BOSNA I HERCEGOVINA

REPUBLIKA SRPSKA
UNIVERZITET ZA POSLOVNI INŽINJERING I MENADŽMENT
BANJA LUKA
PRAVNI FAKULTET

ZABRANA ZLOUPOTREBE PRAVA I NAČELO SAVJESNOSTI I POŠTENJA

Seminarski rad

Nastavni predmet
GRAĐANSKO PRAVO

Mentor: Student:
Prof. dr Zoran Filipović Vanja Savić
PR-1-499/22

U Banjoj Luci, decembar, 2023. godine

PREDGOVOR

Jedno od nekoliko značenja pojma „zloupotreba prava“ predviđa da postoji zloupotreba prava
kada iskorišćavanje individualnog prava štetno utiče na interese zajednice. Koncept
zloupotrebe prava proizilazi iz nacionalnih pravnih sistema, bez obzira na to što se njegov
sadržaj može razlikovati među državama. Zloupotreba prava je uticala na međunarodno pravo
u oblastima u kojima se široko smatra da je dio međunarodnog prava, bilo kao opšti princip
prava ili kao deo međunarodnog običajnog prava.

U ispitivanju ovog porekla i istorijskih primjena i savremenih ograničenja zloupotrebe prava,

autor tvrdi da, iako možda nije relevantna za brojne oblasti međunarodnog prava, zloupotreba
prava zadržava važnu ulogu u pogledu različitih međunarodnopravnih pitanja. Ova pitanja
uključuju rješavanje određenih vrsta normativnih sukoba, zaštitu „zajedničkih prostora“ i
„pitanja od zajedničkog interesa“, kao i promovisanje normativnih promena. Zloupotreba
prava može biti vešt instrument, koji se ne smije zaboraviti.

Dodatno tome, u integralnom smislu, razmatraju se načela savjesnosti i poštenja.

SADRŽAJ:

1 UVOD.................................................................................................................................1

2 RAZVOJ INSTITUTA ZABRANE ZLOUPOTREBE PRAVA.......................................3

3 POJAM ZLOUPOTREBE PRAVA...................................................................................5

3.1 Koncepti zloupotrebe prava.........................................................................................5

3.2 Zloupotreba prava i princip legaliteta..........................................................................8

4 NAČELO SAVJESNOSTI I POŠTENJA........................................................................10

5 ZAKLJUČAK...................................................................................................................12

6 LITERATURA.................................................................................................................14
1 UVOD

Pravo svojine je najšira pravna vlast držanja, korištenja i raspolaganja sa stvarima koja
djeluje prema svim (erga omnes), a vlasnik stvari je slobodan u vršenju svojih
svojinskopravnih ovlaštenja. Zahvaljujući pravu sovjine, titulari prava zadovoljavaju svoje
potrebe, bilo da se radi o urođenim, biološko-fiziološkim potrebama, ili se radi o tzv.
„kulturnim“ ili izvedenim potrebama koje proizilaze iz svojstva čovjeka kao društvenog bića.

Još su stari Rimljani tvrdili da pravo svojine predstavlja najširu i potpunu pravnu vlast na
stvari. Međutim, institut prava svojine pretrpio je značajne promjene tokom svog razvoja,
kako u pogledu sadržine, tako i u pogledu načina na koji vlasnik ostvaruje svoja
svojinskopravna ovlaštenja. pravo svojine pretrpilo je brojn ograničenja, kako u javnom, tako
i u interesu pojedinaca. Ograničenje u pogledu načina vršenja prava svojine jeste princip
zabrane zloupotrebe prava, kao vid njegove socijalizacije i moralizacije.

Razvijajući se najprije u sudskoj praksi, i to praksi francuskih sudova, zabrana zloupotrebe

prava je postepeno ograničavala prava individualistički koncipirano pravo svojine, da bi ova
ideja kasnije prožela vršenje svih građanskih subjektivnih prava, gdje, prema riječima
pravnih teoretičara, predstavlja odraz iste one ideje koju oslikava u sferi privatnog prava.

Prihvatanje principa zabrane zloupotrebe prava, predstavlja civilizacijsku tekovinu i rezultat

je neumorne borbe za pravo koje će biti bliže apsolutnoj pravci. Princip zabrane zloupotrebe
prava najprije je prepoznat u sudskoj praksi, da bi kasnije bio formulisan objektivnim
pravom, čime se još jednom pokazlo da se život često pravu odupire, i da iznad i izvan
pravne norme postoje vrijednsoti koje se valjaju poštovati i očuvati, jer je još među rimskim
pavnicima bažilo načelo summum ius, summa iniuria.

Princip zabrane zloupotrebe u vršenju prava, pravda se jednom realnom potrebom

svakodnevnog života i njegovo poštovanje pretpostavka je normalnog funkcionisanja društva.
Iz sfere sudske prakse pretočilo se u pravnu normu, u čijem vidu danas obitava u većini
pravnih sistema, a shvatanje poput onih koja je zastupao Planiol prema kome izraz
„zloupotreba prava“ nije ništa drugo do jedna proivriječnost jer jedna radnje ne može biti i
saglasna pravu i njemu suprotna, te da zloupotreba počinje tamo gdje pravo prestaje, davno
su napuštena.

1
Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od glavnih načela prava, koje se pojavljuje već u
rimskom pravu. Njegov je razvoj usko povezan s poimanjem načela pravednosti, ostalih
načela prava, ali i doktrinom equity u engleskom pravu. Riječ je o pravnom standardu koji,
osim što nameće dodatne obaveze sudionicima obaveznopravnih odnosa i služi tumačenju
ugovora, može biti primjenjivan i u svrhu ublažavanja strogog formalizma te postizanja
efekta elastičnosti i prilagodljivosti pravnog poretka brzom razvoju privatnoga prava. Pri
tome se uvijek nameće pitanje u kojem trenutku dolazi do narušavanja trodiobe vlasti
zadiranjem sudske vlasti u zakonodavnu vlast. Iz tog razloga sudbena vlast nije pretjerano
sklona primjenjivati to načelo u svrhu ublažavanja strogog formalizma pa je uočena
tendencija definisanja pravnih situacija kada će se načelo primjenjivati (tzv. Fallgruppen).

2
2 RAZVOJ INSTITUTA ZABRANE ZLOUPOTREBE PRAVA

Korjeni zabrane zloupotrebe prava leži još u rimskom pravu, mada se zabrana zloupotrebe
prava nije ustalila kao oššti princip. Ideje rimskog prava imale su snažan uticaj na razvoj
kontinentalnog prava sistema u izradu savremenih građanskih kodifikacija, poput AGZ po
čijem uzoru je pisan u SGZ.

Rimsko pravo nije poznavalo pojam zloupotrebe prava, iako se sama evolucija instituta često
vezuje za izvjesna starorimska ishodišta. Uprkos ovom, za pojedine teoretičare, lažnom
rimskom porijeklu principa (Konstantinović, 1982: 262), postoji saglasnost da se nastanak
cjelovite teorije o zabrani zloupotrebe prava, kao i prve zakonske formulacije, vezuju za
drugu polovinu devetnaestog vijeka. Moderno vrijeme nije učinilo zabranu zloupotrebe prava
izlišnom. Ono što je nesumnjivo jeste da je zloupotreba prava širila svoje područja, od sfere
prav asvojine (Kovačević Koštrumović, 1866: 18), na jelokupan pravni sistem. Iz sfere
privatnog, zloupotreba prava proširila se i u oblasti javnog prava (Petrović, 1966: 215).

Prve misli rimskih pravnika o zloupotrebi prav ajavile su se u vezi sa odgovornošću za štetu
koja je nastala prilikom vršenja prav asvojine. Čuvena je izreka, koja je činila i okosnicu
rimskog pravnog sistema, koja nas može navesti na zaklјučak da u rimskom pravu nije bila
zabranjena zloupotreba prava: Nullus videtur dolo facere, qui suo iure utitur (gaius, 55, D.
50,19) – Vršenje svog prava ne može dovesti do odgovornosti za štetu koja odatle proizađe.
No, druga pravila pokazuju da se od ovog odstupilo. Izreka Malitis non est indulgendum
(Nevaljalstvo ne treba oprostiti), govori nam da je svijest rimskim pravnika balansirala
negdje između primjene ova dva principa, pri čemu zaključujemo da je šikanozno vršenje
prava bilo nespojivo sa ondašnjim poimanjem prava i morala. Takođe, o zabrani zloupotrebe
prava u rimskom pravu može se naslućivati indirektno, na osnovu izraza koji govore o dugu
rimskom prava – aequitas (jednakost), bona fides (savjesnost i poštenje), ius est ars boni et
aequi, ili čuvena Ulpijanova Iuris prescripta haec sunt: honeste vivere, neminem leadere,
suum cuique tribuere (Kovačević Kuštrumović, 1996: 18).

Pretori su, uvišajući da striktna primjena pravnih pravila može da u konkretnom slučaju vodi
izuzetnoj nepravdi (summum ius, summa inuria), intervenisali nizom tužbi u slučaju kada
vršenje prava koje nije protivpravno za posljedicu ima nanošenje štete drugome. Pretor je

3
naime priznavao actio de dolo, a kasnije i exceptio doli strani koja je bila prevarena prilikom
zaključenja ugovora.

Pretori su, uviđajući da striktna primjena pravnih pravila može da u konkretnom slučaju vodi
izuzetnoj nepravdi (summum ius, summa inuria), intervenisali nizom tužbi u slučaju kada
vršenje prava koje nije protivpravno za posljedicu ima nanošenje štete drugome. Pretor je
naime priznavao actio de dolo, a kasnije i exceptio dolo strani koja je bila prevarena prilikom
zaključenja ugovora.

Institut zaprane zlozpotrebe prava kasnije je bio afirmisan od strane crkve i kanonskog prava.

Može se zaključiti da se porijeklo principa zabrane zloupotrebe prava nalazi u privatnom

pravu, a prve zabrane zloupotrebe prava javljaju se u građanskim zakonicima. U pruskom
Landrehtu stoji: „Onaj ko vrši svoje pravo saglasno zakoima nije dužan da nadoknadi štetu
koja pri tome drugome prouzrokuje“. No, lice može biti obavezno da nadoknadi štetu ako
između više načina u vršenju svoga prava izabere onaj koji je štetan za drugoga ili ima
namjeru nanošenja štete (Kovačević-Kuštrumović, 1996: 19).

Iako se prvi slučajevi zabrane zloupotrebe prava nalaze u praksi francuskih sudova, Francuski
građanski zakonik ne sadrži ni jednu izričitu zabranu zloupotrebe prava. Ovako jedno
zakonsko ograničenje prava svojine i drugih građanskih subjektivnih prava nije bilo u skladu
sa principima individualizma proklamovani Francuskom buržoarskom revolucijom, čiji je
Francuski građanski zakonik izdanak. Pravo svojine Francuski građanski zakonik definisao je
kao „pravo korišćenja i raspolaganja stvarima na najapsolutniji način pod uslovom da njena
upotreba nije zabranjena zakonom ili uredbama (Ahostini, 1986: 470), dok je sama
Deklaracija i pravima čovjeka i građanina stipulisala: „Kako je vojina jedno sveto i
nepovredivo pravo, niko je ne može biti lišen, izuzev u slučaju kada to nedvosmisleno
zahtijevaju zakonom utvrđene javne potrebe i pod uslovom da se prije toga da pravična
naknada.“1

Ovo ne zvuči da u Grancuskoj toga doba nije bilo zagovornika unošenja ovakve jedne
odredbe u novi zakonski tekst. Među ovim teoretičarima isticao je Domat.

Čini se da su ovakve rezerve u odnosu na uključenje principa zabrane zloupotrebe prava u

pravni sistem njihovim inkorporisanjem u građanske zakonike, predstavljale posve
neopravdano strahovanje od ugrožavanja individualistički koncipiranog prava svojine.

1
Član 17 Deklaracije o pravima čovjeka i građana.

4
Princip zabrane zloupotrebe prava nema za cilj da onemogući ostvarenje prava individua, već
upravo suprotvno, kako tvrdi prof. Konstantinović, ima za cilj da omogući realizovanje prava
sviju u potpunijem opsegu, usljed koegzistencije ljudi u društvenoj zajednici. U tom smislu,
principu individualizma ne prijeti nikakva opasnost (Konstantinović, 1982: 269).

Uprkos činjenici da princip zabrane zloupotrebe prava nije bio uključen od strane redaktora
Francuskog građanskog zakonika, francuski sudovi su zloupotrebu prava sancionisali
pozivajući se prvenstveno na čl. 1382 FGZ, koji je obavezivao na nadoknadu štete onog ko
svojom krivicom drugome nanese štetu (Simonović, 2005: 321). Iako smatramo da se
slučajevi zloupotrebe prava koji su na ovom normom sankcionisani ne mogu podvesti pod
istu jer zloupotreba prava nije delikt, zapažamo da je pravna praksa bila ta koja je prokrčila
put ovom pravnom institutu, suočena sa potrebama svakodnevnog života.

U pravnoj teoriji je gotovo jednodušno prihvaćeno stanovnište da je princip zabrane

zloupotrebe prava po prvi put pravnom normom izričito formulisan u Njemačkom
grašanskom zakoniku, koji je svojim članom 226 zabranio vršenje prava jedino u namjeri da
se drugome prouzrokuje šteta, pri čemu se zaboravilo na činjenicu da je jedan raniji zakonik,
na jedan graciozniji način kazao to isto. Bio je to Bogišićev Opšti imovinski zakonik iz 1888.
godine. čiji član 1000 glasi: „Ni svojim se pravom služiti ne moš tek drugome na šetu il
dosadu“, da bi pravilo bilo dopunjeno izrekom: „Ni u jednom pravu svome ne tjerak mak na
konac“. Govoreći u prvoj izričitoj zakonskoj zabrani zloupotrebe prava, pojedini teoretičari
se pozivaju na odredbu građanskog zakonika zapadne Galicije, koji je važio prije Austrijskog
grašanskog zakonika od 1881. godine, a čiji član 255 glasi: „Zakoni ne štiti ni zavist, ni
pakosno oštećenje drugoga“ (Nikolić, 1995: 144).

3 POJAM ZLOUPOTREBE PRAVA

3.1 Koncepti zloupotrebe prava

Težnje za definisanjem zloupotrebe pava, nastaju iz potrebe da se odredi koja ponašanja

pravnih subjekata mogu biti tolerisana, a koja valja pravno sankcionisati. U iznalaženju
„adekvatnih“ definicija, pravni teoretičari su suočeni sa značajnim lutanjima, a sve u cilju

5
formulisanja što sveobuhvatnije definicije koja će precizno postaviti granicu između
društvenog vršenja građanskih subjektivnih prava i njihove nedopuštene zloupotrebe.

Kao jednu od sveobuhvatnijih, navodimo onu prema kojoj se pod zloupotrebom prava,
najoštrije rečeno, podrazumijeva vršenje svoga prava protivno cilju zbog kojeg je ono
priznato i zaštićeno ili protivno moralu društva ili nemoralno (neuobičajeno, beskorisno)
vršenje koje ima za posljedicu nanošenje štete drugome ili ugrožavanje tuđeg prava ili drugu
neprijatnost (Nikolić, 1995: 67). Prema jednoj drugoj definiciji zloupotreba prava predstavlja
vršenje subjektivnog prava u granicama postavljenim zakonom, ali na abuzivan način
(protivno finalitetu prava) ili na ekscesivan način (sa prouzrokovanjem prekomjerne štete
drugome) (Kovačević-Kuštrumović, 1982: 17).

U teoriji se navodi da je zloupotreba prava istovremeno i stanje i proces. Stanje

nedopuštenosti jednog oblika nemorala u vršenju svoga prava, u proces stalnog razvoja prava
u funkciji sprečavanja anormalnosti u njegovom vršenju (Lazić, 1998: 236).

Prema stanovištu ovih teoretičara, lice koje zloupotrevljava pravo ne prekoračuje svoje pravo
već ostaje u njegovim granicama, ne djela bespravno, već iskoračuje izvan izvjesnih
unutrašnjih i nevidljivih granica svog subjektivnog prava nanoseći štetu drugome, što se ne
može tolerisati, te objektivnim pravom biva sankcionisano.

Sama riječ „zlo“ u nazivu pravnog instituta zloupotreba prava govori da smo u izvjesnoj
mjeri na terenu morala, budući da su zlo i dobro moralni pojmovi. Upotreba subjektivnog
prava u njegova zloupotreba, gledano sa pozicije titulara prava, nisu u kontradiktornosti. Obje
su usmjerene i teže ka istom cilju – zadovoljenju određenog interesa titulara prava. Razlika je
samo u tome što je upotreba „kretanje u okviru svog“, a zloupotreba uvijek izvjesno
„zalaženje u tuđe“ i na taj način štođenje drugom, pri čemu to ne mora da bude uvijek samo
šteta, već može biti i svaki drugi vid uznemiravanja i ugrožavanja (Lazić, 1996: 111).

Nailazimo u teoriji još i na stanovište da se zloupotreba prava sastoji u upotrebi prava na

antisocijalni način, te u prelaženju stavrnog sadržava svog subjektivnog prava od strane
titulara. Zloupotreba se javlja kao prekid ravnoteže ili skretanja prava od cilja (Paunović,
2010: 21), odnosno kao povreda duha pravne norme (Colliard, 1959: 262), te ovdje nije
neprimjerena opaska, koliko pravnika toliko mišljenja (definicija).

Pojedini teoretičari iznose stav da zloupotreba prava podrazumijeva nedozvoljenu upotrebu

subjektinvog prava. Oni tvrde da zloupotreba postoji kada titular pređe granice i izađe iz

6
okvira svoh prava i povredi pravo drugog lica. Pritom zloupotreba nije ništa drugo do jedno
formalno „skrivanje“ iz subjektivnog prava, što je upravo differentia specifica zloupotrebe u
odnosu na protivpravno ponašanja kod koga nema ni privida prava (Đurović, 1995: 385).

Među teoretičarima koji tvrde da se ne mogu sva prava zloupotrijebiti je Rodiere koji navodi
da treba razlikovati prava-moći koja omogućavaju izvjesnu slobodu svojim titularima i
slobodu u njihovm vršenju, nezavisno od društvene korisnosti. To su apsolutna prava, čija
zloupotreba se po pravilu u sudskoj praksi ne dozvoljava. Drugu kategoriju čine prava-
funkcije, to su prava koja se vrše u interesu drugoga, poput pojedinih porodičnih prava.
Zloupotreba ovih prava postoji kada titular svoje ovlašćenje vrši u cilju suprotnom od onog
koji je zakonodavac imao u vidu. Treću grupu predstavljaju prava grašanske slobode, koje je
takođe moguće zloupotrijbiti, ali nije moguće svaku zloupotrebu sankcionisati. Tako se kao
tipična prava koja izmiču mogućnosti zloupotrebe navode prava ličnosit, negativne
službenosti i obaveze nečinjenja (Kovačević-Kuštrumović, 1982: 22).

Postavljajući pojam zloupotrebe prava, pojedini teoretičari idu čak dotle da zloupotrebu prava
poistovjećuju sa principom savjesnosti i poštenja, tvrdeći da su oba principa odraz iste ideje;
pri čemu zloupotreba prava predsavlja jednu flagrantnu povredu načela savjesnosti i poštenja
formulisanu u vidu zabrane (Kovačević-Kuštrumović, 1982: 53). Međutim, ne bismo se
mogli složiti sa ovako široko postavljenim pojmom zloupotrebe prava. Iako je ideja
moralizacije građanskih subjektivnih prava u osnovi obe, ove dvije ustanove ne možemo
poistovjetiti. Zalažemo se za njihovu kompletnu primjenu.

Pojam zabrane zloupotrebe prava mijenja se uporedo sa promjenama koje određeno društvo
pogađaju. Varira kao takav u svojoj sadržini. Zlooupotreba prava je pojam koji ne može
jednom i za svagda biti riješen, već se prilagođava društvenom moralu i mijenja zajedno sa
njim. Postavljajući svoje definicije zloupotrebe prava, teoretičari su nastojali da njome
obuhvate što veći broj slučajeva koji se u praksi pojavljuje. No, problematični bivaju oni
slučajevi zloupotrebe koje pravnik praktičar ne može lako prepoznati ili se ne mogu podvesti
pod definiciju zloupotrebe prava iako vrijeđaju osjećaj moralnog. Odgovor na ovakvu
potrebu pravne prakse, predstavljaju radovi pravnih teoretičara koji nastoje da postavec
smjernice i kriterijume za prepoznavanje zloupotrebe pojave pred pravnikom praktičarem. 2
Radovi ovog tipa, pored svoje naučne vrijednosti, prvenstveno mogu služiti kao vodič za
sudiju.

2
Profesor Vodinelić je ovu ideju pretočio u monografiju „Takozvana zloupotreba prava“.

7
U tom smislu, ne govorimo o definisanju zloupotrebe prava, već o navođenju kriterijuma
zloupotrebe. Suštinski, definisati šta zloupotreba prava jeste, ne podrazumijeva ništa drugo no
utvrditi kriterijume ili konstituense zloupotrebe. Ovi konstituensi ishode iz sudske prakse, da
svoje uporište imaju u pravnoj teoriji, i eventualno se formulišu u vidu pravne norme.
Njihova prvenstvena funkcije jeste da omeđe dopuštenu upotrebu, od nedopuštene
zloupotrebe jer, prema staroj Ulpinijanovoj, zloupotreba nije upotreba već pokvarenost –
Abus non est usus sed corumptela (Cvetić, 1996: 79). Različiti kriterijumi ili konstituensi,
tvore različite vidove zloupotrebe, te govorimo o pluralitetu vidova zloupotrebe prava.

Valja naposlijetku podsjetiti da napori pravnika teoretičara u ovom pravcu ne predstavljaju

zaludan posao, ceć su inspirisani vrlo realnom potrebom da se sudiji, pravniku praktičaru,
pruži konkretni instrument kojim će sancionisati slučajeve vršenja prava koji vrijeđaju
osjećanje morala i pravnu svijest društva onda kada odgovarajuće zakonske norme nema, ili
nije jasna adekvatna primjena iste.

3.2 Zloupotreba prava i princip legaliteta

Zabrana zloupotrebe prava je pravni standard, kaučuk pojam ili kravljevski paragraf
(Marković, 1968: 18). Sadržina zloupotrebe prava nije jasno određena, već je više direktivna i
usmjeravajuća za sudiju koji treba da joj da odgovarajući smisao u konkretnoj primjeni.

Značaj generalnih klauzula prvenstveno je to što one predstavljaju most preko kojeg se
uspostavlja stalni kontakt, najplodnija saradnja između tri faktora u stvaranju, održavanju i
razvijanju pravnog poretka – zakonodavca, suda i pravne nauke (Marković, 1968: 19).

U teoriji se postavlja pitanje kolizije principa zabrane zloupotrebe prava sa principom

legaltieta. Može li se dopustiti sudovima da određuju granice subjektivnih prava kroz
konkretizovanje u svakom pojedinačnom slučaju koje ponašanje titulara predstavlja vršenje
prava, a koje je otjelotvorava kao zloupotreba. Izvjesni pravni pisci smatraju da bi ovakvo
ovlaštenje dato sudovima ugrozilo princip pravne sigurnosti i da je to jedan limitirajući faktor
u teoriji zabrane zloupotrebe prava (Kovačević-Kuštrumović, 1982: 25). Nameće se pitanje,
ne javlja li se u tom smislu sudska vlast u smislu neke nadvlasti, postavljena nekako iznad
zakonodavne i izvršne. Njeni prerogativi se proširuju, što je, ma koliko povjerenja imali u

8
sudijsku objektivnost, nepristranost i stručnost, ipak nesvojstveno kontinentalnom poimanju
prava i pravičnosti.

Nalazimo da bi se ovakvom strahovanju doista moglo dati pravo, no pitano se nije li pravo
puno ovakvih i sličnih pravnih standarda koji od pravnika i praktičara valjaju biti popunjeni.
Nije li postojeća paradigma pravde upravo to – podvođenje konkretnih činjenica pod
apstraktnu pravnu normu. Dovodeći u pitanje opravdanost i legalnost sudijskog odlučivanja u
konkretnom slučaju, ne dovodimo li u pitanje ono što pravni sistem već vijekovima jeste.
Pravni standard, kao jedan instrument pravne tehnike, srećemo u sivm pravnim sistemima,
pod različitim nazivima, pri čemu se radi o jednom pravilu ponašanja, čija sadržina nije
unaprijed data, ni u pogledu pretpostavke, ni u pogledu sankcije (Marković, 1968: 18).

Milivoje Marković se ovim pitanjem navio u svojoj doktorskoj disertaciji, osvrćući se na

primjednu koju je Riper uputio primjeni principa zabrane zloupotrebe prava. Marković
navodi: „Dakle, ovaj sudija, izabran među najboljima u narodu, naviknut je da poštuje
disciplinu pravosudne hijerarhije, donosi sud o ljudskim radnjama onako kako mu to diktira
pravilo morala. Na taj način ovo pravilo postalo je pravno pravilo....Da bi donio presudu,
sudija će poštovati moralni zakon koji vlada u društvu“ (Marković, 1995: 27). Marković
navodi da, uprkos činjenici da je sudija izabran kao najbolji u narodu da vrši dunkciju sudske
vlasti, u suštini nije tako. Sudija se ni po čemu ne razlikuje od ostalih pripadnika grupe. Da bi
obavljao svoju funkciju i da princip pravde i morala ne bi bio doveden u pitanje, valja
postaviti određene garantije protiv arbitrarnosti sudije. Pored pravničkog znanja koje
posjeduje, i koje je manje više kod svih pripadnika profesije na istom nivou, sudiji bi valjalo
obezbjediti materijalnu sigurnost garantovanjem visokih primanja, kontrolu od strane više
sudske instance i kontrolu javnog mnjenja. Uz ove garantije, valjano ostvarivanje pravde neće
biti dovedeno u pitanje (Marković, 1995: 27).

9
4 NAČELO SAVJESNOSTI I POŠTENJA

Jedna od osnovnih obaveza stranaka koje zasnivaju obligacione odnose u namjeri da iz njih
ostvare zakonom propisana prava i dužnosti jeste da se, kako u trenutku zasnivanja, tako i u
trenutku gašenja pravnog odnosa, tj. ostvarivanja njegovih pravno definisanih dejstava,
pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Početno tumačenje domašaja načela savjesnosti i poštenja zasniva se na njegovoj jezičkoj

analizi. Savјestan i pošten je (i) u pravnom prometu onaj ko svoje pravno relevantne radnje
usklađuje sa imperativom morala, sa drevnim načelom neminem laedere, ko drži riječ i
ispunjava preuzete obaveze, ko se jednako stara ne samo o svojim, već i o interesima druge
strane sa kojom stupa u pravni odnos. Tako je svaka strana u obligacionom odnosu dužna da
se kloni zloupotrebe prava, stvaranja i iskorišćavanja monopolskog položaja, prouzrokovanja
štete drugoj strani, kao i da polazi od jednake vrijednosti uzajamnih davanja u dvostranom
ugovoru, da se stara o ispunjenju preuzetih obaveza sa pažnjom koja se zahtijeva u pravnom
prometu zavisno od vrste predmetnog pravnog odnosa (pažnja dobrog domaćina, dobrog
privrednika ili dobrog stručnjaka), ne otežavajući tom prilikom izvršenje obaveze druge
strane i vodeći računa o primjeni dobrih poslovnih običaja (Antić, 2009: 45). Na jedan još
opštiji način, moglo bi se reći da načelo savjesnosti i poštenja podrazumijeva dužnost pravnih
subjekata da se staraju da njihovi pravni poslovi budu punovažni, tj. da budu u saglasju sa
prinudnim propisima, javnim poretkom i dobrim običajima, jer se ovako definisana generalna
klauzula ništavosti zasniva na očuvanju vrijednosti morala.

Pojam prinudnih propisa relativno jednostavno može se definisati ispitivanjem njihove

imperativnosti. Međutim, dok je kriterijum usklađenosti pravnog posla sa prinudnim
propisima određen tekstom zakona, njegova usaglašenost sa javnim poretkom i dobrim
običajima definisana je odnosom „opšte svijesti“ prema tom pitanju (Perović, 1982: 318). Na
opštem planu, „javni poredak je skup principa na kojima je zasnovano postojanje i trajanje
jedne pravno organizovane zajednice, a koji se ispolјavaju preko određenih društvenih normi
koje stranke u svojim odnosima moraju poštovati“, dok se u sferi ugovornog prava javni
poredak definiše kao „skup principa na kojima je zasnovano postojanje i trajanje jedne
pravno organizovane zajednice, a koji se ispolјavaju preko određenih društvenih normi koje
se u domenu predmeta i cilјa ugovora tako postavlјene da ih ugovorne strane moraju
poštovati“ (Perović, 1976: 23: Dakle, javni poredak se ne iscrplјuje u pozitivnopravnim

10
normama, već obuhvata i moralne, filozofske, političke i ekonomske principe na kojima je
ustrojeno jedno društvo (Perović, 1976: 24). Najzad, u nekim pravima, kao što je austrijsko,
moral je takođe kriterijum za određivanje pojma dobrih običaja, te je kao takav i deo javnog
poretka, ali se od njega i razlikuje jer ga, kako se ističe, treba ograničiti „na slučajeve koji
svojom sadržinom zadiru u polni i porodični život pojedinaca, gde značajnu ulogu imaju
moralna shvatanja u društvu“ (Stojanović, 1968: 392).

Ipak, na ovom mestu treba učiniti jednu napomenu. Kako su pojmovi dobrih običaja i javnog
poretka podložni promenama u smislu i tumačenjima u različitim epohama i u različitim
pravnim civilizacijama, isto važi i za načelo savjesnosti i poštenja koje ne samo da je
posredno određeno sadržinom ove, takozvane generalne klauzule ništavosti, već je uslovlјeno
i promjenama u shvatanju morala koji ne samo da čini njegov supstrat, već i esenciju spram
koje se određuje generalna klauzula ništavosti. U tom smislu, načelo savjesnosti i poštenja
predstavlјa i vječiti balans i protivtežu načelu autonomije volјe, sa kojim čini par temelјnih
načela prava u cjelini.

11
5 ZAKLJUČAK

Institut zabrane zloupotrebe prava jedan je od najintrigantnijih instituta prava uopšte.

Imanentan našem ljudskom poimanju pravde i pravičnosti, prešao je dug put do svog
sveopšteg priznanja, da bi danas bio jedna pravnocivilizacijska tekovina. Geneza i evolucija
pojma zabrane zloupotrebe prava javlja se kao približavanje prava ideji apsolutne pravde.

Dugo odbijanje usvajanja principa zabrane zloupotrebe prava pravdano je tvrdnjom da se

ovaj princip koji sa individualističkim principom, vodi socijalizaciji prava i da bi konačan cilj
našao kolektivizam i potpunu negaciju grašanskih subjektivnih prava. Među onima koji su
najupornije pranili ovaj stav naročito se istakao profesor Živojih Perić tvrdeći da teorija
zloupotrebe prava mijenja karakter i unuštava prirodu privatnog prava jer ne dozvoljava da se
titular grašanskog subjektivnog prava kreće u krugu svoje pravne vlasti kako želi.

No, pokazalo se da princip: „Tvoje sveto, i moje sveto. Čuvaj svoje, u moje ne diraj!“
proklamovan Bogišićevim Opštim imovinskim zakonikom, ne može opstati u čistom vodu i
biti rukovodno načelo u ponašanju pravnih subjekata, te da moramo pokazati izvjestan stepen
korentnosti u vršenju svojih subjektivnih prava.

Teoretičar koji se snažno suprotstavio stanovištu profesora Živojina Perića bio je Ninko
Perić, koji je u svojoj doktorskoj disertaciji možda najživopisnije objasnio načelo zabrane
zloupotrebe prava navodeći da iako je krug pravne vlasti titulara u izvjesnom smislu
„okrnjen“ principom zabrane zloupotrebe prava, o ne je ipak okrnjen tako da je iz tog kruga
izbačeno sve što je antisocijalno ili nemoralno, ali su ušla neka nova ovlaštenja. U pogledu
privatnih prava naša volja i dalje ostaje sve ili ništa, samo su granice vlasti još jednom
pomjerene. Gubeći dio svojih ovlaštenja, društvo je dobilo. A mi, kao dio društvenog
organizma, dobijamo dio od onoga što drugi gube. I zaista, ako ja ne smijem vršiti svoje
pravo samo da drugoga štetim, ne smije niko u našem društvu vršit isvoja prava samo da
mene šteti. Koliko sam izgubio, toliko sam i dobio.

Uviđajući da svaka težnja ka socijalizaciji prava i shvatanju prava kao socijalne funkcije,
donosi sobom i značajan otpor onih koji strahuju za očuvanje individualističkog principa,
teoretičari prava navode da potrebu za ustanovljavanjem principa zabrane zloupotrebe prava
ne treba tražiti u ideji solidarizma, već u prostoj činjenici koegzistencije ljudi i potrebi da se
ostvaruju grašanska subjektivna prava sviju individua. Ovakve brojne polemike koje su se

12
razvijale povodom instituta zabrane zloupotrebe prava, koje počinju u teorijskih okvirima i
zavšravaju, umnogome prevazilaze potrebe prakse.

Prema stavu teorije, načelo savjesnosti i poštenja teško je definisati pa ne iznenađuje što se i
u teoriji i u praksi pojavilo mišljenje da se treba zadovoljiti definisanjem pravnih situacija
kada će se ovo načelo primjenjivati (tzv. Fallgruppen). Iz analize sudske prakse i zakona
može se primijetiti da ta tendencija postoji i u domaćim pravnim okvirima. Naime, iako je
obaveza postupanja u skladu s načelom savjesnosti i poštenja prilikom sklapanja i izvršavanja
ugovora propisana kao opšte načelo, zakoni u pojedinim slučajevima posebno naglašava
potrebu poštovanja toga načela. To je dovelo do pojave da i sudska praksa to načelo više
primjenjuje u situacijama kada je dodatno propisana obaveza njegovog poštovanja, zbog čega
je i obrađenu sudsku praksu bilo moguće grupisati.

13
6 LITERATURA

1. Agostini E.: Saslušanje prava svojine u Francuskoj (1804-1985), Beograd, Anali

Pravnog fakulteta u Beogradu, br. 5/1986,
2. Colliard, A.: Zloupotreba ovlašćenja, Beograd, Pravni fakultet, 1959,
3. Cvetić R.: Kriterijumi za utvršivanje zloupotrebe prava, Niš, Zloupotreba prava-
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Nišu,
4. Đurović Lj., Zloupotreba prava u ugovornim odnosima, Beograd, Pravni život god.
44, kw. 419, br. 10, 1995,
5. Konstantinović M.: Zabrana zloupotrebne prava i socijalizacija prava, Beograd, Anali
Pravnog fakulteta u Beogradu, br. 3-4/1982,
6. Kovačević-Kuštrumović, R.: Domen primjene zabrane zloupotrebe prava, Niš,
Zloupotreba prava-Zbornik radova Pravnog fakulteta u Nišu, 1996,
7. Lazić M.: Generalne klauzule i zloupotreba prava, Niš, Pravni fakultet, 1998,
8. Lazić M.: Zloupotreba prava svojine u susjedskim odnosima, Niš, Pravni fakultet,
1996,
9. Marković M.: Garancije protiv arbitrarnosti sudije, Niš, Pravni fakultet,
10. Marković M.: Generalne klauzule (gragmenti skica za studiju o pravnom standardu),
Niš, Pravni fakultet u Nišu, 1968,
11. Nikolić Đ.: Nemačka koncenpcija zloupotrebe prava u djelu Miluvoja Markovića,
Niš, Zbornik radova Život i delo Milivoja Markovića, 1995,
12. Paunović S.: Zloupotreba prav asvojine, Beograd, Pravna praksa-mesečni časopis,
br.7/8, 2010,
13. Perović S.: Ustanova javnog poretka u savremenom ugovornom pravu, Beograd,
Pravni život 1/1976,
14. Perović S.: Uticaj javnog poretka na punovažnost obligacionih ugovora, Beograd,
Arhiv za pravne i društvene nauke 3/1982,
15. Petrović M.: Zloupotreba vrhovne vlasti (državnog suvereniteta), Niš, Zloupotreba
prava-Zbornik radova Pravnog fakulteta u Nišu, 1996,
16. Simonović I.: Zabrana zloupotrebe prava u francuskoj sudskoj praksi, Niš, Zbornik
radova Dvesta godina Francuskog građanskog zakonika, 2005,
17. Stojanović D.: Sloboda ugovaranja i javni poredak, Beograd, Arhiv za pravne i
društvene nauke 3/1968.

14