Pavao Pavličić

Naslovna stranica

Veliki češki pisac Karel Čapek jednom je rekao kako bi najviše volio
da njegove knjige toliko kruže po rukama da im na kraju otpadnu
korice, te da se više ne zna ni tko je autor, ni kako glasi naslov
knjige, nego da samo ostane tekst, kao ono što je jedino važno i što
traje bez obzira na svojega tvorca.

No, lako je bilo Čapeku tada - tridesetih godina prošloga stoljeća -

izražavati takve želje, jer u to su doba postojali i izgledi da mu
se san ostvari. Ponajprije, knjige su, kao predmeti, tada bile
slabije kvalitete nego danas, pa su se lakše habale. Onda, ljudi su
u to doba više čitali, jer nisu imali televizije, a i vukli su
knjige po svakakvim mjestima (po kuhinjama, po vrtovima), pa se opet
moglo dogoditi da knjiga nastrada. Ali, najvažnije je u svemu tome
ipak ovo: u Čapekovo doba nisu naslovne stranice bile ovakve kakve
su danas, i nisu značile ono što danas znače. Kakve su bile, lako se
mogu sjetiti oni koji su prve kontakte s knjigama ostvarili u
tridesetima, četrdesetima ili pedesetima: najkraće rečeno, naslovne
stranice bile su jednostavne. Bilo je na njima ime pisca, naslov
knjige, i možda još - u samu dnu - znak nakladnika ili znak
biblioteke u kojoj knjiga izlazi. To je vrijedilo i za romane
namijenjene širokoj publici - kakvi su, recimo, bili oni u našoj
legendarnoj Zabavnoj biblioteci - a i za knjige namijenjene malo
probranijim čitateljima. Osim imena autora i naslova teško ste na
njima mogli naći išta drugo.

Dapače, taj je asketizam - dajući važnost tekstu - jamčio ozbiljnost

onoga što se u tom svesku može naći. Zato su ukrašene naslovne
stranice - obično s kakvim crtežom - imale samo dvije vrste knjiga:
one koje su bile namijenjene djeci i one koje su pripadale u
takozvanu šund-literaturu. One su, dakle, računale na publiku koja
još ne zna uživati u pravoj lektiri, nego joj je tu lektiru potrebno
dopuniti još i nekakvom vizualnom atrakcijom.

A onda su se stvari stale mijenjati. Nije se odmah pojavilo ono što

imamo danas, a danas imamo stanje u kojem i nema nikakve razlike
između dječje literature i literature za odrasle, kao što nema ni
razlike između visoke književnosti i šunda. Ali, pomalo su su se na
koricama knjiga počeli pojavljivati nekakvi likovni dodaci, najprije
stidljivo, a onda sve odlučnije i sve napasnije. Kao da više nikomu
nije bio dovoljan samo tekst. Kao da su svi podjetinjili i
pošundili.

Dakako, nitko to nije želio sebi priznati, nego su se za to

pronalazila kojekakva priručna objašnjenja, a i povijesni je razvoj
govorio u prilog takvoj situaciji. Jer, sličice su se pojavljivale
na ozbiljnim knjigama već i onda kad je Čapek dao onu svoju čuvenu
izjavu, i on je to svakako znao. To se opravdavalo potrebom da
knjiga kao predmet bude umjetničko djelo, da dakle dobije neke
kvalitete koje će likovno dopuniti tekst. Zato su još oko 1900.
pisci - a osobito pjesnici - stali surađivati sa slikarima; slikari
su opremali knjige, smišljali za njih likovna rješenja, katkada
crtali i ilustracije. Ispočetka je to, dakako, ostalo u usku krugu,
i imalo aristokratski prizvuk. Ali, nije prošlo nezapaženo, pa su
zato s vremenom - osobito nakon Drugoga svjetskog rata, kad je
proizvodnja knjiga postala masovnija - likovnu opremu (tako se to i
danas zove) stale dobivati i obične knjige, a ne samo ekskluzivna
bibliofilska izdanja kao prije. I, krenuo je proces za koji će se
brzo pokazati da je nezaustavljiv.

Dakako, osim umjetničkih opravdanja, imao je on i ekonomske razloge:

bila je to prilika da i slikari nešto zarade, a da knjiga njihovim
radom dobije na vrijednosti. Na kraju - negdje u šezdesetim i
sedamdesetim godinama - dobili smo stanje koje imamo danas.

A to je stanje svakomu od nas poznato. Naslovna stranica knjige

naprosto mora biti nečim ukrašena, i nitko i ne pomišlja da bi se
bez tih likovnih kerefeka moglo. Dakako, to dolazi otuda što je
knjiga danas i roba, pa mora, kao i svaka roba, imati dizajn, dakle
sposobnost da već izgledom privuče kupca. Nevolja je samo u tome što
su stvari otišle ukrivo, i to u dva smisla.

Prvo, po tome što čitatelje više privlači izgled naslovne stranice

nego sadržaj knjige, jer im treba sve više vizualnih senzacija.
Drugo, i likovnjaci koji knjige opremaju u toj su situaciji posve
podivljali: oni više apsolutno nisu kadri staviti svoj rad u službu
knjige - dakle teksta - nego na naslovnim stranicama kreiraju
samostalna umjetnička djela, zbog čega te naslovnice postaju
nečitljive, zbunjujuće, dakle nefunkcionalne.

Čitatelji su, prema tome, podjetinjili, pa ih privlači samo ono što

je šareno, a taj se njihov senzibilitet prenosi s naslovnice i na
sadržaj knjige: i tu ih zanima samo ono što je šareno, senzacionalno
i neobavezno. Likovnjaci su se, s druge strane, stali natjecati u
knjižnoj likovnosti, stali su se razbacivati dosjetkama, i zato
danas više i ne čitaju knjige koje opremaju, pa ih čak pomalo i
preziru.

A pisci su, dakako, pali pod utjecaj te situacije. Umjesto da traže

da oprema bude primjerena sadržaju onoga što su napisali, oni
unaprijed pokušavaju prilagoditi sadržaj šašavoj i šarenoj opremi,
slici koju će neki likovnjak jednom napraviti. I, nije im ni nakraj
pameti da kažu nešto slično onomu što je rekao Čapek. Jer, jasno im
je: ako se danas i dogodi da se knjiga od velike uporabe istroši,
prije će se izgubiti njezin tekst, nego likovna oprema na naslovnoj
stranici.

Izvor: Časopis Vijenac