Professional Documents
Culture Documents
Ranko Marinković - Kiklop
Ranko Marinković - Kiklop
Roman započinje imenom reklamne agencije MAAR, podno čijeg plakata stoji
Melkior Tresić i upija, zajedno s ostalim građanima grada Zagreba, neprekinut slijed
reklama za bezbrojne proizvode.
Melkior na ulici opazi svog starog vjeroučitelja, don Kuzmu, i odluči ga slijediti.
Njihov susret probudi u Melkioru sjećanje na vrijeme kad je don Kuzma njega i
njegove razredne kolege maltretirao pljuskama i nadijevanjem maštovitih životinjskih
nadimaka (Kljunaš Čudnovati, Foka Pingvinski, Kondor Andski). Don Kuzmine
velike uši nagnale su Melkiora da ga prepozna, ali on zamijeti da je don Kuzmina
glava sad smežurana, tužna i iscijeđena, za razliku od Melkiorovih školskih dana kad
je bila crvena i puna, mlada i strahovita. Don Kuzma je, naime, uspoređen sa
Samsonom, koji je svoju mladenačku snagu izgubio nakon što mu je ljubavnica Dalila
odrezala dugačku kosu, a pretpostavljalo se da je na sličan način nastradao i don
Kuzma -od ruke nepoznate ljubavnice koja ga je nagnala da potraži oprost grijeha od
samog pape i na neko vrijeme nestane iz Zagreba.
Slijedeći don Kuzmu, Melkior naleti na uličnog džepara koji mu se predstavi kao
Cviker, njegov školski kolega. Melkior, svjestan da će biti nasamaren, ipak daje
Cvikeru zadnji novac iz novčanika jer ne zna kako da se izvuče iz neugodne situacije.
Melkior se zatim upušta u razgovor s uličnim prolaznikom i pokreću temu rata,
bombardiranja u Londonu i mobilizacije koja im prijeti. Počinje se osjećati tjeskoba
predratnog vremena:
Melkior u izlogu trgovine opazi svoj mršav odraz, što ga razveseli jer zna da
ljudi slabe tjelesne konstrukcije mogu izbjeći vojnu obvezu. Počinje razmišljati o
tome kako uskratiti svoje tijelo krvožednoj zvijeri rata, uspoređujući se s kukcem koji
živi u stablu:
U nekoj gori pritajiti se kao savijena buba duboko u kori neuništivog stabla: eto,
mene nema… i živjeti, živjeti…
Melkior opazi don Kuzmu kako se važe na uličnoj vagi i čeka sudbonosnu cifru težine
koja znači bit il ne bit. Melkior započinje razgovor s vlasnikom vage i saznaje da je
don Kuzma zbog bolesti puno izgubio na težini, pa se važe dvaput dnevno u nadi da
nije dodatno smršavio, za razliku od Melkiora, kojem njegova težina nije po volji jer
je još uvijek prevelika da ga spasi od mobilizacije.
Melkior se sjeti fatalne žene u koju je zaljubljen i koju zove Vivijana jer joj ne zna
ime, i ulazi u kultnu kavanu Dajdam, gdje ga čeka društvo, “parampionska braća”:
Ugo i Maestro, kralj boema. Melkiora pogađa prizor Vivijane u društvu glumca
Fredija, s kojim je Melkior u lošim odnosima otkad je u novinama izašla njegova
nepovoljna kritika Fredijeve glume, popraćena sarkastičnim komentarom o broju
Fredijevih obožavateljica. Večer u Dajdamu tipično je kavanska, puna okršaja,
zadirkivanja, pozivanja na “dvoboj”, filozofiranja, recitiranja poezije i sl. U središtu je
lik Maestra, svojevrsnog Melkiorovog mentora, kralja boema.U jednom trenutku
Maestro počne recitirati svoju poeziju, punu surovih tjelesnih motiva, kojom
najavljuje svoju namjeru da pokloni svoje tijelo znanosti:.
Sjedio je cijelo veče s tim podrugljivim osmijehom i nikako se nije udostojao da izusti
ni jednu jedinu riječ; sve motri s neke rastresene, štoviše, umne visine.
Ugo se, nakon okršaja s Fredijem i don Fernandom, bacio na javno provociranje
Melkiora, opet spominjući Melkiorov plan za izbjegavanje mobilizacije, nazivajući ga
sramotom. Melkior napušta Dajdam i razmišlja o svom tijelu koje mora oslabjeti kako
ne bi postalo topovsko meso rata.
Melkior navraća u gostionicu njemačkih vlasnika, gdje mu konobar Kurt (za kojeg se
insinuira da je njemački špijun: tko to može znati kada će izazvati Kurtovu in-for-mi-
ranost) iznosi svoje mišljenje da je rat danas nauka i savjetuje ga da izbjegne vojnu
službu varanjem na liječničkom pregledu.
Kobasica koju Melkior naruči u gostionici nagna ga razmišljanje o svojoj ideji o
ljudožderima, kiklopima koji proždiru čovjetinu, meso brodolomaca s broda
“Menelaj”, kalkulirajući koji je od brodolomaca najdeblji i time najpovoljniji za
obrok, što brodolomce navodi na mržnju prema vlastitome tijelu.
Sada je Ugo na redu, možda i vi, meni je svejedno. Zato vas i hoću upoznati s njom,
da bih ubrzao hod historije. Da dovršite svoju vladavinu što prije.
Melkior, dakle, zbog rata ne ostaje samo bez svojega tijela, već i bez tijela Vivijane,
žene za kojom najviše žudi: Samoća se javi u Melkioru kao bolno stanje tijela, kao
beskrajno tužna izgubljenost.
S prozora svog stana Melkior razgovara s Ugom koji se opčinjen vraća sa sastanka s
Vivijanom, što Melkiora baca u očaj i nagne ga da poželi i nazove svoju ljubavnicu
Enku.
Enkin se broj telefona razlikuje od broja hitne pomoći samo u jednoj znamenki pa
ona, kad njeni ljubavnici zovu u vrijeme kad joj je suprug (ugledni kirurg) kod kuće,
reagira tako da ih pred suprugom naziva majmunima koji su pogriješili broj hitne.
Melkior se na to vrijeđa pa se, kad joj kasnije dođe u posjet, prepuštaju ljubavničkim
svađama i prepirkama, popraćenim erotskim mirenjima. Priroda njihovog odnosa je
upravo takva: burna, tipično ljubavnička, satkana od povremenih Melkiorovih posjeta
koji se obično završe s njegovim zakletvama da prekida njihovu vezu: Nju ničemu
iskustvo ne uči. Koliko sam joj puta rekao “nikada” i ponovno dolazio […]
Melkior je tek jedan od Enkinih ljubavnika, no ona tvrdi da ima sretan brak i da voli
svojeg supruga, kojeg, zbog časti njegovog zanimanja, ne želi zamarati sitnicama
poput svojeg promiskuiteta, što Melkior naziva “droljinom moralistikom”, a samu
Enku ironično uspoređuje sa Shakespearovom Desdemonom.
Na putu do Enke Melkior susreće Maestra, koji mu iznosi svoja filozofska
razmišljanja o ljudskoj sudbini: Prije ili poslije, svi ćemo se naći u smeću. Takav je
hod historije. Maestro također objašnjava svoj prezir prema tehnološkom napretku, tj.
Progresu, i umjetničkim pravcima koji ga veličaju, poput futurizma:
Zar bi Dante pisao bolje stihove pod mliječnom žaruljom? Da je Leonardu bila
potrebna ikakva elektrika, već bi on zavrtio tamo neke točkove da iskre vrcaju.
Maestro najavljuje plan svoje dosad neviđene “medicinski čiste smrti”, nakon čega će
njegovo tijelo biti iskorišteno u znanstvene svrhe:
Ja mogu da riskiram. Nemam više što da izgubim, jer ništa više nemam. Čak ni ovo
tijelo nije više moje. Svoj kadaver sam prodao medicinskom fakultetu. I zapio ga
odavno. Ja sam čovjek koji je progutao svoj leš – fućkam na sve finese.
Melkior susreće Ugovog oca Kalista, kojem je ironično dodijeljeno papinsko ime, jer
uz to što Ugu zamjera boemski život, a ponajviše trošenje novca na žene, pored svoje
supruge ima ljubavnicu.
Nakon što je položajem svoga tijela na tračnicama zaustavio tramvaj, osjeća da je, kao
čovjek i misaono biće, pobijedio tehniku, strah, ali i samu smrtnost:
Heureka! Kliktao je arhimedski šašavo. Otkrio sam biološki zakon uzgona! Tijelo
uronjeno u strah izgubi onoliko od svoje smrtnosti koliko teži istisnuti strah. Heureka!
Melkior susreće don Fernanda, koji Melkioru iznese svoju teoriju “preventivne
dehumanizacije”, koja proklamira preventivno ubijanje svih onih koji su “obilježeni”
fizičkim ili psihičkim karakteristikama koje odaju dojam da bi mogli postati
potencijalni ubojice, a kao primjer kandidata navodi Hitlera i Mussolinija, Napoleona
i Cezara. Čovjek ima neku vrijednost mora shvatiti koji ljudi ne vrijede i smaknuti ih.
Preventivnu dehumanizaciju naziva i ukidanjem tragedije skepsom, jer “tragedija
pretpostavlja vjerovanje u dobrotu”, odnosno počiva na lažnim pretpostavkama da su
ljudi dobri, pa zato i kazalište naziva mjestom gdje se “ljudi sile da na nekoliko sati
budu naivni”, a kao primjer navodi Hamleta.
Melkior izaziva don Fernanda pitajući ga zašto bi on trebao odlučivati tko je vrijedan,
a tko nevrijedan, i bi li ubio uličnog prodavača novina, tzv. Njutanjeg (ime dobio po
tome kako izgovara “Jutarnji” list), punog fizičkih mana, da spasi Michelangelov kip
Davida, remek-djelo ljudske anatomije, na što don Fernando nema konačan odgovor.
Melkior kaže da bi čitavo čovječanstvo stalo na stranu prodavača novina (Njutanjeg)
samo zato što on osjeća.
Don Fernando misli da je lako odlučiti se u korist Davida, jer David nema misli, a
Njutanji može razviti monstrumske ideje i udružiti se sa svojim istomišljenicima.
Melkior se uvrijedi kad pomisli da ga don Fernando želi kao izvršioca svoje ideje
preventivne dehumanizacije jer on sam ne želi uprljati ruke.
Melkior zatim susretne Vivijanu, koja ga pozove da s njom ide u kupovinu. Vivijana
prevrće po trgovinama mučeći trgovce i na kraju ništa ne kupi, a Melkior ju čitavo
vrijeme poslušno prati, uživajući u usputnom filozofiranju koje Vivijana ne uspije
razumjeti.
Melkior susreće Vivijanu i ATMU zajedno u šetnji. Vivijana opet poriče ljubavnu
vezu s Ugom i čini mu se da je na sebe opet navukao Vivijanin prezir.
Melkior je stajao nasred sobe kao idiot: bos, u prugastoj pidžami (ludnice) i drhtao.
Ukočeni osmijeh iznenađenja nije silazio s njegova lica. […] Kad bih ovako mogao
ostati… zauvijek!
Krele otkriva da je nekoć radio za ATMU (Adama) dok je ovaj bio mađioničar. Adam
je imao ženu koju su zvali Eva, poprilično promiskuitetnu, koja je, između ostalih,
ljubovala i s Kreletom. Ona, da bi se osigurala, kaže Adamu da će vjerojatno čuti
glasine o njoj i Kreletu, zbog čega ga Adam pretuče. Krele zato pokvari Adamove
mađioničarske rekvizite, što ga osramoti pred publikom.
Melkior prolazi vojnu obuku jer “treba imati nešto i u mozgu i ne može da ratuje
svaka budala”. Major uči vojnike kako se orijentirati po mahovini, a Krele se pokaže
kao jedini koji zna za tu vrstu orijentacije, na što je major jako ponosan i ne može
razumjeti razlog Krelinog nadimka. Suprotstavljaju se Melkiorova teorijska i
filozofska znanja s Krelinim praktičnim.
Melkiora pregledava liječnik (major) i ustanovi da ima tešku asteniju (umor, slabost,
mršavljenje). Majoru se on dopadne i ostavi ga da se liječi pojačanom ishranom na
tuberkuloznom odjelu, tj. “diplomatskoj” sobi, u koju se smještaju “tatini sinovi” koji
izbjegavaju vojno služenje.
Laborant Mitar, kojeg zovu Vampirom, dolazi Melkioru izvaditi krv. Mitar mu
savjetuje da mu može, ako mu Melkior plati, krvnu sliku urediti tako da ga otpuste iz
vojske.
Na Melkiorov odjel u kontrolu dolazi strog i odrješit pukovnik. Sve ostale bolesnike
zadirkuje, ali budući da su to sinovi diplomata, s njima ne postupa preoštro. Okomi se
na Melkiora jer on po svom podrijetlu ne spada u “diplomatsku” sobu i optužuje ga za
simulaciju bolesti i dezerterstvo. Pukovnik izaziva Melkiora da kaže da je
“preuzvišen” da bi služio vojsku i nudi mu svoj obraz da ga udari, što rezultira
Melkiorovim poljupcem.
Pukovnik se zgrozi nad tim činom i pošalje ga na nervni odjel. Tamo upozna
Melankolika i Keru. Melankolik kaže Melkioru da na bolničkom broju 16 živi
ogroman Aligator, tajno oružje svih gradova, koji melje tenkove među zubima.
Melkior Aligatora zamisli kao antitezu Polifemu, simbolu rata, iako je svjestan da je
to samo luđakova priča.
Krele mu dolazi u posjetu i izražava svoje žaljenje i zabrinutost što je Melkior završio
na nervnom odjelu: Ti ćeš ovdje propasti, burazeru, zbog svoje fiksne ideje […].
Melkior je sumnjičav i ispituje ga tko ga je poslao da se raspituje o njemu, pa od
ljutnje počne poput Melankolika govoriti o Aligatoru i doktorima kao tatarima, što
Kreleta strašno rastuži i preplaši, ali ni Melkior nije ravnodušan jer je svjestan da
nema povjerenja ni u koga i da je izgubio sve prijatelje: Gospode, dopusti mi da
povjerujem makar jednom čovjeku!
Melkior se vraća u Zagreb, u istu sobu, iznad ATMINE. ATMA mu saopći da je Enka
bila kod njega i da mu je sve ispričala o varanju svog muža, pa i o varanju s
Melkiorom. Na to Melkior uzvraća provociranjem ATME pitanjima o Evi, a ATMA
navodi kao razlog svog prekida s njome činjenicu da je ona bila prelijepa žena za
neuglednog muškarca poput njega. ATMA najviše ističe nakaznost svojih očiju, zbog
kojih se nalazi na don Fernandovom popisu preventivne dehumanizacije.
Melkior ugleda Fredija i Vivijanu zajedno i zaključuje da nikad nisu ni prekinuli svoju
vezu.
Stradale su dakako i nevine, ali koja, recite, koja je sasvim nevina? Koja se ne bi dala
zajahati đavlu… ako ništa, zbog radoznalosti?
Saznaje se da je Vivijana bila i Maestrova tiha patnja, dok je bila još sasvim mlada i
supruga Maestrovog kolege novinara. Isprva su bili obiteljski prijatelji pa se Maestro
u nju zaljubio. Jedne joj je večeri, kad joj je suprug bio odsutan, Maestro obznanio
kako se osjeća, a ona mu je rekla neka se svuče. U tom se trenutku začuo ključ u bravi
pa je Vivijana Maestra golog zaključala u ormar i pustila da sluša ljubavne uzdahe
koje izmjenjuje s ljubavnikom. Maestro je od boli jauknuo, ljubavnik ga je otkrio,
izbacio iz ormara i ismijao golog, zajedno s Vivijanom. Maestro se osvetio tako da je
Vivijaninom suprugu napisao anonimno pismo u kojem je razotkrio njen promiskuitet,
pa je suprug uhvatio nju i drugog ljubavnika na djelu i gole ih izbacio na ulicu, a
Maestro je napisao članak pod nazivom “Adam i Eva na gradskim ulicama”.
Maestro odaje još znakova kako će se večer završiti, a Melkiora čitavo vrijeme posjeta
prolazi jeza jer naslućuje strašan kraj večeri.
U sobu mu dolazi Ugo s vijestima o ratu i ironično komentira promjene koje rat
donosi običnim građanima, i koje su većinom materijalnog tipa. On priča o
priklanjanju domaćih žena osvajačima, njemačkim oficirima te mu kaže da je Vivijana
odselila, ali da ne zna s kime.
Ugo saopći Melkioru da Maestra one večeri prije samoubojstva nije udario Fredi, već
ATMA, jer je Maestro prozivao “petokolonaše”, njemačke špijune.
Melkior susreće Pupa u vojničkoj odori. Pupo mu savjetuje neka se trgne, neka se ne
zamara stvarima koje nisu u njegovoj moći i neka se bar malim djelima odupre
fašizmu kako bi pronašao svoje mjesto u vremenu u kojem živi. Melkior promišlja o
besmislu rata i odbojnosti priklanjanju bilo kojoj od strana:
Melkior opet susreće don Kuzmu kako se važe i negoduje zbog svoje male težine.
Melkior odustane od vaganja jer se ipak odluči prijaviti u vojsku kao dobrovoljac.
Makar mu vojni kapetan sugerira da ne mora riskirati život jer je već otpušten kao
nesposoban, Melkior ostane pri svojoj odluci. Kapetanu je Melkior sumnjiv i misli da
je špijun pa ode u drugu sobu pozvati policiju, što Melkioru dade priliku da pobjegne.
Melkior više ne bježi od Polifema, odnosno rata, već mu ide ravno ususret:
Polifem je navalio kamen na otvor špilje i Melkior mu se predaje u ruke: rat se više ne
može izbjeći. Roman završava pesimističnom simboličnom slikom rike uplašenih
životinja Zoopolisa (= čovječanstva) koje panično iščekuju dolazak Polifema (= rata),
a Melkior im dolazi upomoć kao moderni Odisej, spuštajući se i sam na razinu
životinje i puzeći u Zoopolis: