Vijenac 490, 13. prosinca 2012.

U POVODU 200. GODIŠNJICE ROĐENJA CHARLESA DICKENSA

Charles Dickens: profesionalni pisac i književno tržište za srednju klasu
Borislav Knežević
Dickens se našao u središtu dramatične promjene u povijesti ekonomije knjige, kao nositelj, sinonim i
suvremenik preobrazbi koje su roman učinile dijelom masovnoga kulturnog tržišta i snažnom platformom
refleksije o društvu

S Charlesom Dickensom kao urednikom 1850. počeo je izlaziti tjedni časopis nazvan Household Words.
Ime časopisa iskazivalo je svojevrsnu programsku ambiciju stvaranja književne kulture koja bi bila
prepoznatljiva u domovima diljem Velike Britanije, a Dickensovo je ime u to doba već bilo poznato.
Njegovi romani bili su najpopularnije štivo; njegova se sposobnost stvaranja književnih svjetova činila
neusporedivom, a socijalna imaginacija osobito pronicavom u doba velikih društvenih mijena, u kojem je
roman kao žanr na sebe preuzimao i zadaću mapiranja i spoznaje novih društvenih okolnosti. No značenje
Dickensa bilo je i u tome što je bio u samu središtu složene promjene koja je zahvatila konstelaciju
književnoga polja: s Dickensom nastupilo je doba profesionalnoga romanopisca i masovnoga tržišta
književnih proizvoda.

Daniel Maclise, Portret mladog Charlesa DIckensa iz 1839. Dickens je tada već živio u Londonu te se otisnuo u svoju
novinarsku karijeru

Kada je 1836. Dickens počeo objavljivati, u nastavcima, svoj prvi roman The Pickwick Papers, stvari su
izgledale ponešto drukčije: romani su bili ne samo skupa nego i luksuzna roba, koju su si mogli priuštiti
samo najbogatiji slojevi stanovništva. Dickensov prvi roman objavljen je kao serijal, u mjesečnim
nastavcima tiskanim u obliku zasebne knjižice po relativno pristupačnoj cijeni od jednog šilinga, što je
ukupno bilo nešto manje od cijene tada dominantna trosveščanog formata. Iako je cijena novih književnih
naslova etabliranih pisaca, pogotovo u three-decker formatu, i sljedećih nekoliko desetljeća ostala prilično
visoka, te iako romani u nastavcima nisu cijenu romana kao proizvoda snizili drastično, ipak je i takvo
sniženje uz relativno visoke naklade bilo dovoljno da erodira shvaćanje književnoga proizvoda kao
luksuza te da potakne stvaranje relativno masovna književnog tržišta za srednju klasu (koja je tijekom

1
stoljeća rasla brojnošću i ekonomskom snagom). Novi format objavljivanja utjecao je i na strukturu
romana: kako bi potaknuli čitatelje na kupovanje sljedećega nastavka viktorijanski su se romanopisci
često utjecali senzacionalističkim zapletima; s druge pak strane, sama činjenica da se objavljivanje
protezalo na dvadesetak mjeseci otvorila je mogućnost znatno dugotrajnijeg odjeka u javnosti, jer je svaki
novi nastavak svaki put iznova poticao razgovore o romanu u domovima, kavanama, pubovima,
klubovima, pa i po drugim publikacijama. Pojavljuje se i poseban oblik zarađivanja na
prepoznatljivosti/popularnosti pojedinoga romana, pa su tako razni poduzetnici prodavali primjerice
šalice s likovima iz romana, pa čak i figurice likova (danas se takvo eksploatiranje popularnosti kulturnog
ili sportskog proizvoda naziva merchandising). Sveščice ranih Dickensovih romana sadržavale su i
posebnu, opsežnu sekciju za oglašavanje (tzv. advertiser), koja je donosila pisane i ilustrirane oglase za
najširi spektar proizvoda i usluga. Sve to funkcioniralo je kao dio relativno masovnoga tržišnog sustava
koji je podupirao profesionalizaciju pisanja romana i transformaciju sama žanra iz luksuznog proizvoda u
robu široke potrošnje.

Robert Williama Buss, Dickensov san

Važnost vlaka
Objavljivanje Pickwickovaca imalo je i dodatan simbolički značaj, utoliko što je koincidiralo s početkom
vladavine kraljice Viktorije (1837, što se zgodno poklopilo za povjesničare književnosti), ali isto tako i s
prvim velikim zamahom u izgradnji željezničke mreže u Britaniji. Nacionalni uspjeh tog romana ponekad
se objašnjava i činjenicom da je vlak omogućio gotovo istovremeno čitanje romana u svim dijelovima
zemlje, otvarajući mogućnost kulturne simultanosti kakvu je Benedict Anderson vezao uz stvaranje
modernih nacija. Nove industrijske tehnologije učinile su i tiskanje romana jeftinijim – posebno uvođenje
parnih tiskarskih strojeva, a i proizvodnja papira postala je jeftinija (što nije zanemariva činjenica ako se
zna da je papir bio prilično skup za vrijeme napoleonskih ratova, i ako se prisjetimo opsega viktorijanskih
romana). Industrijalizacija u sferi proizvodnje knjige kao materijalnoga predmeta sigurno je pridonijela
oblikovanju nekih karakteristika kulturnog tržišta, ali sama činjenica promjene materijalnih uvjeta
proizvodnje tek djelomično može objasniti konsolidaciju serijalnog romana kao dominantnog modela i
novi ustroj književnog polja te je posebno važno prepoznati specifične ideološke parametre tih promjena:
masovnost i čitateljstva i kulturnog tržišta bila je sredinom 19. stoljeća u prvom redu vezana uz specifičan
socijalni položaj viktorijanske srednje klase.
** ** **

2
Prikriveno oglašavanje u viktorijansko doba
Naglo uranjanje književnosti u mehanizme masovnoga tržišta izazvalo je mnoge dvojbe kod ondašnjih
književnika, a osobito se na tu temu često osvrtao Thackeray; u njegovu romanu Pendennis jedan od
likova tvrdi da je u to doba „kapital apsolutan“. Naglašavajući duboku povezanost književnosti i
ekonomske sfere, Thackeray je u jednoj kraćoj satiri ocrtao novi mogući oblik te povezanosti: zamisao da
se uspješnost književnoga teksta poveća spominjanjem, unutar tkiva teksta, imena raznih proizvoda u
svrhu reklamiranja (nešto poput onoga što se danas u vizualnim medijima naziva product placement).

** ** **
Valja naime imati na umu da je viktorijansko razdoblje označeno snažnim usponom srednje klase,
posebno onih segmenata koji su bili uključeni u procese trgovačke, industrijske i financijske ekspanzije
Britanskog Carstva, no politička moć patricijske zemljoposjedničke klase i njezin društveni kapital i dalje
su znatno utjecali na smjer razvoja britanskog društva; tijekom 20. stoljeća često su marksistički i
liberalni historiografi (pre)naglašavali ulogu srednje klase u 19. stoljeću, no danas britanski povjesničari
širokog ideološkog spektra uglavnom promatraju i viktorijansko razdoblje kroz prizmu razmjerno duge
povijesti socijalnih i političkih kompromisa između aristokracije i srednje klase, koja seže i u 17. stoljeće.
(Posebno valja spomenuti radove povjesničara Davida Cannadinea, koji ističe perzistentnost socijalne i
političke dominacije patricijske elite većim dijelom 19. stoljeća.) Dickensovo pisanje (a i njegovo javno
djelovanje) bilo je pak prožeto idejom o potrebi odvajanja srednje klase od patricijskog utjecaja i
ideologije; u tom je pogledu važno reći da je književnost u njegovo doba jedna od rijetkih društvenih
sfera u kojima su ideje srednje klase imale jasnu nadmoć (što nije bio slučaj primjerice u političkom
sustavu ili u visokom obrazovanju). Za Dickensa je spoznaja o ustrajnoj dominaciji patricijske elite bila
dijelom suočavanja s britanskom svakodnevicom i izvor velikoga nezadovoljstva koje je upisano i u
njegovu književnost. Promatrajući ideološke dispozicije njegovih pripovijesti, lako je uočiti da se Dickens
koristio romanom kao sredstvom kojim je pokušavao reformirati socijalni i politički habitus klase kojoj je
pripadao te utjecati na konkretne društvene probleme. U tom kontekstu stvaranje masovnoga tržišta za
književnost (masovnog za srednju klasu) moglo je poslužiti kao pokazatelj uspjeha srednje klase barem u
preoblikovanju kulturnog polja.

Čuvena je staretinarnica iz romana Old Curiosity Shop iz 16. stoljeća u srcu londonskog Westminstera

3
Dickens kao urednik
Od kraja tridesetih do početka sedamdesetih godina 19. stoljeća Dickensov položaj na tom tržištu ipak je
bio izniman. Premda je već početkom stoljeća opus Waltera Scotta pokazao da je moguće prodavati
romane u razmjerno velikim nakladama, tek s Dickensom dolazi do kvalitativnih promjena u konstelaciji
sama književnog polja koje su dovele do profesionalizacije pisanja i relativnog omasovljenja čitanja.
Nakon uspjeha Pickwickovaca, kojih je mjesečna naklada nakon neuvjerljivih početaka u jednom trenutku
dosegnula tada vrlo visokih 40.000 primjeraka, Dickens je bio u prilici ishodovati od svog izdavača
(Chapman and Hall) fantastično povoljnu raspodjelu dobiti (primjerice, za roman Martin Chuzzlewit 75
posto u njegovu korist, uz zadržavanje polovice autorskih prava). Dickens je svejedno brzo postao
nezadovoljan svojim prvim izdavačem, a njegova književna karijera čitljiva je i kao kronologija pokušaja
da u što većoj mjeri ovlada procesom književne proizvodnje. Tako je pokretanje časopisa Household
Words, koji je objavljivao raznolike sadržaje od komentara aktualnih društvenih pitanja do romana u
nastavcima, stavilo Dickensa u poziciju urednika koji je doduše radio za izdavača (Bradbury & Evans),
ali je uživao velik stupanj uredničke autonomije. Dickens je štoviše dominirao časopisom: premda su
serijalizirani romani drugih autora bili potpisani, većina ostalih tekstova tiskana je bez atribucije, a
Dickensovo ime nalazilo se na zaglavlju svake druge stranice. Časopis, koji je počeo izlaziti u nakladi od
sto tisuća primjeraka (naklada je doduše u prosjeku ipak bila dosta manja), prestao je izlaziti 1859, zbog
nesuglasica s izdavačem, a gotovo istovremeno Dickens je pokrenuo novi časopis nazvan All the Year
Round. I pokretanje i veliki uspjeh takvih časopisa možemo sagledavati kroz prizmu znatnoga rasta
romanopiščeva društvenog autoriteta, ali i kroz shvaćanje romana kao tek jednog od mnogih oblika
pisanja upućenih zajedničkom čitateljskom habitusu relativno masovne srednje klase. I Dickensov veliki
rival W. M. Thackeray okušao se na istom poslu, postavši 1860. urednikom novopokrenuta
časopisa Cornhill, koji je ispočetka također tiskan u sličnoj, tada golemoj nakladi. Časopisi koje je
Dickens uređivao, kao i Cornhill pod Thackerayjevim uredništvom, nastojali su kapitalizirati na
popularnosti urednika, ali su ujedno bili i važna platforma za niz drugih romanopisaca. Sam Dickens
objavio je nekoliko romana u svojim tjednim časopisima, ali je neke romane i nakon pokretanja tih
časopisa objavio izvan njih, u mjesečnim nastavcima.

4
 Novine koje je uređivao Dickens

Komercijalni uspjeh i popularnost

Dickens nije imao premca što se tiče komercijalnog uspjeha, premda mu je od kraja 1840-ih godina
Thackeray povremeno konkurirao u prodaji i popularnosti. No u razdoblju koje obuhvaća Dickensova
karijera, općenito gledajući, nedvojbeno raste popularnost romana kao žanra, a to je značilo i da se
razmjerno velik broj pisaca mogao profesionalno baviti pisanjem romana. Velika je tako bila i popularnost
nekolicine pisaca koji su često, iako ne i uvijek, objavljivali u Dickensovim časopisima ili u Cornhillu,
poput Elizabeth Gaskell, Wilkieja Collinsa i Anthonyja Trollopea. Nisu svi ondašnji popularni pisci
romane objavljivali u nastavcima (primjerice Benjamin Disraeli ili sestre Brontë), dok je George Eliot to
činila povremeno (njezin najvažniji roman, Middlemarch, objavljen je u nastavcima). Bilo je i drugih
romanopisaca, danas rjeđe čitanih i proučavanih, čiji su romani postizali relativno veliku nakladu, ali koji
vjerojatno nisu mogli ostvarivati tako povoljne ugovore s izdavačima poput Dickensa. Valja spomenuti i
neke pjesnike (Tennyson) te povjesničare (Macaulay), koji su ponekad bilježili naklade sasvim nalik
romanopiscima, a i zarađivali na razini usporedivoj s tržišno najuspješnijima. Svi su se ti pisci obraćali
čitateljstvu koje je pripadalo srednjoj klasi, a tržište romana, premda sve masovnije, imalo je određenu
granicu bez obzira na rastuću pismenost: naime, redovito ono nije imalo većih ambicija u obraćanju
industrijskom radništvu i siromašnijim slojevima društva (čak je i tzv. industrijski roman, žanr koji se
bavio odnosom industrijskih kapitalista i industrijskog radništva, u prvom redu bio namijenjen srednjoj
klasi kao svojevrsna pomoć u razumijevanju svijeta radništva).
Za razliku od Thackerayja, Dickens nije pokušao napisati pripovijest o književnoj sceni (David
Copperfield iz istoimenoga Dickensova romana postaje književnik, ali je bavljenje književnom scenom u

5
romanu minimalno); za autora tako velika broja romana s tako panoramskim socijalnim vizurama to je
svakako zanimljiva činjenica. No kao javna osoba Dickens je bio aktivniji u promicanju interesa
književnika od većine drugih ondašnjih pisaca. Srednjoviktorijansko tržište književnih proizvoda
mijenjalo se relativno naglo, posebice u ekspanziji izdavaštva i raznovrsnosti štiva namijenjena srednjoj
klasi. No dok je s jedne strane širenje književnoga tržišta pružilo nekolicini pisaca mogućnost ponekad
čak i izdašnih zarada, za mnoge pisce profesionalizacija nije nužno značila i sigurnost prihoda u uvjetima
novonastaloga masovnog književnog tržišta.

Roman posvećen članu parlamenta

Većina izdavačkih kuća koje su se bavile romanom bile su vrlo recentne tvrtke, dakle pokrenute gotovo
istodobno s velikim promjenama na književnom polju. Povjesničari ekonomije knjige poput Richarda D.
Alticka i N. N. Feltesa ističu da su viktorijanski izdavači, iako u nekim stvarima neskloni brzim
promjenama (poput pitanja cijene nove knjige), bili vrlo inovativni u tržišnim strategijama. Ekonomija
knjige sredinom 19. stoljeća temeljila se na nekoliko ključnih odnosa: odnos izdavača i pisaca počivao je
na komercijalnosti pisaca i njihovih pripovjednih formula, a popularni su pisci znali mijenjati izdavača u
potrazi za najboljom ponudom; odnos izdavača i knjižara (izdavači Pickwickovaca shvatili su da je za
prodaju romana u nastavcima važno imati dobre poslovne aranžmane s provincijalnim knjižarima, kako bi
roman mogao imati nacionalni doseg); i naposljetku osobito važan odnos izdavača i vlasnika profitno
orijentiranih posudbenih knjižnica (taj je odnos znatno utjecao na cijenu književnosti, jer su knjižnice
otkupljivale velike dijelove naklade novih naslova, što je neko vrijeme održavalo cijene na relativno
visokoj razini). Neobično važan čimbenik ekonomije književnosti bio je C. E. Mudie, koji je utemeljio
lanac posudbenih knjižnica (u Londonu u nekoliko većih gradova) te učinio od posuđivanja knjiga unosan
posao. Izdavačke kuće bile su uglavnom orijentirane na postizanje brzog uspjeha knjige na tržištu (u
takvim okolnostima važnima postaju ukus i svjetonazorski habitus čitateljstva, kako za izdavače tako i za
pisce). Uz to, izdavači su u kratkom razdoblju iznašli skup novih načina za maksimiziranje dobiti, pa bi
tako serijalni roman nakon nekog vremena ponovno bio tiskan u jeftinom reizdanju (u Dickensovu
slučaju to je značilo više od pet godina, a kod manje uspješnih pisaca jeftina reizdanja išla su znatno
brže), a status popularnih suvremenih pisaca nastojalo se ojačati izdavanjem sabranih djela za života
autora. Posebno je osjetljivo bilo pitanje autorskih prava (kojima su pisci često trgovali s izdavačima, što
je zapravo bilo spekulativno ponašanje, odnosno kockanje motivirano neizvjesnošću uspjeha književnoga
proizvoda na tržištu). Dickens je svoj prvi roman posvetio članu parlamenta koji je nastojao ishoditi za
autore povoljniju legislativu na području autorskih prava.

Sindikat pisaca
Dickens se zalagao i za rješavanje tog pitanja na međunarodnoj razini: naime, u Sjedinjenim Državama
izdavači su ležerno mogli piratizirati Dickensove romane, kao i tekstove drugih britanskih pisaca (u
SAD-u je zakon o međunarodnim autorskim pravima usvojen tek 1891). Doduše, Dickens je američku
popularnost dijelom naplatio odlaskom na američke turneje na kojima je čitao izvatke iz svojih romana.
(Isto tako treba spomenuti da su i britanski izdavači sve do 1854. mogli piratizirati američke autore,
neometani od britanskih zakona.) Također, Dickens je bio svjestan da je bilo malo pisaca koji su na
kulturnom tržištu mogli sebi pisanjem osigurati pristojne financijske uvjete te je u suradnji s nekolicinom
drugih pisaca pokrenuo svojevrsni sindikat pisaca i umjetnika (Guild for Literature and Art). Ta
organizacija prikupljala je novac za pomoć potrebitim kolegama postavljanjem amaterskih kazališnih
predstava, u kojima je sudjelovao i Dickens.

6
Kontrola prihoda
Dickens se našao u središtu vrlo dramatične transformacije u povijesti ekonomije knjige, kao nositelj,
sinonim i suvremenik promjena koje su roman učinile dijelom masovnoga kulturnog tržišta, kao i osobito
snažnom platformom refleksije o društvu. Tijekom više od tri desetljeća njegove karijere romanopisca u
Engleskoj oblikovala se kulturna industrija velike domišljatosti u nalaženju novih metoda plasiranja
književnoga proizvoda na tržište, bez obzira na sporo padajuću cijenu knjige i na ipak ograničenu
masovnost koja još nije bila otvorena prema siromašnijim i najbrojnijim slojevima britanskoga društva
(što se počinje mijenjati potkraj stoljeća); s druge strane, dinamičnost tih promjena u tako kratku
razdoblju otvorila je niz sasvim novih pitanja u samoshvaćanju književne profesije i njezinih društvenih
odrednica. U suočavanju s tim pitanjima, koja su se na razne načine i u novim oblicima pojavljivala i u
kasnijim popularnim kulturnim žanrovima, poput filma i popularne glazbe 20. stoljeća, pa i danas,
Dickens nije razvijao svoju djelatnost pisca i javne osobe u smjeru esteticističkog ili ideološkog otpora
prema masovnom i tržišnom karakteru njemu suvremena književnog polja, u čijem je stvaranju i sam u
velikoj mjeri sudjelovao; u njegovu odnošenju spram sama procesa profesionalizacije pisanja relativno je
najjasnija njegova nesklonost prema prepuštanju najvećeg dijela dobiti izdavačima, ali i isticanje važnosti
pitanja zakonodavnih okvira tržišnih odnosa na području književnosti. U svakom slučaju, prepoznati
Dickensovo mjesto u mijenama viktorijanskoga književnog polja znači i detektirati ključne točke i
trenutke tih mijena, na temelju čega je lakše analizirati i mnoga druga ključna pitanja odnosa kulture i
tržišta u posljednjim dvama stoljećima.

7
U povodu 200. obljetnice rođenja Charlesa Dickensa (1812–1870)
Freudov Dickens
Tatjana Jukić
Freud je bio dobar poznavatelj viktorijanske književnosti. No manje je poznato da je u pismu zaručnici
Marthi Bernays dao preciznu instrukciju koju bi Dickensovu božićnu priču trebala čitati, a koju
preskočiti. Riječ je o dvjema božićnim novelama koje je Dickens objavio 1840-ih, a koje je Freud
evidentno odlično poznavao

Ove se godine navršilo dvije stotine godina od rođenja Charlesa Dickensa, autora koji je obilježio roman i
njegovu povijest. Činjenica da obljetnica nije prošla nezapaženo ide naoko u prilog tezi da nam je
Dickens još suvremenik. Potreba međutim da obilježimo Dickensovu prisutnost među nama (kao da je
riječ o fantomu ili prikazi kakve je i sam volio, na primjer u svojim božićnim pričama) provocira prije na
pitanje o karakteru te suvremenosti: recimo, na pitanje nije li nam on suvremen onako kako je u
njegovoj Božićnoj priči, iz 1843, suvremen Duh Božića prošlih.
Nalik na Duha Božića prošlih u priči o škrcu Ebenezeru Scroogeu, čini se da Dickens nama u našoj priči
treba ne bi li nas podsjetio na stvari i događaje koje smo potisnuli i zaboravili; ne bi li izazvao grižnju
savjesti i osjećaj krivnje; ne bi li nas potaknuo na razmišljanje o zakonu, zajednici i političkoj ekonomiji;
te, najzad, ne bi li nam pokazao da je naše ja nama samima tek poludostupna zamjenica. Štoviše, većina
nabrojenoga sve to vrijeme nije nas prestala progoniti: u međuvremenu nas je i psihoanaliza poučila da
potisnute stvari i događaje ne smijemo podcijeniti i da smo trajno pod prijetnjom vlastite memorije – da
zapravo ne možemo govoriti o vlastitoj memoriji, prije o memoriji u čijoj je ja vlasti, kao kakav simptom.
Pitanja zakona, zajednice i političke ekonomije obilježila su kako Dickensovo stoljeće, tako i 20. st., da bi
ih 21. st. postavilo s nesmiljenom snagom neriješenosti. Pri čemu se pokazuje se da smo i mi (mi nekakve
zajednice ili u nekakvoj zajednici, mi u ovome tekstu...) samo poludostupna zamjenica, jednako
razvlaštena kao što je i ja. Dickens nam je stoga doista suvremen onako kako je su-vremena komunikacija
sa sablastima; to je vrijeme-sa, vrijeme bez jednine, vrijeme u kojemu smo i ja i mi, kako bi rekao
Jacques Derrida, plus d’un, više od jednoga i ne više jedno.

Profesor Freud
Ipak, u tome katalogu viktorijanske suvremenosti jedno mjesto kao da je ostalo zijevati: grižnja savjesti i
osjećaj krivnje. I njih je za 20. stoljeće možda najdosljednije proradila psihoanaliza; dovoljno je u tome
smislu prisjetiti se Freudovih studija o mazohizmu. No grižnja savjesti i osjećaj krivnje putem kao da su
oslabjeli te se iz psihoanalize nisu proširili dalje u kritičku teoriju i teorije kulture, kao što se to dogodilo
primjerice s memorijom i s ja u njezinoj vlasti. Uz nešto smjelosti mogla bi se stoga postaviti hipoteza da
se to dogodilo zato što je psihoanaliza uspješno locirala savjest i krivnju i time ih vezala na sebe,
odteretivši sestrinske discipline. I premda valja priznati da se neodterećeni preostatak poslije pokazao u
nekima od tih sestrinskih disciplina, u obliku posebnog interesa za pitanje odgovornosti, čak kao
takozvani etički obrat, ostaje činjenica da se odgovornost u tome obratu udaljila od krivnje.

8
 Ilustracija Johna Leecha iz prvog izdanja Božićne priče (1843)

Možemo se zato s pravom zapitati jesu li nam grižnja savjesti i osjećaj krivnje danas uopće dostupni osim
kroz raster psihoanalize, odnosno neobilježeni psihoanalizom. Što je tada zanimljivo ako govorimo
upravo o Dickensu, jer bismo se s jednakim pravom mogli zapitati jesu li Freudovoj psihoanalizi grižnja
savjesti i osjećaj krivnje bili dostupni osim kroz raster Dickensove literature, odnosno neobilježeni
Dickensom. Poznato je naime da je Freud bio dobar poznavatelj viktorijanske književnosti. Ovdje
međutim ne aludiram na njegova općenitija viktorijanska znanja, čak ni na činjenicu da je još kao mlad
liječnik čitao i govorio engleski, već na vrlo specifičnu epizodu: kad 1884. u pismu zaručnici Marthi
Bernays daje preciznu instrukciju koju bi Dickensovu božićnu priču trebala čitati, a koju je trebala
preskočiti. Tako u pismu (Zaručnička pisma, Zagreb, 2008) od 10. siječnja kaže: „Želim velik uspjeh
književnoj večeri i rado bih iznenadio dame. Hoće li s vremenom biti pozivana i gospoda? (...) ‘Zvona’ su
divna, potresno lijepa, na početku stvarno teška. ‘Bitka života’ bila bi lakša i ljupkija za vas. Ali ti je već
djelomice znaš.“
Riječ je o dvjema božićnim novelama koje je Dickens objavio 1840-ih: Zvona 1844, a Bitku života 1846.
Freud ih je evidentno odlično poznavao, jer u citiranim rečenicama razmatra njihovu komparativnu
težinu: Marthi predbacuje što se u svome ženskom književnom kružoku odlučila za teža Zvona, kad bi
joj Bitka života bila lakša, a i poznatija. Dickens u zaručničkim pismima tako doista ima vrijednost
instrukcije, pri čemu Freud zauzima položaj profesora (književnosti). S druge strane, riječ je o instrukciji
prije nego što je Freud postavio psihoanalizu upravo kao teoriju instrukcije i čitanja, osovljenu oko jezika.
Prisjetimo se, inauguracijska pacijentica psihoanalize, Anna O., proces će opisati kao „razgovornu kuru“,
s tim da će prve, inauguracijske psihoanalitičke studije Freud objaviti 1895. (Studije o histeriji, s Josefom
Breuerom) i 1899. (Tumačenje snova). Dickens je tako za psihoanalizu istodobno izvana i iznutra; on za
nju ostaje zijevati onako kako nama zijevaju viktorijanska grižnja savjesti i osjećaj krivnje.

9
Novele o predugim zarukama
Doduše, pripisati zaručničkom Dickensu vrijednost instrukcije, za psihoanalizu, na prvi se pogled može
učiniti preuzetnim: jer radi se o svega nekoliko rečenica koje, istina, svjedoče o strukturi Freudova
pretpsihoanalitičkog znanja, ali nisu nužno indikacija znanja karakterističnih za psihoanalizu. Ipak,
Freudova potreba da Zvona, o kojima mu je Martha očigledno već bila pisala kao temi za kružok, smjesta
spari s Bitkom života pokazuje da se vrijednost instrukcije i analize ovdje nalazi u relaciji tih dviju novela,
u odnosu koji se među njima uspostavlja. Štoviše, ta relacija reflektira položaj sama Freuda jer je on u
tome času, u odnosu na Marthinu lektiru Dickensa, istodobno iznutra i izvana. Naime, iz pisma je jasno
da je Freud izvan damskoga čitalačkog kružoka, ali njegova instrukcija kontaminira sve što se oko
Dickensa uspostavlja kao kružočko (žensko) iznutra. S jedne strane, takav položaj podsjeća na
konfiguracije konstitutivne za psihoanalizu. S druge, takav položaj precizno opisuje situaciju sama Freuda
i Marthe Bernays: na zahtjev njezine majke, zaruke su trajale nekoliko godina, a za to su vrijeme
zaručnici bili razdvojeni stotinama kilometara i vrlo su se rijetko viđali. Što znači da Freud spram Marthe
zauzima poziciju koju zauzima prema ženskom čitalačkom kružoku: on može samo željeti da joj se s
vremenom pridruži, baš kao što može samo željeti da s vremenom u damski kružok budu pozivana i
gospoda. Istodobno, on je zahvaljujući Dickensu sve vrijeme i izvan toga kružoka i u njemu, baš kao što
je zahvaljujući pismima sve vrijeme istodobno s i bez Marthe, koju želi. Pa se pokazuje da Dickens u
tome naoko usputnom komentaru opisuje zapravo jezik u relaciji spram želje, što je ujedno jedan od
nosivih interesa psihoanalize.

Naslovnica novele Zvona, izdanje iz 1910.

Zauzvrat, obje Dickensove novele što ih Freud spominje stavljaju u prvi plan preduge zaruke. Točnije,
obje te novele prikazuju preduge zaruke kao potencijalno fatalan problem. U Zvonima priča se gradi oko
siromašnoga Trottyja Vecka. Uoči Nove godine on stjecajem okolnosti susreće ugledne londonske
političare, filantrope i političke ekonomiste koji će ga, unatoč njegovoj bijedi, redom optužiti da previše
troši i uživa. Takvom potrošnjom smatraju i skori brak njegove kćeri Meg s jednako siromašnim
Richardom. Pritisnut optužbama, Trotty se tijekom silvestarske noći penje na vrh crkvenoga zvonika gdje

10
ga okruže fantomi i prikaze te mu se ukaže vizija grešne, dužničke budućnosti: Meg će se nakon predugih
zaruka iz samilosti udati za Richarda, ali će je glad i beznađe dovesti na rub čedomorstva. Dok nemoćan
promatra kćer u času dok baca dijete u rijeku, Trotty se uspijeva sabrati i vratiti se u svjesno stanje,
premda za priču ostaje nejasno je li njegov doživljaj bio san ili začudno nenapukla fantazmatska epizoda
na pola puta između more i sanjarenja. Na kraju shvaća da je svanulo novogodišnje jutro, da je Meg još
mlada i sretna i to se isto jutro sprema udati za Richarda; drugim riječima, Trotty shvaća da su preduge
zaruke bile mračni skript njegova sna ili bizarne fantazmatske epizode.
I Bitka života gradi se oko udovca: ovdje to nije siromašni Londonac, nego ugledni liječnik iz provincije,
doktor Jeddler. On nema jednu nego dvije kćeri, stariju Grace i mlađu Marion. Novela počinje na
Marionin rođendan, kad se mladi Alfred, čiji je Jeddler zakonski skrbnik, sprema u grad na studij
medicine. Budući da je zaljubljen u Marion, Alfred će je zaprositi i zamoliti je da ga čeka tri duge godine;
od Grace očekuje da se za zaruke skrbi, kao što se umjesto mrtve majke skrbila za Marion dok je ova
odrastala. Grace na to pristaje, premda je podsjećaju da je kao vrlo mlada djevojka htjela Alfreda sebi za
muža; no Grace se toga, kaže, ne sjeća. Kad tri godine poslije Alfred na sam Božić stiže kući, po Marion,
doktor Jeddler priprema veliko slavlje. Marion netragom nestaje. Svi pretpostavljaju da je pobjegla s
drugim udvaračem; Alfred kolabira; doktor Jeddler shrvan je zbog gubitka kćeri. Priča se nastavlja nakon
elipse od daljih šest godina: Alfred se u međuvremenu oženio Grace, i to na Marionin rođendan, a i kćeri
su dali ime Marion. Uto im se vraća Marion, kao kakva sablast, i razotkriva što se dogodilo: ona nikad
nije prestala voljeti Alfreda, ali se zbog ljubavi prema sestri odlučila na žrtvu (ili je možda sestri željela
vratiti dug? sestri koja ju je voljela kao što majka voli vlastito dijete?), pa je pobjegla ne bi li Grace dobila
priliku udati se za muškarca kojega je i sama voljela. Sa svoje strane, Marion se priključila ženskom
vjerskom redu i postala časna sestra; ako u Zvonima ostaje nejasno je li Trotty Veck sve sanjao, u Bici
života ostaje nejasno nije li Marion na kraju zapravo – sablast.

Grižnja savjesti i osjećaj krivnje

Naravno: ako obje novele tematiziraju preduge zaruke kao potencijalno fatalan problem, ako
Freudu jedna priča o zarukama nije dovoljna za analizu, tada preduge zaruke prestaju biti tema i
zadobivaju vrijednost simptoma. Što znači da je upravo Dickens mjesto gdje preduge zaruke u
zaručničkim pismima izbijaju iz teme u simptom. Pritom nije nevažno što u objema novelama skript
predugih zaruka koincidira s kasnijim omiljenim odredištima psihoanalize: u Zvonima je to san, koji će u
psihoanalizi koincidirati s otkrićem nesvjesnoga, a u Bici života sprega mazohizma i melankolije. Štoviše,
Freudova primjedba, kad Marthi preporučuje da Zvona zamijeni Bitkom života, ujedno je začudno
precizan nacrt onoga što se tek ima formirati kao psihoanaliza: od Freudova interesa za san i otkrića
nesvjesnoga na samu kraju 19. stoljeća, preko žalovanja i melankolije tijekom Prvoga svjetskog rata, do
mazohizma i nagona za smrti u 1920-ima i kasnije. Simptomatično je također da Freud, u odnosu na
Marthu, zagovara ne san, nego mazohizam i melankoliju: ne stanje iz kojega se ja može probuditi,
nego ja kao neiskupivi zapletaj libidnih ulaganja i zakona/krivnje. Pa se doista pokazuje da je Dickens
scena instrukcije za Freudov pristup grižnji savjesti i osjećaju krivnje.
Ovome kratkom eseju dodala bih na kraju, umjesto zaključka, dva kraća komentara. Prvo: kad Bitkom
života iz Marthine lektire želi istisnuti Zvona, Freud htio-ne htio upada u narativno živo blato što ga je
Dickens namijenio Alfredu, Freudovu aliteracijskom bratu-blizancu, napaćenome zaručniku, usto
studentu medicine i poslije mladom liječniku. (Pri čemu je Martha Bernays, kao i Marion, za trajanja
zaruka živjela sa sestrom, Minnom, s kojom se Freud također dopisivao). U Bici života naime Alfred sve
vrijeme ostaje sveden na ulog u kompleksnim libidnim investicijama dviju sestara; njegova libidna

11
investicija, u Marion, tek je narativna kolateralna žrtva. I zato u Bici života mazohizam ne bi trebalo
pridružiti Marion, ili ga barem ne bi trebalo pridružiti jedino i ponajprije Marion, nego bi se mogla
postaviti teza da je principijelni Dickensov mazohist ovdje Alfred. I drugo: ako, tako spregnut s
Alfredom, Freud za sebe zauzima zonu mazohizma, njegov Dickens pokazuje da je taj mazohizam prije
nalik na mazohizam kako ga opisuje Gilles Deleuze kad u studiji Hladno i okrutno analizira
(austrougarske!) romane Leopolda von Sacher-Masocha, nego na Freudove psihoanalitičke radove o
istome problemu. To je važno jer Deleuze kreće s pretpostavkom da Freudov psihoanalitički opis
mazohizma podliježe kritici, pri čemu ta kritika polazi iz književnosti. Freudov zaručnički Dickens
međutim pokazuje da je ta pozicija u Freudu sadržana: da je ona nulti stupanj mazohizma u psihoanalizi i
za psihoanalizu. Što znači da se za psihoanalizu u književnosti nalazi nulti stupanj mazohizma, no onda i
nulti, neproradivi stupanj onoga što će psihoanaliza opisati kao krivnju.

12