LOV NA VJEŠTICE

Abigel Sendoris i Laurent Evaris su bili plemići iz uglednih porodica. Već nekoliko vjekova njihove
porodice su se bavile istrebljivanjem vještica. Oboje su bili visoki i snažni, s dugom kosom i
očima koje su odisale odlučnošću. Abigel je nosila dugu crnu haljinu, dok je Laurent imao tamni
ogrtač preko svoje smeđe kože. Abigel i Laurent su odlučili otputovati u selo Vesterlous kako bi
provjerili glasine koje su se proširile o novoj vještici, Gordislava. Glasine su govorile da
Gordislava krade malu djecu iz sela i koristi ih za svoje mračne magijske rituale. Abigel i Laurent
su bili spremni suočiti se sa bilo kakvim izazovima koji su ih čekali u selu. Nisu se bojali vještica,
jer su se cijeli svoj život pripremali za ovakve trenutke. Međutim, nisu mogli ni zamisliti kakvu će
tajnu otkriti kada stignu u Vesterlous.
Abigel i Laurent su krenuli u selo Vesterlous rano ujutro, spremni za istraživanje glasina koje su
čuli o vještici koja krade malu djecu. Put je bio dosta dug i vjetrovit, a okolna polja su bil
prekrivena zlatnim lišćem, dok su drveće i žbunovi šuškali pod njihovim stopalima. Približavajući
se selu, primijetili su da je to živo i živahno mjesto, prepuno ljudi koji su žurili naokolo
obavljajući svoje dnevne zadatke. Kada su stigli u selo, primijetili su da su kuće stare i rustične,
ali izgledale su udobno i toplije nego što su očekivali.
Seljaci su radili na ulicama, pripremajući se za dolazak zime. Neke su žene već počele peći hljeb,
dok su djeca trčala okolo, igrajući se i smijajući se. Abigel i Laurent su uspjeli iznajmiti sobe u
gostionici na kraju sela. Gostionica je bila mala, ali uredna, a osoblje je bilo vrlo ljubazno. Kada
su se smjestili, odlučili su se zaputiti u seosku krčmu kako bi ispitivali glasine o vještici. Abigel i
Laurent su krenuli prema seoskoj krčmi koja je bila udaljena od gostionice.
Spolja, krčma je izgledala velikom i uočljivom u odnosu na ostale građevine u selu. Kada su ušli u
krčmu, primetili su da je unutra bilo veoma živo i veselo. Krčma je bila prostrana i veoma dobro
osvetljena, sa mnogo stolova i stolica raspoređenih po celom prostoru. Na zidovima su visile
masivne sveće koje su dodavale posebnu atmosferu i toplinu prostoru. Bilo je dosta ljudi unutra,
pjevali su, plesali i pili, a miris alkohola se širio zrakom.Upoznali su nekoliko mještana i počeli
razgovarati s njima o vještici Gordislavi. Čuli su mnogo različitih priča i glasina, ali ništa što bi
imalo previše smisla. Bilo je očito da se radi o plodnim maštom, ali su odlučili da će ipak istražiti
situaciju i saznati istinu. Kada su završili svoje piće, Abigel i Laurent su krenuli u gostionicu, pod
noćnim nebom.
Abigel i Laurent su se vraćali putem prema gostionici kada su odjednom čuli vrisak djeteta. Brzo
su krenuli prema izvoru zvuka, a kada su se približili, vidjeli su tamnu siluetu koja je ubacivala
nešto u bijelu vreću. Bili su prestravljeni kada su shvatili da se u vreći nalazilo dijete. Silueta je
sjela na metlu i zajedno sa bijelim džakom odletela u noć crnu. Abigel i Laurent su bili zatečeni
onim što su vidjeli. Bilo je očito da je ta silueta, koja je ubacila dijete u bijeli džak i odletjela na
metli, bila vještica. Uzeli su konje i krenuli za njom, boreći se sa svojim umorom, u želji da otkriju
što se događa. Jahali su cijelu noć, ne gubeći iz vida vještica koja je u daljini letjela na metli. Stigli
su do ulaza u šumu tek kada je sunce pčelo nadzirati nad horizontom. Oboje su osjećali neku
nelagodu, kao da su okruženi nečim što je izvan njihove spoznaje.
Abigel i Laurent su krenuli dalje kroz šumu, ne gubeći iz vida siluetu koja je u daljini letjela na
metli. Šuma je postajala sve tamnija, a drveća su bila obavijena nekom misterioznom maglom
koja se uvijala oko njih. Činilo se kao da je vazduh oko njih postao hladniji i gušći. Konačno,
ugledali su krov kuće koja se nalazila na rubu šume. Kuća je izgledala poput tradicionalne drvene
kuće, ali je bila napravljena od prekrasne Pančićeve omorike, drveta koje je raslo samo na
planinskim padinama. Smatralo se da donosi sreću i blagostanje onima koji ga posjeduju.
Izgledala je kao da je izrezana iz mraka, s vrlo malo svjetla koje se probijalo kroz prozore.
Kada su Abigel i Laurent stigli pred vještičinu kuću, vrata su se otvorila i iz nje je izašla stara žena.
„Dobrodošli“ rekla je ona. „Ja sam Gordislava. Mogu li vam pomoći?“
Oboje su se pogledali, bili iznenađeni njenom ljubaznošću nakon svega što su čuli o njoj.
Gordislava je primijetila njihovu zbunjenost i dodala:
„Nisam ja ono što mislite da jesam. Ja sam samo obična starica koja živi u šumi. Zašto ste
ovdje?“
Abigel je skupila hrabrosti i rekla: „Tražimo dijete koju je vještica otela iz sela. Pratili smo je sve
do ove kuće.“
Gordislava se nasmijala. „Ne, ja nisam vještica.“ rekla je ona. „Ali znam o kome govorite. Dijete
je kod moje komšinice, a ja ću vam pomoći da je pronađete. Ali morate biti oprezni. Vještice
vrebaju svuda oko nas i neće oklijevati da vas napadnu ako vas uhvate.“
Gordislava ih je uputila do svoje komšinice i Abigel i Laurent krenuše u tom smjeru. U jednom
trenutku, kada su ledjima bili okrenuti Gordislavi, ona izgovori nekoliko riječi i baci magijski talas
prema njima. Silina talasa ih je udaljaila od vještice nekoliko metara i oborila na tlo. Abigel je
ostala na zemlji, a Laurent brzo ustade i izvadi svoju katanu, krećući ka vjestici. Vještica se
ponovo nasmijala. „Vi ste ovdje zbog malog djeteta.“ rekla je. „Mislite da ste otkrili nešto novo,
ali ja znam sve o vama. Vi ste Sendoris i Evaris, dvije plemićke porodice koje su uništile mnoge
moje braće i sestare!“
Ne znajući da li je Abigel kreno je ka vještici. Kada je vještica bila u dometu Laurentovoe katane,
ona ga je paralizovala posebnom magijom, momenat pre nego što joj je prerezao vrat. Vještica
brzo ošamari Laurenta. On odmah izgubi svjest zbog udara magičnog šamara i u tom trenutku,
dok Laurent polako zatvara oci, vještica mu poručuje: “Bolje da si se pobrino za svoju prijateljicu
nego što si odlučio mene da napadneš”. U tom trenutku vještica nestaje zajedno sa kućom, a iza
nje ostajući sablasna šuma i njen jezivi smjeh.
Kada se Laurent probudio, vidio je da je pala noć i da je oko njega sve bilo mračno. Pokušao je
da ustane, ali osjetio je da mu je tijelo svo u bolovima. Teško se kretalo. Osvrćući se oko sebe,
vidio je Abigel kako
leži na zemlji, nepomična. Prišao je bliže i vidio je veliku lokvu krvi oko njene glave. Odmah je
shvatio da leži mrtva. Kada ju je uzeo u naručije primjetio je da je pri padu, od silnog magijskog
talasa, udarila u kamen, koji joj je udubio lobanju i odmahu ubio. Duša mu se slomila. Suze su
mu tekle niz lice dok je klečao pored nje.
Nije mogao da se pomiri sa činjenicom da ga je sudbina tako surovo razdvojila od osobe koju je
toliko volio. Sjetio se svih trenutaka koje su zajedno proveli, putovanja koje su imali, smijeha i
zajedničkih doživljaja. Osjećao se prazno i bespomoćno, kao da mu je život oduzet bez ikakvog
razloga. Osjećao je krivicu što nije uspio zaštititi svoju dragu Abi. Tuga je preplavila njegovo srce
dok je klečao pored nje, moleći se za njen mir u vječnosti.
Laurent uzdahnu i uze je u naručje Abigelino beživotno tijelo. Sjeo je na konja i odjahao prema
selu. Kada su krenuli, Abigelina duga crna kosa i haljina je vijorila na vjetru. Laurent se nije
mogao oteti dojmu da ona još uvijek živi i da će se uskoro probuditi.
Kada je stigao u selo, Laurent je uzeo kočiju i krenuo prema Abigelinom porodičnom imanju.
Sutradan su sahranili Abigel na groblju njene porodice. Sahranili smo je tog dana, a kiša je
padala kao da samo nebo plače. Svi su bili tužni i tih. Njena rodbina i prijatelji su stajali pored
groba, spremni da se oproste od nje.
Ljudi su šaputali i tiho plakali, tugujući za Abigel koje više nema. Mnogi su se sjećali njenog
smijeha I vedrog duha, a sada su bili prisiljeni da se suoče sa bolnom stvarnošću da je više nikad
neće vidjeti. Laurent je stajao pored groba, suze su mu tekle niz lice. Osjećao se kao da je izgubio
dio sebe, kao da je ostao bez daha. Svi su se okupili oko groba, a jedna tiha molitva je završila
ovaj tužni događaj.