne, ubijen noću s 25. na 26.,
hotel La Loire u Sancerreu. Mnogo čudnih detalja. Molim javiti obitelji radi identifikacije. Ako je
moguće, poslati inspektora iz Pariza.

Maigretu nije bilo druge nego da se sam zaputi u Saint-Fargeau, za koji još samo sat ranije nije uopće
ni znao da postoji, i to na tek trideset pet kilometara od prijestolnice.
A nije znao ni vozni red. Kad je stigao na Lyonski kolodvor, rekoše mu da lokalni samo što nije
krenuo, pa je potrčao i u zadnji se čas ubacio u posljednji vagon.
To mu je bilo dovoljno da se okupa u znoju. Ostatak je putovanja proveo u obnavljanju daha i
brisanju znoja, jer je bio korpulentan.
Kad je stigao u Saint-Fargeau, bio je jedini putnik koji je sišao s vlaka, a onda se nekoliko minuta
šetao po razmekšanom asfaltu perona prije nego što je napokon uspio naći željezničara.
“Gospodin Gallet? Odmah na početku glavne lokalne ulice... Na vili je ploča, i piše Les
Marguerites... Usput, to je gotovo jedina dovršena zgrada.”
Maigret je skinuo sako, gurnuo maramicu pod polucilindar da zaštiti zatiljak, zato što je
spomenuta aleja bila široka dvije stotine metara, i prohodna samo u sredini, gdje od sjene nije bilo ni
traga.
Sunce je imalo tužnu, bakrenu boju. Muhe su peckale baš pobješnjelo, najavljujući oluju.
Ni žive duše da oživi krajolik i uputi putnika.
Kvart nije bio drugo doli silna šuma, zacijelo nekoć dio plemićkog imanja. Morao se zadovoljiti
time da pođe za mrežom geometrijskih puteljaka, nalik na otkose, sve slijedeći električne kablove
koji će buduće vile napajati svjetlom.
Pa ipak, nasuprot kolodvoru jedna je parcela već bila uređena, s fontanama i vodoskocima u
mozaiku. Na drvenoj je baraci stajala ploča, a na njoj: Agencija za prodaju zemljišta. Kraj nje se
dizao plan na kojem su sve te prazne ulice već dobile ime po političarima i generalima.
Svakih pedeset metara Maigret bi izvadio rubac da se obriše, pa ga vratio na zatiljak u koji ga je
već počelo paliti sunce.
Tu i tamo vidjeli su se zametci građevina, plohe zida s kojeg su otišli zidari, otjerani žegom.
Na najmanje dva kilometra od kolodvora napokon je našao Les Marguerites, vilu u neodređeno
engleskom stilu, pod crvenim crijepom i složena oblika, i s vrtom koji je, od nečeg što će još
nekoliko godina biti šuma, odvajao rustikalni zid.
Kroz otvorene je prozore na prvom katu opazio krevet i na njemu presavijeni madrac. Na prozoru
se zračila posteljina.
Pozvonio je. Škiljava sluškinja tridesetih godina pogledala ga je kroz prozorčić, i dok se
premišljala da li da mu otvori, Maigret je navukao sako.
“Gospođu Gallet, smijem li zamoliti...?”
“A tko izvoli...?”
No jedan drugi glas iznutra već je upitao:
“Što je bilo, Eugénie?”
I sad se na stubama pojavila i sama gospođa Gallet, pa uzdignute brade pričekala uljezovo
objašnjenje.
“Nešto vam je ispalo”, zamijetila je nimalo prijazno, jer je digao šešir, zaboravivši pritom
rupčić, koji mu je pao na zemlju.
Sabrao se, prožvakao nekoliko nerazgovjetnih slogova, pa se predstavio.
“Komesar Maigret, iz Prve mobilne brigade. Želio bih s vama razmijeniti nekoliko riječi.”
“Sa mnom?”
Okrenula se prema sluškinji.
“A na što vi još čekate?”
Što se pak tiče gospođe Gallet, Maigret je o njoj već stekao mišljenje. Bila je to žena pedesetih
godina, i iskreno govoreći, baš odbojna. Usprkos jutarnjem satu, žezi, usamljenosti vile, već se bila
naoružala haljinom sljezove boje, a iz njezine krute frizure nije stršila ni jedna prosijeda vlas. I onda,
vrat, prsa i ruke, bili su joj prekriveni zlatnim lancima, broševima i zveckavim privjescima.
Nevoljko je povela gosta u salon. Prolazeći kraj odškrinutih vrata, Maigret je bacio pogled u
kuhinju, svu u bijelom, svjetlucavu od bakra i aluminija.
 “Da počnem laštiti, milostiva?”
“Naravno! A zašto ne?”
Sluškinja je nestala u susjednoj blagovaonici, pa su je odmah začuli kako razmazuje pastu,
klečeći na parketu, dok se kućom širio prodoran vonj terpentina.
Na svem su namještaju u salonu bile čipke. Na zidu, uvećani portret derana visokog i štrkljastog,
kvrgavih koljena, antipatična lica, sređenog za prvu pričest.
Na klaviru fotografija, mnogo manja, muškarca guste kose, bradice prošarane sjedinama, u žaketu
loše skrojenih ramena.
Oval je njegova lica bio izdužen kao i u derana. Bio je tu i još jedan odbojni detalj, koji je
Maigret opazio tek potom – usne koje su mu gotovo prepolovile lice, i bile abnormalno uske.
“Vaš muž?”
“Moj muž, da! I sad čekam da čujem što ja imam s policijom.”
Za razgovora koji je uslijedio Maigretu je pogled i nehotice stalno letio prema portretu koji je, da
reknemo pravo, bio njegov prvi kontakt s pokojnikom.

“Gospođo, imam za vas loše vijesti. Vaš je muž na putu, je li tako?”

“No, da! Recite... Je li..?”
“Dogodila se nesreća, da. No zapravo ne baš nesreća. Molim vas, budite hrabri.”
Sad se pred njim sasvim uspravila, ruke položene na okrugli stolić s kipom od lažne bronce. Izraz
joj je bio krut i zloban, i radili su joj samo usaljeni prsti. Zašto je Maigret zamišljao da je nekoć bila
mršava, možda i sasvim suha, u prvoj polovici života, i da se ugojila tek s godinama?
“Vašeg su muža ubili u Sancerreu, u noći između 25. i 26. I tako je mene zapala bolna dužnost...”
Komesar se okrenuo portretu, pa upitao pokazavši na prvopričesnika.
“Imate sina?”
Na trenutak se činilo da će gospođa Gallet izgubiti krutost koju je smatrala neodvojivim dijelom
svog dostojanstva. A onda je rekla iz kuta usana:
“Sina, da.”
I odmah zatim, glasom trijumfalnim.
“No niste li rekli Sancerre? A danas je 27. U tom ste se slučaju zabunili. Samo čas...”
Ušla je u blagovaonicu, i sad je Maigret u njoj opazio sluškinju na četiri noge. A kad se vratila,
pružila mu je razglednicu.
“Ovo je od mog muža. I datum je 26., dakle jučerašnji, i žig je pošte u Rouenu.”
Jedva je uspjela potisnuti smiješak koji je odavao radost što je uspjela sniziti policajca koji joj
se drznuo upasti u kuću.
“Očito se tu radi o nekom drugom Galletu, meni nepoznatom.”
A onda je polako krenula otvoriti vrata, koja nije prestala pogledavati.
“Vaš se muž zvao Émile? I njegovi osobni podatci vele da je po profesiji bio trgovački putnik?”
“On je agent kuće Niel et Cie za čitavu Normandiju!”
 “Bojim se, gospođo, da ste se prerano poveselili... Morat ću vas zamoliti da pođete sa mnom do
Sancerrea. Koliko zbog mene, toliko i zbog vas.”
“Ali ako...”
Zatresla je razglednicom na kojoj je bila Stara tržnica u Rouenu. Vrata blagovaonice nisu bila
zatvorena, pa su se od sluškinje vidjele sad bedra i noge, sad kosa koja joj je skrivala lice. Čulo se
kako krpom u parket utrljava pastu.
“Vjerujte da se iz sveg srca nadam da je riječ o zabuni. Pa ipak, dokumenti u džepu ubijenog
jasno pripadaju vašemu mužu.”
“Mogli su mu ih i ukrasti...”
Iz glas joj je ipak, i protiv njezine volje, počeo izbijati nemir. Pošla je za pogledom što ga je
Maigret bacio na portret i rekla:
“Ovo je snimljeno dok je još bio na režimu...”
“Ako biste željeli objedovati,” rekao je komesar, “mogao bih svratiti za recimo sat vremena...”
“Ni slučajno. Ako vi mislite te da bi trebalo... Eugénie!... Moj kaput od crne svile, torbicu i
rukavice...”

Maigretu taj slučaj nije bio ni po čemu zanimljiv, taj slučaj koji je imao sve karakteristike odbojnog
slučaja par excellence. A ako je u pamćenju uspio sačuvati sliku čovjeka s bradicom – “na režimu!”
– i derana u odjeći prvopričesnika, to se dogodilo bez njegova znanja.
Svi su mu pokreti odavali da je sve to čista tlaka. Siđi ponovno, u sve zagušljivijoj sparini, na
famoznu središnju ulicu, no bez mogućnosti, ovaj put, da skineš sako. Zatim čekaj trideset pet minuta
na klupi kolodvora u Melunu, gdje je kupio košaricu sa sendvičima, voćem i bocom bordoa.
U tri sata popodne već se bio instalirao, nasuprot gospođi Gallet, u odjeljku prvog razreda, pa se
zakotrljao glavnom prugom za Moulins, a koja prolazi i kroz Sancerre.
Zavjese su bile ovješene, prozori spušteni, no ipak bi ga tek s vremena na vrijeme zapuhnuo
dašak svježeg zraka.
Maigret je iz džepa izvadio lulu, ali se, pogledavši suputnicu, okanio i pomisli da ju pred njom i
zapali.
Vlak se kotrljao već debelu uru kad ga je naposljetku upitala, glasom napokon bar malo
ljudskijim.
“I kako vi sve to objašnjavate?”
“U ovom času, madame, ja i nemam što objašnjavati. Jer još ništa i ne znam. Kao što vam već
rekoh, zločin se dogodio u noći s 25. na 26. u hotelu La Loire.”
“Doba je godišnjih odmora... A osim toga provincijskim se tužiteljima baš uvijek niti ne žuri. I
tako su Pravosudnu policiju obavijestili tek jutros.
Vaš vam se muž običavao javljati kartom?”
“Kad god bi bio na putu.”
“Puno je putovao?”
“Tri tjedna mjesečno, otprilike. Odlazio je u Rouen, gdje bi odsjeo u hotelu La Poste. I tako
dvadeset godina! Otuda bi onda išao po čitavoj Normandiji, ali bi uvijek nastojao urediti tako da se
uvečer vrati u Rouen.”
“Imate samo jednog sina?”
“Jedinca, da! I radi u banci u Parizu.”
“I ne živi s vama u Saint-Fargeauu?”
“To mu je predaleko da se svaki dan vraća. Ali je nedjeljom uvijek s nama.”
“Smijem li vam savjetovati da nešto pojedete?”
“Hvala!” odsjekla mu je ona tonom kakvim se odvraća na drskost.
A zapravo, sve ga je vrijeme prijeko gledala dok je žvakao onaj sendvič kao prvo jelo, i pio
mlako vino iz izletničke čaše od masnog papira.
Osjećalo se kako dostojanstvo za nju nije tek prazno slovo. Ona nikad nije bila lijepa, ali je imala
pravilne crte lica i, da je manje uštogljena, svakako ne bi bila bez šarma, i to zahvaljujući ponajviše
stanovitoj sjeti koju je odavala njezina fizionomija a još više isticala njezina navada da drži glavu
malo nagnutu ustranu.
“Zašto bi netko ubio mog muža?”
“Znate li je li imao neprijatelja?”
“Ni prijatelja ni neprijatelja! Mi smo se držali po strani, kao i svi drugi koji su poznavali i jedno
drugo doba, a ne samo ovo, poratno, i vulgarno i brutalno.”
“A.”
Put se odužio. U nekoliko je navrata Maigret izišao u hodnik povući nekoliko dimova iz lule.
Njegov se lažni ovratnik nije nimalo omekšao djelovanjem topline i obilnog znoja. Zavidio je
gospođi Gallet koja nije opažala ništa čak ni pri 33 i 34 Celzija u hladu, i koja je zadržala točno istu
onu pozu koju je imala i na polasku, kao da sjedi u gradskom autobusu, s torbicom na koljenima,
rukama na torbici i glavom malko okrenutom prema vratima.
“Kako je... taj čovjek ubijen?”
“Brzojav ne veli ništa. Shvatio sam samo to da su ga jutros našli mrtvog.”
Gospođa Gallet se trgnula, pa pričekala trenutak da joj se vrati dah.
“Nije moguće da je to moj muž. Ona je razglednica dokaz, nije li tako...? Nisam se ni trebala
inkomodirati.”
Ne znajući ni sam zašto, Maigret je požalio što nije uzeo onu fotografiju s klavira, jer je već sada
u pamćenju s mukom rekonstruirao gornji dio lica. Nasuprot tome, pred očima mu je bila sasvim
bistra slika preširokih usta, guste bradice i loše skrojenih ramena žaketa.
Kad su se zaustavili na kolodvoru Tracy-Sancerre, bilo je već sedam navečer, a trebalo je prijeći
još i kilometar ceste i prijeći preko visećeg mosta koji je opkoračio Loireu.
On pak nije pružao veličanstven pogled na jednu rijeku, već na bezbroj potočića žive vode što je
jurila između pješčanih sprudova u boji sazrelog žita.
Na jednom od tih otočića pecao je neki čovjek odjeven sav u nankin. Opazili su i hotel La Loire,
sa žutom fasadom protegnutom duž keja.
Sunčeve su zrake padale već sasvim nisko, ali se zrak, otežao od vodene pare, i dalje nije mogao
disati.
Sad je gospođa Gallet povela put, a kad je Maigret kraj hotela ugledao čovjeka koji mu je pošao
ususret stotinu koraka, namrštio se na pomisao koliko je ovaj par, što ga je sam tvorio sa svojom
suputnicom, zapravo savršeno smiješan.
Gosti na ljetovanju, ponajviše čitave obitelji, u svijetloj odjeći, sjedali su za stolove na
ostakljenoj verandi kojom su kružile konobarice s bijelim kapicama i pregačama.
Gospođa Gallet opazila je ploču na kojoj je ime hotela bilo okruženo amblemima mnogih klubova
i udarila ravno prema ulazu.
“Pravosudna policija?” upitao je čovjek koji im je došao ususret, zaustavivši Maigreta.
“Da?”
“Prebacili su ga u općinu. Požurite, autopsija je u osam sati. Stigli ste u zadnji čas.”

Vrijeme je da se napokon upozna i s pokojnikom! Maigret se stalno držao kao čovjek koji radi neki
mučan i sasvim odbojan posao.
Imao je stoga vremena potanko zapamtiti sve pojedinosti iz tog drugog susreta, a kojih se nitko ne
bi mogao sjetiti.
Selo je u divljem večernjem svjetlu bilo sve u prljavo bijelom. Preko ulice su prelazile kokoši i
guske, a pedesetak metara dalje, u mračnoj sjenovitoj rupi, dvojica su u modrim pregačama potkivala
konja.
Ispred općine na kavanskoj su terasi sjedili ljudi i opuštali se u sjeni cerada obasjanih rumenim i
žutim zrakama, okruženi točenim pivom, mirisnim likerima u kojima su plutale kockice leda i
novinama stiglim iz Pariza.
Sred trga su stajala tri automobila. Bolničar je tražio ljekarnu. U samoj je pak općini neka žena,
ne štedeći vodu, prala hodnik popločen mašću.
“Oprostite... Tijelo...?”
“Straga! U školskom dvorištu. Gospoda su već tamo. Možete ovuda.”
Pokazala je vrata nad kojim je stajalo Djevojčice, dok su na drugom kraju zgrade bili Dječaci.
Gospođa Gallet pošla je naprijed s nekakvom neočekivanom sigurnošću. Maigretu se međutim
učinilo da je u tome naslutio više kao nekakvu vrtoglavicu koja ju je tjerala.
Na uglu je škole liječnik u haljetku pušio cigaretu i šetao kao čovjek koji nekoga čeka.
Povremeno bi protrljao svoje vrlo nježne ruke.
Još su dvojica razgovarala u pola glasa pokraj stola na kojem se protezalo truplo prekriveno
bijelom plahtom.
Komesar je poželio obuzdati žustri hod svoje suputnice, ali nije stigao. Ona je već stigla do
dvorišta, na trenutak zastala pred stolom i onda, zadržavši dah, naglo podigla plahtu s gornjeg dijela
lica.
Nije kriknula. Ona dvojica u razgovoru, sad su se začuđeno okrenula prema njoj. Liječnik je
navlačio gumene rukavice i doviknuo s vrata:
“Gospođica Angèle još nije stigla?”
 Dok je on skidao rukavicu da zapali novu cigaretu, gospođa Gallet je ostala stajati nepomično,
skamenjena, dok se Maigret spremao priskočiti joj u pomoć.
Naglo se okrenula prema njemu, lica izobličena od mržnje, i kriknula:
“Kako je to moguće? Tko se usudio?”
“No dajte, gospođo. To je on, nije li tako?”
Oči su joj najednom silno oživjele, seleći se s one dvojice na liječnika u bijelom i bolničara koji
je dolazio gegavim hodom.
“I što sad kanite poduzeti?” izgovorila je sasvim napuklim glasom.
I dok je Maigret, zatečen, oklijevao s odgovorom, ona se napokon bacila na muževo mrtvo tijelo
pa na dvorište i sve u njemu bacila pogled pun bijesa i prkosa, pa zaurlala:
“Neću to! Neću to!”
Morali su je silom odvesti i zatvoriti kod pazikuće koji se na trenutak ostavio svojih vedrica s
vodom. Kad se Maigret vratio u dvorište, liječnik je u ruci već imao skalpel i na licu maskicu, a
bolničar mu je pružao bočicu od mutnog stakla.
Komesar je i protiv volje šutnuo šešir od crne svile, ukrašen modrim čvorom i iglom s lažnim
dijamantima.
Pri autopsiji nije pomagao. Bližio se mrak i liječnik je rekao:

“U Neversu na večeri imam sedmero ljudi...”

Ona su dvojica bila istražni sudac i njegov pisar. Sudac se zadovoljio time da mu, rukovavši se,
kaže:
“Potražite mjesnu policiju koja je i počela istragu. Slučaj je strašno zapleten.”
Kad su smaknuli plahtu, kadaver je bio gol.
Taj je sumorni susret potrajao tek nekoliko sekundi. A leš je bio baš kakvog ga je, na temelju
fotografije, i mogao zamisliti: leš dug, koščat, s upalim prsima birokrata, blijede kože na kojoj su
dlake djelovale jako tamno, čak i one ružičaste na prsima.
Nedirnuta mu je bila samo polovica lica, jer mu je tane otkinulo čitavu lijevu stranu.
Oči su mu bile otvorene. A zjenice, u sivoj, mišjoj boji, teško da su bile raširenije nego na
portretu.
“Bio je na režimu, rekla mi je gospođa Gallet.”
Pod lijevom sisom imao je jasnu ranu koja je uspjela sačuvati oblik oštrice.
Liječnik pak, iza Maigreta, skakao je u nestrpljivosti.
“Da izvještaj naslovim na vas? Na koju adresu?”
“Hotel La Loire.”
Sudac i pisar skrenuli su pogled i ušutjeli. Maigret je na izlasku promašio vrata pa upao u razred,
među klupe.
Tu je bilo baš savršeno hladno, pa je komesar na trenutak zastao pred mapama koje su prikazivale
“žetvu”, “selo zimi” i “sajmeni dan u gradu”.
Na polici su, izrađene što od kositra, što od drveta i željeza, bile sve mjere težine i obujma,
poredane po veličini.
Obrisao je znoj. Kad je opet prekoračio prag, naletio je na policijskog inspektora iz Neversa koji
ga je pošao potražiti.
“Dobro je. Stigoste. Sad mogu ženi u Grenoble... Zamislite samo, jučer ujutro, kad su nam
telefonirali, baš sam se spremao otići na odmor...”
“Jeste li što našli?”
“Baš ništa. Vidjet ćete da je slučaj upravo nevjerojatan. Ako biste željeli sa mnom večerati,
mogao bih vas upoznati i s detaljima, ukoliko se tako uopće i mogu nazvati. Ništa nije ukradeno.
Nitko nije ništa ni čuo ni vidio. A taj koji bi znao reći zašto je čovac ubijen, morao bi biti vraški
dovitljiv. Kad bi dolazio u hotel La Loire, gdje bi povremeno odsjedao, uvijek je to bilo pod imenom
Clément, rentijer iz Orleansa.”
“Idemo na piće”, predložio je Maigret.
Sjetio se atmosfere na terasi koja mu se najednom učinila sanjanim pribježištem.
Pa ipak, kad se našao pred polusvijetlim pivom, posve zahukanim, nije osjetio očekivano
zadovoljstvo.
“Istraga varljiva koliko se samo može zamisliti”, uzdahnuo je njegov pratilac. “Recite mi što ima
novo. Ništa za što bismo se mogli uhvatiti. I baš ništa što izlazi iz normale, osim što su ga ubili.”
I tako je, u tom tonu, nastavio još nekoliko minuta i ne opazivši da ga komesar više i ne sluša.
Ima ljudi koje samo jednom sretneš na ulici i ne možeš im više zaboraviti lice. Od Émilea Galleta
Maigret je vidio samo fotografiju, pola lica i blijedi leš.
Pa ipak mu je u mislima najživlje ostala baš fotografija.
I doista, pokušao ju je oživjeti, zamisliti gospodina Galleta nasamo s njegovom ženom, u
blagovaonici u Saint-Fargeauu, ili kako odlazi iz vile uhvatiti vlak na stanici.
I onda, u jednom bljesku, gornji se dio lica razbistrio. Maigretu se učinilo da mu je pod očima
vidio olovne kesice.
“Kao da je patio od jetre”, najednom je izrekao u pola glasa.
“No u svakom slučaju, od nje nije i umro”, odvratio mu je zlovoljno inspektor iz Neversa.
“Bolesna vam jetra neće odnijeti pola lice niti vam probosti srce!”
Svjetiljke s vanjskim prekidačem najednom su obasjale sredinu trga s razmontiranim vrtuljkom.
 2
Mladić s naočalama
Možda su za stolom ostala još samo dva-tri društvanca. Sobe na katu odzvanjale su prosvjedima
djece koju su tjerali na spavanje.
Iza otvorenog prozora ženski je glas rekao:
“Jesi li vidio onog debelog, ha? To ti je agent policije. Ako ne budeš dobar, odvest će te u
zatvor.”
Sve tako blagujući, dok mu je pogled lutao po okolišu, Maigret je slušao neumorno zvrndanje.
Bio je to glas inspektora Greniera iz Neversa, koji je pričao iz čistog zadovoljstva, toliko da priča.
“Ah! Da su mu bar nešto ukrali. Tad bi sve postalo djetinje jednostavno. Danas je ponedjeljak...
zločin se dogodio u noći sa subote na nedjelju. Bio je sajam. A u današnje se vrijeme osim sajamskih
glumaca, koje prezirem iz principa, onuda skitaju kojekakvi ljudi... Ne znate vi, komesare, što je to
selo. Tu biste možda sreli gore individue nego na samom dnu tog vašeg Pariza.”
“Ukratko,” prekinuo ga je Maigret, “da nije bilo sajma, zločin bi se otkrio odmah.”
“Što time mislite reći?”
“Da zbog prangija i petardi nitko nije ni čuo pucanj. Niste li rekli da je Gallet umro od ozljede
glave?”
“Tako tvrdi doktor. A autopsija će tu hipotezu i potvrditi. Kao prvo, taj je čovjek dobio kuglu u
glavu. No čini se da je potom poživio još možda dva-tri sata. A odmah je potom dobio udarac nožem
u samo srce i smjesta izdahnuo. Našli smo i nož.”
“A revolver?”
“Uzalud smo ga tražili.”
“Nož je bio u sobi?”
“Na nekoliko centimetara od leša. Osim toga Gallet na lijevom zapešću ima podljev. Nema
sumnje da je baš on, već ranjen, zamahnuo oružjem bacivši se na napadača. Ali je već bio oslabio...
Ubojica mu je oteo nož, okrenuo ga na nj i oštricom mu probio prsa. I ne mislim tako samo ja, nego i
doktor.”
“I tako, da nije bilo tog sajma, Gallet danas zacijelo ne bi bio mrtav!”
Maigret nije ni pokušao izvaliti nekakvu ingenioznu dedukciju, a ni zabliještiti svoga
provincijskog kolegu. Ali ga je ova pomisao frapirala. I zato ju je počeo pratiti, da vidi na što će to
izaći.
Bez te galame vrtuljka, prangija i petardi, čuo bi se pucanj. I onda bi se sjurilo osoblje hotela, i
možda se uspjelo uplesti prije tog udarca nožem.
Spustila se noć. Vidio se tek pokoji odsjaj mjesečine na rijeci kao i dvije lanterne na dva kraja
mosta. U kavani su gosti igrali biljar.
“Čudna priča!” zaključio je inspektor Grenier. “Recite, nije li već jedanaest? Moj vlak polazi u
jedanaest i trideset i dva, a do stanice mi treba četvrt sata. Mislim, ako išta može pobjeći...”
“U koliko su sati zatvorili sajam?”
“U ponoć. Takvo je pravilo.”
“Što znači da je zločin počinjen prije ponoći, te da stoga svi u hotelu još nisu bili zaspali.”
Sad su obojica krenula za svojim mislima i tako se razgovor nastavio na prekide.
“A u vezi s tim imenom, Clément, koje si je dao. Gazda će vam sve ispričati. Dolazio bi s
vremena na vrijeme. Svakih šest mjeseci, tako nekako. A ima tome već dobranih deset godina otkako
se prvi put pojavio. I uvijek pod imenom Clément, rentijer iz Orleansa.”
“Nije imao kofer u kojem trgovački putnici obično nose stvari?”
“U sobi nisam opazio ništa slično. Ali će vam hotelijer sve reći. Gospodin Tardivon. Hej! Samo
čas, molim. Ovo je komesar Maigret, iz Pariza, koji bi vam želio postaviti jedno pitanje. Je li
gospodin Clément sa sobom imao kovčeg kakav nose trgovački putnici?”
“Sa srebrninom?” precizirao je komesar.
“Ne! Sa sobom je uvijek nosio samo putnu torbu s osobnim stvarima, jer je jako pazio na sebe.
Vidi sad ovo. Ni dva ga puta nisam vidio u vjetrovki. Uglavnom je nosio crni sako, ili možda
tamnosivi.”
“Puno vam hvala.”
Sad se Maigret zamislio nad tvrtkom Niel et Cire, kod koje je gospodin Gallet bio glavni agent za
Normandiju. Ta se kuća specijalizirala za bižuteriju: za drangulije, stilske čaše obložene srebrom,
zdjele za voće, servise za kolače, lopatice za torte...
Poslužio se kolačićem od badema koji je preda nj stavila konobarica, pa zapućkao lulu.
“Čašicu nečeg malo žešćeg?” upitao je gospodin Tadivon.
“Ako izvolite...”
Osobno je otišao po bocu, pa se vratio za stol k dvojici policajaca.
“Znači vi ćete, gospodine komesare, voditi istragu? Kakva priča, ljudi moji! I to baš na početku
sezone! Kad bi vam rekao da mi je sedam gostiju prešlo u Commmerce! U vaše zdravlje, gospodo. I
sve zbog tog gospodina Clémenta. Jer sam ga se već navikao tako zvati. Osim toga tko je mogao i
pomisliti da mu to nije pravo ime?”
Terasa se polako praznila. Konobar je uza zid redao tegle s lovorom, a koje su dotad okruživale
stolove. Drugom je obalom prošao teretni vlak i sad su sva trojica makinalno pošla pogledom za
rumenom aureolom što je promicala uz dno brežuljka.
Gospodin Tardivon je svoju karijeru započeo kao dvorski kuhar, pa je stoga uspio sačuvati
stanovito svečano dostojanstvo, govornu maniru pomalo svisoka, jer bi se uvijek malo nagnuo prema
sugovorniku.
“Krajnje neobično”, rekao je grijući svoju čašu armanjaka u šaci, “jer da je sve bilo samo za
dlaku drukčije, zločin se ne bi ni dogodio.”
“Sajam!” ubacio se Grenier i komesaru dobacio pogled.
“Ne shvaćam što time želite reći. Ne! Kad je gospodin Clément stigao u subotu ujutro, dao sam
mu modru sobu, koja gleda na Koprivni put, kako ga zovemo. To je taj put koji vidite lijevo. Tako ga
zovu zato što je, otkako njim nitko ne prolazi, sav zarastao u koprive.”
 “A zašto nitko ne prolazi?” upitao je Maigret.
“Vidite onaj zid, tamo na kraju puta? To je zid vile gospodina de Saint-Hilairea. Tu je često zovu
Mali dvorac, za razliku od velikog, drevnog dvorca Sancerre, odmah iznad obale. Odavde mu se vide
i kule. Ima jako lijepi park. Nekad davno, kad hotela La Loire još nije ni bilo, taj se park protezao
sve do paradnog ulaza s vratima od kovanog željeza na kraju Koprivnog puta. Vrata su još tu, ali ne
služe ničemu jer su probili drugi izlaz, na kej, pet stotina metara dalje.
Ukratko rečeno, dao sam gospodinu Clémentu modru sobu, s pogledom na obalu. Tu je mirno. Tu
nikad nitko ne prolazi, zato što taj put ne vodi nikamo.
Zapravo mi nije jasno zašto me je popodne, kad se vratio, upitao mogu li mu dati drugu sobu, s
pogledom na dvorište.
Ali nisam imao ni jednu slobodnu. Zimi čovjek može birati jer dolaze samo stalni gosti, trgovački
putnici na redovitom obilasku. Ali ljeti! Možete li vjerovati da su moji gosti većinom Parižani? Ma
nema ništa bolje od zraka na Loirei.
I tako sam gospodinu Clémentu rekao da to neće biti moguće, i da mu je soba zapravo jako dobra.
U dvorištu su kokoši i guske. I stalno netko vadi vodu iz bunara, a lanac ne podmazuju, pa škripi
li ga, škripi.
Nije navaljivao. Ali što da sam imao sobu koja gleda na dvorište? Danas ne bi bio mrtav.”
“A zašto to?” promrmljao je Maigret.
“Nisu vam rekli da su u njega pucali s najmanje šest metara? A soba nema nego pet. Ubojica je
dakle bio vani. Iskoristio je to što na Koprivnom putu nije bilo nikoga. Da puca, nije se morao probiti
sve do dvorišta. Osim toga netko bi ga i čuo. Jeste li, gospodo, još za čašicu? Razumije se, ovo je
moja runda.”
“A drugo?” izgovorio je komesar.
“Drugo što?” upitao je Grenier.
“Druga slučajnost? Najprije se morao dogoditi sajam da pokrije pucanj. A onda su morale biti
zauzete i sve sobe s pogledom na dvorište.”
Okrenuo se gospodinu Tardivonu koji je već uspio napuniti čašice.
“Koliko u ovom času imate gostiju?”
“Trideset četiri, računajući i djecu.”
“Nitko nije otišao poslije zločina?”
“Sedam ih je otišlo, to sam vam već rekao. Jedna obitelj iz predgrađa Pariza, iz Saint-Denisa, ako
se dobro sjećam. Nekakav mehaničar sa ženom, punicom, svastikom i klincima. Ti su ljudi bili
stvarno slabo odgojeni, među nama rečeno, i nije mi nimalo žao što su otišli u Commerce. Svatko ima
svoju klijentelu. A ovdje, pitajte koga hoćete, nećete naći nikoga tko nije čovjek na mjestu.”
“Kako je gospodin Clément provodio dane?”
“Teško mi je o tome govoriti. Znao bi otići nekamo, pješice. U jednom sam času čak povjerovao
da tu ima nekakvo nezakonito dijete. Prvo što mi je palo na um, zato što čovjek i nehotice pokušava
naći nekakvo objašnjenje. Bio je jako uljudan, i uvijek u sumornom raspoloženju. Nikad ga nisam
vidio da jede po meniju. Jer zimi tako kuhamo. Radije bi sjedio u kutu i samovao.”
Maigret je iz džepa izvadio jednostavan notes s praznim listovima, uvezan u uvošteno crno platno.
I u nj olovkom upisao:

Brzojaviti u Rouen,
Brzojaviti u tvrtku Niel,
Obići dvorište,
Izvidjeti imanje Saint-Hilaire,
Otisci prstiju na nožu,
Popis gostiju,
Mehaničareva obitelj u hotelu Commerce,
Ljudi koji su u nedjelju 26. otišli iz Sancerrea,
Preko seoskog bubnjara obećati nagradu svima koji su u subotu 26. sreli Galleta.

Kolega iz Neversa, s usiljenim smiješkom na usnama, slijedio je sitne pokrete njegovih očiju.
“I onda? Imate kakvu ideju?”
“Baš ništa! Poslati dva brzojava pa u krevet.”
U kavani su ostali još samo mještani, dovršavajući svoju partiju biljara. Maigret je otišao baciti
pogled na Koprivni put, koji je tvorio središnju aleju imanja i uz koji su držala stražu dva reda lijepih
hrastova.
Sve je bilo obraslo gustim zelenilom. U ovo doba ništa se više nije ni moglo vidjeti.
Grenier se spremao uhvatiti vlak, pa se Maigret vratio da mu stisne ruku.
“Mnogo sreće! Ali, među nama rečeno, sve je to samo još jedna ružna priča, zar ne? Ništa
senzacionalno. Ništa za što bismo se mogli uhvatiti. I, istini za volju, rado bih volio biti na vašemu
mjestu.”
Komesara su odveli u sobu na katu gdje su mu komarči zasvirali oko glave. Bio je u zlom
raspoloženju. Posao pred kojim se našao bio je mučan i nije budio nikakav žar.
Pa ipak, kad je napokon legao, umjesto da zaspi, počeo je pred oči dozivati Galletov lik, od kojeg
bi vidio čas obraz, čas donji dio lica.
Deset se puta prevrnuo na vlažnim plahtama. Čuo se mrmor rijeke, njezino pljuskanje duž
pješčanih sprudova.
Svaki kriminalni slučaj ima nešto karakteristično, a što čovjek uhvati brže ili sporije, i počesto se
baš u tome i krije ključ misterija.
A što ako je jedina karakteristika ovog čista osrednjost?
Osrednjost u Saint-Fargeauu! Osrednja vila! Oskudni interijer, s portretom derana na prvoj
pričesti i sa slikom oca, u preširokom odijelu, na klaviru.
Osrednjost i u Sancerreu. Jeftino ljetovalište. Hotel druge klase.
Svi ti detalji samo još više pomračuju to sivilo.
Predstavnik kuće Niel, lažni nakit, lažni luksuz, lažni stil.
Vašar, pa onda još i prangije i petarde.
 I tako sve do posuđene otmjenosti gospođe Gallet, čiji se šešir ukrašen lažnim draguljima
zakotrljao kroz prašinu školskog dvorišta.
I zato je Maigret s olakšanjem ujutro dočekao vijest da će udovica krenuti prvim vlakom za Saint-
Fargeau, dok će se lijes s posmrtnim ostatcima Émilea Galleta lokalnim kamionetom zaputiti prema
Les Margueritesu.
Žurilo mu se da s tim što prije završi. Svi su već bili otišli, i istražni sudac, i liječnik sa sedam
pomoćnika i inspektor Grenier.
Dobro je što je ostao sam s precizno određenim zadatcima.
Najprije pričekati odgovor na brzojave što ih je poslao potkraj dana.
Zatim pregledati sobu u kojoj se dogodio zločin. Napokon se pozabaviti svima koji su mogli
počiniti taj zločin i koji su već samim time sumnjivi.
Odgovor iz Rouena nije zakasnio. Poslala ga je gradska policija.

Ispitan personal hotela La Poste. Blagajnica Irma Strauss, izjavila kako joj je netko,
predstavivši se kao Émil Gallet, u kuverti poslao razglednice da ih pošalje dalje. Plaća što
franaka mjesečno. Radi to već pet godina i vjeruje da je to radila i blagajnica prije nje.

Pola sata kasnije, što će reći u deset, stigao je i brzojav od Niela.

Émile Gallet ne radi za nas od 1912.

U tom je času seoski bubnjar krenuo u obilazak. Maigret se baš spremao dovršiti doručak, istražujući
pogledom hotelsko dvorište, u kojem nije bilo ničeg neobičnog, kad su mu javili da bi čuvar pruge
želio s njim razgovarati.
“Bio sam na cesti koja vodi prema Saint-Thibautu”, objasnio je on, “kad sam ugledao tog
gospodina Clémenta, a prepoznao sam ga jer sam ga znao sretati, a onda i zbog tog njegovog žaketa. I
tada je s poljskog puta izletio neki mladić i tako su se našli oči u oči. Ja sam bio na, recimo, stotinu
metara od njih, ali mi je ipak bilo jasno da se zbog nečeg prepiru.”
“I onda su se odmah i razišli?”
“Ne! Uspeli su se padinom na kraju puta. A onda se stari vratio sam. A onda sam, možda pola
sata kasnije, vidio i onog mladog, u hotelu Commerce.”
“I kako je izgledao?”
“Visok i mršav. Dugajlija s naočalama.”
“Kako je bio obučen?”
“Ne bih znao. Ali je bio sav u sivom... ili crnom. Imam li pravo na pedeset franaka?”
Maigret mu ih je dao, pa se zaputio prema hotelu Commerce, gdje je sinoć popio piće.
Mladić je tu ručao u subotu 25. lipnja, ali je konobar koji ga je poslužio otišao na odmor u
Pouilly, dalek dvadesetak kilometara.
“Sigurni ste da tu nije prespavao?”
 “Imali bismo ga u knjizi.”
“I nitko ga se ne sjeća?”
Blagajnica se sjećala kako je netko naručio rezance bez maslaca, i kako su mu ih morali prirediti
na brzinu.
“Za mladića koji je sjedio tu, čekajte, lijevo od stupa, a imao je nekako nezdrav ten.”
Već je počelo postajati sparno, a s druge strane, Maigretu od jutrošnje nonšalancije iz dosade nije
ostalo ni traga.
“Duguljaste glave? Uskih usana?”
“Sa širokim, prezrivim ustima, da! Nije htio ni kavu ni liker. Takvi gosti, znate...”
Zašto se Maigret sjetio portreta onog prvopričesnika?
Četrdeset mu je i pet godina. Polovicu je života proveo na najrazličitijim policijskim dužnostima:
na čuvanju ćudoređa, u patroli, po javnim skupovima, u kolodvorskoj službi i po utakmicama.
Dovoljno da se ubije svaki ukus za misticizam, a istodobno razvije ukus za intuiciju.
I vrlo važno što ga već dvadeset četiri sata progone ta dva portreta, jedan oca, drugi sina, a s
njima i banalna rečenica gospođe Gallet: “Dok je još bio na režimu.” I tako se, bez sasvim formirane
ideje, uputio u poštu i na drugoj strani žice zatražio gradski ured u Saint-Fargeauu.
“Halo! Ovdje Pravosudna policija. Možete li mi reći kad je sprovod gospodina Galleta?”
“Sutra u osam.”
“U Saint-Fargeauu?”
“Da, tu.”
“Još jedno pitanje. Tko je na aparatu?”
“Učitelj.”
“Znate li gospodina Galleta mlađeg?”
“Pa može se reći da smo se vidjeli. Došao je jutros po papire.”
“I kako izgleda?”
“Kako to mislite?”
“Je li visok i mršav?”
“Da... poprilično.”
“I nosi naočale?”
“Čekajte čas. Sad se sjećam. I to rožnate.”
“Ne znate da li od nečeg boluje?”
“Otkuda da ja to znam? A da je bljedunjav, to je istina.”
“Najljepša vam hvala.”
Dvije minute kasnije, komesar je još jednom ušao u hotel Commerce.
“Recite mi, gospođo, je li vaš subotnji gost nosio naočale?”
Blagajnica je prebrala po sjećanjima, pa napokon odmahnula glavom.
“Da... Ne... Zapravo ne znam. Ljeti tu prolazi toliko svijeta! Ali su mi najviše od svega za oko
zapela ta njegova usta. Baš onako kao kad djeci govore da imaju žablja usta.”
 Trebalo mu je podosta da opet nađe svog čuvara pruge, zato što se taj baš bio prihvatio zapijanja
onih pedeset franaka sa svojim društvom, u malenoj krčmi skrivenoj iza crkve.
“Rekli ste mi da je onaj vaš nosio naočale.”
“Mladi, da. Ne i stari.”
“Kakve naočale?”
“Sasvim okrugle, znate, s crnim krugovima.”
Kad se ujutro digao, Maigret je bio sav sretan doznavši da je pokojnik otišao, baš kao što su
otišli i gospođa Gallet, istražni sudac, liječnik i policajci.
Nadao se da će se napokon prihvatiti objektivnog problema i ne prisjećati se više te čudne glave
starca s bradicom.
U tri popodne sjeo je na vlak za Saint-Fargeau.
Najprije je Émilea Galleta vidio samo na fotografiji. A poslije mu je vidio i polovicu lica.
A sad pred sobom vidi samo nedvojbeno zatvoren krug.
Pa ipak, kad je vlak napokon krenuo, na trenutak ga je obuzeo neugodan osjećaj da juri za
mrtvacem.
U Sancerru se gospodin Tardivon, sav razočaran, povjerio svojim najboljim gostima i ponudio im
čašicu armanjaka.
“Čovjek ozbiljnog držanja... čovjek naših godina. I ni pet ni šest, nego upada u sobu. Želite vidjeti
gdje je umro? Neobično. Pa ipak, baš su to učinili policajci iz Neversa. Kad su odnijeli truplo,
odmah su na podu kredom nacrtali obris tijela. Pazite i ništa ne dirajte, kvragu! Kod takvih stvari
nikad ne znaš gdje te sve mogu strpati.”
 3
Odgovori Henryja Galleta
Maigret, koji je noć proveo kod kuće na bulevaru Richard-Lenoir, u Saint-Fargeau je stigao u srijedu,
malo prije osam ujutro. Već je bio izišao pred kolodvor kad se predomislio, okrenuo na peti i upitao
službenika:
“Gospodin Gallet se često vozio vlakom?”
“Otac ili sin?”
“Otac.”
“Svaki bi mjesec odlazio na tri tjedna. Uzeo bi drugi razred do Rouena.”
“A sin?”
“On je dolazio skoro svake subote navečer, iz Pariza, povratnom trećeg razreda, i vraćao se
nedjeljom posljednjim vlakom. Ma tko bi mogao i pomisliti! Kao da ga vidim kako opet, najkasnije
prve nedjelje u srpnju, otvara sezonu ribolova.”
“Otac ili sin?”
“Otac, kvragu! Čekajte čas. A ono je njegov, onaj modri čamac što ga vidite kroz stabla? Svi su
ga htjeli kupiti zato što ga je bio sam napravio, iz srčike hrasta, a osim toga je izumio i tko zna koliko
poboljšanja. Baš kao i one svoje sprave...”
Maigret je u sliku što ju je imao o pokojniku, i dalje jako nepotpunu, pomno dodao još i tu sitnu
pojedinost. Zagledao se u čamac, na Seini, pa napeo mozak da zamisli čovjeka s bradicom,
nepomičnog, i tako satima, s pecačkim štapom u ruci.
Zatim se zaputio prema Les Marguerites, ali ne prije nego što je opazio kako su istim putom
krenula i mrtvačka kola druge klase, prazna.
Na prilazu kuće nije bilo ni žive duše, izuzmemo li čovjeka koji je pred sobom gurao kolica, i
koji je, ugledavši mrtvačka kola, zastao, očito začuđen što ih vidi.
Zvono je na rešetkama bilo umotano u krpu. Ulazne su dveri bile uvijene u crno, s pokojnikovim
inicijalima izvezenim srebrnim koncem.
Maigret nije očekivao toliku pompu. Lijevo, u hodniku, stajao je pladanj, i na njemu samo jedna
posjetnica zavrnutih uglova, posjetnica gradonačelnika Saint-Fargeaua.
Salon u kojem su ga svojedobno bih primili bio je pretvoren u plamenu kapelu, dok je namještaj
bio preseljen u blagovaonicu. Zidovi su bili prekriveni crnim zastorima, dok je u sredini stajao lijes
okružen svijećama.
Tko zna zašto se u svemu osjećalo nešto misteriozno i namješteno. Možda baš zato što nije bilo ni
jednog posjetitelja, i što je osjećao da ni jedan neće ni doći, unatoč tome što su mrtvačka kola već
bila pred vratima.
I samo ta jedna posjetnica, sasvim sama, u lažnoj litografiji! I sve te naslikane, srebrne suze. I s
obje strane lijesa po silueta. Gospođa Gallet, u dubokoj koroti, s velom na licu, s crnom krunicom
među prstima, dok joj s lijeva stoji Henry Gallet, sav u mat crnini, i on.
Maigret je krenuo bešumno, naklonio se, umočio borovu grančicu u svetu vodu i poškropio lijes.
Osjećao je kako ga mati i sin prate pogledom, ali nitko nije prozborio ni riječi.
Potom je stao u kut, pa počeo istodobno pratiti i vanjske zvukove i mladićevu fizionomiju. Konji
u aleji povremeno bi se ritnuli. Grobari su razgovarali u pol glasa, na suncu, kraj prozora. A u
mrtvačnici, osvijetljenoj samo svijećama, nepravilno se lice sina doimalo još nepravilnijim zbog sve
one crnine koja je još više isticala bolesno bljedilo njegove kože.
Kosa, podijeljena razdjeljkom, lijepila mu se za lubanju. Čelo mu je bilo visoko i ispupčeno. Iza
debelih leća naočala s rožnatim okvirom bilo je teško uhvatiti njegov nemirni pogled miopičara.
Gospođa Gallet bi si povremeno korotnim rupčićem obrisala suzu pod koprenom. A Henryjeve se
zjenice nisu zaustavljale ni na čemu. One su samo klizile preko stvari, stalno izbjegavajući komesara
koji je s olakšanjem osluškivao korake grobara.
Malo kasnije, u zid su hodnika udarala nosila. Iz grla se gospođe Gallet izvio sitni jecaj, a sin se
zadovoljio time da ju samo potapše po ramenu, pogleda skrenuta nekamo drugamo.
Kontrast između kićenosti mrtvačkih kola drugog razreda i dvije prilike koje su krenule za njima,
na čelu s meštrom te propale ceremonije, bio je upravo divlji.
I dalje je bilo jednako vruće. Čovjek s kolicima se prekrižio i skrenuo na drugi put, dok je
povorka, onako sitna, nastavila alejom dovoljno širokom za paradu čitavih regimenti.

Ostavivši vjerski obred da nastavi svojim tokom, sa šačicom seljaka skupljenom na trgu, Maigret je
ušao u gradski ured, gdje nije našao nikoga. Stoga je morao potražiti učitelja, koji je ujedno bio i
dogradonačelnik, u njegovu razredu, tako da je morao na trenutak napustiti djecu.
“Mogu vam reći samo to što piše u knjigama. Evo:
Gallet, Émile Yves Pierre, rođen u Nantesu 1879., oženjen u Parizu u listopadu 1902. za
Aurore Préjean. Sin jedinac, Henry, rođen u Parizu 1906., upisan u matične knjige IX.
arondismana.”
“Mještani ga baš ne vole.”
“To je zato što se Gallet, koji je 1910., nakon što je rasparcelirana šuma, tu sagradio vilu, nije
nikad družio ni s kime. Bili su jako oholi. Nedjeljom bih znao doći pecati u svom čamcu, i naći se na
niti deset metara od Galletova. Ako bi mi nešto trebalo, on bi mi to i dao, ali iz njega nikad nisam
uspio iščupati više od tri riječi.”
“A što biste rekli o njegovim prihodima?”
“Ne bih baš znao, jer ne znam koliko je trošio na putu. Ali mu je samo za ovo tu trebalo bar dvije
tisuće franaka mjesečno. Ako ste vidjeli vilu, shvatili ste da mu ništa nije falilo. Skoro su sve
potrepštine dopremali iz Corbeila i Meluna. Ali ima tu i još nešto...”
Ali sad je Maigret kroz prozor opazio povorku koja je upravo obišla crkvu i ušla u groblje.
Zahvalio je sugovorniku i, krenuvši prema groblju, začuo kako je u lijes udarila prva gruda.
Nije prišao, nego je skrenuo do vile, kamo je stigao malo poslije Galletovih. Vrata mu je otvorila
sluškinja i pogledala ga u nedoumici.
“Gospođa vas ne može...” započela je.
 “Recite gospodinu Henryju da bih morao s njim razgovarati.”
Sluškinja ga je pogledala poprijeko i ostavila pred vratima. Minutu kasnije u hodniku se ocrtala
mladićeva silueta. Stigao je do praga i upitao gledajući nekako kroz Maigreta:
“Ne biste li to mogli ostaviti za neki drugi dan? Majka je sva izvan sebe.”
“Morao bih razgovarati još danas. Oprostite što inzistiram.”
Henry je napravio polukrug, dajući time policajcu znak da ga slijedi. Zastao je pred dvama
vratima i napokon gurnuo vrata blagovaonice, u koju je bio zguran sav namještaj, tako da se teško i
prolazilo.
Maigret je na stolu ugledao položen portret prvopričesnika, i pogledom uzalud potražio Émileov.
Henry nije sjeo, niti je rekao i riječi, nego je skinuo naočale i obrisao ih, s izrazom
zagnjavljenosti, zažmirkavši očima, zatečenim oštrim svjetlom.
“Zacijelo vam je poznato da mi je stavljeno u zadaću naći ubojicu vašeg oca.”
“Stoga me i čudi što vas vidim tu baš u trenutku kad bi vam pristojnost nalagala da nas ostavite na
miru, mamu i mene.”
Henry je stavio naočale, pa vratio uškrobljenu manžetu koja mu je ispuzala na ruku pokrivenu
istim onim ružičastim dlačicama koje su prekrivale leš u Sancerreu.
Njegovo koščato, oštro ocrtano lice, s izrazom tmurnim i pomalo konjskim, bilo je sasvim bez
bora. Bio se nalaktio na pianino, okrenut zidu, tako da su mu se vidjela leđa od zelenog platna.
“Volio bih vam postaviti nekoliko pitanja, koliko o vašem ocu, toliko i o čitavoj obitelji.”
Henry nije otvorio usta niti se pomaknuo; ostao je pognut na istome mjestu, leden, funebralan.
“Biste li mi za početak rekli gdje ste bili u subotu 25. lipnja oko četiri sata popodne.”
“A ja bih vas prije svega upitao samo jedno. Jesam li vas dužan, u ovakvom času, primiti i
odgovarati na vaša pitanja?”
Uvijek taj isti neutralni glas, u osnovi zagnjavljen, kao da ga zamara izgovaranje svakog sloga.
“Slobodno vam je i šutjeti. Pa ipak vas moram upozoriti...”
“I što je vaša istraga otkrila, gdje sam bio?”
Maigret nije odgovorio jer je, istinu govoreći, ostao zapanjen tim neočekivanim preokretom, to
neočekivanijim što se na mladićevu licu nije mogla očitati ni najmanja promjena.
Henry je pustio da protekne nekoliko sekundi. A onda su začuli sluškinju kako iz prizemlja
odgovara na poziv s kata.
“Pa mislim...”
“Zato što i sami znate da sam bio...”
“U Sancerreu?”
Henry se nije trznuo.
“I tu ste imali prepirku s ocem, na putu u stari dvorac.”
Maigret je osjetio nervozu, zato što je osjećao da udara u prazno. Njegov glas nije rezonirao,
njegove sumnje nisu imale odjeka.
A najviše ga je bacalo iz takta to što je Henry Gallet šutio; nije se ni pokušao opravdati, samo je
čekao.
 “Biste li mi mogli reći što ste radili u Sancerreu?”
“Otišao sam posjetiti svoju djevojku, Éléonore Boursang, koja je preko praznika odsjela u
Pension Germainu, na cesti što iz Sancerrea vodi u Saint-Thibaut.”
Nezamjetno je podigao obrve, guste kao u Émilea Galleta.
“Niste znali da vam je u Sancerreu i otac?”
“Da sam znao, izbjegao bih da se s njim sretnem.”
Ta objašnjenja, stalno najšturija moguća, dovela su komesara u škripac, natjerala da ponavlja
pitanja.
“Vaši su roditelji znali za tu vezu?”
“Moj je otac slutio. I protivio se.”
“Što je bio razlog vašeg susreta?”
“Istražujete li vi ubojicu ili njegovu žrtvu?” polako je izgovorio mladić.
“Kad dobro upoznam žrtvu, upoznat ću i ubojicu. Vaš vas je otac korio?”
“Pardon! Korio sam ja njega što me uhodi.”
“I onda?”
“Ništa! Smatrao me razmetnim sinom. Baš vam hvala što ste me na to danas podsjetili.”
Maigret je s olakšanjem začuo korake po stubama. Pojavila se gospođa Gallet, dostojanstvena
kao i obično, vrata otežana trostrukim redom krupnog kamenja mutnoga sjaja.
“Što se zbiva?” upitala je pogledavajući čas Maigreta, čas sina. “Henry, zašto me nisi pozvao?”
Ušla je sluškinja, prethodno pokucavši.
“Došli su tapetari da maknu zastore.”
“Pripazite na njih.”
“Došao sam postaviti nekoliko pitanja koje smatram neizbježnim ako želimo otkriti krivca”, rekao
je Maigret naglo osušenim glasom. “Trenutak je, nema sumnje, loše izabran, kako je to već zamijetio
vaš sin. Ali s prolaskom svakog sata uhićenje ubojice postaje sve problematičnije.”
Potražio je pogledom Henryja, i našao ga i dalje uporno smrknutog.
“Kad ste se udali za Émilea Galleta, madame, jeste li imali i vlastitog imetka?”
Ona se malo ukrutila, pa odgovorila glasom koji je zatitrao od ponosa.
“Ja sam kći Augustea Préjeana...”
“Žao mi je, ali...”
“Tajnika posljednjeg bourbonskog princa. Glavnog urednika legitimističkog glasila Le Soleil.
Moj je otac potrošio i zadnji centime za izlazak tog organa, boreći se baš muški.”
“Je li od vaših još tko živ?”
“Morao bi biti. Ali nakon što sam se udala, nisam se više ni s kim viđala.”
“Odvraćali su vas od tog braka?”
“Moram vam nešto reći da možete shvatiti. Čitava je moja porodica rojalistička. Stričevi su mi
bili na položaju, neki čak i vrlo visokom. I nisu htjeli da se udam za trgovačkog putnika.”
“Kad vam je umro otac, niste naslijedili ništa?”
 “Otac je umro godinu dana pošto sam se udala. A moj je muž imao, u času kad smo se uzeli,
trideset tisuća franaka.”
“A njegovi?”
“To ne znam! Nije mi o tome htio govoriti. Znam samo da je imao tužno djetinjstvo i da je
nekoliko godina proveo u Indokini.”
Na sinovim se usnicama pojavila sjena smiješka.
“Ako vam postavim ovo pitanje, madame, to će biti zato što sam doznao da vaš muž već
osamnaest godina nije radio za kuću Niel...”
Ona se zagledala u komesara, a onda se Henry žustro usprotivio:
“Ali, gospodine...”
“Dobio sam obavijest od samog gospodina Niela.”
“Gospodine, možda bi bilo bolje...” započeo je mladić krenuvši prema Maigretu.
“Henry, nemoj! Dokazat ću vam da to nije istina, da je to odvratna laž. No dajte, komesare. Ma
da! Pođite za mnom.”
I onda se, po prvi put zadrhtavši, zaputila prema hodniku, gdje je zapela nogom o hrpu crne
tkanine što su je smotali tapetari. Zatim je odvela policajca na prvi kat, pa kroz spavaonicu svu u
poliranoj orahovini, gdje je ponovno ugledao, na vješalici, slamnati šešir Émilea Galleta, kao i
platnenu odjeću, očito za pecanje.
Iza te prostorije bila je sobica uređena kao radni kabinet.
“Pogledajte! Tu su uzorci. A ni ove kuverte, primjerice, u tom gnusnom art-deco stilu, nisu stare
osamnaest godina, nije li tako? A tu je i popis narudžbi koji je moj muž ažurirao potkraj svakog
mjeseca. A tu su i pisma sa zaglavljem kuće Niel, a koja je redovito primao.”
Maigret je sve to jedva i pogledao. Dao se nagovoriti da tu dođe, i sad mu je bilo draže da
pokuša samo upiti atmosferu.
I tu je pokušao nekako smjestiti Émilea Galleta, na okretni naslonjač postavljen za pisaći stol. Na
njemu je pak bila tintarnica od bijeloga metala, kao i kristal za pritiskanje papira.
Kroz prozor se vidjela središnja ulica naselja kao i crveni krov neuseljene vile.
Slova pod zaglavljem kuće Niel bila su otkucana strojem, i to slovima skoro jednoličnim.

Poštovani gospodine,
Primili smo vaše pismo od 13. ovog mjeseca kao i popis narudžbi za siječanj. Čekamo vas
koncem mjeseca radi sravnjivanja računa, kao i obično, a vi ste nam već dali i neke naznake
glede širenja Vašeg polja djelovanja.
Srdačno,
Jean Niel

Maigret je dohvatio nekoliko pisama i gurnuo ih u fascikl.

“I što sad velite?” upitala je gospođa Gallet izazovno.
“A što je ovo?”
 “To nije ništa. Moj je muž volio ručni rad. To je nekakav stari sat što ga je rastavio. U šupi ima
stvari koje je sam napravio, među inim i pecački pribor. Svaki bi mjesec imao osam punih dana
slobodno, a s piskaranjem bi bio gotov već ujutro za sat-dva posla.”
Maigret je otvorio ladice, nasumce. U jednom je opazio poveliki ružičasti dosje i na njemu
naslov:

Soleil

“Tekstovi mog oca!” objasnila je gospođa Gallet. “Ne znam zašto smo ih čuvali. U ormaru imamo
sve komplete novina, sve do posljednjeg broja za koji je moj otac prodao svoje obveznice.”
“Dopuštate li da ga odnesem?”
Okrenula se prema vratima, kao da se želi posavjetovati sa sinom, ali Henry nije bio pošao za
njima.
“Što iz njega možete izvući? To je skoro relikvija. Ali ako mislite... No recite, komesare, to je
upravo nemoguće, nije li tako, da je gospodin Niel ustvrdio... Pa to je isto kao i s onim
razglednicama! Jedna mi je stigla i jučer. I to s njegovim rukopisom, u to sam sigurna! I poslana je iz
Rouena, kao i druga. Pročitajte! Sve u redu. Vraćam se u četvrtak.”
Emocije su se još jednom uspjele probiti, ali jedva.
“I skoro kao da ga očekujem! Četvrtak, pa to je sutra.”
I onda se najednom rasplakala, ali je sve to potrajalo nevjerojatno kratko. Dva-tri jecaja.
Prinijela je ustima crno obrubljen rupčić, pa rekla promuklim glasom:
“Maknimo se odavde.”
Valjalo im je još jednom proći kroz spavaću sobu, banalnu no solidnu, s poliranim ormarom, dva
noćna ormarića i lažnim perzijskim sagom.
U hodniku u prizemlju Henry je zurio preda se i ne opažajući tapetare koji su na kamionet tovarili
zavjese. Nije čak ni okrenuo glavu prema Maigretu i majci dok su se spuštali poliranim stubištem uz
škripu stepenica.
Kuća je bila u rasulu. U salon, gdje su dvojica samo u košulji vukla pianino, ušla je sluškinja s
litrom crnog i čašama u ruci.
“Nije loše”, čuo je jednog kako veli ravnodušnim glasom.
Maigreta je obuzeo nekakav sasvim nov osjećaj koji ga je sasvim smeo. Učinilo mu se da je
čitava istina baš tu, razbacana oko njega. Ništa od svega što je vidio nije bilo nevažno.
Ali sve je to vidio samo iskrivljeno, kao kroz maglu. A ta se magla nije razilazila, jer su je
stvarali i ta žena koja se opirala emocijama, i Henry čije je dugo lice bilo zaključanije od trezora, i
sva ta crnina na odlasku, te napokon i ponajviše od svega sama ta nelagoda što ju je Maigret ćutio u
sebi, taj osjećaj da mu tu nije mjesto.
Stidio se tog ružičastog dosjea koji odnosi poput lopova, a čiju bi korisnost teško mogao
objasniti. Poželio je dugo ostati gore, sasvim sam, u pokojnikovom radnom kabinetu, pa se odšetati
do šupe u kojoj je Émile Gallet radio na svojim usavršenim pecačkim spravama.
 A onda je doživio trenutak neodlučnosti. Najednom se sve živo sjatilo u hodnik. Bilo je vrijeme
ručku, te je bilo jasno da Galletovi jedva čekaju da ode.
Iz kuhinje je dopro miris poprženog luka. Sluškinju sve što se zbivalo nije očito ni najmanje
smelo.
Preostalo mu je samo da promatra tapetare kako dovode salon u ranije stanje. Jedan je od njih
pronašao Galletov portret na pladnju s likerima.
“Dopuštate da ga ponesem?” upitao je Maigret okrenuvši se udovici. “Mogao bi mi trebati.”
Osjećao je kako ga Henry slijedi pogledom punim naglašenog prezira.
“Ako baš morate. Jer imam tako malo njegovih fotografija...”
“Obećavam da ću vam ga vratiti.”
Nije se nikako mogao odlučiti da ode. U trenutku kad su radnici počeli ne baš jako pažljivo
prenositi jednu golemu vazu od lažnog sevreskog porculana, gospođa Gallet se okomila na njih:
“Dajte pazite! Udarit ćete u štok!”
Stalno ta smjesa tužnog i grotesknog, drame i sitničavosti, koja mu je pritiskala ramena, u toj
ožalošćenoj kući u kojoj mu se stalno priviđalo kako nečujno luta, očiju upalih od bolesnih jetara, s
pilećim prsima, u loše skrojenom sakou, taj Émile Gallet kojeg nikad nije upoznao za života.
Gurnuo je portret u ružičasti fascikl. Zastao je.
“Oprostite, madame, ali sad moram ići. Bilo bi mi jako drago da me vaš sin isprati komad puta.”
Gospođa Gallet je pogledala Henryja sa slabo prikrivenom tjeskobom. I ona je to morala osjetiti,
i to unatoč svojem dostojanstvenom ponašanju i odmjerenim gestama, i trostrukom redu crnih dragulja
oko vrata, da je on ipak nešto našao.
Mladić je međutim posve ravnodušno s klina skinuo svoj šešir s vrpcom od crnoga krepa.
Maigretov je odlazak sličio bijegu. Fascikl je bio težak. Bio je to samo kartonski omot iz kojeg su
svaki čas mogli izletjeti papiri.
“Da vam dam novine da ga umotate?” upitala je gospođa Gallet.
Maigret je već bio vani. Sluškinja se zaputila prema blagovaonici sa stolnjakom i noževima.
Henry je koračao prema kolodvoru, onako visok, nijem, nedohvatljiva pogleda.
Kad su se našli na tri stotine metara od kuće, i nakon što su tapetari upalili motor kamioneta,
komesar je izgovorio:
“Trebale bi mi dvije informacije: adresa Éléonore Boursang u Parizu. A onda i vaša, i vašeg
poduzeća.”
Izvadio je iz džepa olovku pa sve zapisao na ružičastom fasciklu što ga je držao u ruci.

• • •

Éléonore Boursang. Rue de Turenne 27, Banque Savrinos, 117, bulevar Beaumarchais. Henry
Gallet, Hôtel Bellevue, rue de la Roquette.
“I to je sve?” upitao je mladić.
“Puno vam hvala. Da.”
“U tom slučaju vjerujem da ćete se napokon pozabaviti i ubojicom.”
Nije ni pokušao procijeniti stvoreni efekt. Dotakao je obod šešira i krenuo natrag središnjom
avenijom naselja.
Malo prije nego je stigao na kolodvor, kraj njega je prošao kamionet.
Posljednji element što ga je pokupio tog dana došao mu je sasvim slučajno. Maigret je stigao na
stanicu čitav sat prije prolaska vlaka. Našao se sam u pustoj čekaonici, sred čitavog oblaka muha.
Na biciklu je stigao poštar apoplektički ljubičastog vrata, pa počeo na stol za prtljagu slagati
svoje vreće.
“Vi raznosite i u Les Marguerites?” upitao ga je komesar, kojeg poštar nije ni opazio.
Čovjek se naglo okrenuo.
“Kako to mislite?”
“Policija! Tražim od vas informaciju. Puno ste se natrčali zbog gospodina Galleta?”
“Puno? Ma ne! Pisma iz tvrtke za koju je siroti gospodin radio, i koja su stizala u točno određene
dane. A onda i novine.”
“Koje novine?”
“Provincijske. Ponajviše iz Berryja i Chera. A onda i revije. La Vie à la Campagne, Chasse et
Pêche, La Vie de Château.”
Komesar je opazio da sugovornik izbjegava njegov pogled.
“Ima li u Saint-Fargeauu i biro za poste restante?”
“Kako to mislite?”
“Gospodin Gallet nije primao nikakva druga pisma?”
Pismonoša se najednom smeo.
“S obzirom na to da je već mrtav”, propentao je poštar. “A osim toga time i tako nisam kršio
nikakva pravila. On me samo zamolio da mu u škrabicu ne bacam neka pisma već da ih zadržim sve
dok se ne vrati, kad god bi bio na putu.”
“Kakva pisma?”
“Oh! Njih baš nije bila čitava hrpa. Jedva jedno svaka dva-tri mjeseca. Modre kuverte, jeftine.
Adresa ispisana strojem.”
“Bez adrese pošiljaoca?”
“Adresa, ma ne! Ali se nisam mogao zabuniti, jer bi na poleđini, također strojem, uvijek pisalo:
Exp. G. Jacob. Jesam li učinio nešto što ne treba?”
“Otkud su bila ta pisma?”
“Iz Pariza.”
“Ne znate iz kojeg arondismana?”
“Pogledao bih... Ali je svaki put bio neki drugi.”
“Kad je stiglo posljednje?”
 “Čekajte... Danas je 29., je li tako? U srijedu. Zapravo u četvrtak navečer. Ali gospodina Galleta
nisam vidio sve od petka ujutro, kad je trebao otići na pecanje.”
“I otišao je?”
“Ne! Vratio se kući, ali mi je prije dao pet franaka, kao i obično. Nije mi bilo svejedno kad sam
doznao da su ga ubili. Vi mislite da je to pismo...”
“Otišao je istog dana?”
“Da. Stanite. Vi čekate vlak iz Meluna? Zapištat će na brklji. No moramo li baš o tome?”
Maigret je jedva imao vremena da istrči na peron i uskoči u jedini vagon prvog razreda.
 4
Varanje legitimista
Kad je drugi put stigao u hotel La Loire, Maigret je reagirao ne baš jako toplo na gospodina
Tardivona koji ga je dočekao držeći se zavjerenički, pa ga odveo u svoju sobu i pokazao mu velike,
na nj naslovljene žute kuverte.
Unutra su bili izvještaj sudskog liječnika, te zapisnici žandarmerije i policije u Neversu.
Rouenska je pak policija, sa svoje strane, poslala dopunske informacije o blagajnici Irmi Strauss.
“I to nije sve!” uskliknuo je hotelijer. “Došao vas je vidjeti i žandarmerijski brigadir. A i neka je
žena tu već triput bila svratila, nesumnjivo zbog sveg onog tandrkanja po seoskom bubnju.”
“Kakva žena?”
“Teta Canut, žena vrtlara preko puta. Pričao sam vam već o Malom dvorcu, sjećate se?”
“I nije vam ništa rekla?”
“Pa nije glupa! Čim se tu spominje i nekakva nagrada, ne bi ona ni beknula, ako zna bar ovoliko.”
Maigret je na stol spustio ružičasti fascikl, baš kao i Galletovu fotografiju.
“Potražite ženu i dajte mi žandara na aparat.”
Malo kasnije na drugom je kraju žice imao brigadira i ovaj ga je izvijestio kako je, u skladu s
primljenim uputama, skupio sve skitnice u krugu od pedeset kilometara i sad ih drži njemu na
raspolaganju.
“Po nečemu su zanimljivi?”
“Po tome što su skitnice!” Za žandara je to bio dovoljan razlog.
Maigret je na tri-četiri minute ostao sam u svojoj sobi, pred gomilom papira. A čekao je da ih
stigne još! Brzojavio je u Pariz da mu pošalju informacije o Henryju Galletu i njegovoj dragani. Za
svaki slučaj, javio se i u Orleans da provjeri da u gradu slučajno ne živi i stanoviti gospodin
Clément.
Na koncu nije imao više vremena da pregleda sobu u kojoj je izvršen zločin, baš kao ni odjeću
koju su u njoj ostavili poslije autopsije.
U početku je sve smrdjelo na zapravo ništa. Nekog čovjeka, naizgled samo pristojnog
malograđanina, ubio je u hotelskoj sobi nepoznati počinitelj.
Ali svaka nova informacija samo je komplicirala slučaj umjesto da ga pojednostavni.
“Da je pustim k vama, komesare?” viknuo je glas iz dvorišta. “Traži vas teta Canut.”
U sobu je ušla krepka i dostojanstvena klepetuša, koja se za tu zgodu uredila malo bolje no
obično, pa smjesta prkosnim pogledom seljanke potražila Maigreta.
“Željeli biste mi nešto reći? O gospodinu Clémentu?”
“O gospodinu koji je umro i kome su stavili sliku u novine. Je li istina da ćete mi dati pedeset
franaka?”
“Ako ste ga vidjeli u subotu 25. lipnja, da!”
 “A ako sam ga vidjela dvaput?”
“Tako mi svega, možda dobijete i stotinu! No recite.”
“Kao prvo, morate mi obećati da o svemu nećete ni zucnuti mojemu mužu. Ne toliko zato što
izigrava gazdu, nego zbog tih sto franaka koje bi odmah zapio. A sigurno bi mi bilo još draže kad ni
gospodin Tiburce ne bi znao što sam vam ispričala. Jer sam baš s njim vidjela toga gospodina kojeg
su ubili. Prvi put ujutro, oko jedanaest sati. Šetali su se, njih dvojica, po parku.”
“Sigurni ste da ste ga prepoznali?”
“Kao sada vas. Nitko mu nije ni sličan. I tako su se šetali možda sat vremena. I onda, popodne,
kroz prozor salona, vidjela sam ih, i kao da su se prepirali.”
“U koliko je to sati bilo?”
“Baš je zvonilo pet sati. I to bi bilo dva puta, je li tako?”
Oči joj se nisu pomakle s Maigretove ruke koja je iz lisnice izvadila novčanicu od stotinu
franaka, pa uzdahnula kao da žali što te subote nije ukorak slijedila gospodina Clémenta.
“Mislim da sam ga vidjela i treći put”, rekla je s oklijevanjem. “Ali to se zacijelo ne broji.
Nekoliko minuta poslije gospodin Tiburce ga je otpratio sve do vrtnih vrata.”
“Ne, to se zaista ne broji!” presjekao ju je Maigret i pogurao prema vratima.
Zapalio je lulu, stavio šešir na glavu, a onda je u kavani zastao pred gospodinom Tardivonom.
“Gospodin De Saint-Hilaire već dugo stanuje u Malom dvorcu?”
“Dvadesetak godina.”
“I kakav je kao čovjek?”
“Vrlo simpatičan! Malo podeblji. Veseljak! I jednostavan! Kad imam goste, onda ne zalazi, zato
što je on ipak iz jedne druge sredine. Ali u sezoni lova zna svratiti često.”
“Ima li obitelj?”
“Udovac! Mi ga uglavnom zovemo gospodin Tiburce, zato što to baš nije često ime. Njegovi su
svi vinogradi što ih vidite na obronku. On se sam njima bavi, a povremeno odlazi u Pariz malo
zaružiti, no onda se opet vrati da opet zagazi u blato. I što vam je mogla ispričati teta Canut?”
“Mislite da je kod kuće?”
“Može biti. Danas nisam vidio da mu je prošao auto.”
Maigret je stigao do vrata od kovanog željeza i pozvonio, no pritom je opazio da Loire iza hotela
pravi okuku, te da je vila posljednja kuća u gradu, što znači da se u nju uvijek moglo neopaženo ući i
iz nje neopazice izići.
Iza skrivenih vratašca zid se protezao još tri do četiri stotine metara, iza čega je bio još samo
šumarak.
Vrata mu je otvorio čovjek ovješena brka, u vrtlarskoj pregači, a kako je bazdio po alkoholu,
komesar je zaključio da je zacijelo riječ o mužu gospođe Canut.
“Je li ti gazda tu?”
Tog je časa Maigret opazio čovjeka samo u košulji; pregledavao je mehaničku prskalicu. Vrtlarev
mu je pogled rekao da je to doista Tiburce de Saint-Hilaire. Ovaj je ispustio spravu pa se okrenuo
posjetitelju i malo počekao.
 Budući da se Canut držao malo smeteno, napokon mu je prišao, podigavši s tratine vestu.
“Mene trebate?”
“Komesar Maigret, Pravosudna policija. Biste li bili ljubazni pa da na časak porazgovaramo?”
“Opet taj zločin?” progunđao je vlastelin pa zabacio bradu prema hotelu La Loire. “Što za vas
mogu učiniti? Dajte dođite. Ne mogu vas pozvati u salon, jer sunce po čitav dan tuče u zidove. Bit će
nam ljepše tu u sjenici. Baptiste! Čaše i bocu pjenušca! Donji red.”
Bio je baš takav kakvim ga je opisao hotelijer: sitan, malo špekast, rumen, ruku kratkih i slabo
njegovanih, u okernom kompletu kakve proizvode serijski, za lov i ribolov, u manufakturi Saint-
Étienne.
“Poznavali ste gospodina Clémenta?” upitao je Maigret i sjeo u željezni naslonjač.
“U novinama piše da mu to nije pravo ime, nego da se zvao, kako ono? Grelet? Gellet?”
“Gallet, da! Ali nije važno! Jeste li s njim imali ikakva posla?”
Maigret se mogao zakleti da njegov sugovornik u tom času nije bio nimalo opušten. A osim toga
je Saint-Hilaire najednom osjetio potrebu da se nagne iz sjenice i promrmlja:
“Taj mi je idiot Baptiste donio demi-sec, samo je za to sposoban! A vama je, kao i meni, zacijelo
draži sec. To je kvalitetno vino, obrađeno po šampanjskom postupku. A što se tiče gospodina
Clémenta” – i dalje ga je nastavio tako zvati – “što da vam velim? Reći da sam s njim imao posla,
svakako bi bilo pretjerano! Ali ne bih rekao istinu ni da vam velim da ga nisam poznavao.”
I dok je on tako pričao, Maigret je pomislio na jednog drugog ispitanika, Henryja Galleta. Ta su
se dvojica držala sasvim različito. Žrtvin sin se nije ničim trudio da bude simpatičan, i malo se
brinuo o bizarnosti svog držanja. Čekao je na pitanja nekako sumnjičavo, i nije se žurio, važući svaku
riječ.
Tiburce je pak blebetao bez prestanka, smiješio se, lamatao rukama, vrludao sad amo sad tamo,
izigravajući najvećeg mogućeg veseljaka.
Ali i kod jednog i kod drugog ispod svega se osjećala nekakva latentna tjeskoba, strah, možda, da
neće uspjeti nešto sakriti.
“Znate kako to već ide... Nama, vlastelinima, dolaze baš kojekakvi! I ne mislim pritom samo na
skitnice, trgovačke putnike, akvizitere... Ali da se vratimo na tog gospodina Clémenta... No evo nam i
vina! Sad je dobro, Baptiste! Možeš nam natočiti. Sad ću pogledati prskalicu! Ali ti ne savjetujem da
ju i pipneš.”
Sve tako pričajući, polako je izvukao čep, pa napunio čaše ne prosuvši pritom ni kap pjenušca.
“Ukratko, bio je svratio jednom zgodom, ima tome već dosta dugo. Vi zacijelo znate da je Saint-
Hilaire vrlo stara obitelj, a koje sam ja u ovom času posljednji odvjetak. Pravo je čudo što nisam
završio kao ćato u kakvom pariškom uredu ili tko zna gdje... Da nisam naslijedio imanje od rođaka,
koji se obogatio u Aziji! Ukratko, mogu vam reći da se moje ime pojavljuje u svim plemićkim
godišnjacima.
Moj je pak otac, ima tome četrdeset godina, postao slavan po svojim legitimističkim mišljenjima.
A ja, eto vidite!”
Nasmiješio se, otpio gutljaj svog pjenušca pa zacoktao jezikom na vrlo demokratski način.
Pričekao je da i Maigret ispije čašu da bi mu mogao ponovno natočiti.
 “Naš gospodin Clément, kojeg nisam znao ni po Adamu ni po Evi, došao me je dakle potražiti, i
donio mi preporuke od francuskih i stranih uglednika, pa mi rekao kako je on u neku ruku službeni
predstavnik francuskog legitimističkog pokreta. Pustio sam ga da priča. Dok nije stigao do onog zbog
čega je zapravo i došao. Zatražio je dvije tisuće franaka za propagandni fond. Kad sam ga odbio,
počeo mi je pričati o bijedi ne znam koje stare obitelji, i o skupljanju priloga u njezinu korist... S
dvije smo tisuće franaka spali na stotinu. Na kraju sam mu dao pedeset!”
“I pred koliko je to vremena bilo?”
“Pred nekoliko mjeseci. Ne bih znao baš točno. Bilo je to u sezoni lova. Skoro svakog dana u
nekom bi od okolnih dvoraca priredili hajku. Čuo sam da se o tom momku posvuda priča, pa sam
stekao dojam da je tu riječ o specijalistu za tu vrstu švindla. Ali neću sad valjda plakati zbog pedeset
franaka, nije li tako? U vaše zdravlje! A neki je dan imao obraza doći mi opet. Eto!”
“Koji dan?”
“Puuu... Koncem tjedna.”
“U subotu, da! I to čak dvaput, ako se ne varam.”
“Pravi ste as, komesaru! Istina, dvaput! Ujutro ga nisam htio primiti. A popodne mi se zakačio u
parku.”
“Tražeći novac.”
“Kvragu! Ne znam više ni zašto. No uvijek te priče o restauraciji monarhije. No dajte! Ispijmo
čaše! Šteta ga je ostaviti u boci. No recite. Vi dakle ne vjerujete da se sâm ubio? Očito je bio stjeran
do zida.”
“Hitac je ispaljen sa sedam metara, a revolver nisu našli.”
“U tom slučaju... to je očito! I što vi mislite? Nekakva skitnica u prolazu, pa da ga je..?”
“Teško da bi bilo. Put na koji gledaju prozori njegove sobe vodi samo do vašeg imanja.”
“Do zatvorenog ulaza!” usprotivio se gospodin De Saint-Hilaire. “Ima već godine kako nitko nije
ni otvorio dveri na Koprivni put, a teško da bih se mogao sjetiti i gdje sam ostavio ključ... Da nam
donesem još jednu bocu?”
“Hvala... Pretpostavljam da ništa niste čuli?”
“Čuo što?”
“Pucanj, u subotu navečer.”
“Baš ništa! Ja idem kasno spavati. Za zločin sam doznao tek sutra, od svog sobara.”
“I niste ni pomislili da o tom posjetu gospodina Clémenta popričate s policijom?”
“Vjere mi...”
Da sakrije zbunjenost, pokušao se nasmijati.
“Rekao sam sebi da je sirotom lupežu i to dovoljna kazna! Kad netko nosi ime kao ja, onda se baš
ne voli pojavljivati po novinama osim u društvenoj rubrici.”
Maigreta je stalno progonio taj osjećaj, maglovit i neugodan, tvrdoglav poput refrena, ovijen oko
pogibije Émilea Galleta, taj nekakav prizvuk, lažan i škripav, i to sve od samog pokojnika pa do
glasa njegova sina i smijeha Tiburcea de Saint-Hilairea.
“Odsjeli ste kod čestitog Tardivona? Znate da je on nekoć bio kuhar u mom dvorcu? E tom je
onda pala sjekira u med! Zar nije? Još jednu malu čašicu? Taj mi je blesavi vrtlar pokvario
mehaničku prskalicu i onda ju, baš kad ste došli, pokušao popraviti. Ovdje čovjek mora sve sam, tu
na selu. Ako ostajete koji dan, komesare, svratite ponekad, da malo popričamo. Uza sve te turiste u
hotelu je sigurno nemoguće živjeti.”
Na ulaznim vratima uhvatio ga je za ruku koju mu i nije bio pružio, pa je stisnuo pretjerano
srdačno.
Koračajući uz Loireu, Maigret je u mislima zamijetio dvije točke. Najprije kako je Tiburce de
Saint-Hilaire, kojemu nije moglo promaknuti telalenje seoskog bubnjara, pa dakle ni važnost koju je
policija pridavala okolnostima i postupcima vezanim uz gospodina Clémenta i prošlu subotu, najprije
čekao na pitanja da bi tek tada progovorio, što će reći tek kad je opazio da njegov ispitivač nešto zna.
Kao drugo, lagao mi je bar jednom. Zato što je ustvrdio da u subotu ujutro nije želio primiti
posjetitelja, a kako mu se popodne taj isti zakačio u parku.
Mislim, njih su se dvojica parkom šetala ujutro. A popodne su, jasno kao sunce, razgovarali u
salonu vile.
“Što znači da je i ostalo vjerojatno laž!” zaključio je komesar.
Stigao je i do visine Koprivnog puta. S jedne se strane dizao ožbukani zid koji je zatvarao Saint-
Hilaireov park. S druge se dizalo tijelo prizemne zgrade, hotel La Loire.
Tlo je bilo zakrčeno visokom travom, kupinom i bijelom koprivom, i oko svega su veselo letjele
ose. Nasuprot tome, hrastovi su upravo idealno zasjenjivali puteljak koji je završavao, jedva stotinu
metara dalje, starim vrtnim vratima u vrlo čistom stilu.
Maigret je bio dovoljno radoznao da ode sve do tih vrata koja se, prema riječima njihova
vlasnika, nisu otvarala već godinama, i od kojih se izgubio ključ. Pogled mu je jedva i pao na
ključanicu, prekrivenu debelim slojem hrđe, kad je opazio da se ta hrđa mjestimično, i to nedavno,
sljuštila. Jako dobro! Pod lupom je, i pritom nije mogao pogriješiti, opazio ogrebotine što ih je
napravio ključ ulazeći u kompliciranu ključanicu.
“To sutra dati fotografirati!” zaključio je u sebi.
Vratio se putem kojim je i došao, pognute glave, slažući ponovno u mislima obrise gospodina
Galleta, na neki ih način ažurirajući.
Ali ta osoba, umjesto da se kompletira i postane shvatljiva, nije li se počela skrivati?
Fizionomija tog čovjeka u pretijesnom sakou, nije li se već toliko zamutila da u sebi već nije imala
ništa ljudsko?
Na portretu, jedinoj opipljivoj, teoretski kompletnoj slici kojom je Maigret raspolagao, stalno su
se smjenjivale leteće sličice koje se nikako nisu htjele složiti u jednog i uvijek istog čovjeka, niti se
nastaviti jedna na drugu.
Pred očima mu se opet pojavila polovica lica, prsa mršava i rutava, u dvorištu, dok su mu za
leđima već nestrpljivo poskakivali liječnici. No pred oči mu je dolazio i modri čamac što ga je
sagradio Émile Gallet, u Saint-Fargeauu, i usavršene pecačke sprave, gospođa Gallet u svili sljezove
boje, pa onda korotni veo, ta kvintesencija malograđanskog spokoja i razmetljivosti.
Ostakljeni ormar pred kojim je Gallet zacijelo navlačio sako. I sva ta pisma sa zaglavljem tvrtke
s kojom on nije imao baš ništa! Mjesečni obračuni što ih je brižljivo popunjavao osamnaest godina
pošto je ostavio taj posao trgovačkog putnika.
 Te čaše, te lopatice za tortu koje ja zacijelo kupio sam!
“Čekaj! Njegov kovčeg s uzorcima nije nađen!” zamijetio je Maigret usputno. “Morao ga je
negdje ostaviti!”
Makinalno je zastao nekoliko metara od prozora kroz koji je ubojica ugledao žrtvu. Ali se pritom
nije zagledao u taj prozor. Bio je u nekakvom pomalo grozničavom stanju zato što ga je na trenutke
obuzimao dojam kako bi trebao uložiti još samo maleni napor pa da u jednu sliku složi sve aspekte
Émillea Galleta.
Ali mu se onda pred očima pojavio Henry, na trenutak takav kakvog je upoznao, krut i prezriv, i
na prvoj pričesti, s nesimetričnim crtama lica.
Taj slučaj, koji je inspektor Grenier iz Neversa nazvao “dosadnim slučajčićem”, i kojeg se
Maigret prihvatio u zlom raspoloženju, rastao je pred očima sve dok se mrtvac nije pretvorio u nešto
upravo pelivansko.
Deset je puta Maigret rukom otjerao osu koja mu se vrtjela oko glave brujeći poput minijaturnog
aviona.
“Osamnaest godina!” izgovorio je u pol glasa.
Osamnaest godina lažnih pisama s Nielovim potpisom, razglednica po drugi put poslanih iz
Rouena, a istodobno taj sitan i banalan život, bez luksuza, bez emocija, u Saint-Fargeauu!
Komesar je poznavao mentalitet zlikovaca, zločinaca i varalica. I znao je da na dnu tog
mentaliteta na kraju uvijek pronađu nekakvu strast.
I baš je to i tražio na licu s bradicom, na olovnim podočnjacima, na neproporcionalnim ustima.
“Konstruirao je usavršene pecačke sprave i rastavljao stare satove!”
Sad se Maigret revoltirao.
“Pa ne laže čovjek osamnaest godina samo zbog toga! Niti se zbog toga tjera na dvostruki život
koji je tako teško organizirati!”
Ali ga u svemu nije najviše mučilo baš to. Postoje takve lažne situacije koje čovjek može
podnositi po nekoliko mjeseci, pa čak i po nekoliko godina.
Ali osamnaest godina! Gallet je ostario! Gospođa Gallet je porasla i obujmom i dostojanstvom!
Henry je odrastao... Primio je svoju prvu pričest, položio maturu, postao punoljetan... I skrasio se u
Parizu, našao djevojku...
Dok je Émile Gallet nastavljao slati pisma kuće Niel, unaprijed pripremati poštanske razglednice
naslovljene na svoju ženu, i strpljivo prepisivati lažne popise narudžbi!
“Dok je još bio na režimu...”
Ponovno je začuo glas gospođe Gallet. Toliko je bio utonuo u misli, od kojih mu se ubrzalo bilo,
da je pustio da mu se ugasi lula.
“Osamnaest godina, a da ga nisu ukebali!”
To je nevjerojatno! Komesar, zato što je bio od toga zanata, mogao je to zamisliti bolje no itko!
Da nije bilo tog zločina, Gallet bi umro mirno, u svom krevetu, dovevši prije u red sve svoje papire.
A gospodin Niel bi se zabezeknuo primivši osmrtnicu!
Sve je to bilo tako enormno da se morao otrgnuti od te slike koja je na nj bacala nekakvu
neodređenu tjeskobu, kao da stvara stanovite fenomene koje udaraju na naš osjećaj za stvarnost.
 A onda je čistom igrom slučaja, podigavši glavu, komesar opazio malo tamniju krpicu na bijelom
zidu imanja, i to upravo nasuprot sobi u kojoj se dogodio zločin.
Prišao je bliže pa razabrao da je riječ o prostoru između dva kamena, svježe proširenom i
okrznutom vrškom cipele. A sličan je trag, ali slabije vidljiv, ostao i malo više.
Netko se tu bio zakačio, uz pomoć grane koja je visjela. No baš u trenutku kad se spremao
rekonstruirati taj položaj, komesar se naglo okrenuo, jer ga je obuzeo osjećaj nečije neobične
prisutnosti na kraju puta, odmah do Loire.
Imao je vremena opaziti samo ženski obris, okrupan, vrlo snažno građen, plave kose i profila
pravilnog kao u grčkoga kipa.
Dok se Maigret stigao okrenuti, mlada je žena već krenula, što je naizgled dokazivalo da ga je
maločas promatrala.
U duhu istražitelja jedno se ime stvorilo samo od sebe. Éléonore Boursang! Sve do tog časa nije
ni pokušao zamisliti draganu Henryja Galleta. Pa ipak je, najednom, bio upravo siguran da je to baš
ona.
Ubrzao je korak i stigao na kej kad je ova već zamakla za ugao državne ceste.
“Samo čas!” dobacio je hotelijeru koji ga je u prolazu pokušao zaustaviti.
Potrčao je nekoliko koraka, tako da ga bjegunica ne može vidjeti, kako bi smanjio udaljenost
između sebe i nje. Ali se s imenom Éléonore Boursang nije slagala samo silueta nego i činjenica je to
bila upravo žena kakvu je Henry mogao odabrati.
Kad je i sam stigao na križanje, osjetio je bijes. Žena je nestala. Uzalud je uranjao pogled u
polumrak malenog špeceraja, pa onda i u obližnju kovačnicu.
Međutim ništa strašno, jer znao je gdje ju može naći.
 5
Štedljivi ljubavnici
Tog je jutra žandarmerijski brigadir naprosto morao izvesti jednu zavodljivu ideju, a vezanu uz
zadaću koja ga je dopala.
Ustao je već u četiri ujutro i provozao se na biciklu tridesetak kilometara, najprije u svježini
osvita, a onda i pod sve jačom pripekom, i tako sve dok nije stigao u hotel La Loire na periodičnu
provjeru knjige gostiju.
Bilo je već deset sati. Većina se gostiju već šetala uz vodu ili se pak kupala u rijeci. Dva su
konjska trgovca raspravljala na terasi, dok je gazda, s ubrusom u ruci, popravljao raspored stolova i
lonaca s lovorom.
“Zar nećete komesaru poželjeti dobro jutro?” upitao je gospodin Tardivon.
I zatim, snizivši glas, reče zavjereničkim tonom:
“Baš je sada na mjestu zločina! Primio je iz Pariza hrpe papira, a i nekakve velike fotografije.”
Razumije se da je malo potom brigadir pokucao na vrata i pokušao se opravdati:
“Na to me navukao gazda, komesare. Kad mi je rekao da vršite pregled mjesta zločina, nisam
mogao odoljeti. Znam da vi imate neke svoje posebne metode u Parizu, i ako vam time ne smetam,
bilo bi mi jako drago da gledajući vas nešto naučim.”
Bio je dobričina čije je okruglo i rumeno lice odražavalo bezazlenu želju za dopadanjem. Skupio
se što je više moguće, a što nije bilo nimalo jednostavno s njegovim okovanim potplatima, gamašama
i šiltericom za koju nije znao kamo bi je stavio.
Prozor je bio širom otvoren, jutarnje je sunce slobodno padalo na Koprivni put, i to tako da je
dno sobe bilo gotovo u potpunom mraku. A Maigret, samo u košulji i s lulom u zubima, s otkopčanim
lažnim ovratnikom i razvezane kravate, širio je dojam kao da se sprema tresnuti žandara.
“Sjednite tu, no dajte. Ali, znajte, nema se tu što vidjeti.”
“Previše ste skromni, komesare.”
To je bilo tako naivno da je Maigret okrenuo glavu da prikrije smiješak. U sobu je bio donio sve
što ima ikakve veze sa slučajem. Nakon što se uvjerio da mu stol, prekriven indijskom prostirkom s
crvenkastim cvjetovima ne može otkriti više ništa nova, na nj je složio svoje fascikle, od liječničkog
nalaza do fotografija poprišta i žrtve, a koje su mu tog jutra poslali iz Policijske identifikacije.
I napokon, popustivši pred osjećajem više praznovjernim negoli znanstvenim, na ognjište je od
crvenog mramora urešeno bakrenim svijećnjakom, postavio i fotografiju Émilea Galleta.
Na podu nije bilo saga. Hrastove su planjke bile lakirane, a prvi su istražitelji na njima kredom
ocrtali obrise zatečenog tijela.
A vani, iz zelenila, dizao se zbrkani mrmor, intenzivan i živ, složen iz ptičjega pjeva, šuštanja
lišća, zvrndanja muha i dalekog kokodakanja kokoši na putu, sve popraćeno skandiranjem
razmaknutih udaraca čekića po nakovnju u kovačnici.
 S terase bi povremeno znala doprijeti zbrka glasova, a onda bi se opet začulo tandrkanje vozila
preko visećeg mosta.
“Dokumenata vam bar ne manjka! Nikad ne bih ni pomislio...”
Ali ga komesar nije ni slušao. Odmjerenim je pokretima, sve pomalo puckajući lulu, rasprostro
po podu, na mjestu gdje su nekad stajale mrtvačeve noge, hlače od crnoga sukna, otkanoga tako gusto
kao da ih je, nakon što ih je, sudeći po njihovu sjaju, nedvojbeno nosio već desetak godina, mogao
nositi još barem toliko.
Raširio je i još jednu košulju od pargalina a onda, na njegovu normalnom mjestu, i jedan
uškrobljeni prsluk. Ta zbirka međutim nije imala forme, te nije postala u isti čas i smiješna i dirljiva
sve dok na dno nogavica nije postavio i par cipela s elastikom.
To baš i nije sličilo na leš, ne, baš nimalo! Prije bi to bio nekakav karikaturalni prikaz, i to tako
neočekivan da je brigadir bacio pogled na kolegu i nasmijao se kratko i smeteno.
Maigret mu međutim nije odgovorio smijehom. Zadubljen u teške misli, polako se šetkao,
savjesno sve to promatrajući. Pregledao je žaket, pa ga stavio na vješalicu nakon što je konstatirao da
na njemu nema rupe u predjelu udarca nožem. Potkošulja, poderana u visini lijevoga džepa, zauzela je
svoje mjesto na prsluku.
“Tako je dakle bio odjeven!” rekao je u pola glasa.
Pogledao je na fotografiju iz Policijske identifikacije, pa popravio svoje djelo dodavši svojoj
nekonzistentnoj lutki vrlo visok lažni ovratnik od celuloida, kao i leptir-kravatu od crnoga satena.
“Vidite li, brigadiru? U subotu je večerao u osam sati. Jeo je tjesteninu, jer je bio na dijeti.
Poslije toga je, kao i obično, uz mineralnu vodu pročitao novine. Malo iza deset ušao je tu u sobu i
skinuo žaket, ali je ostavio cipele i lažni ovratnik.”
Maigret je zapravo manje govorio žandaru, koji ga je napeto slušao smatrajući svojom dužnošću
potvrditi svaku rečenicu, a više samome sebi.
“I gdje je u tom trenutku mogao biti nož? A to je nož na sklapanje, ali džepni, onakav kakav mnogi
nose sa sobom. Ali čekaj...”
Sklopio je oštricu noža koji je s ostalim materijalnim dokazima ležao na stolu, pa ga gurnuo u
lijevi džep crnih hlača.
“Ne! To stvara kvrgu.”
Pokušao je zdesna, pa zadovoljno pogledao svoje djelo.
“Eto! Sad ima i svoj nož u džepu. I živ je. A onda, negdje između jedanaest i ponoć i pol, kako
veli liječnik, već je mrtav. Na cipelama mu je prašina od vapna i tucanika. A nasuprot prozoru, na
zidu oko imanja Tiburcea de Saint-Hilairea, otkrio sam tragove sličnih cipela.
I nije li skinuo sako da se može uzverati na zid? Jer on nije bio čovjek koji bi se raskomotio čak
ni kad bi bio sam, to ne smijemo nipošto smetnuti s uma!”
Maigret je pritom stalno kružio, ne završavajući baš svaku rečenicu, i ne počastivši svog
slušatelja, nepokretnog na stolici, ni jednim jedinim pogledom.
“A u ognjištu, u koje preko ljeta sklanjaju tave, otkrio sam spaljene papire. Ponovimo sve što je
morao učiniti: skinuti sako, spaliti papire, razbacati pepeo dnom ovog svijećnjaka (jer je na bakru
ostalo čađe), popeti se na zid pred prozorom, prekoračivši prozorski prag, pa se vratiti istim putem.
Zatim izvaditi nož iz džepa i rasklopiti ga. To baš nije bogzna što, ali ako već znam kojim su redom
tekla sva ta zbivanja...
Između jedanaest i dvanaest i pol, evo ga opet tu. Prozor je otvoren i on dobiva metak u glavu. O
tome nema baš nikakve sumnje! Tane je došlo prije udarca nožem, A ispaljeno je izvana...
Gallet dakle dohvaća svoj nož. Nije ni pokušao izaći, što čini se, upućuje na zaključak da je
ubojica već bio ušao, zato što se nožem ne borimo s protivnikom dalekim sedam metara.
Odlično. Galletu je otkinuto pola lica. Iz rane lipti krv. A kraj prozora ni kapi.
Svi ti tragovi dokazuju da se on, onako ranjen, nije kretao u radijusu širem od dva metra.
Jak podljev na lijevom zapešću! napisao je liječnik koji je izvršio autopsiju. Naš je prijatelj
dakle u lijevoj ruci držao nož, i netko ga je uhvatio baš za nju i onda nož okrenuo na njega.
Oštrica mu je prodrla sve do srca i on se smjesta srušio. Ispustio je nož, no ubojica je bio miran,
jer je znao da će na njemu naći samo žrtvine otiske.
Novčanik je ostao Galletu u džepu, ništa nije ukradeno. Policijska identifikacija međutim ipak
tvrdi da su na njemu, i to napose u novčaniku, pronašli sitne čestice kaučuka, kao da ga je netko
prepipao u rukavicama.”
“Neobično! Neobično!” rekao je žandar s prijaznim oduševljenjem, iako od svega što je čuo ne bi
znao ponoviti ni četvrtinu.
“Ali je najčudnije od svega to što su, osim tragova kaučuka, pronašli i malo prašnjave hrđe.”
“Možda je revolver bio hrđav!”
Maigret je ušutio, smjestio se pokraj prozora, i sad je takav, u negližeu, s nadutim rukavima bijele
košulje, sa siluetom izrezanom na blistavom četverokutu, bio upravo pogolem. A iznad glave mu se
dizala tanjušna nit modroga dima.
Brigadir je pak ostao krotko u svom kutu, bojeći se promijeniti i položaj nogu.
“Nećete poći pogledati moje skitnice?” upitao je bojažljivo.
“Još su tu? Dajte ih pustite!”
I sad se Maigret vratio stolu pa, sve gladeći kosu, dohvatio ružičasti fascikl i premjestio
fotografije i oštro se zagledao u sugovornika.
“Imate li bicikl? Biste li otišli do stanice i upitali u koliko je sati u subotu Henry Gallet, mladić
od dvadeset pet godina, visok, mršav, blijed, odjeven u tamno odijelo, i s rožnatim naočalama, sjeo
na vlak za Pariz? I usput, jeste li kada čuli za nekog gospodina Jacoba?”
“Osim za onog biblijskog...” odvažio se brigadir.
Odjeća je Émilea Galleta još bila na podu, kao nekakva karikatura leša. U trenutku kad je žandar
krenuo prema vratima, netko je pokucao, a gospodin Tardivon najavio:
“Komesaru, imate posjet! Stanovita gospođica Boursang voljela bi s vama razmijeniti nekoliko
riječi.”
Brigadiru bi bilo draže ostati, ali ga kolega nije pozvao da to učini. Nakon što je na sobu bacio
zadovoljan pogled, Maigret je rekao:
“Neka uđe.”
A onda se nagnuo nad tu ispuhanu krojačku lutku, na trenutak zastao, nasmiješio se, pa stavio nož
na mjesto srca i prstom u lulu utisnuo duhan.

• • •

Éléonore Boursang na sebi je imala svijetli kostim ozbiljnog kroja koji je nije pomladio, nego davao
prije trideset pet negoli trideset godina.
Čarape su joj bile uredno nategnute, cipele korektne a plava kosa brižljivo začešljana pod kapicu
od bijeloga sukna. Nosila je rukavice.
Maigret se bio vratio u svoj mračni kutak, pitajući se kako će se dama predstaviti. Otkako ju je
gospodin Tardivon ostavio na pragu, nastavila je stajati na mjestu, kao da ju je na trenutak smeo
kontrast između živog svjetla prozora i polumraka sobe.
“Komesar Maigret?” izgovorila je napokon, napravivši nekoliko koraka i okrenuvši se prema
silueti koju je mogla tek naslutjeti. “Oprostite, gospodine, na smetnji...”
Krenuo je prema njoj i ušao u svjetlost. Zatvorio je vrata i rekao:
“Izvolite sjesti.”
I sad je počekao, ne pomažući joj baš nimalo svojim držanjem, već naprotiv, glumeći zlovoljnost.
“Henry vam je sigurno pričao o meni, i zato sam i bila toliko slobodna da vas, kad sam se već
našla u Sancerreu, inkomodiram.”
Nastavio je šutjeti, ali je time nije uspio smesti. Ona je pak govorila odmjereno, sa stanovitim
dostojanstvom koje ga je pomalo podsjećalo na gospođu Gallet.
Na jednu mlađu gospođu Gallet, svakako ljepšu od Henryjeve majke, no predstavnicu iste
društvene klase.
“Morate shvatiti moju situaciju. Poslije te... te strašne drame, poželjela sam otići iz Sancerrea, ali
mi je Henry, u svom pismu, savjetovao da ostanem. Opazila sam vas dva-tri puta. Mještani su mi
rekli da su vas zadužili da nađete ubojicu. I tako sam vas odlučila doći pitati jeste li što otkrili. Moja
je situacija delikatna, s obzirom na to da ja ni Henryju ni njegovima službeno nisam baš ništa.”
Sve to nije imalo prizvuk pripremljenog govora. Rečenice su joj tekle s usana bez napora i u
govoru nije zastajkivala.
U nekoliko joj se navrata pogled zaustavio na nožu položenom na baroknu formu koju je ocrtavala
odjeća na tlu, ali pritom nije zadrhtala.
“Vaš vas je dragi zadužio da me ispipate?” iznebuha je, i namjerno brutalno, ispalio Maigret.
“Nije on mene ni za što zadužio! Shrvan je udarcem koji ga je snašao. A ništa manje strašno nije
ni to što nisam mogla s njim biti na sprovodu.”
“Već se dugo znate?”
Kao da nije ni opazila da se susret pretvorio u ispitivanje; glas joj se nije promijenio.
“Već tri godine... Ja imam trideset. Henry samo dvadeset pet. I ja sam udovica...”
“Rodom ste iz Pariza?”
“Iz Lillea. Otac mi je bio šef računovodstva u predionici. S dvadeset sam se udala za tekstilnog
inženjera kojeg je, niti godinu dana pošto smo se uzeli, ubio stroj. Od društva za koje je radio trebala
sam smjesta dobiti penziju, ali su tvrdili da je do nesreće došlo njegovom nepažnjom.
No dakle, kako sam morala zarađivati za život, a nisam htjela raditi u gradu gdje me svi znaju,
otišla sam u Pariz. I zaposlila se kao blagajnica u trgovačkoj kući u ulici Réaumur.
Protiv predionice sam pokrenula parnicu. Koja se godinama vukla po sudovima.
Tek sam prije dvije godine dobila spor, pa sam sad, zbrinuta, mogla napustiti posao.”
“Kad ste se upoznali s Henryjem Galletom, još ste bili blagajnica?”
“Da! Često je odlazio mojim gazdama, kao agent banke Sovrinos.”
“Jeste li kada razgovarali o braku?”
“U početku smo razgovarali o tome kako bi se, ako bih se udala prije presude, moj položaj pred
sudom, zbog te penzije, mogao pogoršati.”
“I tako ste postali njegova metresa?”
“Ja se te riječi ne bojim. Mi smo tako bliski, on i ja, da se već smatramo vjenčanima. Evo su
prošle već tri godine kako se viđamo svakodnevno, i on sa mnom provodi sve svoje slobodno
vrijeme.”
“Ali on ne stanuje kod vas u ulici Turenne?”
“Samo zbog svojih roditelja. To su ljudi krutih načela, baš kao i moji. Henry je želio izbjeći
natezanje sa svojima, pa im nije ni rekao za našu vezu. Pa ipak se uvijek predmnijevalo, kad se
uklone prepreke, i kad budemo imali od čega živjeti na jugu, da ćemo se vjenčati.”
Čak i pred vrlo indiskretnim pitanjima, u njezinu držanju nije bilo nikakve nelagode. U jednom
trenutku, kad joj je komesarov pogled kliznuo na noge, jednostavnim je pokretnom spustila suknju.
“Morat ću, nažalost, ući i u detalje. Henry je svoje slobodno vrijeme provodio kod vas. Je li
sudjelovao i u troškovima?”
“Ma to je bilo vrlo jednostavno! Ja sam vodila račune, kao u svakom dobro organiziranom
kućanstvu. I na kraju mjeseca uvijek bi mi nadoknadio polovicu troškova za hranu.”
“Spominjali ste život na jugu. Henry je dakle uspijevao staviti i nešto na stranu?”
“Baš kao i ja! Zacijelo ste opazili da on baš nije jake konstitucije. Liječnici su mu propisali
svježi zrak. Ali ne možeš živjeti na svježem zraku ako moraš zarađivati za život ili ako se ne baviš
manualnim poslom. A i ja volim ladanje. Živjet ćemo dakle skromno. Već sam rekla da je Henry bio
bankovni agent. Banka Sovrinos je jedna mala banka koja se ponajviše bavi spekulacijama. On je
dakle bio na izvoru i sve što smo mogli uštedjeti, i on i ja, poslužilo mu je kao ulog na burzi.”
“Na odvojenim računima?”
“Naravno! Ta nismo mogli znati, nije li tako, što nam donosi budućnost.”
“I koliki ste kapital tako uspjeli skupiti?”
“Teško je to precizirati, jer je novac u dionicama kojima se vrijednost mijenja iz dana u dan.
Između četrdeset i pedeset tisuća franaka.”
“A Gallet?”
“Više! Mene nije želio uvlačiti u preriskantne spekulacije, kao primjerice s rudnicima oko Plate,
posljednjeg kolovoza. A morao bi imati, u ovom trenutku, kojih sto tisuća franaka.”
“I na kojoj ste se brojci mislili zaustaviti?”
 “Petsto tisuća. Računali smo da ćemo za to morati raditi još tri godine.”
Maigret ju je sada promatrao s osjećajem koji je graničio s divljenjem. No bilo je to divljenje
vrlo neobično, jako obojeno odbojnošću.
Ona je imala trideset godina. Henry dvadeset pet. I voljeli su se ili su bar odlučili podijeliti
život. A njihovi su odnosi bili uređeni kao između dva poslovna partnera.
Govorila je jednostavno, no ipak pomalo uznosito.
“Već ste dugo u Sancerreu?”
“Došla sam 20. srpnja na mjesec dana.”
“Zašto niste odsjeli u hotelu La Loire... ili Commerceu?”
“Oni su mi preskupi! A u pansionu Germain na kraju sela plaćam samo dvadeset franaka
dnevno.”
“Henry je stigao 25.? U koliko sati?”
“On je slobodan samo subotom i nedjeljom. I tako smo se u nedjelju dogovorili da će dan
provesti u Saint Fargeauu. Stigao je u subotu ujutro. A otišao uvečer zadnjim vlakom.”
“A to će reći?”
“U jedanaest i trideset dva. Otpratila sam ga na stanicu.”
“Znali ste da mu je tu otac?”
“Henry mi je rekao da su se sreli. Bio je sav ljut jer je vjerovao da je otac tu samo da nas
špijunira. Mislim, Henry nije želio da se njegovi miješaju u naše odnose.”
“Galletovi nisu znali za tih sto tisuća franaka?”
“Jasno da nisu! Henry je bio punoljetan. Nema li pravo živjeti svoj život?”
“Kako je Henry obično govorio o svom ocu?”
“Malo mu je zamjerao nedostatak ambicije. Govorio je kako je to grozno da čovjek u njegovim
godinama, kako bi govorio, prodaje ‘trice’. Ali se prema roditeljima uvijek odnosio s poštovanjem,
napose prema majci.”
“On dakle nije znao da je Émile Gallet zapravo varalica?”
“Varalica? On?”
“I da se već osamnaest godina ne bavi više svojim ‘tricama’?”
“To nije moguće!”
Igra li ona ulogu, dok sa svojevrsnim poštovanjem pogledava na tu otužnu krojačku lutku?
“Ovo me smlavilo, komesare! On! Sa svojim manijama, svojim smiješnim odijevanjem, svojim
držanjem siromašnog penzionera!”
“Što ste radili u subotu popodne?”
“Šetali smo se po brijegu, Henry i ja. I onda me je ostavio i vratio se u hotel Commerce da se
nađe s ocem. Onda smo se opet našli u osam i opet se prošetali, ovaj put s druge strane rijeke, sve do
polaska vlaka...”
“Niste prošli kraj hotela?”
“Izbjegavali smo susret.”
 “Onda ste na kolodvoru ostali sami. I prešli preko mosta...”
“Odmah sam skrenula lijevo da odem u pansion Germain. Ne volim se noću šetati sama.”
“Poznajete li Tiburcea de Saint-Hilairea?”
“Tko je taj? Nikad čula. Nadam se, komesare, da ne sumnjate na Henryja?”
Lice joj je živnulo, ali je uspjela sačuvati hladnokrvnost.
“To što sam sada tu može se dobrim dijelom zahvaliti tome što ga poznajem. On stalno
pobolijeva, i zbog toga je postao nekako mračan, prkosan. Ponekad bismo tako, kad bismo se našli,
znali satima samo šutjeti.”
“Svakako je čista slučajnost što je svog oca zatekao baš tu. No riječ je o slučajnosti, i to mi je
jasno, koja bi se mogla učiniti čudnom.”
“On je preponosan da bi se branio. Ja ne znam što vam je rekao. Je li samo odgovarao na vaša
pitanja? Ali vam se mogu zakleti da se od osam sati uvečer pa sve dok nije sjeo na vlak nismo ni na
trenutak razdvojili. Bio je nervozan. I bojao se da bi njegova majka mogla doznati za našu vezu, a on
ju je jako volio i slutio da bi ga ona mogla pokušati odvratiti od mene.
Ja više i nisam baš tako mlada. I među nama je pet godina razlike. I ja sam, napokon, njegova
metresa.
Jedva čekam da čujem da se ubojica našao onkraj brave, i to ponajviše zbog Henryja, koji je
isuviše fin da bi mogao shvatiti kako bi se iz njegova susreta s ocem mogla fatalno roditi ta odvratna
sumnja.”
Maigret ju je nastavio promatrati s jednakim čuđenjem. I sve se pitajući zašto ga to držanje, tako
kreposno, ipak ne uspijeva ganuti.
Čak i dok je izgovarala posljednje riječi, nimalo vehementno, Éléonora Boursang nije izgubila
vlast nad sobom. Potom joj je pokazao veliku fotografiju iz Policijske identifikacije na kojoj je bio
leš, kakav je bio kad su ga otkrili, prateći joj pogled dok joj je bez zastajanja klizio preko te
dojmljive slike.
“Niste ništa našli?”
“Poznajete li gospodina Jacoba?”
Ponudila mu je svoj pogled, kao da ga poziva da iz njega iščita njezinu iskrenost.
“To mi ime nije poznato. Tko je taj? Ubojica?”
“Mogao bi biti”, izvalio je krenuvši prema vratima.
Otišla je kako je i došla.
“Dopuštate li, komesare, da povremeno svratim i upitam za novosti?”
“Kad god izvolite.”
Brigadir je strpljivo čekao u hodniku. Kad se posjetiteljica izgubila, bacio je na komesara
ispitivački pogled.
“Što su vam rekli na kolodvoru?” upitao je komesar.
“Mladić se ukrcao na vlak u jedanaest i trideset dvije minute, s povratnom kartom trećeg
razreda.”
“A zločin je počinjen između jedanaest i ponoć i pol!” promrmljao je komesar zamišljeno. Ako
požuri, ubojica je od tuda do Tracy-Sancerrea mogao stići za deset minuta. Ubojica je svoj udarac
mogao zadati između jedanaest i jedanaest i dvadeset... Ako mu je trebalo deset minuta do stanice,
nije mu trebalo više ni da se vrati. Dakle, Gallet je mogao biti ubijen između ponoć manje četvrt i
ponoć i pol, a ubojica bi mogao biti netko tko se vratio s kolodvora.
Samo što je tu i ta priča sa željeznim vratima!
A osim toga kakvog je posla Émile Gallet mogao imati na tom zidu?
Brigadir je sjeo na svoje staro mjesto i počeo kimati glavom u očekivanju nastavka. Ali ga nije
bilo.
“Dajte, idemo na jedno piće!” rekao je Maigret.
 6
Sastanak pod zidom
“I dalje ništa?”
“Obol!”
“A što ste maločas rekli?”
“Pripreme! Ili bar pretpostavljam. Bez me. Moglo bi biti pripremiti.”
Maigret je uzdahnuo, pa slegnuo ramenima i izišao iz ugodno svježe sobe u kojoj je sve od jutra
jedan krupni momak, mršav i rumen, zgužvana lica i nordijski flegmatičan, sjedio nagnut na stol, i
radio ne dajući se smesti.
Zvao se Joseph Moers, a izgovor mu je odavao flamansko podrijetlo.
Taj službenik laboratorija Policijske identifikacije stigao je u Sancerre na Maigretov zahtjev, pa
se smjestio u pokojnikovoj sobi, gdje je posložio svoje instrumente, među kojima i smiješnu špiritnu
grijalicu.
I sve od sedam ujutro nije digao glavu osim na nagli komesarov ulazak, ili kad bi kroz prozor
opazio njegov torzo u prolasku Koprivnim putom.
“Ništa?”
“Ja vas...”
“Molim?”
“Moram pronaći ja vas... I opet bez s”
Po stolu je bio posložio staklene pločice, vrlo tanke, koje je redom premazivao tekućim ljepilom
zagrijanim na špiritnoj grijalici.
S vremena bi na vrijeme odlazio do ognjišta, pa pažljivo skupljao komadiće spaljenog papira i
stavljao ih na pločice.
Pepeo je bio krhak, lomljiv, spreman da se smrvi. Ponekad bi mu trebalo i po pet minuta da ga
smekša na vodenoj pari. I onda bi ga lijepio na staklo.
Joseph Moers je pred sobom imao škrinju, pravi prenosivi laboratorij. Najveći su komadići
papira imali sedam do osam centimetara. A najmanji su bili samo prašina.
“Obol... pripreme... ja vas…”
Bio je to plod dvosatnog rada, ali Moers, za razliku od Maigreta, nije znao za nestrpljivost i nije
se spoticao o misao da je dosad istražio jedva i stoti dio sadržaja u ognjištu.
Oko glave mu je dugo zvrndala debela muhetina, ljubičasta i metalnog sjaja. Triput mu se spustila
na nabrano čelo, a on nije ni mahnuo rukom da je otjera. Je li moguće da je nije ni opazio?
“Gadno je što ste, ušavši na vrata, stvorili propuh”, rekao je međutim Maigretu. “Zbog vas sam
izgubio česticu pepela.”
“No dobro. Drugi put ću kroz prozor.”
To nije bila dosjetka. Nego je baš tako i učinio. Fascikli su i dalje bili u toj sobi koju je Maigret
izabrao za radnu i u kojoj nije dotaknuo čak ni tu odjeću prostrtu po podu i probodenu nožem.
Komesar je nestrpljivo čekao na rezultate ekspertize, i pritom nije nikako mogao stajati na mjestu.
Poslije pola sata već su ga vidjeli kako se, pognute glave i s rukama za leđima, šeće osunčanom
alejom. A onda je prekoračio prozorski prag, i dok mu je kožu palilo sunce, uspravio se, obrisao znoj
i promrmljao:
“Kolika sporost...”
Je li ga Moers uopće i čuo? Njegovi su pokreti ostali precizni kao u manikira, i od svega su ga
zanimale samo staklene pločice koje je prekrivao crnim krpicama nepravilnih oblika.
Maigret se uzrujao najviše zbog toga što nije imao što raditi, ili bolje, što nije htio ništa
poduzimati sve dok se ne slože ti papiri spaljeni u noći kad je počinjen zločin.
I zato je, dok je koracima premjeravao put na kojem su hrastove krošnje stvarale ples pjegica
svjetla i sjene po čitavom mu tijelu, neprestano vagao jedne te iste misli.
“Henry i Éléonore Boursang mogli su ga ubiti prije polaska na kolodvor... Éléonore je to mogla
učiniti i sama poslije njegova odlaska. A tu su napokon i taj zid i taj ključ! A onda i taj gospodin
Jacob čija je pisma Gallet tako bojažljivo skrivao.”
Deset je puta otišao pogledati ključanicu na kovanim vratima ne otkrivši pritom ništa novo. A
onda, kad je prolazio kraj mjesta na zidu preko kojeg se popeo Émile Gallet, najednom se odlučio, pa
skinuo sako i stavio vršak cipele točno u prvi spoj među kamenjem.
Imao je dobranih stotinu kila, pa ipak je bez muke dohvatio viseće grane, poslije čega je bila
čista igra dovršiti uspon.
Zid je bio sazidan od škalje, nepravilnog oblika, prekrivene slojem vapna. Na vrhu je pak bio red
opeke složene na kant. Već ju je bila napala mahovina, a bilo je na njoj čak i vrlo živahne trave.
Sa svog je motrišta Maigret jasno razabirao Moersa zauzeta dešifriranjem nečega pod lupom.
“Ima što novo?” doviknuo mu je.
“Jedan s i zarez.”
Komesaru nad glavom više nije bila krošnja hrasta, nego goleme bukve čije se deblo dizalo s
imanja.
Kleknuo je, jer zid nije bio baš širok i nije bio baš siguran u svoju ravnotežu, pa pregledao
mahovinu slijeva i zdesna, i progunđao:
“Vidi, vidi...”
Otkriće baš nije bilo senzacionalno. Utvrdio je samo da je mahovina ugažena pa čak i zguljena na
jednom točno ocrtanom dijelu, sve do neposredno iznad onih ogrebotina u kamenu, no nigdje izvan
toga.
Budući da je ta mahovina bila vrlo osjetljiva, a što je dokazao i pokusom, to je u njemu rodilo
savršenu sigurnost da se Émile Gallet nije šetao zidom te da nije napravio ni čitav metar u jednu ili
drugu stranu.
“Ostaje mi još samo utvrditi je li sišao sa strane imanja.”
Taj se dio, pravo govoreći, i nije mogao nazvati parkom. Ali kako se skrivao pod mnoštvom
krošnji, očito je služio za opuštanje.
Na desetak metara od Maigreta bile su nabacane prazne bačve, izbijena dna i bez obruča. A
vidjele su se tu i stare boce, od kojih su mnoge bile za lijekove, pa sanduci, pa jedna kosa u lošem
stanju, pa hrđave alatke i uvezani svežnjevi starih brojeva zabavnog magazina koji su, onako
razmočeni kišom, pa osušeni i izblijedjeli suncem, te napokon umazani zemljom, tvorili žalostan
prizor.
Prije nego je sišao sa zida, Maigret se uvjerio da ispod njega, to jest ispod mjesta na kojem je
nekoć stajao Gallet, na tlu nema nikakvoga traga. Da ne ošteti zid, skočio je i pao na sve četiri.
Od vile Tiburcea de Saint-Hilairea, kroz filigran se lišća vidjela tek pokoja svijetla mrlja. Čulo
se brujanje motora, a Maigret je još od jutra znao da on pumpa vodu iz bunara u spremnik u kući.
Taj je zakutak, zahvaljujući truleži, bio bogat muhama. Komesar ih je svaki čas morao tjerati
rukom, a što je činio sa sve većom zlovoljom.
“Najprije zid...”
Taj je pregled bio jednostavan. S unutrašnje kao i s vanjske strane ogradni je zid bio u proljeće
okrečen. Pa ipak, ispod mjesta za koje se bio uhvatio Émile Gallet, nije se vidjela ni mrlja, ni
ogrebotina. A isto tako ni u krugu od deset metara nigdje ni traga od stope.
Baš naprotiv, u blizini bačava i boca policajac je opazio kako je jedna bačva bila povučena dva-
tri metra i postavljena poda zid. I još je bila tu. Uzverao se na nju i glava mu se digla iznad
ogradnoga zida točno deset i pol metara od mjesta na kojem se bio smjestio Gallet.
A otuda je napokon vidio i Moersa koji nije prestajao raditi, ne nalazeći vremena ni da obriše
znoj.
“Još ništa?”
“Clignancourt... Ali mislim da sam našao još bolji fragment.”
Mahovina na zidu, iznad bačve, nije bila zguljena, nego zgnječena, kao da je netko na nju položio
ruku. Maigret je napravio pokus, pa se nalaktio i malo dalje od tog mjesta došao do istog rezultata.
“Drugim riječima, Émile Gallet se uspeo na zid, ali nije sišao sa strane parka... Baš naprotiv,
netko je došao s imanja i uspeo se na tu bačvu, ali nije išao dalje, a niti je izišao s imanja, bar ne
tim putem..!’
Noćni su šetači mogli biti i jedan mladić i djevojka, u kojem bi slučaju sve to postalo mnogo
razumljivije. I onda je jedno od njih dvoje, nije važno tko, moglo primaknuti tu bačvu bliže svom
suputniku.
Ali tu nije moglo biti riječi o ljubavnom sastanku! Jedno je od njih dvoje nesporno bio gospodin
Gallet, koji je skinuo sako prije nego što je izveo tu akrobaciju tako nespojivu s njegovom osobom.
A je li onaj drugi bio Tiburce de Saint-Hilaire?
Njih su se dvojica najprije vidjela ujutro, a onda i popodne, i to ne skrivajući se. Malo je
vjerojatno da su se odlučili poslužiti takvim sredstvom da bi se vidjeli još jednom, i to po mraku!
I to na deset metara! Tako se ne bi mogli ni čuti ako su razgovarali u pola glasa.
“Jedino ako su došli odvojeno, jedan prije, a drugi kasnije..
No koji se od njih dvojice prvi popeo na zid? I jesu li se ta dvojica uopće srela?
Od bačve pa do Galletove sobe bilo je otprilike sedam metara, što će reći dovoljno da je i otuda
netko mogao pucati.
Kad se Maigret okrenuo, opazio je vrtlara koji ga je pokorno promatrao.
 “A, to si ti!” rekao je komesar. “Je li ti gazda doma?”
“Otišao je na pecanje.”
“Znaš da sam iz policije, eto! I htio bih izaći bez skakanja sa zida. Bi li mi otvorio vrata na kraju
Koprivnog puta?”
“Nema problema!” bilo je odgovor s kojim se zadovoljio, pa krenuo na tu stranu.
“Imaš ključ?”
“Nemam. Ali ćemo ga naći.”
Kad je stigao do vrata, gurnuo je bez oklijevanja ruku između dva razmaknuta kamena, pa se
iznenadio.
“O ljudi!”
“Što?”
“Nekamo je nestao! A tu sam ga stavio vlastitom rukom, lani, kad su morali izvesti tri hrasta koja
smo posjekli...”
“Tvoj gazda to zna?”
“Bogami!”
“Ne sjećaš se da si ga vidio tu prolaziti?”
“Ne, sve od lani.”
U komesarovu je umu automatski izronila druga verzija zbivanja. Tiburce de Saint Hilaire, stojeći
na bačvi, pucao je u Galleta, pa napravio krug kroz željezna vrata i uskočio u sobu svoje žrtve...
Ipak je to bilo malo vjerojatno. Čak ako i pretpostavimo da mu zahrđala brava nije pružila otpor,
da prevali put između te dvije točke trebale bi mu pune tri minute.
I za te tri minute Émile Gallet, kojemu je hitac odnio pola lica, nije ni kriknuo, niti se srušio, već
se zadovoljio time da iz džepa izvadi nož i spremi se dočekati mogućeg napadača!
Tu je nešto zvučalo krivo! To je škripalo kao što su morala škripati ta vrata! Pa ipak je to bila
jedina hipoteza koja se dala logično izvesti iz materijalnih dokaza.
“No u svakom slučaju, netko je stajao iza zida.”
To je bila jedna od utvrđenih činjenica. Pa ipak, baš ništa nije dokazivalo i tvrdnju da je taj netko
bio Saint-Hilaire, osim te priče o nestalom ključu i činjenice da se na imanju našao nekakav
neznanac.
Ali s druge strane, u tom su trenutku u Sancerreu bile još dvije Galletu bliske osobe potencijalno
zainteresirane za njegovu smrt, a za koje nije bio utvrđen nikakav ozbiljni alibi da nisu kročile na
Koprivni put. Riječ je, dakako, o Henryju Galletu i Éléonore.
Maigret je pljesnuo obada na obrazu i opazio Moersa kako se naginje kroz prozor.
“Komesare!”
“Novosti?”
Ali se Flamanac već bio izgubio u sobi.
Prije nego se odlučio udariti putem preko keja, Maigret je prodrmao vrata i ona su, protiv svih
očekivanja, popustila.
“Vidi! Pa nisu ni bila zatvorena!” začudio se vrtlar i nagnuo se nad bravu. “Zar to nije neobično?”
 Maigret mu je zamalo preporučio da o njegovu posjetu ništa ne veli Saint-Hilaireu, ali ga je
odmjerio i procijenio vrlo glupim, pa odlučio ne komplicirati stvari.
“Zbog čeg ste me zvali?” upitao je malo kasnije Moersa.
Ovaj je bio zapalio svijeću i sad ju je gledao kroz staklenu pločicu sasvim prekrivenu crnim.
“Poznajete li nekog gospodina Jacoba?” upitao je i zadovoljno zakrenuo glavu da može uživati u
svom djelu.
“Kvragu! I dalje?”
“I dalje ništa! Jedno je od pisama bilo potpisano s Jacob.”
“I to je sve?”
“Skoro sve. Potpis je na papiru na kockice istrgnutom iz bilježnice ili bloka. Na takvom sam
papiru našao još samo nekoliko riječi... apsolutno... ili mi se bar tako čini, jer fale dva prva slova...
ponedjeljak…”
Maigret je čekao na nastavak, skupljenih obrva i zubi stisnutih na kamišu lule.
“I dalje?”
“A imam i riječ zatvor, dvaput podcrtanu. Ukoliko se dio nije izgubio, u kojem bi slučaju bilo
zatvorenik ili zatvorenica. A napokon sam našao i gotovi... I rekao bih da bi samo jedna riječ mogla
započeti time, a to je gotovina. A osim toga tu je i broj dvadeset tisuća...”
“Bez adrese?”
“Odmah ću vam reći. Clignancourt. Ali na žalost ne mogu rekonstruirati i red riječi.”
“Rukopis?”
“Nema ga! Otipkano je na stroju.”
Gospodinu Tardivonu je već ušlo u naviku da sam poslužuje Maigreta, i to je činio s afektiranom
diskrecijom, popraćeno s mrvom urotničke prisnosti.
“Brzojav za vas, komesare!” dreknuo je prije no što će pokucati.
Vukla ga je silna želja da uđe u sobu u kojoj je Maigret radio svoje misteriozno djelo. Kad je
vidio da se policajac sprema zatvoriti vrata, upitao je dobrodušnim glasom:
“Čime vam još mogu pomoći?”
“Baš ničim!” presjekao ga je Maigret pa smaknuo traku s depeše.
Brzojav je bio od Pravosudne policije iz Pariza, od koje je komesar bio zatražio nekoliko
informacija. U njemu je stajalo:

Émile Gallet je umro bez oporuke. Ostavina se sastoji od kuće u Saint-Fargeauu, procijenjene
zajedno sa stvarima na sto tisuća franaka, i od tri tisuće petsto franaka na banci.
Aurore Galtet dobiva osiguraninu od tri stotine tisuća prema ugovoru njezina muža iz 1925. sa
zavodom Abeille.
Henry Galtet se u ponedjeljak vratio na posao u banku Sovrinos. Éléonore Boursang nije u
Parizu. Na odmoru na Loirei.
“Kvragu!” progunđao je Maigret pa se na trenutak zapiljio u prazno, a onda se okrenuo prema
Moersu.
“Vi se razumijete u te priče s osiguranjem?”
“Ovisi”, odgovorio je mladić smjerno. Cvikeri su mu bili tako stisnuti da mu je čitavo lice
djelovalo nekako stiješnjeno.
“Dvadeset i pete Gallet je imao preko četrdeset pet godina. I bolesna jetra. Što mislite koliko je
morao godišnje davati za policu vrijednu tristo tisuća franaka?”
Moersove su se usne počele bezglasno pomicati. Ali to nije potrajalo ni dvije minute.
“Otprilike dvadeset tisuća franaka”, izgovorio je napokon. “I to nije sve! Jer nije bilo nimalo lako
uvjeriti kompaniju da prihvati toliki rizik.”
Komesar je bacio ljutit pogled na portret, koji je i dalje stajao na ognjištu, pod istim kutom kao i
nekad na klaviru u Saint-Fargeauu.
“Dvadeset tisuća! A mjesečno je trošio jedva dvije tisuće! Drugim riječima, skoro pola od onog
što je teškim trudom uspijevao izvući iz pristaša Burbonaca!”
Skrenuo je pogled s portreta, pa ga zapiljio u crne hlače, deformirane, sjajne, izlizane na
koljenima, prostrte po podu.
I sjetio se gospođe Gallet u svilenoj haljini boje sljeza, i njezina nakita i kiseloga glasa.
Zamalo mu se učinilo da čuje sebe kako se obraća portretu: “Toliko si je dakle volio?”
Napokon je slegnuo ramenima i okrenuo prema zidu obasjanom suncem, prema mjestu gdje je
prije točno osam dana stajao Émile Gallet, samo u košulji, s uškrobljenim ovratnikom što mu je virio
iz prsluka.
“Ima tu još pepela!” rekao je Moersu sa stanovitom ležernošću u glasu. “Potrudite se da mi nađete
još ponešto o tom gospodinu Jacobu. Tko je dakle taj kreten koji mi je izjavio da od Jakoba poznaje
samo onog bibilijskog?”
Neki seoski deran, lica posuta rumenim točkicama, bio se naslonio na prozorski okvir razvukavši
smiješak od uha do uha, a onda mu je s terase muški glas tiho zapovjedio:
“Émile, pusti gospodu da rade!”
“Vidi! Još jedan Émile!” progunđao je Maigret. “Ali je ovaj bar živ, dok onaj drugi...”
No ipak je imao dovoljno vlasti nad sobom da izađe i ne pogledavši fotografiju.
 7
Uho gospodina Josepha Moersa
Vrućina je ostala pasja. Svakog su jutra novine javljale o nepodopštinama oluja što su divljale po
svim zakutcima Francuske, ali su prošla već tri tjedna otkako u Sancerreu i okolici nije palo ni kapi.
Popodne bi u bivšu sobu Émilea Galleta sunce udarilo svom žestinom, pa bi postala za život
neprikladna.
Moers se međutim te subote zadovoljio time da pred otvoreni prozor ovjesi zavjesu od gruboga
platna, a onda se, samo pola sata poslije ručka, nagnuo nad svoje staklene pločice i komadiće
pocrnjelog papira, i prihvatio se posla s pravilnošću metronoma.
Maigret se nekoliko minuta šetao oko njega, ne znajući kud bi s rukama i vukući noge, kao čovjek
koji se oko nečega nećka. Da bi napokon uzdahnuo:
“Čujte, stari moj! Ja više ne mogu! A vama se divim kako možete, ali vi nemate mojih stotinu kila.
Moram bar na trenutak izaći na svježi zrak.”
Gdje se skloniti od tolike zapare? Na terasi je bilo malo zraka, no tu su bili i gosti sa svom tom
dječurlijom.
A u kavani pak jedva da prođe i pola sata, a da se ne čuju udarci biljarskih kugli koji mu tako idu
na živce.
Maigret je izišao u dvorište, napola u hladu, pa dozvao mladu sluškinju u prolazu:
“Donesite mi ležaljku.”
“Hoćete da vam je postavim tu? Smetat će vam sva ta buka iz kuhinje.”
Ipak mu je bilo draže slušati to, pa i kokodakanje, nego sve te razgovore. Dovukao je ležaljku do
bunara, pa stavio novine na lice da se zaštiti od muha, da bi ga isti čas, vjere mi, obuzela nekakva
silna snenost.
Malo-pomalo lupa tanjura što su ih prali u kuhinji postajala je sve nestvarnija, i onda je Maigret
osjetio kako tone u san, i tako napokon pobjegao iz opsesivne obuzetosti svojim mrtvacom.
U kojem je trenutku začuo nešto nalik na dva praska? Oni ga ipak nisu istrgnuli iz njegova stupora,
jer mu je istog časa u misli došao san koji je objasnio te neobične zvukove.
...Sjedio je na hotelskoj terasi. U tom je trenutku prošao Tiburce de Saint-Hilaire u odijelu
zelenom kao boca, u pratnji desetka dugouhih pasa.
“Neki ste me dan upitali ima li u okolici divljači?” rekao je.
Podigao je pušku, nasumce opalio, i onda je s neba pao čitav oblak prepelica nalik na suho
lišće...
“Komesare! Brzo!”
Poskočio je i pred sobom ugledao mladu konobaricu.
“To je bilo u sobi... Ti pucnji...”
Komesar je osjetio stid zbog vlastite tromosti. Ljudi su već trčali u hotel, i on svakako nije bio ni
izdaleka prvi koji je ušao u Galletovu sobu, i u njoj ugledao Moersa kako stoji kraj stola s rukama na
licu.
“Svi van!” zapovjedio je.
“Da zovem doktora?” upitao je gospodin Tardivon. “Ide mu krv... Pogledajte!”
“Da... Idite!”
Kad su se zatvorila vrata, krenuo je prema mladiću iz Policijske identifikacije. Osjećao je
grižnju.
“Što je bilo, maleni?”
I dobro je vidio, kvragu, da tu ima i krvi! Krvi na sve strane! Moersu po rukama, po ramenima, po
staklenim pločicama i po podu!
“Ništa opasno, komesare... Samo uho. Pogledajte.”
Na trenutak je ispustio lijevu ušku i isti je čas šiknula krv. Moers je bio sav blijed. Ipak se
pokušao nasmiješiti i zaustaviti konvulzivne pokrete čeljusti.
Zastor je ostao spušten, kroteći sunce koje je svemu davalo narančasti odsjaj.
“Nije ništa opasno? Ništa ne krvari kao uho.”
“Samo mirno! Povratite dah.”
Jer je Flamanac jedva mogao i govoriti, tako su mu cvokotali zubi.
“Nisam se smio dovesti u takvo stanje. Ali nisam navikao. Baš sam mislio ustati da uzmem nove
pločice...”
Tamponirao je ranjeno uho krvavim rupčićem, dok se drugom rukom oslanjao na stol.
“Čujte! Bio sam baš tu. I onda začuo pucanj. I osjetio, kunem vam se, gibanje zrna kroz zrak, zrna
koje mi je prošlo tako blizu očiju da mi je, mislim, odnijelo cviker. Bacio sam se na leđa. A onda,
istog časa, odmah za prvim, začuo sam i drugi pucanj. Mislio sam da sam gotov. U glavi mi se
stvorila šupljina, kao da mi je ispario mozak...”
Sad se nasmiješio već manje usiljeno.
“Vidite, nije to ništa. Odnijelo mi samo komadić uha. Trebao sam potrčati na prozor... ali se
nisam mogao ni pomaknuti. Činilo mi se da će doletjeti još koji metak. I nisam znao što je to bilo, ono
prije toga, prije kugle...”
Morao je sjesti. Poslije pucnja, u svojevrsnom povratnom šoku, u strahu koji se tek sad počeo
buditi, noge su mu omlitavile.
“Ne brinite se zbog mene. Potražite...”
Na čelu su mu izbile perlice znoja pa je Maigret, shvativši da gubi svijest, potrčao prema
vratima.
“Gazda! Pripazite na njega. A doktor?”
“Nema ga doma. Ali je jedan od mojih gostiju bolničar u gradskoj bolnici...”
Maigret je odgurno zavjesu i opkoračio prozorski prag, sve vrijeme makinalno držeći ugašenu
lulu u ustima. Na Koprivnom putu nije bilo nikoga. Jedna mu je polovica bila u hladu, a druga titrala
od svjetlosti i jare. Na njezinu su kraju kovana vrata u stilu Luja XIV. bila zatvorena.
Na bijelome zidu, nasuprot prozoru, komesar nije opazio ništa nenormalno. Što se pak tiče stopa,
bilo ih je beskorisno tražiti među suhim biljem na kojemu trag nije ostajao kao ni na golom,
kamenitom tlu.
Krenuo je prema keju. Ondje se već bilo skupilo dvadesetak gostiju i sad su se nećkali krenuti.
“Tko je od vas bio na terasi kad je opalilo?”
Više je glasova reklo: “Ja!” Sad su ti ljudi, svi ushićeni, istupili iz reda.
“Jeste li na tom putu vidjeli ikoga?”
“Nikoga! Bar u posljednjih sat vremena. A ja se nisam ni pomaknuo!” rekao je neki sitni mršavko
u šarenom sviteru. “Charlot, daj idi mami. Bio sam tu, komesare. Da je ubojica krenuo Koprivnim
putom, sigurno bih ga vidio, neizbježno.”
“Čuli ste pucnje?”
“Kao i svi ostali. Mislio sam da to love na susjednom imanju. Ipak sam napravio nekoliko
koraka...”
“I niste vidjeli nikoga na putu?”
“Baš nikog.”
“Pritom, naravno, niste zavirili baš iza svakog stabla.”
Ali je to zato učinio Maigret, na brzinu, da umiri savjest, pa krenuo prema glavnom ulazu u Mali
dvorac. Vrtlar je po puteljku gurao kolica sa šljunkom.
“Nije doma?”
“Morao bi biti kod notara. U ovoj sat obično zaigraju na karte.”
“Vidio si da je otišao?”
“Kao sada vas! Ima tome već dobranih sat i pol!”
“I u parku nisi vidio nikoga?”
“Nikoga... Zašto?”
“Gdje si bio posljednjih deset minuta?”
“Na rijeci, i tovario šljunak.”
Maigret ga je pogledao u oči. Čovjek je djelovao iskreno, a osim toga i preglupo da bi znao
valjano lagati.
Ne brinući više o njemu, komesar je otišao sve do bačve prislonjene uz ogradni zid, no ondje nije
našao ni traga da bi tuda prošao ubojica.
S ništa više sreće pregledao je i zahrđala željezna vrata. Nije se činilo da ih je itko otvarao sve
otkako ih je on sam ujutro bio gurnuo.
“A ipak je netko dvaput opalio!”
U hotelu su ljudi opet posjedali, ali je razgovor sad već bio skrenuo na opće teme.
“Ma nije to ništa!” rekao je gospodin Tardivon pošavši ususret komesaru. “Doznao sam da je
doktor ovog časa kod notara Petita... Da pošaljem po nj?”
“Gdje je notarova kuća?”
“Na trgu, kraj hotela Commerce.”
“A čiji je ovo bicikl?”
 “Ne bih znao. Možete se poslužiti. Idete osobno?”
Maigret je uzjašio bicikl premalen za njega, tako da su zaškripali federi sjedalice. Pet minuta
kasnije potegao je zvonce pogoleme kuće, otmjene i nove, a onda ga je kroz prozorčić pogledala stara
služavka u pregači na modre kockice.
“Je li doktor tu?”
“A zbog koga?”
Sad se međutim jedan prozor, dotle samo odškrinut, sasvim otvorio. Kroza nj se, s kartama u ruci,
nagnuo žovijalan lik.
“Je li to zbog stražareve žene? Evo me odmah.”
“Imamo ranjenika, doktore! Možete li smjesta doći u hotel La Loire?”
“Nije valjda opet kakav zločin?”
Sad su ustala još trojica, dotad posjela oko stola na kojem su blistale kristalne čaše. Maigret je
prepoznao Saint-Hilairea.
“Jest, zločin! Dođite brzo!”
“Mrtav?”
“Ne! Svakako ponesite zavoje.”
Maigret nije skidao pogled sa Saint-Hilairea. I utvrdio da se vlasnik Malog dvorca silno začudio.
“Gospodo, jedno pitanje.”
“Samo čas!” upleo se notar. “Zašto vas nisu pustili unutra?”
Služavka, kad je to čula, napokon je otvorila vrata. Komesar je prošao kroz hodnik pa ušao u
salon ispunjen ugodnim vonjem cigara i staroga pića.
“Što se zapravo dogodilo?” upitao je kućedomaćin, inače vrlo njegovan starac svilaste kose i
kože svijetle kao u bebe.
Maigret se pravio da nije čuo.
“Želio bih znati, gospodo, kako se već dugo kartate?”
Notar je bacio pogled na zidnu uru.
“Već dobrani sat.”
“I od tada nitko od vas nije izišao iz sobe?”
Pogledali su ga iznenađeno.
“Ma ne! Nismo nego četvorica. Točno koliko nam i treba za bridž.”
“I u to ste apsolutno sigurni?”
Saint-Hilaire se sav zacrvenio.
“Tko je žrtva?” upitao je suhim grlom.
“Službenik Policijske identifikacije koji je radio u sobi Émilea Galleta. I upravo se bavio
stanovitim gospodinom Jacobom...”
“Gospodinom Jacobom...” ponovio je notar.
“Znate nekog takvog?”
“Bogami ne! Sigurno neki Židov.”
 “Zamolio bih vas za jednu uslugu, gospodine Saint-Hilaire. Volio bih da ne dopustite nikom da
dođe do ključa od željeznih vrata. Ako je potrebno, dovest ću vam inspektore da pretraže vilu.”
Vlastelinova gesta, koja je odala tragove čašice pića, nije promakla Maigretu.
“Oprostite, gospodo, na inkomodaciji.”
“A da popijete s nama jednu čašicu, komesare?”
“Drugom zgodom. Hvala.”
Otišao je na biciklu, pa skrenuo lijevo, i smjesta se našao pred prilično oronulom zgradom,
urešenom pločom s koje se jedva dalo pročitati: Pansion Germain.
Zgrada je bila sirotinjska i dvojbene pristojnosti. Na pragu se protezao musav klinjo a pas glodao
kost nađenu u prašini na cesti.
“Je li gospođica Boursang tu?”
Iz dubine je sobe izišla žena s drugom bebom u naručju.
“Otišla je, kao i svakog popodneva. Ali ćete je svakako naći na brijegu pokraj starog dvorca jer
je ponijela knjigu, a to joj je najdraže mjesto.”
“Ovim putem?”
“Poslije zadnje kuće skrenete desno.”
Na pola uzbrdice Maigret je morao sići s bicikla i nastaviti ga gurati. Osjećao je nekakvu
neugodno jaku grozničavost, vjerojatno zato što je opet osjećao da se našao na stranputici.
“Saint-Hilaire nije pucao, to je sigurno! Pa ipak...” Put kojim je krenuo prolazio je kroz
svojevrsni javni park. Lijevo je, na padini, sjedila djevojčica kraj tri koze privezane za kolac.
Onda je put naglo skrenuo i Maigret je ravno ispred sebe, niti na stotinu metara, ugledao Eléonore
na klupi i s knjigom u ruci.
Pozvao je šmrkavicu, a moglo joj je biti dvanaestak godina.
“Poznaš onu damu koja sjedi ondje dolje?”
“Da, gospodine.”
“I često dolazi čitati ondje na klupu?”
“Da, gospodine.”
“Svaki dan?”
“Mislim da dâ, gospodine. Ali kad idem u školu, onda je ne vidim.”
“I kada je danas stigla?”
“Ima tome dugo, gospodine. Došla sam čim sam se najela.”
“A gdje stanuješ?”
“Vidite, dolje u onoj ondje kući.”
Do nje je bilo pola kilometra; kuća prosta, napola seljačka.
“I dama je već bila ondje?”
“Ne, gospodine.”
“A kad je došla?”
“To ne znam, gospodine. Ali moglo bi biti dobrana dva sata.”
 “I nije se ni maknula?”
“Ne, gospodine.”
“Nije se prošetala putom?”
“Ne, gospodine.”
“Ima li bicikl?”
“Ne, gospodine.”
Maigret je iz džepa izvadio novčić od dva franka i stavio ga djevojčici u ruku, a ova je stisnula
prste i ne pogledavši, pa ostala nepomična nasred ceste, očiju okrenutih prema njemu, a on se popeo
na svoju mašinu i krenuo prema selu.
Svratio je u poštu i napisao brzojav za Pariz:

Želio bih što prije doznati gdje je u subotu u petnaest sati bio Henry Gallet. Maigret.
Sancerre.

“Stari moj, dajte pustite to!”

“Pa sami ste rekli, komesare, da je hitno! A osim toga više me i ne boli.”
Junačina Moers! Liječnik ga je zavio tako debelo i komplicirano kao da je dobio šest kugli u
glavu. A cviker sa svjetlucavim lećama imao je komičan šarm sred sve te bijele gaze.
Sve do sedam sati Maigret se nije zbog njega brinuo, znajući da rana nije nimalo teška, i sad ga je
zatekao na istome mjestu gdje ga je ostavio još jutros, za njegovim staklenim pločicama, za svijećom
i špiritnom grijalicom.
“Mislim reći, nisam našao više ništa u vezi s gospodinom Jacobom. Prihvatio sam se
rekonstrukcije jednoga pisma, potpisanog s Clément, adresiranog na ne znam koga, a koje govori o
daru koji bi trebalo dati nekom izgnanom princu... Imamo dva puta riječ obol i jedanput riječ
lojalizam.”
“To je od sekundarnog interesa.”
Zato što se to očito odnosilo na Galletove lopovštine. Pregled ružičastog fascikla upoznao je
Maigreta s tom temom, kao što je to učinilo i nekoliko telefonskih poziva vlastelinima u Berryju i
Cheru.
Ne baš sasvim jasno kada, no svakako tri do četiri godine prije vjenčanja, odnosno godinu do
dvije poslije punčeve smrti, Émile Gallet se dosjetio posegnuti za starim piskarijama Soleila, a koje
su mu zapale u nasljedstvo.
Te novine, tiskane u malom broju primjeraka i rezervirane skoro isključivo za rijetke
pretplatnike, budile su pod Préjeanovim perom u svakom ladanjskom šljivaru nadu da će vidjeti
nekoga Bourbona kako se penje na francusko prijestolje.
Maigret je prolistao komplet Soleila i opazio da je jedna polovica stranice uvijek bila posvećena
skupljanju priloga, sad za neku staru i provjerenu obitelj, sad za propagandu, a onda opet za dostojno
obilježavanje nekakve obljetnice.
I zacijelo je baš to navelo Galleta na misao da počne cijediti legitimiste. Imao je njihove adrese,
a po listama je čak znao i koliko iz koga može izmusti i na koje se sentimente treba pozvati u
pojedinom slučaju.
“Rukopis je isti kao i na drugim papirima?”
“Isti. Moj učitelj, profesor Locard, mogao bi vam o tome kazati više. Rukopis miran, pažljiv, no
ipak s tragom groznice i obeshrabrenosti na kraju riječi. Grafolog bi vam bez oklijevanja rekao kako
je čovjek koji je to napisao i bolestan i učen.”
“Kvragu! Ovo je dovoljno, Moers. Sad se slobodno možete odmoriti.”
Maigret se zagledao u dvije rupe na platnenoj zavjesi, dvije rupe što su ih izbušila zrna.
“Sjednite na mjesto gdje ste bili u tom času.”
Bez pol muke je rekonstruirao putanju.
“Pod istim kutom”, zaključio je. “Pucao je iz iste točke, s vrha zida. No kakva je to buka?”
Podigao je zavjesu i na puteljku ugledao vrtlara kako kroz visoku travu i koprive vuče grablje.
“Što to radiš?” dobacio mu je Maigret.
“Gospodar mi je rekao...”
“Da potražiš ključ?”
“Baš tako.”
“I baš te je on poslao ovamo?”
“On traži po parku. Kuharica i sobar prevrću kuću.”
Maigret je žustrom gestom spustio zavjesu i, iznova izoliran u društvu s Moersom, fućnuo.
“Vidi, vidi! Da se kladimo, stari moj. Baš će on pronaći ključ.”
“Kakav ključ?”
“Nije važno. Predugo bi bilo objašnjavati. U koliko ste sati spustili zavjesu?”
“Čim sam stigao, oko jedan i pol.”
“I niste čuli nikakve korake po putu?”
“Nisam ni pazio. Bio sam se sav zadubio, jer posao kojeg sam se prihvatio, a koji izgleda
prilično idiotski, zapravo je vrlo delikatan.”
“Znam, sve znam! A zapravo, s kim sam razgovarao o gospodinu Jacobu? S vrtlarom, čini mi se.
A Saint-Hilaire, koji je otišao pecati, vratio se na ručak, a onda se presvukao i otišao na kartanje.
Sigurni ste da su svi ostali karbonizirani papiri ispisani rukom gospodina Clémenta?”
“Apsolutno siguran.”
“Pa nam dakle nisu ni zanimljivi. Od svega je važno samo to pismo potpisano s Jacob, a koje
spominje gotovinu, ponedjeljak, i koje, po svemu sudeći, traži da mu se taj dan isplati dvadeset tisuća
franaka, i koji adresantu prijeti robijom. A zločin se dogodio u subotu.”
One grablje vani povremeno bi udarile o kamen.
“Taj koji je pucao, to nije bila ni Éléonore, ni Saint-Hilaire, nego...”
“Molim lijepo!” javio se najednom vrtlarov glas.
Maigret se slavodobitno nasmiješio pa digao zavjesu.
“Dajte mi ga!” rekao je i pružio ruku.
 “Nisam se nadao da ću ga tu naći...”
“Dajte mi ga!”
Bio je to ključ, ključ pregolem, od vrste kakvu bismo uzalud tražili igdje osim u starinarnici. Baš
kao i ključanica, i on je bio hrđav i na sebi imao nekoliko ogrebotina.
“Gospodaru ni riječi da si mi ga dao. Idi!”
“Ali to...”
“Idi!”
Maigret je pustio zavjesu da padne i bacio ključ na stol.
“Ipak bismo mogli reći da je ovaj dan, zanemarimo li vaše uho, bio veličanstven, nije li tako,
Moers? Gospodin Jacob. Ključ. Dva pucnja i sve ostalo. No dobro...”
“Imate brzojav!” javio se najednom gospodin Tardivon.
“Što sam vam rekao, stari moj?” zaključio je komesar dobacivši mu pogled. “Umjesto koraka
naprijed, korak natrag. Čujte sad ovo: U tri sata, Henry Gallet je bio kod svoje majke u Saint-
Fargeauu. I tu je još sada, u šest.”
“I onda?”
“I onda ništa! I onda nam još preostaje samo gospodin Jacob kao mogući čovjek koji je pucao u
vas, no on je sve do sada bio klizav kao komad sapuna.”
 8
Gospodin Jacob
“Daj slušaj, Aurore! Zar te nije strašno gledati u takvom stanju..
I zatim odgovor zbrkanoga glasa:
“Françoise, to je jače od mene. Ovaj me posjet podsjeća na jedan drugi, onaj od prije osam sati. I
na ono putovanje. Ti to ne razumiješ.”
“Da, ja to ne razumijem, kako samo smiješ oplakivati takvog čovjeka, čovjeka koji te je
obeščastio, koji ti je čitav život lagao i kojemu je jedino dobro što je učinio u životu bilo izvaditi tu
policu.”
“Daj šuti!”
“I nije to sve! Srozao te skoro u bijedu, zaklinjući se da ne zarađuje više od dvije tisuće
mjesečno. A polica dokazuje da je zarađivao bar dvostruko toliko i to od tebe skrivao. A osim toga
tko zna da nije zarađivao i više od toga? A po mom mišljenju, vidiš, taj je čovjek živio dvostrukim
životom, i imao ljubavnicu, a negdje možda i djecu.”
“Imaj milosti, Françoise!”
Maigret je stajao sam u malom salonu u Saint-Fargeauu, kamo ga je uvela sluškinja, no pritom
zaboravila zatvoriti vrata. A ta su dva ženska glasa dopirala iz blagovaonice čija su vrata, koja su se
otvarala na isti hodnik, također bila samo pritvorena.
Namještaj i sitnice već su se bili vratili na svoje mjesto, i komesar nije mogao pogledati na veliki
hrastov stol, a da se ne sjeti kako je na njemu, prekriven crnim platnom, još samo nekoliko dana prije
stajao lijes sa svijećama.
Atmosfera je bila sumorna i zrak težak. Te noći je grmjela oluja, ali se osjećalo da se nebo još
nije raščistilo.
“Ma zašto da šutim? Ili ti misliš da se to mene ne tiče? Ja sam ti sestra. Jacques se sprema doći
na visok politički položaj. I zamisli da sada njegovi sugrađani doznaju da mu je djever bio žmukler?”
“Mislim, po što si uopće došla? Punih mi se dvadeset godina nisi...”
“Nisam javila, da, zato što nisam željela vidjeti njega! Kad si se udavala, ja ti nisam skrivala
svoje mišljenje, a nije ni Jacques! Kad se netko zove Aurore Préjean, i ako ima jednog zeta koji vodi
jednu od najvećih kožara u Vosgesima i drugoga koji će jednoga dana postati šef ministarskog
kabineta, onda se taj netko ne udaje za nekakvog Émilea Galleta! N’eš ti imena! I trgovački putnik!
Ja se pitam kako je naš otac za to uopće mogao dati pristanak. Ili, bolje reći, i neka to ostane
među nama, slutim što se dogodilo. U svoje posljednje dane otac je pred očima imao samo jedno:
objavljivati svoje novine pa koliko koštalo da koštalo. Gallet je imao nešto novca. I odlučio ga
uložiti u Soleil.
Usudi se reći da nije tako! Ali da si ti, moja sestra, koja je primila isti odgoj kao i ja i koja toliko
sličiš mami, da si ti izabrala tog nikogovića...
I ne gledaj me tako! Htjela bih samo da shvatiš kako nemaš za kim plakati. I zar si s njim bila
sretna? Ali iskreno!”
“Ne znam... ne znam...”
“Priznaj da su tvoje ambicije išle dalje od toga!”
“Uvijek sam se nadala da će nešto pokušati. Ja sam ga gurala...”
“Kao da si gurala zid! I onda si digla ruke! Nisi znala čak ni da kad umre nećeš živjeti u bijedi.
Jer bez te premije...”
“Ipak je mislio na mene”, rekla je gospođa Gallet polako.
“Još da nije ni to. Kad te tako slušam, na kraju ću još i povjerovati da si ga voljela.”
“Daj šuti. Komesar bi nas mogao čuti. Morala bih ga primiti.”
“Otkud on? Idem s tobom, jer u takvom stanju u kakvom jesi, to je svakako bolje. Ali te molim,
Aurore, ne drži se tako skrhano! Komesar će pomisliti da si mu bila suučesnica, i kako te je to silno
rastužilo, i da se nečega bojiš.”

Maigret je imao taman vremena da uzmakne za korak. Njih su dvije ušle kroz spojna vrata, a ne kroz
ona na koja je, zbog njihova razgovora koji je prisluškivao, mislio da će doći.
Gospođa Gallet se držala distancirano skoro kao i za njihova prvog susreta. Što se pak tiče
sestre, mlađe za dvije-tri godine, s oksidiranom kosom i natrackana lica, ona je stvarala dojam da
ima više i nerva i pretenzija.
“Dođoste nam opet, komesare?” upitala je udovica zlovoljno. “Izvolite sjesti. Da vas upoznam sa
svojom sestrom, jučer stiglom iz Épinala.”
“Gdje joj je muž, ako se ne varam, kožar?”
“Vlasnik kožare!” ispravila ga je Françoise suho.
“Gospođa nije bila na sprovodu, ako se ne varam? A evo su novine još prije tri dana javile da ste
dobili premiju od tri stotine tisuća franaka.”
Govorio je polako, pa išao očima lijevo-desno, s jasno izraženom bezobraštinom. U Saint-
Fargeau je stigao bez točnog plana, samo da iznova onjuši atmosferu i pokojnikov lik stavi na
njegovo mjesto.
Nije mu, međutim, bilo krivo ni susresti se s Henryjem Galletom.
“Rado bih vam postavio jedno pitanje”, rekao je ne okrenuvši se k ženama. “Vaš je muž morao
znati da ćete zbog braka s njim dobiti izgon iz obitelji.”
Ali mu je odgovorila Françoise.
“To nije istina, komesare! Isprva smo ga bili prihvatili. Čak mu je moj muž u nekoliko navrata bio
savjetovao da se prihvati nekog drugog posla, čak ga je htio uzeti za pomoćnika. Tek kad smo vidjeli
da će čitav život ostati podređeno stvorenje, nesposobno da se oko nečeg potrudi, tek smo ga tada
počeli izbjegavati. Samo nam je pravio štetu.”
“A vi, madame?” upitao je Maigret blagim glasom, okrenuvši se gospođi Gallet. “I vi ste ga
tjerali da promijeni zanimanje? I zbog toga ga korili?”
“Meni se čini da to spada u privatnu sferu! Nemam li na nju pravo?”
Dok ju je maločas slušao kroz vrata, Maigret je mogao zamisliti kako ju je bol učinio ljudskijom,
te da je odbacila to prezrivo dostojanstvo, ali je sad otkrio da nije ostalo ništa manje ni više živo
nego onog prvog dana.
“Je li se vaš sin dobro slagao s ocem?”
Sestra se ponovno uplela.
“Henry, on će ipak nešto napraviti! On je pravi Préjean, makar i fizički sličio na oca. I dobro je
učinio kad je, čim je postao punoljetan, pobjegao iz ove atmosfere. I već se jutros odmah prihvatio
posla, unatoč noćašnjoj hepatičkoj krizi.”
Maigret je promatrao stol i pokušavao smjestiti Émilea Galleta na bilo koje mjesto u salonu, no to
mu nikako nije uspijevalo, možda i zato što stanovnici vile tu i nisu stupali nogom, osim kad bi
nekoga primali.
“Željeli biste mi nešto reći, komesare?”
“Ne! A sad vas moram napustiti, moje dame, uz ispriku što sam vas inkomodirao. Pa ipak... još
jedno pitanje: imate li slučajno fotografiju svojeg muža iz Indokine? Jer, ako se ne varam, tu je živio
prije nego što ste se uzeli?”
“Ne, nemam ništa takvo. Moj muž nije gotovo nikad pričao o tom razdoblju svojega života.”
“Znate li što je studirao?”
“Bio je vrlo školovan. Sjećam se kako je s mojim ocem često raspravljao o latinskim piscima.”
“Ali ne znate u kojem je liceju proveo mladost?”
“Znam samo to da je bio rodom iz Nantesa.”
“Puno vam hvala! I još vas jednom molim da mi oprostite...”
Potražio je šešir i natraške stigao do hodnika, ne uspijevajući točno odrediti tu tjeskobu koja bi ga
obuzela svaki put kad bi u ovu kuću stupio nogom.
“Nadam se da moje ime neće dati ispašu novinama, komesare!” izgovorila je Françoise glasom u
kojem nije nedostajalo impertinencije. “Možda vam je poznato da je moj muž državni savjetnik. I
vrlo je utjecajan u vladajućim krugovima, a kako ste vi službenik...”
Nije joj imao hrabrosti odgovoriti. Zadovoljio se time da joj se zapilji u čelo, pa pozdravi rukom
i duboko uzdahne.
Dok je prolazio kroz maleni vrt u pratnji sluškinje sa škiljavim očima, promrmljao je zamišljenim
glasom:
“Ubogi moj Gallet!”

• • •

Trebao je samo svratiti na kej Orfèvres da preuzme poštu, no u njoj nije bilo ničeg u vezi sa
slučajem. Pošto je izišao, nasumce se uputio u balistički laboratorij, gdje su ispitali kuglu izvađenu
pokojniku iz lubanje, baš kao i one dvije čiji je cilj bio Moers.
“Jeste li gotovi s vještačenjem?”
“Da, još samo čas. Baš idem redigirati izvještaj. Sve su tri kugle ispaljene iz istog oružja, o tome
nema baš nikakve sumnje! Precizni automatski pištolj, modernog modela, nedvojbeno iz državne
tvornice Herstal.”
Maigret se smrknuo. Stisnuo je ruku oružaru i sjeo u taksi.
“Ulica Clignancourt...”
“Koji broj?”
“Iskrcajte me na početku ulice, broj nije važan.”
I, dok se vozio, trudio se otjerati to ljepljivo sjećanje na vilu u Saint-Fargeau, pobjeći od toga
mučnog razgovora dviju sestara i preispitati pozitivne činjenice svojega problema.
Pa ipak, kad je povezao nekoliko jednostavnih misli, opet se vratio na tu Françoise, čiji je muž
bio državni savjetnik – što nije propustila spomenuti, to nikako! – i koja je dotrčala u Marguerites
čim je doznala da se gospođa Gallet obogatila za tristo tisuća franaka. Samo nam je pravio štetu.
A na početku tog braka, Galleta su samo odgurivali, da mu zabiju u glavu kako mora osvjetlati
ime Préjean, baš kao i drugi zetovi!
Zastupnik tvrtke koja prodaje jeftine darove!
“A ipak je imao petlje potpisati tu policu životnog osiguranja, i pet godina plaćati premije!” zanio
se Maigret, jer ga je složeni lik njegova pokojnika istodobno mučio, privlačio i odbijao. Je li on
dakle volio tu ženu koja mu je zacijelo predbacila, i ona, i to ne jednom, sav jad i bijedu njegova
posla?
Čudna li braka! Čudna li života! No u jednom trenutku nije li kod gospođe Gallet osjetio, unatoč
svemu, ipak i nekakvo iskreno čuvstvo prema mužu?
Pa makar i kroz vrata! Ali kad se našla pred njim, s tim je bilo gotovo. Opet se pretvorila u
malograđanku, odbojnu i pretencioznu, u onakvu s kakvom se upoznao, u dostojnu sestru te Françoise.
A taj Henry koji je već kao prvopričesnik imao nakrivljenu glavu, pogled zamišljen i sumnjičav, i
koji se s dvadeset i dvije godine nije htio oženiti s Eléonore u strahu da žena ne izgubi moguću rentu
od svog prvog muža! Noćas je doživio hepatičku krizu, no ujutro se ipak odmah prihvatio posla.
Zakišilo je. Šofer je zaustavio auto kraj trotoara da podigne krov.
“Tri su zrna ispaljena iz istog pištolja. Iz čega bi onda slijedilo da ih je okinula ista ruka. Ali ni
Henry, ni Eléonore, ni Saint-Hilaire nisu mogli ispaliti ona posljednja dva.”
A nije to mogao učiniti ni neki skitnica. Skitnice ne ubijaju radi ubijanja. Oni kradu. A ništa nije
ukradeno.
To tapkanje na mjestu, ta istraga koja stalno kruži oko mutnog i melankoličnog pokojnikova lika,
počela ga je obeshrabrivati, i zato je Maigret prvoj portirnici u ulici Clignancourt prišao u
smrknutom raspoloženju.
“Poznajete li gospodina Jacoba?”
“Što je učinio?”
“Nije mi poznato. No, u svakom slučaju, na to je ime primao poštu.”
Kiša nije prestajala padati, fluidna, obilata, no komesar joj se ipak veselio zato što je u takvom
ozračju ta pučka ulica, s uskim dućanima, sa sirotinjskim kućama, stvarala još veću harmoniju sa
stanjem njegova duha.
To hodočašće od kuće do kuće trebalo je izvesti nekakvim redom, ali se Maigret toga gnušao, a
da ni sam nije znao zašto, da u čitav slučaj uključi još nekog kolegu.
 “Gospodin Jacob?”
“Ne stanuje tu. Vidite preko puta, gdje su Židovi.”
Odškrinuo je stotinu portirnica iz kojih bi kroz ostakljena vratašca provirila glava, ispitao stotinu
pazikuća, sve dok ga neka debela žena s kosom boje lana nije pogledala sumnjičavo.
“A što biste vi od njega htjeli, od gospodina Jacoba? Vi ste iz policije, nije li tako?”
“Mobilna brigada, da! Je li kod kuće?”
“Pa ne mislite valjda da bi u ovo doba trebao biti!”
“I gdje ga mogu naći?”
“Na radnome mjestu! Ugao ulice Clignancourt i bulevara Rochechouart. Ali ga nećete puno
gnjaviti, barem to? Sirotoga starca koji sigurno nikad nikom nije učinio ništa nažao. Je li to zato što je
ponekad radio bez dozvole?”
“Je li primao puno pošte?”
Pazikuća je skupila obrve.
“A to je znači zbog toga!” rekla je. “Sve sam si mislila da tu nisu baš čista posla. Sigurno znate
baš kao i ja kako je samo jednom u dva-tri mjeseca primao po samo jedno pismo.”
“Preporučeno?”
“Ne. Ali više paketić negoli pismo.”
“S novčanicama, je li tako?”
“O tome ne znam ništa!” odgovorila je ona suho.
“O znate, o znate! Pipali ste vi te kuverte i shvatili, kao i ja, da je unutra novac.”
“I što onda? Ta nije ga gospodin Jacob opljačkao, taj novac!”
“I gdje je njegova soba?”
“Njegova mansarda, hoćete reći? Sasvim na vrhu! Bome bi se namučio penjući se gore svake
večeri na svojim štakama.”
“Nitko nikad nije pitao za njega?”
“Možda prije tri godine. Jedan gospodin s bradicom, držao se kao pop u civilu. Rekla sam mu
isto što i vama.”
“Gospodin Jacob je tada već primao pisma?”
“Dotad jedno.”
“Taj je čovjek bio u žaketu?”
“Bio je sav u crnom, kao pop!”
“Gospodin Jacob nije nikad primao goste?”
“Dolazila mu je samo kći, koja je sobarica u pansionu u ulici Lepic, i koja sad čeka dijete.”
“I čime se bavi?”
“Kako? Zar to ne znate? I vi ste mi nekakav policajac! Da se vi sa mnom ne sprdate? Gospodin
Jacob! Najstariji kolporter u kvartu, poznat i pod imenom Metuzalem.”

Maigret se zaustavio na uglu ulice Clignancourt i bulevara Rochechouart, pred barom zvanimAu
Couchant. Na kraju terase stajao je prodavač kikirikija i prženih koštica, a koji se zimi pretvara u
kestenjara.
U kutu Clignancourta, na šamlici je sjedio sitan starčić i promuklim glasom, koji se gubio u
halabuci križanja, ponavljao bez prestanka:
“Intran... Liberté... Presse... Parissoir... Intran...”
Na fasadu je stajao naslonjen par štaka, a iako je čovjek na jednoj nozi i imao kožnatu cipelu, na
drugoj je nosio samo izobličenu papuču.
Ugledavši kolportera, Maigret je shvatio da gospodin Jacob nije ime nego nadimak, zato što je
starac imao dugu bradu, ufitiljenu u dva razdvojena šiljka, a ispod kukastoga nosa kakav se viđa na
glinenim lulama koje obično zovu jakovima.
Komesar se prisjetio nekoliko riječi iz pisma koje je Moers uspio rekonstruirati. Dvadeset
tisuća... gotovina. .. ponedjeljak...
I onda je naglo upitao, nagnuvši se nad bogalja:
“Imate zadnju pošiljku?”
Gospodin Jacob podigao je glavu, i nekoliko puta zaredom zatvorio ružičaste oči.
“A tko ste vi?” upitao je napokon i pružio l’Intransigeant kupcu, pa potražio sitniš u čanku od
šimširovine.
“Pravosudna policija! Razgovarajmo na lijep način, da vas ne moram privoditi. Stvar je gadna.”
Gospodin Jacob izbacio je na trotoar čitav mlaz sline.
“I dalje?”
“Imate li pisaći stroj?”
Starac se zacerekao, pa ovaj put spljunuo razmočeni čik, kakvih je pred sobom imao čitavu
zbirku.
“Ne trenirajte strogoću!” zaračlao je stari. “Znate i sami da nisam ja. Ali neće biti zgorega da sad
malo izigravam starog pokajnika. Za ono za što su me prijavili.”
“Koliko?”
“Davala mi je sto sua po pismu. Što je to, neka sprdačina od slučaja?”
“To je slučaj koji bi mogao završiti pred poratnim sudom.”
“Ma da? Dakle ipak su to bile hiljadarke? Nisam baš bio siguran. Pipao sam te kuverte i zvuk je
bio nekako svilen. Htio sam pogledati prema svjetlu, ali je papir bio predebeo.”
“I što ste s njima radili?”
“Donio bih ih ovamo. Nisam trebao čak ni javiti. Oko pet sati sigurno bi mi došla jedna malena
dama, pa uzela l’Intran, stavila sto sua u pliticu i gurnula paket u torbicu.”
“Sitna brineta?”
“Ni slučajno! Krupna plavuša! Vuče malo na riđe. Sva napirlitana, vjere mi. Izašla bi iz
metroa...”
“Kada je od vas prvi put zatražila tu uslugu?”
“Ima tome skoro tri godine... Ma čekajte!
Moja je kći dobila prvo dijete i vodila ga dojkinji u Villaneuve-Saint-Georges... Ma da! To je
onda malo manje od tri godine. Bilo je već kasno. Složio sam robu i spremao ju baciti na leđa.
Upitala me imam li stalno boravište i bih li joj mogao pomoći. Na Butte ih, znate, ima baš svakakvih.
Trebao sam primati pisma na svoje ime, pa ih neotvorena popodne donositi ovamo.”
“I vi ste odredili cijenu od pet franaka?”
“Ne nego ona. Rekao sam joj u šali da to vrijedi više, jer za to se dobije samo litra crnog, ali se
ona okrenula kestenjaru. Alžircu! A ti rade za ništa. I tako sam rekao da.”
“Ne znate gdje stanuje?”
Gospodin Jacob je zažmirkao.
“Ne dirajte u to jer bi moglo biti gadno, pa bili vi iz policije ili ne. Već je jedan to htio znati,
onda, na početku. Moja mu je pazikuća rekla samo da tu prodajem novine. Ona mi ga je opisala i
mislim da bi to mogao biti otac mlade dame.
Počeo me uhoditi, sve ništa ne govoreći, u dane kad bi stizao paket. Čekajte! Skrio se tamo, iza
piljarove stelaže. I onda trk za njom...
Al badava mu to! Na kraju me je došao potražiti i ponudio mi tisuću franaka da mu dam njezinu
adresu. I nije htio vjerovati da ju znam baš koliko i on. Čini se da ga je natjerala da promijeni tko zna
koliko metroa i autobusa prije nego što ga se otresla pred nekakvim pansionom s dva ulaza.
Momak ne baš za smijat se, uostalom. I tada sam shvatio da joj on nije otac.
Još je dvaput okušao sreću. Mislio sam da moram upozoriti klijenticu, i rekao bih da mu je u noge
nabila dosta kilometara jer se prestao truditi.
No dobro! Znate li koliko mi je to donijelo, umjesto onih tisuću franaka koje mi je ponudio
čovac? Jedan lujdor, dvadeset franaka! A i za to sam se morao praviti da nemam ni kinte, jer bih
dobio samo deset, i još je otišla sve nešto gunđajući, nešto ne baš jako pristojno, a što nisam razumio.
Prefrigana njuška. Štakorska.”
“Kad je stiglo posljednje pismo?”
“Ima tome tri mjeseca. Dajte se malo maknite, mušterije mi ne vide robu. Je li to sve što ste
tražili? Priznajte da sam bio dobar i da vas nisam ni pokušao...”
Maigret mu je ubacio dvadeset franaka u čanak, pozdravio ga rukom pomalo neodređeno i udaljio
se zamišljenim korakom.
Prolazeći kraj ždrijela metroa, iskrivio je usta od odbojnosti na pomisao kako je Éléonore
Boursang otperjala s kuvertom s dvadeset tisuća franaka pošto je starom Jacobu dobacila samo pet, i
zatim promijenila deset linija metroa i autobusa, hladnokrvno, i na kraju još bila toliko promućurna
da prođe kroz kuću s dva ulaza i tek se onda vrati doma.
I kakve to veze može imati s time što je Émile Gallet skinuo sako i uzverao se na vrh zida visokog
tri metra?
Gospodin Jacob, na kojeg je Maigret bio položio svoju zadnju nadu, sad je ispao iz igre.
Među sumnjivcima ga više nije bilo!
Da li da povjeruje kako bi na njegovo mjesto trebao staviti jedan par, Henryja Galleta i Éléonore
Boursang, koji je otkrio očevu tajnu, pa ga odlučio nasamariti?
Henryja i Éléonore koji ga nisu ubili!
A nije ga ubio ni Saint-Hilaire, i to usprkos kontradikcijama, otvorenim vratima i ključu koji je
sam bacio na Koprivni put, i koji je našao njegov vrtlar nakon što mu je komesar rekao da će ga
naći pa ma što koštalo da koštalo.
I zar je tu važno što su na Moersa bile ispaljene dvije kugle i što su ubili Émilea Galleta, za
kojega je njegova svastika rekla da je čitavoj porodici bio samo na štetu.
U Saint-Fargeauu su se tješili njegovim blaćenjem, isticanjem osrednjosti njegova lika i djela, i
razmatranjem činjenice da im je njegova smrt, sve u svemu, donijela tri stotine tisuća franaka.
Henry je još istog jutra krenuo staviti tu premiju na račun u Savrinos i iskoristiti svojih stotinu
tisuća ušteđevine, a koja bi se trebala pretvoriti u pet stotina tisuća, kako bi mogao otići na ladanje i
živjeti s Eléonore!
A ova opet ostaje jednako hladnokrvna kao kad je s kolporterom trampila novčanicu od pet
franaka za kuvertu, i u Sancerreu špijunirala Maigreta, njegove geste i čine, da bi zatim, čista čela i
mirnog pogleda, komesaru ispričala svoj život!
A Saint-Hilaire se kartao s notarom!
Samo što Émilea Galleta više nema na svijetu! On sad leži čvrsto zatvoren u svojemu lijesu,
obraza otkinuta kuglom, raskomadan rukom sudskog liječnika sa sedam pomagača, probodena srca i
sivih očiju kojima se nitko nije sjetio spustiti vjeđe.
“Zadnja aleja lijevo, pokraj spomenika od ružičastog mramora na grobu bivšeg načelnika!” rekao
mu je crkvenjak, koji je ujedno bio i čuvar groblja.
A grobarski poduzetnik iz Corbeila počešao se po glavi pred narudžbom koja je odredila: “Vrlo
jednostavan kamen, trezvenih linija, ukusan, ne preskup, ali otmjen.”
Maigret ih je vidio i u gorem izdanju. A ipak je sebe pokušavao uvjeriti kako ta krupna žena,
plave kose koja pomalo vuče na crveno, nije nužno morala biti baš Éléonora Boursang i kako, sve
ako je baš ona bila ta klijentica gospodina Jacoba, to ipak ne dokazuje i da je Henry bio njen
suučesnik.
“Najjednostavnije bi bilo pokazati starom njen portret.”
I baš se zato i dovezao u ulicu Turenne, da u stanu, u to je bio skoro siguran, nađe fotografiju te
mlade žene.
“Gospođa Boursang nije kod kuće. Ali je gore gospodin Henry”, rekla mu je pazikuća.
Spuštala se večer. Maigret se udarao o zidove uskog stubišta, pa bez kucanja otvorio vrata na
koja su ga uputili.
Henry Gallet je, nagnut nad stolom, uvezivao povelik paket. Poskočio je, no kad je ugledao
komesara, ipak je uspio vratiti hladnokrvnost.
Ali zato nije mogao prozboriti ni riječi. Zacijelo su ga zaboljeli zubi, toliko ih je bio stisnuo.
Promjena koja se na njemu odigrala za samo tjedan dana bila je strašna. Obrazi su mu upali. Jagodice
iskočile. A boja mu je lica, povrh svega, postala užasno olovna.
“Čini mi se da ste noćas proživjeli strašnu jetrenu krizu”, rekao je Maigret s nehotičnom
okrutnošću. “Dajte se maknite.”
Paket je imao oblik pisaćeg stroja. Policajac je poderao sivi papir, potražio u džepu komad
bijeloga papira i na njemu nasumce otipkao nekoliko slova, pa ga spremio u fascikl.
Udarci su stroja na trenutak razbili tišinu u stanu u kojem su prostirke prekrivale namještaj i u
kojem je, zbog odlaska na odmor, netko na stakla nalijepio novine.
Henry se naslonio na komodu i zapiljio u pod, a živci su mu se tako napeli da ga je bilo teško i
gledati.
Dok je Maigret, grub i neumoljiv, radio svoj posao, pa otvarao i prevrtao ladice. Na koncu je
našao i Éléonorin portret.
A onda je, spreman na odlazak, sa šeširom zabačenim na zatiljak i s portretom u ruci, na trenutak
zastao pred mladićem pa ga odmjerio od pete do glave.
“I nemate mi ništa reći?”
Henry je progutao slinu, pa tek tada izusti:
“Ništa.”
Maigret se potrudio da u ulicu Clignancourt, gdje se gospodin Jacob bio stalno smjestio sa svojim
novinama, dođe tek sat kasnije.
Treba li mu bolji dokaz? Jer još starcu nije bio ni prišao, a već je kroz izlog bistroa razabrao
visoku i blijedu priliku Henryja Galleta.
Trenutak kasnije, gospodin Jacob mu je potvrdio:
“Da, to je baš ona! Nema dvojbe. Kako se samo zrihtala.”
Maigret se udaljio bez riječi i bacio pogled na bistro. Mogao je ući i kod Henryja izazvati novu
hepatičku krizu već samim time što bi mu spustio ruku na rame.
“I vrlo važno što ga oni nisu ubili!”
Pola sata kasnije prošao je kroz Prefekturu, bez pozdrava, i u svojoj sobi našao pismo kontrolora
neizravnih poreza iz Neversa.
 9
Svadba za sprdnju
Ako se potrudite diskretno doći u moju samostojnu kuću u ulici Creuse 17, u Nantesu, dat ću vam
informacije o Émileu Galletu koje bi vas mogle zanimati u najvećoj mjeri.

I evo ga u ulici Creuse. A pred njim, u salonu crveno-crnom, kontrolor neizravnih priloga poreza,
koji mu se sam predstavio u zavjereničkom tonu.
“Udaljit ću sluškinju. Shvaćate, tako je bolje. A za one koji su vas vidjeli kako ulazite, vi ste moj
rođak iz Beaucairea.”
Je li mu on to namiguje da podcrta svaku svoju riječ? No umjesto da zatvori samo jedno oko,
zatvarao ih je odjednom oba, i to vrlo brzo, tako da se sve na kraju pretvorilo u tek nervozni tik.
“A i vi ste stari kolonijalac? Niste? A mislio sam... Baš šteta, bolje biste sve to razumjeli.”
Vjeđe su mu se nastavile dizati i spuštati bez prestanka, dok mu je glas postajao sve povjerljiviji
a izraz njegova lica istodobno i ustrašen i zloban.
“Ja na grbi imam deset godina Indokine, i to još iz doba dok Saigon nije imao široke bulevare kao
i u Parizu. I baš sam tu upoznao Galleta.
A to što me je ponukalo da vam se javim, bio je baš taj udarac nožem. Odmah ću vam sve
objasniti.
Ništa niste otkrili, u to se kladim! A ništa nećete ni otkriti zato što je to priča koju može razumjeti
samo kolonijalac. I ne samo to. Nego samo kolonijalac koji je pomagao našoj stvari.”
Maigret je već uspio katalogizirati kontrolora; shvatio je kako s takvim ljudima sve treba
strpljivo podnositi, paziti da ih ne prekineš, kimati glavom, jer ćeš samo tako doći najbrže do nečega.
“Bio je veliki bećar, taj naš Gallet! I bio je kao nekakav ćato i notar jednoga koji se u
međuvremenu uspio probiti, dogurao je do senatora. I strastveni sportaš. Ma nije li si zabio u glavu
da složi nogometnu momčad? I sve nas je zavrbovao, što milom što silom, samo što nije bilo druge
momčadi s kojom bismo igrali. Eto!
Ali je od nogometa još više volio žene. A dolje mu nije manjkalo prilike. Vesela jarčina! I kako
ih je samo motao...
Dopuštate?”
Nečujnim je korakom krenuo prema vratima, pa ih naglo otvorio da vidi da s druge strane nema
nikoga.
“I eto. Jednom je zgodom bio baš pretjerao, a ja se, moram priznati, baš ne ponosim time što sam
mu u tome odigrao ulogu pomagača, pa makar i ne baš jako oduševljenog. Neki je plantažer doveo
dvjesto-tristo malajskih radnika. U toj je hrpi bilo i žena i djece. Među ostalima i jedno sitno
stvorenje, kao izrezano, da tako velim, iz jantara. Ne znam više kako se zvala.
Ali se zato sjećam kako sam baš završio čitanje Stevensonove knjižurine o pacifičkim
urođenicima i o njoj popričao s Galletom. U njoj se radi o nekom bijelcu koji, glumeći divljeg
urođenika, organizira sprdačinu od svadbe.
I moj se Émile oduševio! U to doba Malajci nisu znali ni čitati ni pisati, a ponajmanje je to znala
ta bijeda koju su dopremili kao stoku.
I tako je Gallet isprosio malenu od oca. Nakindžurio je svoju buduću svojtu smiješnom odjećom,
i skupio čitavu svitu i smjestio je u nekakvu kućerinu koju smo uspjeli naći.
Kompić koji je glumio načelnika danas je već pokojan. Ali drugi koji su sudjelovali u toj farsi još
bi se mogli naći. Jer je Gallet bio rođen za sprdnju! Nije zaboravio baš ništa da sve ispadne što
komičnije.
Govorancije su bile za puknuti od smijeha, a sam obred vjenčanja, svečano obavljen nad
šmrkavicom, sluđenom od pete do glave...
Silne pohvale glavi obitelji, svjedoci i sve ostalo...”
Porezni kontrolor na trenutak je ušutio, kao da mu je trebalo vremena da svom licu vrati
ozbiljnost.
“I tako”, zaključio je. “Tako su oni, Gallet i ona, tri-četiri mjeseca živjeli kao muž i žena. A onda
se on vratio u Francusku i, naravno, ostavio tu svoju lažnu ženu.
Bili smo još jako mladi, samo što nam sve to ne bi bilo baš toliko smiješno da smo znali da
Malajci nikada ne praštaju.
Ne znate vi njih, komesare. Malena je dugo čekala da joj se vrati muž. Ja ne znam što je poslije s
njom bilo, ali znam da sam je prije nekoliko godina sreo, grdno ostarjelu, u jednom ružnom kvartu u
Saigonu.
I kad sam u neverskim novinama pročitao ime Gallet... Pazite, dvadeset i pet godina se nismo
vidjeli! Za nj više nisam čak ni čuo.
Ali taj udarac nožem? Vi već slutite odgovor? Osveta, pa to je jasno! Ti te Malajci, da se osvete,
prate do na kraj svijeta. I obično to obave bodežom.
Zamislimo brata, ili možda čak i sina te male... Svakako civiliziranijeg. Najprije se poslužio
pištoljem, jer je to praktičnije. No onda je prevagnuo nagon.”
Maigret je sumorna pogleda čekao da ovaj dovrši i rastresena uha slušao tu brbljariju koju ne bi
imalo smisla prekidati. Obično se u svakom kriminalnom slučaju pojavi stotinu svjedoka takvoga
kalibra. Što se ovom zgodom pojavio samo jedan, treba zahvaliti samo činjenici što su pariške novine
toj drami posvetile tek nekoliko redaka.
“I došli ste, komesare? Ništa i ne sluteći? Radije sam vas pozvao da dođete ovamo, jer ako bi
ubojica doznao da sam s vama razgovarao...”
“Velite da je Gallet igrao nogomet?”
“I to oduševljeno! I bio je slavno spadalo. Zabavnijeg niste mogli naći. Znao je čitavu večer
pričati smiješne zgode, ne dajući vam ni da udahnete zraka.”
“I zašto je otišao iz Indokine?”
“Rekao je da ima neke ideje, i kako se nije rodio da živi na manje od sto tisuća franaka rente. A
to je još bilo prije rata. Sto tisuća franaka rente! Svi smo se zezali na njegov račun, ali se on držao
ozbiljno kao papa.
 ‘Vidjet ćete! Vidjet ćete!’ stalno nam se podsmjehivao.
A tih svojih sto tisuća franaka, toliko ipak nije stekao, nije li tako? Mene je pak iz Azije otjerala
groznica. I danas još imam krize. Jeste li za nešto, komesare? Poslužit ću vas sam, jer sam sluškinju
poslao u grad na čitavo popodne.”
Ne! Maigret se nije imao volje ničim poslužiti, a niti se ponovno podvrgnuti naivnom namigivanju
kontrolora zanesenog svojom pričom o malajskom osvetniku.
Jedva mu je uspio i zahvaliti, uz smiješak. Uz blijedi smiješak iz čiste pristojnosti.
Dva sata kasnije sišao je s vlaka na kolodvoru Tracy-Sancerre, na koji se već bio navikao. I onda
je na putu prema hotelu La Loire, zapao u solilokvij:
“Pretpostavimo da je danas subota 25. lipnja. I da sam ja Émile Gallet. Sparina je zagušljiva.
Muče me jetra. A u džepu mi je pismo gospodina Jacoba, i u njemu prijetnja da će sve otkriti policiji
ako mu u ponedjeljak ne pošaljem dvadeset tisuća franaka u gotovini.
Legitimisti nikad ne daju po dvadeset tisuća franaka odjednom. Nekakva se srednja svota koja se
iz njih dade izvući kreće između dvije stotine i šest stotina franaka. Rijetko kada tisuću!
U hotelu La Loire zatražio je sobu koja gleda na dvorište.
Zašto baš na dvorište? Jer se bojao da će ga netko ubiti? A zašto?”
Hodao je oborene glave, polaganim korakom i svojski se trudio uvući u pokojnikovu kožu.
“Je li to zato što znam tko je zapravo gospodin Jacob? Već me tri godine ucjenjuje, već mu tri
godine plaćam. Ispitao sam onog kolportera na uglu ulice Clignancourt... Slijedio sam onu mladu
plavušu koja me ostavila na suhom pred pansionom s dva ulaza.
Ne mogu posumnjati na Heryja, jer ne znam za tu vezu. A osim toga ne znam ni da je već uspio
skupiti stotinu tisuća franaka, i da mu treba petsto tisuća da ode živjeti na jug. Gospodin Jacob ostaje
dakle strašan stvor skriven iza siluete staroga kolportera.”
A onda je napravio gestu kakvu radi pravi učitelj kad jednim potezom krpe briše problem ispisan
na crnoj ploči.
Treba zaboraviti sve činjenice, pa sve iznova istražiti od A do Ž.
“Émile Gallet bio je pravi veseljak i šaljivac. Natjerao je prijatelje da slože nogometnu ekipu.”
Prošao je kraj hotela ali nije ušao, nego je pozvonio na glavnom ulazu imanja Saint-Hilairea.
Gospodin Tardivon je stajao na svom pragu, no Maigret ga nije pozdravio, pa ga je ovaj stoga
ispratio prijekornim pogledom.
Komesar je morao dugo čekati na cesti. Napokon mu je otvorio sobar, pa ga je Maigret upitao iz
neba pa u rebra:
“Od kada tu radite?”
“Od prije godinu dana. Ma... sigurno biste željeli gospodina de Saint-Hilairea?”
Ovaj je pak, kroz prozor u niskom prizemlju, pozdravio Maigreta prijateljskom gestom.
“I onda? Onaj ključ? Ipak se našao! Uđete na časak? A istraga?”
“Koliko je već godina vrtlar u vašoj službi?”
“Tri-četiri godine. Nećete ući?”
I vlastelina je zapanjila promjena koja se odigrala na Maigretu, jer su mu crte lica otvrdnule,
obrve se splele, a u pogledu se pojavio uznemirujući izraz zlovolje i zlobe.
“Reći ću da nam donesu bocu i...”
“Što je bilo s prošlim vrtlarom?”
“Sad ima bistro, kilometar dalje, na cesti Saint-Thibaut. Stari smrad, skupio je kod mene svoju
hrpicu pa otišao raditi za svoj račun.”
“Hvala.”
“Odlazite?”
“Ali ću se vratiti.”
Izgovorio je to kao ne misleći, a onda se, obuzet mislima, vratio na vratašca i udario prema
glavnoj cesti.
“Trebalo mu je dvadeset tisuća franaka, i to odmah. A tu svotu nije mogao izvući iz svojih
redovitih žrtava, to jest okolnih vlastelina. Posjetio je samo Saint-Hilairea. I to dvaput istoga dana! A
onda se popeo na zid...”
A onda je sam sebe prekinuo psovkom.
“Do vraga, do sto vragova! Ali zašto je, u tom slučaju, tražio sobu koja gleda na dvorište? Da ju
je dobio, ne bi se mogao popeti na zid.”
Gostionica bivšeg vrtlara nalazila se kod ustave pobočnog kanala Loire i vrvjela je od mornara.
“Nekoliko informacija, ako izvolite. Policija. U vezi sa zločinom u Sancerreu. Možete li se sjetiti
jeste li u svoje doba viđali Émilea Galleta kod svog bivšeg gazde?”
“Mislite na gospodina Clémenta? Tako smo ga zvali. Vjerujem da sam ga viđao.”
“Često?”
“Ne bih znao. Recimo svakih šest mjeseci. No ipak dovoljno da gazda petnaest dana bude loše
volje.”
“Od prvih je posjeta prošlo već dugo vremena?”
“Najmanje deset godina! Možda i petnaest. Mogu li vas ponuditi čašicom?”
“Hvala. Jesu li se koji put prepirali?”
“Koji put, ne! Svaki put, da! A znali su se i mlatiti kao volovi.”
“Pa ipak ga Saint-Hilaire nije ubio!” rezonirao je Maigret malo kasnije na putu prema hotelu. Kao
prvo, on nije mogao ispaliti ona dva hitca na Moersa, zato što je bio kod notara. A zatim, te noći kad
se dogodio zločin, zašto bi morao proći kroz željezna vrata?”
Uto je opazio Eléonore, nedaleko crkve, ali je okrenuo glavu da ju izbjegne. Nije imao nikakve
volje za razgovor, a s njom manje nego i s kim drugim.
Iza sebe je začuo korake. Vidio ju je kako se poravnala s njim, u sivom kostimu i zaglađene kose.
“Oprostite, komesare.”
Naglo se okrenuo i pogledao ju je tako oštro da joj je na trenutak presjekao dah.
“No?”
“Htjela sam samo znati...”
“Baš ništa! Nisam doznao baš ništa.”
 I udaljio se bez pozdrava, s rukama na leđima.
“Pretpostavimo da je soba s pogledom na dvorište bila slobodna. Bi li on sad ipak bio mrtav?”
Neki se deran loptao, i sad je krivo šutnuo loptu tako da mu je udarila u noge. Podigao ju je sa
zemlje i postavio metar od njega, niti ga ne pogledavši.
“No u svakom slučaju, on nije imao tih dvadeset tisuća franaka. I nije ih mogao nabaviti do
ponedjeljka.
I ne bi se mogao uzverati na zid! I s tog bi ga zida bilo nemoguće ubiti u njegovoj sobi.
I on dakle ne bi bio mrtav!”
Obrisao je čelo, unatoč tome što je temperatura bila mnogo podnošljivija nego prošli tjedan.
Progonio ga je taj nesnosni osjećaj da je još samo dva prsta daleko od cilja, no da ga ipak ne može
doseći.
Što se tiče činjenica, posjedovao ih je čitavu hrpu: tu priču o zidu, ta dva pucnja ispaljena osam
dana kasnije na Moersa, taj slučaj s Jacobom, posjete Saint-Hilaireu od prije petnaest godina, ključ
izgubljen da bi ga vrtlar potom našao tako brzo, pa to pitanje o izboru soba, pa udarac nožem koji
nekoliko sekundi kasnije dovršava posao metka, i napokon taj nogomet i farsu od vjenčanja.
Zato što su Galletove sportske strasti, te smiješne priče i ljubavne zgode, bile jedino što se
isplatilo zapamtiti iz svih tih zamršenih kontrolorovih priča.
“Pravi veseljak. I poznati ženskar.”
“Večerat ćete na terasi, komesare?” upitao je gospodin Tardivon.
Maigret je stigao u hotel, a da to nije ni opazio.
“Sasvim mi je svejedno.”
“Onda? Kako istraga?”
“Recimo da je gotova.”
“A da? I ubojica je...?”
Ali je policajac prošao samo slegnuvši ramenima, pa zaplovio hodnicima punim kuhinjskih
mirisa, te napokon ušao u sobu u kojoj su dosjei još bili nagomilani po stolu, po kaminu i po podu.
Odjeću koja je predstavljala mrtvaca nitko nije ni pipnuo.
Maigret se nagnuo, iščupao nož zabijen u pod, pa počeo prebirati misli ushodavši se po sobi.
Nebo je bilo prekriveno slojem jednolično sivih oblaka, olujnih, dok je bijeli zid, naprotiv,
postao zasljepljujući.
Komesar je koračao od prozora do vrata i od vrata do prozora, povremeno bacajući pogled na
fotografiju na kaminu.
“Dođite na trenutak!” najednom je izgovorio, došavši možda po trideseti put do prozora.
Iznad zida su se zatresle krošnje, na mjestu gdje se Maigretu učinilo da je vidio loše skriveno lice
Saint-Hilairea.
Vlastelin, koji je prvim pokretom ustuknuo, upitao je zabrinutim glasom, no usiljeno šaljivim.
“Da skočim?”
“Obiđite kroz željezna vrata. To je sasvim jednostavno.”
Ključ je bio na stolu, i sad ga je Maigret nehajno bacio pod zid, pa se ponovno ushodao sobom.
Čuo je kako je ključ pao u park, na hrpu otpada na tom dijelu. A onda je začuo zvuk pomicanja bačve
i ponovno šuštanje granja i lišća.
Saint-Hilaireu je ruka zacijelo drhtala, zato što je ključ dugo zveckao oko brave prije nego što se
začula škripa šarki.
Pa ipak, kad je vlasnik Maloga dvorca stigao do prozora, već je uspio povratiti samopouzdanje, i
kad je napokon progovorio, učinio je to razigranim glasom:
“Ne može se pobjeći vašem oku sokolovom! Taj me slučaj toliko zaintrigirao da sam vas,
vidjevši da ste ušli u sobu, odlučio malo špijunirati, da doznam sve što i vi i da vas potaknem da se
opet nađemo. Da pođem okolo?”
“Ma ne! Prekoračite prozorski prag.”
Saint-Hilaire je to izveo bez pol muke, pa se osvrnuo po sobi i zamijetio:
“Neobično! Ta atmosfera u kojoj rekonstruirate činjenice... Ta odjeća... To ste vi napravili tu
mizanscenu?”
Maigret je punio lulu s pretjeranom sporošću, nabijajući svaki prstohvat duhana čitavim tucetom
udaraca kažiprstom.
“Imate šibice?”
“Upaljač. Nikad ne palim šibicama.”
Komesarov pogled kao da se zalijepio za tri zelene šibice, na kraju nagorjele, a koje su ležale u
ognjištu kraj pougljenjenog papira.
“Očito”, rekao je, ali tako da se nije dalo zaključiti kome je upućena ta potvrda.
“Željeli biste me nešto pitati?”
“To još ne znam. Bio sam vas opazio. I kako doslovce lutam, pomislio sam da bi mi pametan
čovjek mogao dati ideju.”
Sjeo je na rub stola, pa pružio glavu lule prema upaljaču što ga je držao njegov posjetitelj.
“Gle! Pa vi ste ljevak.”
“Ja? Ma ne. To je bilo slučajno! Ni samom mi nije jasno zašto sam vam upaljač pružio lijevom
rukom...”
“Biste li zatvorili prozor? Budite tako ljubazni.”
Maigret s njega nije skinuo pogled, pa je u pokretima Saint-Hilairea, kojima je, demonstrativno
desno rukom, okrenuo kvaku, opazio kratki zastoj.
 10
Suradnik
“Otvorite prozor.”
“Mogli ste me i zamoliti...”
Pritom se Tiburce de Saint-Hilaire nasmiješio kao da veli: Ali molim! Pod vašom sam
zapovijedi. Loše sam se izrazio.”
Maigret se međutim nije nasmiješio. I da ste mu pogledali lice, ono bi vam nedvojbeno, kao
prevladavajući osjećaj, odalo zlovolju.
Bio je osoran u svojim gestama, tonom svojega glasa. Hodao je isprekidanim korakom, a istim je
takvim isprekidanim pokretima i uspravljao glavu, pa je spuštao, pa hvatao predmete i premještao ih
s jednog na drugo mjesto, a bez ikakva vidljiva razloga.
“Budući da vas istraga toliko zanima, uzimam vas za suradnika. I zbog toga s vama neću u
rukavicama, nego ću se prema vama odnositi kao i prema svim svojim drugim inspektorima. Pozovite
gazdu!”
Saint-Hilaire je krotko otvorio vrata i viknuo:
“Tardivon! Hej! Tardivon...”
Kad je vlasnik hotela stigao, Maigret je sjedio na prozorskom pragu, zapiljen u pod.
“Jedno jednostavno pitanje, gospodine Tardivon. Je li Gallet bio ljevak? Pokušajte se sjetiti.”
“Nisam na to nikad pazio. Ali je istina... Da li se ljevak rukuje ljevicom?”
“Naravno!”
“Onda, molim, nije bio, jer bi mi taj detalj upao u oči. Mislim, moji su se gosti sa mnom
običavali rukovati.”
“Idite i ispitajte sluškinje. One su to možda zapazile.”
Kad je otišao, Saint-Hilaire je upitao:
“Tom pitanju pridajete baš veliku važnost?”
Ali mu komesar nije odgovorio, nego je izišao na hodnik i viknuo za hotelijerom:
“Usput mi pogledajte i za gospodina Padailhana, kontrolora neizravnih poreza iz Neversa. Mislim
da ima telefon.”
Okrenuo se na peti i ne pogledavši svojega gosta, pa na trenutak zakružio oko odjeće prostrte po
podu.
“A sad, na posao! No da vidimo. Émile Gallet nije bio ljevak! Odmah ćemo vidjeti hoće li nam
taj detalj biti i od kakve koristi.
Ili još bolje... Uzmite taj nož, taj kojim je počinjen zločin. Ne! Dajte ga meni, jer ste se još
jednom poslužili lijevom rukom.
Eto! Sad pretpostavimo da se, napadnut, moram braniti. A nisam ljevak, to ne zaboravite. I
naravno, ja držak noža držim u desnoj ruci.
 Dajte priđite. I sad ja skočim na vas. Vi ste jači od mene. Vi mi otimate nož. Otmite ga! Dobro. I
očito je da ćete imobilizirati baš ruku koja drži oružje.
Bit će dosta. Sad pogledajte ovu sliku. To je fotografija leša, snimili su ga u Policijskoj
identifikaciji. I onda, što vidite? Da Émile Gallet ima podljev na zapešću lijeve ruke.
Što je bilo, Tardivon? Već ste dobili Nevers? Ne? Velite da su sluškinje suglasne da Gallet nije
bio ljevak? Hvala. Možete ići.
A među nama dvojicom, gospodine Saint-Hilaire... Kako biste vi to objasnili?
Gallet nije bio ljevak, pa ipak je oružje držao u ljevici! A pretraga je mjesta zločina utvrdila da u
desnici nije imao ništa.
Ja tu vidim samo jedno rješenje. Gledajte. Sad si idem zabiti oštricu u srce. I što ću učiniti?
Pratite moje i najsitnije pokrete.
Hvatam rukav lijeve ruke. Jer će mi ta ruka poslužiti samo da upravim nož u pravom smjeru.
Desna mi je ruka jača. I baš njom upirem u lijevu. Pazite! Ovaj pokret... Zapešće lijeve ruke držim
prstima desne. I pritišćem žestoko, zato što sam sav u groznici i jer se opirem bolu. Tako čvrsto da si
sam stvaram podljev.”
Bacio je nož na stol nehajnom kretnjom.
“Dakako, ako prihvatimo tu rekonstrukciju, morat ćemo priznati i da se Gallet sam ubio. Ali nije
imao ruku tako dugu da se može ubiti s udaljenosti od sedam metara, nije li tako?
No ostav! kako to vele u vojsci. Sad pogledajmo nešto drugo.”
Saint-Hilaire je i dalje na usnama čuvao onaj malo uškubljeni smiješak. Ali njegove zjenice, šire
nego inače, postale su abnormalno pokretljive da ni na trenutak ne ispuste Maigreta koji je
neprestance koračao amo-tamo, pa pravio pedeset nepotrebnih gesta za jednu korisnu, a onda
dohvatio ružičasti fascikl, pa ga zatvorio, pa ga gurnuo u svoju zelenu lisnicu, da bi onda najednom
premjestio jednu pokojnikovu cipelu.
“Pođite sa mnom. Da, kroz prozor. Evo nas na Koprivnom putu. Zamislimo da je subota navečer,
da je noć i da smo čuli i buku slavlja i pucanj. Možda čak i da smo na nebu vidjeli pokretne odsjaje
vrtuljka.
Émile Gallet, skinuvši sako, uspinje se na vrh zida, što baš nije lagan napor za čovjeka njegovih
godina, podrovanog bolešću.
Pođite za mnom!”
Odveo ga je sve do željeznih vrata, pa ih otvorio i zatvorio.
“Dajte mi ključ. Bravo. Vrata su zaključana, a ključ se, kao i obično, nalazi tu u pukotini između
dva kamena. Tako mi je rekao vaš vrtlar.
I tako dolazimo k vama. Ne zaboravimo da je mrak. Ne zaboravimo da samo slijedimo smjer
nekih orijentira, ili bolje, da se pokušamo snaći među kontradiktornim orijentirima.
Ovuda, molit ću lijepo. Zamislimo sada, u parku, nekog čovjeka koga su uznemirili Galletovi
postupci i geste. A morao je postojati i takav. Gallet je bio varalica. Sam Bog zna koliko je već toga
imao na savjesti.
I s ove dakle strane zida, neki čovjek, netko kao ja ili vi, a koji je opazio da je Gallet podveče
bio jako nervozan, i koji je možda znao i u koliko je očajnoj situaciji...
 Taj naš čovjek, a koga ćemo nazvati X, kao u algebri, hoda uza zid i onda najednom ugleda
siluetu Émilea Galleta, alias gospodina Clémenta, naćuljenu na vrh zida, bez sakoa.
No vidi li se taj dio ogradnoga zida iz vile?”
“Ma ne! Ali mi nije jasno na što vi to...”
“Ciljate? Baš ni na što. Mi samo vodimo istragu, i slobodno nam je, ako treba, i sto puta
promijeniti hipotezu. Vidite! Već sam je promijenio! X se ne šeće. Ugledao je prazne bačve, i
umjesto da se vere uza zid da vidi što se s druge strane zbiva, on dovlači jednu da mu posluži kao
postolje.
I baš se u tom trenutku pojavljuje silueta Émilea Galleta, izrezana na nebu.
Ta dvojica ne stupaju u razgovor. Jer da su si imali što reći, onda bi se primaknuli. Jer da bi se
čuli, na deset metara, morali bi razgovarati baš glasno. A ljudi koji se sretnu u tako abnormalnim
prilikama, jedan na bačvi, a drugi ekvilibrirajući na vrhu zida, nemaju baš nikakvu želju da privuku
nečiju pažnju.
Osim toga X je u sjeni. Émile Gallet ga ne opaža, pa se spušta sa svog vidikovca, i ulazi u svoju
sobu.
No sad stvar postaje komplicirana. Ili bar ako pretpostavimo da je X ispalio metak.”
“Što time želite reći?”
Maigret, koji se u međuvremenu popeo na bačvu, sad se s nje spustio čitavom težinom.
“Dajte mi malo vatre. Bravo! Opet lijevom rukom. A sad idemo, zanemarivši pritom pitanje tko
je zapravo pucao, putem kojim je pošao naš X. Idemo. Uzeo je ključ s njegova mjesta. Otvorio
kovana vrata. Ali je prije toga otišao nekamo potražiti gumene rukavice. Trebali biste upitati kuharicu
jesu li joj stigle poštom, da može čistiti povrće, i nisu li nestale. Je li koketna?”
“Ne vidim kakve to ima veze...”
Začuli su daleku grmljavinu, ali nije palo ni kapi.
“Prođimo! Vrata su sad otvorena. X prilazi prozoru i opaža leš. Jer je Émile Gallet već mrtav!
Udarac je noža uslijedio odmah poslije pucnja, kako tvrde doktori a potvrđuju tragovi krvi. I tako
odmah shvaćamo da je taj udarac noža po svemu sudeći žrtva zadala sama sebi.
A u ognjištu su još vrući ostatci spaljenog papira. I kraj njih nalazimo Galletove šibice.
Naš X međutim prekapa njegovu lisnicu, a nesumnjivo i notes, koji mu zatim brižljivo stavlja u
džep, pa odlazi, no pritom zaboravlja zaključati kovana vrata i vratiti ključ na njegovo mjesto.
Ključ međutim nalaze u travi.”
Maigret, koji je nekoliko puta zastao, ne pogledavši pritom svog sugovornika, sad je opazio kako
mu se objesilo lice.
“No idemo dalje! Jer to još nije sve! Mislim da još nikad nisam naišao na priču tako složenu, a
istodobno i tako jednostavnu. Nama je dobro poznato, nije li tako, da je taj koji se tu predstavljao kao
gospodin Clément, bio zapravo varalica. A sad vidimo kako je sam uništio sve tragove svojih
nedjela, kao da je očekivao neki važan događaj, čak kapitalan.
Ovuda. Evo nas u dvorištu hotela, a tu je i, lijevo, soba koju je Émile Gallet želio uzeti istog
popodneva, a koju mu nisu mogli dati zato što nije bila slobodna.
No dakle, tog je popodneva njegova situacija bila ista kao i navečer. Do ponedjeljka je ujutro
morao pošto-poto nabaviti dvadeset tisuća franaka, da ga ucjenjivači ne predaju policiji.
No pretpostavimo da je dobio tu sobu. Onda više ne bi mogao prijeći preko Koprivnog puta i
popeti se na zid.
Što znači da, što se njega tiče, i nije bilo nikakve potrebe da se vere na taj zid! Ili, ako vam je
tako draže, taj je zid moglo zamijeniti nešto drugo, nešto drugo što je mogao naći u dvorištu.
I što vidimo u dvorištu? Bunar! I sad ćete mi reći da se htio u nj baciti. Na što ću vam ja
odgovoriti da je, i iz sobe u kojoj je bio, mogao hodnikom doći do njega i isto se tako utopiti.
Ne! Nego je njemu trebala kombinacija bunara i sobe.
No što je bilo, gospodine Tardivon?”
“Nevers na aparatu.”
“Kontrolor?”
“On osobno.”
“Idemo, gospodine de Saint-Hilaire. Budući da mi ljubazno želite pomoći, mislim da bi bilo u
redu da ste mi pri ruci u svim fazama istrage. Uzmite slušalicu. Halo! Ovdje komesar Maigret. Ma
ništa se ne bojte. Želio bih vam samo postaviti jedno pitanje koje mi je baš palo na pamet. Vaš
prijatelj Gallet, je li bio ljevak? Što velite? Ljevak i rukama i nogama? U nogometu je igrao lijevo
krilo? U to ste sasvim sigurni, jel da? Ne, to je sve. Hvala. Još jedan detalj: je li znao latinski? Zašto
se smijete? Markirant? Već tada? Da, to je zanimljivo! No, recite. Vidjeli ste fotografiju mrtvaca?
Ne? Očito se od Saigona puno promijenio. Jedini portret koji imam bio je snimljen dok je bio na
dijeti. Ali vam možda jednog dana pokažem i neki koji mu sliči. Hvala! Da!”
Spustio je slušalicu, pa se nasmijao, ali ne baš od srca, i uzdahnuo:
“Vidite kako se čovjek može poveseliti bez razloga! Sve što smo do sada rekli vrijedi samo uz
jedan uvjet: da naš Émile Gallet nije ljevak. Jer da je bio ljevak, mogao se nožem obraniti od
napadača. Eto kako je to kad se pouzdate u tvrdnje hotelijera i osoblja.”
Gospodin Tardivon, to čuvši, digao je nos.
“Večera je na stolu.”
“Evo me odmah. No da završim. Tim više što time, bojim se, zlorabim strpljenje gospodina de
Saint-Hilairea. Vratimo se na mjesto zločina, kako se to veli, da li izvolite?”

I onda, najednom:
“Ali vi, vi ste Émilea Galleta vidjeli za života. To što ću vam sada reći možda vas natjera na
smijeh. Da! Možete upaliti svjetlo. Kraj tako mračnog neba, noć pada sat prije nego obično.
No dobro. Ja, koji ga nisam vidio, sve sam se vrijeme, sve do zločina, trudio da ga zamislim
živog.
I radi toga sam disao zrak koji je i on disao. I sudarao se s ljudima s kojima se on gurao.
Pogledajte taj portret. Kladim se da ćete reći što i ja.
Ubogi čovjek.
Pogotovo ako znate da mu doktor nije davao više od tri godine života. Jetra ko marmelada. I
umorno srce koje je samo čekalo povod da se zaustavi.
 Volio bih svog druškana vidjeti živog ne samo u prostoru nego i vremenu. A mogu ga zamisliti,
vaj, samo poslije trenutka vjenčanja, jer o svemu što je prethodilo toj epohi bio je vrlo tajnovit, čak i
pred vlastitom ženom.
Ona je od svega znala samo da se rodio u Nantesu i da je nekoliko godina živio u Indokini. Ali on
od tuda nije donio ni jednu fotografiju, nikakav suvenir. I nikad o tome nije govorio.
Pred sobom imamo jednog sitnog trgovačkog putnika, s imetkom od tridesetak tisuća franaka. A s
trideset godina, on se već osušio, sav je smotan, melankoličnog raspoloženja.
I tako je sreo Aurore Préjean i zabio si u glavu da se s njom mora oženiti. Préjeanovi međutim
imaju pretenzije. Otac, pred bankrotom, ne uspijeva smoći novac za svoje novine. Ali je on zato
osobni tajnik pretendenta na prijestolje! I dopisuje se s vojvodama i prinčevima!
Mlađa mu se kći udala za majstora kožara.
Naš Gallet, taj dolje, sav je nikakav, i ako ga prihvaćaju, to je nema dvojbe samo zato što je
spreman u Soleil uložiti svoj skromni kapital.
Ipak ga jedva trpe. Kakav je to pad za Préjanove, imati za zeta čovjeka koji prodaje posrebrene
artikle, darove za sirotinju.
I zato u nj pokušavaju udahnuti veće ambicije. Ali on se opire. Ne osjeća da je stvoren za
prestižnu karijeru. A ni jetra mu u tom trenutku baš nisu u najboljem stanju. On sanja o mirnom životu
na ladanju, sa svojom ženom, prema kojoj osjeća duboku nježnost.
Ali ga i ona gura, i još kako! Ta zar i njezine sestre nisu tako drske da se prema njoj odnose kao
prema siromašnom rođaku i predbacuju joj za koga se udala?
Préjean umire. Soleil se gasi. A Émile Gallet i dalje prodaje te svoje sramotne tričarije, da se
normandski seljaci imaju čime darivati.
Poslije čega se tješi pecanjem, iznalaženjem savršenijih sprava i rastavljanjem satova i budilica.
Njegov je pak sin od njega naslijedio i izgled i bolesna jetra, ali i ambiciju Préjeanovih.
I tako jednog lijepog dana naš Émile Gallet odluči nešto pokušati. On posjeduje komplete Soleila.
I otkriva da hrpa ljudi sipa svote, i to pozamašne, kad im se dođe s pravom legitimističkom pričom.
I tako pokuša. No o tome ne govori nikome. Vjerojatno u početku sve to još radi pod maskom
trgovačkog putnika, i njegove su prijevare sitne.
Ali mu podvale ipak donose više. Nakon nekog vremena uspijeva tako kupiti parcelu u naselju
Saint-Fargeau, i tu daje sagraditi vilu.
U to svoje novo imanje on unosi vrline reda i točnosti. Budući da se smrtno boji njezine obitelji,
on nastavlja, samo radi nje, u Normandiji predstavljati kuću Noel.
Nije riječ ni o kakvom bogatstvu. Legitimisti se ne broje na milijune. A neki su i tvrdi na parama.
Pa ipak je to mala pripomoć kojom je Gallet zadovoljan, bar dok mu ne predbacuju, čak i pod
vlastitim krovom, skučenost pogleda.
A on jako voli svoju ženu, unatoč svim njezinim manama. A možda isto tako i svojega sina.
Godine prolaze... stanje se jetara pogoršava... Gallet prolazi kroz krize koje mu najavljuju
preranu smrt.
I tako on uzima životno osiguranje, dovoljno veliko da svojima omogući da i poslije njegove
smrti nastave živjeti kako su navikli. Ali to košta. I zato gospodin Clément podvostručuje svoje
posjete provincijskim kurijama gdje progoni udovice i plemiće Staroga režima.
Slijedite li me?
A onda, prije tri godine, javlja mu se pismom neki gospodin Jacob. Taj gospodin Jacob zna čime
se on bavi, i traži novac, i to svaka dva mjeseca, kao stalni prihod; to je cijena njegove šutnje.
I što sad Galletu preostaje? On je sramota obitelji Préjean, jad i bijeda, kojemu se ponekad
potrude poslati posjetnicu, no s kojim se njegovi pašenci, koji su napravili karijeru, nerado viđaju.
I tako se on u subotu 25. lipnja nalazi tu, s pismom u džepu, pismom gospodina Jacoba koji do
sljedećeg ponedjeljka traži svojih dvadeset tisuća franaka.
Maločas sam prošao čitav put od stanice do hotela, pokušavajući se staviti na njegovo mjesto.
Očito je da se dvadeset tisuća franaka ne daju skupiti za jedan dan kucanjem, pa s ma kako
domišljatom izlikom, na vrata legitimista.
Ah on to i ne pokušava! Već odlazi vama u posjet. I to dva puta. A poslije drugog susreta s vama
traži da mu daju sobu s pogledom na dvorište.
Je li se nadao da će od vas izvući dvadeset hiljadarki? No u svakom slučaju, do večeri je isparila
i ta nada.
I sad, recite mi samo što je želio raditi u toj sobi koju nije dobio, pa ćemo znati i zašto se popeo
na zid!”
Maigret nije micao oči sa svog sugovornika, a ovom su zadrhtale usne.
“Sve je to vrlo domišljato, ali... što se mene tiče, ja baš ne vidim...”
“Koliko ste imali godina kad vam je umro otac?”
“Dvanaest.”
“Mati vam je još živa?”
“Umrla je malo poslije mog rođenja. Ali bih volio znati zašto...”
“Odgojili su vas rođaci?”
“Nisam imao nikakvih rođaka. Ja sam posljednji Saint-Hilaire. I dogodilo se baš tako, kad je moj
otac umro, ostalo mu je dovoljno novaca da mi se u koledžu u Borugesu osigura školovanje do
devetnaeste godine. Bez onog neočekivanog nasljedstva, od rođaka za kojeg su svi zaboravili i da
postoji...”
“...i koji je, ako se ne varam, živio u Indokini?”
“Da, baš tako. Bio mi je to neki daleki rođak, koji nije nosio čak ni naše ime. Neki Duranty de la
Roche.”
“I s koliko ste ga godina naslijedili?”
“S dvadeset osam.”
“Tako da ste od devetnaeste do dvadeset osme godine...”
“Jedva spajao kraj s krajem! Čega se ne stidim, baš naprotiv! Ali već je kasno, komesare. Možda
bi bilo bolje...”
“Samo trenutak. Još vam nisam pokazao što se može učiniti s bunarom i sobom. Nemate slučajno
kod sebe revolver? Ma nije važno. Imam ja svoj. Trebalo bi i malo uzice. Odlično! Sad pratite moje
pokrete. Sad ću tu uzicu zavezati za dršku pištolja. Recimo da je duga šest do sedam metara, ili više,
nije važno.
Dajte mi donesite s ceste jedan poveći oblutak.”
Saint-Hilaire ga je još jednom žurno poslušao i donio mu kamen.
“Lijevom rukom!” zamijetio je Maigret. “No pustimo to. Dakle na drugi kraj uzice sad čvrsto
vežem oblutak. Sad možemo i tu izvesti demonstraciju, zamislimo samo da je prozorski prag okvir
bunara.
Sad ću pustiti kamen da padne s druge strane. Dakle u bunar. Revolver pak držim u ruci. I pucam
u ne znam što, recimo u sebe.
I onda ga ispustim.
I što sad biva? Kamen, koji je bio iznad površine, sad pada na dno bunara, pa povlači revolver
pričvršćen na drugom kraju.
Sad stiže policija, i pronalazi leš, ali od oružja ni traga ni glasa. I što će zaključiti?”
“Umorstvo!”
“Tako je!”
Sad Maigret nije trebao upaljač svog sugovornika, jer je lulu zapalio šibicama što ih je izvadio iz
džepa.
Dok je tako skupljao Galletovu odjeću s olakšanjem čovjeka koji je završio dug posao, izgovorio
je normalnijim glasom:
“A sad mi otiđite potražiti revolver.”
“Ali... niste ga ni ispustili. Još vam je u ruci.”
“Hoću reći, potražite mi revolver kojim je ubijen Émile Gallet. Požurite!”
I onda je objesio hlače i prsluk na kuku, kraj sjajnog žaketa s prišivenim laktima, koji je već bio
tu.
 11
Trgovinski sporazum
Kad mu je Maigret okrenuo leđa, Saint-Hilaire na licu više nije imao usiljen izraz, nego se sad na
njemu vidjela neka čudna smjesa sazdana od tjeskobe, mržnje i, usprkos svemu, stanovite doze
samouvjerenosti.
“I što još čekate?”
I tako je on odlučio otići, i to kroz prozor, nakon čega je otkoračao sve do kovanih vrata na kraju
Koprivnoga puta, pa nestao u parku, i to tako tiho da je komesar, pomalo zabrinut, naćulio uši.
Bio je to već sat u koji se, iz smjera keja, već mogla opaziti sjajna aureola terase, na kojoj su
zveckali noževi i vilice, popraćeni prigušenim mrmorom hotelskih gostiju.
I najednom su se s druge strane zida pomaknule grane. Mrak je već bio tako dubok da je Maigret
na vrhu zida jedva uspio razabrati siluetu Saint-Hilairea.
Zatim ponovno kvrcanje grana. I zov, u pola glasa:
“Hoćete ga uzeti?”
Komesar je slegnuo ramenima i nije se ni pomaknuo, tako da je njegov sugovornik morao
ponovno prijeći čitav put u obratnom smjeru.
Kad je ušao u sobu, odmah je na stol stavio nađeno oružje. Bio je miran. Torzo mu je bio
uspravan. Dotaknuo je Maigretu ruku gestom skoro nehajnom, no u tom je pokretu ipak bilo neke
neopazive nespretnosti.
“Što biste rekli na dvjesto tisuća?”
Sad se morao nakašljati. Trebao je ispasti veliki gospodin, sasvim ležeran, no ipak je osjetio
kako se crveni i da mu slina zapinje u grlu.
“Hmm... Da velimo tristo.”
Vaj! Kad ga je Maigret pogledao, bez emocija, bez bijesa, jedva s nešto malo ironije između
svojih debelih vjeđa, najednom je izgubio oslonac, odstupio, bacio oko sebe kružan pogled, kao da se
želi za nešto uhvatiti.
Preobražaj je bio brz. Na lice je nabacio vulgarni cer, no koji ipak nije smetao da mu lice postane
grimizno, a zjenice planu strahom.
Zakazao je u svojoj ulozi velikog gospodina. I sad je pokušao zaigrati drugu, ciničniju i
prizemniju.
“Utoliko gore po vas! Da, bio sam vrlo naivan. Ali što mi možete? Stvar je već otišla u zastaru!”
I to je zazvučalo podjednako lažno, i Maigret još nikada, svakako zbog kontrasta, nije stvarao
tako jak dojam mirne, samouvjerene snage.
A bio je golem. Kad je prošao ispod električne žarulje, okrznuo ju je glavom, a pleća su mu bila
dovoljno široka da ispune četverokut prozora, baš kao što su velikaši iz srednjega vijeka, sa svojim
nadutim rukavima, doticali okvire drevnih slika.
 Nastavio je dovoditi sobu u red, sve malo po malo.
“Jer vi znate da ga ja nisam ubio, zar ne?” upitao je Saint-Hilaire grozničavim glasom.
Izvadio je iz džepa rupčić pa se počeo šumno brisati.
“Sjednite”, rekao mu je Maigret.
“Radije bih ostao stajati.”
“Sjednite!”
U trenutku kad se komesar okrenuo prema njemu, poslušao ga je kao ustrašeno dijete.
Pogled mu je bježao, a na licu mu je bio izraz poraženosti čovjeka koji osjeća podređenost svoje
uloge i pokušava se dići protiv struje.
“Pretpostavljam”, promrmljao je Maigret, “kako neće biti potrebno da iz Neversa zovem
poreznika da dođe prepoznati svog starog znanca Émilea Galleta?
O, doći ću ja do istine i bez njega, samo što će to onda potrajati malo duže, i to je sve.
Već sam odavno osjetio da u toj priči nešto škripi. Ali to se ne bi ni dalo objasniti. Kad svi
materijalni dokazi neprestance kompliciraju priču umjesto da ju pojednostavne, to znači da su lažni.
A u ovom je slučaju bilo lažno baš sve, sve bez iznimke. Sve je škripalo. Udarac metka i udarac
noža. Soba s pogledom na dvorište i zid. Podljev na lijevom zapešću i izgubljeni ključ.
Pa čak i tri moguća počinitelja!
Ali iznad svega Gallet, koji je zvučao lažno, koliko živ toliko i mrtav!
Da poreznik nije progovorio, zašao bih još dublje u prošlost svoga mrtvaca. Otišao bih sve do
liceja i tu napokon došao do istine. A vi zapravo niste ostali baš jako dugo u liceju u Nantesu...”
“Dvije godine! A onda su mi pokazali vrata.”
“Kvragu! Već ste tada igrali nogomet. I zacijelo naganjali cure. Čujete li kako to škripi?
Pogledajte ovu fotografiju. No, dajte je pogledajte! U godinama kad ste vi skakali preko zida da se
nađete sa svojim malim prijateljicama, ovaj je siromah pratio rad svojih jetara.
Ostavio sam si vremena da skupim dokaze. I tako sam doznao ono bitno: moj čovjek, kojem je
naglo zatrebalo dvadeset tisuća franaka, u Sancerreu se pojavio samo zato da vas ih zapita.
A vi ste ga primili dva puta! A navečer ste ga promatrali preko zida. I posumnjali da se hoće
ubiti, nije li tako? Možda vam je to čak bio i najavio?”
“Nije istina! Ah mi je izgledao nekako grozničavo. Tog je popodneva govorio isprekidanim
glasom, koji me se dojmio...”
“I odbili ste mu dati dvadeset tisuća franaka?”
“Nisam ni mogao drugo, jer bi ih onda stalno tražio. I napokon, vjerovao sam da ne može baš sve
iz mog džepa...”
“I baš ste u Saigonu, kod našeg notara, doznali da je dobio nasljedstvo?”
“Da! Nekakav je smiješni klijent došao potražiti mojega gazdu. Nekakav stari manijak koji je
preko dvadeset godina živio u džungli, i koji bi tek svake treće godine vidio bijelca. Bio je sav
razrušen groznicom i uživanjem opijuma. A ja sam prisustvovao razgovoru.
‘Neću više kasniti s crkavanjem’ baš je tako rekao. ‘A ne znam čak ni da li igdje više imam ikoga
svoga. Možda je ostao još neki Saint-Hilaire, ali sumnjam, jer kad sam odlazio iz Francuske,
posljednji je bio u tako jadnom stanju, da je sigurno umro od sušice. Ako gdje postoji neki potomak, i
ako mi ga uspijete naći, taj će biti moj univerzalni nasljednik.’”
“I tako ste vi već dobili ideju kako se preko noći obogatiti!” rekao je Maigret zamišljeno.
Sjedeći tako sučelice jednom pedesetogodišnjaku, svem u znoju, očito u nelagodi, učinilo se da
vidi obijesnog i beskrupuloznog bećara koji je organizirao čitavu onu grotesknu ceremoniju samo da
se dočepa mlade urođenice.
“Nastavite.”
“Ipak sam se morao vratiti u Francusku, i to zbog žena. Malo sam ih vrtio, mislim. Pa su me sad
tražili njihovi muževi, braća i očevi.
Palo mi je na um da malo istražim tog Saint-Hilairea, no to nije bilo nimalo lako. U liceju u
Bourgesu sam međutim naišao na Tiburceov trag. Tamo su mi rekli da ne znaju što je dalje s njim
bilo. Ali sam doznao da je riječ o mladiću mračnom i zatvorenom, koji u školi nikad nije imao
prijatelja.”
“O bogati!” nasmijao se Maigret. “Taj u džepu nije imao ni santima! Stipendija mu je trajala
točno do kraja studija.”
“Moja je ideja, u tom trenutku, bila da na neki način sudjelujem u tom nasljedstvu, samo što još
nisam znao na koji. Ali sam onda shvatio da je mnogo teže uzeti dio nego sve. Trebala su mi tri
mjeseca da ga napokon ščepam, i to u Havreu, gdje se htio ukrcati na brod kao stjuard ili prevodilac.
U džepu je još imao samo desetak franaka. Pozvao sam ga na piće, a onda sam iz njega morao
izvlačiti sve riječ po riječ. Jer je taj odgovarao samo jednosložnim riječima!
Prije je bio kućni učitelj u nekom dvorcu, pa korektor u nekoj rouenskoj tiskari, pa knjižničar.
A nosio je nekakav smiješni žaket i prerijetku riđosmeđu bradicu.
Zaigrao sam na sve ili ništa. Rekao sam mu kao bih se volio oženiti u Americi, i kako tamo ništa
čovjeku ne pomaže, i to napose kod žena, kao plemićki naslov.
I tako sam mu ponudio da mi proda svoje ime. Imao sam nešto malo jer mi je moj otac, konjski
trgovac u Nantesu, ostavio skromno nasljedstvo.
I tako sam mu dao trideset tisuća franaka za pravo da se zovem Tiburce de Saint-Hilaire.”
Maigret je hitro zirnuo na portret, pa premjerio sugovornika od glave do pete, i napokon ga
zafiksirao takvim pogledom da ga je on već i sam natjerao da nastavi upravo prebrzo.
“Zar ne bi svaki financijer dao dvije stotine franaka za titule za koje zna da će mu već za nekoliko
mjeseci donijeti peterostruko? Ali sam ja to nasljedstvo čekao pune četiri godine! Ona stara luda,
dolje u svojoj džungli, nikako da se odluči umrijeti. A za to vrijeme ja, ostavši bez svega, skapavam
od gladi.
Bili smo nekako istih godina. Dosta nam je bilo i samo zamijeniti papire. Osim toga nije nikad
smio stupiti nogom u Nantes, da ne sretne nekog mog poznanika.
Što se mene tiče, ja sam jedva i trebao paziti. Onaj pravi Tiburce nikad i nije imao prijatelja. A
osim toga se najčešće i nije predstavljao pravim imenom, da se ne sramoti.
Može li se jedan knjižničar zvati Tiburce de Saint-Hilaire?
I onda sam napokon u novinama pročitao mali oglas; javljali su o nasljedstvu i zvali sve koji na
nj imaju pravo da se jave.
 I mislite da nisam uzeo milijun i dvije stotine tisuća franaka koje je ostavio starac iz džungle?”
Vratilo mu se dostojanstvo, jer ga je ohrabrila Maigretova šutnja, a malo potom mu je dobacio i
pogled.
“Naravno, Gallet, koji se u međuvremenu oženio, i koji se nije valjao u zlatu, smjesta je dotrčao,
pa mi počeo predbacivati, tako smrknut da sam na trenutak pomislio da će me ubiti.
Dao sam mu deset tisuća franaka i on ih je napokon uzeo.
Ali se onda za šest mjeseci opet vratio. Pa opet. Prijetio je da će otkriti istinu. Ja sam mu
pokušavao dokazati da on u tom slučaju neće proći ništa bolje od mene.
A osim toga imao je on i nekakvu familiju! Koje se, kako se čini, bojao kao crnog vraga.
I tako je, malo-malo, spustio ton. Naočigled je stario. Sa tim svojim žaketom, i bradicom, s tom
žutom kožom i dubokim podočnjacima, upravo mi se smilio.
Njegovo se držanje pretvorilo u prosjačko. Uvijek bi krenuo od pedeset tisuća franaka – jednom
za svagda! tako se kleo – da bi na kraju otišao s hiljadarkom ili dvije.
Ali zbrojite sve te sume kroz osamnaest godina! Velim vam, da nisam bio tako škrt, ostao bih bez
svega.
A osim toga sam i radio! I ulagao! Zasadio sam lozom sve to što vidite uzvodno od kuće.
A on, za sve to vrijeme... Pretvarao se da putuje za neku trgovačku kuću dok je zapravo samo
muzao novac.
Pa mu se osladilo. Pod imenom gospodina Clémenta, kao što i sami znate, otišao je potražiti
ljude...
I što sam trebao učiniti, no, recite?”
Glas mu se digao. Makinalno se digao i sam.
“A te subote, htio je da mu dam dvadeset tisuća na licu mjesta. I bio sam mu to čak i spreman dati,
ali nisam mogao, jer je banka bila zatvorena. I onda, da ponovim, zar mu nisam već dao dosta?
Pa sam mu to i rekao! Da me on, taj degenerik, iskorištava! A onda se popodne opet nacrtao, i
držao se tako ponizno da mi se zgadio.
Čovjek ipak ne smije pasti tako nisko. Život je igra! Ili gubiš ili dobivaš. Ali sačuvaj bar mrvu
ponosa.”
“I to ste mu rekli?” prekinuo ga Maigret začudno blagim glasom.
“A zašto ne? Nadao sam se da ću mu tako bar malo uspraviti kičmu. Ponudio sam mu pet stotina
franaka.”
Nalakćen na kamin, komesar je privukao pokojnikov portret.
“Pet stotina franaka”, ponovio je.
“Pokazat ću vam knjigu u koju pišem sve izdatke, pa se uvjerite da je, kad se sve zbroji, iz mene
izvukao preko dvije stotine tisuća franaka. Te sam večeri, dakle, bio u parku.”
“Ne baš opušten.”
“Bio sam nervozan, ne znam ni sam zašto. I onda sam od zida začuo nekakvu buku. A onda sam
vidio da pod stablom nešto izvodi. U prvi sam čas pomislio da mi sprema nekakvo zlo.
Ali je onda nestao kao što je i došao. Popeo sam se na bačvu. On se vratio u svoju sobu, gdje
ostao stajati kraj stola, okrenut prema meni. Ali me nije mogao vidjeti.
Ništa mi nije bilo jasno. No kunem vam se da sam u tom trenutku osjetio strah. A onda se na deset
metara od mene začuo pucanj, no Gallet se nije ni maknuo.
Samo što mu je desni obraz pocrvenio. Potekla je krv. A on je ostao stajati, zapiljen i dalje u istu
točku, kao da nešto očekuje.”
Maigret je dohvatio revolver s kamina. Za nj je još bila privezana žica od gitare, ispletena od
metala, nalik na one kojima pecaju štuke.
Na cijevi je bila čvrsto uglavljena kutijica od bijelog lima, povezana s otponcem krutom žičicom.
Otvorio ju je noktom, i otkrio mehanizam isti kao i u kupovnoj spravici pomoću koje se možemo
sami fotografirati.
Bilo je dovoljno sve to postaviti na nekakvo postolje, pa da nakon stanovitog broja sekunda
pištolj opali sam od sebe.
Samo što je u ovom slučaju mehanizam bio utrostručen, što znači da je morao triput okinuti.
“Ali je oslonac morao popustiti već poslije prvog metka!” izgovorio je polako, glasom pomalo
utihnutim.
A onda su mu u ušima zazvonile posljednje riječi njegova sugovornika: Samo što mu je desni
obraz pocrvenio. Potekla je krv. A on je ostao stajati, zapiljen i dalje u istu točku, kao da nešto
očekuje.
Još dvije kugle, zaboga! Nije se pouzdao u preciznost pogotka. A s tri kugle, bio je uvjeren da će
ga bar jedna pogoditi u glavu.
No te druge dvije nisu došle. I zato je iz džepa izvadio nož...
“A onda je, prislonivši oštricu na prsa, zaglavinjao. Pa se stropoštao. Mrtav, dakako. A moja je
prva pomisao bila da je to nekakva osveta, i da je ostavio nekakve papire koji će otkriti istinu, možda
me čak i optužiti da sam ga ubio.”
“Doista ste vrlo oprezni. I hladnokrvni. I tako ste otišli u kuhinju, potražiti gumene rukavice.”
“A zar sam trebao u sobi ostaviti svoje otiske? Prošao sam kroz kovana vrata. I stavio ključ u
džep. Moj je posjet bio izlišan. On je već sam spalio sve svoje papire. Jako sam se bojao. Njegove
su me se otvorene oči silno dojmile. Vratio sam se tako brzo da sam zaboravio zaključati vrata. A što
biste vi učinili na mojemu mjestu? U trenutku kad je on već bio sasvim mrtav...
A onda sam se silno uplašio i onaj dan kad smo se kartali kod notara, kad sam doznao da je
pištolj još jednom opalio.
Otišao sam ga pogledati izbliza. Nisam ga se usudio ni dotaknuti, jer ako bi netko posumnjao u
mene, on bi bio dokaz moje nedužnosti.
To je automatski pištolj sa šest metaka. Shvatio sam da je opruga, razmrdana pucnjima, osam
dana kasnije popustila pred atmosferilijama.
Ali su u pištolju još mogla ostati tri metka, nije li tako? I dok bih se šetao parkom, samo bih
osluškivao. I čak i onda, kad smo se tu našli, izbjegavao sam prići stolu.”
“Ali mene ste pustili! I baš ste vi bacili ključ na put kad sam zaprijetio da ću svratiti.”
U međuvremenu su gosti, večeravši, krenuli u večernju šetnju, i po cesti su se začuli njihovi
pravilni koraci. Iz kuhinje se čula isprekidana lupa skupljenih tanjura.
 “Pogriješio sam što sam vam ponudio novac.”
Maigret samo što nije prasnuo u smijeh, no da se nije uspio suzdržati, nema dvojbe da bi taj
smijeh bio strašan.
Uspravljen pred svojim sugovornikom koji je bio glavu niži od njega i dva puta uži u ramenima,
sad ga je promatrao s izrazom istodobno i dobrodušnim i divljim, i balansirao ruku kao da ga kani
najednom ščepati za vrat ili mu glavu zdrobiti o zid.
Pa ipak je taj lažni Tiburce de Saint-Hilaire, u toj svojoj želji da se opravda, da povrati
samopouzdanje, imao i nešto sažalno.
Taj ubogi mali gad, koji za svoju gadost nije imao hrabrosti, i koji možda zapravo uopće nije
imao ni savjesti.
I takav kakav je, pokušavao se nadimati! A ustuknuo bi svaki put kad bi Maigret napravio gestu
kao da će se pokrenuti. A da je komesar samo digao ruku, ovaj bi se, u to nema dvojbe, smjesta bacio
na zemlju!
“A da velim i to, ako bi njegovoj ženi nešto zatrebalo, ja sam svakako spreman, dakako u
granicama svojih mogućnosti, diskretno joj pomoći.”
Znao je da je stvar otišla u zastaru. Pa ipak! Ipak je u njemu ostao neki nemir. I puno bi dao za
jednu lijepu riječ tog policajca koji se s njim igrao mačke i miša.
“Za to se on pobrinuo.”
“Da, čitao sam u novinama. Osiguranina od tri stotine tisuća franaka. To je zaista izvanredno.”
Maigret se više nije mogao suzdržati.
“Izvanredno, ma što ne kažete! Taj je čovjek proživio djetinjstvo ne utrošivši sebi za veselje ni
jednoga santima! Znate i sami kakvi su liceji. Onaj u Bourgesu među svoje učenike broji većinu
velike gospode iz Centra. I lijepo ime! Prezime staro i jednako sjajno kao i njihovo, samo da nije tog
smiješnog imena Tiburce.
Ali on, sve ako i nije kruha gladan i smije slušati predavanja, ipak sebi ne može priuštiti makar
jednu čokoladu, ili pištaljku, jednu jedinu špekulu.
Za odmorom samo sjedi sam samcat u svom kutu. Možda ga žale samo podvornici, bijedni skoro
kao i on.
I onda izlazi! Da u nekakvoj knjižari prodaje knjižurine. I tako bez životne nade nosi svoje
beskonačno ime, svoj žaket, i svoju žuticu.
I nema što odnijeti čak ni u zalagaonicu! Ali ipak ima to ime koje netko, jednog lijepog dana, želi
od njega kupiti.
On i dalje ostaje bijeda, ali sad i bez imena. No s imenom Gallet, ipak se uspinje na malo viši
stupanj, do osrednjosti. Sad može bar utažiti i glad i žeđ.
Samo što se njegova nova obitelj prema njemu odnosi kao prema šugavom psetu.
On ima ženu, i sina. I njegova mu žena i njegov sin predbacuju njegovu nemoć da se digne, da
zaradi novac, da postane državni savjetnik, kao njegov pašanac.
A to ime koje je prodao za trideset tisuća franaka, najednom bi mu vrijedilo milijun! To mu je sve
što je imao. Ime koje mu je vrijedilo više od sve bijede i poniženja. Ime kojeg se odrekao.
A bivši mu Gallet, veseli razvratnik i spadalo, s vremena na vrijeme daje malo milostinje.
 Izvanredno, rekoste! Ni u čemu nije uspio. Proveo je život grizući se do krvi. Nitko mu nikada, ni
u jednom trenutku, nije pružio prijateljsku ruku.
Njegov se sin odmetnuo, odletio, čim je to mogao, poletio vlastitim krilima, ostavljajući starog u
njegovoj osrednjosti.
Od njega je čak i vlastita žena digla ruke. Ne bih rekao da mu je ičim pomagala. Ne bih rekao da
ga je ičim tješila.
Ona se rezignirala, zato što je osjetila da se nema za što uhvatiti. Za jednog jadnika na režimu!
A on joj je ostavio tri stotine tisuća franaka. Više nego što je ikad s njim imala. Tri stotine tisuća
franaka, što je dovoljno da joj dotrče sestre, da postane vrijedna smiješka državnog savjetnika.
I tako se on vuče pet godina. Jetrene se krize smjenjuju. Legitimisti mu ne donose mnogo više od
prosjačenja. Tek tu i tamo uspijeva im izvući hiljadarku.
Ali mu stanoviti gospodin Jacob uzima većinu onog što tako uspije iskamčiti.
Izvanredno, da, Gallet-Saint-Hilaire! Jer ako i zakida samoga sebe na svojim sitnim troškovima,
on ipak održava svoju životnu policu, bacajući na nju preko dvadeset tisuća franaka godišnje.
On predosjeća da će doći trenutak kad će se jednoga dana utopiti u vlastitom beznađu, ili kad će
mu bar srce samo od sebe stati.
Ubogi čovjek, sasvim sam, i uvijek na putu, i koji nikad nije svoj, osim možda kad peca i kad ne
vidi nikoga.
Rodio se u zao čas, u klonuloj obitelji koja je, povrh svega, još i napravila tu glupost da mu, s
nekoliko teškom mukom ušteđenih tisuća, plati školovanje.
A onda je u zao čas prodao i ime.
I u zao čas počeo raditi za legitimizam u trenutku kad je legitimizam prevrnuo očima.
U zao se čas i oženio. I vlastiti mu sin pripada rasi njegovih djevera i svastika!
Ljudi svakodnevno umiru, i protiv vlastite volje, čak i oni sretni i dobro potkoženi.
A u zao je čas i umro! Jer se premija ne isplaćuje u slučaju suicida!
Prtljao je po satovima, po oprugama. Dobro znajući da se približava trenutak kad više neće imati
snage ići dalje.
A onda je gospodin Jacob zatražio dvadeset tisuća franaka.
No on ih nije imao! Niti mu ih je itko htio dati. Ali je u džepu nosio svoj zadnji izlaz. Pokucao je,
da umiri savjest, na vrata čovjeka koji je umjesto njega dobio milijun franaka.
Nije se nadao ničemu. Pa ipak se vratio. I zatražio sobu s pogledom na dvorište, zato što se baš
nije uzdao u mehaniku i jer mu je draži bio jednostavni postupak s bunarom.
Prošao je kroz život zlosretno i groteskno.
No dobro! Dvorišna soba nije slobodna. Kad je tako, valja mu se dakle popeti na zid.
A dva se metka nisu ispalila. Kako ste i sami rekli: Samo što mu je desni obraz pocrvenio.
Potekla je krv. A on je ostao stajati, zapiljen i dalje u istu točku, kao da nešto očekuje. Zar tako
nije proživio čitav svoj život, stalno na nešto čekajući? Na nekakvu sitnu šansu. Ali čak ni to. Jedan
od onih malih veseljaka koji žure ulicama i koje nitko i ne opaža.
I sad je na kraju ostao čekati i ta dva posljednja zrna, ali koja nikad nisu došla.
 I zato je morao sam dovršiti posao.”
Kamiš lule koju je Maigret držao u zubima sad se doslovno slomio zato što je komesar, prestavši
govoriti, čvrsto stegnuo zube.
A njegov sugovornik, gledajući ga iskosa, teškom je mukom promrmljao:
“I nije važno što je bio varalica.”
Maigret ga je promatrao najmanje minutu, niti se ne pomaknuvši, užarenim pogledom. Njegova se
silna ruka podigla. Osjetio je kako se živci vlasnika Maloga dvorca napinju od straha. Ostavio je
ruku tako podignutu, kao da se igra s tom panikom, i onda ga, napokon, potapšao po ramenu.
“Imate pravo. Bio je varalica. A kad smo već kod toga, vi ste već u zastari, nije li tako?”
“Vi biste to trebali znati bolje od mene, no meni se čini...”
“Ma da! Ma da! Otišlo u zastaru. Zakon veli da nema prekršaja, nema kaznenog djela, kad se sin
prevarnim sredstvima dočepa imovine svog oca... tako da se Henry Gallet, baš kao ni vi, nema čega
bojati. A i nije izvukao nego sto tisuća franaka. S onih još pedeset od svoje dragane, to bi ga došlo
samo sto pedeset tisuća. A da ode živjeti na ladanje, kako su mu propisali liječnici, treba mu pet
stotina.
Baš kao što rekoste, gospodine de Saint-Hilaire. Izvanredno! Nema zločina. Nema ubojice, nema
krivca. Nema se koga baciti u zatvor.
Ili bolje, nema druge nego da se moj pokojnik, kome nije palo na um da se stavi pod zaštitu
pravde, sad skloni pod vrlo jednostavan kamen, trezvenih linija, ukusan, ne preskup, ali otmjen, na
groblju u Saint-Fargeau.
Dajte mi malo vatre. O! Ne oklijevajte se poslužiti lijevom rukom, sada.
A osim toga ne vidim razloga da u Sancerreu ne osnujete nogometni klub. I da mu ne budete
počasnim predsjednikom.”
A onda mu se izraz naglo promijenio, pa je procijedio:
“Crta.”
“Ali... ja...”
“Crta!”
Sad se Saint-Hilaire još jednom izgubio, pa mu je trebalo nekoliko trenutaka da se snađe.
“Mislim da pretjerujete, komesare. I ako...”
“Ne kroz vrata. Kroz prozor! Put vam je poznat, zar ne? Čekajte. Zaboravili ste svoj ključ.”
“Kad se malo smirite, ja ću vas...”
“To je sve! Poslat ćete mi jedan sanduk onog pjenušca kojim ste me ponudili.”
Ovaj drugi nije znao da li da se nasmiješi ili premre od straha. Vidio je kako na nj ide teška
Maigretova silueta, pa je makinalno ustuknuo prema prozoru.
“Niste mi dali svoju adresu.”
“Poslat ću vam je dopisnicom. Hop! Ostali ste za svoje godine prilično gipki!”
Brutalno je zatvorio prozor i našao se sam u sobi preplavljenoj grubim svjetlom električne
žarulje.
Krevet je i dalje bio baš onakav kao u dan kad je Émile Gallet ušao u sobu. Žaket od nepoderivog
crnog sukna visio je na zidu, sav mlohav.
Maigret je nervozno dohvatio portret s okvira kamina, gurnuo ga u žutu kuvertu sa zaglavljem
Policijske identifikacije, pa napisao adresu gospođe Gallet.
Bilo je deset sati i nekoliko minuta. Parižani, koji su došli automobilom, počeli su silno
poskakivati po terasi na kojoj su navili prijenosni gramofon.
Htjeli su plesati, dok je gospodin Tardivon, rastrzan između poštovanja što ga je osjećao prema
luksuznom automobilu i pritužbi gostiju koji su već bili legli, pokušavao s njima pregovarati,
pokušavao ih uvesti u koju od sala.
Maigret je prošao kroz hodnike, pa kroz kavanu u kojoj je kočijaš s učiteljem igrao biljar, pa
izišao van baš kad se neki par naglo zaustavio usred fokstrota.
“Što veli?”
“Veli da su gosti već legli. I da ne stvaramo toliku galamu.”
Vidjela su se dva svjetla visećeg mosta, povremeno se odražavajući u Loirei.
“Zar se ne smije plesati?”
“Samo unutra.”
“Neš ti poetičnosti!”
Gospodin Tardivon koji je, vrlo ukrućen, sudjelovao u toj diskusiji, i koji je gledao auto svojih
teških gostiju i potiho uzdisao, sad je opazio i Maigreta.
“Dat ću vam postaviti stol u malom salonu, komesare. No, ima li novosti?”
Gramofon se i dalje okretao. A odozgo, s kata, neka žena u šlafroku na vjenčiče, pogledala je
uljeze i doviknula mužu koji je zacijelo već bio legao:
“No, daj siđi! Reci im da prestanu! Ako čovjek više ne može ni spavati...”
Nasuprot tome jedan je drugi par – očito prodavač iz robne kuće i daktilografkinja – stao na
stranu automobilista u nadi da će se s njima upoznati i provesti večer manje banalno no obično.
“Neću večerati”, odgovorio je Maigret. “Biste li izvoljeli reći da mi odnesu stvari na kolodvor?”
“Za vlak u jedanaest i trideset dva? Već idete?”
“Idem.”
“No ipak... Da ponesete nešto. Imate li bar našu kartu?”
Gospodin Tardivon je iz džepa izvadio razglednicu, napravljenu prije desetak godina, ako je
suditi po slaboj kvaliteti tiska i ženskoj modi.
Na slici je bio hotel La Loire, sa zastavom izvješenom na katu i s terasom punom gostiju.
Gospodin Tardivon, u fraku, smiješio se stojeći na pragu, a njegove konobarice, s pladnjevima u
ruci, ukočile su se pred objektivom.
“Najljepša hvala.”
Gurnuo je kartu u džep pa se na trenutak okrenuo prema Koprivnom putu.
Na Malom se dvorcu osvijetlio prozor, i Maigret se mogao zakleti da se Tiburce de Saint-Hilaire
upravo svlači i da pritom, da povrati ravnotežu, mrmlja fraze poput:
“Ipak je bolje da je poslušao razum. Kao prvo, tu je ta zastara. Shvatio je da rimsko pravo
poznajem koliko i on. A budući da je Gallet bio tek obična varalica... I što sam ja zapravo i učinio?
Da, što mi se može predbaciti?”
No ne promatra li on ipak mračne zakutke svoje sobe sa skrivenom jezom?
U Saint-Fargeau zacijelo se već gasi svjetlo u sobi u kojoj gospođa Gallet, s kosom učvršćenom
ukosnicama, skida sa sebe brigu o vlastitom dostojanstvu, pa pipa prazno mjesto, na postelji, kraj
sebe, da bi onda, možda, prije nego što će zaspati, tiho zajecala.
No neće li ona, za utjehu, ipak imati svoje sestre, svoje zetove, među kojima i jednog državnog
savjetnika, ljude koji će je opet primiti u utješni krug obitelji?
Maigret je lagano stisnuo ruku gospodina Tardivona, malo rastresenog, jer je očima pratio
automobiliste koji su se odlučili unutra i večerati i zaplesati.
Viseći most, bez ikoga, odzvanjao je pod njegovim koracima. A odozdo se jedva čulo mrmorenje
vode što je tekla oko pješčanih sprudova.
Sa zadovoljstvom se trudio zamisliti, u takvom okolišu, Henryja, no nekoliko godina starijeg, tena
još žučeg, usta još širih i još tanjih, u društvu Éléonore kojoj su s godinama otvrdnule crte lica, a
silueta joj neprimjetno postala smiješna.
I sad se svađaju. Zbog svega i ni zbog čega. Zbog njihovih pet stotina tisuća franaka.
Jer sad ih već imaju.
“Samo ti pričaj... Tvoj otac je bio jedan obični...”
“Zabranjujem ti da govoriš o mom ocu. A što si ti bila kad smo se upoznali?”
“I onda si ti to dobro znao.”

• • •

Sve je do Pariza spavao tvrdim snom, napučenim maglovitim siluetama, u odvratnom meškoljenju.
Kad je želio platiti poškropljenu kavu koju je popio na Lyonskom kolodvoru, iz džepa je izvukao
razglednicu hotela La Loire.
Kraj njega je neka mlada prodavačica jela kroasan i umakala ga u lončić s čokoladom.
Ostavio je razglednicu na šanku. Kad se okrenuo, našavši se vani, opazio je djevojku zamišljeno
zagledanu u jedan kraj visećeg mosta i nekoliko stabala koja okružuju hotel gospodina Tardivona.
“Možda u toj sobi bude spavala baš ona”, pomislio je.
A Saint-Hilaire će je, u svom zelenom lovačkom odijelu, pozvati da popije pjenušac s njegova
imanja.
“Izgledaš kao da si došao sa sprovoda”, zamijetila je gospođa Maigret kad je ušao u svoj stan na
bulevaru Richard-Lenoir. “Jesi li bar nešto pojeo?”
“Imaš pravo”, izgovorio je on više za sebe, zadovoljno gledajući poznati mu interijer. “Od
trenutka kad su ga pokopali...”
I onda dodao nešto što ona nije mogla razumjeti:
“Pa ipak! Bilo bi mi draže da sam se bavio pravim mrtvacem, kojeg je ubio pravi ubojica.
Probudi me u jedanaest. Morao bih šefu podnijeti izvješće.”
 Nije joj priznao da ne kani spavati, nego se sve vrijeme pitati kakvo izvješće da podnese.
Istinu, čistu i jednostavnu, koja će gospođu Gallet lišiti tri stotine tisuća franaka osiguranja i opet
ju okrenuti protiv sina, i Éléonore, i Tiburcea de Saint-Hilairea, a protiv nje njezine sestre i šogore?
Koja će pokrenuti čitavo zapleteno klupko interesa, mržnji, jedan proces bez kraja i konca... A
možda neki savjesni sudac naredi čak i da se – radi ponovljenog vještačenja – i sam Émile Gallet
izvadi iz groba!
Maigret nije više kod sebe imao portret svog mrtvaca, ali ni potrebu za tom izblijedjelom
fotografijom.
Samo što mu je desni obraz pocrvenio. Potekla je krv. A on je ostao stajati, zapiljen i dalje u
istu točku, kao da nešto očekuje.
“Mir, zaboga! Eto što je čekao!” progunđao je Maigret i ustao mnogo prije zakazanog sata.
I tako je, nakrivivši ramena, malo kasnije rekao svom šefu:
“Ćorak! Ništa nego adaktirati taj ružni mali slučaj.
Pa ipak je izračunao:
“Doktor tvrdi da ne bi živio još ni tri godine. Recimo da je osiguravajući zavod izgubio šezdeset
tisuća franaka. S glavnicom od devedeset milijuna.”