Nikola Paušić

Strojarski računalni tehničar

STROJARSKE TEHNOLOGIJE 2
OSNOVNI POJMOVI
- Kovanje
- Plinsko zavarivanje
- Elektrolučno zavarivanje

KOVANJE
Kovanje je obrada materijala bez odvajanja čestica, kod koje se promjena oblika i dimenzija vrši
udarcima čekića ili bata po otkivku, koji je položen na nakovanj. Obrada je češće u toplom stanju, ali
može biti i u hladnom stanju. Prema načinu na koji se obavlja preoblikovanje postoji ručno kovanje i
strojno kovanje.
-Ručno kovanje je postupak preoblikovanja materijala udarcima kovačkog čekića po otkivku. Otkivak se
zagrije u kovačkoj vatri do bijelog sjaja. Kovačkim klještima se vadi iz vatre i polaže na nakovanj. Otkivak
polako mijenja oblik i dimenzije pod udarcima čekića. Točnost dimenzija, oblika, kvaliteta proizvoda i
količina ovise isključivo o preciznosti i iskustvu kovača.
-Strojno kovanje je moderniji način kovanja, koji omogućava kovanje od najmanjih otkivaka do izuzetno
velikih (do 580 tona). Dimenzije otkivka ovise samo o veličini stroja. Postupak može biti u toplom i
hladnom stanju. Za kovanje u toplom stanju, u postupku proizvodnje potrebne su i kovačke peći. Ručno
ili strojno kovanje može biti:
slobodno kovanje ili
kovanje u ukovnjima (kalupima)
PLINSKO ZAVARIVANJE
Plinsko zavarivanje (ponekad pogrešno zvano "autogeno zavarivanje") spada u grupu zavarivanja
taljenjem, gdje se osnovni materijal tali toplinom plamena.
U tehnici plinskog zavarivanja najvažniji plamen je oksiacetilenski ( acetilen + kisik) zbog svojih posebnih
kemijskih karakteristika. U vrlo rijetkim slučajevima, kada to dopuštaju karakteristike tvari koja se
zavaruje, koriste se vodik, metan, propan ili butan.
-Plinsko zavarivanje često se izvodi s dodatnim materijalom u obliku žice prikladnog materijala. Ako se
izvodi bez dodatnog materijala, pukim taljenjem i spajanjem materijala koji se spaja, zove se autogeno
(samorodno) zavarivanje. Ono nije podvrsta plinskog zavarivanja nego svako zavarivanje koje ne koristi
dodatni materijal.
-Zavarivanje plinom je jedan od najstarijih načina zavarivanja i najsvestranijih postupaka zavarivanja.
Danas se uglavnom koristi za zavarivanje čeličnih cijevi i cijevi od sivog lijeva te za popravke. Oprema je
relativno jeftina u odnosu na druge učestalije metode. Plamen je više raspršen od električnog luka i
uzrokuje sporije hlađenje koje vodi većim zaostalim naprezanjima i deformacijama te stoga traži višu
razinu vještine od, primjerice, elektrolučnog zavarivanja. Brzina zavarivanja je usporediva s brzinom
zavarivanja TIG postupkom, dok rad sa zapaljivim plinovima povećava opasnost pri radu.
-Skoro istim priborom vrši se i plinsko rezanje, uz dodatno dovođenje čistog kisika, a može se koristiti i za
tvrdo lemljenje i toplinsku obradu, navarivanje, nabrizgavanje, površinsko čišćenje itd.
-Oprema za plinsko zavarivanje sastoji se iz izvora gorivog plina, boce kisika, redukcijskih ventila,
sigurnosnih ventila, cijevi za dovod plinova, plamenika i dodatnog materijala.
ELEKTROLUČNO ZAVARIVANJE
Elektrolučno zavarivanje jedan je od najčešće upotrebljavanih načina zavarivanja u praksi. Izvor energije
za zavarivanje je električni luk. Dio koji se zavaruje obično je plosnat, dok je elektroda štapičasta. Ako se
elektroda ne tali (ugljena, volframova), zavarivati se može bez dodavanja ili s dodavanjem materijala. Pri
zavarivanju taljivom elektrodom, ona je ujedno dodatni materijal (obično istorodan s osnovnim
materijalom koji se zavaruje).

Elektrode za zavarivanje mogu biti gole (ugljeni ili metalni štap, žica ili traka), obložene (metalna jezgra, a
obloga mineralni materijal) ili punjene (mineralna jezgra i metalna obloga) ili nekih drugih oblika.
Dodatni materijali i elektrode za elektrolučno zavarivanje (i druge načine zavarivanja) su standardizirani
za pojedine načine zavarivanja i prema vrsti osnovnog materijala. Priprema, odnosno oblici dodirnih
površina koje se zavaruju i njihovih rubova, je standardizirana za pojedine načine zavarivanja i prema
vrsti osnovnog materijala.

Za elektrolučno zavarivanje se koristi izmjenična električna struja niskog električnog napona od 15 do 50

V, a velike jakosti struje, koja se kreće od 60 do 100 A, a u naročitim slučajevima i do 1 000 A. Zbog toga
se električna struja iz gradske mreže, čiji je električni napon uglavnom 220 V ili 380 V, pretvara
(transformira) u struju nižeg napona. Pri elektrolučnom zavarivanju pomoću elektroda uspostavljamo i
održavamo električni luk, a zbog visoke temperature električnog luka elektroda se tali i stvara zavar.