uz dobok pogled, ljupke kretnje, u sebi sećanja na prošlost tog grada, praznike i šetnje.
A plaču tiho, poput dece,
ko iz dubina bol da klija, i kad se smeju, to izgleda uz tužni tekst svetla melodija.
I molitve će, poput dece,
nežno, s uživanjem da kažu, i ljubavnu reč kazivati, ne znajući da samo lažu.
I poljupce će hteti da daju
i neobično i predano, o tom životu znajući samo da svima nam je umreti.
Zavodnik
Pred mnogim vratima sam čekao,
Na mnoga uha šapnuo svoju pesmu. I uvek kad se usta jedna predavala i žeđ bila ugašena, jedna blažena iluzija u grob bi silazila…
Ostalo bi samo telo u prevarenoj ruci.
Poljupci koje strašno moljah, duge noći koje grozničavo iščekivah… na kraju behu kao zgažen cvet, bez mirisa nestala lepota. Iz mnogih postelja ustao bih tužan kad je žudnja postala mi navika.
Bežeć' od užitka tražio sam san
opet novu želju i svoju samoću… taj užitak moje je prokletstvo jer nesrećnim me čini da svaki san o njoj stvarnost uništava.
Oklevajući, ruku ka novom cvetu pružam,
da novom uhu svoju pesmu šapnem:
Brani se, najlepša moja, zakopčaj haljinu svoju,
opčini me, izmuči me nikad mi ne reci DA.
Biti sretan
U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti sretan. Samo smo zato na svijetu, a sa svim dužnostima, svim moralom i svim zapovijedima rijetko činimo jedno drugoga sretnim, jer i sebe time ne činimo sretnima. Ako čovjek može biti dobar, može to samo onda kada je sretan, kada u sebi ima sklada dakle kada voli. To je bilo učenje, jedino učenje na svijetu. To je rekao Isus, To je rekao Buda, To je rekao Hegel. Za svakoga je na ovome svijetu jedino važno njegovo vlastito najunutarnjije, njegova duša, njegova sposobnost da voli. Ako je ona u redu, onda je svejedno jede li se proso ili kolači, nose li se dragulji ili rite; onda svijet zvuči zajedno s dušom, onda je dobro.