EMOCIJE - MOTIVACIJA - KARAKTER

Riječ EMOVERE je lat. porijekla i znači KRENUTI IZ. Danijel Goleman koji u psihologiji izučava
emocionalnu inteligenciju pod pojmom emocija podrazumijeva osjedanja i raznolika mišljenja,
biološka i psihološka stanja i raspon raznovrsnih mogudnosti ponašanja prema sebi i drugima,
objektima i sredini u kojoj se nalazimo.

EMOCIJE-EMOCIONALNI PROCESI

EMOCIJE- su složen psihički proces koje odražavaju naš specifičan (subjektivni) odnos prema
sebi i drugim ljudima i bidima, konkretnim stvarima, predmetima i pojavama u realnosti i prema
vlastitim postupcima pri čemu dolazi do manifestovanja organskih i tjelesnih promjena u
funkcionisanju pojedinih unutrašnjih organa, promjena u pokretima lica, glasa i tijela i pri
čemu postajemo svjesni tih promjena u našem odnosu prema sebi i drugima.

Razlika između osjedaja, opažaja i osjedanja-emocija je u tome što su osjedaji ili osjeti
subjektivni odraz objektivne realnosti koja djeluje na naša čula, osjedaj se odnosi na pojedina
svojstva nekog predmeta (npr, boje) vidimo predmet ili objekat sa njegovom osjetnom
osobinom u određenom vremenu i prostoru, opažaj ili percepcija se odnosi na cjelinu vidljivog-
objektivnog predmeta (oblik, boja, veličina), dok se osjedanja ili emocije odnose na naš
subjektivni-doživljajni odnos prema tom predmetu (sviđa nam se boja, manje nam se sviđa
oblik, a nikako nam se ne sviđa veličina). Emocije bi se kratko mogle definisati kao sveukupnost
unutrašnjih-svjesnih doživljaja i vanjskih-tjelesnih promjena koje se manifestuju našim
subjektivnim odnosom prema sebi, drugima i okruženju. Drugačije rečeno, emocije su
sveukupnost unutrašnjih –svjesnih doživljaja i vanjskih tjelesnih promjena koje se manifestuju
našim subjektivnim odnosom prema sebi, okolini i drugima.

Emocije su pomiješane i sastavljene iz nekoliko dijelova: -iz fiziološkog dijela (promjena u radu
unutrašnjih organa), -iz ekspresivnog reagiranja (promjena na tijelu npr. crvenilo na licu), -iz
intelektualne procjene situacije - obrade situacije po opasnosti i od toga zavisi kako demo
emocionalno reagirati (biti mirni ili bježati). Mnoge situacije dovode nas do uzbuđenja i
fiziološke aktivacije. Tad u tijelu nastaju promjene. Talamus koji je dio međumozga prima
informacije od senzora i on ih upuduje prema korteksu (pretfrontalnim zonama) i prema
amigdali-središtu emocija. Uz hipokampus amigdala je dio limbičkog sistema. Dok je
hipokampus važan za racionalno pamdenje, amigdala je važna za emocionalno pamdenje i
reguje impulsivno. Čitav limbički sistem je povezan sa hipotalamusom, gdje je sjedište
autonomnog nervnog sistema. Autonomni sistem ima simpatički i parasimpatički dio.
Hipotalamus prima informacije iz raznih dijelova tijela (receptora i unutrašnjih organa) i
povezan je sa hipofizom. Od hipotalamusa polazi deseti par mozgovnih živaca To je nervus
vagus koji se spušta do stomačnog dijela, sa obje strane, inervirajudi sve dijelove kojim prolazi, a
to su vrat, toraks i abdomen. Na ovaj način pobuđen je ukupan simpatički dio autonomnog
sistema, a sa njime i endokrini sistem. Tako autonomni nervni sistem kontroliše psihofizičko
pobuđenje. Fiziološka aktivacija nastaje radi pobuđenja simpatikusa i uzrokuje pojačan rad
nadbubrežnih žlijezda i lučenje hormona adrenalina i noradrenalina. Dospijede u krv ovih
hormona nastaje alarm, podiže se krvni pritisak, jert adrenalin pobuđuje simpatikus, izaziva
ubrzan rad srca, otežano disanje, želudac na prazno luči sokove i tako šteti sluznicu ako je ta
pojava česta pa tako nastaje čir na želucu. Povedava se količina šedera u krvi kojeg oslobađa
jetra, a uz pojačanu cirkulaciju i rad srca organizam je spreman na aktivnost (bijeg ili napad).
Tada dolazi do izliva emocija, agresivnosti ili afekta.

FIZIOLOŠKU OSNOVU ZA EMOCIONALNO REAGOVANJE čini čitav organizam, ali posubnu ulogu
u emocionalnom reagiranju imaju autonomni nervni sistem ili vegetativni/viscelarni nervni
sistem, sa endokrinim sistemom, limbičkim sistemom, hipotalamusom, talamusom i
moždanom korom/korteksom. Talamus s služi kao relejna stanica za senzoričke informacije
koje zatim predaje kori velikog mozga gdje nastaju osjeti. Značajan je za pažnju i kontrolu
spavanja. Hpotalamus leži ispod talamusa i iznad hipofize. Kontroliše autonomni nervni sistem
(simpatikus i parasimpatikus), ali i endokrini sistem, odnosno rad žlijezda za lučenje hormona
koji se ubrizgavaju u krv i koji utiču na javljanje pojedinih emocija. Limbički sistem je smješten
uz unutarnji rub mozga. To je neuronska formacija u obliku prstena koja se nalazi ispod
moždane kore u obje hemisfere mozga. Limbički sistem je povezan sa korom velikog mozga i
retikularnom formacijom. Limbički sistem sastoji se od HIPOKAMPUSA koji je značajan za naše
RACIONALNO-DUGOROČNO PAMDENJE i AMIGDALE (koja je u obliku badema) koja je centar
EMOCIONALNOG PAMDENJA i odgovorna je za EMOCIONALNO REAGOVANJE, posebno straha,
bijesa i ljutnje, agresivnosti. Limbički sistem uključen je i u razna čulstva, za funkcionisanje i
javljanje GLADI, SPOLNIH AKTIVNOSTI I AGRESIJE. Vegetativni sistem reguliše rad žlijezda sa
unutrašnjim lučenjem i mišida, a rad ovih žlijezda utiče na funkcioniranje rada pojedinih
unutarnjuh organa koji imaju specifičan i pojačan rad u emocijama. ANS kontrolira rad srca,
ritma disanja, podstiče i kontrolira rad probavnih organa i širenja zjenica. ANS ima simpatički
dio/simpatikus koji podstiče aktivnost unutarnjih organa, javljanja emocija, pobuđenosti i
aktivnosti, borbe, akcije ili bijega (usljed straha i opasnosti). Parasimpatički dio
ANS/parasimpatikus u velikoj mjeri imaju suprotne učinke, smiruje organizam i opušta ga,
podstiče opuštanje, mir, seksualnost, san i odmor. Od endokrinih žlijezda naročito su važne
nadbubrežne žlijezde koje prizvode hormone kortikostereoide/kortikalne stereoide, a hormon
adrenalin koji se luči iz srži nadbubrežne žlijezde stimuliše simpatikus i sve unutarnje organe i
izaziva strah, ljutnju i bijes. Kora ove žlijezde luči androgene hormone koji mogu izazvati
prerano polno sazrijevanje, atrofiju polnih organa, muskularizaciju kod žena i feminizam kod
žena. Djeluje na povedanje šedera u krvi i na stvaranje viška energije u organizmu koji je
potreban pri pojačanom naporu. Simpatička grana autonomnog nervnog sistema podstiče rad
nadbubrežne žlijezde i na lučenje adrenalina koji podstiče strah i tjeskobu i noradrenalina koji
povečava krvni pritisak, povečava snagu i otpornost i djeluje kao i hormon i neurotransmiter.
Štitna žlijezda/tireoidna žlijezda proizvodi hormon tiroksin koji reguliše metabolizam.
Prekomjerno lučenje tiroksina prizvodi ubrzan rad srca, nemir, napetost, tjeskobu i nervozu.
Manjak tiroksina slabi metabolizam usporava mozak, mišljenje, izaziva usporen govor, usporeno
mišljenje i usporene/zakočene pokrete. Smanjeno lučenje tiroksina u prenatalnom periodu
izaziva kretenizam, fizičku i umnu zaostalost. Hipofiza je centralna i kordinirajuda žlijezda
povezana sa hipotalamusom koji djeluje na izlučivanje nekih hormona iz prednjeg režnja
hipofize, a hipofiza proizvodi 6 osnovnih i sporednih hormona. Hormoni ove žlijezde podstiču
hormon rasta i podstiču lučenje drugih hormona i rad drugih žlijezda, regulišu količinu zaliha
tekudina u organizmu (antidiuretički hormon), stimulišu rad mliječnih žlijezda (hormon
prolaktin), a hormon oksitocin podstiče porođaj kod žena. Gušterača ili pankreas reguliše nivo
šedera u krvi i mokradi posredstvom inzulina i drugih hormona, izaziva hiperglikemiju (višak
šedera) i hipoglikemiju/manjak šedera. Polne žlijezde testisi kod muškaraca proizvode
testosteron koji tokom puberteta dovodi do rasta mišida i kostiju, te razvoja primarnih i
sekundarnih polnih obilježja. Testosteron se u manjim količinama proizvodi i u jajnicima i
nadbubrežnim žlijezdama. Manjak testosterona kod muškaraca izaziva feminizam kod
muškaraca a višak testosterona kod žena izaziva maskularizaciju, muškobanjost kod žena. To
može biti i inicijalna kapsula za razvoj homoseksualizma i kod muškaraca i kod žena. Jajnici
priozvode estrogen ženski hormon koji utiče na žensku reproduktivnu sposobnost, za odlaganje
masti u dojkama i kukovima, a progesteron stimulira rast i funkciju ženskih reproduktivnih
organa i održava trudnodu. Ženske polne delije luče samo „X“ hromozome, a muške i „X“ i „Y“
hromozome. Spajanjem X i X hromozoma nastaje ženski pol, a spajanjem X i Y hromozoma
nastaje muški pol, pa prema tome muškarci su odgovorni za pol djeteta. Osam sedmica nakon
začeda pod uticajem gena i hromozoma počinju se javljati anatomske razlike (pol) na embriju.
Vegetativni-autonomni sistem djeluje povezano sa hipotalamusom i moždanom korom.
Poseban značaj za emocionalno reagiranje ima limbički sistem ili viscelarni mozak (to je prsten
nervnih struktura) i u tom se dijelu stvara emocionalno iskustvo, bilježe traume, fobije i
strahovi, neprijatni likovi i događaji, a limbički sistem i zbog toga utiče na aktivnosti
unutrašnjih organa koji su pod uticajem hormona i emocija. Tu se registruju reakcije iz
hipotalamusa i posredstvom tog limbičkog dijela nervnog sistema postajemo svjesni viscelarnih-
organskih promjena pri emocijama. Hipotalamus čini grupa nervnih delija smještenih u dnu
mozga. Preko talamusa i hipotalamusa idu nervni impulsi iz receptora i unutrašnjih organa u
moždanu koru, kao iz moždane kore u unutrašnje organe, pa preko njih organizam ostvaruje
kontrolu nad različitim fiziološkim procesima. Ako npr. hipotalamus mačke dražimo električnim
putem javide se reakcije organizma slične kod emocionalnog reagiranja. Mačka kojoj
podražujemo hipotalamus pokazivade spoljnje znake bijesa (kao da je napada pas). Hipotalamus
je povezan sa moždanom korom - našeg uma - koja ima zadatak da mi procijenimo koliko je ta
situacija opasna za nas i kako demo i s kojim intenzitetom reagirati. Posebno je važna funkcija
moždane kore koja koči i ublažava reakciju različitih organa pri emocijama.

Postaje različite teorije o nastanku emocija i emocionalnom reagovanju.

Kognitivna teorija emocija istraživača Šahter-Singerova (po Schachter-Singer), Šahter američki

psiholog, govori o tome da tjelesne promjene dovode do različitih doživljaja, a da naša
kognitivna obrada primljenih informacija određuje naš emotivni odnos prema tim
informacijama - primljenim podražajima. Ako intelektualno procjenimo da ta situacija nije dobra
za nas ili je opasna - daje se signal organizmu za emocionalni ili burno emocionalno reagovanje.
Kod životinja kod kojih se hirurškim putem otkloni moždana kora - javljaju se jake emocionalne
reakcije na potpuno bezopasne situacije.

Šahter je izveo eksperimenat u kojem je uzeo 2 grupe bolesnika sa očne klinike i jednoj i drugoj
grupi je dao injekcije adrenalina, ali im je rečeno da de im to poboljšati vid, U jednu grupu
ubacio je „pacijenta“ koji je imao za cilj da u toj grupi vrši veselost i oduševljenje, a u drugu
grupu drugog pacijenta da čiri nervozu i neraspoloženje. Na kraju eksperimenta obje su grupe
bile uzbuđene (djelovanje adrenalina), ali je prva grupa bila pozitivno uzbuđena, a druga
negativno uzbuđena čime je dokazano da kognitivni faktor i faktor prenosa emocija ima
značajnu ulogu u emocionalnom reagovanju. Kognitivni faktori obuzdavaju pretjeran intenzitet
emocija. Sličnu posljedicu ima i prekidanje nervnih veza između hipotalamusa i čeonog dijela
moždane kore (frontalna lobotomija), pri čemu dolazi do poboljšanja duševne boli, ali dolazi do
intenzivnih i neobuzdanih reakcija. Ved smo rekli stimuliranjem hipotalamusa električnom
iglom kod mačke izazivamo kod nje bijes i ona pokazuje tipične motorne reakcije kod
razdraženja simpatikusa.

Otklonjanjem hipotalamusa kod psa i mačke gube se svi izrazi emocija, što nije slučaj ni kod
jednog drugog dijela mozga.Talamus i hipotalamus u sebi sarže fizološke centre za elementarna
afektivna zbivanja. Poznati su eksperimenti u kojima je došlo do otklanjanja kompletnog
simpatičkog sustava kod mačaka i zaključilo se da se i poslije otklanjanja simpatikusa opet
javljao strah kod tih životinja. Djelimične ili potpune povrede talamusa i hipotalamusa
dovode do upadljivih promjena u emocionalnom reagovanju.

Eksperimentalna istraživanja Kenona i Barda kod kojih je vršeno presjecanje moždanih puteva
između talamusa i moždane kore, došlo se do zaključka da moždana kora ima važnu ulogu u
nastajanju emocija i njihovom ispoljavanju, jer kora vrši intelektualnu obradu primljenih
afektivnih sadržaja i inhibiciju afektivnog ispoljavanja. Afektivna zbivanja su izraz interakcije
kore velikog mozga i hipotalamusa (dakle, važnu ulogu emocionalnom izražavanju ima
aktivnost talamusa i hipotalamusa). Kenon-Bardova teorija (prema Cannon-Bard) polazi od
pretpostavke da je emocionalno doživljavanje posljedica pražnjenja iz hipotalamusa, a ne
posljedica viscelarnih - organskih ili skeletnih aktivnosti kako je tvrdila Džems-Langeova
teorija. Kenon - Bardova teorija govori o tome da se istovremeno, paralelno dešavaju
promjene unutar organizma i pojavljuju emocije sa sjedištem u talamusu i hipotalamusu.

Postoji i čuveni eksperiment Kenona (američki fiziolog i psiholog) koji je mački odsjekao
glavu i u tu je glavu pomodu aparata upumpavao krv (da je ostavi još u životu). Kada je ovoj
glavi bez trupa pokazao psa na glavi su se pokazale poznate reakcije straha. Ove reakcije i
eksperiment imao je za cilj da dokaže neovisnost emocionalnih uzbuđenja od tjelesnih
promjena, čime je oborena Džems-Langeova teorija po kojoj se emocije vezuju za doživljaj
tjelesnih promjena.

Džems-Langeova teorija po kojoj se emocije javljaju tek nakon pojave tjelesnih promjena (strah
po njima nastaje tek kad ugledamo medvjeda i kad nakon toga osjetimo lupanje srca). Oni
objašnjavaju da se zbog pobuđenja (primljenih draži) prvo javljaju i aktiviraju tjelesne promjene,
a onda - nakon toga nastaju emocije. Ova teorija je ipak opovrgnuta eksperimentima (Šarington,
Fulton), u kojima je dokazano da je tijelo i duh jedinstvoa da Džems-Langeova teorija cijepa to
jedinstvo, jer se na taj način cijepa jedinstvo psihičkog i tjelesnog. Javljanje emocija je
harmonično i funkcionalno jedinstveno – paralelno - djelovanje duše i tijela (subjektivo
doživljavanje i vanjsko reagovanje u socijalnoj situaciji).

Vegetativni-autonomni nervni sistem satoji se iz dva dijela i to simpatičkog i parasimpatičkog

dijela. Simpatički dio ima zadatak - kad smo u nekoj opasnosti- da na pobudi i da uključi
pojačano djeluje na lučenje adrenalina, ubrzanog rada srca i krvnog pritiska i mobilizacije šedera
i energije. Parasimpatički dio ima suprotan zadatak da se smanjuje napetost, da budemo što
mirniji i opušteniji. On djeluje na smanjenje rada srca, smanjenje pritiska. Da bi neki nervni
proces postao svjesan proces on mora zahvatiti i moždanu koru. U emocionalnom stanju cio
organizam je više aktiviran nego što je normalno. Posebno su aktivirani organi za krvotok,
varenje i disanje, ali isvi drugi organi poput kože. Česte emocije, izazvane stresom ili na drugi
način i sa jačim intenzitetom djeluju na promjene u radu unutrašnjih organa i tako štetno utiču
na rad i funkciju tih organa, pa se tako razvijaju psihosomatske bolesti (grčki-psihe-duša i
soma- tijelo).

Npr. Izveden je eksperiment sa majmunima koji su mogli kontrolisati strujne udare i oni koji
nisu mogli kontrolisati strujne udare da bi izbjegli bol. Crveno svjetlo je najvljivalo udare, a
majmuni su brzom reakcijom i pritiskom na polugu mogli izbjedi strujni udar, a time i bol.
Rezultati su pokazali da su prije počeli umirati majmuni koji su mogli kontrolisati strujni udar i
izbjedi ga pravovremenom reakcijom - što je stvaralo jaku napetost/stres, jer su oni baš bili
stalno napeti (i pod jakim stresom i krivicom-ako ne spriječe bol uzrokovan strujnim udarom.
Oni su najčešde umirali od čira na želucu i krvarenja usljed pucanja tog čira koji je nastajao
usljed pojačanih lučenja stomačnih sokova. Majmuni koji nisu mogli izbjedi strujni udar duže su
živjeli (jer su bili pod manjim dejstvom stresa, manje su se izlagali vlastitoj odgovornosti i
aktivnosti da bi izbjegli bol).

Emocionalno izražavanje determinirano je sa dva faktora:-faktora naslijeđa i faktora

socijalnog učenja. Istraživanja su pokazala da ukrštanjem plašljivih pacova da su se rađali još
plašljiviji pacovi kao njihovi potomci. Isto istraživanje je rađeno i sa majmunima, a rezultati su
isti, potomci su bili još plašljiviji. To možemo primjetiti i kod ljudi u svakodnevnom životu. Ljudi
skloniji burnom emocionalnom reagovanju (ako se napravi analiza njihovog potomstva,
vidjedemo da su i nijhovi preci imali slična reegovanja). Ista stvar je i sa temperamentom kao
bitnom osobinom ličnosti. Temperament predstavlja dispoziciju za način emocionalnog
reagovanja (brzinu, snagu i trajanje emocionalnih reakcija na frustracije). Temperament bi se
mogao oderediti kao karakterističan način emoc. reagovanja na različite draži i situacije (u
sličnim situacijama imamo i slično reagiranje). Grčki ljekar i filozof Hipokrat u 5 vijeku p.n.e.
tvrdio je da priroda svakog čovjeka ovisi od načina kako se miješaju razni sokovi u organizmu
(krv, žuta žuč, crna žuč, flegma-sluz koja nas čini hladnokrvnim). To miješanje tvari u organizmu
na latinskom jeziku označeno je sa temperamentum. Hipokrat je postavio tezu o tkz. 4. vrste
temperamenta koja se i danas koriste u psihološkoj praksi:

-Kolerik- dominira žuta žuč (ima burne reakcije, jaka osjedanja, lako se odlučuje na akciju - na
prvi izazov, ima česta i jaka uzbuđenja i lahko upada u afektivna stanja. Lako se naljuti, vidno i
snažno manifestuje svoju ljutnju i često upada u sukobe. Pesimist je.

-sangvinik-dominira krv (brzo emocionalno reagira, ne reagira previše jako i reakcije ne traju
dugo). Brzo se javljaju osjedanja, ali i brzo prolaze. Brzo mijenja raspoloženja, brzo se naljuti, ali
ga ljutnja brzo i prolazi. Optimist je i ne gubi nadu. To su veseljaci i društveni i topli ljudi.

-flegmatik- flegma sluz koja stvara hladnokrvnost (reagira rjeđe, reakcije su spore, osjedanja
slaba i slabo se manifestuju). To su hladni ljudi koji su uzdržljivi, apatični, spori,mirni su i
uravnoteženi. Optimisti su.

-Melanholik- dominira crna žuč - (rijetko reagira, ali kad reagira onda reagira burno, sa
intenzivnim osjedanjima i reakcije traju dugo). Kod njih preovladavaju negativna osjedanja, tužni
su , depresivni i neraspoloženi. Pesimisti su i naporni za druge.

Temperament zajedno sa inteligencijom i fizičkim osobinama najviše zavise od naslijeđa.

Međutim socijalni faktori sredine i socijalno učenje mogu imati uticaja na način emocionalnog
reagovanja. U različitim kulturama imamo i različito emocionalno reagiranje na slične situacije,
što znači da kultura i kulturološki standardi mogu imati uticaja u izražavanju emocija.

Jake i česte emocije izazivaju i jače tjelesne promjene. Istraživanje u drugom svjet. ratu na 4000
pilota (prilikom zračnih borbi) pokazalo je da je u jakom stresu najviše prisutan strah koji izaziva:
-srčane reakcije ( lupanje srca i ubrzan puls) kod 86%ispitanika, zatim slijede napetost
mišida,suha usta,znojenje, pomjeranje u stomaku, potreba za mokrenjem, drhtanje, opda
slabost i klonulost.

RAZVOJ EMOCIJA

Genetski faktor ili naslijeđe imaju veliki značaj u emocionalnom razvoju, emocionalno
sazrijevanju i emocionalnom ponašanju. Istraživanja su pokazala da se ukrštanjem plašljivih
pacova javlja još plašljiviji potomak. Isto je i kod ostalih životinja, ali i ljudi. Osim tog genetskog
potencijala na razvoj emocija utiče učenje, odnosno emocionalno uslovljavanje/učenje,
odnosno negativno traumatsko iskustvo ili pak pozitivno iskustvo. Sjetimo se malog Alberta
koji je naučio strah – generalizirao strah od svih bijelih životinja, bijelih mantila, jer je prilikom
pojavljivanja bijelog miša (kojeg se nije bojao u 11 mjesecu života) njemu puštan jak zvuk
(urođen strah) na koji je on počeo reagirati sa strahom. Tako se on počeo plašiti bijelog pacova,
a kasnije i svih drugih bijelih životinja. Tako se emocionalnim učenjem/uslovljavanjem nauče
mnoge fobije kod djece i ljudi. Tjelesno zdravlje, razvoj i ishrana djeteta su važni faktori u
razvoju emocija. Koliko je dijete frustrirano, zlostavljano i uvažavano - bitni su faktoru u razvoju
emocija. Faktori socijalnog okruženja i života u porodici, vrtidu ili školi su bitni elementi u
razvoju emocija. Npr. ako dijete raste u frustriranoj ili agresivnoj porodici i ono de se u tom
smjeru i emocionalno razvijati i obrnuto. Bitan faktor u dječijem razvoju i razvoju emocija i
socijalizaciji ima dječija grupa/vršnjaci u kojoj treba da nauči da se igra, da bude tolerantnije, da
dijeli svoje igračke sa drugima, da bude manje egocentrično, a više empatično, da uvažava ne
samo sebe, nego i druge u toj grupi. Često su egocentrična djeca i postala takva jer su odrastala
samo sa odraslima i nisu prošla uticaj grupe na emocioonalni i socijalni razvoj. Takva djeca su
obično odbačena u grupi ili odjeljenju, jer nisu dovoljno socijalizirana, jer su egocentrična, jako
uvredljiva i manje tolerantna. Sličan je slučaj i sa djecom koja su prezaštinički odgajana u
porodici (jedinčad u porodici, prezaštitnički stavovi roditelja u odgoju). Kasnije ova djeca imade
poseban problem u pubertetu i adolescenciji, jer de se teško odvajati od roditelja (imaju jak
separacioni strah), a grupa vršnjaka de ih teško prihvatati jer nisu dovoljno socijalizirani i
emocionalno zreli u grupi i više su ovisni o odraslima). Tu nastaju prve adolescentne psihološke
krize. Posebno važnu ulogu u razvoju emocija imaju modeli i autoriteti koje djeca oponašaju
ili imitiraju i s kojim se identificiraju. Posebno važnu ulogu u tome ima otac kao jak autoritet
djetetu (koji ima više zaštitničku funkciju – i razvija osječaj sigurnosti) i majka koja djetetu treba
da pruži više pažnje, nježnosti i ljubavi. U daljnjem emocionalnom razvoju važnu ulogu ima
vaspitač u vrtidu, učiteljica, nastavnik... Na emocionalni razvoj utiče i stil življenja u porodici i
okruženju. Ako je taj stil više demokratčan i emocionalni razvoj de biti potpuniji i pozitivniji i
obrnuto. Na emocionalni razvoj utiču i sredstva informisanja, filmovi koje dijete gleda i kako
oponaša junake npr. iz crtanog filma. Tome u novije vrijeme doprinosi i internet i sadžaji koji su
dostupni djeci a koji su neprimjereni njihovom uzrastu. Opdenito kazano svi odgojni faktori u
porodici, vrtidu, školi, u društvenoj sredini i mediji kao i faktori učenja od drugih (učenje po
modelu) i učenja sa drugima (učenje u interakciji) imaju bitnu ulogu u razvoju emocija.

RAZVOJ EMOCIJA

Katarina Bridžes, kanadski psiholog, (K.Bridges) je proučavala izražavanje emocija kod 60 djece
u razvoju od nekoliko dana do dvije godine. Njeni rezultati govore da se pojedine vrste emocija
javljaju kod sve djece istim redom. Ta istraživanja su provjerena i dobijeni su dosta slični
podaci. Prilikom rođenja i neposredno nakon toga djeca pokazuju stanje neodređene
uzbuđenosti (neusklađeni i živi pokreti na iznenadne promjene na koju je dijete u stanju da
reaguje). Između 1 i 3 mjeseca iz ove opšte i neoderđene uzbuđenosti razvijaju se i
diferenciraju stanja osjedanja nezadovoljstva i osjedanje zadovoljstva. Iz ove dvije vrste
osjedanja razvijaju se dva stabla emocija- pozitivnih i negativnih osjedanja/emocija. Iz osjedanja
nezadovoljstva javljaju se negativne emocije i osjedanja zadovoljstva pozitivne emocije. Iz
negativnog uzbuđenja javlja se strah odvratnost i ljutnja. Krajem prvom mjeseca javlja se bol,
krajem drugog zadovoljstvo ili prijatnost, krajem tredeg mjeseca gnjev. Od 3-5mjeseca razvija
se gnjev i gađenje, oko 6 mjeseca razvija se osjedanje zadovoljstva sa samim sobom i razvija se
ponos i radost, u sedmom mjesecu javlja se srtah, u 8 mjesecu javlja se emocija ljubavi, u 11
mjesecu ljubav prema odraslima, u 13 i 14 mjesecu se ta ljubav diferencira od ljubavi prema
odraslima i na ljubav prema djeci, oko 15 - 18 mjeseca bila je prepoznatljiva ljubomora, a tek
oko 5 godine javlja se emocija stida, zabrinutosti, razošarenja i zavisti. Od pozitivnih osjedanja
javlja ju se u prvoj godini osjedanje radosti, iznanađenja, prepoznavanja. Sve je ovo u vezi sa
razvojem percepcije i zrenja. Daljnjim razvojem razvijaju se i diferenciraju složene emocije kao
npr. emocija prekora (ljutnja+briga), strahopoštovanje, sažaljenje (ljubav+briga+osjedanje
superiornosti), obožavanje, sumnja itd. Novija istraživanja govore da se neke od navedenih
emocija javljaju i ranije, ali redosljed javljanja emocija ostao je ne promijenjen. U razvoju
emocija osim faktora naslijeđa i emocionalnog zrenja bitnu ulogu ima emocionalno razvoju ima
emocionalno učenje (emocionalno učenje uslovljavanjem i instrumentalnim uslovljavanjem -
potkrepljivanjem). Mnoge strahove i fobije smo naučili upravo tako jer smo se suočavali sa tim
situacijama koje su nas plašile i koje su ostale zapadene u našem emocionalnom pamdenju. U
razvoju emocija bitnu ulogu ima i socijalno učenje, odnosno način okruženja, odgoja utiču na
naš emocionalni razvoj. Drugačiji de emocionalni razvoj biti kod djeteta koje raste i razvija se u
agresivnoj porodici ili sredini, a drugačiji ako raste u nekoj demokratskoj sredini ili skladnoj i
brižljivoj porodici. Djeca emocije uče i oponašanjem ili imitiranjem svojih modela (oca, majke ib
sl.) Ako je majka bojažljiva, bojažljivo đe biti i dijete, ako je otac agresivan, dio te agresivnosti
oponašade i dijete. U razvoju emocija bitno je naglasiti da ne postoje urođene emocionalne
reakcije na određene draži ( ne postoji urođen strah od vatre, mraka, visine i sl., ved se ovi
strahovi stiču instrumentalnim uslovljavanjem (o čemu smo govorili u predavanju o učenju i
emocionalnom učenju). Navodimo Votsonov eksperiment- koji je još 1920 godine izveo sa
Rajnerovom sa mali Albert (jedanaestomjesečna domska BEBA). DJEČAKU JE POKAZIVAN BIJELI
MIŠ (neutralna draž) kojeg se dječak nije bojao i radoznalo ga je posmatrao. Iznenada iza
dječijih leđa pušten je jak zvuk (bezuslovna draž –jer jak od jakog zvuka se rađa). Kod dječaka se
javio strah. Poslije 3 do 4 ponavljanja kod dječaka se počeo javljati strah i od samog bijelog miša
kojeg se dječak prije eksperimenta nije bojao (javilo se učenje straha-emocionalno
uslovljavanje). Ovako se uče mnogi konkretni strahovi fobije kod djece i ljudi. U ovom
eksperimentu se može zaključiti da se učenjem, emocionalnim učenjem i sticanjem negativnog
iskustva stiče i određena emocionalna reakcija na odgovarajudu draž. U ovom eksperimentu
učenje podstiče mehanizam stvaranja uslovnih refleksa. Malom Abertu je pružan bijeli pacov
kojeg se nije bojao, a onda je iznenada puštan jak zvuk (nakon kojeg je došlo do jakog trzanja i
dijete je palo na lice). Nakon drugog ponavljanja ogleda dijete je počelo da plače. Poslije sedam
ponavljanja djetetu je pružen samo pacov (bez zvuka), ali se mali Albert počeo plašiti bijelog
pacova. U daljnjim eksperimentima američkog psihologa Votsona došlo se do zaključka da se
dijete počelo plašiti svih sličnih životinja, bijele boje, bijelih mantila (prenošenje-transfer
emocija). Ovako se stiču mnogi konkretni strahovi-fobije, a uslovljavanje i razvoj strahova može
idi kroz uslovljavanje prvog, drugog i višeg reda uslovljavanja i transfera strahova.

KARAKTREISTIKE DJEČIJIH EMOCIJA

Poznato je da se dječije emocije ispoljavaju direktno i otvoreno (da se ne prikrivaju kao kod
odraslog), da su burne i da brzo nastaju, da su kratkotrajne i da se teže kontrolišu. Dakle, dječije
emocije su krakotrajne, obično traju nekoliko minuta i imaju eksplozivan karakter. Najčešde se
javljaju naglo, spontano na neku frustraciju ili zabranu i nema suzdržavanja. Dječije emocije su
snažne. Tek razvojem i učenjem dijete uči da potiskuje neke svoje emocije i da se suzdrži od
plača. Također dječije emocije su nestabilne i dijete brzo može da pređe iz jedne emocije u
drugu, npr. iz emocije plača u emociju smijeha. Ved smo rekli da se dijete rađa sa sterahom od
jakog zvuka i gubitka tla. U toku razvoja pojavljuje se jedan od najznačajnijih strahova
ANAKLITIČKI ili SEPARACIONI STRAH, tj. strah od odvajanja. Taj strah je došao radi toga jer
dijete uviđa razliku između sebe i vanjskog svijeta. Svako nezadovoljavanje dječije ljubavi se
pretvara u separacioni strah. Što ga majka više zapostavlja dijete se sve više boji (manjak
sigurnosti). Bacanje predmeta je jedan od oblika adaptacije natrah od odvajanja. Ovaj
separacioni strah ostaje kod ljudi tokom cijelog života, a kod nekih ljudi je jako izražen. Tek
iskustvom, razvojem i učenjem u adolescenciji stičemo sposobnost bolje kontrole emocija i
mijenjanja emocionalnih reakcija u skladu sa socijalnim i moralnim standardima. Potpunim
zrenjem (krajem adolescencije) ličnost biva sposobnija za adekvatno ispoljavanje tkz. Socijalno -
uslovljenih emocija (ljubavi, humanizma , patriotizma ), tek tada ličnost postaje sposobna da
bolje kontroliše svoja osjedanja, da ih adekvatno ispoljava, da bude u tim osjedanjima istrajna-
što de opet ovisiti od temperamenta i emocionalne stabilnosti ličnosti. Svaki poremedaj ličnosti
ili nezrelost ličnosti nosi u sebi opasnost od neadekvatnog javljanja, kontrole i ispoljavanja
emocija.

Crte temperamenta: 1. Emocionalna stabilnost-nestabilnost (koliko smo jaki da se na

kontinuumu emocionalnog reagiranja suzdržimo od afekta ili burnijeg reagovanja). 2. Opdi ton
raspoloženja ( na kontinuumu od optimiste do pesimiste),

3. Introvertnost-ekstravertnost (koliko smo na kontinumu te crte više zatvoreni u sebe ili

okrenuti drugim ljudima).

KONTROLA EMOCIJA

Kontrola emocija je bitna za očuvanje našeg zdravlja. Kad god je to mogude potrebno je
izbjegavati javljanje negativnih emocija posebno onih koje prizvode jak strah ili strepnju, ali se
moramo i učiti suočavati sa tim situacijama – da se tih situacija ne bi bojali ili da bi ih se manje
bojali. Potrebno je intelektualno proraditi te emocije ili situacije, jačati samopouzdanje i
sigurnost i biti u situaciji da pobijedimo te ranije neugodne situacije. Emocije možeko
kontrolisati tako što demo se suočiti sa svim situacijama (po i negativnim emocijama – sa
strahom ili fobijom). Međutim u tome moramo biti realni i spremni da se suočimo sa nekom
istinom ili situacijom. Npr. Mladid se utopio u vodi jer ga je bilo stid pred drugovima redi da ne
zna plivati. Neprijatne situacije možemo i izbjegavati kad je to mogude i realno (Npr. Izbjedi
putovanje avionom-ako imamo strah od fobije i ako je to realno mogude). Neprijatne situacije i
neprijatne emocije možemo izbjedi jačanjem našeg samopuzdanja i sigurnosti – kroz
suočavanjem sa negativnom situacijom- kroz potporu važnih osoba i kroz našu intelektualnu
obradu. Naravno to treba činiti polako i postepeno (bihejvioralna terapija) i postepeno se
suočavati sa tom neugodnom situacijom, nikako to ne smijemo činiti naglo i nepripremljeno.
Brige nam nekad proizvode strepnju i strah, pa se moramo učiti da te brige otklanjamo ali na
realan način kroz intelektualnu obradu, ali i kroz zamjenske aktivnosti (da u tim situacijama
radimo neke druge i korisne aktivnosti), ali brige možemo i anticipirati kroz vježbe relaksacije
ili opuštanje, kroz različite sportske ili fizičke aktivnosti (fitnes, trening, joga, fizički rad,
ventilisanje negativne energije, psihoterapiju). Neprijatnu situaciju možemo izbjedi ili je bar
doživjeti u blažoj situaciji kroz reinterpretaciju neugodne situacije tako što demo uz kahvu ili
prijatan razgovor popričati sa nama dragoj ili bliskom osobom koja de nam sigurno pružiti
moralnu i psihološku podršku, što demo sa tom osobom podijeliti brigu oko te situacije.
Koristan savjet de dobro dodi, pogotovo ako je iskren i prijateljski ili ako je i ta osoba imala
sličan problem pa ga je prevazišla. Moramo znati da se ne smijemo svakom povjeravati jer de
nas neke osobe izdati pa de našu patnju zloupotriebiti na različite načine (ismijavati pred
drugima, interpertrirati na grub i neprimjeren način itd i itd... Ved smo rekli da neugodnu
situaciju i negativne misli (koje dolaze zbog straha i nesigurnosti) možemo izbječi tako da te
misli prebrodimo angažmanom na nekoj drugoj aktivnosti (npr. Da odemo raditi u bašti, cijepati
drva, prati suđe ili da pođemo slušati muziku, čitati neku prijatnu knjigu). Kroz psihoterapiju (sa
educiranim psihologom-psihoterapeutom), dakle kroz trening, možemo naučiti kako možemo
vladati sa tim neprijatnim mislima, kako da ih proradimo i da nas te misli više ne plaše i ne
uznemiravaju... Humor je dobra psihoterapija za razbibrigu, dobra anticipacija strepnje i
neugodnosti. Posebno je dobro družiti se sa veselom osobom koja ima smisla za humor i
prijatne situacije... U takvoj situaciji dio te veselosti se prenosi na nas pa i mi postajemo
opušteniji i veseliji (pozitivan transfer emocija). Isto je ka se družimo sa depresivnom ili
traumatiziranom osobom koja svoj strah i neprijatna osjedanja prenosi na nas... pogotovo ako
smo u bliskim odnosima sa tom osobom (negativni emocionalni transfer). Ličnost je jedinstvo
tijela i duše, pa ako pati duša, patide - bolide i tijelo. Zato je dobro kad smo nervozni ili napeti
koristiti fizičke aktivnosti kako bi ventilisali iz sebe strah, srepnju ili negativnu energiju u neki
koristan rad ili aktivnost nakon koje demo se osjedati prijatni ili opušteno (sublimacija straha ili
negativne energije u koristan rad ili aktivnost).

PSIHOSOMATSKE BOLESTI

PSIHOSOMATSKE BOLESTI su rezultat pretjeranog i prejakog djelovanja emocija, jer je pri

emocionalnom uzbuđenju čitav organizam je prenapregnut i aktiviran je više nego je to
normalno. Posebno su aktivirani organi za krvotok, disanje, probavu i varenje. Dugotrajna
napetost, nervoza, stres i dugotrajni strah/ strepnja su izazivači psihosomatskih oboljenja
(kardiovakularne bolesti, čir na želucu, hipertenzija, dijabetes, srčani moždani udar, kožna
oboljenja, jake nesvjestice, glavobolje i sl.).

KOMPONENTE EMOCIJA

1. Percepcija vanjskih ili unutrašnjih draži je prvi preduslov da se organizam uzbudi i da se

jave emocije.
2. Svijest o percipiranoj draži odredide intenzitet emocionalnih reakcija, da li je npr. draž
više opasna ili ne.
3. Spoljašnja manifestacija izražavanja emocija zavise od situacionih faktora i tih
okolnosti, gdje se i kako se emocija izražava (da li smo sami ili smo pred nekim drugim,
nama važnim, osobama).
4. Unutrašnje promjene u emocija (hormonalne promjene i time izazvane tjelesne
promjene). Od hormonalnih promjena najvažnije je lučenje hormona nadbubrežne
žlijezde, adrenalina (epinefrin) i noradrenalina (norepinefrin). Ovi hormoni ubrzavaju
rad srca (tjelesne promjene), povedavaju pritisak i cirkulaciju, ubrzavaju disanje i time
povedavaju količinu kiseonika u krvi. Adrenalin utiče na jetru i zahtjeva od nje povedano
ubacivanje rezervnog šedera – glikogena u krv. Kora nadbubrežnih žlijezda luči grupu
hormona kortikosteroida, koji utiču na povedanje otpornosti prema fizičkim pojavama i
krvarenju i doprinose povedanju osjedanja snage i svježine. Štitna/tireoidna žlijezda luči
 hormon tiroksin koji povedava opdi metabolizam i ubrzava sve organske funkcije. Tako
se aktiviranjem sipatičkog autonomnog nervnog sistema/simpatikusa pokrede
alarm/uzbuna u organizmu i prvo se aktiviraju srce i organi za krvotok, a zatim disajni
organi, jetra, zatim digestivni trakt/organi za probavu gdje dolazi do povedanih
kontrakcija i promjena u lučenju sokova u želucu. Ovo je samo priprema organizma za
borbu ili bijeg. Ako je organizam često ili stalno pod uticajem ovih hormona i jakih
tjelesnih reakcija dodi de do psihosomatskih reakcija na sres, đto de prerasti u
psihosomatske poremedaje i uzrokovati psihosomatske bolesti, o čemu smo ved
govorili.

PODJELA EMOCIJA

Američki psiholog Vudvort podijelio je emocije prema načinu izražavanja:1. ljubav,

sreda,veselost 2. iznenađenje 3. strah i patnja 4. Gnjev i odlučnost 5. gađenje i odvratnost 6.
prezir

KLASIFIKACIJA EMOCIJA

I- Emocije prema hedonističkom tonu dijelimo na:

a) ugodne emocije (koje nas opuštaju), a to su emocije srede i ljubavi.
b) Neugodne-neprijatne emocije (koje nas čine napetim i nervoznim), a to su strah, tuga i
bijes.
II- Emocije prema intenzitetu trajanja dijelimo na:
a) afekte – kratka, burna i jaka osječanja sa izlivima bijesa, sa manjim ili vedim impulsivnim
aktuivnostima i „suženjem svijesti“ – bez dovoljnog uključivanja intelekta, djelujemo
srcem...emocijama, a ne mozgom... razumom...
b) raspoloženja - su duža emocionalna stanja sa istim ili sličnim hedonističkim tonom...
Npr. Žalost... Tuga... Depresivno raspoloženje...Potištenost... ili euforija... sreda. Ova
raspoloženja zavise od mnogo situacija ili faktora, ali primaran faktor je struktura
ličnosti (vrsta temperamenta, emocionalna stabilnost – nestabilnost, podrška u porodici
ili okruženju, psihičko i fizičko zdravlje...).
c) Strasti su snažne emocije koje mogu biti duže ili krade, što ovisi o zadovoljavanju
nagona ili potreba individue. One su najizraženije kod ljubavi i mržnje. Ono mogu
prerasti i u psihopatogene strasti (patogene ljubomore i sadizma) tako što demo na
različite načine zagorčavati život osobe koja nas voli ili nas je voljela, a koju smo i mi
možda voljeli ili je i dalje volimo... Dugoročne strasti mogu biti pozitivne (npr. Strast
prema komponovanju u muzici, pisanju kniževnih djela...nauci, ali mogu biti i negativne
(ljubav prema kocki, nasilništvu, krađi – kleptomaniji...
III- PREMA PRIMARNOSTI EMOCIJE DIJELIMO NA:
a) Primarne emocije (srtah, gnjev/bijes, radost i tugu/ žalost)
Strah je najčešda emocija i javlja se uvijek kad neku situaciju vidimo kao opasnu i kad se toj
opasnosti nismo u stanju suprotstaviti.Postoji realna situacija i realan strah.Taj strah moramo
razlikovati od neurotskog straha (strepnje ili neurotskog straha - manifestne anksioznosti) kad
se bojimo, a nismo svjesni čega se bojimo.Tad imamo iracionalan strah/srepnju/anksioznost i
nemamo konkretnu situaciju i realan strah. Dugotrajno izlaganje strahu i stresu negativno
djeluje na naše psihičko i fizičko zdravlje, a posebno su u opasnosti naši vitalni organi/srce,
želudac i naš mozak.

Gnjev, ljutnju, srdžbu i bijes izaziva ometanje zadovoljenja naših važnih motiva i potreba u
ostvarenju naših ciljeva. Gnjev se redovno manifestuje u agresivnosti (verbalnoj ili fizičkoj), a
ponekad se realizira kroz afekt – kad osjetimo da smo duboko povrijeđeni ili poniženi. Neki ljudi
su skloni afektivnom ispoljavanju i na neke minimalne povode (afektivno labilni ljudi,
egocentrični/nezreli ljudi, kolerici, duševni bolesnici, psihopate... neuravnotežene – labilne
ličnosti...

Radost se javlja kad postižemo i ostvarujemo svoje ciljeve, a žalost ka gubimo važne objekte ili
pozicije do kojih nam je puno stalo.

b) Složene emocije (ljubomora, mržnja, zavist, ponos, estetska i moralna osjedanja) su emocije
kombinirane od više primarnih ili prostih emocija. Ljubomora je složena emocija sastavljena od
ljubavi, mržnje i tjeskobe/anksionosti. Neka osoba do koje nam je jako stalo, mi je istovremeno
volimo, ali i mrzimo, jer se bojimo da je ne izgubimo (ne možemo s njom, a ne možemo bez nje
– konflikt u ličnosti istovremenog privlačenja i odbijanja- imamo kod šizofrenih bolesnika koji
istovremeno i vole i mrze svoju majku – vole je jer im je draga osoba/majka, a mrze je zbog
nekog svog iracionalnog straha ili patološke misli... Ljubomora je štetna emocija koja duhovno
siromaši ličnost. Mržnja sadrži srdžbu, odbojnost ili odvratnost prema nekome ili nečemu.
Mržnja može biti usmjerena prema sebi i drugima... Ličnosti koje mrze su egocentrične i
emocionalno i socijalno nezrele ličnosti sa narcisoidnim profilom sopstvene ličnosti. Ovo je
štetna - nezdrava i nezrela emocija. Zavist je složena emocija sklopljena od od sebičnosti-
egocentrizma i mržnje. Javlj se kao reakcija kad jedna osoba nešto ima, a druga nema, a jako to
želi... Zavisne osobe sklone su hvalisanju i nesvjesnom-ponekad i svjesnom- projektovanju
svojih slabosti drugima – pripisujudi ih drugima (ogovaranje) Ovo je loša i štetna emocija.
Estetska osjedanja su prijatna i pozitivna osjedanja i odnose se na druge osobe, predmete,
umjetnička djela, garderobu, na oklinu. Zavise od interesa, odgoja, obrazovanja, stavova,
sistema usvojenih vrijednosti, iskustva, sredine. Moralna osjedanja se odnose na osjedanja
nastala kao reakciju na moralne i društvene norme ponašanja. Moralni postupci izgrađuju
moralnu svijest i moralna osječanja (zadovoljni smo kad smo nešto korisno i društveno-
prihvatljivo uradili za nekoga ili za zajednicu u kojoj radimo i živimo. I obrnuto, nemoralni
postupci su izvor odgajanja neomoralne svijesti i nemoralnih osjedanja (npr. Bitan je cilj-
egocentrični cilj-pod svaku cijenu-ne bitni su drugi i društveni standardi- Takvih primjera imamo
dosta u lošim i koorupiranim zajednicama...). Stid je vrsta emocije kajanja, neugodnosti ili
osjedaja krivice kada osjetimo da smo prekršili neke moralne ili društvene norme, kada smo
osjetili da smo na neki način povrijedili druge ili norme ponašanja. EMPATIJA ili suosjedanje sa
drugima, ONOSNO UŽIVLJAVANJE U PSIHIČKO STANJE DRUGE OSOBE i to je pozitivno nesebično
osjedanje – altruističko ponašanje. Empatija u sebi sadrži brižnost, nesebičnost i nježnost kao i
želju da razumijemo i prihvatimo drugog kao drgo bide kome treba pružiti podršku.

IV- EMOCIJE UPRAVLJENE KA SVOJOJ LIČNOSTI ( sigurnost, samopoštovanje, kompetentost,

osjedanje stida i ponosa, moralna osjeanja - odgovornost, osjedanje krivice)

Kad postignuti uspjeh ocjenjujemo kao značajno postignude naše ličnosti i njen izrazit
uaspjeh- javlja se ponos. Kad postupimo suprotno idealima i socijalnim standardima javlja se
osjedanje stida.

V- OSJEDANJA UPRAVLJENA KA DRUGIM LJUDIMA (ljubav,ljubomora,zavist,mržnja )

Jezgro svih vrsta osjedanja ljubavi čini doživljaj privlačnosti za određen predmet, situaciju,
osobu ili životinju. Ljubomora je složena emocija spojena od ljubavi, tjeskobe i mržnje (more).
Čovjek je ljubomoran na ženu jer je istovremeno voli i mrzi, jer se boji da je ne izgubi, jer se boji
da bi ona mogla pripadati i drugom čovjeku. Šizofreni bolesnik istivremeno i voli i mrzi majku,
mržnja i ljubav se često prožimaju i smjenjuju.

Osjedanje zavisti imamo kad neka druga osoba ima nešto što mi nemamo, a željeli bismo da
imamo. Kad uz osjedanje neprijateljstva postoji i želja da se drugoj osobi naškodi na vedi ili
manji način ili da se ta osoba uništi bilo ekonomski ili fizički-onda takvo osjedanje nazivamo
mržnjom.

VI- SOCIJALNA I ESTETSKA OSJEDANJA ( strahopoštovanje, agresivnost,

nacionalizam,demokratske vrijednosti,humanizam, socijalne i kultorološke vrijednosti). Npr. u
ratu imali smo jaka strahopoštovanja određenih vođa, procvat nacionalizma, šovinizma,
neprimjrene agresivnosti i brutalnosti do genocidnih tendencija, dok u demokratskim društvima
imamo razvijanje tolerancije, humanizma i drugih pozitivnih vrijednosti društva. Za razvoj ovih
osjedanja primarna je kultura, transgeneracijski odnos i tradicija, odgoj i socijalno učenje i
okruženje.

Sva opisana osjedanja – složene emocije - redovno su satavni dio složenih dispozicija koje
nazivamo sentimentima. Sentimenti čine stečenu složenu dispoziju za emocionalno reagovanje
prema nekoj osobi, situaciji ili okolnostima. Oni su struktura ili sistem tragova u nervnom
sistemu koji se aktualiziraju i stupaju u dejstvo kad postanemo svjesni objekta prema kome
postoji sentiment. Sentimenti predstavljaju mentalnu psihičku strukturu u okviru koje se
pojedine emocionalne dispozicije vežu trajnije za neku osobu, objekt ili situaciju. Ako osoba A
mrzi osobu B ta mržnja je dijelom potisnuta, ali tragom zabilježena mentalna slika, odnosno
mentalna struktura mržnje prema toj osobi i osoba A ponovo de mrziti osobu B kad je ponovo
vidi ili kad na nju pomisli, jer o toj osobi ima negativno iskustvo koje je ostalo u racionalnom ili
emocionalnom pamdenju. Dakle, kad osoba A vidi osobu B ili na nju pomisli u CNS-u te osobe
(u strukturi dugoročnog pamdenja te osobe) aktivirade se ved stvorena mentalna struktura
mržnje koju nazivomo sentiment mržnje. Suprotni efekti bide u sentimentu ljubavi. Razlika
između sentimenata i emocija (npr ljubavi) je u tome što je emocija trenutni, aktuelni doživljaj
neke osobe prema drugoj osobi, objektu ili situaciji, dok je sentiment trajna mentalna struktura
zabilježena u pamdenju neke osobe, a koja se odnosi na drugu osobu, objekt ili situaciju i javlja
se kad god vidimo tu osobu, objekt ili situaciju, ili kad na njih pomislimo. Nađi sentimenti mogu
biti vezani za domovinu, za neku igru i mogu biti pozitivni ili negativni. Negativni sedimenti
mogu biti predrasude prema nekim narodima, državama i nacijama i mogu biti izvori mnogih
destruktivnih akcija (ratova, ubistava, genocida...).

AFEKTI I RASPOLOŽENJA- (bijes, paničan strah, neobuzdana radost)

Svaka emocija, a posebno primarna emocija, postaje afekt kad se razvija do velikog
intenziteta. Intelektualni procesi bitno su smanjeni u afektu i kontrola vlastitih postupaka bitno
je smanjena. Afekt je kratkotrajno i intenzivno stanje osjedanja. Pod jakim dejstvom afekta
sužava se obim svijesti, a snažni afekti mogu da dovedu i do naglog gubitka svijesti (vijest na
gubitak sina, majka pada kao pokošena i gubi svijest). Afekt remeti logičko zaključivanje i brzo
stupamo u akciju koja može biti tragična, on privodi svijesti samo određenu vrstu sadržaja ili
asocijacija-koje i jesu predmet afekta, on ponekad prizvodi i naknadno dejstvo, ali i iradijaciju
(zbog Nikole, mrzi se i sveti Nikola). Afekt bijesa čovjerk može da projektuje na nedužne osobe
ili predmete, a u afektu česta je i ambivelencija (da se istovremeno mrzi i voli ista osoba koja je
predmet afekta). Česta je prisutna i kumulacija afekta, a onda eksplozivno pražnjenje.
Hipotalamus je centar za kontrolu emocija, posebno za kontrolu afektivnog ispopljavanja.

POREMEDAJI AFEKTIVNOG ŽIVOTA-(kvantitativni i kvalitatvni poremedaji afektivnog života)

A. Kvantitativni poremedaji:

1.Depresivno raspoloženje-sve do melanholičkog stupora ( crne misli, tuga, neraspoloženje),

2. Euforija ( neadekvatna veselost, bezbrižnost,logoreja),

3. Apatija (potpuna ili djelimična indiferentnost na stanja i događaje koji su oko nas i koji se
dešavaju),
4. Produženi afekt koji traje duže i novi doživljaji i događaji ne mogu da ga prekinu (psihopate,
neurotičari, epileptičari),

5. Afektivna labilnost i patološka razdražljivost (brze reakcije i akcije na beznačajne događaje),

6. Emocionalna inkontinencija ( nemogudnost naglog kočenja afektivnog ispoljavanja- afekti

naglo nastaju, ali i naglo prestaju)

7. Patološki afekt- upadljiva nesrazmjera između povoda i intenzivnosti afekta (sužavanje

svijesti ili pak besvjeno stanje). Odlikuju ih brutalna ubistva. Nakon pražnjenja dolazi do
smirivanja ličnosti, pogotovo ako je došlo do bar djelimične amnezije za detalje događaja.

8. Afektivna krutost- imamo kod sch. bolesnika gdje se izmjena afekata odigrava vrlo sporo.

B. Kvalitativni poremedaji afekta (naročito kod shizofrenih bolesnika)

1. Defekt afektivnog odnosa- Bolesnik ostaje u svom afektivnom odnosu, situacije iz sredine ne
mogu uticati na njegovo raspoloženje, niti njegovo afektivno raspoloženje utiče na nas,
odnosno na sredinu.

2. Paratimija (čest kod sch. bolesnika), ono što treba da izazove radost u bolesniku izaziva žalost
i obrnuto.

3.Paramimija-ispoljavanje unutrašnjih osjedanja su neadekvatna (na sahrani rođaka - on se

smije, jer u posvijesti on želi njegovu smrt).

Psihosomatska oboljenja su uzrokovana jakim i čestim emocionalnim uzbuđenjima i

reakcijama. Što su ta uzbuđenja češda i stalnija veda je opasnost od javljanja tih psihosomatskih
poremedaja. Poznato je da ličnost čovjeka neraskidiv spoj duše i tijela i ako pati duša, pati i
tijelo i obrnuto. Bol duše- pati i boli i tijelo. Čovjek se osjeda nesigurno, napeto, njegove misli, a
time i njegove emocije negativno utiču na rad unutrašnjih organa (srca, krvotoka, mozga,
želuca...). Psihosomatska oboljenja se produkt obpljenja unutrašnjih organa usljed snažnog i
dugotrajnijeg djelovanja negativnih emocija (ponajviše straha, iracionalnog straha-
anksioznosti), a zbog prenapregnutosti i prevelikog osjedanja odgovornosti, krivice ili briga.
Tada je organizam aktiviran više nego obično, kontinuirano je pobuđen simpatički dio
autonomnog nervnog sistema koji preko endokrinog sistema i hormona (npr. adrenalina) utiče
na pojačan rad i prenapregnutost unutrašnjih organa. Organizam se tako nepotrebno troši i
obolijevaju unutarnji organi. Da ukratko sumiramo, tako nastaju srčana oboljenja, visok
pritisak, ubrzan rad srca, aritmija, čir na želucu, šederna bolest, poremedaj metabolizma, bolest
štitne žlijezde, pad libida, kožna obpljenja, glavobolje, srčani i moždani udar... Uz ova
psihosomatska oboljenja se ponovo vežu strah i druge negativne emocije i utiču na naše misli
i raspoloženja, pa se obično javljaju (paralelno uz psihosomatska oboljenja) i psihička
oboljenja (strah od smrti, depresije, afektivni poremedaji koji prate tjelesne simptome
bolesti) i tako se zatvara začarani „mračni krug“ za pacijenta, a koji pojačava i fizičku i
duhovnu napetost, bol i razvija paralelno i mešusobno povezana oba oboljenja i
psihosomatska i psihička. Da bi preuhitrili psihosomatska oboljenja bitna je edukacija ljudi
(kognitivna procjena i kognitivna prorada ili interpretacija), jer svaki čovjek ima nekih
problema i od njih ne možemo bježati kroz razočarenja i bolest, nego se trebamo boriti sa
problemima i realnošdu, ali ne sami ved uz pomod i potporu drugih koji nam u tome mogu
pomodi. Za sprečavanje psihosomatskih oboljenja bitno je uskladiti i dovesti u uzajmnu vezu
psihičke i fizičke aktivnosti, kao i ritam rada i odmora ( aktivni odmor u prirodi, mir i san).
Nemir, žurba i stres su veliki neprijatelji čovjeka, i uzrok su njegove napetosti, nemira i
nesanice, a ti faktori indirektno preko psihe i preko autonomnog nervnog sistema izazivaju
psihičku prenapregntost i psihosomatske poremedaje i oboljenja. Naveli smo primjer majmuna
koji su bili pod stresom vlastite odgovornosti da izbjegnu strujni udar i bol i oni su prije
umirali zbog čira i krvarenja želuca od majmuna koji su bili izloženi strujnim udarima, ali nisu
imali mod ili odgovornost da izbjegnu te strujne udare koji su izazivali fizičku, a time i
duhovnu bol. Isto tako za psihosomatiku bitna je i profesionalna orijentacija. Osjedajna i
emocionalna nestabilna osoba ne bi trebala biti na poslu pod jakim stresom, na odgovornom
mjestu ili mjestu koje traži jaku odlučnost ili hrabrost (npr. da bude psiholog i da radi sa
duševnim bolesnicima ili da bude hirurg u nekoj bolnici ili profesor u školi gdje se malo pažnje
pridaje učenju ili disciploni i gdje se učenici neprimjereno ponačaju prema profesorima). Da bi
preduhitrili sres (neugodu ili neuspjeh) moramo stalno procjeniti situaciju i tu situaciju uskladiti
sa našim realnim očekivanjima, truditi se u skladu sa svojim mogudnostima dodi do uspjeha,
sebe ne treba niti precjenjivati, niti potcjenjivati, a realniju sliku o nama dade bolje neki drugi-
pogotovo stručni ljudi iz te oblasti. Treba tražiti i mišljenje drugih. Kognitivni procesi/mišljenje,
predodžbe, pamdenje utiču na naš stres i na naše emocije i pozitivno i negativno, pa time i na
psihosomatska oboljenja i na naš stil života. Prirodniji stil života je zdraviji i za naše tijelo i za
naš duh i treba ga upražnjavati u aktivnostima, radu, učenju, u ishrani.

EMOCIJE MOGU POZITIVNO ILI NEGATIVNO DJELOVATI NA NAŠU AKTIVNOST I NA NAŠ USPJEH.
Ako se suočimo sa problemom, analiziramo ga i utvrdimo pravac djelovanja, veda je šansa da
problem riješimo i postanemo sretni ili zadovoljni (opušteni) i obrnuto. Neuspjeh nas čini
nesretnim, nesigurnim i napetim i može biti kočnica naših daljnjih aktivnosti i izvor naših
neuspjeha i novih razočarenja, napetosti, stresa, duhovne i fizičke boli. Nekad emocije mogu
snažno djelovati na naše misli i aktivnosti kroz emocionalne blokade-jake emocije koje nas
pasiviziraju i čine nesretnim i nesposobnim.v To se javlja u situacijama kad imamo neku jaku
želju ili potrebu, a nismo sigurni u sebe i svoju aktivnost. Češde se javlja kod emocionalno
nestabilnih i nezrelih ličnost, zavisnih i nesigurnih ličnosti-sklonih da sebe doživljavaju kao
nesigurne ili slabe ličnosti. Te osobe u svoju sliku o sebi ugradili su određene komplekse niže
vrijednosti koje obično nisu realne.
MOTIVACIJA

HOMEOSTAZA označava organsku ili psihološku ravnotežu. Ako ta homeostaza nije

uravnotežena ili zadovoljena javlja se debalans, neuravnoteženost u organizmu (npr.
normalan odnos materija i supstanci u organizmu). Svaki poremedaj ove ravnoteže izaziva
potrebu da se ona uspostavi. Poremedaj može biti višak ili manjak nečega. Višak se eliminiše
pražnjenjem, a manjak unosom određenih supstanci. Život se upravo odvija u razmjeni ovih
materija. Da bi doveli organizam u ravnotežu potrebna nam je aktivnost koja može biti
podstaknuta iz organizma ili iz spoljašnje situacije. Osnovna odlika čovjeka i svih živih bida je
aktivacija-njihova aktivnost, reakcija ili ponašanje usmjerena ka određenom cilju. Na to
ponašanje utiču unutarnji i vanjski faktori, odnosno faktori ličnosti i socijalne sredine. Reakcija
zavisi od situacije u kojoj se ličnost nalazi, ali njenog stila reagiranja na tu situaciju, odnosno od
njegove strukture ličnosti i njegovih motiva koji ga pokredu na tu aktivnost. Riječ motiv polazi
od latinske riječi MOVERE, MOTION što znači kretati - pokrenuti. Motivi su unutarnji faktori
(organski ili psihički) ili pobude koji pokredu ličnost na aktivnost, usmjeravaju aktivnost da se
dođe do cilja. Motivi pokredu i usmjertavaju ponašanje i motiviraju ličnost da dođe do cilja.
Izvor motivima je potreba, tj. nedostatak nečega u organizmu. Npr, nedostatak vode ili hrane
ili nedostatak potpore ili sigurnosti. Potreba i motiv se često poistovjeduju ali to nisu isti
pojmovi. Može u organitmu biti nedostatak nečega npr. vitamina, ali mi nismo svjesni toga.
To je potreba koje nismo svjesni. Kada postanemo svjesni potrebe javlja se nagon da se ta
potreba zadovolji, tj. da se zadovolje HOMEOSTAZIČKI ORGANSKI motivi, npr. gladi, žeđi i sl.
Proces motivacije se odvija slijededim redom. Prvo se javlja potreba (nedostatak nečega),
zatim postajemo svjesni tog nedostatka i javlja se nagon da se pokrene organizam da tu
potrebu zadovoljimo. Zatim se najprije javlja želja, težnja i predstava u našoj svijesti da se
zadovolji potreba. Nakon toga imamo svjesnu namjeru da zadovoljimo potrebu ili ostcvarimo
svoj cilj. Motivi su potrebe i nagoni, pobude i požude, emocije i interesi, stavovi i navike.
Motivi su neodvojivi od emocija, a emocije (preko endokrinog sistema i autonomnog sistema)
daju intenzitet i pojačavaju aktivnost izazvani motivima. Potrebe su nedostatak nečega,
nedostatak fizioloških ili bioloških materija ili pak nedostatak psiholoških stanja. Na razini
potreba, mi nismo svjesni šta je to što nam nedostaje. Nagon je stanje doživljene potrebe, uz
potrebu ovo je i osjedaj da nam nešto treba (kad postanemo svjesni gladi-onda je to nagon
gladi). Želja je svjesna predstava privlačnog cilja koji može zadovoljiti našu potrebu - odnosno
svjesni nagon (nedostatak nečeg-što može biti fiziološko ili pak psihološko). Želja se javlja poslije
potrebe i nagona. U želji subjekt ved ima predstavu o objektu zadovoljenja i njemu on teži kroz
težnju ili namjeru. Namjera ili težnja je svjesna odluka da se određena potreba ili motiv
zadovolji. Motivacija je proces pokretanje usmjerene aktivnosti koja je podstaknuta motivom
radi ostvarenja motiviranog cilja.

KRATAK PRIKAZ TEORIJA MOTIVACIJE

1) Teorija potreba je teorija kojom se objašnjava motivacioni ciklus, odnosno put od

rađanja potrebe pa do ostvarenja cilja, a ova teorija postavlja slijededi redoslijed:
a/prvo se javi potreba kao nedostatak nečeg u organizmu jer je narušena biološka ili
socijalno-psihološka ravnoteža u organizmu. Potrebe su materijalni ili psihološki deficit
u organizmu usljed narušene ravnoteže koju potrebom trebamo uspostaviti. Potrebe
nastaju bez učešda svijesti. Fiziološka baza motivacije se nalazi u hipotalamusu i
endokrinom sistemu, a ondae širi ka ostalim dijelovima nervnog sistema.
b/ stanje pomanjkanja (narušene ravnoteže u organizmu) doživljavamo kroz osjedaj, a to
je stanje dolaska potrebe u svijest-kad postajemo svjesni potrebe koju trebamo
zadovoljiti.
c/ Nakon osjedaja (kada smo postali svjesni šta nam treba) javlja nam se želja
(psihološka kategorija), a to je misao ili predstava željenog cilja. Želja je direktni i
neposredni akcioni pokretač aktivnosti ka ostvarenju cilja i zadovoljenja sada ved
svjesne potrebe. Ponekad u realizaciji želja imamo borbu različitih motiva, jer nam se
desi da istovremeno ostvarimo više želja, a to nije mogude. U borbi motiva i realizaciji
želja neki motivi budu odbačeni, neki potisnuti, neki odgođeni, a mi se opredjeljujemo
za neki motiv koji nam je tada najaktuelniji.
d/ Iza želje dolazi akcija, odnosno naša psihička i fizička aktivnost da dođemo do cilja.
Prihvadeni motiv u borbi motiva (pobjednički i odabrani motiv) razvijaju našu namjeru
i svjesnost o daljnjoj aktivnosti da se krene u akciju radi ostvarenja cilja. Našom
aktivnošdu mi ostvarujemo odabrani cilj i zadovoljavamo našu potrebu i želju.
e/ Dolazak do cilja je ključ rješenja sveukupnog motivacionog ciklusa od javljanja
potrebe do ostvarenja cilja. Ostvareni cilj vodi do zadovoljstva i opuštanja, bez obzira
da li je u pitanju biološka ili psihološko-socijalna potreba. KADA SE JEDAN
MOTIVACIONI CIKLUS ZATVORI-ZADOVOLJI, JAVLJA SE DRUGI MOTIVACIONI CIKLUS JER
JE SADA NEGDJE DRUGO NARUŠENA RAVNOTEŽA U ORGANIZMU.
2) Bihejvioralna teorija i motivacija je terija koja svoju terijsku psihološku postavku bazira
na činjenici da mi težimo onim ponašanjima za koja imamo iskustvo da su za nas dobra i
nagrađujuda i da izbjegavamo one situacije i ponašanja koja su za nas bila negativna-
neugodna ili bolna. Ovoj teoriji pripada Skinerova teorija učenja o motivima.
3) Psihodinamska teorija (Frojd i sljedbenici) tvrde da u organizmu osim svjesnog i
podsvjenog postoji i nesvjesno i da u tom sloju postoje nesvjesni i podsvjesni motivi koji
upravljaju našu aktivnost ka zadovoljenju tih motiva.
4) Kognitivna teorija govori o tome da osobu ne vode nagoni, ved izbor cilja koji vodi našu
ativnost u datom vremenu i prostoru.
5) Humanističke teorije (npr.Maslov) na motve i motivaciju gleda kao na prirodnu hijerhiju
i potrebu zadovoljavanja motiva. U dnu ljestvice te hijerhije su biološki motivi ili potrebe,
nakon toga su potrebe za sigurnošdu, zatim potreba za pripadanjem (ljubav i
prijateljstvo), zatim potreba samopoštovanjem (ugled, ponos) i na vrhu piramide potreba
je potreba za SAMOAKTUALIZACIJOM-odnosno za samoostvarenjem svojih sposobnosti.

KLASIFIKACIJA POTREBA

Prema Zvonarevid,M.,(1986) potrebe se dijele:

a/ Primarne biološke potrebe (potrebe za materijama potrebnim za život (hrana, voda,

zrak...), potreba za eliminacijom (izbacivanje iz organizma suvišnih materija9, potreba za
očuvanjem tjelesnofg integriteta (prestanak bola i sl), potreba za spavanjem i odmorom,
seksualne potrebe.

b/ Primarne socijalne potrebe (potreba za afirmacijom i ugledom, potreba za društvom,

potreba za promjenama, potreba za simpatijom (da volimo i da budemo voljeni), potreba za
socijalnim konformizmom (za skladnim odnosom u zajednici).

C/ Sekundarne potrebe su stečene, socijalne i personalne potrebe. One se razvijaju u toku

života, odgojom, obrazovanjem i životom.

d/ Nikola Rot navodi osim bioloških i socijalnih potreba-navodi materinski motiv unutar
skupine bioloških motiva. On je jak i urođen motiv i ključan je za samoodržanje vrste i
zajednioce.

e/ moralna svijest nije poseban motiv, ali je jak pokretač mnogih aktivnosti kod ljudi.
Rezultat je socijalizacije i odgoja. Do 9 godine za dijete je moralno ono što sugerišu modeli
(roditelji- učitelji), a kasnije se razvija samostalna/autonomna moralnost.

f/Osim pozitivnih motiva postoje i negativni i destruktivni i društveno neprihvatljivi motivi

kao npr. Agresivni motiv, a to je sklonost da se napada, progoni ili unuištava drugi. Tu je
izvor svih civilizacijskih grešaka (ratova, genocida itd.). Motiv agresivnosti potrebno je
razlikovati od agresivnog ponašanja koje može biti fizičko ili psihološko (uvrede, psovke,
poniženja). Agresivnost treba suzbijati odgojem, obrazovanjem, ali društvenim sankcijama i
kaznama.

INTENZITET motiva i dolazak do cilja ODREĐEN JE STEPENOM LIŠENOSTI POTREBE (npr.

Koliko smo gladni), zatim značajem te potrebe u našoj svijesti, kompleksnosti situacije u
kojoj je mogude zadovoljiti potrebu, zatim zavisi od blizine cilja (što je cilj bliži jača
intenzitet aktivnosti dolaska do cilja i na kraju zavisi od veličine nagrade i doživljaja
uspjeha.

HIJERARHIJA JAVLJANJA MOTIVA često ovise od kulturološke svijesti određene zajednice.

Međuti ukazademo na neki redoslijed javljanja najznačajnijih potreba i motiva.

1. Motiv gladi i žeđi je prvi među najvažnijim. Međutim i to uslovno treba shvatiti. Npr.
pojedinac štrajkuje glađu sve do smrti da zadovoljio neki drugi za njega bitan motiv.
Motiv gladi iako je urođen trpi uticaj sredinskih faktora i faktora lične prirode. Profesor
penzioner umro je od gladi, jer nije htio da se poniži i da ode na kazan u posljednjem
ratu. Motic žeđi je jadi motiv od motiva glađu, a to su osjetili zarobljenici i logoraši na
vlastitoj koži.
2. Roditeljski motiv i on često može biti i od motiva gladi i žeđi. Gladna ženka/ majka
mišica manji je broj puta jurišala preko elektičnih prepreka kad je bila gladna, nego kad
su joj mali mišidi cvilili u opasnosti. Smisao ovog motiva je održavanje vrste. Koliko su se
puta samo roditelji životno ugrozil da bi spasili svoju djecu.
3. Erotski nagon je također neophodan u održavanju vrste i predstavlja težnju ka
emocionalnom i seksualnom odnosu prema osobi suprotnog pola koja ga emocionalno i
seksualno privlači. Polni nagon ili libido predstavlja težnju za emocionalnim kontaktom
uopšte i prisutan je skoro od samog rođenja prvo se vezujudi za majku kao objekt.
Kasnije se taj libido razvija i u pubertetu dobiva veliki značaj u polnom sazrijevanju i u
razvoju polnog i seksualnog identiteta. U razvoju prijateljstva libidiozni urođeni nagon
transformiše se u društveni – socijalni motiv.
4. Nagon agresivnosti i borbenosti suština je samoodržanja vrste i njene borbe za bolji
status. Nagon za agresivnošdu i borbenošdu je urođen nagon (borba za opstanak), ali ga
isto tako uslovljavaju i razvijaju socijalna sredina, odgoj „sa koljena na koljeno“, mediji i
propaganda, učenje iz predrasuda (npr. prema nekom narodu ili vjeri), na njega utiču
vršnjačke grupe, stil života u zajednici i porodici, odgoj i obrazovanje (npr.
nedemokratsko i agresivno odgajanje) i opdenito obrasci ponašanja u nekoj zajednici.
5. Afilijativni motiv (motiv udruživanja ili gregarni motiv) ili motiv stida i taj motiv se
pretvara kod ljudi u društveni ili socijalni motiv. Život u samici otkrio je golemu potrebu
čovjeka da ne bude sam i da ima kontakt sa drugim ljudima. Afilijativni motiv podliježe
uticaju drugih motiva, učenju i sredinskim faktorima.
6. Motiv radoznalosti je jasko ptreban motiv u ljudskom razvoju. Prisuta je i kod životnja.
Kod djece on se razvija ili podstiče u svim fazama kognitivnog razvoja, a posebno je
izražen u dječijoj fazi pitanja i odgovora. U razvoju radoznalosti važnu ulogu ima poroica,
vrtid, škola, a jaku radoznalost može da izazva socijalna sredina (kao mjesto za
istraživanje i upoznavanje). I ovaj motiv podložen je faktoru zrenja, učenja i uticaja
sredinskih faktora.
7. Motiv za sigurnošdu i motiv za samopotvrđivanjem manifestuju se u težnji ličnosti da
budi sigurni i prihvadeni u svojoj sredini, da se cijene i poštuju i da nisu odbačeni. Ovaj
motiv ponekad može postati nerealan i može postati posesivna i patološka želja za
prestižom, dominacijom i vladanjem nad drugima. Ovaj motiv trpi jak uticaj sredinskih i
kulturoloških faktora. Ovdje je bitan i odgoj (npr. odgoj u duhu narcisoidnosti), a dosta je
značajna i struktura same ličnosti (koliko je razvijen empatijski nivo ličnosti).

DINAMIKA RAZVOJA, JAVLJANJA I DJELOVANJA MOTIVA

Kod djeteta su prvo prisutni samo biološki motivi, ali se kasnije razvijaju i društveni ili
socijalni motivi. Za dječiju infantilnu motivaciju bitno je da se traži neposredno i neodložno
zadovoljavanje potreba. Kako dijete raste ono uči da na krade ili duže vrijeme uči da odlaže
zadovoljenja motiva. U tom učenju veliku važnost imaju društveni faktori razvoja. Princip
zadovoljavanja se nikada potpuno ne ukida i on se više ili manje odmjerava prema realnim
načinu zadovoljavanja. Sa dijete ima sve više potreba i motiva koje treba zadovoljiti, ali na
različite načine. Lični i socijalni motivi postaju sve važniji, a biološki motivi se sve više
potiskuju i odlažu na određeno vrijeme. Postoji zrela i nezrela motivacija i način
zadovoljavanja motiva.

Zrelu motivaciju karakterišu zrela frustraciona tolerancija, koja je usklađena sa važnošdu

motiva u odnosu na realnost i poglede na svijet. Kada dođe do prepreke u zadovoljavanju
motiva javlja se frustracija, a od frustracione tolerancije i stanja naše ličnosti i socijalnih
faktora zavisi kako demo reagirati (afektivno, burno ili sa razumom). Dobar dinamički
motivacioni sistem mora biti usklađen sa kognitivnim dijelom naše ličnosti i sa realnim
kognitivnim procjenama – šta činiti. Nije dobro da nas vode emocije i afekt, a da
zapostavimo razum, realnost i posljedice. Realna/zrela reagovanja na frustracije su
ulaganje dodatnog napora da se problem riješi ili da se konpenzira sa drugim prihvatljivim
ciljem (kompromis u zadovoljavanju motiva). Motivi predstavljaju jedno jako i dinamičko
vrelo u životu i razvoju ličnosti koje je stalno u procesu razvoja motivacije, odnosno
aktiviteta ličnosti da dođe do nekog cilja.

PRINCIPI PROCESA MOTIVACIJE

1. Princip deprivacije (nezadovoljenja motiva) i princip satijacije (zadovoljavanje motiva)

je važan princip. Nezadovoljavanje vitalnih nagona dovodi do njihovog jačanja. Debeli
ljudi kad su na dijete još više jedu. Zadovoljavanjem ili satijacijom, tenzija popušta i
nagon se više ne osjeda. Sita mačka ne lovi miše.
2. Princip procjene cilja (intelektualno uviđanje dolaska do cilja), a u njemu je odlučujudi
kognitivni faktor, inteligencija i ranije iskustvo.
3. Princip nivo apiracije, odnosno ukupan napor koji neko želi uložiti da bi došao do cilja.
Uspjesi podižu nivo aspiracije za novim uspjesima, a neuspjeh obrnuto.
4. Princip multideterminacije u zadovoljenju motiva ukazuje na činjenicu da često više
motiva u sklopu određuju zadovoljenje nekog motiva ili više njih odjednom.
5. Princip dominacije i hijerahije motiva je bitan u zadovoljavanju istih. Za motiv koji
preovladava kažemo da je dominantan. Prema MASLOVU, američkom psihologu,
hijerahija motiva je slijededa: prvi su biološki motivi, na drugom mjestu je motiv
sigurnosti, na tredem je gregarni/socijalni motiv, četvrti je motiv afirmacije i peti je
motiv samoaktualizacije (vrhunac u svom razvoju) je na vrhu te piramide motiva. Po
toj hijerahiji često se mjeri i zrelost i snaga ličnosti. Da bi čovjek zadovoljio princip
samoaktualizacije on pšrethodno treba zadovoljiti prethodne motive.
6. SOCIJALIZACIJA MOTIVA

Homeostatički motivi (gladi, žeđi, seksualni motivi) su urođeni i njihovo zadovoljavanje

znači i opstanak vrste i samoodržanje. Pod uticajem društvene svijesti javlja se i način
njihovog zadovoljavanja i način određenog odlaganja. Ova promjena u zadovoljavanju ili
odlaganju zadovoljenja bioloških motiva pod uticajem socijalnih faktora nazivamo
socijalizacija motiva ili prikladno zadovoljavanje tih motiva u skladu sa društvenim
okolnostima. Nekad neki motiv koji je u početku bio biološki (npr. da bi čovjek preživio)
kasnije može postati važan autonomni motiv (može mu postati jak hobi i zadovoljstvo u
slobodnom vremenu). Na toj činjenici je Gordan Olport, amerilki psiholog, izgradio svoju
teoriju ličnosti poznatu kao učenje o funkcionalnoj autonomiji motiva.

FRUSTRACIJE I KONFLIKTI

Nezadovoljavanje nekog jakog motiva izaziva u nama fustraciju, odnosno zabrinutost,

napetost i ljutnju. Naš novo toleranciju na tu frustraciju nazivamo frustraciona tolerancija.
To je psihičko stanje kad postajemo svjesni nesavladivih prepreka da bi došli do cilja i kad
na razne načine pokušavamo da reagiramo. Nizak ili nezreo nivo frustracije podrazumijeva
jaku ljutnju, agresivnost sa afektivnim ispadima. Zreliji ili viši nivo frustracije
podrazumijeva smirenost i uključivanja razuma (a ne emocija) u rješavanje problema.
Uključivanje razuma analiziramo problem i rezultate neuspjeha i tražimo nove mogudnosti
da uz dodatni napor riješimo problem ili pak da izvršimo supstituciju ili zamjenu cilja, da
tražimo neko drugo zamjensko rješenje. Frustracije mogu izazvati faktori lične prirode
(neozbiljnost u radu, nedovoljno napora, volje i htijenja, potcjenjivanje problema, niži
nivo IQ, konflikti unutar same ličnosti jer se dvoumimo i ni sami nismo sigurni šta želimo
itd). Isto tako izvori frustracije mogu zavisizi od socijalne sredine i drugih (jer nam možda
zaista smeta iz nekog razloga da dođemo do cilja iako smo dali sve od sebe). Prepreke
nekad mogu biti fizičke prirode, a nekad ekonomske. Ono što je bitno redi da se one
najčešde kombinuju.

Reagovanje na frustracije može biti REALISTIČAN, realan, više razuman, a manje

emotivan, zreo. Tad demo realno demo sagledati uzroke neuspjeha i otpočeti
reorganizaciju u pronalaženju drugog realno - mogudeg rješenja. NEREALISTIČNO i nezrelo
reagovanje na frustracije je izliv emocija, bijesa, tuge i straha, odnosno manifestacija
emocija nad razumom i analizom. Nastojademo samo kriviti drugog, a ne procijenjivati
svoju odgovornost, svoju sposobnost u rješavanju nekog problema i dolaženju do cilja.
Najznačajnija negativna posljedica frustracije jeste JAVLJANJE NAPETOSTI,
NERASPOLOŽENJA, KAJANJA I ANKSIOZNOSTI, ODNOSNO STREPNJE. Tada demo nesvjesno
pristupiti OBRAMBENIM MEHANIZMIMA I BRANITI SE OD NEUSPJEHA. Često demo se
služiti RACIONALIZACIJOM tako što demo umjesto pravih razloga neuspjeha iznosti lažne
ili nestvarne razloge. Neko nas npr, mrzi, težak je to čovjek, uglavnost ide se ka pravdanju
i okrivljivanju drugog. Nekad demo kroz mehanizam odbrane PROJEKCIJU svoje mahane i
loše osobine pripisivati drugima, onima koji su nam bili na putu dolaženja do cilja.
Pozitivan način reagiranja na frustraciju je SUBLIMACIJA, tj. kad neka osoba na indirektan
način zadovolji neki jak zamjenski motiv. Npr. žena koja nije bila u mogudnosti roditi
dijete i zadovoljiti jak materinski motiv - izabere poziv vaspitačice i predano se posveti
odgoju djece i davanju ljubavi prema djeci.

Konflikti unutar ličnosti su često izvori naših frustracija i faktori nezadovoljovanja naših
važnih motiva. O konfliktu unutar ličnosti govorimo kad se na putu dolaženja do cilja
jedan naš motiv suprotstavi drugom motivu.

VRSTE KONFLIKATA UNUTAR VLASTITE LIČNOSTI

Na putu do nekog cilja imamo unutar naše ličnosti različite konflikte:

1. KONFLIKT DVOSTRUKOG PRIVLAČENJA imamo kad se ličnost ili neka osoba treba da
opredjeli za jedan od dva istovremeno privlačna cilja, tj. od dva dobra izabrati bolje
dobro (ili jare ili pare). Proces odlučivanja ovdje može biti bolan i uvijek postoji određen
strah (a kasnije krivnja) da se nedemo zeznuti. Npr. koju djevojku odabrati od dvije ( a
privlačna je i jedna i druga).
2. KONFLIKT DVOSTRUKOG ODBIJANJA, da odabere manje zlo od dva zla. Ovo je dosta
bolan i mučan konflikt i doprinosi iscrpljivanju, ambivelenciji i nemiru, često i kajanju.
Bolje bi bilo da sam odabrao ono drugo jer...
3. KONFLIKT ISTOVREMENOG PRIVLAČENJA I ODBIJANJA je najteži konflikt unutar ličnosti
jer se trgamo i borimo sa ciljem koji nas istovremeno privlači i odbija. Čim se približimo
tom cilju, on počinje da nas odbija i povlačimo se od njega, a čim se udaljimo od cilja, on
 počinje da nas jako privlači. Život sa ovom vrstom konflikata je veoma opasan jer se
osoba ne može opustiti i stalno je pod emocionalnim nabojem i može oboliti od
psihposomatskih bolesti, može postati neurotizirana, a u težim slučajevima i psihotična.
Npr. Šizofreni bolesnik istovremeno voli i mrzi majku. Voli je jer mu je majka i što mu
udovoljava, a mrzi je jer misli da je ona žena slabog morala... To ga iznutra čini napetim i
nesretnim... i psihotičnim.
POZITIVNA POSLJEDICA FRUSTRACIJE je REALISTIČAN NAČIN REAGOVANJA NA
FRUSTRACIJE, analiza situacije, uključivanje razuma i pojačavanje aktivnosti da se iznađe
konpenzaciono ili zamjensko rješenje. Svakako tu je dobro kad upotrijebimo i
sublimaciju kao način indirektnog zadovoljavanja jakih i važnih motiva koje nismo u
mogudnost nikako realizirati.

VOLJNA RADANJA I ZADOVOLJAVANJE MOTIVA

Nema zadovoljavanja motiva bez napora i voljne radnje. Prva karakteristika voljne radnje u
zadovoljavanju motiva je SVIJEST O POSTOJANJU CILJA. Druga karakteristika voljne radnje je
ZNANJE O MOGUDNOSTIMA OSTVARENJA CILJA. Treda karakteristika voljne radnje je
prihvatanje AKCIJE I NAPORA da se dođe do cilja. Voljna radnja može biti jednostavna i
složena. U jednostavnoj voljnoj radnji na putu do cilja nema borbe i suprostavljanje
motiva. U složenoj voljnoj radnji na putu do cilja imamo borbu različitih motiva koji nam
usporavaju ili ometaju put do cilja (jer se kolebamo, nismo sigurni u sebe, nismo sigurni
šta želimo imamo konflikte unutar ličnosti).

KARAKTER

Pojam karakter nekad se koristi da bi opisali neku ličnost ili moralnu stranu ličnosti. Nekad
se pojmom karakter označavaju voljne ili konativne osobine ličnosti, čvrstinu ili labilnost u
borbi ili u traganju za ciljem.

Mi demo karakter definisati kao crte pojedinca (neke ličnosti) kojima se istovremeno
izražavaju njegove I VOLJNE OSOBINE I OSOBINE MORALNOSTI i ČVRSTINE. Znači karakter
obuhvata ne samo voljne dispoziciju, ved i dispozicije za moralno ponašanje. Razlikuje se
DOBAR I LOŠ KARAKTER, ČVRST I SLAB KARAKTER. Dobar karakter ima čovjek koji se odlikuje
jakim moralnim osobinama (npr, poštenjem, ali i čvsrtinom da ne odstupa od tog principa).
Slab karakter ima osoba koja nema razvijene moralne osobine ličnosti i jako je podmitljiva i
korupmpirana. Ponekad osoba može imati dobar karakter (ima moralne osobine), ali je
slabe čvrstine u borbi za realizaciju pravde. Ili ponekad osoba može imati slab karakter (da je
manje karakterna i moralna), ali je jaka u u borbi za neku pravdu (npr. u sindikalnoj borbi
radnika za platu). Volja ili konativna strana ličnosti bitan je faktor u razvoju i životu ličnosti.
Razvoj volje i voljne aktivnosti je pod direktnim uticajem ODGAJANJA, OBRAZOVANJA I
UTICAJA KULTURNIH I SREDINSKIH FAKTORA; SISTEMA VRIJEDNOSTI U NEKOJ DRUŠTVENOJ
ZAJEDNICI. Čvrstina karaktera je više genetska osobina ličnosti koja se izražava kroz
EMOCIONALNU STABILNOST ILI NESTABILNOST u donošenju nekih odluka i u borbi za
realizaciju tih odluka, mada i tome odgoj može imati izuzetan značaj (npr. odgajanje u duhu
da se neodustaje od pravde i istine i da pravda i istina, ipak, na kraju pobjeđuju).