Ranko Marinković – Kiklop

Roman započinje imenom reklamne agencije MAAR, podno čijeg plakata stoji
Melkior Tresić i upija, zajedno s ostalim građanima grada Zagreba, neprekinut slijed
reklama za bezbrojne proizvode.

Melkior na ulici opazi svog starog vjeroučitelja, don Kuzmu, i odluči ga slijediti.
Njihov susret probudi u Melkioru sjećanje na vrijeme kad je don Kuzma njega i
njegove razredne kolege maltretirao pljuskama i nadijevanjem maštovitih životinjskih
nadimaka (Kljunaš Čudnovati, Foka Pingvinski, Kondor Andski). Don Kuzmine
velike uši nagnale su Melkiora da ga prepozna, ali on zamijeti da je don Kuzmina
glava sad smežurana, tužna i iscijeđena, za razliku od Melkiorovih školskih dana kad
je bila crvena i puna, mlada i strahovita. Don Kuzma je, naime, uspoređen sa
Samsonom, koji je svoju mladenačku snagu izgubio nakon što mu je ljubavnica Dalila
odrezala dugačku kosu, a pretpostavljalo se da je na sličan način nastradao i don
Kuzma -od ruke nepoznate ljubavnice koja ga je nagnala da potraži oprost grijeha od
samog pape i na neko vrijeme nestane iz Zagreba.

Slijedeći don Kuzmu, Melkior naleti na uličnog džepara koji mu se predstavi kao
Cviker, njegov školski kolega. Melkior, svjestan da će biti nasamaren, ipak daje
Cvikeru zadnji novac iz novčanika jer ne zna kako da se izvuče iz neugodne situacije.
Melkior se zatim upušta u razgovor s uličnim prolaznikom i pokreću temu rata,
bombardiranja u Londonu i mobilizacije koja im prijeti. Počinje se osjećati tjeskoba
predratnog vremena:

Riječ mobilizacija prožela ga čuvstvom nepodnosive tjeskobe, u njega je ušao nemir

nekog strašnog iščekivanja. I to sada valja nositi u sebi...

Melkior u izlogu trgovine opazi svoj mršav odraz, što ga razveseli jer zna da
ljudi slabe tjelesne konstrukcije mogu izbjeći vojnu obvezu. Počinje razmišljati o
tome kako uskratiti svoje tijelo krvožednoj zvijeri rata, uspoređujući se s kukcem koji
živi u stablu:

U nekoj gori pritajiti se kao savijena buba duboko u kori neuništivog stabla: eto,
mene nema… i živjeti, živjeti…

Melkior opazi don Kuzmu kako se važe na uličnoj vagi i čeka sudbonosnu cifru težine
koja znači bit il ne bit. Melkior započinje razgovor s vlasnikom vage i saznaje da je
don Kuzma zbog bolesti puno izgubio na težini, pa se važe dvaput dnevno u nadi da
nije dodatno smršavio, za razliku od Melkiora, kojem njegova težina nije po volji jer
je još uvijek prevelika da ga spasi od mobilizacije.

Zatim slijedi ulični performans boema Uga odnosno Parampiona, Melkiorovog

prijatelja, koji Melkiora naziva Eustahijem, zadirkuje ga i prolaznicima obznanjuje
njegove brige: Intelektualac, švejk, spekulira na vagi. […] Vojni
spekulant! […] koliko je težak strah od rata u ovog Eustahija Mirotočivog? Nakon
Ugove predstave, jedan čovjek tvrdi da su Melkior i Ugo u dogovoru pokrali
prolaznike, što spremno prihvati džepar “Cviker”, kojeg ljudi zovu Sova, kako bi se
domogao novca, i Melkior opet poklekne i dade mu novac.

Melkior se sjeti fatalne žene u koju je zaljubljen i koju zove Vivijana jer joj ne zna
ime, i ulazi u kultnu kavanu Dajdam, gdje ga čeka društvo, “parampionska braća”:
Ugo i Maestro, kralj boema. Melkiora pogađa prizor Vivijane u društvu glumca
Fredija, s kojim je Melkior u lošim odnosima otkad je u novinama izašla njegova
nepovoljna kritika Fredijeve glume, popraćena sarkastičnim komentarom o broju
Fredijevih obožavateljica. Večer u Dajdamu tipično je kavanska, puna okršaja,
zadirkivanja, pozivanja na “dvoboj”, filozofiranja, recitiranja poezije i sl. U središtu je
lik Maestra, svojevrsnog Melkiorovog mentora, kralja boema.U jednom trenutku
Maestro počne recitirati svoju poeziju, punu surovih tjelesnih motiva, kojom
najavljuje svoju namjeru da pokloni svoje tijelo znanosti:.

Također se upoznajemo i s likom don Fernanda, koji je sušta suprotnost dajdamskim

Parampionima, i koji ih, u rijetkim prilikama kad je u njihovom društvu, indiferentno i
šutke promatra uz podrugljivi osmijeh; čini se gotovo kao božanstvo među hrpom
surovih pijanica i lijenčina:

Sjedio je cijelo veče s tim podrugljivim osmijehom i nikako se nije udostojao da izusti
ni jednu jedinu riječ; sve motri s neke rastresene, štoviše, umne visine.

Ugo se, nakon okršaja s Fredijem i don Fernandom, bacio na javno provociranje
Melkiora, opet spominjući Melkiorov plan za izbjegavanje mobilizacije, nazivajući ga
sramotom. Melkior napušta Dajdam i razmišlja o svom tijelu koje mora oslabjeti kako
ne bi postalo topovsko meso rata.

Melkior navraća u gostionicu njemačkih vlasnika, gdje mu konobar Kurt (za kojeg se
insinuira da je njemački špijun: tko to može znati kada će izazvati Kurtovu in-for-mi-
ranost) iznosi svoje mišljenje da je rat danas nauka i savjetuje ga da izbjegne vojnu
službu varanjem na liječničkom pregledu.
Kobasica koju Melkior naruči u gostionici nagna ga razmišljanje o svojoj ideji o
ljudožderima, kiklopima koji proždiru čovjetinu, meso brodolomaca s broda
“Menelaj”, kalkulirajući koji je od brodolomaca najdeblji i time najpovoljniji za
obrok, što brodolomce navodi na mržnju prema vlastitome tijelu.

Melkiora posjećuje susjed Adam, kojem je Melkior nadjenuo nadimak ATMA

(anagram od tama), mistični kiromant (proricatelj sudbine) koji zna za sve Melkiorove
postupke, misli, želje, strepnje i strahove, ponajprije za strah od mobilizacije.

ATMA također zna i za Melkiorovu zaljubljenost u Vivijanu. Sam ATMA planira

oženiti Vivijanu nakon što se ona “iživi” s drugim muškarcima, među kojima su i Ugo
i Melkior:

Sada je Ugo na redu, možda i vi, meni je svejedno. Zato vas i hoću upoznati s njom,
da bih ubrzao hod historije. Da dovršite svoju vladavinu što prije.

Melkior, dakle, zbog rata ne ostaje samo bez svojega tijela, već i bez tijela Vivijane,
žene za kojom najviše žudi: Samoća se javi u Melkioru kao bolno stanje tijela, kao
beskrajno tužna izgubljenost.

S prozora svog stana Melkior razgovara s Ugom koji se opčinjen vraća sa sastanka s
Vivijanom, što Melkiora baca u očaj i nagne ga da poželi i nazove svoju ljubavnicu
Enku.

Enkin se broj telefona razlikuje od broja hitne pomoći samo u jednoj znamenki pa
ona, kad njeni ljubavnici zovu u vrijeme kad joj je suprug (ugledni kirurg) kod kuće,
reagira tako da ih pred suprugom naziva majmunima koji su pogriješili broj hitne.
Melkior se na to vrijeđa pa se, kad joj kasnije dođe u posjet, prepuštaju ljubavničkim
svađama i prepirkama, popraćenim erotskim mirenjima. Priroda njihovog odnosa je
upravo takva: burna, tipično ljubavnička, satkana od povremenih Melkiorovih posjeta
koji se obično završe s njegovim zakletvama da prekida njihovu vezu: Nju ničemu
iskustvo ne uči. Koliko sam joj puta rekao “nikada” i ponovno dolazio […]

Melkior je tek jedan od Enkinih ljubavnika, no ona tvrdi da ima sretan brak i da voli
svojeg supruga, kojeg, zbog časti njegovog zanimanja, ne želi zamarati sitnicama
poput svojeg promiskuiteta, što Melkior naziva “droljinom moralistikom”, a samu
Enku ironično uspoređuje sa Shakespearovom Desdemonom.
Na putu do Enke Melkior susreće Maestra, koji mu iznosi svoja filozofska
razmišljanja o ljudskoj sudbini: Prije ili poslije, svi ćemo se naći u smeću. Takav je
hod historije. Maestro također objašnjava svoj prezir prema tehnološkom napretku, tj.
Progresu, i umjetničkim pravcima koji ga veličaju, poput futurizma:

Svoju antipatiju prema tehnološkom razvoju Maestro naglašava suprotstavljanjem

modernog doba i tradicije, nizanjem povijesnih imena i predstavnika tradicije.
Posebnu mržnju Maestro osjeća prema električnoj energiji:

Zar bi Dante pisao bolje stihove pod mliječnom žaruljom? Da je Leonardu bila
potrebna ikakva elektrika, već bi on zavrtio tamo neke točkove da iskre vrcaju.

Maestro najavljuje plan svoje dosad neviđene “medicinski čiste smrti”, nakon čega će
njegovo tijelo biti iskorišteno u znanstvene svrhe:

Ja mogu da riskiram. Nemam više što da izgubim, jer ništa više nemam. Čak ni ovo
tijelo nije više moje. Svoj kadaver sam prodao medicinskom fakultetu. I zapio ga
odavno. Ja sam čovjek koji je progutao svoj leš – fućkam na sve finese.

Melkior susreće Ugovog oca Kalista, kojem je ironično dodijeljeno papinsko ime, jer
uz to što Ugu zamjera boemski život, a ponajviše trošenje novca na žene, pored svoje
supruge ima ljubavnicu.

ATMA Melkiora službeno upoznaje s Vivijanom, koja je došla na proricanje

budućnosti. ATMINO i Vivijanino međusobno zadirkivanje i sitne svađe kao u starog
bračnog para izazove ljubomoru kod Melkiora – Melkiora je rastužila njezina
autoritativna intimnost prema kiromantu. Odakle njoj pravo na takav ton?

Kroz nepoznavanje pojmova poput kompenzacije i nemogućnosti rješavanja

jednostavne zagonetke, potvrđuje se ATMINA teza da Vivijana nema zavidno
obrazovanje te se ističe njezina površnost. ATMA kroz simboliku dvorca i zapreke na
putu do njega proriče Vivijani da će završiti s njime, ali da će prije proći kroz burne
odnose s drugim muškarcima, među ostalim i s Melkiorom, koji shvaća ATMINO
zadirkivanje, ali ona ne shvati simboliku. Vivijana zamoli Melkiora da je otprati kući,
ali Melkior se povlači u svoju sobu.

Melkiora posjećuje Ugo i moli ga da mu pomogne napisati pjesmu za Vivijanu, što

Melkior odbija učiniti: Radije pomozite, vi lako pravite te rezance koje rado kljucaju
naše koke. […] Eustahije, ne budite životinja, posudite mi pjesmu. Ugov posjet
isprekidan je Melkiorovim filozofskim unutarnjim monolozima i promišljanjima o
brodolomcima i ljudožderima te o odnosu muškaraca i žena, a sve zajedno popraćeno
je brojnim metaforama i usporedbama sa životinjama.

Melkior odlazi u Kurtovu gostionicu, gdje opet fantazira o polinezijskim

ljudožderima i brodolomcima, koji su, kad su shvatili da ih ljudožderi tove kao stoku,
počeli povraćati kako se ne bi udebljali, ali poskrivećki, kako ljudožderi ne bi
pomislili da su bolesni i ubili ih.

Melkior u Dajdamu susreće Maestra, koji mu kaže da je on ATMI najopasniji

neprijatelj u borbi za Vivijanu zbog svoje osjećajnosti. Susreće i bogalja bez nogu koji
ga zamoli da ga odnese do prozora sobe gdje njegova supruga ima sastanak s
ljubavnikom kako bi čuo njezine ljubavne uzdahe. Kaže da želi od nje dobiti ljubav,
makar to bilo s drugim čovjekom, što njemu ne smeta jer je ona ionako njegova. Plan
im propadne jer se vrata sobe otvore prije vremena i Melkior odnese bogalja u
skrovište.

Melkior prolazi pored zoološkog vrta, kojeg zove Zoopolisom i uspoređuje sa

zatvorima, kasarnama i vojskama diljem ljudske povijesti. Osjeti bunt prema
nadolazećem tramvaju, kojeg naziva tehnikom, Silom, Nosorogom, željeznom
životinjom, mamlazom željeznim, mamutom, gvožđarijom. Stane na tračnice i
“glupom tramvaju”, običnom stroju, suprotstavlja esenciju svoje ljudskosti – svoju
misao.

Nakon što je položajem svoga tijela na tračnicama zaustavio tramvaj, osjeća da je, kao
čovjek i misaono biće, pobijedio tehniku, strah, ali i samu smrtnost:

Heureka! Kliktao je arhimedski šašavo. Otkrio sam biološki zakon uzgona! Tijelo
uronjeno u strah izgubi onoliko od svoje smrtnosti koliko teži istisnuti strah. Heureka!

Melkior razmišlja o trenutnoj političkoj i predratnoj situaciji, uz strašne slike klanja i

noževa, a sve je popraćeno atmosferom očaja, nepovjerenja i straha, pa čak i straha od
samog sebe. Pupo, Melkiorov poznanik, zamoli Melkiora da na neko vrijeme u svoju
sobu primi “jednog njihovog čovjeka“, antihitlerovca, na što Melkior pristaje i daje
mu ime Nepoznati.

Melkior susreće don Fernanda, koji Melkioru iznese svoju teoriju “preventivne
dehumanizacije”, koja proklamira preventivno ubijanje svih onih koji su “obilježeni”
fizičkim ili psihičkim karakteristikama koje odaju dojam da bi mogli postati
potencijalni ubojice, a kao primjer kandidata navodi Hitlera i Mussolinija, Napoleona
i Cezara. Čovjek ima neku vrijednost mora shvatiti koji ljudi ne vrijede i smaknuti ih.
Preventivnu dehumanizaciju naziva i ukidanjem tragedije skepsom, jer “tragedija
pretpostavlja vjerovanje u dobrotu”, odnosno počiva na lažnim pretpostavkama da su
ljudi dobri, pa zato i kazalište naziva mjestom gdje se “ljudi sile da na nekoliko sati
budu naivni”, a kao primjer navodi Hamleta.

Don Fernando uspoređuje sebe i Melkiora, zaključujući da je Melkior senzibilan

intelektualac i da je njegov strah gotovo umjetnički produkt njegove misli, dok je
strah don Fernanda ovozemaljskog i sebičnog tipa.

Melkior izaziva don Fernanda pitajući ga zašto bi on trebao odlučivati tko je vrijedan,
a tko nevrijedan, i bi li ubio uličnog prodavača novina, tzv. Njutanjeg (ime dobio po
tome kako izgovara “Jutarnji” list), punog fizičkih mana, da spasi Michelangelov kip
Davida, remek-djelo ljudske anatomije, na što don Fernando nema konačan odgovor.
Melkior kaže da bi čitavo čovječanstvo stalo na stranu prodavača novina (Njutanjeg)
samo zato što on osjeća.

Don Fernando misli da je lako odlučiti se u korist Davida, jer David nema misli, a
Njutanji može razviti monstrumske ideje i udružiti se sa svojim istomišljenicima.
Melkior se uvrijedi kad pomisli da ga don Fernando želi kao izvršioca svoje ideje
preventivne dehumanizacije jer on sam ne želi uprljati ruke.

Melkior zatim susretne Vivijanu, koja ga pozove da s njom ide u kupovinu. Vivijana
prevrće po trgovinama mučeći trgovce i na kraju ništa ne kupi, a Melkior ju čitavo
vrijeme poslušno prati, uživajući u usputnom filozofiranju koje Vivijana ne uspije
razumjeti.

Melkiorova konstantna nesigurnost na ljubavnom planu (nije siguran jesu li Vivijana i

Ugo u ljubavnoj vezi) donosi mu dodatnu tjeskobu. Ugo misli da Vivijana simpatizira
Melkiora, ali i tvrdi da je Vivijana nije za platonski tip veze (kao i sve žene po
njegovom mišljenju): One vole da budu oborene. Njihovo otrcano “ne” oblik je
glagola “navali”.

Melkior susreće ATMU koji se raspituje o Nepoznatom, što u Melkioru probudi

sumnju da je ATMA njemački špijun, pojačanu činjenicom da je ATMI prezime
Hauptmann i da je nedavno bio u Austriji.
Melkior opet razmišlja o ljudožderima i brodolomcima. Od svih ostalih brodolomaca
(kuhara, liječnika, upravitelja stroja, agenta, prvog časnika, kapetana) najviše se
razlikuje Stari, po tome što je uz liječnika jedini odjeveni brodolomac dok su svi ostali
goli, i po tome što na polinezijskom otoku zapravo uživa jer ga brodolomci neće
pojesti budući da je prestar, i jer dobro jede, spava i ništa ne radi. Jedini smisao života
mu je “blažena bezbrižnost”. Stari je simbol ljudi s prizemnim “idealima”, kojima je
jedino važno zadovoljenje tijela, ono što je ovdje i sada, i koji slijepo slušaju
autoritete:

Melkior susreće Vivijanu i ATMU zajedno u šetnji. Vivijana opet poriče ljubavnu
vezu s Ugom i čini mu se da je na sebe opet navukao Vivijanin prezir.

Melkior nastavlja priču o brodolomcima, koji planiraju Starog zamoliti da ode na

more tražiti pomoć.

Uz MAAR-ove reklame i uzvike prodavača novina o Londonu u plamenu, on čuje

kako prolaznik mrmlja neka se Englezi sami spašavaju kad su sve sami i zakuhali, na
što se Melkior naljuti i stane mu na nogu kako bi vidio ima li prolaznik zao pogled (po
don Fernandovoj teoriji). Umalo dođe do tuče, a situaciju spašava Ugo. Ugo kasnije
napravi pijanu predstavu u Kurtovoj gostionici, napije se cijela gostionica, pa i Kurt,
koji počne puzati po podu govoreći svima da ih iskreno voli. Melkior se vrati u sobu i
priča s Nepoznatim.

Prepušta se unutarnjem filozofiranju o postojanju Sudbine koja uređuje ljudsku

Budućnost, suprotstavljajući dva klana: teologe, koji vjeruju da Providnost uređuje red
stvari i pojava, i kauzaliste, koji vjeruju u uzročno-posljedične veze. Razmišlja o
svojoj čovječnosti.

Napokon mu dolazi poziv za mobilizaciju. Iznenađen je i uplašen:

Melkior je stajao nasred sobe kao idiot: bos, u prugastoj pidžami (ludnice) i drhtao.
Ukočeni osmijeh iznenađenja nije silazio s njegova lica. […] Kad bih ovako mogao
ostati… zauvijek!

Melkior je u vojsci smješten u konjušnicu da dresira konje. Njemu je dodijeljen

najneposlušniji konj simboličnog imena Cezar, koji je već ubio dvojicu vojnika, a kad
ubije trećeg, uspavat će ga. Podnarednik Čičak je uzeo Melkiora na zub i stalno ga
zadirkuje. Pita ga kako se gasi sijalica, a nakon Melkiora odgovori vojnik Krele (od
kreten) kaže da se na nju laje i počne imitirati lavež. Melkior se zatim onesvijesti od
smrada konjušnice i dvojica ga vojnika odvedu da se prozrači, brižno ga upućujući u
ambulantu i dajući mu savjete kako uz pomoć bolesti izbjeći vojni rok.Rugaju se
ministarskim sinovima, “pidžamicama”, koji dolaze u kasarnu kad im se prohtije.

Krele razvija prijateljstvo s Melkiorom i objašnjava da on gradi svoj imidž kretena

kako bi izbjegao teške vojne zadatke, a slično savjetuje i Melkioru. Kaže mu da su
njegova inteligencija i senzibilitet preočiti te da se zato zamjerio Čičku.

Krele otkriva da je nekoć radio za ATMU (Adama) dok je ovaj bio mađioničar. Adam
je imao ženu koju su zvali Eva, poprilično promiskuitetnu, koja je, između ostalih,
ljubovala i s Kreletom. Ona, da bi se osigurala, kaže Adamu da će vjerojatno čuti
glasine o njoj i Kreletu, zbog čega ga Adam pretuče. Krele zato pokvari Adamove
mađioničarske rekvizite, što ga osramoti pred publikom.

Melkior prolazi vojnu obuku jer “treba imati nešto i u mozgu i ne može da ratuje
svaka budala”. Major uči vojnike kako se orijentirati po mahovini, a Krele se pokaže
kao jedini koji zna za tu vrstu orijentacije, na što je major jako ponosan i ne može
razumjeti razlog Krelinog nadimka. Suprotstavljaju se Melkiorova teorijska i
filozofska znanja s Krelinim praktičnim.

Melkiora pregledava liječnik (major) i ustanovi da ima tešku asteniju (umor, slabost,
mršavljenje). Majoru se on dopadne i ostavi ga da se liječi pojačanom ishranom na
tuberkuloznom odjelu, tj. “diplomatskoj” sobi, u koju se smještaju “tatini sinovi” koji
izbjegavaju vojno služenje.

Mašta o brodolomcima i uspoređuje njihovu čovjetinu, koja ima tu čast da ju pojedu

ljudi, i svoju, koju će pojesti crvi ili druge životinje i zainteresira za medicinsku sestru
Aciku, koju zagrli i poljubi dok ga pregledava misleći da spava. Drugi ga bolesnici
optuže da je lud i da bi ih mogao poklati na spavanju. Zaključi da bi bilo dobro da ga
proglase ludim i odluči sutradan poljubiti i majora.

Laborant Mitar, kojeg zovu Vampirom, dolazi Melkioru izvaditi krv. Mitar mu
savjetuje da mu može, ako mu Melkior plati, krvnu sliku urediti tako da ga otpuste iz
vojske.

Na Melkiorov odjel u kontrolu dolazi strog i odrješit pukovnik. Sve ostale bolesnike
zadirkuje, ali budući da su to sinovi diplomata, s njima ne postupa preoštro. Okomi se
na Melkiora jer on po svom podrijetlu ne spada u “diplomatsku” sobu i optužuje ga za
simulaciju bolesti i dezerterstvo. Pukovnik izaziva Melkiora da kaže da je
“preuzvišen” da bi služio vojsku i nudi mu svoj obraz da ga udari, što rezultira
Melkiorovim poljupcem.

Pukovnik se zgrozi nad tim činom i pošalje ga na nervni odjel. Tamo upozna
Melankolika i Keru. Melankolik kaže Melkioru da na bolničkom broju 16 živi
ogroman Aligator, tajno oružje svih gradova, koji melje tenkove među zubima.
Melkior Aligatora zamisli kao antitezu Polifemu, simbolu rata, iako je svjestan da je
to samo luđakova priča.

Melankolik također iznosi teoriju o paljenju i gašenju svjetala po sistemu kodeksa,

odnosno tajnih poruka kojima se ugovara dan puštanja Aligatora.

Krele mu dolazi u posjetu i izražava svoje žaljenje i zabrinutost što je Melkior završio
na nervnom odjelu: Ti ćeš ovdje propasti, burazeru, zbog svoje fiksne ideje […].
Melkior je sumnjičav i ispituje ga tko ga je poslao da se raspituje o njemu, pa od
ljutnje počne poput Melankolika govoriti o Aligatoru i doktorima kao tatarima, što
Kreleta strašno rastuži i preplaši, ali ni Melkior nije ravnodušan jer je svjestan da
nema povjerenja ni u koga i da je izgubio sve prijatelje: Gospode, dopusti mi da
povjerujem makar jednom čovjeku!

Melkiora otpuštaju iz vojske zbog majorove blagonaklonosti i zbog Kreletovog

urgiranja kod laboranta Mitra. S Melkiorovim otpustom završava i “lična” priča o
ljudožderima. Riđi asklepijad odnosno liječnik ženi se za kćer poglavice, preuzima
vlast na otoku, vlada blago, postaje kraljem pa carem države Asklepije, gdje ga se
mora zvati Vaše Carsko Veličanstvo ili Sire u intimnijim krugovima, spašava sve
brodolomce i postavlja ih za ministre. Od tog trenutka drastično se mijenja njihov
odnos prema tijelu.

Melkior se vraća u Zagreb, u istu sobu, iznad ATMINE. ATMA mu saopći da je Enka
bila kod njega i da mu je sve ispričala o varanju svog muža, pa i o varanju s
Melkiorom. Na to Melkior uzvraća provociranjem ATME pitanjima o Evi, a ATMA
navodi kao razlog svog prekida s njome činjenicu da je ona bila prelijepa žena za
neuglednog muškarca poput njega. ATMA najviše ističe nakaznost svojih očiju, zbog
kojih se nalazi na don Fernandovom popisu preventivne dehumanizacije.

ATMA provocira Melkiora da je znao da je Kurt njemački špijun i da je zato bio s

njim u dobrim odnosima, što Melkior ne želi priznati.
On odlazi k Enki. Nakon spolnog odnosa, dolazi njen muž Coco, i dok on pokušava
otključati vrata, Enka vodi Melkiora do tajnog prolaza kroz koji on pobjegne, a sve je
nabijeno klaustrofobičnom i napetom atmosferom jer Enka odugovlači kako bi mučila
Melkiora i pokazala mu koliko ju Coco nesebično voli. Enka je uspoređena s
Helenom, a Coco s Menelajem.

I ATMA se odseli, kao i Kurt, što Melkior povezuje s činjenicom da su obojica u

približno isto vrijeme otvorili svoje radnje koje su im služile kao promatračnice blizu
35. kasarne, i zaključuje da su obojica njemački špijuni:

Ulični prodavači novina obznanjuju narodu da je Jugoslavija pristupila fašističkom

Trojnom paktu. Melkior sarkastično razgovara s prolaznikom, sucem koji se veseli
ovoj novosti, i nudi mu odgovore koje ovaj želi čuti. Razgovor je pun ironije i
ismijava bezumno toleriranje fašizma kod običnih ljudi i priklanjanje malih država
totalitarističkim režimima, učinjeno da bi ih se “pustilo na miru”, bez obzira na
neslaganje s totalitarističkom ideologijom i bez obzira na to što bi radije bili u
političkom centru.

Melkior ugleda Fredija i Vivijanu zajedno i zaključuje da nikad nisu ni prekinuli svoju
vezu.

Fredi je udario Maestra; ironično je prikazana ljudska zaokupljenost niskim

“dramama” – prolaznici su se okupili gledati krvavog Maestra, potpuno zaboravljajući
na Trojni pakt: “Prizor” je bio interesantniji nego pristupanje Trojnom paktu;
novine su držali uglavnom na stražnjici.

Maestro Melkioru govori kako bi bilo dobro Fredija “preventivno dehumanizirati”

zbog njegove primitivnosti i manjka inteligencije. Vodi ga svojoj kući, s čijeg se
balkona bacaju samoubojice.

Maestro izražava svoj prezir prema ženama:

Stradale su dakako i nevine, ali koja, recite, koja je sasvim nevina? Koja se ne bi dala
zajahati đavlu… ako ništa, zbog radoznalosti?

Saznaje se da je Vivijana bila i Maestrova tiha patnja, dok je bila još sasvim mlada i
supruga Maestrovog kolege novinara. Isprva su bili obiteljski prijatelji pa se Maestro
u nju zaljubio. Jedne joj je večeri, kad joj je suprug bio odsutan, Maestro obznanio
kako se osjeća, a ona mu je rekla neka se svuče. U tom se trenutku začuo ključ u bravi
pa je Vivijana Maestra golog zaključala u ormar i pustila da sluša ljubavne uzdahe
koje izmjenjuje s ljubavnikom. Maestro je od boli jauknuo, ljubavnik ga je otkrio,
izbacio iz ormara i ismijao golog, zajedno s Vivijanom. Maestro se osvetio tako da je
Vivijaninom suprugu napisao anonimno pismo u kojem je razotkrio njen promiskuitet,
pa je suprug uhvatio nju i drugog ljubavnika na djelu i gole ih izbacio na ulicu, a
Maestro je napisao članak pod nazivom “Adam i Eva na gradskim ulicama”.

Prikazuje se i Maestrov nihilizam: Maestro ne vidi smisao ljudskog postojanja. On

opet iznosi svoju mržnju prema budućnosti, električnoj energiji i tehničkom napretku,
pa čak i prema knjigama i pisanoj riječi.

U središtu Maestrove mržnje je On, Dalekovod, električni vod. Maestro uspoređuje

njegovo zujanje sa zrikanjem zrikavaca, a njegove žice sa životinjskim krakovima i
pipcima. Energiju definira kao sposobnost tijela da izvrši neku radnju, naglašavajući
tjelesnost, pa ne priznaje električnu energiju jer je ona bestjelesna, nevidljiva.
Elektron ironično naziva bogom i posprdno naglašava njegovo podrijetlo koje dolazi
od smole.

Maestro odaje još znakova kako će se večer završiti, a Melkiora čitavo vrijeme posjeta
prolazi jeza jer naslućuje strašan kraj večeri.

Maestro počini groteskno samoubojstvo mokreći na žice dalekovoda sa svog balkona

u kući samoubojica – “novunovcata”, “originalna”, “medicinski čista” smrt. Melkior
prekasno shvati što se dešava i ne uspije ga spasiti. Maestro je pustio da ga ubije ono
što je najviše prezirao – električna energija.

Budući da se narod Jugoslavije pobunio pristupanju Trojnom paktu, nova vlada ga je

odbacila, pa je Hitler 6. 4. 1941. na Cvjetnu nedjelju napao Jugoslaviju. Melkior čuje
objavu rata na radiju, što ga potakne na ponovno razmišljanje o vlastitom tijelu.
Kiklop Polifem napokon je došao na njegove prostore.

U sobu mu dolazi Ugo s vijestima o ratu i ironično komentira promjene koje rat
donosi običnim građanima, i koje su većinom materijalnog tipa. On priča o
priklanjanju domaćih žena osvajačima, njemačkim oficirima te mu kaže da je Vivijana
odselila, ali da ne zna s kime.

Ugo saopći Melkioru da Maestra one večeri prije samoubojstva nije udario Fredi, već
ATMA, jer je Maestro prozivao “petokolonaše”, njemačke špijune.
Melkior susreće Pupa u vojničkoj odori. Pupo mu savjetuje neka se trgne, neka se ne
zamara stvarima koje nisu u njegovoj moći i neka se bar malim djelima odupre
fašizmu kako bi pronašao svoje mjesto u vremenu u kojem živi. Melkior promišlja o
besmislu rata i odbojnosti priklanjanju bilo kojoj od strana:

Melkior opet susreće don Kuzmu kako se važe i negoduje zbog svoje male težine.
Melkior odustane od vaganja jer se ipak odluči prijaviti u vojsku kao dobrovoljac.
Makar mu vojni kapetan sugerira da ne mora riskirati život jer je već otpušten kao
nesposoban, Melkior ostane pri svojoj odluci. Kapetanu je Melkior sumnjiv i misli da
je špijun pa ode u drugu sobu pozvati policiju, što Melkioru dade priliku da pobjegne.

Prisluškuje svađu dvaju prolaznika: materijalista, koji govori da je rat divljaštvo i

trgovina još od doba antike, i idealista, koji kaže da heroji ginu zbog ideala. Melkior
stane na stranu materijalista, dajući mu dodatne argumente. Divi se ljepoti i
kratkotrajnosti života snježnih pahulja i zamjećuje da su sve šestokrake. Dakle,
pahulje su simbol Židova, i tope se pod dahom Polifema – rata, Hitlera.

Melkior više ne bježi od Polifema, odnosno rata, već mu ide ravno ususret:

Idem u susret Polifemu-ljudožderu što sada zemljom gazi… ne bih li mu kako

šmugnuo među nogama prije no navali kamen. A kad prođem (ako prođem) povikat
ću iz svega glasa: Kiklope, jednooki krvoločni gade… – Zašto ćeš, nesretniče,
divljaka dražiti opet? – Ej, da ga mogu života lišit i duše!…

Polifem je navalio kamen na otvor špilje i Melkior mu se predaje u ruke: rat se više ne
može izbjeći. Roman završava pesimističnom simboličnom slikom rike uplašenih
životinja Zoopolisa (= čovječanstva) koje panično iščekuju dolazak Polifema (= rata),
a Melkior im dolazi upomoć kao moderni Odisej, spuštajući se i sam na razinu
životinje i puzeći u Zoopolis:

[…] onda krene četveronoške za zovom uplašenih zvijeri – ne vičite, dolazim – i

otplazi bratski u izbezumljeni grad Zoopolis.