Razumijevanje tesavufa

Osnovni cilj tesavufa je zadobijanje vjerovanja ehli-sunneta i pridržavanje

šerijata. Svrha tesavufa je osigurati ehli-sunnetski iman, snažan i čvrst, kojeg ne
mogu načeti sumnje. Iman koji počiva samo na razumu, dokazima i logici ne može
biti tako čvrst. Značenje koje, između ostalog, podrazumijeva dvadeset osmi ajet
sure Er-Ra’d: “One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah pomene, smiruju – a
srca se doista, kad se Allah pomene smiruju!”, je ulazak imana u srce i da je
njegovo učvršćivanje u srcu moguće jedino zikrom (spominjanjem Allaha).
Drugi cilj tesavufa je da nam olakša ibadete, da ih činimo sa oduševljenjem i
radošću, a ne sa lijenošću kako to nalaže nefs.
Cilj tesavufa nije dostizanje sposobnosti viđenja nečega što drugi ne vide, niti
obavještavati druge o nepoznatim i čudnim stvarima. Takođe cilj tesavufa nije
osjetiti neka čudna svjetla, ili uspostaviti kontakte sa drugim svjetovima ili
sanjati lijepe i čudne snove. To su sve uzaludne i beskorisne stvari. Šta to
nedostaje svakodnevnom svjetlu, raznim bojama i prirodnim ljepotama, pa ih ljudi
napuštaju i traže druge stvari, prelazeći teške puteve prepune patnji i mnogih
neugodnosti? U krajnjoj liniji svakodnevno svjetlo i divni oblici, kao i te druge
stvari kojima teže su sve stvorenja Allaha Uzvišenog koja očituju Njegovo
postojanje i Njegovu svemoć.

Tesavuf ima mnogo pravaca. Najbolji i najpodesniji je put onih velikana koji
izbjegavaju bid’ate (novotarije) i koji se čvrsto drže sunneta. Ovi velikani, sve dok
slijede sunnet u svemu što govore i rade, ne brinu se zato što nemaju
kešfova (otkrovenja), kerameta(činjenje čuda), halova (čudnih stanja)... Ako bi
im se neke od ovih stvari i dogodile u trenutku dok su makar za jedan trun tromi u
izvršavanju sunneta, oni ih odbacuju znajući da su nefsanska ili šejtanska zamka.
Radi toga je na njihovom putu zabranjena igra i zabava. Oni ne cijene slast i stanja
koja potiču iz istih. Svi ovi halovi i kušanja, koja se rađaju iz zabrana šerijata, su
po ovom siromahu istidradž (nefsanska ili šejtanska zamka). Jer, ovakva stanja
(tobožnja otkrovenja ili neka čudesa) se dešavaju i kjafirima i griješnicima. Ova
stanja se mogu naći i kod grčkih filozofa, brahmanskih sveštenika i indijskih
prosjaka. Pravo stanje je samo ono koje je u skladu sa šerijatom. Ovakva stanja
ne dolaze iz harama.

Ono što sufije rade, kao i ono što izbjegavaju raditi nije automatski halal ili haram.
Mi im ne zamjerimo za ono što rade ili ne rade. Što se nas tiče, neka im je
opravdano, ali Uzvišeni Allah zna njihovo stanje i On će ih dočekati onako kako On
hoće. Ako želimo saznati šta je halal a šta haram, poslušaćemo riječi naših
imama kao na primjer imami-ea’zama Ebu Hanife, imama Ebu Jusufa El-Ensarija i
imama Muhammeda Eš-Šejbanija. Nimalo nas se ne tiče jesu li to, ili nisu, radili
velikani tesavufa, kao na primjer: Ebu Bekr Eš-Šibli i Ebul-Husejn En-Nuri i Džunejd
Bagdadi, rahmetullahi alejhim (Imam Rabbani, k.s., ove velikane tesavufa navodi
samo kao primjer, ne sumnjajući u njihovu ispravnost).

Nezreli derviši, koji nemaju pojma o šerijatu i tarikatu, su pretvorili tarikat u plač,
vrisku, muziku i ples, misleći da će tako zaraditi sevapea a sve pod izgovorom da
su tako radili njihovi učitelji. Značenje sedamdesetog ajeta sure El-En’am
je: “Ostavi one koji vjeru svoju kao igru i zabavu uzimaju, i koje je život na ovom
svijetu obmanuo.”

Kako se iz ovog što smo do sada rekli razumije, ko namjerno i svjesno odobrava
stvari koje su zasigurno haram, taj postaje kjafir i murted (otpadnik). Možemo li
sad zamisliti kakavo je stanje onih koji veličaju harame i smatraju ih ibadetom?
Neka je vječna hvala i zahvala Allahu Milostivom što se naši velikani tesavufa
(sâdât) nisu ukaljali ovom prljavštinom i što su i nas tako odgojili. Slijedeći njih,
štitimo se od činjenja ovih sramnih djela.

Međutim, pojedinci rade suprotno pod izgovorom da su tako radili njihovi učitelji.
Oni pokušavaju prikriti i zataškati zabrane šerijata govoreći da su tako radili
njihovi učitelji. Na taj način se, nemajući pravo, sakrivaju iza svojih učitelja.
Međutim, baš me zanima kakav li će bijedan izgovor iznijeti da bi opravdali svoju
krivicu? To što oni čine, ne samo da šerijat zabranjuje, već su to i naši velikani
izbjegavali činiti. Zar nije sramota raditi nešto, što nije u skladu sa postupcima
naših velikana (sâdât), čak kad to šerijat i ne bi zabranjivao?

Kolika je tek grjehota i sramota činiti nešto što je šerijat zabranio.