LETEĆI HANGARI

Vraćamo se u ogromnu zemlju Kanadu ogromnim beoingom. Preko ogromnog neba.

Unutrašnjost aviona, kad bi se izvadila sjedala, bila bi nalik na kakav hangar,
na kakvo skladište, a mi bismo, umjesto matematički precizno i uredno smješteni, te još i
vezani, posvuda bili razbacani, neuredno, kao zarobljenici u
onim novim srpskim, hrvatskim i muslimanskim koncentracionim logorima širom Bosne.
Paradoks je u tome što smo ovdje, u zrakoplov, svojom voljom došli i
što su nas stavili u (premda privremen, ali ipak) bezizlazan položaj na koji pristadosmo.
Lišeni slobode, hranjeni i pojeni u vremenski redovnim intervalima,
nagrađivani ljubaznim osmjesima stjuarda i stjuardesa, naša je golema i neusporediva
prednost u tome što gotovo u minutu znamo kad će se naše nebesko tamnovanje
okončati.

Posljednji let takozvanog "Kikaša" iz Sarajeva za Beograd, krajem travnja 1992., kad se
danas na miru pogleda, mogao bi se označiti kao začetak ponovne
uspostave koncentracionih logora na Balkanu. Una je tada imala dvanaest godina. Kad
me je ugledala na vojnom aerodromu u Batajnici, skočila mi je u naručje
i ostala je na meni visjeti i plakati. Male slane pogačice koje joj je za put napravio otac,
bile su zdrobljene u prah. U tom Kikaševom boeingu nije bilo
sjedala, pa su se "putnici", nemajući se za što uhvatiti i nemajući se čime vezati,
otkotrljavali jedni u druge. Una danas živi u Kanadi. Taj Kikašev boeing
bio je zapravo leteći hangar, leteći koncentracioni logor, možda prvi takve vrste u ovom
tehnološki razvijenom vremenu.

Kikaš je u Torontu. Njegov telefonski broj ne nalazi se u imeniku. Ja ću ga ipak pronaći,

jer vrlo me zanima što se to zapravo dogodilo s njegovim zrakoplovom,
koja je bila njegova prvotna misija i zna li on u što se taj njegov zrakoplov pretvorio kad
mu ga je JNA oduzela.

Asja ima osam godina, sliči na Pipi Dugu Čarapu, sasvim sliči samo što se ne smije. Asja
danas živi u izbjegličkom kampu negdje u Americi i nije imala tu
sreću da kao Una otputuje Kikaševim letećim hangarom. Asja je izašla iz pravog,
ovozemaljskog koncentracionog logora i Asja plače na svaki spomen broja
tri. Tko to ne zna, tko ne zna da pred Asjom ne smije spominjati broj tri, nađe se u veoma
gadnoj situaciji kad mala pjegava Asja počne plakati. Asja se
ni s kim ne rukuje iako zna biti pričljiva. Asja krije obje svoje male osmogodišnje šake.
Koščice u šakama osmogodišnje djece vrlo su sitne i krhke a Asji
su u jednom srpskom koncentracionom logoru kamom odsjekli male i domale prste sa
obiju njenih malih šaka koje sada imaju samo po tri prsta i zato Asja
plače na spomen broja tri.

Ovaj naš avion pun je raznih ljudi. Ima Nijemaca koji su u trećoj dobi i vrlo bučni jer su
očito uzbuđeni jer ih očito netko vodi na turističko razgledanje
Kanade. Ima Poljaka, Čeha, Rumunja koji su vrlo tihi jer nisu još postali državljani velike
demokratske zemlje Kanade a i engleski ne govore bas tečno.
Ima Kanađana porijeklom iz Hrvatske, koji i engleski i hrvatski govore zaista nakaradno,
pa ih je teško bilo gdje smjestiti.

Desetosatno, samovoljno i civilizirano zatočeništvo osvježio je mali incident. U redu do

našeg, sjedila je visoka žena s vrlo dugim nogama. Iza nje sjedio
je još viši i vrlo vrlo mršav muškarac s nogama mnogo dužim od nogu žene koja je
sjedila ispred njega. Putnik ispred žene s dugim nogama spustio je naslon
svog sjedala. Prostor za ženine duge noge naglo se smanjio pa je žena spustila naslon
svog sjedala kako bi dobila više mjesta. Na to se mršavi muškarac
s neviđeno dugim nogama, a koji je sjedio iza žene s ipak podnošljivo dugim nogama,
veoma naljutio i počeo silom uspravljati naslon ženinog sjedala. Žena
se pobunila. Njen položaj postao je doista teško podnošljiv jer se našla u klinču između
spuštenog sjedala pred sobom i nasilno uspravljenog naslona vlastitog
sjedala. U istom klinču našao se i dugački muškarac iza dugačke žene. Onda je dugački
muškarac počeo vikati:

Vi morate uspraviti taj naslon!

Ništa ja ne moram, naljutila se dugonoga žena.

Vi nećete moći spustiti taj naslon jer ću ga ja gurati.

Na to je dugonoga žena pozvala stjuarda koji je, usprkos tome što je bio prilično nizak i
čije su noge u usporedbi s njezinim bile veoma kratke, pokazao
začuđujuće razumijevanje za čitav problem. Ponudio je dugonogom muškarcu slobodnu
šetnju zrakoplovom i jedno sjedalo s vremena na vrijeme u repu aviona.
Oboma je pružio tiskanice za upisivanje primjedbi i žalbi zrakoplovnoj kompaniji, koje
su i muškarac i žena poslušno popunili. Onda je nastao mir.

Muškarac je sa svojom malom ženom i sa svojim sićušnim djetetom govorio Slovački.

Engleski mu je još uvijek bio sirov. Možda kad u zemlji Kanadi dobro nauči
engleski, možda više neće drugima prijeteći govoriti kako bilo što bezuvjetno moraju
činiti. Možda je u Slovačkoj ranije netko njemu tako govorio strogo
da razne stvari mora činiti, možda je on radio u kakvoj jakoj, strogoj ustanovi. Možda je
mršavi dugonogi muškarac zapravo bivši politički zatvorenik ili
pak odbjegli član slovačke tajne policije.

Carinske formalnosti na aerodromu u Torontu zaista su formalne i sve se obavi ležerno i

brzo. Nitko ništa ne pita, nitko ne otvara prtljagu. Kad smo prekoračili
jednu crvenu crtu, službenik nam je rekao:

Welcome home.

Mi nismo rekle ništa. Što se tu moglo.