631 - 10. svibnja 2018.

Problemi književnoga kanona

Viktor Žmegač
Potkraj 19. stoljeća nastao je najstroži europski kanon: to je trijada Dante, Shakespeare, Goethe. U isto
je doba predložen proširen kanon u koji ulaze Homer, Vergilije, Cervantes, Calderón, Molière, Lessing,
Hölderlin, Balzac, Flaubert, Dostojevski i Tolstoj. Danas se postavlja pitanje prepoznaju li se obrisi
kanona koji će obilježiti prošlo stoljeće
Čitam knjigu američkog teoretičara književnosti Harolda Blooma The Western Canon (1994). Iza
zahtjevnog naslova krije se dvadesetak opsežnih eseja o pojedinim autorima u rasponu od Dantea do
naših suvremenika. Podnaslov upozorava na to da je riječ i o razdobljima i usmjerenjima, što ih pisac
nastoji obuhvatiti trijadom „plemićko doba“, „demokratsko doba“ i „kaotično doba“. Prvom epohom
dominira Shakespeare, a druga pak vrhunac doseže u velikim pripovjednim djelima devetnaestoga
stoljeća; „kaotično“ stanje, bez jasne stilske konfiguracije u istodobnosti različitih književnih pokreta,
svojstveno je dvadesetom stoljeću.
Nije lako prosuditi okolnost što ta knjiga u nas nije prevedena. To se može požaliti, ali u isti mah i
pozdraviti. Čitanje Bloomovih razmatranja sigurno nije suvišno, no eseji ne pružaju – izuzmu li se neki
pokušaji takozvane dekonstrukcije – mnogo novih uvida. Spomenut ću bar dva primjera. S obzirom na
golemu literaturu o Shakespeareu, autoru i nije preostalo ništa dugo nego da ponegdje osvježi boje u
kritičkim portretima engleskog velikana. Ili Proust. Usporedi li se Bloomov tekst sa znatno starijom
velikom studijom Ernsta Roberta Curtiusa, prednost pripada blještavom analitičkom poletu starijeg djela.
Bloomovi eseji i ne bi zaslužili veću pozornost da u njima nije prisutna namjera da se obnovi rasprava o
problematici stvaranja normi i hijerarhija u tvorevinama pojedinih grana umjetnosti, to jest o smislu
određivanja vrhova. Uostalom, kanon nije ništa drugo nego kodifikacija vrhova.
Bloomova (samo)obmana
Tim su pitanjima posvećena i ova čitateljska razmišljanja. Kao polazište neka još jednom posluži Bloom,
jer su njegovi prilozi „kanonizaciji“ prikladni kao zanimljiv izazov. Nazivajući našu epohu kaotičnom,
autor očito nije bio svjestan toga da je i njegov izbor očitovanje kaosa. Osnovna mu je karakteristika
proizvoljnost. Odabrao je doduše općenito priznate pisce, ali su brojčani i stilski odnosi toliko arbitrarni
da neupućeni čitatelji ne mogu u Bloomovim prosudbama i presudama razabrati što riječ „kanon“ uopće
znači Ponajprije se nameće pitanje zašto nije zastupljeno stvaralaštvo na kojemu počiva velik dio
europske a danas i svjetske tradicije: nema Biblije, kao što nema ni grčke ni rimske književnosti. Bloomu
je Shakespeare apsolutni velikan. No engleska renesansa nezamisliva je bez antičke baštine; golem broj
referencija ostaje bez izvora i ključa.
Dante je dakle u Bloomovu djelu najstariji pisac, a usto jedini talijanski. Opet se pitamo kako su mnogi
kasniji vrhovi bili mogući bez Petrarce i Boccacciove novelistike. Francuska (zemlja s posebno gustom
tradicijom umjetničke pismenosti, a na visokoj razini gotovo bez prekida) mora se u Blooma zadovoljiti
trima autorima, u sastavu koji pruža disparatnu sliku: Montaigne, Molière i Proust. Kanon bez tako
markantnih i utjecajnih ličnosti poput Rousseaua, Stendhala, Flauberta i Baudelairea? Teško je to
razumjeti. Bloom je neko vrijeme propagirao književnokritičku „dekonstrukciju“, no njegova je krajnje
sužena selekcija posve konvencionalna. Ako je izborom Montaignea želio upozoriti na značenje
nefikcionalne proze, mogao je mnogo originalnijim pristupom posegnuti za Flaubertovim pismima pa
tako u svoj prijedlog kanona unijeti istinsku inovaciju, koja uostalom, kako je pokazao Sartre u svojoj
opsežnoj studiji o francuskom klasiku, upravo pristalici dekonstrukcije ne bi smjela biti nezanimljiva. Ta
su privatna pisma, uz dnevnike braće Goncourt, svojevrsna duhovna enciklopedija devetnaestog stoljeća.
Bloom se opredijelio za kulturološko pozicioniranje Montaigneova skepticizma (koji je naposljetku ipak
ostao konforman), a odrekao se osvrta na djelo filozofova suvremenika Rabelaisa, koje načelima
dekonstrukcije pruža mnogo obilniju građu.
Njemačko je jezično područje zastupljeno također trijadom što je tvore Goethe, Kafka i Freud. Odnosi
ponavljaju francuski uzorak, a s gledišta recepcijskih tokova izbor je danas konvencionalan. Međutim, tko
se drži mjerila reprezentativnosti, ne može zanemariti Thomasa Manna. Kanon bez autora Smrti u
Veneciji i Čarobne gore? Dekonstrukcija je puka fraza ako ne dokaže svoje mogućnosti čitanjem
izvanredno kompleksne venecijanske novele. A Čarobnu goru nazvao je neprijeporan autoritet poput Itala
Calvina najuniverzalnijim pripovjednim djelom dvadesetog stoljeća.
S obzirom na otužnu činjenicu da je tako velika književnost kao što je ruska zastupljena samo Tolstojem,
Bloomov kanon postaje groteska kad pogledamo izbor iz engleske (bez američke) književnosti. Tu je
kanonizirano čak deset (!) autora, među kojima ima i lokalnih veličina skromna domašaja – to u knjizi
koja želi biti ozbiljno shvaćena, iako u njoj nema ni Balzaca ni Flauberta ni Dostojevskoga. Hirovit je
uostalom odnos i prema američkoj književnosti. Pisac je smatrao da su dostojni pozornosti samo
Whitman i Emily Dickinson. Preko bogatog stvaralaštva dvadesetog stoljeća prešao je parni valjak.
Latinska Amerika zastupljena je samo dvojicom autora, Borgesom i Nerudom, premda svaki iole upućen
čitatelj znade da upravo taj jezični korpus ima obilje velikih imena.
Još jednom: Bloomova je knjiga korisna u svakoj biblioteci, ali joj je jednostavno naslov pogrešan. Ona je
zbirka eseja ad libitum, i ništa više. U nazivu „kanon“ sadržana je obmana, i samoobmana.
Važno je napomenuti da knjiga posve iznenadno ukoričuje i Dodatak, apendiks, u kojemu se očituje nešto
poput panike. Vjerojatno je nakladnik prigovorio zbog nekoherentna izbora, pa je autor na brzinu nabacao
oko sedam stotina imena, pa neka svaki čitatelj složi svoje popise. Njemu će to jedva pomoći, jer je revija
smušena, a svakako bez ikakvih omjera. Moderna književnost Sjedinjenih Država najednom ima stotinu i
šezdeset pisaca, dok su druge književnosti i opet neproporcionalno zastupljene. Esejistički dio Bloomove
knjige djeluje poput popisa na poleđini tramvajske karte, a s Dodatkom je ona konfuzno sastavljen
telefonski imenik.
Što je kanon?
Vrijeme je da razmotrimo pitanje što je doista kanon. Fenomen ima dugu povijest. Ona počinje u Europi u
srednjem vijeku, kad su po školama i drugim obrazovnim ustanovama počeli kolati popisi, mahom
rimskih odnosno općenito latinskih pjesnika i filozofa, koji su smatrani naobrazbenim uzorom. Izbor i
normativnost postali su stupovi kanona, a širenje školskog sustava u kasnijim stoljećima pospješivalo je
potrebu za selekcijom, dakle kanonom. (Uostalom, praksa normiranja sačuvala se u svim zemljama na
ovaj ili onaj način do danas, samo što je preporučena „lektira“ postala nestabilnija, varijabilna, pa i
predmet ideološke licitacije.) Najviše je dinamike u shvaćanje kanona unijela definitivna prevlast
nacionalnih jezika u posljednjih nekoliko stoljeća. Latinska tradicija (čiju slavnu prošlost oduševljeno
zazivaju čak i, bar dijelom, radikalno modernistički autori 20. stoljeća, osobito ustrajno T. S. Eliot) gubila
je tlo prvo u književnosti, pa u filozofiji, a naposljetku i u znanosti. Razvoj književnosti na nacionalnim
jezicima, francuskom, njemačkom, talijanskom, španjolskom i drugima, omogućili su dvorovi kraljevina,
kneževina, vojvodstava i srodnih političkih tvorevina.
To su bili društveni preduvjeti za stvaranje nacionalnih kanona. U Engleskoj je postupno poseban položaj
stekla književnost elizabetanske epohe, Španjolci su isticali svoje „zlatno doba“, sedamnaesto stoljeće, u
poeziji, drami i romanu, a Francuzi su dugo njegovali klasicistički kanon. Posebno zanimljiv primjer
neobičnog trokuta u kanonizaciji jednog autora pruža Shakespeareova recepcijska sudbina u
osamnaestom i devetnaestom stoljeću, u trima zemljama: u pjesnikovoj domovini, u Njemačkoj i u
Francuskoj. U Engleskoj je već za života bio popularan i cijenjen, a u osamnaestom stoljeću istaknuti su
se britanski pisci ponosili radom na uređivanju novih izdanja njegovih djela. Stotinjak godina kasnije
Shakespeare je postao predmet sulude farse: potomci plemića iz pjesnikova doba uporno su tvrdili da
velebne drame nije mogla napisati slabije naobražena osoba malogradskog podrijetla; nudili su hipoteze o
autorstvu svojih predaka. Spominjati se u vezi s apsolutnim klasikom bila je stvar prestiža.
Recepcija na kontinentu tekla je složenije. U Njemačkoj je Shakespeare već u drugoj polovici stoljeća
smatran kanonskom veličinom. Mladi Goethe posvetio mu je zanesen esej, a prijevodi su se nizali.
Kongenijalni prepjev većine drama iz pera romantičara A. W. Schlegela postao je ključ za upoznavanje
autorovih djela u mnogim europskim zemljama, osobito u slavenskima. Francuzi su pak vrlo dugo jedva
imali sluha za Engleza. Klasicističkom duhu osebujne su drame bile strano tijelo. Znakovit je bio
Voltaireov sud; neke drame doduše imaju snažne obrate, ali u cjelini se radi o djelima književnog
barbarina. Tek je drugi naraštaj francuskih romantičara kapitulirao pred veličinom. No otpora prema
kanonizaciji bilo je i kasnije. Treba upozoriti na začudo slabo poznat opsežan Tolstojev esej (1903), u
kojemu se dramatičaru poriče svaka vrijednost.
Danas je Shakespeare svagdje auratična stvaralačka ličnost. Štoviše, ušao je u predodžbu o idealnom
kanonu univerzalnih klasika. Potkraj devetnaestog stoljeća nastao je najstroži europski kanon: to je trijada
Dante, Shakespeare, Goethe. U isto je doba predložen proširen kanon, koji je ostao predmet rasprava i
modifikacija. Navest ću najširu varijantu, u koju ulaze Homer, Vergilije, Cervantes, Calderón, Molière,
Lessing, Hölderlin, Balzac, Flaubert, Dostojevski i Tolstoj. Trijada je dakako neprijeporna i u tom
sastavu. Francusku nelagodu izrazio je Gide, upozorivši na neobičnu okolnost da književnost s
najotpornijim kontinuitetom nema apsolutnoga klasika.
Trebalo bi nas, međutim, više zanimati pitanje prepoznaju li se obrisi kanona koji će obilježiti prošlo
stoljeće. Postoje li, sociološki motreno, osnove za stvaranje neprijepornih umjetničkih ličnosti? O tome su
mišljenja podvojena. Mnogi su kritičari ipak suglasni, u prosudbi će novi kanon, učvrsti li se on uopće,
biti teško zamisliv bez Kafke i Borgesa te bez nekih od velikih romanopisaca i pjesnika dvadesetog
stoljeća. No hoće li Thomas Mann za sobom povući Musila i Kunderu, Gide Prousta i Virginiju Woolf, a
Lorca Garcíju Márqueza i Grassa, nije moguće pretkazati. „Kaotična epoha“ nameće niz posvema
različitih prijedloga – neusporedivih. Rilke, Valéry, Pasternak, Brecht, Joyce, Eliot, Hemingway, Camus?
Slika je posve disparatna, pa će se usprkos programima avangarde opet jednom nametnuti razvrstavanja
po starim književnim rodovima. Jedno je ipak sigurno: Nobelova nagrada neće utjecati na stvaranje
kanona.
U prošlom stoljeću bilo je nekoliko pokušaja da se pitanje kanona aktualizira na nov način, naime tako što
je odlučivanje književne kritike suženo, a utjecaj takozvane šire javnosti pojačan. Ankete su postale
poluga, rekli bismo, demokratizacije, dakako uz pomoć medija. Godine 1952. i 1953. studirao sam u
Njemačkoj (tada, kolokvijalno, Zapadnoj). Znanac, romanist, upozorio me na znakovitu publikaciju
francuskog pisca Queneaua (poznatoga našim gledateljima po scenskoj verziji Stilskih vježbi), koji je
1950. priredio anketu u kojoj je trebalo navesti stotinu najvažnijih književnih pa i filozofskih djela. Među
mnogim ispitanicima našli su se istaknuti pisci, na primjer Claudel, Breton, Éluard, Simenon. Zabilježio
sam tada rezultate, a bilješka mi još uvijek pomaže. Na prva mjesta dospjeli su Biblija i Shakespeare, a
najviše (dvije trećine) francuskih je autora, što je s obzirom na nacionalni obzor razumljivo. Antička
kultura bogato je zastupljena, primjerice Homerom, grčkim tragičarima i filozofima poput Heraklita i
Platona, a među rimskim piscima su Vergilije, Tacit i Augustin. U novijim književnostima ima neobičnih
disproporcija. Cijela je talijanska svedena na Dantea, jedinog predstavnika, dok englesko štivo, uz
Conrada, Lawrencea i Joycea, reprezentiraju i pisci koji su daleko od svjetskog kanona. Na popisu
je Robinson, a nema talijanske novelistike (Boccaccio). Neki su ispitanici očito zaboravili da u
Shakespearea ima talijanske tradicije. Njemačka sudjeluje s Goetheom, Hölderlinom, Novalisom,
Kafkom i Marxom (ali nema Brechta), a Rusija s Dostojevskim i Tolstojem. Vrlo je slabo prošlo
španjolsko stvaralaštvo: spominju se samo Cervantes i Lorca.
Otad je prošlo mnogo povijesnog vremena – u političkom, mentalitetnom i tehnološkom pogledu.
Natuknuo sam da rasprava o kanonu nikad nije posve utihnula. Suvišno je navoditi daljnje primjere, jer
bitnih pomaka nije bilo. Zanimljiva bi bila kulturološka dijagnostika u novom stoljeću. Ankete i druga
ispitivanja mogla bi pokazati opseg promjena iz francuskog pokusa, a isto tako pomake u raspoloženju u
najširem sloju čitatelja. Možda postoje i naznake antikanona. Rado bih to saznao.