OPĆE ODLIKE ZAPADNOSLAVENSKIH JEZIKA

Slavenski jezici su podskupina indoevropskih jezika, pripadaju tzv. skupini satem-jezika.

Nekada su zajedno s baltičkim jezicima ubrajani u sada nepriznate baltoslavenske jezike. U
indoevropske jezike spadaju nadalje sa armenskim jezikom, germanskim, anatolijkim, italskim
jezicima, keltskim, helenskim i toharskim jezicima. Slavenski jezici obuhvataju 18 jezika koji
čine tri osnovne grane, istočnu, zapadnu i južnu. Uglavnom se govore u Istočnoj Evropi, većem
dijelu Balkana, dijelovima Centralne Evrope, i sjevernom dijelu Azije.

Zapadnoslavenski jezici

Zapadnoslavenska grupa jezika ima tri podskupine jezičkih podskupina,a to su:

1. Češka i slovačka jezička skupina (nelehitski jezici)

2. Lužičkosrpski jezici
3. Lehitski ili lehički

Skupina zapadnoslavenskih jezika ima sedam živih jezika, dva izumrla i jedan mikrojezik.

Češka i slovačka jezična podskupina obuhvata sljedeće jezike:

a) češki jezik
b) slovački jezik
c) knaanski jezik - izumrli židovsko-slavenski jezik
Podskupina lužičkosrpskih jezika obuhvata sljedeće jezike:

a) gornjolužičkosrpski jezik
b) donjolužičkosrpski jezik
Lehitska ili lehička podskupina zapadnoslavenskih jezika obuhvata sljedeće jezike:

a) polapski jezik
b) kašupski jezik
c) poljski jezik
d) šleski jezik
U zapadnoslavenskoj grupi jezika bio je prisutan i slovinački dijalekt koji je izumro početkom 20
stoljeća.
Opće odlike zapadnoslavenskih jezika

Češko-slovački jezici, jedna su od tri podskupine zapadnoslavenskih jezika koji se govore na

području Češke i Slovačke. Ova podskupina jezika obuhvata dva živa i jedan izumrli jezik, to
su češki, slovački i knaanski sa judeočeškim dijalektom koji je izumro.
Češki jezik

Češki jezik je nacionalni jezik Češke. Smatra se da ovaj jezik ima oko 9.250.000 govornika.
Specifičnost je današnjeg češkog jezika postojanje jasne opreke između pisanoga i govornog
jezika koji se koristi u neslužbenoj i poluslužbenoj usmenoj komunikaciji.Češki jezik jedan je od
najstarijih evropskih književnih jezika. Povijest češkog jezika dijeli se na četiri razdoblja:

pračeški (od kraja 10. do sredine 12. stoljeća)

staročeški (od sredine 12. do 15. stoljeća)

srednjočeški (od 16. do 18. stoljeća)

novočeški (19. i20. stoljeće).

Iz staročeškog su razdoblja posvjedočena samo imena i glose u latinskim tekstovima te čehizmi u

staroslavenskim tekstovima.

Od druge polovice 13. stoljeća započinje procvat češke književnosti. U vrijeme Jana Husa jezik
je demokratiziran brojnim pučkim izrazima, a u doba humanizma i renesanse obogaćen i brojnim
tuđicama i posuđenicama, na što je reagirao puristički pokret u vrijeme baroka. Tek je u vrijeme
nacionalnoga preporoda u 19. stoljeće (obrozeni) ponovno uspostavljena ravnoteža.

Češko pismo

Češko pismo je latinica, od Husova razdoblja proširena je dijakritičkim znakovima:"haček"-

kvačica, koja označava mekoću (palatalnost) otvornika i "čarka"-crtica koja označava duljinu
zatvornika. Osim kvačice i crtice u češkoj latinici prisutan je i treći znak, apostrof koji se piše
izravno uz malo slovo d ili t: d' odnosno t', a čita se kao đ odnosno ć. Velika takva slova pišu se s
kvačicom. Od Jana Husa u češkom je preostalo samo jedno slovo sastavljeno od više znakova a
to je ch, koje se čita kao h.Češka je grafija bitno utjecala na Gajevu reformu hrvatske latinice.
Knaanski jezik

Knaanski jezik je izumrli zapadnoslavenski jezik kojeg su do kasnog evropskog Srednjeg

vijeka govorili Židovi na području Češke. Nazivan je i imenima kanaanski i leshon knaan, prema
drevnom Kanaanu, knaanština od Čeha i judeoslavenski. Naziv knaanski osobito se odnosi
na judeočeški dijalekt.

Slovački jezik

Slovački jezik je službeni jezik Republike Slovačke, koji ima oko 5.019.950 govornika. Slovački
se, kao skupina dijalekata, izdvojio iz kasnoga praslavenskoga još u 10. stoljeće. Prije 10.
stoljeća panonski Slaveni sjeverno od Drave su govorili jezikom južnoslavenskih karakteristika.
U razdobljima nakon doseljavanja ugarskih plemena, područja sjeverno od Blatnog jezera imala
su južnoslavenski makrodijalekt koji je pokazivao osobine razvitka južnoslavenskih jezika.
Prema jugu je bio bliži Južnim Slavenima, prema zapadu, sjeveru i istoku su se te bliskosti
gubile. U vezi s time su osobine današnjeg srednjoslovačkog narječja. Današnje srednjoslovačko
narječje slovačkog jezika je u osnovi južnoslavensko, odnosno ima bitne južnoslavenske
osobine. Kad se prekinula slavenska veza u Panonskoj nizini, na području današnje Mađarske, ti
su se govori odvojili od ostatka Južnih Slavena te od onda pod utjecajem većinskog okružja
Zapadnih Slavena primaju zapadnoslavenske osobine.

Kao standardni jezik slovački je jezik uspostavljen tek polovicom 19. stoljeća. Prvi pokušaji
uvođenja slovačkoga književnog jezika zabilježeni su u 18. stoljeću. Na istoku Slovačke pokušali
su to kalvinisti, a na zapadu Anton Bernolak. Međutim, tek je Ludovitu Šturu, u četrdesetim
godinama 19. stoljeća uspjelo uspostaviti književni jezik utemeljen na srednjoslovačkim
dijalektima.

Izgradnji standardne norme bitno je pridonijela slovačka gramatika "Mluvnica jazyka

slovenskeho" Martina Hattale, iz 1864. godine, a zasluge za daljnji razvoj standardnog jezika
ima "Rukoväť spisovnej reči slovenskej" S. Czambela iz 1902. Prvi je pravopis "Pravidla
slovenskeho pravopisu" tiskan 1931. Za vrijeme slovačke države, između 1939. i 1945., mnogi
su čehizmi, koji su bili brojni kao i germanizmi i hungarizmi, zamijenjeni domaćim riječima.
Slovačko je pismo latinica obogaćena nekolicinom dijakritičkih znakova i dvoslova koji
označuju jedan glas.
Današnja slovačka narječja su u trima skupinama:

 zapadnoslovačka narječja - blisko češkom jeziku

 srednjoslovačka narječja - bliska južnoslavenskim jezicima, posebno južna narječja
 istočnoslovačka narječja

Abeceda slovačkog jezika sadrži ova slova:

a á ä b c č d ď dz dž e é f g h ch i í j k l ĺ ľ m n ň o ó ô p q r ŕ s š t ť u ú v w x y ý z ž

U slovačkom glasoslovlju razlikujemo:

 samoglasnici: a á ä e é i í o ó y ý u ú
 dvoglasnici: ia, ie, iu, ô
 suglasnici: b c č d ď dz dž f g h ch j k l ĺ ľ m n ň p q r ŕ s š t ť v w x z ž

U slovačkim se tekstovima javljaju i druga slova, no to je uglavnom kod riječi inozemnog

porijekla: q, w, x, češka slova ě, ř, ů te njemačka slova ö i ü, posebno kod ličnih imena i
prezimena.

Lužičkosrpski jezici

Lužičkosrpski jezici su podskupina od dva zapadnoslavenska jezika koji se govore na istoku

Njemačke u Gornjim i Donjim Lužicam, po kojima su i dobili imena. To su prijelazni jezici
između lehitske i češko-slovačke skupine zapadnoslavenskih jezika. Sama je lužička kultura
kultura brončanoga i ranoga željeznog doba. Slavenski ju arheolozi smatraju protoilirskom
kulturom. Proširena je po čitavoj središnjoj Evropi, a njeni utjecaji sežu do Skandinavije,
Engleske, Francuske, Španjolske, Italije i Balkanskog poluotoka. Lužički Srbi ili Lužičani
ostatak su brojnoga slavenskoga stanovništva koji su u prvomu stoljeću nastanjivali područje
između Odre i Labe. Danas se lužičkosrpskim jezicima služi samo mali postotak njemačkoga
stanovništva, njih stotinjak tisuća, i pretežno su protestanti.
Kulturno udaljavanje Lužičana započelo je nakon Bečkoga kongresa kada su Donja Lužica i dio
Gornje pripali Pruskoj, a ostatak Saskoj. Lužičani se nikada nisu sporazumjeli o prihvaćanju
jednoga književnog ili standardnog jezika.

Gornjolužičkosrpski i donjolužičkosrpski

Lužičkosrpski jezici dijele se na dva glavna narječja iz kojih su se razvila i dva književna jezika:
gornjolužičkosrpski (Hornjoserbsce) i donjolužičkosrpski (Dolnoserbski).

Gornjolužičkosrpski se govori na jugu i bliži je češkom i slovačkom, a donjolužičkosrpski se

govori na sjeveru i bliži je lehitskim jezicima. Gornjolužičkosrpskim govori oko 55 000
govornika. Središte im je grad Budišin (njem. Bautzen) gdje je 1595 godine štampana prva
knjiga na tom jeziku, Molerov prijevod Maloga katekizma Martina Luthera. Prvi pisani spomenik
Zakletva budišinskih Srba potječe iz druge polovine 15. stoljeća. Katolički se književni jezik
razvio u 17. stoljeću. Prva je štampana gornjolužičkosrpska gramatika isusovca Jakoba Xavera
Ticina Principia linguae wndicae, štampna 1679. u Pragu. Krajem 17. i početkom 18. stoljeća
preveo je Jurij Hawštyn Swetlik cijelu Bibliju, a 1721. objavio i prvi rječnik Vocabularium
Latino-Serbicum. Protestantski je književni jezik utemeljen prijevodom Novog zavjeta Michala
Frencela iz 1706. godine. Ta je inačica kodificirana u Wendische Gramatica Georga Matthaeija
iz 1721. a cijela je Biblija za protestante štampana u Budišinu 1728. godine.

U četrdesetim godinama 19. stoljeća jača nacionalna svijest Lužičana i težnja za autonomijom.
Te su težnje ojačale nakon osnivanja Maćice serbske 1847 i
društva Domovina 1912. Nakon Prvog svjetskog rata na mirovnoj konferenciji u Parizu propada
pokušaj formiranja vlastite države. Za hitlerovske diktature lužičkosrpske su kulturne ustanove
likvidirane, istaknuti domoljubni dijelovi društva su zatvoreni ili raseljeni, a javna se upotreba
jezika zabranila. Nakon 1945. u svjetovnoj je štampi postignuta puna jezična sloboda,
njemačkim ustavom Lužičanima je zagarantovana kulturna autonomija, obnovljene su prosvjetne
ustanove i izlazi stanovit broj novina i časopisa.

Donjolužičkosrpskim jezikom govori oko 12 000 ljudi u četrdesetak sela u Donjim Lužicama, a
središte je grad Chociebuz (njem.Cottbus). Prve donjolužičkosrpske glose i onomastičke potvrde
potječu iz 12. stoljeća, a najstariji pisani spomenici iz 16. stoljeća. Krajem 17. i početkom 18.
stoljeća počinje oblikovanje književnoga jezika. Prva gramatika potječe
iz 1761., Niederlausitzschen Wendischen Grammatica, autora Johanna Gottlieba Hauptmanna, a
prvi rječnik objavljuje 1847. Johann Georg Zwahr pod nazivom Niederlausitz-wendisch-
deutsche Handwörterbuch. Donjolužičkosrpski se piše latiničnim pismom koje ima 38 znakova,
a gornjolužočkosrpsko ima 37 i među njima postoje donekle različiti dijakritički znakovi. Postoji
i posredni govor između ova dva jezika, tzv. mužakovski govor.

Za oba je jezika karakterističan naglasak na prvomu slogu. Gubi se kvantitativna opozicija

kod samoglasnika (tako ọ prelazi u u; ě se u nenaglašenom slogu izgovara ie, a piše ē; u prelazi u
nenaglašeno e; e se pred tvrdim suglasnikom i na kraju riječi mijenja uo–
npr.žona:žena; morjo:more).

Dvojina je sačuvana u deklinaciji i konjugaciji.

Infinitiv u gornjolužičkosrpskom jeziku završava na -ć, a u donjolužičkosrpskom na -ś. U

rječniku ima mnogo njemačkih posuđenica.

Lehitski jezici

Lehitski jezici su malena skupina zapadnoslavenskih jezika koji se govore ili su se govorili na
području današnje Poljske gdje se još govore poljski, šleski i kašupski, i
sjeveroistoku Njemačke gdje se govorio (danas izumrli) polapski jezik.

Šleskim govori oko 60. 000 ljudi u Poljskoj; poljskim blizu 40,000.000 ljudi, od čega 36,600.000
u Poljskoj ,241.000 u Njemačkoj, 52.000 u Češkoj , 100.000 u Izraelu; kašupski: 3000 u Poljskoj
od 100.000 ili više etničkih[

Kašupski jezik

Kašupski jezik je zapadnoslavenski jezik, kojim govori oko 3.000 ljudi od 100.000 ili više
etničkih Kašuba južno i zapadno od Gdanjska na lijevoj obali donje Wisłe. Govori ga oko 3000
ljud. Što se tiče dijalekta kašupski jezik ima vlastiti i slovinački (slovinski) dijalekt kojim
govore Slovinci.

Govornici nemaju status nacionalne, već jezičke grupe. Riječ kašub potječe od kassub, što je
tradicionalni ogrtač članova ove zajednice. To je jedini živi pomeranijski jezik, dok su
ostali: polapski, slovinski, ili staropomeranijski, jezici slavenskih plemena oko rijeke Odre, već
nestali. Kašupski i slovinski dijalekti veoma su slični.

Kašupski je najbliskiji poljskom jeziku, s kojim dijeli veći dio leksika, gramatike i načina tvorbe
riječi. Najvažnije razlike u odnosu na poljski su ostaci staropruskog jezika, pozajmljenice
iz njemačkog (oko 5 %), i pravila naglašavanja. Karakteristika kašupskog je inverzija
susjednih fonema u odnosu na slavenske jezike: recimo kašupski gard (grad, tvrđava) je u
poljskom gród.

Od 15. stoljeća kašupski se zapisuje latiničnim pismom i po pravilima poljske ortografije.

Standardizacija nikada nije provedena, tako da pisci pišu u vlastitim dijalektima. Najpoznatiji
pisac na kašupskom bio je Florian Cenowa (19. stoljeće).

S poljske točke gledišta, kašupski je oduvijek smatran dijalektom poljskog jezika. Argumenti za
ovo su jezična bliskost i činjenica da su se govornici ovog jezika uvijek izjašnjavali kao Poljaci.
Kašupski danas funkcionira kao dijalekt, odnosno za usmenu komunikaciju, a manje kao pisani
jezik. Poljski je službeni jezik i u kašupskim područjima.

U novije vrijeme, poljska država pomaže opstanku kašupskog jezika kroz medije i obrazovanje
(osnovne i srednje škole).

Oče naš na kašupskom:

Òjcze nasz, jaczi jes w niebie, niech sã swiãcy Twòje miono, niech przińdze Twòje królestwò,
niech mdze Twòja wòlô jakno w niebie tak téż na zemi. Chleba najégò pòwszednégò dôj nóm
dzysô i òdpùscë nóm naje winë, jak i më òdpùszcziwómë naszim winowajcóm. A nie dopùscë na
nas pòkùszeniô, ale nas zbawi òde złégò. Amen

Polapski jezik

Polapski jezik je izumrli jezik Polapskih Slovena koji su nekada naseljavali

prostor sjeveroistočne Njemačke. Bio je u upotrebi sve do 18. vijeka kada je pod pritiskom
snažne germanizacije u potpunosti zamijenjen njemačkim jezikom. Poznat je samo po
spomenicima iz 17. i 18. vijeka. Do danas je sačuvano oko 2800 riječi, a posljednja osoba koja je
govorila ovaj jezik umrla je 1756. godine. Spada u grupu lehitskih jezika, a srodni su
mu poljski, kašupski i šleski jezik. Podaci o njemu crpe se iz toponimije, posuđenica u
njemačkim govorima te iz riječi i rečenica zapisanih na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće.

Poljski jezik

Poljski jezik je službeni jezik Republike Poljske. Govori ga blizu 40.000.000 ljudi, od čega
36,600,000 u Poljskoj .

Narječja poljskog jezika:

 velikopoljsko narječje -Velikopoljska (sjeverozapadna unutarnja Poljska)

 mazursko narječje -Mazovija (sjeveroistok Poljske)
 malopoljsko narječje -Malopoljska (jugoistočna Poljska i središnja Poljska), zap. Ukrajina
 sjevernokreško narječje (sjeverni Kresy) - govore ga Poljaci u Litvi (okolica Vilniusa),
Bjelorusiji (posebno sjeverozapad), u nekim klasifikacijama ga stavljaju sa mazurskim
 južnokreško narječje (južni Kresy) - neki ga smatraju ogrankom poljskog istaroruskog
jezika koji se govorio u Crvenoj Rusiji (današnja Galicija)
 kašupsko narječje (spor sa Kašubima koji to smatraju svojim jezikom) - govori ga se u
pokrajini Pomorje, zapadno od Gdanjska,
 šlesko narječje - govori se u središnjoj južnoj Poljskoj (neki ga smatraju posebnim jezikom)
 goralsko narječje - govor gorštačkog plemena na jugu Poljske i sjeveru Slovačke, uz poljsko-
slovačku granicu; predmetom su sporenja o nacionalnoj pripadnosti (kasno razvijanje
nacionalne svijest i opredjeljivanja), a spore se Poljska, Češka i Slovačka).
 nova miješana narječja - narječja na repoloniziranim krajevima nakon drugog svjetskog rata
na zapadu, sjeverozapadu, jugozapadu i sjeveroistoku današnje Poljske (karakteristike
govora područja u poljskom zvanom Kresy, krajeva koja je pripojio SSSR nakon drugog
svjetskog rata)

Izvan tradicionalnih šema se nalaze i gradska narječja, kao što su varšavsko narječje (danas je
sačuvan u izvornom obliku samo u četvrti Prazi, koja se nalazi s druge strane Visle), poznanjsko
narječje, ljodzsko narječje i lavovsko narječje, zatim nekolicina strukovnih narječja i sociolekta,
od kojih je najpoznatija grypsera.
Šleski jezik

Šleski jezik je jezik koji se govori u Gornjoj Šleskoj, regiji u Poljskoj, ali i
u Češkoj i Njemačkoj. Oko 509.000 ljudi deklarisalo se da govori šleski kao maternji jezik.

Šleski jezik blizak je poljskom jeziku. Zato ga neki lingvisti smatraju dijalektom poljskog jezika.

Ne postoji jedinstvena šleska abeceda. Govornici šleskog jezika pišu svoj jezik poljskim slovima,
a 2007. godine napravljena je abeceda šleskog jezika, bazirana na šleskim skriptama. Koristi se
najviše na internetu.

Aa Bb Cc Ćć Čč Dd Ee Ff Gg Hh Ii Jj Kk Ll Mm Nn Ńń Oo Pp Rr Řř Ss Śś Šš Tt Uu Ůů Ww
Yy Zz Źź Žž

I neki digrafi: Ch Dz Dź Dž.

Šlesi su u povijesti bili izloženi germanizaciji (asimiliranje u Nijemce), polonizaciji (u Poljake)

i bohemizaciji (u Čehe). Godine 2011. u Poljskoj se 817.000 ljudi deklariralo Šlesima, a u Češkoj
godinu dana prije 12.231.Znatan je broj germaniziranih Šleha koji danas
govore njemačkim jezikom.

Zapadnolavenski jezici, kao i svi slavesnki jezici imaju mnoge zajedničke osobine, jer su se
slavenski jezici razvili iz zajedničkog jezika kojeg zovemo praslavnski jezik. Neke od osnovnih
riječi praslavenskog jezika naslijedili su svi moderni slavenski jezici.

Sigurno je da je jezik jedan od nabitnijih elemenata koji povezuje članove zajednice i upravo
zahvaljujući jeziku može se osjećati sigurno u vlastitoj kulturi istovremeno učvršćujući etničke
veze. Jezik od znaka postaje simbol naroda i na kraju sam identitet. Njime odražavamo, i
ponovno uspostavljamo našu zajedničku stvarnost. Bez jezika kao instrumenta komunikacije
gotovo ne bi bilo ni čovjeka, ni ljudskog društva kakvo poznajemo.