Knjižnica rijetkih knjiga i rukopisa Beinecke na Sveučilištu Yale privlači posjetitelje ne samo

svojom impresivnom zbirkom nego i arhitekturom. Zidovi knjižnice izgrađeni su od

prozirnoga mramora koji propušta prirodno svjetlo i tako štiti knjige, no ipak osigurava
dovoljno svjetla za čitanje. U dvorani za javna izlaganja nalazi se šest katova visok stakleni
toranj koji u posebnim uvjetima čuva zbirku od približno 180.000 rijetkih knjiga. U prostoru
tornja nema zraka kako bi se usporilo starenje građe te je tako građa osigurana i od požara. U
zbirci se osim primjerice neizrecivo vrijedne Gutenbergove Biblije iz 1455. nalazi i jedini
primjerak izdanja vjerojatno najmisterioznije knjige na svijetu koja se obično naziva
Voynichev rukopis ili manuskript.
Riječ je o tajanstvenoj ilustriranoj knjizi od 240 stranica, posve nepoznata sadržaja, a napisao
ju je prije nekih šestotinjak godina nepoznati autor na nepoznatom jeziku i pismu. Od
njezina otkrića 1914., tu su knjigu intenzivno proučavali nebrojeni kriptografi, uključujući i
neke od vrhunskih američkih i britanskih vojnih stručnjaka. Međutim, nitko od njih nije
uspio dešifrirati ni jednu jedinu riječ knjige. Knjiga je tako postala sveti gral kriptografa i
povjesničara.
Nedavnim datiranjem ugljikom utvrđeno je da knjiga potječe otprilike iz 1420. godine. Na
njenim se kožnim stranicama vidi obli rukopis i rukom napravljene slike koje izgledaju kao
da su ukradene iz sna. Uz nikada razjašnjen tekst nalaze se ilustracije stvarnih i imaginarnih
biljaka, letećih dvoraca, žena koje se kupaju, astroloških dijagrama, zodijačkih krugova,
Sunca i Mjeseca s različitim licima…
Knjiga dimenzija 24 x 16 centimetara jedna je od najvećih nerazriješenih misterija u povijesti.
Zašto? Nitko ne može odgonetnuti što piše u njoj.

xxxxxxx
Iako danas znamo da je njezin prvi vlasnik bio Rudolf II. (1552.-1612.), car Svetog Rimskog
Carstva, naziv je dobila po osobi koja ju je 1912. kupila u vili Mondragone u blizini Rima, u
kojoj se tada nalazio Isusovački fakultet. Bio je to poljsko-litavski antikvar Wilfrid Voynich
(1865.-1930.) koji je bio pasionirani trgovac starim i rijetkim knjigama. On je u vili
Mondragone od poglavara Isusovačkog sveučilišta "Petrus Beckx" otkupio knjigu. Naime, te
1912. godine Collegio Romano ostao je bio bez novca pa je odlučio potiho prodati nešto od
svog inventara. Voynich je kupio tridesetak rukopisa. Kada je on umro, naslijedila ga je
njegova supruga, spisateljica Ethel Lilian Voynich, a ona ju je oporukom ostavila prijateljici
Anne Nill koja ju je 1961. prodala antikvaru Hansu P. Krausu. On je pak, ne našavši kupca,
rukopis 1969. donirao Sveučilištu Yale gdje se i danas nalazi.
Kada je Voynich kupio knjigu silno se čudio. Tko ju je napisao? Gdje je bila napravljena? Što
predstavljaju sve te čudne riječi i nadrealni crteži? Kakve sve tajne sadrže njezine stranice?
Pošto su razni stručnjaci duže od jednog stoljeća pokušali odgonetnuti sadržaj Voynicheva
rukopisa, zaključili su da on ima sve karakteristike stvarnog jezika, ali onog koji još nitko
nikada nije vidio.
Naime, u prirodnim jezicima glasovi i njihovi skupovi, dakle slova i riječi, pojavljuju se
dosljednom učestalošću, a jezik u Voynichevu rukopisu ima obrazac na kakav ne bismo
naišli u generatoru nasumičnih slova. Osim toga, slova se razlikuju po vrsti (velika i mala
slova) te visini i dubini. Neka su posuđena iz drugih rukopisa, ali većina ih je originalna i
jedinstvena. Rukopis je bogato stiliziran vijugavim ukrasima. Čini se da je na cijeloj knjizi
radilo troje ljudi. Dvoje je pisalo tekst, a treća je osoba ilustrirala.
Tijekom vremena pojavile su se tri glavne teorije o rukopisu. Prva kaže da je namjerno
šifriran tajnim kodom napravljenim da sakrije stvarno značenje. Druga je teorija da je riječ o
najobičnijoj prijevari, tj. tekstu na nepostojećem jeziku s ciljem da se dobro zaradi na prodaji
naivnome kupcu. Neki tako spekuliraju da je autor bio srednjovjekovni prevarant, a drugi da
je to bio sam Voynich. Treća teorija kaže da je rukopis napisan na stvarnom jeziku, ali na
nepoznatom pismu. Moguće je, dakle, da su srednjovjekovni učenjaci pokušali stvoriti
alfabet za jezik koji je bio govoren ali nije imao svoje pismo.

xxxxxxx
Iako nitko ne može pročitati Voynichev rukopis, to nije zaustavilo ljude da pogađaju što tu
možda piše. Zagovornici teorije da je rukopis bio pokušaj stvaranja novog oblika pisanog
jezika spekuliraju da bi to mogla biti enciklopedija koja sadrži znanje kulture koja ga je
stvorila. Ima i onih koji smatraju da je tekst napisao engleski franjevac i filozof Roger Bacon
(1214.-1294.) koji se bavio magijom i alkemijom te je stremio spoznaji "univerzalnih zakona
gramatike". Drugi pak vjeruju da ga je napisao John Dee (1527.-1608.), engleski astrolog,
matematičar, alkemičar i okultist, inače savjetnik kraljice Elizabete I. (1533.-1603.). Ta je
teorija naročito aktualna jer je poznato da su Dee i britanski okultist Edward Kelley (1555.-
1597.) sastavili "henokovski magijski sustav" pošto su zurili u kristalnu kuglu i komunicirali
s anđelima.
Dakako, ima i onih marginalnih teorija koje kažu da je Voynichev rukopis djelo talijanskih
vještica ili čak izvanzemaljaca.

xxxxxxx
Nakon sto godina frustracije, znanstvenici su djelomično osvijetlili misteriju. Prvo otkriće jest
određivanje vremena nastanka metodom ugljika. Nadalje, povjesničari su preko Rima i
Praga uspjeli rekonstruirati vlasništvo rukopisa do rane 1612., kada je iz ruku cara Rudolfa
II. prešao njegovu liječniku Jacobusu Sinapiusu (1575.-1622.).
Britanski profesor primijenjene lingvistike Stephen Bax (60) sa Sveučilišta Bedfordshire
zaintrigirao je svjetsku javnost kada je 2014. objavio da je uspio dešifrirati desetak riječi iz
teksta, i to pošto je dvije godine intenzivno radio na dešifriranju teksta, pri čemu mu je od
velike pomoći, kako kaže, bilo poznavanje srednjovjekovnih tekstova i semitskih jezika
poput arapskog i hebrejskog.
Jedna je riječ "Taurus" što na latinskom znači "Bik" te je ime jednog od zviježđa zodijaka.
Druga je pak "centaurun" što je, prema pratećoj ilustraciji, naziv biljke štitaste kičice
(Centaurium erythraea).
"U rukopisu se nalazi mnogo ilustracija zviježđa i biljaka, a neke od njih uspio sam
identificirati. Cilj mi je potaknuti i druge jezikoslovce da rade sa mnom na dešifriranju
rukopisa korištenjem istih tehnika. To ne znači da je riječ o jednostavnom poslu, ali smatram
da pobija tvrdnje onih koji smatraju kako je riječ o podvali. Vjerojatno je riječ o monografiji
vezanoj za prirodu", rekao je Bax za britanske medije.
xxxxxxx
Televizijski scenarist Nicholas Gibbs 2017. je izvijestio da je dešifrirao Voynichev rukopis te
da je riječ o vodiču za ženske probleme i zdravlje. Pošto je rukopis u potpunosti digitaliziran,
Gibbs ga je analizirao tri godine. Kako je imao poveće iskustvo s latinskim i antičkim
vodičima, uvidio je prve skrivene tragove. Brzo je otkrio već viđene kodove za ljekovito bilje.
Onda je počeo uočavati iste obrasce, pa je shvatio da su "riječi" u tekstu većim dijelom
skraćenice poput "aq" za "aqua" (voda), "con" za "confundo" (mješavina) i sl.
Pošto je gotovo sa sigurnošću utvrdio da je rukopis medicinski priručnik, sve mu je išlo
daleko brže i lakše. Usporedbama, eliminacijama i rješenjima došao je do toga da je riječ o
ginekološkom priručniku. Kupke, biljke, magneti, položaj mjeseca i znakova zodijaka idu tim
tvrdnjama u prilog.

xxxxxxx
Matematičari s Instituta za primijenjenu matematiku Ruske akademije znanosti nakon
provođenja statističke analize teksta 2017. zaključili su da je Voynichev rukopis napisan na
dva jezika te da je šifriran tako što su samoglasnici i razmaci uklonjeni iz teksta. Zbirka
simbola sjedinjena je u novom tekstu, u koji su unaprijed ubačeni razmaci. Stručnjaci
procjenjuju da je oko 60 posto teksta napisano na engleskom ili njemačkom jeziku, dok je
ostatak napisan na nekom od romanskih jezika – možda talijanskom ili španjolskom, pa čak i
latinskom.
"Ipak, ne znam zašto bi razumijevanje teksta moglo biti važno danas, sudeći po crtežima, on
objašnjava u koje dobra godine treba sijati sjemenke maka kako bi se kasnije dobio opijum",
rekao je suautor istraživanja Jurij Orlov, dodajući da je nemoguće povratiti čitav tekst bez
samoglasnika jer postoje različita tumačenja najvažnijih riječi.

xxxxxxx
Kanadski profesor informatologije Greg Kondrak sa Sveučilišta Alberta sa svojim je
studentom Bradleyem Hauerom došao pak do zaključka da je tekst napisan na hebrejskom.
Kombinirali su algoritam koji su napravili za rješenje alfagrama i Google Translate, a
rezultati koje su dobili bili su obećavajući. "Dobili smo rečenicu koja je gramatički točna i
može se interpretirati. Rečenica je glasila: 'Predložila je svećeniku, vlasniku kuće, meni i
ljudima'. Možda je ta rečenica malo čudna, naročito za početak rukopisa, ali definitivno nije
besmislena", zaključio je Kondrak.
Među posljednjima koji su "dešifrirali tekst" bio je britanski lingvist Gerard Cheshire sa
Sveučilišta Bristol koji je iznio teoriju po kojoj su autorice rukopisa dominikanke koje su za
kraljicu Mariju Austrijsku (1505.-1558.) napisale "sažet pregled liječenja travama,
terapeutskim kupeljima i astrološkim znakovima" na vulgarnom latinskom, jeziku iz kojega
su se razvili romanski jezici. Cheshire je tvrdio kako je rukopis dešifrirao za svega dva tjedna
"kombinacijom lateralnog mišljenja i genijalnosti". Iako objavljen u etabliranom časopisu,
njegov je rad naišao na niz kritika. Poslije je Sveučilište Bristol poslalo priopćenje da rad
predstavlja Cheshireov osobni stav te ga je uklonilo sa svojih mrežnih stranica.
Najveća je vjerojatnost da zapravo nikada nećemo znati što piše u tom mističnom rukopisu.