Kiklop

Ranko Marinković
O piscu: Ranko Marinković, rođen 22. veljače 1913, bio je hrvatski
romanopisac i dramatičar. Marinković je rođen u Komiži na otoku Visu (tada dio
Austro-Ugarske), a djetinjstvo mu je bilo obilježeno Prvim svjetskim ratom.
Tridesetih godina 20. stoljeća, u zagrebačkim književnim krugovima počeo je
popularizirati svoje ime svojim dramama i pričama. Karijera mu je nakratko
prekinuta tijekom Drugog svjetskog rata, a nakon rata, vrijeme je provodio radeći u
kazalištu.
Njegova najpoznatija djela “Glorija” (1955), predstava u kojoj je kritizirao
Katoličku crkvu te “Kiklop” (1965), poluautobiografski roman u kojem je opisao
sumornu atmosferu zagrebačkih intelektualaca prije invazije osi na Jugoslaviju
donijela su mu velik uspjeh.

REDOSLIJED RADNJE U ROMANU PO FABULATIVNOM NIZU:

1. Uvod
2. Zaplet
3. Vrhunac
4. Kraj

Najdraži citati: “Ja ne mrzim ništa. Odbacujem suvišno.”, “Knjige si imao u ruci. A u glavi znanje. To
oružje, dobro upotrebljeno, ponekad je jače od svih bomba i pušaka.”,
 Kazališni kritičar Melkior Tresić anksiozan je intelektualac koji dane provodi
iščekujući poziv u vojsku te se odlučuje na post i prisilno izgladnjivanje ne bi li izbjegao
vojnu službu. Uglavnom se kreće po zagrebačkim ulicama i kavanama te razmišlja o
vlastitoj sudbini zarobljenoj u društvenom kolapsu predratnog stanja. Melkior se kreće u
boemskom društvu novinara, a njegovi su prijatelji Ugo, Maestro, Fernando, likovi koji u
velikoj većini dominiraju dok je Melkior tek pasivni promatrač. Okupljaju se u kavanama
“Dajdamu” i “Ugodnom kafiću”, a prate ih groteskne i crnohumorne situacije, pijane
rasprave, skandali, promjene raspoloženja i tučnjave. Melkior na ulici opazi svog starog
vjeroučitelja, don Kuzmu, i odluči ga slijediti. Njihov susret probudi u Melkioru sjećanje
na vrijeme kad je don Kuzma njega i njegove razredne kolege maltretirao pljuskama i
nadijevanjem maštovitih životinjskih nadimaka (Kljunaš Čudnovati, Foka Pingvinski,
Kondor Andski). Melkior se sjeti fatalne žene u koju je zaljubljen i koju zove Vivijana jer
joj ne zna ime, i ulazi u kultnu kavanu Dajdam, gdje ga čeka društvo, “parampionska
braća”: Ugo i Maestro, kralj boema. Melkiora pogađa prizor Vivijane u društvu glumca
Fredija, s kojim je Melkior u lošim odnosima otkad je u novinama izašla njegova
nepovoljna kritika Fredijeve glume, popraćena sarkastičnim komentarom o broju
Fredijevih obožavateljica.
Melkior navraća u gostionicu njemačkih vlasnika, gdje mu konobar Kurt (za kojeg
se insinuira da je njemački špijun) iznosi svoje mišljenje da je rat danas nauka i savjetuje
ga da izbjegne vojnu službu varanjem na liječničkom pregledu. Kobasica koju Melkior
naruči u gostionici nagna ga razmišljanje o svojoj ideji o ljudožderima, kiklopima koji
proždiru čovjetinu, meso brodolomaca s broda “Menelaj”, kalkulirajući koji je od
brodolomaca najdeblji i time najpovoljniji za obrok, što brodolomce navodi na mržnju
prema vlastitome tijelu. Melkiora posjećuje susjed Adam, kojem je Melkior nadjenuo
nadimak ATMA (anagram od tama), mistični kiromant (proricatelj sudbine) koji zna za
sve Melkiorove postupke, misli, želje, strepnje i strahove, ponajprije za strah od
mobilizacije. ATMA također zna i za Melkiorovu zaljubljenost u Vivijanu. Sam ATMA
planira oženiti Vivijanu. Melkior, dakle, zbog rata ne ostaje samo bez svojega tijela, već i
bez tijela Vivijane, žene za kojom najviše žudi: ,,Samoća se javi u Melkioru kao bolno
stanje tijela, kao beskrajno tužna izgubljenost”
 Napokon mu dolazi poziv za mobilizaciju. Iznenađen je i uplašen:Melkior je
stajao nasred sobe kao idiot: bos, u prugastoj pidžami (ludnice) i drhtao. Ukočeni
osmijeh iznenađenja nije silazio s njegova lica. […] Kad bih ovako mogao ostati…
zauvijek! Melkior je u vojsci smješten u konjušnicu da dresira konje. Njemu je dodijeljen
najneposlušniji konj simboličnog imena Cezar, koji je već ubio dvojicu vojnika, a kad
ubije trećeg, uspavat će ga. Krele razvija prijateljstvo s Melkiorom i objašnjava da on
gradi svoj imidž kretena kako bi izbjegao teške vojne zadatke, a slično savjetuje i
Melkioru. Melkiora pregledava liječnik (major) i ustanovi da ima tešku asteniju (umor,
slabost, mršavljenje). Majoru se on dopadne i ostavi ga da se liječi pojačanom ishranom
na tuberkuloznom odjelu, tj. “diplomatskoj” sobi, u koju se smještaju “tatini sinovi” koji
izbjegavaju vojno služenje. Melkiora otpuštaju iz vojske zbog majorove blagonaklonosti i
zbog Kreletovog urgiranja kod laboranta Mitra. S Melkiorovim otpustom završava i
“lična” priča o ljudožderima.

Melkior se vraća u Zagreb, u istu sobu, iznad ATMINE. Ulični prodavači novina
obznanjuju narodu da je Jugoslavija pristupila fašističkom Trojnom paktu. Melkior
sarkastično razgovara s prolaznikom, sucem koji se veseli ovoj novosti, i nudi mu
odgovore koje ovaj želi čuti. Razgovor je pun ironije i ismijava bezumno toleriranje
fašizma kod običnih ljudi i priklanjanje malih država totalitarističkim režimima. Melkior
čuje objavu rata na radiju, što ga potakne na ponovno razmišljanje o vlastitom tijelu.
Kiklop Polifem napokon je došao na njegove prostore. Melkior više ne bježi od Polifema,
odnosno rata, već mu ide ravno ususret: Idem u susret Polifemu-ljudožderu što sada
zemljom gazi… ne bih li mu kako šmugnuo među nogama prije no navali kamen. A kad
prođem (ako prođem) povikat ću iz svega glasa: Kiklope, jednooki krvoločni gade… –
Zašto ćeš, nesretniče, divljaka dražiti opet? – Ej, da ga mogu života lišit i duše!… Roman
završava pesimističnom simboličnom slikom rike uplašenih životinja Zoopolisa (=
čovječanstva) koje panično iščekuju dolazak Polifema (= rata), a Melkior im dolazi
upomoć kao moderni Odisej, spuštajući se i sam na razinu životinje i puzeći u Zoopolis:
[…] onda krene četveronoške za zovom uplašenih zvijeri – ne vičite, dolazim – i otplazi
bratski u izbezumljeni grad Zoopolis.