Dijagnostički postupci internističkih oboljenja

Materijal pripremila: Prof. dr Amra Mačak Hadžiomerović

Dijagnostički postupci koji se koriste kod internističkih pacijenata služe za utvrđivanje

postojanja promjene ili oboljenja (laboratorijske analize, elektrokardiogram), druge služe da se
postavi tačna anatomska dijagnoza (rentgen, magnetna rezonanca), a neke koje imaju za cilj da
utvrde funkcionalno stanje pojedinih sistema i organa (test opterećenja u kardiologiji,
spirometrija u pulmologiji) i sl.

Anamneza
Obrada pacijenta uvijek počinje uzimanjem anamneze. Anamneza (grčki anamnesis-
sjećanje) je istorija bolesti koju iznosi pacijent (autoanamneza) ili neka druga osoba, na
primjer član porodice (heteroanamneza). Autoanamnezu iznosi svjestan, orijentisan,
odrastao pacijent, dok heteroanamnezu iznose roditelji djeteta, članovi porodice pacijenta koji
nije komunkativan, ili je dementan, ili ima neki drugi problem (gluhoća) koji mu
onemogućava normalnu komunikaciju sa osobom koja uzima anamnezu.

Anamneza se sastoji od nekoliko dijelova:

• Glavne tegobe. Predstavljaju razlog zbog kojih pacijent traži pomoć, odnosno razlog
zbog koga je upućen na rehabilitaciju. Kako pacijenti dolaze na pregled i započinju
rehabilitaciju najčešće zbog funkcionalnih smetnji, podaci o glavnim tegobama odnose
se najčešće na neki funkcionalni deficit (npr. nemogućnost podizanja šake i prstiju ili
otežano disanje).
Drugi, jednako zastupljen razlog zbog kojeg se pacijenti javljaju su bolovi različite
lokalizacije, sa ili bez propagacije (širenja), koji takođe onesposobljavaju pacijenta da
obavlja određene aktivnosti. U svijetlu postavljanja ispravne dijagnoze kod bolesti srca
na temelju tipične anginozne boli, veoma je važno diferencijalno dijagnostički razlučiti
bol u grudima.
Neuromuskuloskeletna bol (bolest vratne i grudne kralježnice, Tietzov sindrom) ili
respiratorna bol (pleuritis, pneumothorax), odnosno gastrointestinalnog porijekla
(spazam jednjaka, hiatus hernije, peptički vrijed) imaju također svoje osobine kao i
perikarditična bol pa u većini slučajeva nema poteškoća u diferencijalnoj dijagnozi.

1
• Sadašanja bolest. Pri uzimanju anamneze o sadašnjoj bolesti posebna pažnja se
posvećuje pitanjima: kada i kako je bolest počela, da li je početak bolesti bio nagao ili
postepen, da li pacijent dovodi u vezu tegobe sa nekom provokacijom (izlaganje
hladnoći, napor u radu, prisustvo alergena, rad u prinudnom položaju i sl.), kako su se
razvijali simptomi od početka bolesti do dana pregleda, da li je poduzimano neko
liječenje i kakvo, da li je pacijent uzimao lijekove (koji lijekovi i doza), ili primjenjivao
fizikalno liječenje (koje fizikalne procedure, i kakav je rezultat primenjenog liječenja:
poboljšanje, pogoršanje, nepromijenjeno stanje).
Pacijenti su često osobe sa hroničnim oboljenjima koja recidiviraju. Takve pacijente
treba pitati koliko je dugo trajao period bez tegoba, da li ima promjena u simptomima u
odnosu na prošli recidiv, kao i koja medikamentna i fizikalna terapija mu je najviše
pomogla u otklanjanju tegoba.
Dobro uzeta i iscrpna anamneza o sadašnjoj bolesti upućuje ljekara u pravom smjeru u
dijagnostici i fizioterapeuta u fizikalnoj terapiji.

• Lična anameza. Podrazumijeva uzimanje podataka o ranijim oboljenjima i hroničnim

bolestima od kojih pacijent boluje.
Bolje pitati pacijenta za pojedinačne bolesti i po pojedinačnim sistemima i organima (da
li bolujete od dijabetesa, da li imate visok krvni pritisak, da li imate problema sa
bubrezima, da li ste ikada imali oboljenje jetre, da li ste bolovali od nekog plućnog
oboljenja, da li ste imali neku ozbiljniju povredu ili prelom kostiju), nego pitati uopšteno
(od čega ste do sada bolovali) jer se pacijent često svega ni ne sjeti. Pacijenta takođe
treba pitati o ranijim operacijama.
Podaci iz lične anamneze takođe služe za utvrđivanje kontraindikacija za fizikalno i
medikamentno liječenje. Na primjer srčana insuficijencija je kontraindikacija za
sprovođenje hidroterapije.

• Porodična anamneza. Podrazumijeva podatke o oboljenjima koja se javljaju u porodici,

među krvnim srodnicima. Važna je u utvrđivanju mogućeg herediteta, kod sumnje na
neuromišićna oboljenja, i faktora rizika kod kardiovaskularnih oboljenja, dijabeta i
malignih bolesti.

2
Fizikalni pregled intersnističkih pacijenata

Fizikalni pregled bolesnika obuhvaća inspekciju, palpaciju, perkusiju i auskultaciju. Osobito

je važno pozorno uzimanje anamnestičkih podataka i detaljan fizikalni pregled bolesnika.
Smatra se da kliničar može postaviti dijagnozu na osnovu anamnestičkih podataka u više od
50% bolesnika, u oko 20% bolesnika na temelju fizikalnog pregleda, a uz pomoć ostalih
dijagnostičkih metoda u još oko 20% bolesnika. Ovaj strukturirani pristup zahtjeva pregled po
organskim sistemima. Pažnja liječnika treba biti usmjerena prema sistemima koji su, na temelju
anamneze, najvjerojatnije zahvaćeni, ali naravno, pravi fizikalni pregled zahtijeva pregled svih
organskih sistema. Tradicionalno, pacijent se uvijek pregledava s desne strane kreveta.

Inspekcija (promatranje) se sastoji od promatranja cijelog organizma kao i pojedinog dijela

tijela. Vješt će liječnik već inspekcijom opaziti mnoge karakteristične somatske ili psihičke
znakove bolesti. Međutim ne smiju se stvarati zaključci i dijagnoze prije nego se bolesnik do
kraja temeljito pregleda.

Palpacija (pipanje) je korisna naročito pri pregledima vanjskih dijelova tijela kod internističkih
pacijenata. Palpacija je osobito važna metoda pri pregledu abdominalnih organa, jetre, slezene i
tumora u abdomenu.

Perkusijom (lupkanjem) se ispituje stanje unutrašnjih organa, zapravo njihova konzistencija

(punoća). Danas se obično upotrebljava tzv metoda perkusije „prst po prstu“. Perkusijom
bolesnika utvrđuje se je li zvuk pojedinih organa onakav kakav se očekuje ili je stanje
promijenjeno.

Auskultacija (slušanje) se koristi pojavom šumova koji se stvaraju u organizmu prilikom

funkcije pojedinih organa, osobito srca i pluća. Auskultacija se izvodi pomoću stetoskopa, koji
se sastoji od dijela koji se stavlja u uši (tzv. olive), stetoskopske cijevi dužine oko 30 cm te
plitkog zvona i dijafragme koja se stavlja na bolesnika. Stetoskopsko zvono s dijafragmom
stavlja se na bolesnika laganim pritiskom, tek toliko da šumovi i buka okoline ne ometaju
pregled bolesnika.

3
Postoje tipična mjesta na prsnom košu za auskultaciju srca, tako da razlikujemo:

• pulmonalnu areju uz lijevi rub gornjeg dijela prsne kosti,

• aortnu areju uz desni rub gornjeg dijela prsne kosti,

• mitralnu areju u području srčanoga vrška i

• trikuspidnu areju na donjem dijelu prsne kosti.

Auskultacijom srca čuje se prvi i drugi srčani ton kao normalni nalaz, a mogu se čuti treći i
četvrti srčani ton, galopni ritam, te sistolički, dijastolički ili kontinuirani šum kao patološki
nalaz.

Srčani šumovi čujne su vibracije vrtložnih struja koje nastaju zbog smetnji protoka kroz srčane
valvule. Auskultacijom srčanih šumova analizira se vremenski odnos šuma prema fazi srčanoga
ciklusa, oblik šuma, intenzitet i mjesto najintenzivnijeg šuma, širenje i kvaliteta šuma. Prema
fazi rada srca u kojoj se čuju šumovi razlikujemo sistoličke i dijastoličke šumove.