1.

Institucije Bosne i Hercegovine koje su predviđene Ustavom BiH su:

1. Parlamentarna skupština BiH,
2. Predsjednistvo BiH,
3. Ustavni sud BiH,
4. Vijeće ministara,
5. Centralna banka,
6. Stalni komitet

2. Parlamentarna skupština BiH je najviše zakonodavno tijelo u Bosni i

Hercegovini .

3. Paarlamentarna skupština Bosne i Hercegovine se sastoji od dva doma, a to su:

1. Dom naroda i
2. Zastupnički dom odnosno Predstavnički dom

4. Nadležnosti Parlamentarne skupštine BiH su:

1. Donošenje zakona koji su potrebni za sprovodenje odluka Predsjedništva Bosne i
Hercegovine, ili za vršenje funkcija Parlamentarne skupštine;
2. Odlučivanje o izvorima i iznosu prihoda za finansiranje državnih institucija BiH i
njenih medjunarodnih obaveza;
3. Odobravanje budžeta za institucije BiH, na prijedlog Predsjedništva Bosne i
Hercegovine;
4. Odlučivanje, tj. davanje pristanka za ratifikaciju međunarodnih ugovora BiH, po
prijedlogu Predsjedništva BiH, kao i davanje pristanka na međunarodne sporazume
entiteta;
5. Druga pitanja koja su neophodna za sprovođenje njenih dužnosti, kao i pitanja koja
su ustupljena – prenesena zajedničkim sporazumom entiteta.

5. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ima tri člana: Bošnjaka, Hrvata i Srbina.

Bošnjak i Hrvat se biraju na teritoriji Federacije, a Srbin na teritoriji Republike Srpske.
Biraju ih građani na izborima, neposredeno tajnim glasanjem, glasajući za kandidate
na stranačkim listama, ili za nezavisne kandidate koji ispunjavaju potrebne uslove.

6. Predsjedništvo BiH odluke donosi konsenzusom (poželjno je da odluka bude

donesena jednoglasno).

7. Nadležnosti Predsjedništva Bosne i Hercegovine su:

1. Vođenje vanjske politike;
2. Imenovanje ambasadora i drugih međunarodnih ptredstavnika BiH, s tim da ih z
Federacije BiH ne može biti više od dvije trećine;
3. Predstavljanje Bosne i Hercegovine u međunarodnim i evropskim organizacijama i
institucijama, kao i traženje prijema, odnosno članstva za BiH u onima u kojima BiH
nije član;
4. Ratifikacija međunarodnih sporazuma odnosno ugovora BiH, uz podnošenje na
potvrdu odluke o ratifikaciji Parlamentarnoj skupštini BiH;
5. Izvršavanje odluka Parlamentarne skupštine BiH;
6. Predlaganje budžeta za finansiranje institucija BiH, uz preporuku Vijeća ministara;
7. Izvještavanje Parlamentarne skupštine i troškovima Predsjedništva BiH, i to po
njenom zahtjevu, a najmanje jednom godišnje;
8. Koordinacija sa međunarodnim nevladinim organizacijama, po potrebi;
9. Vršenje i drugih poslova po zaključcima Parlamentarne skupštine, ili po dogovoru
entiteta.

-. Mandat prvog Predsjedsjedništva, po Ustavu, je dvije godine, a inače je četiri. Po

našem Ustavu postoji ograničenje u pogledu izbora članova Predsjedništva, jer se ista
lica mogu birati u Predsjedništvo samo dva puta uzastopno.

34. Vijeće ministara čine predsjedavajući i ministri, i to:

1. Ministar vanjskih poslova
2. Ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa
3. Ministar finansija i trezora
4. Ministar komunikacija i prometa
5. Ministar civilnih poslova
6. Ministar za ljudska prava i izbjeglice
7. Ministar pravde
8. Ministar sigurnosti
9. Ministar odbrane.

35. Organi sudske vlasti/institucije:

Ustavni sud=>9 članova
4 člana bira parlamentarna skupština
2 člana bira narodna skupština RS
3 člana bira predsjedavajući evropskog
suda za ljudska prava uz konsultacije sa predsjedništvom

36. Organizacija Suda

Sud ima:
a) Opću sjednicu, i
b) Tri odjeljenja.

37. Sudska odjeljenja su:

1. Krivično odjeljenje, sastoji se od najmanje deset sudija;
2. Upravno odjeljenja, sastoji se od najmanje pet sudija;
3. Apelaciono odjeljenje, sastoji se od najmanje deset sudija.

8. Krivično odjeljenje sastoji se od tri odjela, i to:

a) Odjel I za ratne zločine,
b) Odjel II za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju,
c) Odjel III za sva ostala krivična djela u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine.
9. U okviru Apelacionog odjeljenja Suda postoji Posebno apelaciono vijeće za
organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju.

10. Poslovi Tužilaštva vrše se u skladu sa Ustavom i zakonima Bosne i

Hercegovine, a obavlja ih glavni tužilac Bosne i Hercegovine, tri zamjenika
glavnog tužioca BiH i odredjeni broj tužilaca: Glavnog tužioca i zamjenike bira i
imenuje Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine. Glavnom tužiocu i
zamjenicima glavnog tužioca mandat traje šest (6) godina uz mogućnost ponovnog
imenovanja; medjutim, mandat može prestati uslijed podnesene ostavke, navršene
starosne dobi propisane za obavezan odlazak u penziju ili smjenjiovanja sa dužnosti iz
opravdanih razloga.

11. U Tužilaštvu BiH su formirana tri odjeljenja, i to:

1. Odjel I- posebni odjel za ratne zločine;
2. Odjel II-posebni odjel za organizovani kriminal i korupciju;
3. Odjel III - za sva ostala krivična djela u nadležnosti Suda.

12. Organi uprave su vrsta organizacija koje se osnivaju od strane države za

obavljanje društvenih poslova (to su poslovi koje pojedinac ne može dobro ili ne
može nikako obavljati sam) u različitim oblastima društvenog života na osnovu
trajne podjele dužnosti i ovlasti

13. Državna uprava ostvaruje četiri osnovna zadatka:

1. osiguranje stabilne državne vlasti,
2. regulisanje osnovnih društvenih procesa,
3. proizvodnju usluga i dobara koje služe zadovoljavanju interesa državljana,
4. preuzimanje odgovornosti za minimum materijalne i socijalne sigurnosti građana.

-ovlašćenja, vladi ili parlamentu.

14. Osnovna obilježja organa državne uprave su:

➢ osnivaju se i ukidaju ustavom i zakonom (prije svega Zakonom o ministarstvima);
➢ djelokrug rada organa državne uprave određen je zakonom - krug poslova definisan
nabrajanjem upravnih oblasti koje se stavljaju u njihovu nadležnost;
➢ organi državne uprave mogu da istupaju autoritativno, odnosno mogu da
pojedincima i organizacijama nameću volju, a određeni upravni organi mogu i da
primenjuju neposrednu fiziĉku silu;
➢ cilj i svrha osnivanja organa uprave je ostvarenje i zaštita javnog interesa (za
razliku od sudova kojima je zaštita zakonitosti jedini cilj, organi uprave, pored zaštite
zakonitosti, štite i javni interes);
➢ Nemaju svojstvo pravnog lica (osim organa uprave u sastavu ministarstava koji
pravni subjektivitet mogu steći ukoliko je to zakonom propisano);
>Samostalnost u vrsenju svojih odluka

38. Osnovni elementi organa državne uprave su:

1) ljudi – svaki upravni organ je organizacija koju saĉinjavaju ljudi – službenici
2) sredstva – neophodna za osnivanje ifunkcionisanje upravnih organa su: pravna,
materijalna, finansijska I tehniĉka
3) pravila – pravna i vanpravna – o organizovanju, ponašanju I radu
4) ciljevi (zadaci)
5) odnosi – interni (unutar organa / organizacije, dakle između sližbenika) i eksterni
(između organa I subjekata van njega).

39. Organi uprave, iz okvira svoje nadležnosti, obavljaju slijedeće upravne i

stručne poslove:
1) izvršavaju zakone i druge propise;
2) vrše upravni nadzor nad provedbom zakona i drugih propisa;
3) donose podzakonske propise za provedbu zakona i drugih propisa;
4) pripremaju propise i daju preporuke iz oblasti zakonodavstva;
5) daju odgovore na pitanja organa zakonodavne i izvršne vlasti i pravnih i fizičkih
lica koja se odnose na njihovu nadležnost;
6) prate stanje u oblastima za koje su osnovani i odgovaraju za stanje u tim oblastima;
7) obavljaju i druge upravne i stručne poslove odredjene zakonom i drugim propisima.

40. Rad organa uprave zasniva se na zakonom utvrđenim načelima, a to su:

1. načelo zakonitosti,
2. načelo transparentnosti,
3. načelo javnosti,
4. načelo odgovornosti,
5. načelo efikasnosti,
6. načelo ekonomičnosti,
7. načelo profesionalne nepristrasnosti i
8. načelo političke nezavisnosti.

-Upravni postupak čine pravna pravila kojima se regulišu nadležnost, radnje i

akti organa uprave i institucija koje imaju javna ovlaštenja pri rješavanju o
pravima i obavezama gradjana i pravnih lica koja proizlaze iz materijalno-pravnih
propisa u pojedinim oblastima uprave.

Upravna stvar je nesporna pojedinačna situacija koju je potrebno autaritativno i

neposredno pravno riješiti.

15. Vrste nadležnosti:

1. stvarna nadležnost,
2. mjesna nadležnost,
3. funkcionalna,
4. personalna.

16. Učesnici u upravnom postupku su:

a) organ uprave ili institucija koja ima javna ovlaštenja koji rješava upravnu stvar,
b) stranka.
17. procesne radnje upravnog postupka u svojstvu sluzbenika lica obavljaju:
1.rukovodilac
2.voditelj upravnog postupka

18. Stranka je prema ZUP-u osoba po čijem je zahtjevu pokrenut postupak ili
protiv koje se vodi postupak, ili koja, radi zaštite svojih prava ili pravnih
interesa ima pravo da učestvuje u postupku

19. Na osnovu izloženog izvodi se zaključak da postoje tri vrste stranaka u

upravnom postupku, i to:
1. aktivna stranka - lice koje je svojim zahtjevom dalo povoda za pokretanje postupka,
2. pasivna stranka - lice protiv koga se vodi upravni postupak,
3. uzgredna stranka, umješač, intervenijent - lice koje ima pravo da učestvuje u
postupku radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa.

20. Zakon o upravnom postupku predvidja slijedeće kategorije zastupnika:

1) zakonski ili nužni zastupnik procesno nesposobnih fizičkih osoba i pravnih osoba,
2) dobrovoljni punomoćnik procesno sposobnih osoba,
3) privremeni zastupnik,
4) zajednički predstavnik.

21. Dostavljanje je posebna procesna radnja kojoj je svrha da se pismeno preda

osobi kojoj je namijenjeno. Dostavljanje je regulisano Zakonom o upravnom
postupku.

22. Postoje nekoliko vrsta dostavljanja:

1) Obavezno lično dostavljanje,
2) Posredno dostavljanje,
3) Posebni slučajeci dostavljanja.

41. Upravni postupak ima svoj tok koji je zakonom propisan i prolazi kroz
nekoliko različitih faza. Faze upravnog postupka su:
1. pokretanje postupka;
2. dokazivanje;
3. donošenje rješenja;
4. postupak po žalbi;
5. izvršenje rješenja.

42. Upravni postupak se može pokrenuti na dva načina, i to:

a) na zahtjev stranke, i
b) po sili zakona.

-dokaz- svaka stvar odnosno svako sredstvo koje je pogodno da kod sluzbenog lica
stvori ubjeđenje i da je izneseno činjenično stanje istinito.

43. Dokazi koji se koriste u upravnom postupku su:

a. isprave,
b. svjedoci,
c. vještaci,
d. uvidjaj,
e. izjava stranke.

44. Dokazivanje je procesna radnja koja se sprovodi s ciljem da se službeno lice

koje vodi postupak ubijedi u postojanje odredjenih činjenica.

45. Isprava je svaka stvar pomoću koje se može utvrditi postojanje odredjene
činjenice.

46. Elementi javne isprave:

- izdavalac javne isprave je uvijek državni organ ili institucija koja ima javna
ovlaštenja;
- sadržaj javne isprave se mora kretati u granicama (okvirima9 nadležnosti subjekta
izdavaoca;
- javna isprava mora biti izdata u propisanoj formi (uglavnom je to propisani obrazac,
npr. Lična karta, pasoš,diploma itd.) i mora biti prilagodjena elektronskoj obradi
podataka.

-prema načinu izdavanja razlikujemo

- originalne isprave (izvornik)
- prepise ili kopije.

23. Svjedok može biti svako fizičko lice koje je bilo sposobno da opazi činjenice o
kojima ima da svjedoči i koje je u stanju da to svoje opažanje saopšti.

24. Kao svjedok se ne može saslušati:

1. lice koje učestvujeu upravnom postupku u svojstvu službenog lica, npr. Zapisničar,
voditelj postupka i sl. (ako je neophodno potrebno ovo lice saslušati ovo lice će biti
izuzeto od vršenja službenih radnji u postupku i tek onda saslušano u svojstvu
svjedoka);
2. lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja službene, državne ili vojne
tajne, dok ga nadležni organ ne oslobodi te dužnosti.

25.
Ustav je pisani javni akt - dokument koji sadržitemeljna pravna pravila, tj. t
emeljne pravne odredbe, načela o pitanjima najvažnijim za svaku zemlju (z
atoustav nazivamo najvažnijim pravnim aktom jednedržave).

26. Osnovna obilježja ustava su:

a) osnovni je pravni odnosno pravno-politički akt ujednoj državi;
b) osnovni je zakon jedne države;
c) pravna je osnov i garancija ljudskih prava i sloboda;
 d) pravna je osnova i garancija državno-političkog uređenja države;
e) mjerilo je razvijenosti pravnog sistema;
f) mjerilo je za ocjenu pravnog reda u zemlji - ustavnosti i zakonitosti
g) osnovni je izvor za sve grane prava.

27. Izvori ustavnog prava su mnogobrojni kao što su:

- ustav države,
- ustavi federalnih i autonomnih jedinica, tj. sastavnih dijelova složene države,
- ustavni amandmani,
- ustavni zakoni,
- drugi pravni akti najviših državnih organa o pitanjima koja su predmet i
sadržaj ustavnog prava,
- ustavne konvencije i povelje,
- neki međunarodni ugovori i sporazumi,
- običaji iz oblasti ustavnog prava, bilo pisani ili nepisani,
- politička i pravna teorija,
- idejni i politički programi rukovodećih političkih partija i drugih snaga i centara
moći datog društva i države,
- praksa političkog i ekonomskog života u vezi sa primjenom ustava, odnosno
ustavnog prava.

47. -Predmet ustavnog prava se može podijeliti u tri osnovne grupe

normi:
A) norme o organizaciji vlasti - ovim normama se uređuje primarno politička
vlast i politički odnosi, a u tom kontekstu oblik državne vlasti i njene
institucije,
B) norme o svojinskim - vlasničkim odnosima - ovim normama se uređuju
drustveno - ekonomska osnova i ekonomski odnosi,
C) norme o pravima čovjeka i građanina - ovim normama se uređuje status
grupa i pojedinaca u političkoj i ekonomskoj sferi, tj. prava i slobode čovjeka
i građanina.

48. Prema karakteru organa koji donosi ustav razlikujemo dvije vrste
ustava i to:
1) Oktroisani ustavi -
Oktroisani ustav je onaj ustav koji donosi sam vladar odnosno šef države
bez učešća zakonodavnog tijela odnosno skupštine,
2) Narodni ustavi -
Narodni ustav jeste ustav koji donosi predstavničko tijelo i u pravilu se svi
ustavi donose na ovakav način.
 49. Riječ amandman je francuskog porijekla, a znači izmjena ili
dopuna. Ovaj termin se uglavnom koristi u pravnoj terminologiji i
označava izmjene ili dopune odredjenih normativnih akata i to
najčešće ustava ili zakona.

50. Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini parafiran je u

Dejtonu 21. novembra 1995. godine, a potpisan je u Parizu 14.
decembra 1995. godine.
Potpisnici mirovnog sporazuma su: Republika Bosna i Hercegovina,
Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija.

-Aneksi na Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini:

1) Anex 1 – Sporazum o vojnim aspektima mirovnog sporazuma,
- potpisnici su: Republika Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i
Hercegovine i Republika Srpska;
2) Anex 2 – Sporazum o medjuentitetskoj liniji razgraničenja,
- potpisnici su: Republika Bosna i Hercegovina, Savezna Republika
Jugoslavija, Republika Hrvatska, Federacija Bosne i Hercegovine i
Republika Srpska;
3) Anex 3 – Sporazum o izborima,
- potpisnici su: Republika Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i
Hercegovine i Republika Srpska;
4) Anex 4 – Ustav Bosne i Hercegovine;
- potpisnici su: Republika Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i
Hercegovine i Republika Srpska;
5) Anex 5 – Arbitraža;
6) Anex 6 – Ljudska prava;
- potpisnici su: Republika Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i
Hercegovine i Republika Srpska;
7) Anex 7 – Izbjeglice i raseljena lica;
- potpisnici su: Republika Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i
Hercegovine i Republika Srpska;
8) Anex 8 – Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika;
9) Anex 9 – Javne korporacije:
- potpisnici su: Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska;
10) Anex 10 – Civilna implementacija;
- potpisnici su: Republika Bosna i Hercegovina, Republika
Hrvatska, Savezna Republika Jugoslavija, Federacija Bosne i Hercegovine
i Republika Srpska;

11) Anex 11 – Međunarodne policijske snage

 - potpisnici su: Republika Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i
Hercegovine i Republika Srpska;

-Aneksom 10 je uspostavljena I n s t i t u c i j a VISOKOG

PREDSTAVNIKA

29. Osnovna ustavna obilježja BiH su:

1. Načelo o državnopravnom kontinuitetu Bosne i Hercegovine;
2. Načelo o demokratskom karakteru države Bosne i Hercegovine;
3. Načelo o slobodi kretanja ljudi i slobodi prometa roba, usluga i kapitala u
Bosni
i Hercegovini;
4. Rješenje o Sarajevu kao glavnom gradu Bosne i Hercegovine;
5. Rješenje o državljanstvu;
6. Rješenja o funkcijama – nadležnostima institucija Bosne i Hercegovine;
7. Sistem zajedničkih institucija;
8. Sastav države Bosne i Hercegovine;
9. Rješenje o državnim simbolima i putnim ispravama Bosne i Hercegovine.

51. Načelo o državnopravnom kontinuitetu Bosne i Hercegovine se

sastoji u slijedećem:
a) Bosna i Hercegovina nastavlja svoje pravno postojanje po medjunarodnom
pravu kao država;
b) Bosna i Hercegovina nastavlja svoje postojanje kao država u njenim
postojećim, tj. historijskim i medjunarodno priznatim granicama;
c) Bosna i Hercegovina ostaje država članica Organizacije ujedinjenih naroda,
s pravom zadržavanja dotadašnjeg članstva i sa pravom prijavljivanja za
novo učlanjenje u organizacijama unutar sistema UON-a i u drugim
medjunarodnim organizacijama.

52. Načelo o demokratskom karakteru države Bosne i Hercegovine –

Demokratičnost države se obezbjeđuje:

a) funkcionisanjem države Bosnei i Hercegovine prema Ustavu i zakonu;
b) osiguravanjem slobodnih i demokratskih izbora;
c) demokratskim standardima ljudskih prava i sloboda i njihovim
garantovanjem.
 53. Ustav Bosne i Hercegovine garantuje građaninu ostvarivanje
slijedećih prava i sloboda:

1. Pravo na život,
2. Pravo da ne bude podvrgnut torturi, ili nehumanom, ili ponižavajucem
tretmanu ili kazni,
3. Pravo da ne bude podvrgnut ropstvu, ili poniznosti, ili obavljanju prisilnog
ili obaveznog rada,
4. Pravo na slobodu i sigurnost lica,
5. Pravo na fer saslusanje u gradjanskim I krivčnom stvarima i druga prava
u vezi sa krivičnim postupkom,
6. Pravo na privatan i porodičan život, dom i prepisku,
7. Slobodu misli, savjesti i vjera,
8. Slobodu izražavanja,
9. Slobodu mirnog okupljanja i udruživanja s drugima,
10. Pravo na ženidbu i osnivanje porodice,
11. Pravo na imovinu,
12. Pravo na obrazovanje,
13. Pravo na slobodu kretanja i prebivalište.

30. Načelo o slobodi kretanja ljudi i slobodi prometa roba, usluga i

kapitala u Bosni i Hercegovini –

Ovo načelo Ustava Bosne i Hercegovine je veoma značajno jer:

- izražava opredjeljenje o cjelovitosti teritorije Bosne i Hercegovine u
medjunarodno priznatim, tj. u njenim historijskim granicama;
- po Ustavu je propisano da Bosna i Hercegovina i entiteti neće ometati punu
slobodu kretanja lica, roba, usluga i kapitala kroz Bosnu i Hercegovinu;
- entiteti nemaju pravo uspostavljati kontrolu na granicama izmedju njih, tj. na
linijama medjuentitetskog razgraničenja.

31. Rješenje o Sarajevu kao glavnom gradu Bosne i Hercegovine

Ovo rješenje u Ustavu je potvrda kontinuiteta Bosne i Hercegovine
odnosno njenog statusa države.

32. Rješenja o funkcijama – nadležnostima institucija Bosne I

Hercegovine –
Po Ustavu Bosne i Hercegovine u isključivoj nadležnosti države BiH i
njenih organa su:
1. Vanjska politika,
 2. Spoljnotrgovinska politika,
3. Carinska politika,
4. Monetarna politika, sa jedinstvenom državnom monetom,
5. Finansiranje institucija BiH i plaćanje međunarodnih obaveza BiH,
6. Imigracije, izbjeglice, azil,
7. Provođenje međunarodne i međuentitetske politike i propisa u oblasti
kriminaliteta, uključujući i odnose BiH sa Interpolom,
8. Uspostavljanje i funkcionisanje u BiH zajedničkih i međunarodnih
komunikacija,
9. Regulisanje međuentitetskog prometa,
10. Kontrola zračnog prometa.

33. Sistem zajedničkih institucija¸

U Ustavu su ustanovljene institucije Bosne i Hercegovine koje je

simboliziraju kao državu. To su:
a) Parlamentarna Skupština Bosne i Hercegovine,
b) Predsjedništvo Bosne i Hercegovine,
c) Vijeće ministara Bosne i Hercegovine,
d) Stalni komitet,
e) Ustavni sud Bosne i Hercegovine,
f) Centralna banka.
(8)
Sastav Bosne i Hercegovine
Po Ustavu BiH Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta, a to su:
54. Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska
što jasno ukazuje na činjenicu da je Bosna i Hercegovina država.

Naknadno je riješeno pitanje Brčkog koje je prilikom potpisivanja Opšteg

okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ostalo neriješeno.
Rješenje - Distrikt Brčko.

-55.Po Ustavu Bosne i Hercegovine u isključivojnadležnosti države Bi

H i njenih organa su:
1. Vanjska politika,
2. Spoljnotrgovinska politika,
3. Carinska politika,
4. Monetarna politika, sa jedinstvenom drzavnom monetom,
5. Finansiranje institucija BiH i plaćanje medjunarodnih obaveza BiH,
6. Imigracije, izbjeglice, azil,
7. Provođenje međunarodne i međuentitetske politike i propisa u oblasti
kriminaliteta, uključujući i odnose BiH sa Interpolom,
8. Uspostavljanje i funkcionisanje u BiH zajedničkih i međunarodnih
komunikacija,
9. Regulisanje međuentitetskog prometa,
10. Kontrola zračnog prometa.