Smrtna kazna predstavlja krajnju i najstrožu kaznu koja je danas predviđena u pravnim

sustavima određenih država. Ona je zakonom predviđeno usmrćivanje osobe, koja se događa
nakon što je osoba proglašena krivom za počinjenje kaznenog djela. Samo postojanje smrtne
kazne pretpostavlja postojanje zakona koji točno definira u kojim slučajevima i za koja kaznena
djela ju je moguće izreći. U Europskoj Uniji je smrtna kazna zabranjena tako da niti jedna
članica EU nema smrtnu kaznu kao moguću presudu. U Republici Hrvatskoj smrtna kazna je
ukinuta 1990. godine Božićnim ustavom. Prema međunarodnom pravu, smrtna kazna je
zabranjena za osobe koje su u trenutku počinjenja kaznenog djela bile mlađe od osamnaest
godina.
Argumenti za smrtnu kaznu: Mnogi ljudi koji zagovaraju smrtnu kaznu smatraju da
ubojice zaslužuju prikladnu kaznu, odnosno da je to pravda. Oni razmišljaju na načelu “oko za
oko”, tj. ako je osoba drugoj osobi oduzela život, ona zaslužuje i da njezin život bude oduzet.
Mišljenja su da bilo kakva druga kazna osim smrtne kazne nije dovoljno dobra za nečiji zločin.
Time pokušavaju izraziti želju žrtvine obitelji i građana koji poštuju zakone za prikladnim
kažnjavanjem zločinaca. Poprilično velik broj pristalice smrtne kazne također smatra da će se
zločini (npr. ubojstvo) manje događati ako ljudi znaju da ih ne čeka zatvorska kazna tijekom
određenog vremena nego smrtna kazna, iako ne postoji jasna statistika koja pokazuje da
smrtna kazna odvraća od činjenja užasnih zloćina. Tako imamo primjer u Americi gdje je
odlukom vrhovnog suda, u slučaju Troy Gregga protiv savezne države Georgie, odlučeno da za
njegov zločin ubojstva, smrtna kazna nije okrutna i neuobičajena kazna. Mnogi se zagovornici
smrtne kazne pozivaju na to da će obitelji žrtava dobiti zadovoljstvo, no ipak će se morati nositi
s gubitkom voljene osobe cijeli život. Ovakva drastična kazna bi dobila veću potporu među
ljudima kada bi postojala stopostotna sigurnost u krivnju osuđene osobe no to nije moguće
imati, kao što se može vidjeti u slučaju George Stinney Jr.-a, koji je kao četrnaestogodišnji
dječak osuđen na smrt električnom stolicom, a 70 godina poslije se donio sud da je bio krivo
pogubljen.
Argumenti protiv smrtne kazne: Glavni motiv bilo kakve kazne je sprječavanje zločina te
rehabilitacija osuđenika, međutim, smrtna kazna ne ispunjava niti jednu od tih uloga. Znanost
nema dokaza da smrtna kazna zapravo sprječava zločin kod drugih mogućih počinitelja, a to je
utemeljeno na podacima da države, koje su ukinule smrtnu kaznu, nemaju veću količinu
kriminala naspram onih gdje se smrtna kazna još izvršava, čime je poništena jedna od glavnih
zadaća izvršavanja ove kazne. Također, moramo uzeti u obzir da je pravosuđe sklono
pogrješkama te da se često znaju ljudi pogrešno osuditi. Često nailazimo na primjere gdje se
ljude nakon nekoliko godina oslobađa radi pogrešne osude te se ispostavi da su bili nevini.
Osuđivanje nevine osobe na smrt nije greška koja se može nakon desetak godina ispraviti
(ponovno spominjem slučaj George Stinney Jr. protiv savezne države Južne Karoline). Zato je
bitno uzeti u obzir da pravosuđe nije nepogrešivo već da su greške moguće čak i u dodjeljivanju
pravde. Bitno je i uočiti karakteristike osuđenika kojima je presuđena smrtna kazna. Često
osuđenici dolaze iz siromašnijih krajeva kao i rasnih manjina. Siromašni optuženik neće imati
dovoljno novaca da angažira skupog i dobrog odvjetnika već to bude odvjetnik koji je dan od
države koji, također, ima manju političku i legalnu moć. U tim slučajevima je znatno veća
mogućnost osuđivanja na smrtnu kaznu jer dodijeljena obrana koja se ne trudi dovoljno dobro
da se osuđenika ne osudi na smrtnu kaznu. Također, postoji rasna diskriminacija prema
osuđenicima pa je lako doći do strože kazne ukoliko optuženik pripada nekoj rasnoj manjini.
Činjenica je da se smrtna kazna sve manje i manje favorizira kako ide vrijeme naprijed.
Gleda se kao barbarska metoda kažnjavanja koja pripada prošlosti i da nema mjesta u
modernom društvu. Nemamo dokaze da smrtna kazna ikoga odvraća od zločina, a moramo biti
svjesni da se lako mogu dogodit pogrješke koje bi nevinog čovjeka osudile na smrtnu kaznu pod
pritiskom društva ili nekih drugih sila.

Lana Antolović, 3.b