SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET
STUDIJ POVIJESTI

Ivan Prskalo

RUSKI GRAĐANSKI RAT

Esej

Mentor: dr. sc. Ivica Šarac, red. prof.

Mostar, 2022.
 SADRŽAJ

Uvod ................................................................................................................................. 3
1. Vjetrovi radikalnih promjena ........................................................................................ 4
2. Crveni i Bijeli ............................................................................................................... 6
3. Nedaće ratnih godina .................................................................................................... 9
Zaključak ........................................................................................................................ 11
Literatura ........................................................................................................................ 12

2
 UVOD

Ulazak svijeta u 20. stoljeće obilježeno je seizmičkim promjenama i prevratima

koji su definitivno zaključili jedno razdoblje i uveli novo u kojem se sve moralo graditi
ispočetka. Jedna od takvih promjena zahvatila je i rusko društvo. Vjekovni carski režim
zamijenjen je bio novim radikalnijim komunističkim režimom, no prijelaz nije bio tako
lagan. On se dogodio nakon dvije revolucije i tri godine mukotrpne borbe i nestašice. Čak
i nakon smirivanja situacije, konsolidacija je bila daleko, i bilo je potrebno mnogo godina
dok se novostvoreni sovjetski režim nije potpuno učvrstio i ukorijenio u rusko društvo.
Jedan od izazova za novostvoreni režim upravo je bio građanski rat.
Rad će pratiti razvoj građanskog rata od njezinih uzročnika, s osvrtom na stanje
Rusije tijekom Prvog svjetskog rata, posebice epohalne 1917. godine. Dalje će se u
govoriti od razvrstavanju dviju frakcija (Crvenih i Bijelih) koje će voditi sukob za vlast u
Rusiji i tu će naglasak biti na činjenici da sukob ovih dviju strana nije bio jasan i direktan
kako je nekadašnja historiografija nastojala predočiti. Posljednje poglavlje bavit će se
boljševičkom upravom tijekom građanskoga rata i njezinim nedostatcima koje
pobjedničku stranku natjerati na taktičko popuštanje u njihovim ideološkim i političkim
načelima.

3
 1. VJETROVI RADIKALNIH PROMJENA

Rusija je kao sila na zalazu ušla u Prvi svjetski rat i zbog toga je platila ogromnu
cijenu. Mada je djelovala uvjerljivo u prvim godinama rata, 1917. godine počeli su se
nizati poteškoća za poteškoćom. Na bojišnici su redali poraz za porazom, a domaće
gospodarstvo je podbacilo pod pritiskom te su glad i nestašica postali svakodnevna
pojava. K tome još valja pridodati široko nezadovoljstvo s carskim režimom, koje se
godinama nakupljalo te se sada počelo eksponencijalno povećavati. Kulminacija svih
spomenutih kretnji bila je Februarska revolucija, koja je izbila po julijanskom kalendaru
23. veljače 1917. (po gregorijanskom 8. ožujka) i završila 3. ožujka (odnosno 16. ožujka).
Revoluciju su inicirali nezadovoljni i tada već nestašicom ispaćeni radnici i građani.
Važna prevaga bila je vojska u kojoj je moral sve više opadao i nezadovoljstvo sve raslo
pa su se trupe poslane na demonstrante u konačnici ili raspršile ili priključile revoluciji.
Carska vlast bila je toliko uzdrmana da je prisilila tadašnjeg cara Nikolaja II. da abdicira.
Njegovom abdikacijom završila je tristogodišnja vlast dinastije Romanov i ukinuta je
monarhija.1 Carsku vlast zamijenila je privremena vlada, sastavljena predstavnika
visokoga građanstva, socijalnih revolucionara (esera) te reformista (menjševika), koja je
odlučila nastaviti voditi rat. Razdoblje 1917. godine nije davalo nikakve naznake
stabilizacije u Rusiji. Problemi su se samo produbljivali, a nezadovoljstvo privremenom
vladom je raslo. Zbog toga su se počeli formirati sovjeti, odnosno savjeti radnika koji
počeli postavljati zahtjeve privremenoj vladi za promjene. Tu novu situaciju iskoristili su
boljševici, predvođeni Vladimirom Lenjinom. Oni su se vratili u travnju 1917. godine
zapečaćenim vlakom preko Njemačke u Rusiju i počeli su postupno infiltrirati sovjete.
Lenjin je već u izgnanstvu formulirao svoju ideju okupljanja radničke klase za izvedbu
svjetske proleterske revolucije, i smatrao je da ona može započeti upravo u Rusiji.
Boljševici su igrali na kartu nezadovoljstva radnika te, iako nisu mogli u većini sovjeta
savladati većinske esere i menjševike, uspjeli su dobiti većinu u najvažnijim sovjetima:
moskovskom i petrogradskom. U srpnju je postalo očito da boljševici postaju prijetnja
vladi, stoga ih je počeli progoniti. Lenjin je tada odlučio povući drastičnije poteze i
oružanim putem preuzeti vlast. To su boljševici izveli u listopadu (po gregorijanskom
kalendaru studenome) 1917. godine, i to će u povijesti ostati zapamćeno kao Oktobarska

1
Usp. JOCHEN BLEICKEN, Povijest svijeta, Marjan tisak, Split, 2005., str. 613; MARGARET
MACMILLAN, Mirotvorci: Šest mjeseci koji su promijenili svijet, Naklada Ljevak, Zagreb, 2008., str. 97.
4
revolucija. Boljševici su odlučnim djelovanjem crvene garde (koju je u međuvremenu
formirao Lav Trocki) 25. listopada (odnosno 7. studenoga) okupirali ključne točke u
Petrogradu, od čega je najznačajnija bila Zimski dvorac u kojoj je stolovala privremena
vlada. Istovremeno je zasjedao 2. kongres sovjeta radničkih i vojničkih deputata, koji je
po svrgavanju privremene vlade preuzeo vlast u Rusiji.2
Nova vlast ubrzano je krenula s novim zakonima, izdavši kroz nekoliko dana
nakon prevrata niz dekreta koji daju široke ovlasti seljacima (u vidu raspodjele zemlje) i
radnicima (opće pravo nadzora nad tvornicama). Izdati su tada i dekreti o pravima naroda
u Rusiji na samoodređnje i dekret o miru koji je predlagao iscrpljenim vojnicima bilo gdje
na fronti da zaključe hitno primirje na njihovu odgovornost. Širokogrudnost boljševika
išla je toliko daleko da su bili voljni dijeliti vlast s drugim strankama.3 Privremena vlada
zakazala je izbore za ustavotvornu skupštinu krajem studenoga 1917. godine i boljševici
su ga proveli u uvjerenju da će pobijediti. Veliko je razočarenje nastupilo kada su se
boljševici našli u manjini (183 zastupnika), a njihovi suparnici, predvođeni eserima (412
mandata), u većini. Svjestan labavosti boljševičkoga utjecaja, Lenjin se ponovno odlučio
na drastičnije poteze, proglasivši ustavotvornu skupštinu u socijalističkog državi
nepotrebnom te oružanim snagama raspustivši parlament u siječnju 1918. Sva je vlast
sada ležala u rukama boljševika, koji su lagano počeli otuđivati sve ostale političke
opcije.4 Dodatno podgrijavanje tenzija dogodilo se u ožujku 1918. kada je sklopljen za
Rusiju izrazito nepovoljni Mir u Berst-Litovsku. Rusija je izgubila četvrtinu svoga
europskog teritorija (Baltičke zemlje, Poljska, Bjelorusija, Ukrajina, Finska), te je morala
plaćati ogromnu ratnu odštetu. Lenjin (glavni inicijator i promicatelj mirovnog ugovora)
opravdavao je ovaj potez tvrdeći kako Rusiju izvlači iz imperijalističkoga rata i kako se
uskoro bliži svjetska revolucija koja će srušiti kapitalističke snage. Ipak je ovaj potez
samo produbio jaz između boljševika i ostalih političkih igrača i on će uskoro dovesti do
otvorenog sukoba. Retrospektivno, datum Oktobarske revolucije uzima se za početak
Ruskoga građanskog rata.5

2
J. BLEICKEN, Povijest svijeta, str. 613.
3
PAVLE MILJUNKOV – CHARLES SEIGNOBOS – LOUIS EISEMANN, Istorija Rusije, Narodna kultura,
Beograd, 1939., str. 734-735.
4
Usp. CHARLES L. MOWAT (ur.), The New Cambridge Modern History – Volume XII: The Shifting
Balance of World Forces, Cambridge University Press, New York, 1968., str. 433-434; P. MILJUNKOV –
CH. SEIGNOBOS – L. EISEMANN, Istorija Rusije, str. 735.
5
Usp. J. BLEICKEN, Povijest svijeta, str. 613-614; CH. L. MOWAT (ur.), The New Cambridge
Modern History – Volume XII: The Shifting Balance of World Forces, str. 435.
5
 2. CRVENI I BIJELI

Raspadom Sovjetskoga Saveza dolazi do šireg otvaranja državnih arhiva, i time

se bitno mijenja pogled na ovo razdoblje sovjetske povijesti. Danas već karikaturnu sliku
čudesne pobjede Crvene Armije nad imperijalističkim silama koje su je sa svih strana
napadali srušila je vjerodostojnija slika nesklada i konfuznosti koja je obilježila i redove
Bijelih, ali i cijelo ovo razdoblje rane sovjetske povijesti.6 Bijeli, kako ih je historiografija
upamtila, bila je antiboljševička koalicija i to je jedina karakteristika koja je povezivala
sve njezine pripadnike. Jedan dio Bijelih sastojao se od esera, koji su nezadovoljni
nepovoljnim mirom i ekonomskom politikom boljševika izašli iz saveza s njima. Imali su
veliku popularnost, koja im je omogućila organiziranje niza seljačkih buna u ljeto 1918.
godine. Drugi dio sastojao se od konzervativnih pripadnika ruskoga društva, primarno
plemića i bivših carskih zapovjednika, koji su željeli obnoviti monarhiju i vratiti cara na
vlast. Obje strane su paralelno u ljetu 1918. godine organizirali vlastite vlade: eseri su je
proglasili u Samari, a konzervativci u Omsku. Svjesni potrebe zajedničke suradnje,
uskoro su se sastali u Ufi gdje je nakon održane sveruske konferencije proglašen
peteročlani direktorij sastavljen od lijevih i desnih pripadnika Bijelog pokreta, koji će
sada biti glavni politički predstavnik boljševičke opozicije. Direktorij je uskoro po
osnivanju bio zbačen u udaru kojeg su izveli desni oficiri, i ulogu vođe preuzeo je admiral
Aleksandar Kolčak. Ovaj potez dodatno je produbio već postojeći jaz između esera i
konzervativaca.7
Na ove događaje u Rusiji s velikom pažnjom gledale su sile Antante. One su bile
u velikim poteškoćama jer je ruski izlazak iz rata uvelike olakšao njemačkim ratnim
naporima. Zato valja naglasiti da je Antantin interes za intervenciju primarno bio
motiviran ponovnim otvaranjem Istočnoga fronta kojim bi lakše mogli savladati
Njemačku. Također su već počeli dolaziti izvješća o opasnosti boljševika i njihove ideje
svjetske revolucije. Mada je postojao veliki interes, ne može se reći da je postojala i velika
volja za intervencijom kod već izmorenih sila. Ipak se intervencija dogodila, i to na
poticaj češkog odreda koji je bio zarobljen u Rusiji. Oni su se nalazili u Sibiru i zdušno

6
RONALD G. SUNY (ur.), The Cambridge Histroy of Russia – Volume III: The Twentieth Century,
Cambridge University Press, New York, 2006., str. 140-142.
7
Usp. CH. L. MOWAT (ur.), The New Cambridge Modern History – Volume XII: The Shifting
Balance of World Forces, str. 436-437; R. G. SUNY (ur.), The Cambridge Histroy of Russia – Volume III:
The Twentieth Century, str. 143-145, 147.
6
su pristali uz stvar Antante te su počeli surađivati s kontrarevolucionarima. Svojim
naporima uspjeli zauzeti Transsibirsku željeznicu, te su prešli Ural i počeli prijetiti
Povoložju. Saveznička intervencija započela je u jesen 1918. godine iz više smjerova.
Japan je već nekoliko mjeseci ranije iskrcao svoje snage kod Vladivostoka, a Britanci na
Arhangelsku, pa su se intervenciji još priključile Francuska i SAD. Otvorene su bile
fronte na Uralu, središnjem okrugu Volge, Ukrajini, sjevernom dijelu Kavkaza i Krimu.
Ova intervencija imala je veliki potencijal u preokretanju ravnoteže, no ona nije urodila
plodom. Osim značajne financijske i oružane pomoći, Antanta nije mnogo ponudila u
vidu vojne pomoći, niti je htjela krenuti u potpunu intervenciju. Ulazak u još jedan rat bio
bi korak previše za ratom izmorene i žrtvama zasićene pripadnike Antante, stoga je
podrška antiboljševicima počela vremenom manjkati, sve do skoro potpunog prekidanja
intervencije do kraja 1919. godine. Posljednji su se povukli Japanci šest godina kasnije.8
Ono što je otežavalo napore Bijelih bila je njihova razjedinjenost. Potez admirala
Kolčaka stvorio je dubok jaz između esera i konzervativaca, i taj je jaz postao nepremostiv
potiskivanjem esera iz vojne i političke uprave. Eseri nisu više mogli biti ključan faktor
na strani Bijelih, i stoga su se kao politička skupina uskoro raspali. Mada eseri nisu imali
na svojoj strani časničkoga kadra koji bi mogao parirati konzervativcima, oni su imali
dobar glas u narodu kojeg konzervativci nisu nikada mogli imati. Bijeli pod Kolčakovim
vodstvom nisu uzimali u obzir socijalne i egzistencijalne potrebe stanovništva, nego ih je
zanimao samo vojni cilj. Dodatno su otuđili stanovništvo brojnim razbojstvima i
zločinima koje su izvodili bilo u cilju osvete ili nekom ratnom probitku, pa je i time snaga
i legitimnost Bijelih počela slabiti. Kolčak je djelovao iz Sibira, te iako je ispočetka
doživljavao uspjeh, porazi su se već krajem 1919. počeli nizati. Boljševičke pobjede i
neredi u unutarnjem taboru prisilili su ga na silazak sa svoga položaja početkom 1920.
Uskoro je bio uhvaćen od boljševika i pogubljen. Značajnu ulogu imao je general Anton
Denjikin, koji je upravljao jedinicama na Jugu Rusije. On je već 1919. imao znatnog
uspjeha, osvajajući širok prostor između Moskve i Crnoga mora. U jednom trenutku
prijetio je s generalom Nikolajem Judeničom sa sjevera da potpuno pobijedi boljševičke
snage, no skori porazi obiju strana definitivno su preokrenuli rat na stranu boljševika. U
prvim mjesecima 1920. situacija je postala nemoguća za Denjikina, koji se morao uz
snage boljševika suočavati s protivnicima u vlastitome taboru. Dao je ostavku u travnju

8
MARGARET MACMILLAN, Mirotvorci: Šest mjeseci koji su promijenili svijet, str. 106-109, 119-
120.
7
1920. godine, i na njegovo mjesto došao je Petar Vrangel, no ni on nije mogao popraviti
situaciju. Njegova vojska bila je dezorijentirana i demoralizirana, i do kraja 1921. godine
bila je uglavnom evakuirana iz Rusije.9
Nasuprot neorganiziranoj i dezorijentiranoj strani Bijelih stajala je veoma
organizirana i usmjerena strana Crvenih, koju su predvodili Lenjin i Lav Davidovič
Trocki, markantni govornik i organizator, koji je uspio dići u proljeće 1918. Crvenu
Armiju koja je odolijevala napadima sa svih strana. Osim što su Crveni bili dobro
organizirani i s vremenom sve bolje uvježbani, velika im je prednost bila u činjenici što
su branili centralne razvijenije dijelove Rusije. Njihovi protivnici napadali su ih iz
nerazvijene periferije, koja je bila odsječena velikim udaljenostima, i to je otežavalo bilo
kakvo značajnije grupiranje i napredovanje. Iskoristili su unutarnjih razdor Bijelih i
razbijali su njihove jedinice na svim frontama.10 Do 1920. godine Crveni su ponovno
uspjeli zauzeti veći dio nekadašnje države, uključujući i teritorij Ukrajine. Van domašaja
ostale su kavkaske zemlje (koje će zauzeti 1921. godine) te baltičke zemlje. Posljednji
veliki izazov s kojim su se Crveni morali suočiti bio je rat s Poljskom. Poljska je krenula
1920. godine u veliki napad na Rusiju nadajući se da će zadovoljiti svoje imperijalističke
apetite. Poljaci su ispočetka zauzeli Kijev i dio Ukrajine, na što je Crvena Armija
odgovorila prodorom sve do Varšave. Značajna bitka tog sukoba bila je Bitka na Visli,
koja je u kolovozu 1920. godine osigurala veliki dobitak za Poljake. Oni su ponovno svoju
granicu pomaknuli daleko na istok, i ta granica će se priznati Mirom u Rigi 18. ožujka
1921. Mada je sklopljen između dviju država, njihovi odnosi ostali su zatrovani kroz
cijelo međuratno razdoblje.11 Crveni su ostvarili totalnu pobjedu u građanskom ratu. Za
razliku od svojih protivnika, imali su čvrstu i stabilnu organizaciju koja nije dopuštala
bilo kakve devijacije od glavne putanje boljševičke stranke. Zato valja naglasiti da je i s
njihove strane bilo mnogo zločina i razbojstava. Mada je to bilo obostrano, Crveni su to
provodili u organiziranoj maniri uz puno znanje njihovih vrhovnika. Najznačajniji
primjer toga bilo je pogubljenje carske obitelji u Jekaterinburgu 16. srpnja 1918. Ove
značajke, ali i nepopularnost u upravi zadavala je poteškoće u njihovoj uspostavi moći.12

9
P. MILJUNKOV – CH. SEIGNOBOS – L. EISEMANN, Istorija Rusije, str. 741-744.
10
Usp. P. MILJUNKOV – CH. SEIGNOBOS – L. EISEMANN, Istorija Rusije, str. 744; R. G. SUNY (ur.),
The Cambridge Histroy of Russia – Volume III: The Twentieth Century, str. 146-147.
11
CH. L. MOWAT (ur.), The New Cambridge Modern History – Volume XII: The Shifting Balance
of World Forces, str. 443-444.
12
R. G. SUNY (ur.), The Cambridge Histroy of Russia – Volume III: The Twentieth Century, str.
146-147, 153.
8
 3. NEDAĆE RATNIH GODINA

Mada su Crveni izašli kao totalni pobjednici u vojnome smislu, oni su bili daleko
od bilo kakve stabilizacije. Iako su čvrsto držali vlast, držali su je čvrstom rukom više
nego čvrstom podrškom. Legitimitet boljševičke vlasti bio je stalno pod upitnikom, i
stoga su se morali nositi sa brojnim trzavicama čak unutar svojih redova. Situaciji nije
pripomogla implementacija tzv. ratnog komunizma, koja je pod izlikom sprovođenja
marksističke revolucije uvodila visok angažman države u privredna pitanja. Novčana
razmjena zamijenjena je bila robnom, uvedene su rekvizicije nad seljačkim proizvodima,
te je stvorena značajna birokratska aparatura koja je bila zadužena za nadgledanje i
distribuciju svih proizvoda. Novostvorena birokracija bila je prevelike i previše
nesposobna da se nosi sa zadacima tih ratnih godina, što je uzrokovalo porast korupcije u
samim njihovim redovima, ali je i kod običnog stanovništva uzrokovalo još veće
nestašice. Nezadovoljni su bili i radnici, čija industrija je propatila zbog velikoga manjka
sirovina. Ovakav razvoj situacije natjerao je ove segmente stanovništva na ustanke.
Seljaci su podigli niz ustanaka u okviru svoga Zelenoga pokreta, dok je najznačajnija
pobuna radničke klase bila ona u petrogradskoj luci Kronštat koja se odvila u ožujku
1921. godine. Nakon deset dana teških borbi ta pobuna je ugušena. Mada su izašli kao
pobjednici, boljševici su uskoro shvatili kako će morati mijenjati svoje gospodarske i
državne mjere kako bi se očuvali na vlasti. Zato je sustav ratnoga komunizma, uveden
tijekom prvih godina nakon revolucije, u proljeće 1921. zamijenjen novom ekonomskom
politikom, koja je nastojala u okvir socijalizma uklopiti elemente tržišnoga gospodarstva,
dopuštajući stvaranja manjih privatnih poduzeća i vraćajući ponovno novčanu razmjenu.
Nove mjere pospješile su stabilizaciju situacije i konačnu konsolidaciju boljševika kao
vodećeg političkoga čimbenika u Rusiji.13
Na internacionalnome planu učinjeni su veliki napori u osiguranju priznanja nove
sovjetske države u svijetu. 1920. i 1921. godina bile su godine pregovora ju kojima su
nastojali bilateralnim sporazumima stabilizirati geopolitičku situaciju, i mada je nova
država postigla stabilnost, postupno se odričući ideje svjetske revolucije, postojala je i
dalje velika bojazan od boljševizma. 1920. godine ta nova država nastupila je kao Ruska
Sovjetska Federativna Socijalistička Republika, da bi se u potpunom državnom okviru

13
Usp. R. G. SUNY (ur.), The Cambridge Histroy of Russia – Volume III: The Twentieth Century,
str. 157-166; P. MILJUNKOV – CH. SEIGNOBOS – L. EISEMANN, Istorija Rusije, str. 745-747.
9
proglasila 1922. godine kao Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, očuvavši
integritet uvjetovanom federalizacijom.14 Postoje različita tumačenja o tome kada je
službeno završen Ruski građanski rat, no ono što se može sa sigurnošću reći je da se
situacija u Rusiji do 1923. godine u potpunosti smiruje.

14
P. MILJUNKOV – CH. SEIGNOBOS – L. EISEMANN, Istorija Rusije, str. 744-745; CH. L. MOWAT
(ur.), The New Cambridge Modern History – Volume XII: The Shifting Balance of World Forces, str. 445-
446.
10
 ZAKLJUČAK

Kao što se moglo iščitati, Ruski građanski rat bio je više nego jasan i direktan
sukob između dvije definirane i koncentrirane strane. Boljševici su prevratom 1917.
godine uspjeli osigurati vlas u Rusiji, no svojim su postupcima otuđili većinu političke
elite koja ih je već od početka 1918. godine nastojala srušiti. Radikalnim zakonskim
proglasima i jako nepovoljnim Mirom u Brest-Litovsku boljševici su definitivno okrenuli
dvije najveće frakcije protiv sebe: esere i konzervativce. Te dvije skupine okupile su se u
koaliciju Bijelih i poveli su rat protiv novoga režima. U taj sukob su se uključili i
Saveznici, iz želje da ponovno otvore Istočni front te da se osiguraju od boljševizma. U
konačnici, zbog raznih faktora (slaba podrška Antante, unutarnjih razmirica i
nepovoljnoga geografskog položaja) Bijeli su izgubili od kompaktnijih i organiziranijih
Crvenih. Crveni su uspjeli sačuvati moć i prebrodili su brojne krize izazvane općim
nezadovoljstvom te neimaštinom. Novi poredak uspio je učvrstiti se i tako je 1922. na
ruševinama Ruskoga Carstva nastao novi Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika.

11
 LITERATURA

BLEICKEN, JOCHEN, Povijest svijeta, Marjan tisak, Split, 2005.

MACMILLAN, MARGARET, Mirotvorci: Šest mjeseci koji su promijenili svijet, Naklada
Ljevak, Zagreb, 2008.
MILJUNKOV, PAVLE – SEIGNOBOS, CHARLES – EISEMANN, LOUIS, Istorija Rusije, Narodna
kultura, Beograd, 1939.
MOWAT, CHARLES L. (ur.), The New Cambridge Modern History – Volume XII: The
Shifting Balance of World Forces, Cambridge University Press, New York, 1968.
SUNY, RONALD G. (ur.), The Cambridge Histroy of Russia – Volume III: The Twentieth
Century, Cambridge University Press, New York, 2006.

12