Professional Documents
Culture Documents
Sjećanje Na Plava Brda Nura Bazdulj Hubijar
Sjećanje Na Plava Brda Nura Bazdulj Hubijar
SJEĆANJE NA
PLAVA BRDA
Roman je posvećen svim mojim virtualnim,
a dragim prijateljima sa Facebooka,
kao sjećanje na vrijeme provedeno sa njima...
Izražavam iskrenu i neizmjernu zahvalnost
dragim Davorki Sabljić i Zlati Žunić.
Davud Numanovic Facebook
Poruka
Naslov poruke (Bez naslova)
Datum: 07.07.2010. 02:22:11
Nuri
From: “Davud Numanovic”: dav.no@bih.net.ba
To: nuri.ba@aol.com
Ako ti kažem da sam se, kad sam dobio poruku rasplakao, znam da
ćeš se smijati i vjerovati mi. Kad bih rekao da nisam, isto bi se smijao, a
ne bi mi vjerovao...
Pozdravčina, Davud
From: “Nuri Jusufovic”: nuri.ba@aol.com
To: dav.no@bih.net.ba
Dobio sam novi broj telefona. Jebe me i taj broj, pa sam požurio da
ga javim staroj raji širom svijeta. Novi broj za staru raju. Sjetio sam se
poslije da me niko nije zvao ni na stari, pa sam zaključio da bi bilo
najbolje da im svima kažem da ih više neću zvat sa onog starog broja,
nego sa novog. Jebe me i ta odluka, i stara raja, i to što nemam nove raje,
pa njima ne moram javljat ovaj broj.
Eto, stari, jel dosta za prvi put?... Ma pred nama je sve vrijeme ovog
svijeta. Čekam. Pa mi proletje kroz glavu da se sav ovaj jebeni život
ustvari svodi na čekanje. Normala, pa ja...
Nuri
From: “Davud Numanovic”: dav.no@bih.net.ba
To: nuri.ba@aol.com
I mene jebe mnogo, nedopustivo mnogo toga. Imaš pravo, rat nas je
sve sjebao, a meni se čini da je ovo sad gore od rata.
O situaciji ovdje vjerovatno znaš, pa te time neću dodatno
opterećivati. Ako ne znaš, onda pogotovo neću. I lakše ti je, i bolje, i
ljepše da ne znaš, ili da što manje znaš.
Ma ništa od svega toga. Sam sam, Nuri moj, beznadežno sam, kao
panj što ostane kad drvo posijeku, bez nade da će bar neko na njega
kratko sjesti da predahne, dušu povrati...
Nikom nikad ništa nisam pričao. Ne zato što me niko ne bi slušao.
O, bi, itekako bi slušali mnogi. Do mene je. Nikog nisam smatrao
dovoljno vrijednim. Ako bih nekad, u trenutku i poželio, javljao se strah
kako ću se sutra kajati. A mnogo toga se i u meni (a volio bih znati u
kome nije?) za sve ove godine nakupilo, sedimentiralo, toliko da mi više
nije jasno koliko ću još moći držati potisnuto u sebi.
Ispravljam se, od tvog javljanja odjednom je sve mnogo lakše. Ti si
mi bio prvi pravi prijatelj. Prošlo je više godina nego što smo ih tada
imali, a ostao si mi i dalje ono što si bio tada. Još više. Ne samo prvi,
nego i jedini, i posljednji prijatelj.
Kad čitam ove redove, nekako mi dođe želja da jednom baš gore
snivam svoj vječni san.
Ja sam već dva puta otvarao profil na Facebooku. Ovo je treći. Prvi
put sam nakon možda mjesec-dva zatvorio account. Razlog: nemoć
mreže da ukloni neke fašistoidne grupe. Kada su počeli bolje reagirati
na takve stvari, ja sam ponovo napravio profil, ovog puta bio nešto duže
na FB - skoro godinu dana, pronašao neke rođake, i to je sve. Facebook
je za mene jedna beskorisna stvarčica o kojoj postaneš ovisan, ovisan u
tom smislu što oko jednog sata dnevno potrošiš uzalud - da ga prelistaš.
Jednom sam postavio jednu Himzinu pjesmu, jednom ariju iz opere
“Lovci na biserje”, jednom našao grupu ljubitelja makedonske i
druge balkanske tradicionalne muzike, učlanio se u fanove
Shakespearea i Thoreaua, podržao neke ekološke akcije i - ništa od toga.
Sve je to samo papirno, uistinu virtualno. Ja sam bio odlučio da se više
ne vraćam na Facebook i pored mnoštva pozitivnih - uvjetno rečeno
pozitivnih - strana mreže. Prvih pola godine FB može biti zabavan,
plodonosan, informativan. I meni se činilo da mi je otvorio još jedan
prozor u svijet. A onda - jednostavno mi je sve dosadilo, ali tome je
možda uzrok moja mala “socijalna iščašenost”. Znam da ima nekih,
poput jednog mog mladog prijatelja, koji su uspostavili veze za
neobičnim ljudima širom svijeta, poput one dvojice “brainstormera” sa
Discoveryja i mnogih drugih. Ali, znam da ima i onih kojima je FB mjesto
za ego trip i njihov i njihovih prijatelja koje su sreli jednom u
životu, ili nisu nikad (ali bitno je da su nabrali 876 “prijatelja”). Nisam ni
od prvih (na žalost), ni od ovih drugih (na sreću), pa mi je u tom
konfliktu bilo lakše da sve napustim. Iako, velim opet, bilo je zabavno
neko vrijeme.
Doskora, Davud
To: dav.no@bih.net.ba
Ono šta sve jebe čovjeka u Americi zbilja nisam ja napisao. Ne znam
ni ko jest. Dobio sam taj tekst nepotpisan - u cirkularnom e-mailu, i
prepoznao se u njemu. Ko i većina nas koji smo negdje daleko od Bosne.
A sad mi kaži ovo: Ta koju nosiš u svojoj lijepoj glavi, u duši? Jel
stvarna ili si je izmislio? Jel vila il anđeo? Ili vrag? Il sve troje u jednom?
Noćas nisam mogo spavati. Listao sam naše godine. Mislim - naše
zajedničke godine. Jest da nam je rat ujebao jedan period života (cijeli je
obilježio trajno i neizlječivo). Stari moj, znamo li mi šta je pubertet,
mislim iz života, ne iz priča, ne iz knjiga - nego iz sopstvenog iskustva?
Ja - ne znam. Bez obzira na sav užas koji smo prošli, meni su najljepši
trenuci u dosadašnjem životu bili baš tada, oni s tobom. Kao da sad
vidim onu klupu u parku, gdje smo učili pušiti i piti pive. E baš smo našli
kad da učimo. Kad je kutija bila dvadeset do dvadeset pet maraka, o pivi
da i ne pričam. Nikad neću zaboravit doprinos koji nam je i ne znajući
dao tvoj stari. Dobivao ih je dovoljno da ne primijeti kad mu koju
mazneš.
Gdje ti je Amila? Sad ćeš se zijanit kad ovo čuješ. Ja sam ti se, stari
moj, možda i cijelu godinu ložio na nju. Eto, sad i ja tebi otkrivam nešto
što do ovog trenutka nije znao niko osim mene samog. A šta sam
mogo? Nama petnaest, njoj dvadeset tri... A jest vala i bila mače!
Hajde budi pošten, jesil se ti i poslije na starije palio? Jel Amila ikad
ikog voljela osim tate? Mora da je sad udata, da ima dvoje-troje slatke
dječice (ako su se bacili na nju). Jel se puno promijenila? Jel se
raskrupnjala ko mater? Uh, ne bih to volio čut. Bože dragi, kolike je sise
i koliko dupe imala vaša mama! Meni se baš nije sviđala... Izvini, ne
želim da te pozlijedim, ali znaš me. Što mislim, to i kažem. A pametnije
bi mi bilo da šutim. Normala - pa ja...
To: nuri.ba@aol.com
Što se vjere tiče - nisam ništa bolji od tebe. Uvjetno kazano - bolji,
jer dijelim tvoje mišljenje da su i raj i pakao isključivo na zemlji. Ja sam
većinu dosadašnjeg života proveo u prostoru koji je negdje između, ne
znam kako se to zove, ni ne znam ima li ime, ali mi nisu nepoznati ni raj,
ni pakao. Manje mi je poznat raj, vrijeme provedeno tamo mogu mjeriti
jedino minutama. Samo, u Bosni gotovo da i ne smiješ javno reći da si
ateista, čak ni agnostik. Zapravo smiješ, ali si odmah obilježen - žigosan,
kao da si maltene gubav. Ovdje dosta ljudi neraskidivo vezuju etiku i
vjeru, pa za one koji nemaju vjeru se automatski podrazumijeva da
nemaju ni morala.
To: dav.no@bih.net.ba
Misliš da je meni bolje kad su moji u pitanju? Staroj došo onaj čiko,
Alzhimer’s, ima već šest i pol godina od tad, stari davno prešo
sedamdeset, a za sve se mora starat. Pritisle godine, pritisle bolesti,
penzija mala, a burazu bi prije iščupo dušu nego marku... Ne daj Bože da
me taj nazove - odmah bih znao da je neko umro. Za običnu, kako on
kaže - šuplju priču, taj ne plaća telefon. A ima, znam da ima, ima svako
ko se u vlast uvalio. Ja pošaljem svaki mjesec nešto malo, pošteno,
premalo, tek da savjest manje grize dušu... (Uh, skontah u trenu što
Hrvati zovu grizodušjem). Ma ko mu je kriv što me pravio kad je prešo
četrdesetu?
P.S. Nemoj ništa reći Amili. I još nešto, najželjnije čekam vijesti o
onoj koja živi u tvojim snovima... Ovaj put si je prešutio... Ma ne ljutim se
ja, samo sam nestrpljiv da saznam. Uvijek sam volio love story.
From: “Davud Numanovic”: dav.no@bih.net.ba
To: nuri.ba@aol.com
U tvom prvom pismu si napisao kako te, među ostalim, jebe i to što
imaš dojam da svako svakog špijunira, da možda svi nosimo čipove iz
kojih svako kome se ćefne može o nama saznati baš sve. Nekad prije bih
to imenovao teorijama zavjere, sad vjerujem da se čak i u jebenoj Bosni
prisluškuju telefonski razgovori, prate mejlovi i sms-ovi. Ma znaš kako
je govorio Šurda u nekoj tv seriji prije rata I za to me zabole.
Svako novo pismo, oli ti poruka, ima toliko toga na što želim
replicirati. I toliko pitanja na koja čekaš odgovore. U glavi mi nastane
pravo haotično stanje kad sjednem da ti pišem. Znam da se ponavljam -
i sebi sam već dosadio pričom kako mnogo toga hoće napolje, ali kojim
redom to sad vaditi? Odakle početi?
Da pođem od tvoje konstatacije da su sretna ona djeca koje matere
ne udave - nego ih ostave... Mislim da se život može definirati kao
negacija smrti, život je sve, i prema tome, ne pada mi na pamet da
kažem kako bih bio biti sretniji da je i moja mene udavila. Kako bih
mogao biti sretniji ili nesretniji - ako me ne bi ni bilo? Možda bi ovdje
bila zgodna analogija s bojama. Mislim na crnu i bijelu... Tako ih svi mi
nazivamo. Stručnjaci pak kažu da crna i bijela nisu boje. Crna je
odsustvo svjetlosti - bijela je svjetlost sama. Tek razlaganjem,
prelamanjem bijele svjetlosti dobijamo spektar koji se sastoji od
osnovnih boja. Smrt je crnilo - odsustvo života, bjeline sačinjene od
spektra bezbrojnih mogućnosti; lijepih, manje lijepih i onih njima
suprotnih. Sretan sam što živim - ma kakav bio taj život. Sretan sam što
hodam! Divan je osjećaj moći hodati! To skontaš tek u neko doba kad
vidiš koliko je ljudi koji to ne mogu, pa ipak nalaze u sebi, i oko sebe,
neku radost. Ako ni zbog čega drugog, a ono radi života samog. Životnu
radost! Jer kako ono prije rekoh, život je - sve, izvan toga ništa nema.
Sretan sam i što...
A sad da nastavim... Dokle sam stigao? Zašto sam sretan?... Zato što
vidim nebo i sunce, mora i rijeke, male ptice u krošnji hrasta pod
prozorom, lišće koje mi nešto šapuće, što noću vidim mjesec i zvijezde, i
šta sve ne... Što osjećam mirise... Trenutno me opija miris ramazanskih
somuna što ih peku za iftar, pa me opet hvata zavist prema onima koji
poste, i čekaju paljenje kandilja na vitkim minaretima da im označe kraj
posta. Što osjećam tugu ponekad, radost ponekad, pogubno je ne
osjećati ništa... Što nosim u srcu, u duši, u svakoj pori svoga bića, u
snovima svojim, onu - za koju pitaš je li vila, je li anđeo ili vrag... I jedno,
i drugo i treće, sve u jednom sićušnom, krhkom tijelu... Što mi, kad
osjetim da me gleda - taj pogled iz grudi istjera dah, tako da se
zagrcnem, kao da ću se ugušiti. Niko mi osim nje u cijelom mom životu
nije oduzimao dah, pa užasnut, a tu užasnutost izazove opčinjenost
njenom neobičnom ljepotom i čistotom, i ja moram bježati da potražim
sklonište gdje ću povratiti dah. Možda sam se nezgrapno izrazio, ne
bježim ja od ljepote, moram pobjeći od onog nevinog pogleda očiju čija
se boja ne može tačno odrediti.
Zalegao je isti dan i ostao ležati. Prije nego je i legao, pitao je mamu:
“Jesil javila Amili?”
“Nisam. Bog me ubio ako znam šta ću... Ispit joj je za dva dana.”
“Javi joj da zna. Ne mora dolazit, al neka zna.”
“Znaš da će odmah doći, a opasno je.”
“Poslušaj i ne deri se” - kazao je i zalupio vratima.
Amila je tih dana bila kod prijateljice s faksa, u dijelu grada gdje
bilo najmanje granatiranja. Otišla je da bi se mogla koncentrirati na
učenje, u kući je to bio ćorav posao. Došla je za manje od dva sata.
Taj januar mi je bio najteži u životu. Sve se okrenulo naopačke.
Svaki dan je bila puna kuća. Dolazile su tetke s muževima i djecom,
amidže i strine, daidža i daidžinca, i nane, nezaobilazne nane. Dolazili su
prijatelji i poznanici,... komšije.
Bila je to pozornica na kojoj je bilo uzdaha i nevjerice, iskrenih suza
i hinjene žalosti, grčevitih jecaja i prenemaganja, izljeva sažalijevanja i
zgražavanja, i dječijeg smijeha i glasnih prijekora roditelja da se to ne
smije, bilo je pogleda ispod oka, poruka što su neke oči prenosile
drugima, pitanja upućenih mami, a sva su se uglavnom svodila na to -
kako će ona izdržati. Pile su se kafe i pušile cigarete, gustirali sokovi, i
obična voda, prebacivale noge jedna preko druge po nekoliko puta,
nakon utrnuća... Bilo je kašljanja iz druge sobe, od blagog do
zakocenjivanja, do roptanja, povremenih jauka i proklinjanja sudbine.
ledino niko nije ponudio da se nade pri ruci, da u bilo čemu pomogne.
Ah, pardon, bilo je. Nudile su se one koje ni sebi više nisu mogle pomoći,
nane. Jedini ko je dolazio svaki, ali svaki dan i to prvo jednom, pa vrlo
brzo dva puta dnevno, bio je sanitet koji je dovozio medicinsku sestru
sa narkotikom. Uskoro ni oni nisu mogli dolaziti zbog nestašice benzina
i rizika, pa je Amila preuzela na sebe i davanje injekcija.
Jedan dan, bio je dvadest drugi maj, nakon što sam se vratio iz
škole, stara je kazala:
“Ako si gladan, uzmi. Esma je nešto donijela”, pogledom je pokazala
na zdjelu pokrivenu salvetom i izašla iz kuhinje.
Podigao sam salvetu, vidio pečenu teleću kremenadlu sa
krompirom (valjda dvije godine nisam vidio meso, a ni krompir) pa
onako stojeći uzeo meso u ruke i pojeo uslast sve, oglodao kosti.
Prstima sam jeo i krompir, ostalo je bilo još jedno parče kad je mama
izašla iz njegove sobe i kazala:
“Eto, gotovo je... Umro je. Bolje reći - rodio se.”
“Amila?” - jedva razgovijetno sam upitao i bilo mi je krivo što nije
izašla trenutak kasnije da i ono preostalo parče krompira pojedem.
“Sjela na pod i šuti. Nit tiče, nit miče, nit riječ progovara.”
“Završilo se, gotovo je, kraj je” - mislio sam, i odjednom postao
svjestan slatkastog mirisa jorgovana koji je gotovo svenuo stajao u
okrnjenoj keramičkoj vazi na stolu i nije mi bilo jasno zašto ga neko nije
bacio.
Mada sam nekoliko puta vidio leševe na ulici, a mnogo puta na
televiziji, zapravo sam se tada prvi t susreo sa smrću licem u lice.
Samo prestaneš funkcionirati, samo onaj organ čije kucanje svake
minute slušaš - prosto stane kao sat koji je neko zaboravio naviti.
Stara se spustila na stolicu a ja sam izašao napolje. Pred vilom
doktorice Esme zaustavio se bijeli Audi. Izašao je Omer, njen muž. Neka,
nikad ranije tako jasna sreća, zarila mu je cijelo lice. Činilo mi se kako
mu se smiješe i kosa i ruke i ramena. “Davude, dušo, Esma je rodila
curicu” - doviknuo mi je i mahnuo rukom. “Drago mi je”.
“Znaš kako je lijepa, ma na svijetu ljepše nema”. “Drago mi je”.
“I Esma je lijepa. Nikad je ljepšu nisam video”. “Drago mi je”.
Otvorio je kapiju, uvezao auto u dvorište, popeo se uz stube do
ulaza pa me još jednom pogledao jednako ozaren.
“Je li sve u redu s tobom? Ponavljaš iste riječi ko papagaj”.
“Jeste, sve je u redu. Samo je tata umro”.
Nuri, stari moj, zašto kriti, ja sam ponekad te ljude mrzio. Znaš kako
kažu za rat - nekom rat, nekom brat. Mi smo često bili bukvalno gladni,
ti to znaš, oni su mogli jesti meso i krompir i luk i jaja i voće, i voziti Audi
u vrijeme kad ni sanitetska vozila nisu imala dovoljno benzina, bili su
zdravi i sretni, u dvorište njihove vile ni kamenčić nije uletio, a pola
Sarajeva su bili kosturi od zgrada, ti to dobro znaš. A nama su dojahala i
između nas projahala sva četiri jahača apokalipse.
Ipak, ta vijest da se rodila neka majušna curica me nekako,
neobjašnjivo kako i zašto, obradovala.
Bio sam prestao pisati, mislio sam nakratko, samo da se javim na
telefon. Ustvari, sad moram prekinuti, zovu me iz bolnice, nešto hitno...
Ne znam ni jesam li ti rekao, ja sam, kao i moja Amila,
ljekar. Tačnije, hirurg, prije mjesec dana sam položio specijalistički ispit.
Ona je pedijatar.
To: dav.no@bih.net.ba
Prvi put obratih pažnju na tvoju adresu Dav.no@. Baš kao što sam i
ja davno bio sretan.
Teške su priče nas Bosanaca, moj stari druže. Pitam se je li iko
ostao normalan. Hej, doktore, kaži ti meni šta je ustvari normalnost?
Usudio bih se ustvrditi da niko od nas nije ono što je bio prije...
Mučna je i teška priča o tvom starom... Ništa više na tu temu ne bih
kazao. Zato što je glupo, svaka riječ bi djelovala odveć potrošeno. Ili
osjećaš, tačnije saosjećaš, ili to u tebi ne ostavlja odjeka... Ko i sve, jebi
ga. I to je to.
Zanimljiv mi je i potpuno neočekivan tvoj izbor profesije. Kladio bih
se u sve da je to zadnje za što bi se opredijelio. Sjećam se svih onih
pohvala i nagrada na opštinskim, meduopštinskim, republičkim i
državnim takmičenjima... Fakat si za klavir bio majstor. Ustati i nakloniti
se.
Amila je druga priča, nju zapravo ne mogu niti zamisliti da radi neki
drugi posao... Sama njena pojava mora ljekovito djelovat. A tek glas,
smiješak...
Dopalo mi se kako si opisao tvoju vilu-anđela-đavola. Lirski. Ono o
izbijanju daha...
Ti si meni izbio dah kad si me zamolio da ti pišem o mojima - ženi i
djeci...
I da si u crnjaku što svi živimo u jednoj sobi. Siguran sam da si već
smišljao na koji način da mi pomogneš, a da me ne povrijediš. Teška je
muška sujeta. A obojica je imamo na pretek. Nemoj da brigaš, brigaš...
život se stara...
Ja živim sam. Nemam ja, buraz, ni ženu ni djecu... Da se ne zijaniš,
da ne pomisliš kako sam ih imao pa izgubio... Nisam ih ni
imao. I vjerovatno neću ni imati. To - vjerovatno - odnosi se na ženu. Za
djecu pouzdano znam. Već sam ti to napisao. Jedino ako neko usvojim...
Nemam ni curu. Čak ni neku o kojoj sanjam. Još uvijek ponekad sa
sjetom mislim na tvoju Amilu...
Napisah tako malo, a odjednom osjećam težak umor. Ne samo
umor. Čisto me neko beznađe potopilo. Ko da je neko u meni sva svjetla
pogasio.
Nisi mi pisao kako si saznao da si usvojen? Kako si saznao da ti je
tata ipak tata, a time i Amila sestra? Bar po tati... Znam da si je puno
volio. Za ostale - ne znam.
A ono o vili-anđelu-đavolu je dostatno samo da me još više
zaintrigira... Daj, nemoj i ti biti pod ručnom. Pusti sve kočnice. Daj gas...
Vrati mi bar iluziju da nekom nešto značim, da pod ovim nebom živi i
diše neko kome sam potreban. Makar ti i ne trebao. Ali, osjećaj je dobar.
Mislim, meni, a tebe ništa ne košta.
Kad si mi ono opisivao veče u Sarajevu, neka nostalgija mi legla na
dušu. Ovdje, na Floridi koju mnogi zamišljaju rajem zemaljskim je - čisti
užas. Sve ravno, ono ni brda ni planine, ona ravan koja izaziva depru, a
sve koliko moj pogled sad može obuhvatiti - pusto. Pusto i u meni, a
pusto i oko mene. Koliko uopšte može obuhvatiti nečiji pogled s prozora
stambenog bloka? Stotinjak metara ulice i stambeni blok sa druge
strane. Ulica pusta, većina prozora s pogašenim svjetlima. Iza onih
osvijetljenih ili je neko bolestan ili kao i ja izlaz iz pustinje traži ne netu.
Da mi jednom mjesečno hausmajstor ne dođe po kiriju, niko mi na vrata
ne bi zakucao.
Imam samo moju Galu. To je sasvim malena kornjača. Ispade da
sam ti slagao, ipak nas je dvoje u ovoj sobi. I nije nam tijesno u sobi,
samo je meni u duši tijesno. A bilo bi još tješnje da nju nemam. Možeš li
sebi predstaviti sliku onog dripca i malene kornjače? Teško da možeš.
Znaš šta ću ti reć? Otkad sam te našao, shvatio sam da sam bio
umro. To znam, zato što od tad osjećam da ponovo živim.
Davude, Davude, drago mi je da te imam,
Nuri
From: “Davud Numanovic”: dav.no@bih.net.ba
To: nuri.ba@aol.com
Kad sam čitao tvoja opisana sjećanja na taj dan, nisam mogao očima
vjerovati... I ja sam se onda pitao isto kao i ti - kako snijeg može biti
crven? Da ne povjeruješ. Kao da smo prvi put vidjeli krvav snijeg. Ali, to
ti je kao i sve... Nije isto vidjeti – nečiju krv i vidjeti tvoju krv. Mozak
odbija to prihvatiti, mozak hoće da je to samo - boja. Negdje sam
čitao kako ljudi koji u ratu za dlaku izbjegnu smrt, ne prihvaćaju da je to
rezultat slučaja, spleta okolnosti. Uvjereni su kako svako od nas ima
metak, granatu ili bombu namijenjene baš njemu, da je na njima
ispisano njegovo ime pa zahvaljuju Bogu, sudbini ili rasporedu zvijezda
što još nije ispaljen taj s njihovim imenom. Eh, kako sam i koliko, onda
kad se to desilo, bio nesretan što na onom geleru koji te pogodio nije
bilo ispisano moje ime.
Kad sam se našao kod kuće, ni danas ne znam kako, znam da sam
prvi i jedini put u životu pred drugima plakao. Nisam ništa govorio,
nisam odgovorio ni na jedno pitanje koje mi je stara postavila, čak ni
Amilino (tata je bio na liniji), samo sam između jecaja povremeno, a
potpuno nesvjesno govorio - Zašto Nuri?
Kad sam to kazao po ko zna koji, možda stoti put, stara je frcila i
kazala - Valjda zato što je toliko voljen.
Sjećam se da se Amila zagrcnula vodom koju je upravo pila i kazala
- Šuti, bona mama! A ja sam se trznuo kao na žestok ubod. Nešto u boji
njenog glasa, neka pakost, gotovo mržnja, što su se zrcalili na njezinome
licu, govorili su mi da sam pred vratima tajne.
Nije mi samo bilo lakše zbog toga, nego i zbog nečega drugog.
Naime, jako često sam mislio da sa mnom nešto nije u redu, pa prema
roditeljima nemam onaj osjećaj privrženosti, bliskosti, pripadanja,
ljubavi, sigurnosti, ničeg od onoga što je bilo u mojim vršnjacima, u tebi,
recimo.
Ništa nisam rekao, niti riječ. Nisam čak ni pitao znaju li ko su moji
roditelji. Pošteno, ni najmanje me nije zanimalo. Ako oni mene nisu
trebali, željeli, voljeli, zašto bih ja njih? Neuporedivo sam leže prihvatio
odbijanje ljekara da me pusti u tvoju sobu. Nikad ništa u životu nisam
toliko želio kao da te tada vidim, da te pitam šta ću ja sad, dok ti ne
ozdraviš.
Slagao sam, oh, oprosti... Tako snažnu želju imam već gotovo cijelu
godinu, da na njedra privijem ono moje bićence - nestvarno i lelujavo
kao da je svo satkano od mjesečine i sna...
Pitao sam starog nekoliko puta zna li nešto o njoj. Prvo ništa nije
htio reći, poslije mi je kazao da joj je ime bilo Drita Kahrić i da je negdje
vani. Inzistirao sam da mi kaže bar još neki podatak, da joj nekako, kad
prođe rat, pokušam ući u trag. Samo je odmahnuo glavom i kazao da ne
zna.
Jednom, bilo je kasno uveče, ponovo me zovnuo i kazao da je prema
Driti počinio strašan grijeh, da sad sigurno plaća za njega, da se iskreno
pokajao... Nije ona bila nikakva kurvica, bila je nešto najljepše što mu se
u životu dogodilo. Nije bila Sarajka, došla |e iz Plava da studira
medicinu. Znaš da je on radio kao instrumentar, sreli su se u bolnici gdje
je ona imala vježbe. I desilo se. Desila se ljubav. I njena trudnoća.
Obećavao joj je kule i vile, a kad je ušla u sedmi mjesec rekao je staroj,
koja nikad i nije bila sva. Prijetila je da neće od nje pobjeći - ni u misiju
rupu kad bi se sakrio, osvetiće mu se tako da će mu život biti teži od
smrti. On se zapravo najviše bojao da Amili ne učini neko zlo, i obećao
da će prekinuti s Dritom. I prekinuo je. A ona se nije usudila reći
roditeljima. Ni prijateljici, nikom. Ni u porodilištu, ni pod kakvim
pritiskom nije kazala ko je otac. Porodila se, i sutradan, iskrala iz
bolnice. Miljacka je tih dana bila strašno nabujala od obilnih proljetnih
kiša, Skočila je s mosta Drvenija.
U mojoj je glavi neko vrijeme bio pravi haos. Kako si mi tada trebao,
čovječe! A tek nakon što je umro...
To: dav.no@bih.net.ba
Sad kad čitam šta si ti sve preživio, to bi kao trebalo biti olakšanje,
da ni u muci nisi sam. Nije mi nimalo olakšalo, naprotiv...
Tvoj Nuri
From: “Davud Numanovic”: dav.no@bih.net.ba
To: nuri.ba@aol.com
Nuri, ba... Vidiš da i tvoja adresa ima neku simboliku, kao i moja
?
Eh, kad bih ti pisao do detalja, mogao bih napisati Rat i mir. Ne
mislim pri tom da ja znam pisati romane (ni obične, kamoli se porediti
sa Tolstojem), bilo kakvo literarno štivo, mislio sam samo na obim
svega onoga što bih ti želio ispričati. Zato ću ti pokušati, u najkraćem,
prenijeti neke, za mene bitne stvari.
Stara je stalno plakala i lomila ruke, nije znala šta da radi. Otišla je
onom istom psihijatru, kazala mu da je njena kćerka - od kad pije
lijekove, baš kao kakva krhka biljčica. On je rekao da je to normalno, da
se ne miješa u njegov posao, da je bila dobro ne bi mu ni dolazila, nije ju
on dovukario.
Onda sam ja, na svoju ruku, zamolio doktoricu Esmu da dođe i malo
je gleda. Kad je došla, brinuli smo se da će Amili biti krivo, da će znati
kako je došla zbog nje, a ona se, sreća moja, silno obradovala. Nije to
mogla iskazati ni riječima, ni pokretima, samo se vidjelo da su joj oči
malkice oživjele, da više nisu prozirne kao staklo. Nije nju Esma ništa
morala pitati. Sama je, teško artikulirajući, kazala kako se s tim
lijekovima osjeća mnogo gore, da joj se čini kako gubi kontakt sa
realnošću. Tada je baš jela komad pite koji je Esma donijela. Za cijeli
život sam upamtio onu potpunu, onu apsolutnu bespomoćnost u glasu i
držanju dok je izgovarala: “Evo, i u ovom momentu, dok jedem ovu pitu,
ja kao da odnekud gledam samu sebe, tačno se mogu vidjeti kako motam
sirnicu po ustima, koliko se mučim s njom, sa sobom, i mislim da to nije u
redu... Kao da sam se u dvije iste Amile raščlanila... jedna jede, druga je
gleda kako jede... Prije uzimanja lijekova, ja jesam bila tužna, i jesam bila
nesretna, ali to smatram normalnim nakon gubitka oca... Ovu potpunu
letargiju ne smatram normalnom”.
Nikad to više nije spomenula niti je bilo kad ponovo donijela kući
nešto slično. Pa se mislim nešto kad takve stvari roditelji rade djeci iz
ljubavi, kakve bi im radili iz neljubavi?
Oh, koliko bih ti još toga mogao pričati samo o Amili, a osjećam da
sam već pretjerao. Normala, pa ja, kako ti često napišeš i što mi je
beskrajno simpa. Sve mi se čini da ću tu frazu i ja prihvatiti jer joj
sinonim ne možeš pronaći da si pita. (Što se kaže - da si pita? Što se kaže
- pijan ko zemlja, ili pijan ko majka? Okej za zemlju, možda se misli da se
napije kiše nakon duge suše, zašto ko majka? Zašto se kaže - volim te ko
Bajro mater? Ili - sjebo se ko Šabanovica?)
To: dav.no@bih.net.ba
Ma kad te prvi put vidim, ako te ikad vidim, glavu ću ti razbit. Čuj
udušio me? Čuj - ako si proćito! E, to nije normala, prijatelju. Normala je
da sam uživao u tvom pismu, da mi je bilo prekratko, da sam želio još i
još i još...
Ostao sam na onom istom mišljenju koje sam imao prije nego sam
išta pročitao. Da postoje prave duševne bolesti, u koje dakako ide i
depresija, ali da je to ona kojoj se ne zna uzrok, u literaturi je zovu
endogena, a postoje depresivna raspoloženja koja spucaju čovjeka kad
ga zbilja opali opasan crnjak. I sad ti meni, doktore, reci šta je normalno
(jednom sam ti već postavio isto pitanje) - da ti pucketa šta god da te
trefi, da se ponašaš uobičajeno, da pjevaš, da se smiješ glupim vicevima
na primjer, ili da ti se stisne duša ko usta kad rasiječeš limun pa cuclaš
njegov sok? Ja mislim da je sasvim ljudski, da ne kažem - normalno, jer
ja zbilja nemam pojma šta medicina podrazumijeva pod normalnošću,
odbolovati, odšutjeti, otplakati, čekati da prođe neko vrijeme... Vrijeme
jeste nekakav, istina ne baš pouzdan doktor, ali je pouzdaniji od drugih.
Jedino ono.
Piši mi još o Amili... Puno... Piši mi i šta tebe usmjeri na isti put.
I onom svom anđelu-vragu... O svemu piši mi... Pade mi na pamet pade
ona starogradska: Kad mi pišeš mila mati... o svemu mi piši... Nažalost
moja majka više ne zna ni svoje ime, ni da ima nekog sina tamo daleko u
Americi. I gle čuda upravo dok pišem zadnje riječi pisma, ove o mojoj
dobroj majci, do mene dopire Žerin glas i pjesma Sjetiš li se i ti nas u
dugim noćima/ kada svirac onu našu staru zasvira... Ustvari, tu je pjesmu
prvo pjevao onaj mali, na vrh mi jezika, onaj drag dečko, gotovo dijete,
što je pogino u saobraćajki. Jah, sjetih se, Dražen Riči. Sirota njegova
majka... Normala, pa ja...
To: nuri.ba@aol.com
Borges:
“Budizam ne. Budizam to nalazi u Nirvani”.
Sabato:
“Ali Nirvana nije samoubistvo. Mislim da je samoubistvo čin egoizma,
jer onaj ko se ubija ne misli ili ne oseća bol koji uvek na ovaj ili onaj način
može da nanese drugima. Ili, ako misli, još je gore, to je kao neka osveta”.
Borges:
“Sjećam se slučaja jednog japanskog pisca koji je napravio harakiri
pred cijelim svijetom. Činilo mi se dobro. Bio je u stanju da umre kao
poslednji samuraj”.
Sabato:
“Izgleda mi suviše spektakularno da bi bilo za pohvalu. Takođe kao
čin arogancije. Upozoravam vas,
Borgese, da ne govorim to što sam uveren da sam bolji i da bi mi više
verovali. Naprotiv, i ja sam mislio na samoubistvo mnogo puta u životu”.
Borges:
7 ja, takođe. Ima 75 godina kako hoću da se ubijem. Imam više
iskustva od vas, Sabato”.
Sabato(smješkajući se):
“Sa vrlo malo uspeha, bar po onome što se vidi”.
Čovječe, zar nisu carevi? Zar ovo nije doooobro? Ja sam odlomio.
Tačno sam zapamtio mjesto u knjizi pa se nisam morao mučiti da to za
tebe pronađem. Samo ukucati. A Sabato, legenda, 1911. rođen, i još je u
životu... On me oduvijek osobito fascinirao.. Još u osnovnoj školi djeca
pokazuju interese i afinitete, i mogu se uglavnom podijeliti na one koji
teže prirodnim naukama, te one koji teže društvenim naukama i nekoj
formi umjetnosti. Oni koji su svestrani do te mjere da ih sve zanima
podjednako, i da u svemu čega se dohvate bivaju dobri, su iznimno
rijetki. To je stvar koja me kod Sabata najviše impresionira. Pisci su
najčešće čeljad potpuno operirana od smisla za nauku, za bilo šta
egzaktno. Činjenica da među piscima ima relativno mnogo ljekara, samo
naoko kontradiktorna. Ni Čehov ni William Carlos Williams ni, recimo,
Laza Lazarević nisu bili neki čuveni ljekari, nego obični liječnici, koje
danas pamtimo zbog nečega drugog. Kad se, međutim, kaže da je
Ernesto Sabato bio fizičar, zaboravlja se da je on bio genijalan, u
svjetskim okvirima vrhunski fizičar, koji je radio sa Irene Curie-Joliot,
fizičar nobelovskog kalibra. Kad takav tip okrene leđa nauci, i to fizici, i
to u vremenu kad se čini da je upravo fizika ona nauka koja će nam
otkriti tajnu svijeta i svemira, onda je to nešto nesvakidašnje. A to je
učinio zbog književnosti. Na prvi pogled, vrlo loša trampa. S druge
strane, Sabato je očito osjetio nešto slično onom što je u svoje vrijeme
morao osjetiti Sokrat. Sve grčke filozofe koji su živjeli prije Sokrata
danas nazivamo predsokratovcima, ne zato što bi Sokratovo rođenje
bilo neki arbitrarni početak nove ere, nego zato što je Sokrat izvrnuo
cijelu dotadašnju filozofsku praksu naopako. Svi filozofi prije njega su se
uglavnom raspravljali o tome kako je nastao svijet, odnosno od čega je
nastao. Pitali su se šta je bilo “prvo počelo”, pa bi jedan rekao - voda,
drugi - zrak, treći nešto treće itd. Sokrat, međutim, kaže: “To je
irelevantno, važno je urediti odnose među ljudima, ne raspravljati o tome
otkud svijet”. Meni se čini da je Sabato ovovremeni Sokrat (neko bi
rekao da nije slučajno što im obojici ime, odnosno prezime, ima šest
slova i počinje istim slovom). Po Sokratu, nije važno od čega se sastoji
atom, važan je ljudski život. A tajnom ljudskog života, najistančanije sa
bavi književnost, a unutar književnosti, kao žanr - roman.
Sad ću ti još pisati o Amili. Rekao si da to želiš. Možda nije fer, Nuri,
možda stvarno nije u redu, ali nije iz loše namjere ni sa tvoje, ni sa moje
strane. Obojica ju volimo.
Nisam znao da si registrirao da do dvadeset četvrte nije imala
momka. Zbilja nije. A onda sam jedne večeri na njenom otvorenom
rokovniku, u rubrici namijenjenoj za bilješke iz toga dana, vidio da je
napisala kako se osjeća sretnijom nego ikad, ali da se boji jer tolika
sreća sluti na zlo. Sutradan sam je zezao i pitao šta se to tako značajno
desilo ne očekujući nikakav odgovor. A ona je samo zastala i kazala:
“Zaljubila sam se”, i gledala me očima koje su izgledale toliko zaneseno i
sneno, kao da me gleda kroz tananu, lelujavu zavjesu. Ništa je
više nisam pitao, čekao sam da jednom sama nastavi. Ili se naprosto
nisam mogao snaći jer sam znao, jer sam osjećao da ona svjesno, nekad
s golemim naporom, potiskuje svoju kako fizičku tako i emotivnu
stranu, bježi od njih kao od kuge, da je te obadvije strane smjestila u
neki mračni kutak sebe, da je odbijala priznati, čak i samoj sebi, kako
uopće postoje.
Umoran sam, Nuri. I nemam više snage, ajme, nemam više riječi.
Davud
From: “Nuri Jusufovic”: nuri.ba@aol.com
To: dav.no@bih.net.ba
Nuri
From: “Davud Numanovic”: dav.no@bih.net.ba
To: nuri.ba@aol.com
Prošli put sam ti ostao dužan onaj Borgesov stih. Izgleda da to nisi
ni primijetio, kamoli da ti je falio. Sad ću ga ipak napisati, ne zbog tebe,
očito te ni ne zanima, nego što ću tako zadovoljiti svoju potrebu.
Mir i vihor. Tišina i krik. Slavuj i orao. Violina i orgulje. Zaliv i hrid.
Duga i munja. Davud i...
To: dav.no@bih.net.ba
Bože dragi, kad čitam ove retke o Amili, kao da vraćam sjećanje na
nju, jednako lijepo, jednako radosno i jednako tužno u isti mah, kao
sjećanje na plava brda... Kao da ju nikad nisam ni prestao voljeti...
Šta je osam godina razlike među nama, Davude? Nekome ne bi
značile ništa, nekome bi se činile kao ponor.
Jesu li svi ljudi u ratno doba zli? I kako je njoj bilo poslije? Jesu li je
proganjale more, je li tu zlu kob pripisivala kazni Božijoj za ono što je
radila? Kako god, ja vjerujem da sam, nakon kakvog-takvog sazrijevanja,
teže od nje podnosio ta sjećanja. Jer, sad znam da je ona pokušavala
pobjeći od teške muke, nakon triježnjenja shvatala je da je muka samo
još veća, pa ipak je ponavljala pogrešku. Kao što onu nesretnu noćnu
leptiriću neodoljivo privlači svjetlo užarene sijalice, bez obzira što će je
spržiti...
Nuri
From: “Davud Numanovic”: dav.no@bih.net.ba
To: nuri.ba@aol.com
Onaj njen skoro da nikad i nije bio kod kuće, ona se sva posvetila
bebi. Kad se istom porodila, već sam ti rekao da je to bilo onoga dana
kad je tata umro, Omer, njen muž je uzeo slobodnu sedmicu da bude
kod kuće. Poslije par mjeseci Esma mi je ispričala, ma sva se
zakocenjivala od pusta smijeha, kako je on tada telefonom pitao svoju
stariju kolegicu s posla koja je imala odraslog sina “Boga ti, reci mije li
istina da je malo dijete mala briga, a veliko - velika briga?.” Ona se
začudila da ju takvo što pita neko ko je tek prije dva-tri dana postao
otac pa priupitala zašto ga to zanima. A on joj kazao: “Ako je istina, da se
odmah koknem”.
To: dav.no@bih.net.ba
Ja tebi odgovaram najčešće odmah nakon čitanja poruke. To je
nekad dobro, nekad nije. Dobro je što tada uvijek tačno znam šta želiš
čuti, ako prođe neko vrijeme zaboravim...
Kad sam bio mali dječak imao sam jednu igračku na navijanje -
znam da je bila uvezena iz Kine . Sad čujem da kod vas ima Kineza
skoro ko i Bosanaca. Radilo se o medvjediću, koji je u jednoj prednjoj
šapi imao bubanj, u drugoj palicu. Naviješ ga a on korača i ritmično
udara u mali bubanj. Korača li medvjedić, korača, ritmično, sigurno, a
onda koraci postaju sve sporiji i on odjednom stane, palica prestane
udarati u bubanj... Sad samog sebe podsjećam na tog medvjedića.
Ili drugo poredenje. Kao da sve ove godine od kada sam ovdje,
hodam po beskonačnoj, jednoličnoj, onoj deprimirajućoj ravnici bez
kraja i početka, a nemam nikakav orijentir ni putokaz.
Ali, please, ti piši što više, tvoja pisma su moja hrana, moje piće,
samo nisu moje cigarete . Znam jer ih moram svako malo kupiti, a
skupe su, glava boli... Proklete cigarete bez kojih ne mogu, a sve više se
osjećam otrovanim jer pušim bez mjere... Pušim strastveno kao
beskućnici, kao luđaci...
To: nuri.ba@aol.com
Ovaj put nisam gladan, ali sam umoran kao staro pseto. Da bar
imam gospodara, da mu se sklupčam pored nogu i zaspim... Makar me i
ne pomilovao. A dobro bi mi došlo da me neko pomiluje. Možda zato
ovu sunčevu toplinu na potiljku doživljavam kao da me miluje neka
topla, draga ruka.
Definitivno nisam za dalje pisanje. Ne spava mi se, samo bih
poremetio noćni san, ni ne čita mi se, i novine sam samo prelistao. Da
skoknem do kladionice?
Usput, to je najprofitabilniji oblik uslužne djelatnosti u Bosni.
Kladionica je objekat u blizini Cafféa sa pultom, printerom, računarom,
tetom iza pulta, nekoliko stolova, i gomilom papira izlijepljenih po
zidovima. U kladionici igrači pokušavaju predvidjeti rezultate sportskih
nadmetanja i tako zaraditi novac. Svaka kladionica koja drži do sebe
izdaje bilten. Bilten kladionice Derby doživio je preobrazbu dostojnu
Borgesove Lutrije u Babiloniji. Od pukog rasporeda mečeva prerastao je
u gotovo najbolje sportske novine u BiH. Kako je krenulo - možda
postane i magazin širokog spektra.
Pozdrav, Dav
From: “Nuri Jusufovic”: nuri.ba@aol.com
To: dav.no@bih.net.ba
Bilo kako bilo, meni je žao što si batalio muziku, čovječe, muzika je
univerzalni lijek, pogotovo božanstvena muzika kakvu si ti znao
proizvesti. Kako si samo svirao Gershwina! Rapsody in Blue. I ja sam ga
volio, i sad ga volim, ma ko ga ne bi volio. Hej, da nije rikno sa trideset
devet, čini mi se od tumora na mozgu, kakvu je još muziku mogao
stvoriti. A medicina? Oh, imao sam kao malo ko, na žalost, kontakta sa
tim zvanjem i, na još mnogo veću žalost, malo fajde, ne vjerujem da bi
stanje bilo znatno gore i da sam bio potpuno lišen njihove pomoći. Stari
moj, skeptičan sam po tom pitanju i nepovjerljiv, sumnjičav čak...
Nuri
From: “Davud Numanovic”: dav.no@bih.net.ba
To: nuri.ba@aol.com
Furao sam sa Sanelom, usput smo ponešto i učili... Stara je sve više
starila, a sve bizarnije se oblačila i farbala kosu u drečavu crvenu boju,
bilo me stid kad bih je vidio na ulici. Bio sam ono fakat sretan što mi
takva žena nije mater, najradije bih to cijelom svijetu obznanio.
Eto vidiš, ništa nije onako kako planiramo... Zbilja sam ti htio pisati
o Amili, nastavak priče, romana, kako hoćeš, nešto jače od mene odvelo
me u potpuno drugom pravcu. Ma nema veze, pisat ću u idućem pismu.
To: dav.no@bih.net.ba
Što se ostaloga tiče, zaista nema ničega što bi te moglo na bilo koji
način zanimati, što ti ne bi bilo dosadno za čitanje. Nije to zbog toga što
ja ne umijem pisati, čak sam napisao dvije relativno dobre drame koje
su izvođene ovdje, ali u fikciji je lako dati sebi slobodu i načiniti
zanimljivo štivo. Ja ti ne želim ništa izmišljati, ali u mome životu nema
ničega što bi moglo pobuditi tvoju, bilo čiju pozornost.
Tvoj Nuri
To: nuri.ba@aol.com
Kod nas, to bar znaš, ocjenjuješ kakav je bio dernek po količini pića
koju si u se salio, hrane koju si požderao, broju cigareta koje si ispušio,
promuklosti od pjevanja, i po tome koliko si povraćao i koliko je trajao
mamurluk. E jesmo lud narod, jebo ga ti. Teško je luđi naći.
U Bosni bi definicija života mogla glasiti: egzistencija ispunjena
hedonističkim užicima. Ovdje se pod životom smatra samo uživanje.
Drukčiji se život - psuje: Jebo takav život.
Te zime sam otišao Amili još dva puta, ma sva je blistala, Emir
također, ono malo stvorenje je odlično napredovalo.
I to je bilo sve.
Dosta je, buraz, dosta za ovaj put.
To: nuri.ba@aol.com
Pozdrav, Davud
From: “Nuri Jusufovic”: nuri.ba@aol.com
To: dav.no@bih.net.ba
Nuri
From: “Davud Numanovic”: dav.no@bih.net.ba
To: nuri.ba@aol.com
Čudni smo mi, muškarci. Oni koji baš hoće da ostave dojam hladnih,
samosvjesnih, neovisnih, svojih, samo svojih, najčešće su upravo oni
najsenzibilniji, najemotivniji.
Ja se dobro sjećam kad je tvoja dobra mama imala upalu pluća. Bio
je rat, nije bilo lijekova, nije bilo pileće (nije bilo nikakve) supice, ni
vitamina ni voća ni antibiotika ni antipiretika, ljudska tijela su bila ta
koja su se sama morala izboriti sa infekcijom ili umrijeti. Nikad nisi
kazao da se bojiš za mamu, a svaki tvoj pokret, svaka riječ, pogled,
nemogućnost da se koncentriraš na bilo šta, sve je to svjedočilo da si na
paklenim mukama.
Osobito je jak odnos između majke i sina. Dakako da je užasno
bitan i odnos oca i sina, ipak ne toliko izražen. Ja sam sve mislio da baš
nešto i ne volim mog starog, a kako sam gledao da mu se primiče kraj, u
mene se uvuklo nešto prijeteće i neizbrisivo, kao podmukla zvijer, i nije
me napuštalo. Ne u svijesti, u podsvijesti je skriveno čučalo.
Nešto mi je u cijeloj priči ostalo nejasno, nedorečeno. Jesi li dolazio
na sahranu? To pitanje visi kao mač iznad moje glave. Dvosjekli mač.
Znam te, buraz, došao bi ti i na sprovod mojoj staroj, mada mi i nije
prava stara, prosto, takav si čovjek. A tvojoj? Mislim da ne postoji sila
koja bi te spriječila. Ne može biti izgovor da je bilo suvišno jer nije znala
ni ko je ni gdje je zbog Alzhimer’sa... I oni koji znaju sve, kad umru, ne
znaju ništa. Sam si rekao da na ivici groba nestaje svaki trag života. Ne
idemo mi na nečiji posljednji ispraćaj zbog njih, njima je svejedno,
pucketa im, idemo zbog sebe. Da zadnji put izrazimo zahvalnost,
poštovanje, ljubav...
Usput, prije par dana rekao sam Amili da ti je umrla mama. Pitala
me u kojim novinama je objavljeno, kako joj je to moglo promaći, zašto
joj nisam rekao da ode tvome tati izraziti saučešće. “Znaš kako mi je bio
drag onaj tvoj Nuri” - kazala je. I ja sam joj onda rekao da smo se
pronašli na fcb, da smo se chatali nekoliko puta. Imala je milion pitanja,
na svako sam odgovorio sa dvije riječi - “Nemam pojma”. A ona se
čudom čudila, kazala kako je naprosto nevjerovatno i nemoguće da
takvo prijateljstvo umre, pogotovo da umre prirodnom smrću, da se
boji kako smo nešto zasrali. Baš tako je rekla moja draga, lijepo
vaspitana, uvijek pristojna sestrica.
Davud
To: nuri.ba@aol.com
Nuri moj, nema ni pola sata da sam ti poslao poruku. Nakon toga
sam sjedio i razmišljao o onome što si doživio u pozne noćne sate, o tom
nedefiniranom, rekao bih metafizičkom zvuku ili osjećaju koji ti je, ma
što on bio, nagovještavao neku konačnost i potpuni smiraj.
Mislim da nije prošao niti dan da jedna drugoj nije slala e-mailove,
sms-ove, razgovarale su preko skypea, sve u svemu, to prijateljstvo je s
daljinom samo osnažilo, mislim da je ona Amili bila mnogo potrebnija
nego Amila njoj. Jer, ona je imala sve uvjete za potpunu sreću...
Nije joj bilo dovoljno što nosi toliko trauma, boli, pa je sebi na leđa
natovarila još jedan teret. I prođe tako nekih mjesec dana. Jedne
nedjelje otišli mi na Bjelašnicu, bio juni a toplo ko u jeku ljeta, ona je
našla neku zaravan među borovima, prostrla onu spužvu za plažu i
legla. Pokušavala je čitati, ali su je opijali mirisi smole sa borova i mirisi
poljskog cvijeća, miris kadulje i divlje metvice, pa je odložila knjigu,
sklopila oči i apsorbirala sve te ljepote, mirise i zvukove koji su dolazili
od ptica i buba. A onda je osjetila nešto na palcu desne noge, otvorila oči
i vidjela da je tamo, na njen desni palac sletio veliki, prelijepi bijeli
leptir. Sletio i sklopio krila. U hipu ju je obuzela nježnost, no, kako su
prolazile sekunde koje su se njoj iz nekog čudnog razloga činile jako
duge, a leptir jednako stajao, uhvatila ju je neka nelagoda kojoj nije
vidjela uzroka, pa je blago pomakla palac i leptir je odletio. Ona je
odahnula. Nisu prošle ni dvije-tri minute, on je ponovo sletio na isto
mjesto i ponovo je morala mrdnuti palcem da bi odletio. Ništa ne
govoreći ni meni ni Adrijanu, smotala je spužvu, uzela knjigu i ušla u
amidžinu vikendicu. Kod prozora je bio trosjed, ona je nekako
unespokojena samo legla tamo, i zatvorila oči. Onda je leptir uletio kroz
otvoreni prozor, ponovo sletio na isto mjesto, na palac desne noge, a
ona vrisnula. Bio je to dosta glasan vrisak, ja sam ga čuo i uplašio se,
utrčao u sobu, a ona je sjedila na trosjedu, koljena obuhvatila rukama i
drhtala. Pitao sam je šta se desilo, vidio sam da nema snage odgovoriti.
Nasuo sam nam po čašu nekog soka, zapalili smo, njoj su i dalje ruke
drhtale. Tek poslije je, gledajući me ravno u oči kazala: “Znaš, Tijana je
umrla, njena duša je u onom bijelom leptiru...”
Davud
From: “Nuri Jusufovic”: nuri.ba@aol.com
To: dav.no@bih.net.ba
Bože dragi, koliko sam se bojao ovo izreći. A bilo je tako lako.
Zapravo, samo je pitanje trenutka kad zbilja poželiš nešto reći. Ili samo
izgubiš mogućnost odlaganja...
Sjedim uz moj prozor i gledam jedan ptičiji par. Ona stoji na tankoj
grani koja se uvija pod njenim malim tijelom, a on izvodi raskošne
figure nekog ceremonijanog udvaranja...
A ja? Nikad više, nikad više, Davude, brate...
Nuri
From: “Davud Numanovic”: dav.no@bih.net.ba
To: nuri.ba@aol.com
Ja sam i dalje bio sa Sanelom, ona se u neko doba ipak uselila kod
mene, njeni su me konačno prihvatili, uvjerili se da to nije veza za
sedmicu, mjesec, godinu. Išli smo Amili, ona je s Adrijanom dolazila
nama, jednom u mjesecu otišli bi svi staroj na kafu... I sve išlo nekako
normalno... (ha ha ha, koliko si me puta pitao šta je normalno...) Ma
nemam pojma, čovječe, mislim da niko o tome nema pojma. Teoretski,
prema nekim definicijama dakako znam, ali teorija i praksa, e moj Nuri,
to je nepomirljivo.
Kad jednu večer, mislim da je već bilo počelo ljeto, zove mene Amila
na mob, glas joj drhturi, kaže da dođem, ako mogu sam, bez Sanele. I
naravno, ja iz istih stopa pođem, pošteno, potpuno unespokojen.
Uhvatim za šteku, garsonijera otključana, unutra polumrak, gotovo
mrak. Vidim je, sjedi na nekoj skemliji pored otvorenih vrata balkona, s
licem podignutom prema nebu, na kome se istom pojavljivao blijed
mjesec kao kriška lubenice. I to lice je izgledalo sasvim zaneseno, kao da
sluša neku kosmičku muziku, koju obični smrtnici ni ne mogu čuti. Ono
malo ostataka dnevne svjetlosti se zaplelo u njenu plavu kosu i linije
duž obrisa njenog lica. Oči su joj bile sklopljene, kao da joj kapci štite tok
misli od nadolazeće noći.
Tvoj Dav
To: dav.no@bih.net.ba
Kako sam ljut, ajoj, kako sam bijesan na tvog starog! Kad joj je radio
takve stvari, unatoč činjenici da ju je užasno volio, šta bi tek bio kadar
reći, uraditi, da ju je volio manje, da ju nije ni volio?
Nuri
To: nuri.ba@aol.com
Onda sam prekinuo pisati jer sam se već bio umorio, teški duševni
umor koji se javlja nakon evociranja sjećanja koja baš i nisu lijepa, kad
ih na neki način iznova proživljavaš. A nisam ti želio samo zbrzati i
završiti u jednoj, dvije rečenice.
Jeli smo u tišini. Ni riječ jednu nismo progovorili. Tek nakon što
smo ustali, upitao sam je ima li vina i ona je iz hladnjaka izvadila flašu
Graševine i nalila nam u čaše.
“Blago tebi, Davude, što te nisu toliko voljeli, što ih ni u čemu nisi
zarezivao, što si bio svoj... U mome životu sve je birao tata. Dok je bio živ,
mislila sam kako ga volim toliko da moj život nakon njega neće imati
nikakvog smisla, ni boje, ni mirisa, da je on jedino sunce na komadiću
moga neba... Sad mislim da ga ustvari nisam ni mnogo voljela, a da je ono
što sam ja imenovala ljubavlju bilo ustvari strahopoštovanje. Više strah
nego poštovanje, rekla bih. Jer, kako voljeti nekoga ko ti od života napravi
pakao, koji svaku odluku koju bi ti sam morao, donese umjesto tebe i to
odluku koja će ostaviti trajne posljedice na tvoj život. Ja znam da je on to
radio iz najčistijih, najplemenitijih pobuda, ali ga to ni najmanje ne
amnestira od odgovornosti. Ma oprostila sam ja njemu, sebi ne mogu
oprostiti što nisam imala dovoljno kuraži, dovoljno ponosa da mu se
suprotstavim... da o svome životu sama odlučujem.”
A oni bogati? Što oni imaju? Nemam pojma. Jutros sam čuo
reklamu: Već dugo želim avion, pružila mi se prilika da san i ostvarim...
Tako nekako. Kao, povoljan kredit. Bogataši su se uglavnom i obogatili
dižući kredite i nasljeđivanjem od predaka. Tako oni kažu. Ali, dobro.
Neka im, neka imaju. Nikome ne bi trebalo biti žao što oni imaju, nego
što svi nemaju. Bar ono elementarno, da se ne zlopate ko hajvan. Ma ni
hajvanu nije gore. Što bar jednom godišnje svaki od njih ne bi bio naš
Larry Stewart? U svoj općini, u svakom gradu bar po jedan. Kakva bi
divota bila da se u jedno predvečerje pored javnih kuhinja, pored
parkova i skrovitih ulica proveze neko obučen u odijelo Djeda Mraza, u
bilo koga, pa podijeli ljudima po 20, 50, ma bar po 5 KM. Da vrati
ljudima vjeru kako dobrota nije sasvim i definitivno umrla - tako da smo
je već sahranili?
Davud
From: “Nuri Jusufovic”: nuri.ba@aol.com
To: dav.no@bih.net.ba
Je li teže biti slijep od rođenja ili oslijepiti u toku života? Ili gluh?
Kako objasniti nekom ko je rođen slijep samo jednu naizgled
beznačajnu stvar: kako izgleda drvo, nebo, ovca? Kako objasniti gluhom
svu ljepotu koju nam daje muzika? Nikako. Mislim da su oni od samog
starta prihvatili sebe takvim kakvi jesu, za drugačije ne znaju, pa im po
nekakvoj logici mora biti lakše. A oni drugi, eh, oni do kraja života žele
bar još jednom vidjeti zalazak sunca, dugu, neke oči, sve to i dalje mogu
vidjeti u svome sjećanju... Zapravo, pravilo je da nema pravila...
Oni trenuci u kojima je želja za blaženim ništavilom smrti narastala
do čežnje, rezultat su upravo toga. Lakše bi mi se bilo odreći tjelesnog
zbog nekog zavjeta, dragovoljno, ali znati da mi dostojanstvo muškarca
nije oduzeto nasilno, definitivno i zauvijek...
Negdje sam pročitao i zapisao poruku neke žene onome koga voli.
Glasi ovako:
Eto, to je razlog zašto nisam bio isključiv kad sam ti pisao o ženi i
djeci. Napisao sam da se vjerovatno neću nikad oženiti, a da djecu
sasvim sigurno neću imati.
Razlika između - vjerovatno, i - sasvim sigurno, velika je i duboka,
kao more. Nije mi jasno kako klikeraš kao ti odmah nije zaključio u kom
grmu leži zec.
Nuri
From: “Davud Numanovic”: dav.no@bih.net.ba
To: nuri.ba@aol.com
Bilo je tu još svega, mislim u njenoj priči, što sam duže slušao sve
više sam shvaćao da roditelji nerijetko prema vlastitoj djeci, a što je
najporaznije u cijeloj priči, vodeni najboljim namjerama, počine ni više
ni manje nego zločin. Šta je najhitnije svakom čovjeku? Osjećaj slobode.
Pa zašto mu ga onda ne dati, pogotovo ako ga voliš?
Rekao sam ti već, taj smo razgovor vodili prije više od jedanaest
godina. Od tada su se desile neke nove stvari. Život je nastavio teći. Ona
je dobila stan, lijep dvoiposoban stan u strogom centru, u bivšoj JNA
ulici na drugom katu. Poklonio joj ga je amidža koji je nakon prvih
barikada zaždio u Njemačku (bio čovjek pametan, taj rat nije osjećao
kao svoj rat, što u krajnjem i nije bio), tamo dobro zakapitalio pa kad ju
je jednog ljeta posjetio i vidio u kakvim uvjetima živi, srce mu se
otvorilo. Kaže - “Ja onakav stan za bagatelnu cijenu iznajmljujem nekim
majmunima, a ti se ovdje zlopatiš, hajde da to sredimo dok sam ovdje,
mislim papire, da stan zvanično uknjižimo na tvoje ime ako se Davud ne
ljuti”... Naravno da se nisam ljutio, ja sam u međuvremenu diplomirao,
zaposlio se, digao stambeni kredit dosta povoljno i kupio dvosoban,
ruiniran stan za nisku cijenu obzirom na lokaciju (u Kečinoj, odmah
poviše Katedrale).
Emir nije dugo patio za Amilom. Nakon dosta uzaludnih
preklinjanja da mu se vrati, odjednom se prestao javljati sve dok joj
jedan dan nije poslao email u kome joj je kazao da se oženio, da mu je
žena u drugom stanju... I dakako, žive u istom stanu koji je namještao sa
Amilom da bude tvrđavica njihove sreće, njihova nasigurnija luka.
Možeš misliti, za takvu vijest ne doći, kazati je oči u oči, ili barem
telefonom... Valjda mu je najkomfornije bilo napisati tri rečenice u e-
mailu.
Ne znam je li to, i ako jeste, koliko, bilo bolno za nju. Nakon one
noći nikad mi više nije dušu otvorila. Je li ga prestala voljeti ili i danas
pati što Emir voli neku drugu ženu, neko drugo dijete? Ne znam niti
mogu nagađati. Koliko znam, nikad nije imala neku novu vezu... Kažem,
koliko znam.
To: dav.no@bih.net.ba
I dođe meni baš onoga dana kad si mi pisao zadnje pismo, među
ostalim jedan zahtjev koji je sadržavao i kratku porukicu:
“Ne znam pravi razlog ali je zaista istina da bi mi učinio radost ako
bi me prihvatio za prijatelja. Tijana Đulić.”
Od dvadeset tri zahtjeva ja jedino na taj kliknem - potvrdi. Nisam
čak ni pogledao njen info, na profilu nije ni bila njena slika, ničija slika,
bile su tu dvije ruke, tačnije - stisak ruku. Gornja je nježna, bijela ženska
ruka sa cvijetom margarete na prstenjaku. Ne prođe ni pet minuta,
vidim stigla mi poruka. Nemam pojma kako i zašto, osjetio sam da ju je
poslala baš ta nova virtualna prijateljica. Poruka je bila kratka, napisala
je kako se raduje novom prijateljstvu, da ju je zapravo najviše privukla
slika koja stoji u mom prozorčiću. Neko ko umjesto svoje drži sliku
Humphreya Bogarta, i to jednu od onih iz Kazablanke, dakle sliku Ricka,
mora biti sanjar i trezvenjak u isto vrijeme, romantik i realista, sretnik i
nesretnik, te da se nada kako ja moju Ilsu nisam morao prepustiti
nekome drugom kako bih joj dokazao koliko je volim.
Ni uvoda, ni pozdrava, ni potpisa, ništa... I ja isti čas odgovorim da
sam upravo taj, Rick, ali da moju Ilsu nisam nikome prepustio, ne može
se prepustiti neko koga nemaš...
Odmah je uslijedio njen odgovor u kome je pitala ako je slika lažna,
je li i ime Nuri lažno, ima li u mome infou ičega što odgovara stvarnome
stanju. Pa su tu bila izvinjavanja ako traži previše... Ne traži da
odgovorim, ali moli, ako to ipak učinim, da ne petljam i naredala četiri
smješka... Odgovorim da ću joj reći istinu ako to isto ona prva kaže o
sebi... I napisa ona da ništa, ali ništa od onog što je napisala na profilu o
sebi nije istina, ni godine, ni obrazovanje, ni mjesto boravka, ni ime,
ništa, ali da daje riječ kako će u našoj konverzaciji, ako je uopšte bude
bilo, biti iskrena do kosti... U post scriptumu me pitala zašto sam je
prihvatio kad je primijetila da se čitav mjesec dana broj mojih prijatelja
nije povećao niti za jednog, a ne vjeruje da neko ko ima više od tri
hiljade prijatelja više ne dobiva nove zahtijeve.
Napišem joj kako je istina da je jedina osoba koju sam u čak zadnja
tri mjeseca prihvatio, da sam na prvu pomislio kako je to zbog
propratne porukice, sad znam da nije, da je to zbog slike onih ruku koje
se nevino grle, zbog imena Mešine junakinje, zbog prezimena, jer u
Bosni nerijetko ružu zovu đul (Đul miriše mila moja majko/Đul miriše
Omerova duša), i zbog jednog mita.
Pošteno, nekako sam mislio da će njen komentar biti nešto iz
Tvrđave a da o mitu za koji se ruža vezuje nije ni čula.
Ona je napisala - Lovi ribu, Ahmede Šabo, napravila tri reda razmaka
pa napisala kako sam je našo, da jako voli mit o Afroditi i mladom
lijepom pastiru Adonisu.
Odgovorio sam kako bih i ja pristao da me ubije divlji vepar, kad bi
se ona kod bogova zauzela da šest mjeseci budem u podzemnom svijetu,
a šest s njom, kao što je Adonis bio sa Afroditom jer je Zeus odgovorio
na njezine molbe. Umjesto teksta došao je čitav red smajlija. Na moj upit
šta je tu smiješno, napisala je da je to apsolutno nemoguće. Mnogi bi
htjeli postati poput Krista, i Adonisa, i da je saglasna kako doista ima
nešto uzbuđujuće, a uznemirujuće i zastrašujuće lijepo u sjedinjavanju
ljepote, mladosti i smrti... Ali ko je to uopšte čuo za mene i zar zbilja
uobražavam da sam lijep i po nečemu jedinstven da bih ostao upamćen?
Kazao sam joj da ni Janis Joplin, mada jest bila nekakva pjevačica,
baš nije bila ljepotica, a da ja još uvijek mogu ujediniti bar mladost i
smrt. Ponovo je uslijedio smijeh i komentar da bih samo umro uzalud
kao zadnja budala. I da Joplinova nije bila “nekakva” pjevačica nego
božanstvena, neponovljiva. Navela je kako su, među mnogima, i Marilyn
Monroe i Sylvia Plath za života bile tek celebrity, a nakon smrti, poput
svetica osigurale vječnu slavu. Da je njezino mišljenje kako su ti ljudi bili
svjesni da će ih smrt, ako umru mladi uzdići na “zvjezdano nebo” i
osigurati im besmrtnost, pa su je prizivali životnim stilom kog su
istrajno slijedili, drogama, alkoholom, vozačkim vratolomijama i
promiskuitetom i uglavnom okončavali život samoubistvom. Pitao sam
ju ima li tu i bolesne narcisoidnosti, hipertrofije sujetnosti, želje da ih
dovijeka pamte kao mlade i lijepe. “Naravno”, - napisala je. “Vjerovatno
su bili u pravu. Upitaj prosječnog adolescenta, možda i one nešto starije,
ko je bio Laurence Olivier, a ko James Dean, pa ćeš se u to i ti uvjeriti. Za
Oliviera su čuli neki mada je bio genijalni teatarski tumač Shakespearovih
junaka, nosilac glavnih uloga u možda pedesetak filmova, a umro je
prirodnom smrću u dubokoj starosti. Dean je odigrao tek četiri-pet
filmskih uloga a pogino mlad i prelijep u jurećem automobilu, i za njega
ne znaju neki, za njega znaju svi. Da je i on doživio starost, možda ga
danas niko ne bi ni pamtio!’ Primjera je bezbroj, pitala je sjećam li se
fotografija Jima Morrisona u takozvanim Kristovim pozama. Napiso sam
joj da Merilinka i nije bila glupa. Da se nije ubila, možda bi sad bila neka
senilna smežurana babetina, moja nana je njeno, 26. godište, i ne znam
jel teža sebi samoj ili onima oko sebe, a nikad ne bi bila ni blizu onoj
ikoni kakva je sada i kakva će ostati. Uglavnom, prepisku smo završili
smijući se. A ja više uopšte ne pamtim kad sam se zadnji put smijao.
Možeš misliti te divote, ponovo se smijati!
Siguran sam da će ti biti čudno što ti ovo pišem, ali naprosto
osjećam potrebu da ti kažem kako je ta, samozvana Tijana, unijela malo
svjetlosti u moj život, da mi je postala užasno bitna... Jednom se nije
javljala tri dana i ja sam ko sumanut tumarao kućom, izlazio u duge
šetnje sve se nadajući da je vjerovatnoća njenog javljanja veća što je
moja šetnja duža. A kad sam četvrti dan, tačnije četvrtu večer, dobio
njenu poruku, sav sam drhtao... Taj sam osjećaj već davno bio
zaboravio, mislio sam da sam nepovratno izgubio sposobnost da od
uzbuđenja koje je izazvala žena, zadrhtim. Lijep je to, neopisivo lijep
osjećaj i sretan sam što sam ga nakon toliko godina doživio. Kao i sve u
životu, sve ima dvije strane, lice i naličje. Ovo o čemu sam ti pisao je lice
mog odnosa (ako se uopšte tako može nazvati) sa Tijanom. Naličje je
pitanje koje se samo nameće - šta se to dešava sa ljudima kad nas danas
sve više živi u nekakvom virtualnom svijetu i zar to nije teška
patologija? Vjerovatno znaš šta sve ljudi rade na Facebooku, prave
vrtove, siju i sade, pa okopavaju, zalijevaju, plijeve, poslije vade ili beru
plodove, takmiče se međusobno čiji će vrt biti bolji, čije povrće krupnije,
ljepše, zdravije... Ili “imaju” voćnjake pa uzgajaju i beru voće, sate, dane,
mjesece provode sa svojim voćkama, od kad probeharaju dok ih ne
oberu... Pa stočne farme, virtualne, naravno, virtualni roditelji, virtualna
djeca, virtualni kućni ljubimci, kuće, auti, teniski tereni... Nedavno sam u
ovdašnjim novinama čitao da je jedna majka sasvim zapostavila vlastito
dijete, jer je sve vrijeme, svu ljubav, pažnju, svu sebe davala virtualnom
djetetu... Koliko je danas korisnika Facebooka u svijetu? Milijarda,
možda i više. Dok se, uslovno kazano, normalni zabavljaju, izlaze, trče,
voze biciklo, ljube, piju kafe, čavrljaju, šetaju, oni drugi sjede u tišini
svojih soba i svaki, ali svaki dan provode vrijeme - nigdje. Ma koji
virtualni svijet, to je, Davude moj, obična ubleha. To nije ništa. Zapravo
jest - to je realna opasnost od potpunog otuđenja koja vremenom može
uzeti epidemijske razmjere. Opasnost osobito za mlade. Koliko njih
izlazi sa curom/momkom, a koliko njih ima virualnu vezu? Koliko ih se
ženi? Koliko njih rađaju djecu? Malo, rekao bih, nedopustivo malo.
Živa je istina da sam sav drhtao kad sam nakon tri dana dobio
Tijaninu poruku. Istina je i da jedva čekam sutra, da se ponovo
“nađemo” na chatu. Opet lice i naličje. Želja s jedne, i neki nedefinisan
osjećaj nelagode na koji zaboravim dok je sa one strane, ali ga se ne
mogu osloboditi nakon što ugasim kompjuter, sa druge strane. Šta ako
je tamo neki bolesni, izopačeni lik, muški ili ženski, tako je svejedno,
koji se na taj način pokušava liječiti od vlastitih frustracija ili samo
ublažava osjećaj samoće koji može biti težak, poguban? Dokle je došao
ljudski rod kad niko ili gotovo niko ne zna šta se dešava u susjednom
stanu - možda neko teško boluje, možda neko umire, neko nekog muči
ili ubija, neko je možda gladan, nekom treba čaša vode a ne može ju
dohvatiti... pred tobom su ama baš sve mogućnosti, a to ti ni na pamet
ne pada. A “znaš sve” o onima o kojima ustvari ništa ne znaš i
vjerovatno nikad ni nećeš znati.
Nema gdje nas nema. Ako nisi znao, Bosanaca ima i na Aljasci i na
Arktiku. Gdje god ima ljudi, ima i Bosanaca. Još samo da se počnu
naseljavati među domorodačkim plemenima.
Ako ne želiš, ne moraš mi odgovoriti za Sanelu.
Također mi već jako dugo nisi spomenuo onu curicu, onu bebu,
kako si je zvao, kćerku doktorice iz bijele vile. Nedavno su došle do
mene neke novine iz Bosne, neki nedjeljnik, ozbiljan, rekao bih, u kome
sam pročitao da su djeca onog Srbina od koga je badža kupio bijelu vilu
za par hiljada maraka (a kažu da je vrijednost milionska) pokrenula
putem suda tu stvar, hoće da ospore kupoprodajni ugovor i da to
temelje na tvrdnji kako je njihov otac bio ucijenjen na vrlo podao i
pokvaren način da praktično ustupi, ne proda, imetak da bi spasio goli
život i živote svoje djece. Ima li istine u tome?
Nuri
From: “Davud Numanovic”: dav.no@bih.net.ba
To: nuri.ba@aol.com
Meni je Facebook zbilja ubleha, već sam ti ranije pisao da sam dva
puta otvarao i zatvarao profil. Sad imam tamo nekih dvadesetak
takozvanih virtualnih prijatelja, ali nikad nikom nisam odgovorio na
poruku ili komentirao njihove postove, ne znam čak ni njihova imena.
Bilo ih je dvostruko, možda i trostruko više, valjda se sami brišu sa liste
kad pomisle da ih ignoriram. A ne ignoriram ja nikoga, nego mi
naprosto ne trebaju.
Zapravo, jedini razlog zašto sam uopće otvorio profil (već sam ti
pisao da je ovo treći) je taj što samo na taj način povremeno imam
vijesti od Merjem. Znaš šta je zanimljivo? I ja sam tamo pod pravim
imenom, svi podaci koje sam unio, od biografskih do interesa su tačni.
Hvala Bogu da je tako. Kako bi me inače pronašao? Kod Merjem, kao i
kod tvoje Tijane, sve je lažno. Ona umjesto slike profila ima fotografiju
grma divlje ruže.
Ali, razlika je zapravo nemjerljiva. Ja tačno znam o kome se radi, u
protivnom, zbilja sumnjam da bih mogao stupati u takve “veze”. Ti si
potpuno u pravu kad kažeš da je postao trend međuljudskog otuđivanja.
Kad bi jedini razlog bio fcb, ne znači da opasnost ne bi postojala, i bez
njega je nekakvo povlačenje u sebe postalo fakat. Fcb samo ubrzava, i to
rapidno, to otuđivanje. Iz ovih ili onih razloga, ili bez ikakvog vidljivog i
objašnjivog razloga ljudi se zatvaraju, povlače. Porazno je šta se sve
dešava oko nas. Neko veče je u jednoj kafanici na periferiji ubijen
čovjek, noćni čuvar. Prema navodima portparola MUP-a pretpostavlja
se da su ubojstvo izvršila dvojica narkomana iz koristoljublja,
preciznije, radi pljačke. Umlatili čovjeka motkama. Na licu mjesta
istražitelji su pronašli krvave motke a na podu šprice, ampule, opuške...
Ne bih ti to sad ni pisao, ovdje su ubojstva, nažalost, ne samo ovdje,
svugdje u svijetu, postala dio svakodnevice, pišem ti zbog nečeg sasvim
drugog. Na odjelu neko započe priču o tom nesretniku, kad jedna
medicinska sestra, ono mrtva-hladna veli -”Ma sve je jadan zapomago,
samo ponavljo - nemojte me ubit, mala mi djeca”. Mi se ono zijanili, kad
jedan kolega priupita: “Sestro, o čemu vi pričate? Jeste li ga stvarno čuli?”
“Jašta nego jesam”, - veli ona, - “ja stanujem u istoj zgradi, bilo prošlo
pola noći pa Bog dao tišina, čuješ vala sve.”
“Jeste li zvali policiju?”, - pita on.
“Nisam”, veli ona. - “Učila jasine, nisam mogla prekidat.”
Ja na ovo zbilja kometara nemam. Sumnjam da bi ga iko na svijetu
imao.
Što se bebe tiče, ah, mada sam ti nekoliko puta spomenuo da odem
kod stare, dugo, jako dugo nisam spomenuo ni Esmu ni nju. Svjesno sam
to izbjegavao bojeći se upadanja u zamku s jedne, i uvjerenjem da nećeš
ni primijetiti da ih ne spominjem, kamoli me pitati o njima, s druge
strane.
Ja Saneli nisam mogao naći, što no kažu ni crno pod noktom, bilo
nam je fakat lijepo, voljeli smo se, uzajamno poštovali, učili, izlazili u
kafane, u pozorište, češće u kino. Čovječe, i da nije bilo ljubavi, s nekim s
kim provedeš neki period ratnog ludila, s kim dijeliš one elementarne
strahove i za vlastiti i za njegov život, ta osoba ti jednostavno mora
postati ne samo važna nego i dragocjena. Naša veza u ratu je bila kratka,
prijateljska, praktično smo se počeli viđati od kada smo počeli učiti za
prijemni, rat je već bio stao, ali smo imali i to zajedničko iskustvo.
Ona nije bila razmaženo bogataško derište, čvrsto je stajala na
zemlji, naš zajednički dom nastojala je učiniti što ljepšim, ugodnijim,
kuhala je i prala i peglala i nikad se ni na šta nije žalila. Nije se žalila ni
kada bih ja, istina rijetko, zaglavio u kafani, nekad do jutra, pa dolazio
pijan, mrzovoljan, nikakav. Dva puta sam i spavao sa drugim curama,
mislim bilo je to ono samo jednokratno. Ne znam je li ikad znala za to, je
li naišla na neki trag, jer ja zbilja tragove nisam ni pokušavao sakriti,
neki trag maškare, karmina, pudera, mirisa, i slično, ali nikad nije
postavila neko pitanje koje bi bilo čak dvosmisleno, kamoli otvoreno.
Ulje na vodi - to je bio naš život. Miran, bez padova i uspona, bez
nekih burnih strasti ili svađa. Čini mi se da smo oboje podrazumijevali,
mada to dugo nijedno nije nagovijestilo ili izreklo, da ćemo zajedno
izvjekovati svoj vijek. Jednako mirno, u ljubavi, bez izljeva ljubomore,
bijesa, bez frke i galame, bez teških riječi...
Usput, Sanela je bila sa mnom i kada sam kupio ovaj stan. Kažem -
kupio, jer je istina da niti jednu marku nisam uzeo od nje. Neki ponos,
možda više neki inat mi nije dao. Išli su mi na nerve njeni roditelji koji
su se, mada su me zbilja prihvatili kao svog, i voljeli na neki način,
nekako između redova uvijek pokušali naglasiti kako su oni neko, a ja
neki goljo, dijete iz proleterske kuće, iz porodice čiji su prvi intelektualci
moja sestra i ja. A njihovi, i roditelji i roditelja roditelji, još prije onog
rata su bili visoko obrazovani, školovani po Beču, Kairu, Pešti i gdje sve
ne.
Eto zato nisam mogao, nisam želio prihvatiti njihovu ponudu da
nam kupe stan, za njih je to bila tek sitnica, kao odlazak u šoping.
Evo, usta su mi se osušila, moram popiti čašu vode. Ama ne. Uzeću
jednu hladnu pivu... Pa ću uz nju lakše nastaviti... Valjda...
Davud
From: “Nuri Jusufovic”: nuri.ba@aol.com
To: dav.no@bih.net.ba
To: nuri.ba@aol.com
Nuri, care, slušaj šta ću ti sad reć. Bez imalo zajebancije, ozbiljno,
najozbiljnije. Iako smo više puta kroz naša pisma spominjali
normalnost, nas dvojica taj pojam još nismo definirali, ali što god ona
podrazumijevala, ubio me Bog ako je ijedan od nas dvojice normalan.
Bilo kako bilo, došli smo dotle da ja kroz tvoja pisma gotovo
doživljavam samoga sebe, da je došlo doba kad i ja s više nestrpljenja
nego ikad čekam nastavak tvoje love story.
Davud
From: “Nuri Jusufovic”: nuri.ba@aol.com
To: dav.no@bih.net.ba
“Ti si kao stijena. Kao sunce. Kao kiša. Kao vjetar. Ti si sevdah. Ti si,
Nuri, ljubav naša. Jesi li?”
Nuri
From: “Davud Numanovic”: dav.no@bih.net.ba
To: nuri.ba@aol.com
Zar uopće nešto i treba pisati nakon toga kad je rečeno - sve. Prava
je ljepota da smo ovo doživjeli. Obojica. Kakav bi nam inače bio život?
Kao hljeb bez soli. Podnošljiv, ali bljutav.
Nakon ovoga što se desilo meni, što se desilo tebi, više ni ne žalim
Amilu, bar je žalim manje nego što ona samu sebe žali. Vjerovatno je
vrhunac ljubav koja podrazumijeva i jedno i drugo, ali ova duhovna
strana je neuporedivo ljepša od fizičke. Noćas sam se eto vratio u one
naše lude godine i naprosto nisam mogao vjerovati koliko smo zapravo
bili ne samo bezosjećajni, nego i surovi. Ti si svoju nesretnu profu
latinskog zvao starom kurvom, a bila je mlada nego ti sad, i ja sam
također neke od svojih ženskih istim imenom zvao. Pa sam pošao od
samog pojma - kurva. To je posao, to je zanimanje, čovječe, a
podrazumijeva pružanje seksualnih usluga za nadoknadu, kao što se
plaća bilo koji posao. Jesmo li se seksali? Jesmo? Je li to bilo iz ljubavi?
Nije? Je li bilo plaćanja? Jeste. Ko je plaćao, nije važno je li naknada bila
u novcu, cigaretama, čokoladi, mesnoj konzervi? One. I ko je tu kurva,
pitao sam se. Odgovor je itekako prost, i poluidiot bi znao odgovoriti na
to pitanje. Mi smo bili kurve, Nuri, ne one. One su bile korisnice naših
usluga.
A mi se nismo stidjeli svojih slabosti, kao da smo dičili njima i nosili
ih otvoreno, kao šal oko vrata.
Bebu sam za možda pet godina vidio samo dvaput. Uvjetno kazao -
vidio, samo sam oba puta idući prema roditeljskoj kući, vidio kako viri
iza zavjese. Kratak tren, pa bi je navukla i nestala.
Sve se činilo tako lijepo, taj dan, svi dani što će doći...
Davud
From: “Nuri Jusufovic”: nuri.ba@aol.com
To: dav.no@bih.net.ba
Čekam nastavak tvoje priče kao što mlada djevojka čeka suđenog...
To: nuri.ba@aol.com
Ako ćemo pravo, ni ovo pisati nije puno manja muka. Šta da se radi,
dotjerasmo cara do duvara.
Išao sam prema parku, i mislio kako je baš na toj klupi Emir prvi
put poljubio Amilu, i kako je ona tada gorko plakala.
Davud
From: “Nuri Jusufovic”: nuri.ba@aol.com
To: dav.no@bih.net.ba
Davude, dok sam ovo čitao i sam sam tonuo kao u duboku, mutnu
vodu koja me vuče ka dnu. Kuda si se to uputio, čovječe?
Ako si se uputio, a očigledno da jesi. U ovom trenutku iz sjećanja,
kao ona kukavica iz sata, iskoči jedna rečenica iz nekog od tvojih starijih
pisama. Da ste Merjem i ti - noćna leptirića i vrela svjetiljka. Mislim da
sam zapravo tek sad shvatio šta si mi tada želio reći i da je to, nažalost,
vjerovatno tačno. Ti si od jačine njenog svjetla gotovo obnevidio, pa kao
sumanut udaraš u staklo nastojeći ga dosegnuti, a ako ga dosegneš
možeš ili mrtav pasti ili živ izgorjeti. Jesi li svjestan toga? Jesi li
zaboravio, druže moj, da dalje od tog blještavog, zasljepljujućeg svjetla,
u nekoj polutami čeka mir, čeka ljubav, čeka Sanela kao uplašena ptica,
čeka da rađate neke nove, mlade ptiće. Ili to ne vidiš ili nećeš da vidiš ili
ne želiš da vidiš pa ćeš i dalje udarati u tanko, gotovo nevidljivo staklo
lampe dok ne padneš spržen?...
Ona je samo dijete, Davude. Samo dijete... Ona je tvoja beba, stari
moj.
Nemoj to zaboraviti, molim te...
Nuri
From: “Nuri Jusufovic”: nuri.ba@aol.com
To: dav.no@bih.net.ba
Nuri
From: “Davud Numanovic”: dav.no@bih.net.ba
To: nuri.ba@aol.com
Dragi Nuri, nemam ja tebi šta opraštati. Nas smo dvojica i dosegli
ovu razinu prijateljstva upravo zato što možemo jedan drugom u brk
kazati ono što mislimo. Makar se radilo samo o trenutnom mišljenju.
Nisam ti pisao najviše zato što naprosto nisam znao kako nastaviti.
Eto, Nuri, tako se završila veza dvoje ljudi koja je trajala više od
deset godina, stabilna, mirna, lijepa, dušu bih izgubio kad bih rekao da
nije bila lijepa, pogotovo ako bih rekao da Saneli mogu naći neku
zamjerku. A lakše bi mi bilo da nije tako.
To: dav.no@bih.net.ba
Dragi Davude,
Tvoje pismo smatram božanskim darom. Još više tvoj oprost. Da ne
budem patetičan, na ovome ću stati.
Evo dokle smo došli, da se ja, potpuni laik, kao pokušavam baviti
psihoanalizom i da mi je “prvi pacijent” jedan doktor, jedini prijatelj...
Ma na pamet mi ne pada. Samo asocijacija na jedno od tvojih pisama da
sam ja tvoj psihoterapeut na daljinu. “Skini ćebe pa pogledaj sebe”,
odgovorićeš i bićeš u potpunom pravu, ko i vazda, jebi ga.
Ja sam se već ne neki način vezao, bio sam sretniji dok je bila tu
nego ijedan period u zadnjih šesnaest godina. Što bi ovo duže trajalo,
vezanost bi dobijala na snazi, postajala bi mi sve važnija, možda važnija
i od mene samog. Srećom, to još nije tako. Ako ti kažem da me, i dok je
bila tu, svaka pomisao na Amilu ispunjavala beskrajnom nježnošću i
sjetom pomiješanom sa nekom neodređenom ljubavi, nije li to dovoljna
ilustracija? Ili još više, da su se njih dvije istovremeno pojavile na chatu,
ni trenutka ne bih trebao razmišljati, izabrao bih Amilu. Zato što dok
mislim o njoj mogu jasno oživjeti njeno lice, oči, kosu, njen glas, a Tijana
je samo iluzija, samo obris maglene sjene.
Sada se kajem, najradije bih to poslano vratio sebi... Ali, gotovo je,
Davude, gotovo.
Nuri
From: “Davud Numanovic”: dav.no@bih.net.ba
To: nuri.ba@aol.com
To: dav.no@bih.net.ba
Dragi Davude,
sad znam da moja Tijana nije izabrala to ime zbog Mešine junakinje
nego iz posve drugog razloga. Imala je dragu prijateljicu s tim imenom.
Ta njena prijateljica se jedan dan na svom motoru vraćala kući. Pijana
malo od vina, više od sreće jer je upravo saznala da je zatrudnjela,
udarila je u stub ulične rasvjete. I umrla nakon mjesec dana provedenih
u komi. A u mojoj Tijani i dalje živi...
Nuri
Nura Bazdulj-Hubijar
Nura Bazdulj-Hubijar
Kao što je Rumi ispjevao ljubavnici se ne sreću tek tako, oni jesu
jedno u drugome oduvijek, tako i Nuri govori Davudu:
“Nikad, od kad je svijeta, niko, ni oni najmudriji, nisu proniknuli u
tajne ljubavi, kako to očekivati od nas, tako običnih ljudi? Bolje je ni ne
upadati u zamku i pokušavati dokučiti zašto i zbog čega se u nama rađa.
Ako bi uz neko čarobno pomagalo i uspjeli dokučiti suštinu, vjerovatno,
gotovo izvjesno to više i ne bi bila ljubav.”
Ono što identificira pisca i djelo je u svakom momentu je uvijek
osoban, izvoran jezik, i stil pripovijedanja. Takav tradicionalni jezički
izraz komplimentira način na koji Nura Bazdulj-Hubijar priča priču o
neuništivoj ljubavi i prijateljstvu Davuda i Nurija. Sjećanja na
najsretnije, ali i one tragične periode iz njihove sarajevske mladosti, čini
ovaj roman neodoljivim za čitanje.
Tiha agonija života imigranata, bosanskih izbjeglica u Americi, i
američku sub-kulturu, Nura Bazdulj-Hubijar opisuje vjerodostojno, kao
da je i ona sama prošla kroz to iskustvo.
U ovom romanu, Facebook - ma kako kritiziran, ujedno predstavlja
mogućnost da se pogubljeni konci povežu; veze s ljudima iz prijeratnog
- prošlog života u Bosni uspostave. Facebook je most komunikacije
između Bosne i Amerike. Korisnici imaju mogućnost da se lako povežu
sa starim, prijeratnim prijateljima. S time “networking browser” makar
i virtualno otvara praznine u komunikacijama. A tako i olakšava
povratak. Marshall Macluhan, tvorac komunikacijske teorije, je davno
rekao da mediji omogućavaju da svijet postane globalno selo. Nisam
sigurna da je ikad pomislio koliko je to doslovno rečeno sa pojavom
Facebooka. Iako se čini da je Facebook besmislica, iluzija, baš kao što se
može reći za sve u životu - za nekoga je istovremeno - neprocjenjivi
trezor. Posebno kad se poput Nurija i “Tijane”, putem Facebooka,
pronađu oni koje se već dugo traže.
Ljubav prema pričanju priče jezikom Bosne, i poštovanje
književnog stila obogaćenog - proznim i poetskim, čuva se neodvojiva
autentičnost, pripovijedanja, koja se poistovjećuje sa filozofijom samog
pisca.
Sjećanje na plava brda je također studija bogatih,
višedimenzionalnih likova; Davuda karakterizira glad za pripadanjem i
spašavanjem idealne, savršeno čiste ljubavi. Kako nije uspio zaštititi,
“spasiti” svoju majku Dritu, uvijek je težio za ljubavlju o kojoj je zapravo
tako malo znao pa je uvijek bio za njom u potrazi. Tu se kriju uzroci za
njegovu opsjednutost da zaštiti jedinu osobu koja mu je pokazala takvu
ljubav. Taj usud ga prati i unatoč sretnoj vezi sa Sanelom, ta
opsjednutost da se “Beba” zaštiti ostaje. Jer je “Beba” jedina koju je
ikada osjetio - ničim neuvjetovana, iskonska, savršeno čista ljubav. Zato
mu ta ljubav uzrokuje istovremeno i ushićenje s jedne strane, ali sa
druge - veliku duševnu krizu, i duboku patnju.
Nura Bazdulj-Hubijar je najautentičniji autor od svih koje danas
imamo. Kao i Selimović i Andrić, u svojim Sjećanjima na plava brda glas
Nure Bazdulj-Hubijar jasno poručuje kako ona neizmjerno voli Bosnu,
njenu tradiciju, govor i jezik. Kako ona sve svojstveno ljudima svoje
Bosne razumije, pa čak i onda kada ih kritikuje.
Roman se završava trijumfom nade i optimizma. Mogućnost
pronalaženja ljubavi pruža vjeru u to da je i povratak kući moguć.
Sjećanje na plava brda simboliziraju nostalgiju za mladošću, životom u
Sarajevu prije rata. Ta sjećanja iz mladosti nikad ne umiru, pa i pored
toga što takvog Sarajeva kakvo pamtimo više nema, zauvijek je nestalo.
Sjećanje na plava brda daju nam obećanje, podsjećaju nas na dobra djela
nas kao ljudskih bića, poručuju da humanizam ipak pobjeđuje, da nade
ima, da je i pored svega, uz pomoć ljubavi, život moguće nastaviti.
Davorka Sabljak
Prof, komparativne književnosti