EVOLUCIJA ZVIJEZDA

Ponovit ćemo nakratko sliku nastanka zvijezde do koje smo došli u prethodnom razmatranju. U
procesu kondenzacije svemirske plinovite supstance oslobađa se potencijalna energija gravitacije
i temperatura, poglavito u središnjoj oblasti prazvijezda raste sve dok ne započnu termonuklearne
reakcije. Novi, nuklearni izvori energije usporavaju proces gravitacijskog sažimanja, pošto
prateće zračenje vrši pritisak na vanjske slojeve zvijezde. Radijacijski pritisak naraste toliko
visoko da se gravitacijski efekt njime uravnoteži, zvijezda se tako stabilizira u određenoj veličini
i sa određenom svjetlošću. U takvoj termodinamičkoj ravnoteži zvijezda provede najveći dio
svog života. U daljoj analizi mogućeg razvoja zvijezde, služi nam, kao izvanredno dobar putokaz,
Hertzsprung-Russelov dijagram. Na apscisnoj su osi podaci o temperaturi ili boji površine
zvijezde. To je pravi podatak o stanju zvijezde, jer oslobođeni fotoni u nuklearnim reakcijama
unutar zvijezde, poslije niza sudara i transformacija, ipak dosegnu površinu, pobuđuju atome i
molekule, koji će, u ovisnosti od temperaturnog stanja, odaslati u Svemir ove ili one komponente
boja. U tome je značaj Harvardske spektralne klasifikacije. Na osni ordinata je svjetloća, veličina
zvijezda, koja predstavlja informacije o oslobođenoj i odaslatoj energiji sa površine zvijezde.
Prirodno je da veće zvijezde, koje više zrače, najčešće,dakle,u glavnom nizu, imaju i višu
temperaturu, te je stoga glavni niz zvijezda u HR-dijagramu okupljen oko sporedne dijagonale.
Dugo se mislilo da zvijezde u svom životu prođu jedan ciklus duž HR-dijagrama. Ipak nije tako.
Poučno je za tu svrhu pogledati HR-dijagram precizno urađen za zvjezdano jato M3. Zvijezde
niskih temperatura i slabe svjetloće jate se oko HR-dijagrama, a zatim se u velikom broju
odvajaju udesno, postaju hladnije a veće veličine. U finoj analizi rezultata opserviranja i
teorijskih razmatranja, baš tako treba da bude, "odlutale" zvijezde su ostarjele zvijezde. Razmotrit
ćemo sudbinu jedne zvijezde iz glavnog niza koja je slična našem Suncu. U početku, dom traje
proces nuklearne sinteze i gravitacijskog sažimanja, ona će dugo, možda i 90% od ukupnog svog
života provesti na polaznom mjestu. Naše Sunce tamo stoji već 5 milijardi godina, i čeka ga
sudbina slična ovoj koju ćemo opisati. Kad se potroši vodik u jezgru zvijezde, raddijacijski tlak
opada i zvijezdina jezgra se sažima a temperatura raste. Helij sagorijeva u ugljik, oslobađa se
ogromna energija pa i energijska svjetloća površinskog sloja zvijezde raste. Tako će se zvijezda Z
pomjerati duž niza prema položaju Sunca. Ali, oslobođena energija pri sagorijevanju helija
izračuje se u hladni vanjski sloj, pa radijacijski pritisak uvjetuje njegovu ekspanziju, u kojem
temperatura sloja se snizuje. Tako boja zvijezdinog vanjskog sloja postaje sve crvenija, usljed
čega naglo istupa iz glavnog niza udesno (veća površina - veća veličina, a temperatura niža). U
ovom procesu dijametar zvijezde se poveća nekoliko stotina puta: zvijezda postaje div (gigsnt,
džin), crveni div. I sunce će postati crveni div, pa će u tom procesu spržiti Zemlju i šireći se dalje,
"progurati" njenje ostatke. (Ne brinite, za tih 5 milijardi godina ćemo naći neko utočište daleko
od Sunca!)

Stadij crvenog giganta, za zvijezdu veličine Sunca, kratko traje: desetak miliona godina. Iza toga
crveni div brzo splašnjava; usljed sabijanja temperatura mu raste, te on je sve manji ali vrući i
pomjera se ulijevo, ponovo se našavši, zakratko, u novom položaju glavnog niza. Na tom putu,
koji traje stotinku ukupnog života zvijezde, dolazi do izvjesnog kolebanja u zapremini, što se
odražava na temperaturi. To je faza (kratka) promjenljivog sjaja. Promjenljive zvijezde, dakle,
mogu biti samo jedan stadij u životu zvijezde koja je već ostarjela. Većina Cefeida nalazi se u
HR-dijagramu baš na tom mjestu. Ipak, pravu prirodu promjenljivosti sjaja ne znamo. Ovdje je
zvijezda toliko kondenzirana i ima tako visoku temperaturu da će u daljoj evoluciji, pored mase,
važnu ulogu imati i njen kemijski sastav.

Zvijezda sa masom manjom od 1,4 m☉ dolazi u jedno stanje koje nazivamo nova (zvijezda).
Nova u tom stanju je toliko nestabilna da će se oslobađati nekog viška mase, koji može iznositi
čak 10-5 do 10-4 od ukupne mase. Svjetloća (veličina) nove ovim se poveća i do 1.000 svjetloća
Sunca. Proces traje nekoliko sedmica, a zati, nova pređe u stanje obične, sitne zvijezde. Najčešće
je prividna svjetloćaobične zvijezde tako slaba da se jedva zamjećuje. Otud potječe naziv nova,
za njeno pobuđeno stanje. Proces nove obično se ponavlja nekoliko puta, u intervalima od
nekoliko mjeseci. U nekim slučajevima u nekoliko godina, a može biti i tisuća godina. Poslije
stanja nove, zvijezda i dalje gubi masu, hladi se, sve dok ne dođe u stanje bijelog patuljka. Poslije
toga, kad istroši posljednje zalihe energije, postaje crveni patuljak i, na kraju, završi život kao
hladni, crni patuljak.