GRAĐANSKO

PARNIČNO PROCESNO
PRAVO

Prof. Dr Suad Hamzabegović

V. ass Haris Hasić, MA
OBAVEZNA LITERATURA
 Udžbenik:
 Branko Čalija, Sanjin Omanović. (2000).
Građansko procesno pravo. Sarajevo: Pravni
fakultet Univerziteta u Sarajevu.
 Zakon:
 Zakon o parničnom postupku (Službene novine
FBiH 53/03, 73/05, 19/06)
 PAŽNJA: Knjiga je pisana 2000. godine, novi
zakon je donesen 2003. godine!
STRUKTURA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU
FBIH
 Zakon o parničnom postupku FBiH se sastoji od
šest djelova:
 1. Osnovne odredbe koje obuhvataju: osnovna
načela i nadležnost sudova
 2. Tok postupka:
 Pred prvostepenim sudom (tužba, pripremanje glavne
rasprave, glavna rasprava, dokazi i izvođenje dokaza,
sudske odluke), i
 Postupak po pravnim lijekovima (redovni i vanredni
pravni lijekovi);
STRUKTURA ZPP-A (NAST.)
 3. Sudske mjere osiguranja
 4. Opće odredbe (stranke i njihovi zakonski zastupnici,
punomoćnici, jezik u postupku, vrijednosti sproa, rokovi
i ročišta, odnesci, dostava pismena, pregledanje i
prepisivanje spisa, izuzeže, suparničari, sudjelovanje
trećih lica u parnici, zapisnici, prekid postupka, troškovi
postupka, nepoštivanje suda, pravna pomoć);
 5. Posebni postupci (postupak u parnicama iz radnih
odnosa, postupak u sporovima male vrijednosti,
postupak pred arbitražom i postupak zbog smetanja
posjeda)
 6. Prijelazne i završne odredbe
POJAM I PREDMET GRAĐANSKOG PARNIČNOG
PROCENOG PRAVA
 Građansko parnično procesno pravo (GPP) je
samostalna pravna grana koja izučava i koja se
sastoji od pravnih pravila kojima se uređuje
procesno-pravna djelatnost sudova i ostalih
učesnika, a u ostvarivanju sudske funkcije.
 GPP obuhvata dvije vrste normi:
 Organizacione – pravila kojima se ustanovljavaju
sudovi, njihova organizacija, sastav i nadležnost;
 Funkcionalne – pravila kojima se uređuje postupak kao
pravni metoda po kome sudovi postupaju u vršenju
sudske funkcije.
METODI OSTVARIVANJA GRAĐANSKOG
PRAVOSUĐA
 Građansko parnično procesno pravo i građanski
postupak se ne mogu izjednačavati.
 GPP - grana prava
 Građanski postupak – predmet GPP-a
 Građanski postupak je čisto normativno-pravna
tvorevina.
 Složenost i raznovrsnost pravozaštitinih zadataka je
uslovila stvaranje više vrsta građanskih postupaka:
 Građanski parnični postupak
 Građanski vanparnični postupak
 Građanski izvršni postupak
MJESTO GRAĐANSKOG PARNIČNOG
PROCESNOG PRAVA U SISTEMU PRAVA
 GPP ima svoje određeno mjesto u pravnom
sistemu.
 U najbližoj je vezi sa:
 Ustavnim pravom
 Građanskim materijalnim pravom

 Upravnim pravom (upravnim postupkom)

 Krivičnim procesnim pravom

FORMA I FORMALIZAM U GPP-U
 U procesnom pravu, budući da reguliše odnose koji spadaju u
više sfere pravne nadgradnje, pravna forma je mnogo više
izraženija, nego u drugim granama prava (“pravo prava”), a radi
zaštite:
 Zakonitosti,
 Pravne sigurnosti, i
 Efikasnosti
 (“Pravna forma je zakleti neprijatelj proizvoljnosti.” Jhering)
 ALI u postupku treba strogo razlikovati formu od formlizma.
 Pravna forma prerasta u pravni formalizam onda kada sama
sebi postane svrhom.
 Procesna forma uvjek mora biti u službi ostvarivanja zaštitne
funkcije postupka.
POJAM I PREDMET PARNIČNOG POSTUPKA
 Građanski parnični postupak je opći i osnovni
metod raspravljanja i odlučivanja u
građanskopravnim sporovima.
 Prema Zakonu o parničnom postupku, pravila ovog
postupka primjenjuju redovni sudovi u
raspravljanju i odlučivanju o sporovima koji
nastaju iz ličnih i porodičnih odnosa, radnih
odnosa, imovinskih i drugih građanskopravnih
odnosa, osim ako su neki od ovih sporova
posebnim zakonom stavljeni u nadležnost drugih
sudova.
POJAM I PREDMET PARNIČNOG POSTUPKA

 Obzirom na različite građanskopravne odnose

povodom kojih se raspravlja, parnični postupak
je podjeljen na:
 Opći,i
 Posebne postupke.

 Propisi općeg postupka primjenjuju se u

situacijama za koje ne postoji propis iz nekog
od posebnih postupaka.
FUNKCIJA PARNIČNOG POSTUPKA
 Prema starijem, individualističkom shvatanju,
krajnji cilj parničnog postupka je zaštita
subjektivnih građanskih prava.
 Danas je nesporno da se u građanskom
postupku ostvaruje pravozaštitna funkcija kao
značajna društvena djelatnost, ali se u
postupku istovremeno pruža i zaštita
subjektivnih prava građana i drugih pravnih
subjekata.
IUS DICERE

 Sudska praksa značajno doprinosi razvoju

pravnog poretka
 Svaka sudska presuda, osim što je akt
primjene prava, predstavlja i stvaralački čin
konkretizacije opće pravne norme na
pojedinačnu društvenu situaciju
 Pored zaštitne, postupak ostvaruje i vaspitnu
ulogu.
PARNIČNI POSTUPAK, PARNICA, SPOR
 Pojmom građanski postupak označava se
postupak kao pravna institucija, odnosno kao
cjelovita metoda ostvarivanja sudske funkcije u
građanskopravnim sporovima.
 Parnični postupak je, u principu kognicioni,
postupak u kome se odlučuje o postojanju ili
nepostojanju subjektivnog prava, primjenom
materijalnog prava na postojeće činjenično stanje.
 Parnični postupak se odvija od svog početka do
okončanja kroz niz stadija i podstadija.
PARNIČNI POSTUPAK, PARNICA, SPOR

 Pojmom parnica označava se konkretan

postupak koji se vodi između parničnih
stranaka, povodom određenog tužbenog
zahtjeva koji postavlja tužilac i traži od suda da
mu pruži zaštitu.
 Posredstvom parnice se parnični postupak
prilagođava potrebama svakog pojedinog
predmeta u vršenju sudske funkcije.
PARNIČNI POSTUPAK, PARNICA, SPOR
 Spor je stanje u materijalno-pravnim odnosima do
koga dolazi usljed neizvjesnosti u pogledu
sadržaja prava i obaveza koje prizilaze za subjekte
toga odnosa ili usljed povrede prava i obaveza.
 To je uvijek određeni stepen neslaganja između
dva subjekta u pravnom odnosu.
 Obično prethodi parnici, ali ne mora dovesti do nje.
 Samo ako jedan od subjekata zatraži sudsku
zaštitu, tada dolazi do parnice kao procesno-
pravnog odnosa.
PROCESNE PRETPOSTAVKE
 Procesne pretpostavke su uslovi ili okolnosti,
utvrđeni normama procesnog prava, od kojih
zavisi dopuštenost raspravljanja i odlučivanja o
tužbenom zahtjevu.
 Potrebno ih je strogo razlikovati od materijalnih
pretpostavki, odnosno uslova od kojih zavisi
osnovanost predmeta odlučivanja. Prve su
određeni normama procesnog, a drugi
normama materijalnog prava.
PROCESNE PRETPOSTAVKE

 Procesne pretpostavke mogu biti opšte i posebne.

 Opšte moraju postojati u svakoj parnici, dok su
posebne propisane samo za neke vrste sporova ili
samo za određena pitanja.
 Mogu biti pozitivne i negativne. Pozitivne moraju
postojati da bi bilo dopušteno raspravljanje u
parnici, a negativne predstavljaju procesne
smetnje za dopuštenost parnice (ne smiju
postojati).
PROCESNE PRETPOSTAVKE
 Opšte pretpostavke se tiču svih bitnih elemenata
parnice: suda, stranaka i predmeta spora.
 U procesne pretpostavke koje se tiču suda spada
nadležnost (međunarodna, stvarna, mjesna i
funkcionalna).
 Pretpostavke koje se tiču stranaka su: postojanje
stranke, stranačka i parnična sposobnost,
odnosno postojanje urednog zastupanja ako nema
parnične sposobnosti, te postojanje ovlaštenja za
vođenje konkretne parnice (legitimatio ad
processum - procesna legitimacija).
PROCESNE PRETPOSTAVKE

 Pretpostavke koje se tiču predmeta spora imaju

karakter procesnih smetnji.
 Njihovo postojanje sprečava vođenje parnice.

 To su:
 postojanje presuđene stvari (res iudicata),
 postojanje parnice (lis pedens),

 te postojanje pravnog interesa za tužbu (tužilac ima

pravni interes da ustane tužbom tek onda kad tuženi
odbije da dobrovoljno udovolji njegovom traženju).
POSLJEDICE NEDOSTATAKA PROCESNIH
PRETPOSTAVKI
 Nedostatak bilo koje procesne pretpostavke za
posljedicu ima nemogućnost raspravljanja i
odlučivanja.
 O postojanju procesnih pretpostavki sud vodi
računa po službenoj dužnosti, što ne isključuje
mogućnost strankama da ukazuju sudu na
nedostatke.
 Na postojanje pretpostavki sud načelno pazi
tokom cijelog postupka. Izuzetno, samo na neke
pretpostavke (kao na primjer, mjesna nadležnost)
sud pazi samo do određene faze u postupku.
INCIDENTALNO PITANJE
ČLAN 12 ZPP-A
 (1) Kad odluka suda zavisi o rješavanju nekog
prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji
neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije
donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno
pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako
posebnim propisima nije drugačije određeno.
 (2) Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni
učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.
 (3) U parničnom postupku sud je u pogledu
postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti
učinitelja vezan za pravomoćnu presudu krivičnog
suda kojom se optuženi oglašava krivim.
INCIDENTALNO PITANJE
 Prethodna, incidentalna ili prejudicijelna pitanja su
pravna pitanja koja nisu neposredan predmet
odlučivanja u parnici, ali se nalaze u funkciji odlučivanja
o tužbenom zahtjevu.
 Prethodno pitanje može biti samo pravno pitanje, dakle
ne i činjenično, koje samo po sebi čini pravnu cjelinu i
podobno je da bude predmetom samostalnog
odlučivanja.
 Odluka o prethodnom pitanju čini sastavni dio
činjenične podloge spora. Kao takva ne stiče svojstvo
pravosnažnosti i unosi se u obrazloženje, a ne u
dispozitiv sudske odluke.
INCIDENTALNA OVLAŠTENJA SUDA U PARNICI
 O prethodnom pitanju kao glavnom pitanju sud će odlučivati
samo ako to stranke zahtijevaju.
 Ako se u parničnom postupku kao prethodno pitanje pojavi
neko pravno pitanje koje nije u nadležnosti suda pred kojim
se postavlja, već u nadležnosti nekog drugog suda ili drugog
organa, onda ovlaštenja suda u rješavanju tog pitanja zavise
od toga da li je nadležni organ već donio pravosnažnu odluku
ili ne.
 Pravosnažna odluka koju je donio nadležni organ vezuje sud
pred kojim se to pitanje javilo kao prethodno pitanje. Ako
nadležni organ nije donio odluku, sud ima ovlaštenje da
odlučuje o tom pitanju, ali samo kao o prethodnom pitanju.
VAŽENJE NORMI PROCESNOG PRAVA

 S obzirom na prostor
U pogledu važenja normi procesnog prava vrijedi
načelo lex fori, tj. primjenjuje se procesno pravo
suda koji vodi postupak, bez obzira na to ko su
stranke u sporu. Ovo načelo je univerzalno
prihvaćeno u svim pravnim sistemima.
VAŽENJE NORMI PROCESNOG PRAVA

 S obzirom na lica
 Sva lica koja se nalaze na teritoriji naše zemlje po
pravilu su pod jurisdikcijom domaćih sudova. To
znači da sva lica, bez obzira na državljanstvo, mogu
da tuže i da budu tužena. Izuzeci su lica koja
uživaju diplomatski imunitet.
 Međutim, postoje izuzeci i od pravila da lica sa
diplomatskim imunitetom ne potpadaju pod
jurisdikciju domaćih sudova.
VAŽENJE NORMI PROCESNOG PRAVA
 S obzirom na vrijeme
 U pogledu vremenskog važenja vrijedi opće načelo da
pravne norme nemaju povratno dejstvo, osim u
slučajevima kada to sam zakon izričito dozvoljava.
Pravilo je da će se parnica koja je pokrenuta za vrijeme
važenja starog zakona nastaviti i okončati prema
pravilima novog zakona. Princip neposrednog ili
trenutnog dejstva normi procesnog prava (tempus regit
actum) izvodi se na osnovu činjenice da norme novog
zakona ne važe za procesne radnje preduzete prije
stupanja zakona na pravnu snagu.
NAČELA GRAĐANSKOG PARNIČNOG
PROCESNOG PRAVA
NAČELA GPP-A
 Sva načela GPP mogu se podijeliti u nekoliko
grupa:
 1. Načelo zakonitosti ili legaliteta
 2. specifična ili određujuća načela GPP - načelo
dispozitivnosti i raspravno načelo;
 3. načela koja su podignuta na nivo ustavnih načela -
kontradiktornost, javnost, pružanje pomoći neukim
strankama;
 4. načela koja su manje-više karakteristična i za druge
postupke - načelo usmenosti, slobodne ocjene dokaza,
materijalne istine, ekonomičnosti, sudskog upravljanja
postupkom, itd.
NAČELO ZAKONITOSTI ODNOSNO LEGALITETA
ČLAN 1 ZPP-A

 Ovim zakonom se određuju pravila postupka

na osnovu kojih općinski sudovi, kantonalni
sudovi i Vrhovni sud Federacije Bosne i
Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud
Federacije) raspravljaju i odlučuju u
građanskopravnim sporovima ako posebnim
zakonom nije drugačije određeno.
LEGALITET ILI ZAKONITOST
 Suština principa zakonitosti se sastoji u
potčinjavanju i vezanosti sudova u vršenju sudske
funkcije za zakon.
 Princip da je sud vezan za zakon važi i za procesno
i za materijalno pravo.
 Oni ne smiju da sude po pravičnosti, oportunitetu i
slično, čak i kad stranke to traže od njih.
 Sud je slobodan ta tumači normu. Sloboda u
tumačenju pravnih normi je u srazmjeri sa
određenošću i preciznošću pravne norme koja se
primjenjuje.
DISPOZITIVNOST I OFICIJELNOST
ČLAN 3 ZPP-A

 (1) Stranke mogu slobodno raspolagati

zahtjevima koje su stavile tokom postupka.
 (2) Sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja
su protivna prinudnim propisima.
DISPOZITIVNOST I OFICIJELNOST

 Načelo dispozitivnosti se manifestuje u više

aspekata: u pokretanju postupka, određivanju
predmeta parnice, u pogledu raspolaganja
tužbenim zahtjevom, te u pogledu kretanja i
okončanja postupka.
POKRETANJE POSTUPKA
 Parnični postupak se uvijek pokreće na
inicijativu titulara ugroženih ili povrijeđenih
subjektivnih građanskih prava, a nikada na
inicijativu suda.
 Postupak se pokreće procesnom radnjom čiji je
pravno tehnički naziv tužba.
 Titular povrijeđenog ili ugroženog prava
podnošenjem tužbe postaje tužilac, a onaj
prema kome je tužba upravljena, tuženi.
ODREĐIVANJE PREDMETA PARNICE
 Sud u parničnom postupku pruža zaštitu samo
u granicama zahtjeva koje su stranke postavile
tokom postupka.
 On ne može tužitelju dosuditi više od traženog,
niti nešto drugo osim onoga što je tražio.
 Načelo dispozitivnosti važi i u žalbenom
postupku - sud pobijanu presudu preispituje
samo u dijelu u kome je podnosilac žalbe
pobija.
MATERIJALNE PROCESNE DISPOZICIJE

 Stranke tokom cijelog postupka disponiraju,

odnosno, raspolažu tužbenim zahtjevom.
 U dispozitivne radnje stranaka spadaju
odricanje od tužbenog zahtjeva, priznanje
tužbenog zahtjeva, te sudsko poravnanje.
FORMALNE (ČISTE) PROCESNE DISPOZICIJE

 U našem pravu se primjenjuje načelo sudskog

upravljanja postupkom. Međutim, stranke
imaju određene mogućnosti da svojom voljom
utiču na razvoj i okončanje postupka.
 Čiste procesne dispozicije su neke od
dispozitivnih parničnih radnji stranaka koja se
ograničavaju na samu parnicu i pravno su
relevantne samo dok parnica traje.
DOMET NAČELA U PARNIČNOM POSTUPKU
 Određeni građanskopravni odnosi su u interesu
kako samih stranaka, tako i društvene zajednice.
 Zbog toga su u određenoj mjeri ograničena
disponiranja stranaka u sporovima iz takvih
odnosa (bračni i porodični odnosi).
 S tim u vezi sud je obavezan da prati da li se
disponiranja stranaka kreću u granicama koje su
pravno dozvoljene i da onemogući sve dispozicije
koje su u suprotnosti sa postojećim pravnim
poretkom.
POVREDE DISPOZITIVNOSTI

 Sud je prvenstveno dužan da spriječi one

dispozicije koje su same po sebi u suprotnosti
sa postojećim pravnim poretkom.
 Međutim, takođe je dužan spriječiti dispozicije
koje su same po sebi dopuštene, ali imaju za
cilj da proizvedu nedopuštene pravne
posljedice.
RASPRAVNOST I ISTRAŽNOST
ČLAN 2. ST. 1 ZPP-A

U parničnom postupku
sud odlučuje u
granicama zahtjeva koji
su stavljeni u postupku.
RASPRAVNOST I ISTRAŽNOST
 Da bi sud mogao donijeti pravilnu odluku, on mora
utvrditi pravno relevantne činjenice i zatim ih podvesti
pod odgovarajuću pravnu normu.
 U tom cilju je potrebno dati odgovor na dvije vrste
pitanja: činjenična i pravna.
 Pružanje odgovora na pravno pitanje se sastoji u
pronalaženju odgovarajuće pravne norme i utvrđivanju
njenog sadržaja.
 Ono u cjelosti spada u okvire dužnosti suda po principu
iura novit curia (sud poznaje pravo). Da bi mogao dati
odgovor na činjenično pitanje, sud mora imati činjenice i
dokaze kojima utvrđuje njihovu istinitost.
ČLAN 2 ST. 2 ZPP-A

 Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo

po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode
stranaka u pogledu materijalnog prava.
RASPRAVNOST I ISTRAŽNOST
 Ako je dužnost prikupljanja činjenica i dokaza
(procesne građe) na strankama, radi se o
raspravnom načelu, a ako je to dužnost suda onda
govorimo o istražnom ili inkvizitornom načelu.
 Prema raspravnom načelu, sud je vezan za
činjenice i dokaze koje prezentiraju stranke,
odnosno ovlašten je da pri donošenju odluke u
obzir uzme samo te činjenice.
 Po istražnom načelu, sud je dužan da po službenoj
dužnosti prikuplja činjenice i dokaze, tj. nije vezan
za činjenice i dokaze koje prezentiraju stranke.
ZNAČAJ I FUNKCIJA
 Raspravno načelo u našem građanskom postupku
ima mjesto osnovnog načela.
 Stepen aktivnosti suda u prikupljanju činjenica
zavisi od prirode predmeta spora.
 Sud je dužan da na pogodan način navede stranke
da dopune svoje činjenične navode, ali ne može
sam prikupljati činjenice, niti zasnovati odluku na
činjenicama koje mu stranke nisu prezentirale.
 U sporovima u kojima je ograničeno načelo
dispozitivnosti dolazi do izražaja aktivna uloga
suda sa inkvizitornim ovlaštenjima.
ČLAN 7 ST. 1 ZPP-A

 (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na

kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi
dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
ODNOS RASPRAVNOSTI PREMA MATERIJALNOJ
ISTINI
 Kombiniranje raspravnog i istražnog načela su
u službi načela materijalne istine.
 Sud bi bez saradnje stranaka teško dolazio do
činjenica i dokaza, bez obzira na njegova
istražna ovlaštenja.
 Međusobno suprotstavljeni interesi iniciraju
stranke na prezentiranje činjenica i dokaza koji
im idu u prilog, a na taj način sud prikuplja
potrebnu procesnu građu.
SLOBODNA OCJENA DOKAZA
ČLAN 8 ZPP-A

 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje

sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će
savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno
i sve dokaze zajedno.
SLOBODNA OCJENA DOKAZA
 Procesno pravo poznaje sistem slobodne ocjene dokaza
i sistem legalne ocjene dokaza.
 U sistemu slobodne ocjene dokaza do istine o
pravnorelevantnim činjenicama sud dolazi na osnovu
vlastitog uvjerenja, koga stiče putem savjesne ocjene
svakog dokaza zasebno, i onda svih dokaza zajedno,
kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.
 U sistemu slobodne ocjene dokaza sud odlučuje:
 a) koja dokazna sredstva će upotrijebiti za utvrđivanje
određene činjenice;
 b) dokaznu snagu svakog dokaznog sredstva u konkretnom
slučaju, a na osnovu pravila logike i općeg životnog iskustva.
SLOBODNA OCJENA DOKAZA
 Da bi sud mogao jednu činjenicu smatrati tačnom, on
mora steći ubjeđenje, odnosno, uvjerenje, izvjesnost o
njenom postojanju. Ubjeđenje, uvjerenje ili izvjesnost je
takav stepen saznanja koji ne dopušta
opravdanusumnju u suprotno.
 Vjerovatnost, kao niži stepen saznanja, dozvoljava
mogućnost postojanja opravdane sumnje, ali kod suda
postoji utisak koji preteže u jednom ili drugom pravcu, tj.
daje činjenična tvrdnja tačna ili netačna.
 U sistemu legalne ocjene dokaza, sud je vezan za zakon,
kako u pogledu upotrebe pojedinih dokaznih sredstava,
tako i u pogledu njihove dokazne snage.
SUDSKO UPRAVLJANJE POSTUPKOM
SISTEMI UPRAVLJANJA POSTUPKOM

 Upravljanje postupkom može se posmatrati sa

formalnopravnog i sa materijalnopravnog aspekta.
 U formalnopravnom pogledu, upravljanje parnicom
se tiče njenog spoljašnjeg toka, vremenskog
odvijanja i poštivanja procesnih formi.
 U materijalnopravnom pogledu upravljanje
parnicom se tiče prikupljanja procesne građe,
činjenica i dokaza.
SISTEM ZAKONSKOG UPRAVLJANJA
POSTUPKOM
 – bio je karakterističan za starije procesne
sisteme. Zakon je strogo određivao razvoj
postupka, od početka do kraja, tako da se svaka
parnica odvijala na isti način bez obzira na
raznovrsnost predmeta raspravljanja.
 Propuštanje neke propisane procesne aktivnosti je za
posljedicu imalo prekluziju procesnih ovlaštenja, te su
stranke bile prinuđene da preduzimaju procesne radnje
kako bi izbjegle nastup prekluzije. Obzirom na vrijeme
kad je primjenjivana, ova strogost procesnih formi imala
je svoje opravdanje – štitila je stranke od samovoljnosti
sudija-feudalaca.
SISTEM STRANAČKOG UPRAVLJANJA
POSTUPKOM
 – posebno je karakterističan za period liberalnog
kapitalizma, a prisutan je i u nekim savremenim
sistemima, posebno u zemljama angloameričkog
prava. Stranke pokreću i upravljaju razvojem
parnice, kako u formalnopravnom, tako i u
materijalnopravnom smislu.
 One imaju incijativu u određivanju ročišta, staraju se o
dostavljanju, utiču na redoslijed preduzimanja radnji
itd. Osim toga, teret prikupljanja procesne građe je
isključivo na strankama.
SISTEM SUDSKOG UPRAVLJANJA POSTUPKOM

 – ovaj sistem je utemeljen u većini savremenih

procesnopravnih sistema. Ovakvo shvatanje
postupka zahtijeva aktivnu ulogu suda u
parnici. Pravila općeg parničnog postupka
samo okvirno utvrđuju osnovne stadije i
procesne ustanove u okviru tih stadija, a sudu
se prepušta da u konkretnom slučaju odlučuje
koje radnje će preduzeti i kojim redoslijedom.
KONTRADIKTORNOST
ČLAN 5 ZPP-A

 Svaka stranka ima pravo da se izjasni o

prijedlozima i zahtjevima protivne stranke.
Samo kad je to ovim zakonom određeno, sud
je ovlašten odlučiti o zahtjevu o kojem
protivnoj stranci nije bila data mogučnost
izjašnjavanja.
POJAM OBOSTRANOG SASLUŠANJA STRANAKA

 Načelo kontradiktornosti podrazumijeva da se

svakoj stranci mora omogućiti da u zakonom
propisanom roku i formi može preduzimati sve
radnje koje može preduzeti i suprotna strana, te
da se može izjasniti o svim radnjama koje se
preduzimaju u postupku a koje su relevantne za
donošenje presude.
 To podrazumijeva i mogućnost stranke da se
izjašnjava o radnjama samog suda, obzirom na
njegovu aktivnu ulogu u postupku.
LITISKONTESTACIJA

 Poštivanje načela kontradiktornosti u

savremenim procesnim sistemima
podrazumijeva da se strankama osigurava
samo pravo, odnosno mogućnost, a ne i
obaveza da se izjasne u postupku. Korištenjem
ovog prava, stranke znatno doprinose
razjašnjavanju svih elemenata spora. S druge
strane, pasivnim držanjem, pogotovo tuženog,
otežava se i usporava rad suda u postupku.
AFIRMATIVNA I NEGATIVNA LITISKONTESTACIJA

 Zbog toga, da bi otklonili negativan uticaj koji proizvodi

pasivno držanje tuženog, procesni sistemi poznaju
različita rješenja, od kojih su preovlađujuća dva:
 princip afirmativne, i
 princip negativne litiskontestacije.
 Prema načelu afirmativne litiskontestacije, ako se
stranka ne izjašnjava o navodima, tvrdnjama i
zahtjevima suprotne stranke, smatra se da priznaje te
navode, tvrdnje odnosno zahtjeve.
 Načelo negativne litiskontestacije iz pasivnog držanja
stranke izvodi zaključak da ta stranka poriče navode i
zahtjeve suprotne stranke.
REALIZACIJA KONTRADIKTORNOSTI U
POSTUPKU
 U sve faze postupka ugrađeni su zahtjevi načela
kontradiktornosti, koje je jedno od osnovnih i
odlučujućih načela građanskog parničnog
postupka. Ovo načelo posebno dolazi do izražaja
na glavnoj raspravi, zajedno sa načelom
usmenosti, neposrednosti i javnosti. GPP sadrži
veliki broj pravila koja su po svom sadržaju
pravnotehničke prirode, kao na primjer, odredbe o
dostavljanju. Sva takva pravila su u službi
ostvarivanja načela kontradiktornosti i njihov
značaj se ne bi trebao potcjenjivati niti
proglašavati formalizmom.
POVREDA NAČELA KONTRADIKTORNOSTI
 Povreda načela kontradiktornosti ima dejstvo
apsolutno bitne povrede postupka zbog koje se
mogu ulagati svi redovni i vanredni pravni
lijekovi, a podnošenje prijedloga za obnovu
postupka usljed povrede ovog načela nije
vezano za objektivni rok. Sud o ovoj povredi
vodi računa po službenoj dužnosti. Sud je
ovlašten da odstupi od primjene načela
kontradiktornosti samo kad je to izričito
određeno zakonom.
NAČELO RAVNOPRAVNOSTI JEZIKA SVIH
KONSTITUTIVNIH NARODA
ČLAN 6 ZPP-A

U parničnom postupku u
ravnopravnoj su upotrebi
bosanski jezik, hrvatski
jezik i srpski jezik, a
službena pisma su latinica i
čirilica.
PRAVO NA UPOTREBU JEZIKA

 Ustav garantuje svakom da u postupku pred

sudom koristi svoj jezik i da se u postupku sa
činjenicama upoznaje na svom jeziku.
 Po novom zakonu, stranka je ta koja snosi
troškove prevođenja i tumačenja tokom
parničnog postupka.
USMENOST I PISMENOST
ČLAN 4 ZPP-A

 Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu,

na osnovu usmene, neposredne i javne
rasprave.
USMENOST I PISMENOST
 U našem parničnom postupku usmenost je osnovno načelo.
Ono podrazumijeva da sud po pravilu svoju odluku može
zasnovati samo na osnovu procesne građe koja je bila
predmet usmenog raspravljanja. Načelo usmenosti ostvaruje
se na ročištu.
 Postoje dvije vrste ročišta: pripremno (fakultativno) i ročište
za glavnu raspravu (obligatorno).
 Pripremno ročište je primarno u funkciji razjašnjavanja i
rasvjetljavanja spornog činjeničnog stanja, a ročište za
glavnu raspravu je u funkciji utvrđivanja istinitosti činjeničnih
tvrdnji stranaka. Na glavnoj raspravi svi dokazi moraju biti
izvedeni usmeno: svjedoci i vještaci istupaju usmeno,
isprave i zapisnik o posredno izvedenim dokazima se čitaju
itd.
ČLAN 14 ZPP-A

 Ako za pojedine radnje nije zakonom odreden

oblik u kome se mogu poduzeti, stranke
poduzimaju parnične radnje pismeno izvan
ročišta ili usmeno na ročištu.
KOMPLEMENTARNOST NAČELA
 Načelo pismenosti komplementarno je načelu
usmenosti i za cilj ima otklanjanje određenih
nedostataka u načelu usmenosti.
 Pismeni oblik zahtijeva radnje čiji se sadržaj ne može
dovesti u pitanje ni dužim protekom vremena. Takve
radnje su tužbe, sudske odluke i pravni lijekovi.
 Sadržaj usmeno preduzetih radnji na ročištu se pismeno
zasvjedočava u sudskom zapisniku. Bez pismenog
bilježenja ovih radnji ne bi se mogla preispitivati
pravilnost donesene odluke u postupcima povodom
pravnih lijekova.
POVREDA NAČELA USMENOSTI

 Ako sud donese presudu bez održavanja glavne

rasprave, to predstavlja apsolutno bitnu
povredu parničnog postupka.
 Sve ostale povrede o formi postupanja u
postupku predstavljaju relativno bitnu povredu.
ČLAN 6 ZPP-A

 U parničnom postupku u ravnopravnoj su

upotrebi bosanski jezik, hrvatski jezik i srpski
jezik, a službena pisma su latinica i čirilica.
NEPOSREDNOST I POSREDNOST
DEJSTVO NEPOSREDNOSTI
 Prema načelu neposrednosti, sud svoju odluku po
pravilu može zasnivati samo na osnovu
neposrednog raspravljanja. To u krajnjoj liniji
znači:
 1. da u donošenju odluke mogu učestvovati samo
sudije koje su učestvovale na glavnoj raspravi;
 2. da sud sva saznanja na kojima zasniva svoju odluku
stiče neposrednim zapažanjem, bez posredovanja
trećeg.
 Puna vrijednost načela neposrednosti dolazi do
izražaja u primjeni zajedno sa načelom usmenosti.
DEJSTVO POSREDNOSTI
 Prema načelu posrednosti, sud svoje saznanje o činjeničnom osnovu
za odlučivanje stiče posredstvom trećeg. Odstupanje od načela
neposrednosti u korist načela posrednosti dozvoljeno je samo u vrlo
ograničenoj mjeri. Najvažnija odstupanja se odnose na izmjenu u
sastavu vijeća tokom glavne rasprave, te na mogućnost posrednog
izvođenja dokaza.
 Povreda neposrednosti predstavljaće apsolutnu povredu parničnog
postupka samo onda ako je u donošenju presude učestvovao sudija
koji nije učestvovao na glavnoj raspravi.
 Načelo neposrednosti je zadovoljeno ako je prilikom donošenja
odluke vijeće u istom sastavu u kome je bilo na posljednjem ročištu
glavne rasprave. Dakle, ako se sastav vijeća izmijeni nakon
posljednjeg ročišta, a prije donošenja odluke, sud mora ponovo
otvoriti raspravu.
JAVNOST
JAVNOST KAO PROCSNOPRAVNA GARANCIJA

 Načelo javnosti je kao pravo utvrđeno Ustavom, a

kao procesnopravna garantija Zakonom o
parničnom postupku.
 Načelo javnosti kao pravo omogućava svakom
punoljetnom građaninu da prisustvuje raspravi
pred sudom, te da o sadržaju i rezultatima
rasprave bude informiran putem medija.
 U osnovi načela javnosti kao procesnopravne
garantije je zahtjev da sud svoju odluku o
tužbenom zahtjevu po pravilu može donijeti samo
na osnovu usmene rasprave.
ISKLJUČENJE JAVNOSTI
 Izuzeci od načela javnosti uspostavljaju se u svrhu
čuvanja službene, poslovne ili lične tajne, zatim
osiguranja javnog reda, te iz razloga morala.
 U slučaju postojanja ovih razloga, oni neće sami po sebi,
ex lege dovesti do isključenja javnosti, već sud u svakom
konkretnom slučaju ocjenjuje opravdanost isključenja
javnosti sa cijele rasprave, ili samo jednog dijela.
 Izuzetak su bračni i paternitetski sporovi, kod kojih je
javnost isključena ex lege, a zbog ustavnog načela
nepovredivosti ličnog i porodičnog života.
 Isključenje javnosti se ne odnosi na stranke, njihove
zastupnike, umješače.
POVREDA NAČELA JAVNOSTI

 Povreda načela javnosti ima za posljedicu

apsolutno bitnu povredu parničnog postupka
samo ako je javnost nezakonito isključena sa
glavne rasprave.
 U svim ostalim slučajevima povrede ovog
načela mogu biti samo relativno bitne povrede
postupka.
EKONOMIČNOST
ČLAN 10 ZPP-A

 Sud je dužan provesti postupak bez

odugovlačenja i sa što manje troškova, te
onemogučiti svaku zloupotrebu prava koja
strankama pripadaju u postupku.
NAČELO EKONOMIČNOSTI
 Načelo ekonomičnosti zahtijeva pravovremeno pružanje
pravne zaštite uz što manji utrošak vremena i sredstava.
 Da bi postupak udovoljio svojoj društvenoj funkciji, on
istovremeno mora ostvariti i načelo ekonomičnosti i načelo
zakonitosti.
 Ova dva načela su u znatnoj mjeri međusobno
suprotstavljena: ustanove kojima se obezbjeđuje ostvarenje
načela zakonitosti idu na štetu načela ekonomičnosti i
obrnuto.
 U svakom slučaju, načelo zakonitosti ima prioritet u odnosu
na načelo ekonomičnosti, odnosno ustanove kojima se
obezbjeđuje načelo ekonomičnosti ne smiju dovesti u pitanje
ostvarenje načela zakonitosti.
SAVJESNO KORIŠTENJE PROCESNIM PRAVIMA
ČLAN 9 ZPP-A

 Stranke su dužne pred sudom govoriti istinu i

savjesno se koristiti pravima koja su im
priznata ovim zakonom.
POJAM ZLOUPOTREBE PRAVA

 U praksi se neodrživim pokazalo individualističko

shvatanje o neograničenosti subjektivnih prava.
 Naš Zakon o obligacionim odnosima izričito
reguliše zabranu zloupotrebe prava:
 učesnici u obligacionim odnosima su dužni da se
pridržavaju načela savjesnosti i poštenja, zabranjeno
im je vršenje prava protivno cilju zbog kojeg su ta prava
ustanovljena i svako je dužan da se suzdržava od
postupaka kojima se drugom može uzrokovati šteta.
ZLOUPOTREBA PROCESNIH PRAVA
 Zloupotreba procesnih prava pojmovno je isto što i
zloupotreba prava uopšte: to je korištenje
procesnim pravima suprotno cilju zbog koga su ta
prava zakonom ustanovljena, odnosno suprotno
cilju postupka kao cjeline.
 ZPP nalaže strankama dužnost da govore istinu i
da se savjesno koriste pravima koja su im priznata
u postupku, a sudu nalaže da onemogući svaku
zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u
postupku.
VIDOVI NESAVJESNOG PARNIČENJA

 U literaturi se različiti slučajevi nesavjesnog

vršenja procesnih radnji grupišu u nekoliko
grupa i to:
 1. Zloupotreba procesnih ovlaštenja na traženje
pravne zaštite
 2. Nesavjesno korištenje procesnih ovlaštenja u
toku postupka
 3. Sticanje procesnog položaja u parnici prevarnim
radnjama
DUŽNOST STRANAKA DA GOVORE ISTINU
 Dužnost stranaka da govore istinu je dio
dužnosti stranaka da savjesno koriste svoja
procesna prava.
 Zbog toga povreda ove dužnosti ima karakter
zlouopotrebe procesnih prava.
 Pritom se pod istinom podrazumijeva
subjektivna istina, tj. stranke ovoj dužnosti
udovoljavaju kad iznose činjenične tvrdnje za
koje one same vjeruju da su istinite.
SREDSTVA PROTIV ZLOUPOTREBE
 Težište je na prevenciji, jer ZPP uspostavlja dužnost suda da spriječi svaku
zloupotrebu prava u postupku. Sankcije čije izricanje se zaprećuje zbog
zloupotrebe procesnih prava imaju drugorazrednu ulogu i značaj.
 Preventivne mjere realiziraju se kroz sudsko upravljanje postupkom. Sud u
parnici ima aktivnu kontrolnu ulogu putem koje može uspješno onemogućiti
stranke da korištenjem dopuštenih sredstava postižu nedopuštene ciljeve.
 Represivne mjere - Sankcije zbog zloupotrebe procesnih prava su: snošenje
troškova prouzrokovanih zloupotrebom, izricanje kazne i naknada štete. U
teoriji je vladajući stav o nedopustivosti actio doli, tj. tužbe zbog zloupotrebe
procesnih prava jer bi takva mogućnost ugrozila pravnu sigurnost.
 Snošenje troškova - Pravilo je da stranka koja u cjelosti izgubi parnicu
protivnoj strani naknađuje troškove..
 Procesne kazne - izriču se zbog zloupotrebe prava u postupku.
 Naknada štete - ZPP ne propisuje izričito naknadu štete kao sankciju zbog
zloupotrebe procesnih prava, ali ona proizilazi iz općih principa građanskog
prava.
NAČELO TRAŽENJA ISTINE
ČLAN 7 ST. 2 ZPP-A

 (2) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje

stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i
dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da
raspolažu zahtjevima kojima ne mogu
raspolagati (član 3. stav 2.).
STARO NAČELO MATERIJALNE ISTINE

 Staro načelo materijalne istine je prije bilo

temeljno načelo parničnog postupka. Ono pred
sud je postavljalo dužnost da potpuno i istinito
utvrdi sporne činjenice od kojih zavisi
osnovanost tužbenog zahtjeva (pravno
relevantne činjenice).
 Izbačen je iz Zakona o parničnom postupku
FBiH iz 2003. godine.
NOVO NAČELO TRAŽENJA ISTINE

 Novim ZPP-om u odnosu na raniji ZPP

reducirano je načelo materijalne istine na način
da je teret iznošenja činjenica i predlaganja
dokaza isključivo na strankama a sud u tom
smislu može djelovati samo kada iz rezultata
rasprave proizilazi da straneke idu za tim da
raspolažu zahtjevima kojima ne mogu
raspolagati (čl. 7 u vezi člana 3 ZPP-a.)
NAČELO KONCENTRACIJE POSTUPKA NA DVA
ROČIŠTA
ČLAN 11. ZPP-A

Prvostepeni postupak će
se, u pravilu, sastojati od
dva ročišta – jednog
pripremnog ročišta i jednog
ročišta za glavnu raspravu.
STARO NAČELO POMOĆI NEUKIM STRANKAMA
STARO NAČELO POMOĆI NEUKIM STRANKAMA

 Novim ZPP-om je napušteno načelo

podučavanja neuke stranek koje je bilo
prisutno u ranijem ZPP-u.
 Novim Zakonom, međutim, jeste predviđeno
nekoliko izuzetaka, prvenstveno u fazi
ispitivanja tužbi, odgovora na tužbu i tokom
pripremnog ročišta.
SUBJEKTI PARNIČNOG
POSTUPKA
PRAVOSUDNA FUNKCIJA
 Sudska funkcija se može definisati kao djelatnost
konkretizacije općih pravnih normi na pojedinačne
situacije.
 Ona se sastoji od ne čisto logičko silogističke operacije,
već određenim stepenom slobode, gdje sudija u
dostaloženoj intelektualno-misaonoj operaciji utvrđuje
konkretni životni događaj, podvodi ga pod apstraktnu
pravnu normu i izvodi pravne posljedice u vidu sudske
odluke.
 Razlikujemo:
 Sudsku funkciju u materijalno-pravnom i
 Sudsku funkciju u formalno-organizaijskom smislu
PRAVOSUDNA FUNKCIJA U MATERIJALNO-
PRAVNOM SMISLU
 Može se definisati kao raspravljanje i donošenje
odluke kojom se izriče sankcija u slučaju povrede
prava, odnosno izriče šta je pravo među
strankama.
 Pritom se sudska funkcija određuje kao djelatnost:
a) Građansko sudovanje - odlučivanje u građanskim
sporovima;
b) Krivično sudovanje - izricanje mjera učiniocima
krivičnih i drugih kažnjivih djela;
c) Upravno sudovanje - rješavanje upravnih sporova.
PRAVOSUDNA FUNKCIJA U FORMALNO-
ORGANIZACIJSKOM SMISLU
 Definišemo je kao djelatnost sudova kao
samostalnih i nezavisnih organa koju oni vrše u
sudskom postupku, a koja se sastoji u
raspravljanju i odlučivanju o pravnim sporovima sa
autoritetom presuđene stvari.
 Sudska funkcija u formalno-organizacijskom
smislu ima tri određujuća obilježja:
 1. sud,
 2. postupak, i
 3. svojstvo sudske odluke.
SUD U SMISLU DEFINISANJA PRAVOSUDNE
FUNKCIJE
 Najvažnije obilježje sudske funkcije u organizacijsko-
funkcionalnom pogledu je da sudsku funkciju vrše sudovi.
 Da li se jedna institucija može smatrati sudom, ne zavisi od
toga da li ona čini dio sudskog sistema, već da li ima
osnovna obilježja suda.
 Zbog toga, svaka tvorevina, bilo da je državna ili društvena i
bez obzira da li je dio klasičnog sudskog sistema ili ne, jeste
sud ako posjeduje bitna obilježja suda: nezavisnost i
nepristrasnost.
 Nezavisnost i nepristrasnost važi i prema "vani", i prema
"unutra", odnosno prema drugim organima (prvenstveno
upravnim) i prema strankama.
 REDOVNI SUDOVI

U pravosudnom sistemu FBiH sudsku funkciju u građansko-

pravnim stvarima vrše redovni sudovi opće nadležnosti:
općinski, kantonalni i Vrhovni sud Federacije.
Redovni sudovi su jedina vrsta sudova u našem pravnom
sistemu, a ranije su postojali vojni i privredni sudovi kao posebni
organi.
ARBITRAŽA
DEFINICIJA ARBITRAŽE

 Arbitraža, arbitrium, je pravosudno nedržavno

tijelo koje su stranke saglasno i voljno izabrale i
povjerile mu presuđivanje u njihovom
određenom imovinsko-pravnom konfliktu, u
kome one mogu da slobodno disporniraju
svojim pravima.
BITNI ELEMENTI ARBITRAŽE
 Arbitraža je nedržavni sud, koji spor među strankama
rješava presudom;
 Osnov za derogiranje redovne sudske nadležnosti i
povjeravanje spora arbitraži je u autonomiji volje
stranaka u predmetima u kojima stranke mogu
slobodno raspolagati svojim pravima;
 Pravni osnov za arbitražno rješavanje sporova je
sporazum stranaka;
 Postupak pred arbitražnim sudom predstavlja suđenje u
konkretnom slučaju tek nakon što mu stranke
sporazumno daju investituru za suđenje i traje do
okončanja zadatka koji mu je povjeren.
ZAŠTO ARBITRAŽNO RJEŠAVANJE SPOROVA

 Razlozi su pravno-političke, filozofsko-

ekonomske i pragmatične prirode.
 U teoriji su prisutni i argumenti protiv
arbitražnog sudovanja.
 U praksi je uočljiva tendencija porasta broja
sporova koje stranke povjeravaju arbitražama.
PRAVNA PRIRODA ARBITRAŽE
 Pravna priroda arbitraže je u teoriji sporna. Tumače je dvije
suprotstavljene koncepcije:
 - kontraktualna (civilistička), prema kojoj arbitraža u suštini
nije sud, već građanskopravni medij stranaka. Odluka
arbitraže nije presuda, nego ugovor koji su stranke potpisale
preko arbitra, a ima značaj poravnanja sui generis, kome
pravni poredak priznaje dejstvo izvršnog naslova;
 - jurisdikciona (publicistička), prema kojoj je arbitražna
presuda u svemu izjednačena sa odlukom državnog suda.
Pravni poredak svojim autoritetom stoji iza presude. Ova
koncepcija je dosad bila dominirajuća i u našem pravu.
 U teoriji postoji i treće, kompromisno shvatanje koje insistira
na mješovitoj, ugovorno-procesnoj prirodi arbitraže.
VRSTE ARBITRAŽA
 Osnovna podjela arbitraža, prema načinu njihovog organizovanja, je
na povremene ili ad hoc i institucionalne ili stalne arbitraže.
 Najznačajnije stalne arbitraže su: Evropski arbitražni sud u
Strazburu, Arbitražni sud u Londonu, Arbitražni sud Međunarodne
trgovačke komore u Parizu itd. U BiH je to Arbitražni sud pri
Privrednoj komori BiH u Sarajevu.
 Po kriteriju pravnih izvora, arbitraže se dijele na formalne (ritualne) i
neformalne (iritualne) arbitraže.
 Nepravne, kvazi arbitraže predstavljaju tijela kojima se stranke
moraju obratiti radi rješavanja određenih sporova. Drugi oblik
nepravnih arbitraža su one koje rješavaju pitanja o kojima se pred
redovnim sudom ne bi mogla voditi parnica, te arbitrium boni viri, kao
oblik posredovanja o ugovornim odredbama o čijem se sadržaju
stranke nisu mogle dogovoriti.
POJAM I MODALITETI ARBITRAŽNOG
SPORAZUMA - COMPROMISSUM
 Arbitražni sporazum je akt stranaka kojim one
ugovaraju da presuđivanje njihovog postojećeg ili
budućeg spora povjere arbitražnom sudu,
derogirajući pritom nadležnost redovnog suda.
 Arbitražni sporazum može biti samostalan ili u
formi kompromisorne klauzule u okviru glavnog
ugovora.
 Odnos kompromisorne klauzule prema glavnom
ugovoru:
 Aksesorni materijalnopravni sporazum
 Autonoman institut
NADLEŽNOST ARBITRAŽNOG SUDA

 Zasniva se na ugovoru stranaka.

 Posebno je pitanje koji sporovi mogu biti predmet
arbitražnog sudovanja.
 Po odredbama Njujorške konvencije, svaki spor se
može iznijeti pred arbitražu, bez obzira na njegovu
prirodu. Zato neki procesualisti zaključuju da
predmet arbitraže mogu biti svi sporovi, osim onih
čije bi raspravljanje od strane arbitražnog suda
bilo u suprotnosti sa javnim interesom.
KOMPETENZ – KOMPETENZ PROBLEM

 U osnovi se svodi na pitanje da li je arbitražni

sud nadležan da odlučuje o vlastitoj
nadležnosti za suđenje u konkretnom sporu,
kada je to dovedeno u pitanje.
 Većina teoretičara je saglasna da arbitražnom
sudu treba priznati to pravo, uz mogućnost
naknadne državne (sudske) kontrole.
SASTAV I IMENOVANJE ARBITRAŽNOG SUDA

 Osnovno pravilo je da broj arbitara mora biti

neparan, u pravilu jedan ili tri.
 Tako određuju pravila stalnog međunarodnog
arbitražnog suda u Beču, poznatija kao "Bečka
pravila" iz 1991. godine.
 Prema Arbitražnim pravilima Evropskog
arbitražnog suda, ako sudi vijeće od 3 arbitra,
svaka strana bira po jednog arbitra, a
predsjedavajućeg vijeća stranke imenuju
sporazumno.
ARBITRAŽNI POSTUPAK

Kod ad hoc arbitraža postupak

određuju same stranke, a ako to
ne učine, pravila određuju arbitri.
Kod institucionalnih arbitraža
pravila postupka utvrđena su
pravilnikom.
PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA

 Evropska konvencija o međunarodnoj

trgovinskoj arbitraži strankama daje slobodu da
ugovore nacionalno pravo koje će sud
primijeniti na njihov spor. Ako one to ne učine,
arbitri će primijeniti pravo na koje upućuje
koliziona norma za koju se ocijeni da je
najprikladnija u konkretnom slučaju, vodeći
računa o ugovornim odredbama i trgovačkim
običajima.
 SUĐENJE PO PRAVIČNOSTI U ARBITRAŽNOM
PRAVU - STRANKE MOGU UGOVORITI PRIMJENU
NAČELA PRAVIČNOSTI (EX EQUO ET BONO).
PRESUDA ARBITRAŽNOG SUDA I PORAVNANJE
STRANAKA
 Presuda arbitražnog suda prema strankama, ali ne i
trećim osobama, ima snagu pravosnažne sudske
presude, ukoliko ugovorom nije predviđena mogućnost
pobijanja te presude pred arbitražom višeg stepena, što
je rijetkost.
 Presuda arbitražnog suda predstavlja izvršni naslov.
 Institucionalne arbitraže same stavljaju klauzulu
pravosnažnosti i izvršnosti svojih presuda, a na presude
ad hoc arbitraža klauzulu stavlja redovni sud koji bi bio
nadležan da nije zaključen arbitražni sporazum.
POBIJANJE ARBITRAŽNE PRESUDE
 Moguće je ostvariti samo tužbom za njeno poništavanje, o čemu
odlučuje sud koji bi bio nadležan da postupa u predmetnom sporu u
slučaju da arbitražni sporazum nije zaključen.
 S tim u vezi važe neka općeprihvaćena pravila:
 arbitražna presuda se u principu ne može preispitivati zbog nepravilno
utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava,
izuzev zbog povrede javnog poretka zemlje;
 procesne povrede kao razlog za pobijanje arbitražne presude najčešće
su određene izričito, ili pozivanjem na razloge za ponavljanje parničnog
postupka;
 nakon poništenja arbitražne presude, novi postupak je dozvoljen pred
arbitražnim sudom samo ako to nije u suprotnosti sa razlogom zbog
kojeg je odluka poništena.
 Smatra se da nakon poništenja arbitražne presude arbitražni
sporazum može konvalidirati, ali samo ako se razlog poništenja ne
odnosi upravo na taj arbitražni sporazum.
 PRAVOSUDNI PRINCIPI O
ORGANIZACIJI I DJELATNOSTI
SUDOVA
PRAVOSUDNI PRINCIPI O ORGANIZACIJI I
DJELATNOSTI SUDOVA

 Organizacija i djelatnost sudova zasnovani su na

jedinstvenim pravosudnim principima, od kojih su
najvažniji:
 sudska nezavisnost,
 javnost raspravljanja,
 pravo na žalbu,
 jednakost građana pred sudom,
 Inkompatibilnost,
 sudska nepristrasnost i izuzeće sudija

 a koji su utvrđeni u ustavima entiteta, te koji su

obavezni za sve sudove.
SUDSKA NEZAVISNOST

 U vršenju svoje funkcije sudovi su nezavisni i

vezani samo za zakon, odnosno samo sude na
osnovu Ustava i zakona.
 Nezavisnost je dvostruka:
 organizacijska i
 funkcionalna.
ORGANIZACIJSKA SUDSKA NEZAVISNOST

Organizacijska neovisnost se ogleda u tome što

su sudovi samostalni organi društvene
zajednice i nad njima ni jedan drugi organ
nema hijerarhijsku niti naredbodavnu vlast.
 Sudija, kao nosioc sudske funkcije je takođe
nezavisan.
FUNKCIONALNA SUDSKA NEZAVISNOST
 Funkcionalna nezavisnost ogleda se u
konkretizaciji apstraktnog pravnog pravila na
konkretan slučaj.
 Isključivo pravo sudije je da na činjenično stanje,
koje utvrđuje primjenom načela slobodne ocjene
dokaza, primijeni odgovarajuću pravnu normu.
 Smisao i sadržaj te norme sudija utvrđuje putem
vlastite interpretacije. Svim organima spolja,
državnim i političkim, zabranjuje se da sudu daju
upute ili na bilo koji drugi način utiču na sudiju u
odnošenju odluke.
SUDSKA NEZAVISNOST I PREMA UNUTRA
 Princip nezavisnosti se izražava ne samo u odnosu sudova
prema drugim organima, već i unutar samih sudova.
 Viši sud u postupku instancionog odlučivanja imaju pravo da
nižim sudovima ukazuju na nedostatke u suđenju, ali niži
sud nije vezan za pravna shvatanja višeg suda izražena u tim
primjedbama.
 Međutim, načelna pravna shvatanja i mišljenja, mada nisu
formalno obavezna za više sudove, ipak imaju veliki značaj
za ujednačavanje sudske prakse.
 Jedan od načina osiguranja sudske nezavisnosti je i
isključenje javnosti iz procesa donošenja presude, odnosno
vijećanja i glasanja.
JAVNOST RASPRAVLJANJA

 Javnost kao metod rada sudova uzdignuta je na

nivo ustavnog principa.
 Do isključenja javnosti može doći samo u
zakonom određenim slučajevima.
 Javnošću se osigurava nadzor nad radom
sudova, kao i vršenje vaspitne funkcije sudova.
PRAVO NA ŽALBU

 Pravo na žalbu je ustavna kategorija iz oblasti

osnovnih prava i sloboda čovjeka i građanina.
 Protiv odluka sudova, kao i drugih državnih organa
kojima se rješava o pravima i na zakonu
zasnovanim interesima, uvjek se garantuje pravo
na žalbu o kojoj odlučuje samo nadležni sud.
 Žalba se može isključiti samo izuzetno i to samo
zakonom, a pod uslovom da je zaštita prava i
zakonitosti obezbijeđena na neki drugi način.
JEDNAKOST GRAĐANA PRED SUDOM

Ustavni princip je da su svi

građani jednaki pred zakonom.
Svako može tražiti pravnu zaštitu
od suda koji je nadležan i sudovi
na jednak način su svima
pristupačni.
INKOMPATIBILNOST

 Sudija ne može vršiti službu ili posao koji je

nespojiv sa sudskom funkcijom, niti može biti
delegat u skupštini koja ga je izabrala.
 Njemu se zabranjuje da uporedo sa vršenjem
sudske funkcije obavlja bilo koju drugu funkciju
u državnim organima, političkim ili društvenim
organizacijama, kojom bi mogao dovesti u
pitanje svoj nezavisni položaj sudije.
SUDSKA NEPRISTRASNOST I IZUZEĆE SUDIJA

 Nepristrasnost sudije je osnovni uslov za objektivno

presuđivanje i pravilno donošenje odluke.
 U teoriji ima shvatanja prema kojima je nepristrasnost
važnija i od same sudske nezavisnosti.
 Pravo stranaka da im sudi nepristrasni sudija biće
povrijeđeno u situacijama u kojima se sudija sa jednom
od stranaka nalazi u takvom odnosu koji objektivno
dovodi u pitanje njegov položaj nepristrasnog trećeg.
 Postoje dvije vrste razloga za izuzeće: po sili zakona (ex
lege) i po ocjeni suda.
RAZLOZI ZA IZUZEĆE PO ZAKONU
 1. Situacije, u kojima se sudija nalazi u takvom
odnosu sa jednom od stranaka u sporu, iz koga
objektivno proizilazi njegova zainteresovanost za
ishod spora, odnosno u kojima sudija učestvuje u
sporu kao neposredno zainteresirana strana.
 Ti razlozi su:
 ako je sudija istovremeno i stranka, zakonski zastupnik
ili punomoćnik stranke,
 ako je sa strankom u odnosu suovlaštenika ili
saobaveznika ili regresnog obaveznika;
2. RAZLOG ZA IZUZEĆE PO ZAKONU
 koji se odnose na okolnosti koje sudiju čine pristrasnim,
iudex suspectus, zbog toga što se sudija nalazi u nekom
porodičnom odnosu sa strankom u sporu.
 To su slučajevi:
 ako mu je stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik
srodnik po krvi u pravoj liniji bez ograničenja, u pobočnoj do
četvtog stepena, ili mu je bračni drug ili srodnik po tazbini
do drugog stepena, bez obzira da li je brak prestao ili ne;
 ako je sudija staralac, usvojilac ili usvojenik stranke, njenog
zakonskog zastupnika ili punomoćnika;
 ako je sudija stalno ili privremeno zaposlen u pravnom licu
koje je stranka u postupku.
3. RAZLOG ZA IZUZEĆE PO ZAKONU

Sudija u istom sporu učestvuje u

nekoj drugoj ulozi: kao svjedok ili
vještak, ili je u istom predmetu
učestvovao u donošenju odluke
nižeg suda, ako se radi o
postupku po žalbi.
RAZLOZI ZA IZUZEĆE PO OCJENI SUDA
 Osim razloga koji ex lege dovode do izuzeća
sudije i svaka druga okolnost može biti razlog
za izuzeće ako bi mogla dovesti u pitanje
nepristrasnost sudije, iudex inhabilis.
 Na ovaj način je u potpunosti zagarantovano
ostvarenje sudske nepristrasnosti.
 Sudu je ostavljeno da u svakom konkretnom
slučaju ocjenjuje u kojoj mjeri takve okolnosti
dovode u pitanje nepristrasnost suda.
NEPRISTRASNOST KAO PROCESNA
PRETPOSTAVKA
 Na razloge za izuzeće po sili zakona sud pazi po službenoj
dužnosti tokom cijelog postupka. Čim sudija sazna za
postojanje nekog od tih razloga, dužan je prekinuti svaki rad
na tom predmetu i o tome obavijestiti predsjednika suda koji
će mu odrediti zamjenika. Ako se radi o izuzeću predsjednika
suda, on će sebi odrediti zamjenika iz reda sudija istog suda,
a ako to nije moguće, obavijestiće viši sud. Viši sud u takvom
slučaju odlučuje da u postupku postupa neki drugi sud iste
stvarne nadležnosti sa njegovog područja. Ako sudija smatra
da postoji neka druga okolnost koja dovodi u sumnju njegovu
nepristrasnost, a nije razlog za izuzeće ex lege, obavijestit će
o tome predsjednika suda, koji će odlučiti o izuzeću.
SASTAV SUDA
 Sastav prvostepenog suda: Prvostepeni sud
isključivo sudi kao sudija pojedinac. Kantonalni
sudovi više nemaju prvostepene ovlasti.
 Sastav drugostepenog suda: Drugostepeni sud
kao žalbeni sud uvijek sudi u vijeću koje se sastoji
od trojice sudija.
 Sastav trećestepenog suda: Kad odlučuje
povodom vanrednih pravnih lijekova - revizije i
zahtjeva za zaštitu zakonitosti federalnog tužioca,
Vrhovni sud FBiH uvijek postupa kao sud trećeg
stepena, u vijeću sastavljenom od 5 sudija.
POVREDA PRAVILA O SASTAVU SUDA
 Posljedice povrede zavise od toga da li je njome
dovedeno u pitanje načelo zbornosti.
 Ako je u sporu odluku donijelo vijeće, a trebalo je
da odlučuje sudija pojedinac, odluka se ne može
pobijati.
 U obrnutom slučaju, presuda od strane sudije
pojedinca umjesto od strane vijeća predstavlja
apsolutno bitnu povredu parničnog postupka, koja
čini ništavom i presudu i postupak koji joj je
prethodio.
OSTALI ORGANI OD ZNAČAJA ZA
PRAVOSUĐE

Sudovi su osnovni organi pravosuđa.

Redovnim sudovima je isključivo
povjereno vršenje sudske funkcije.
TUŽILAŠTVO
 Tužilaštvo, ustavna institucija, je samostalan državni organ čija
osnovna funkcija je gonjenje učinilaca krivičnih i drugih kažnjivih
djela, te preduzimanje zakonom određenih mjera za zaštitu interesa
društvene zajednice. Najveći dio svoje funkcije javni tužilac ostvaruje
u krivičnom postupku.
 U građanskom postupku se uglavnom javlja u dvije uloge: kao
stranka i kao treće lice.
 Kao stranka u postupku javni tužilac se javlja u ograničenom broju
slučajeva, kad je nekim posebnim zakonom ovlašten na podizanje
tužbe (na primjer, poništenje braka iz javnopravnih razloga).
 Kao treće lice u parnici javni tužilac se može pojaviti kao zakonski
intervenijent u cilju pravilne primjene prinudnih propisa, ukoliko
postoji opravdana sumnja da stranke u sporu idu izvan okvira koje
postavlja načelo dispozitivnosti.
OMBUDSMEN FEDERACIJE
 Ombudsmen Federacije je institucija sa zadatkom da
štiti ljudsko dostojanstvo i ustavom zagarantirana prava
i slobode. U parničnom postupku se ombudsmen može
pojaviti u dvije uloge:
 1. Kao pokretač parničnog postupka u slučajevima koje
određuje Ustav FBiH;
 2. Kao treće lice u parnici ombudsmen se može
umiješati u postupak koji je u toku, kad nađe da za to
ima osnova, te može u granicama tužbenog zahtjeva da
predloži da se utvrde i činjenice koje stranke nisu navele
i izvedu dokazi koje stranke nisu predložile.
ORGAN STARATELJSTVA
 Organ starateljstva se u parničnom postupku može pojaviti u ulozi stranke,
zakonskog zastupnika, intervenijenta i punomoćnika. Organ starateljstva
nema svojstvo pravnog lica, ali mu Porodični zakon priznaje svojstvo stranke
u sporovima za poništaj braka.
 U svim situacijama u kojima neposredno preuzima vršenje starateljskog
prava, organ starateljstva se pojavljuje u ulozi zakonskog zastupnika
parnično nesposobne stranke. U ulozi intervenijenta organ starateljstva ima
dvostruku funkciju: da kontroliše roditelje kao zakonske zastupnike u
vršenju njihovih roditeljskih prava u interesu djece, i da neposredno
doprinosi što boljoj i potpunijoj zaštiti djece. U postupku za izdržavanje djece
organ starateljstva može učestvovati u svojstvu intervenijenta u interesu
djece. U ulozi intervenijenta organ starateljstva je najbliži položaju stranke:
preduzima radnje u svoje ime, a u interesu djece. U ulozi punomoćnika
organ starateljstva se može pojaviti u postupku u kome stara i samohrana
lica ostvaruju svoja prava prema srodnicima koji su dužni da ih izdržavaju.
Ovlaštenja organa starateljstva u svim navedenim ulogama vrši radnik tog
organa, kojeg posebnim rješenjem određuje sam organ starateljstva.
PRAVOBRANILAŠTVO
 Pravobranilaštvo je organ društveno-političke zajednice čija se osnovna funkcija sastoji u tome da
preduzima zakonom određene mjere i pravna sredstva radi pravne zaštite imovinskih prava i interesa
te, kao i radi zaštite imovinskih prava i interesa drugih pravnih lica u slučajevima određenim
zakonom. Pravobranioca imenuje i razrješava skupština odgovarajuće društveno-političke zajednice.
On mora da je državljanin BiH i da je završio pravni fakultet, te položio pravosudni ispit.
 Pravobranilaštvo zastupa stranke u pogledu njihovih imovinskih prava i interesa u parničnom,
izvršnom, krivičnom i drugim postupcima pred sudovima. U građanskom postupku pravobranilac se
pojavljuje u ulozi zastupnika stranke, i to po sili zakona ili po ovlaštenju zainteresiranih stranaka. Po
sili zakona pravobranilaštvo zastupa društveno-političku zajednicu i njene organe koji se finansiraju iz
budžeta i fondova koji imaju svojstvo društveno-pravnog lica. Po ovlaštenju stranke pravobranilaštvo
može zastupati i druga pravna lica u domaćim i inostranim pravnim poslovima. Pravobranilaštvo se u
tim slučajevima može prihvatiti zastupanja ako ono neće uticati na blagovremeno i uspješno
izvršavanje zadataka koji su pravobranilaštvu određeni zakonom. U zastupanju stranaka
pravobranilaštvo je ovlašteno da preduzima sve radnje za koje je ovlaštena i stranka, ukoliko u
zakonu nije ništa bliže određeno. Što se tiče pravne prirode zastupanja pravobranioca, ako se u
postupku pojavljuje po ovlaštenju, pravobranilac je u ulozi ugovornog punomoćnika. Pravobranioca
kao zastupnika po sili zakona možemo smatrati zastupnikom sui generis, mada u ovom slučaju uloga
pravobranioca ima najviše elemenata ustanove "nužnog punomoćnika", koja je napuštena u našem
pravu.
SLUŽBE ZA BESPLATNU PRAVNU POMOĆ

 Novi Zakon o parničnom postupku FBiH je

Službi za besplatnu pravnu pomoć dao pravo
da zastupa isključivo fizička lica kao
punomoćnik.
 Status službi za besplatnu pravnu pomoć je
uređen posebnim Zakonom.
ADVOKATURA
 Djelatnost koju su u Rimu vršili advokati (oratores)
bila je poznata još od najranijih vremena i
sastojala se u pomaganju strankama u sporu, a ne
u njihovom zastupanju. Advokati su svoje usluge
davali besplatno, a vršenje advokatskih poslova
omogućavalo je sticanje ugleda i počasti na
osnovu kojih su dobivana visoka zvanja u javnim
službama. Temelji advokature kao pravne profesije
udareni su u periodu carstva. Kasnije su advokati
počeli vršiti i funkciju zastupanja, te se izgubila
razlika između advokature i prokurature.
TIPOVI ADVOKATURE
 Danas u svijetu postoje dva tipa advokature: dvojna i jedinstvena.
Dvojna advokatura karakteristična je za zemlje romanskog prava i
Englesku. Po tom sistemu, advokatsku funkciju vrše dvije vrste
advokata: jedni vrše zastupanje u pravnotehničkom smislu, a drugi
pružaju pravne savjete i plediraju u korist stranke pred sudovima. U
većini zemalja usvojen je sistem jedinstvene advokature, u kome
advokatsku funkciju vrši samo jedna vrsta advokature.
 Međunarodna unija advokata osnovana je 1927. godine, u okviru
tadašnjeg Društva naroda.
 Na početku su njeni članovi bile samo advokatske komore, a od
1965. godine članovi unije mogu postati i advokati-pojedinci, kao
takozvani korespodenti. Unija je 1971. godine postala savjetodavna
organizacija UN-a sa sjedištem u Briselu. Njeni glavni organi su
Glavna skupština, Savjet, Biro i Predsjedništvo.
ULOGA ADVOKATURE

 Osnovna funkcija advokature je pružanje

pravne pomoći.
 Sastoji se u: sastavljanju podnesaka (tužbe,
žalbe, predstavke, molbe, itd.), sastavljanju
isprava (ugovor, testament, i sl.), te zastupanju
stranaka pred sudovima i drugim organima.
 Značajno promjenjena uvođenjem notarskog
sistema u Bosni i Hercegovini
ADVOKATURA KAO JAVNA I DRUŠTVENA SLUŽBA
 Advokatura kao javna i društvena služba je nezavisna
profesionalna služba koja se uređuje Zaknom o advokaturi.
 Advokatura ima karakter nezavisne službe, kako u
organizacijskom tako i u funkcionalnom smislu.
 Organizacijska samostalnost se ogleda u tome što se
advokati organiziraju u advokatske komore, samostalno
odlučuju o prijemu u advokaturu, privremenoj zabrani i
prestanku rada advokata.
 Funkcionalna nezavisnost se ogleda u tome što su advokati
nezavisni u vršenju pravne pomoći. Ova nezavisnost daje
javnopravni karakter advokatskoj funkciji.
USLOVI ZA VRŠENJE ADVOKATURE
 Uslovi za vršenje advokature se dijele na opće i
posebne.
 U opće spada državljanstvo, a posebni uslovi su
završen pravni fakultet i položen pravosudni ispit.
S
 vojstvo advokata stiče se upisom u imenik
advokata.
 Advokat je dužan pružiti pravnu pomoć stranci koja
mu se obrati. Tu dužnost mu nameće i pravo i
etika.
KADA ADVOKAT MORA ODBITI PRUŽANJE
USLUGE
 Advokat je dužan odbiti pružanje pravne pomoći u
slijedećim slučajevima:
 1. Ako bi to bilo inkompatibilno vršenju advokatske funkcije.
To su slučajevi ako je u istoj stvari već pružao pomoć
suprotnoj stranci, te ako je u istoj stvari postupao kao
sudija, javni tužilac ili službena osoba organa uprave;
 2. Ako bi pružanje pravne pomoći bilo od štete za interes
stranke. Advokat je dužan da stranci koja mu se obratila
ukaže na to da li je potrebno pokrenuti postupak za zaštitu
prava i kakvi su izgledi za uspjeh. U duhu advokatske etike
je da advokat odvraća stranku od suvišnog parničenja, pa i
po cijenu vlastitih ekonomskih interesa. Ako ocijeni da se
stranka obijesno parniči, advokat joj može otkazati
punomoć.
ORGANIZACIJA ADVOKATURE
 Advokati vrše advokaturu kao pojedinci ili u
zajedničkoj advokatskoj kancelariji.
 Organizacije advokata su advokatske komore i
zajednice advokatskih komora.
 Advokatske komore su osnovni oblik
organizovanja advokata. Članstvo u njima je
obavezno i svojstvo advokata se stiče tek
upisom u imenik advokata koji se vodi u
advokatskoj komori.
NADLEŽNOST SUDOVA
NADLEŽNOST SUDOVA
 Nadležnost se pojmovno određuje dvojako: u subjektivnom i u
objektivnom smislu.
 U objektivnom smislu, nadležnost je djelokrug poslova jednog suda.
U subjektivnom smislu, nadležnost se može posmatrati sa aspekta
suda i sa aspekta stranaka. Sa aspekta suda, nadležnost se
ispoljava kao pravo i dužnost određenog suda da postupa u
određenoj pravnoj stvari. Sa aspekta stranke, nadležnost se određuje
kao pravo da joj sudi zakonom određen nadležni sud. Ustavom je
zagarantovano da sudsku funkciju mogu obavljati samo redovni
sudovi, i da se njihova organizacija i nadležnost uređuju zakonom.
 U funkcionalno-procesnom smislu, nadležnost sudova se dijeli na
apsolutnu i relativnu. Relativna nadležnost se zatim dijeli na stvarnu,
funkcionalnu i mjesnu.
APSOLUTNA NADLEŽNOST
 Pravilima o apsolutnoj nadležnosti utvrđuje se djelokrug poslova koji
spadaju u nadležnost sudova uopće i vrši se razgraničenje prema
spolja i to dvojako: prema svim drugim domaćim državnim organima i
prema inostranim organima i sudovima.
 Apsolutna nadležnost ili jurisdikcija sudova postoji u svim
predmetima u kojima je nadležan da postupa bilo koji od sudova koji
spadaju u jedinstven sudski sistem. Sudsku funkciju u jedinstvenom
sistemu vlasti vrše redovni sudovi. Stoga pod pojmom apsolutne
nadležnosti ili jurisdikcije podrazumijevamo nadležnost bilo kojeg od
ovih sudova. Jurisdikciju redovnih sudova u našem parničnom
postupku određuje ZPP. Konkretizacija odredbe o apsolutnoj
nadležnosti redovnih sudova vrši se posredno, putem odredaba o
stvarnoj nadležnosti redovnih sudova.
APSOLUTNA NADLEŽNOST KAO PROCESNA
PRETPOSTAVKA
 Kada sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije
nadležan sud u BiH, po službenoj dužnosti će se oglasiti
nenadležnim, ukinuće provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.
Izuzetak su slučajevi u kojima nadležnost suda u BiH zavisi od
pristanka tuženog, a tuženi je dao svoj pristanak. Dakle, bitno je da
sud rješenjem odbacuje tužbu kao nedopuštenu i ne ustupa je
stranom sudu. Ako sud u FBiH ocijeni da je nadležan sud u RS, neće
odbaciti tužbu, već će se oglasiti stvarno nenadležnim i postupiti po
odredbama međuentitetskog sporazuma o komuniciranju sudova
entiteta.
 Po pravilima o apsolutnoj nadležnosti vrši se razgraničenje između
sudske i administrativne nadležnosti. Kad utvrdi da za rješavanje
sporova sudovi nisu nadležni, sud će se oglasiti nenadležnim, ukinuti
provedene radnje i odbaciti tužbu. Povreda pravila o apsolutnoj
nadležnosti predstavlja razlog apsolutne ništavosti na koju žalbeni
sud pazi po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka.
MEĐUNARODNA NADLEŽNOST (COMPETENTIA
INTERNATIONALE)

 Međunarodna nadležnost je nadležnost

domaćih sudova u sporovima sa elementom
inostranosti, odnosno odnosa koji su nekim
tačkama vezivanja povezani sa više pravnih
poredaka. Element inostranosti može biti u
subjektu (državljanstvo, prebivalište) ili u
predmetu spora. Pravilo je da sudovi vrše
sudsku funkciju na području one države čiji su
oni organi.
NAČIN ODREĐIVANJA MEĐUNARODNE
NADLEŽNOSTI
 Naše pravo tradicionalno pripada onim sistemima u kojima
je prebivalište tuženog mjerodavno za određivanje
međunarodne nadležnosti domaćeg suda, ali njeno
određenje zavisi od toga a li je za konkretan spor predvišenja
izberljiva ili isključiva međunarodna nadležnost, kako je
slučaj sa sporovima koji se tiču stvarnih prava na
nekretninama, gdje postoji isklučiva mjesna nadležnost
sudova gdje se nekretnina nalazi, forum rei sitae.
Međunarodna nadležnost domaćih sudova regulisana je
Zakonom o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih
zemalja u određenim odnosima, iz 1982, gdje je zadržana
samo osnovna jurisdikciona norma kojom se okvirno
određuje kada je federalni sud nadležan u sporu sa
elementom inostranosti.
VRSTE MEĐUNARODNE NADLEŽNOSTI
 Pravila o međunarodnoj nadležnosti su u
najvećem broju slučajeva izvedena primjenom istih
ili sličnih kriterija po kojima se određuje i mjesna
nadležnost. Međunarodnu, kao i mjesnu
nadležnost, možemo podijeliti na opću i posebnu,
a zatim posebnu možemo podijeliti na elektivnu
(izberivu) i isključivu. Pored toga, stranke pod
zakonom određenim uslovima mogu derogirati
nadležnost domaćeg suda sporazumom kojim
povjeravaju rješavanje spora stranom sudu.
Međunarodna nadležnost se može određivati po
uzajamnosti, odnosno kao retorziona mjera.
MEĐUNARODNA NADLEŽNOST KAO PROCESNA
PRETPOSTAVKA
 Pravila o međunarodnoj nadležnosti određuju, prvo, dopuštenost
podnošenja tuđbe pred domaćim sudom u sporu sa elementom
inostranosti, i drugo, mogućnost priznanja presude inostranog suda.
 Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti vodi računa o
tome da li se u sporu sa elementom inostranosti može zasnovati
nadležnost domaćeg suda. Za ocjenu nadležnosti suda u FBiH
mjerodavne su činjenice koje su postojale u momentu u kome je
parnica počela da teče. Ovim je odstupljeno od općeg pravila u
procesnom pravu, prema kome su za određivanje nadležnosti suda
mjerodavne činjenice koje su postojale u trenutku podnošenja tužbe,
a ne u momentu kad je parnica nastala. Povreda odredaba o
međunarodnoj nadležnosti predstavlja apsolutno bitnu povredu koja
za posljedicu ima ništavost presude, a presuda se može pobijati i
redovnim i vanrednim pravnim lijekovima.
EXEQUATUR - DELIBACIONI POSTUPAK

 Presuda inostranog suda u sporu sa elemetom

inostranosti u kome postoji isključiva
međunarodna nadležnost suda u FBiH neće biti
priznata.
 Postupak ispitivanja i priznanja odluke stranog
suda, te dozvole njenog prisilnog izvršenja se
naziva delibacioni postupak, a donesena odluka
kojom se izdaje dozvola izvršenja stranog izvršnog
naslova na domaćem pravnom području se naziva
exequatur.
STVARNA NADLEŽNOST (COMPETENTIA
RATIONAE MATERIAE)
 Po pravilima o stvarnoj nadležnosti vrši se raspodjela ovlaštenja u
raspravljanju i odlučivanju sporova iz sudske nadležnosti između različitih
sudova u okviru jedinstvenog sudskog sistema. Kako jedinstveni sudski
sistem čine redovni sudovi u FBiH, po pravilima o stvarnoj nadležnosti
razgraničava se nadležnost između sudova različitog ranga u okviru iste
vrste sudova. Stvarnu nadležnost općinskih i kantonalnih sudova u FBiH
utvrđuju Kantonalni zakoni o sudovima, a stvarna nadležnost Vrhovnog
suda FBiH propisana je Zakonom o Vrhovnom sudu FBiH. Redovnim
sudovima se povjerava vršenje jurisdikcionih ovlaštenja u raspravljanju
građanskopravnih sporova, pod čimk se misli na: imovinsko-pravne sporove i
druge građansko-pravne sporove, sporove iz ličnih i porodičnih odnosa,
privredno-pravne sporove, sporove iz autorskog prava i industrijske svojine
te sporove iz radnih odnosa. Redovni sudovi više i upravno-pravnu
jurisdikciju.
 U komparativnom pravu se razgraničenje stvarne nadležnosti u sistemu
redovnih sudova vrši i s obzirom na vrijednost spora ili s obzirom na pravnu
osnovu spora.
STVARNA NADLEŽNOST KAO PROCESNA
PRETPOSTAVKA
 Sud nije ovlašten da raspravlja u sporu za koji nije nadležan. Sud odmah po prijemu
tužbe, a na osnovu navoda u tužbi i činjenica koje su mu poznate, ocjenjuje da li je
nadležan. Ako u toku postupka dođe do promjene okolnosti mimo volje stranaka, ili
ako tužilac smanji tužbeni zahtjev, dolazi do ”ustaljenja nadležnosti” (perpetuatio
fori), odnosno sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe ostaje i dalje
nadležan, bez obzira na to što bi zbog promjena koje su nastupile bio nadležan drugi
redovni sud. Ovo pravilo ne važi ako je do promjene došlo voljom stranaka
(npr.tužilac poveća tužbeni zahtjev).
 Na stvarnu nadležnost kao procesnu pretpostavku sud ex officio pazi tokom cijelog
postupka. Ako utvrdi da je stvarno nenadležan u bilo kojoj fazi postupka, sud će se
oglasiti nenadležnim i uputiti tužbu nadležnom sudu. Protiv ovog rješenja nije
dozvoljena žalba.
 Sud koji jeste stvarno nadležan može (a ne mora) prihvatiti parnične radnje koje je u
postupku preduzeo stvarno nenadležni sud. Ako ih prihvati, stvarno nadležni sud
nastavlja postupak kao da je pred njim bio i pokrenut.
 Povrede odredaba o stvarnoj nadležnosti vode apsolutnoj ništavosti presude.
Prioritet ima načelo neposrednosti nad načelom ekonomičnosti.
ČLAN 13. ZPP-A

 (1) U prvostepenom postupku i postupku po

prijedlogu za ponavljanje postupka, sudi sudija
pojedinac.
 (2) U prvostepenom postupku, u sporovima male
vrijednosti, može postupati i odlučivati stručni
saradnik.
 (3) Stručni saradnik, u postupcima iz stava (2) ovog
člana, može preduzimati sve radnje za koje je ovim
Zakonom predviđeno da ih preduzima sudija
pojedinac.
 (4) U drugostepenom postupku i postupku
odlučivanja po reviziji, sudi vijeće od trojice sudija.
FUNKCIONALNA NADLEŽNOST (COMPETENTIA IN
INSTANTIA)

 Pravilima o funkcionalnoj nadležnosti vrši se

preraspodjela pojedinih jurisdikcionih
ovlaštenja između pojedinih organa istog suda,
kao i između različitih sudova u istom
predmetu. Norme procesnog prava ne poznaju
pojam funkcionalne nadležnosti. U procesnoj
teoriji je ovaj pojam uobičajen za označavanje
nadležnosti na koju stranke ne mogu uticati
svojom voljom.
PRAVILA O FUNKCIONALNOJ (INSTANCIJONOJ)
NADLEŽNOSTI
 Pojmom instanca određuje se položaj
određenog suda u hijerarhiji sudskog sistema.
U sistemu redovnih sudova opće nadležnosti,
opštinski sudovi su sudovi prve instance,
kantonalni sudovi se javljaju kao sudovi druge i
treće instance, a Vrhovni sud FBiH je sud druge
i treće instance. Sudovi prve instance vrše
stvarnu nadležnost, a sudovi druge ili treće
instance funkcionalnu nadležnost.
FUNKCIONALNA NADLEŽNOST KAO PROCESNA
PRETPOSTAVKA
 Na funkcionalnu nadležnost sud pazi po
službenoj dužnosti tokom cijelog postupka.
Povreda odredaba o sastavu suda predstavlja
apsolutno bitnu povredu parničnog postupka,
ako se vrijeđa princip zbornosti suđenja (ta
povreda postoji ako je sudio sudija pojedinac, a
trebalo je suditi vijeće; u obrnutom slučaju ne
postoji povreda zbornosti).
ODREĐIVANJE VRIJEDNOSTI PREDMETA SPORA
 Pod vrijednošću spora podrazumijeva se vrijednost onog subjektivnog prava ili odnosa za koje tužilac traži pravnu
zaštitu u građanskom postupku.
 Kao vrijednost predmeta spora uzima se samo vrijednost glavnog zahtjeva. Kamate, ugovorna kazna i druga
sporedna potraživanja se ne uzimaju se u obzir (ako sami ne čine glavni zahtjev).
 Ako tužba protiv istog tuženika obuhvata više zahtjeva koji se zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu,
vrijednost predmeta spora se utvrđuje zbrajanjem vrijednosti svih zahtjeva. Ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih
osnova, ili su istaknuti protiv više tuženih, nadležnost se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva. Ako
se zahtjev odnosi na buduća davanja koja se ponavljaju, vrijednost predmeta spora računa se po zbiru davanja za
vrijeme od maksimalno 5 godina. Kad se spor odnosi na postojanje najamnog ili zakupnog odnosa, ili iz odnosa
korištenja stana odnosno poslovnih prostorija, vrijednost se računa prema jednogodišnjoj najamnini, odnosno
zakupnini, osim ako je riječ o odnosu zaključenom na kraće vrijeme. Ako se tužbom zahtijeva samo davanje
osiguranja za određeno potraživanje ili ustanovljenje založnog prava, vrijednost predmeta spora određuje se prema
iznosu potraživanja koje treba osigurati. Ako je predmet zaloga manje vrijednosti od potraživanja koje treba osigurati,
kao vrijednost predmeta spora uzima se vrijednost predmeta zaloga.
 Kad se tužbeni zahtjev odnosni na novčanu svotu, mjerodavna je ta novčana svota, odnosno njen ekvivalent u
potraživanjima denomiranim u stranim valutama, ukoliko tužbeni zahtjev se ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna
je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. Ako ju je tužitelj naznačio previsoko ili prenisko, tako da
se postavlja pitanje stvarne nadležnosti sastava suda ili prava na izjavljivanje revizije, sud će najkasnije na
pripremnom ročištu (ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj
stvari) brzo i na prikladan način provjeriti tačnost naznačene vrijednosti.
 Ako je tužilac kod nenovčanih zahtjeva odredio facultas alternativu, tj. pristaje da umjesto udovoljenja nenovčanom
zahtjevu primi određeni iznos novca, taj iznos se uzima kao vrijednost predmeta spora.
MJESNA NADLEŽNOST (COMPETENTIA RATIONE
LOCI)
 Na osnovu odredaba o mjesnoj nadležnosti određuje se koji
je od više stvarno nadležnih sudova dužan da raspravi i riješi
konkretan spor. Takvoj individualizaciji mjerodavna je veza
koja postoji između stranaka i predmeta spora s jedne
strane i određenog suda s druge strane.
 Mjesna nadležnost se određuje trojako: na osnovu zakona
(forum legale, što je pravilo), odlukom višeg suda (forum
iudicale) i saglasnom voljom stranaka (forum prorogatum).
Mjesna nadležnost koja je određena zakonom dijeli se na
opću (generalnu) i posebnu (specijalnu) mjesnu nadležnost.
Posebna se dalje dijeli na izberivu (elektivnu), isključivu
(ekskluzivnu) i supsidijarnu (pomoćnu) mjesnu nadležnost.
OPĆA MJESNA NADLEŽNOST (FORUM
GENERALE)
 Sud opće mjesne nadležnosti je onaj sud kod koga se, u pravilu,
protiv tuđenog moše podnjeti svaka tuđba. Opću mjesnu nadležnost
ima sud na čijem području tuženi ima prebivalište, forum domicili,
odnosno boravište, a pravno lice sjedište. Mjerodavna je dakle veza u
kojoj se nalazi tuženi prema prostornom djelokrugu određenog suda.
Actor sequitur forum rei. Ovo pravilo je u službi ostvarenja procesno-
pravne jednakosti stranaka u postupku. Pojam prebivališta nije
zakonom definisan, a u teoriji se definiše kao mjesto u kome jedno
lice prebiva sa namjerom da tu stalno živi. Dakle, za pojam
prebivališta su relevantna dva elementa: faktički (corpus) i voljni
(animus). S druge strane, boravište je mjesto u kome jedno lice
boravi bez namjere da tu trajno živi. Državljani FBiH koji stalno žive u
inostranstvu zadržavaju svoju opću mjesnu nadležnost prema mjestu
posljednjeg prebivališta u FBiH. Opšta mjesna nadleđnost pravnih
lica određuje se analogno fizičkim licima.
POSEBNA MJESNA NADLEŽNOST (FORUM
SPECIALE)
 Posebna mjesna nadležnost (forum speciale) može biti izberiva ili elektivna i isključiva ili ekskluzivna.
 Po pravilima o izberivoj mjesnoj nadležnosti, tužba se može podići kod suda opće mjesne nadležnosti i nekog drugog suda koji je zakonom određen.
 Pravo izbora ostavljeno je u interesu tužioca ili u interesu cjelishodnosti ostvarivanja sudske funkcije. Predmeti na koje se primjenjuje izberiva mjesna
nadležnost se mogu prema njihovoj prirodi grupisati na:
 a) Sporove za naknadu štete – pored suda opće mjesne nadležnosti, za ove sporove nadležan je i sud na čijem području je učinjena šteta. Ako je šteta
nastala kao posljedica smrti ili teške tjelesne povrede, tužilac može ustati tužbom i kod suda na čijem području tužilac ima prebivalište odnosno
boravište.
 b) Sporove radi zaštite prava na osnovu garancije proizvođača – kod suda opće mjesne nadležnosti prodavca koji je prilikom prodaje uručio kupcu
pismenu garanciju proizvođača;
 c) Privredni sporovi – pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud mjesta u u kome je dužnik trebao izvršiti ugovor;
 d) Mjenični sporovi – uz sud mjesne nadležnosti, nadležan je i sud mjesta plaćanja;
 e) Sporovi protiv pravnih lica koja imaju poslovne jedinice izvan svog sjedišta – sud u mjestu gdje se nalazi ta poslovna jedinica;
 f) Nadležnost po mjestu gdje se nalazi stalno zastupništvo stranog lica u FBiH, u sporovima protiv stranog lica sa sjedištem u inostranstvu u vezi obaveza
koje su nastale ili se trebaju izvršiti u FBiH;
 g) Sporovi iz nasljedno-pravnih odnosa – sud na čijem području se nalazi sud koji provodi ostavinski postupak;
 h) Radni sporovi – uz sud opće mjesne nadležnosti, radnik tužbu može podići kod suda na čijem području obavlja rad i kod suda na čijem području je
zasnovao radni odnos;
 i) Bračni sporovi – sud posljednjeg zajedničkog prebivališta supružnika;
 j) Paternitetski i maternitetski sporovi – maloljetno dijete može podići tužbu i predsudom svog prebivališta ili boravišta;
 k) Sporovi vezani za zakonsko izdržavanje – ako je tužilac lice koje traži izdržavanje, uz sud opće mjesne nadležnosti, tužba se može podići i kod suda na
čijem području tužilac ima prebivalište.
 l) Smetanje posjeda nad pokretnim stvarima – uz sud opće nadležnosti je i sud na čijem području je došlo do smetanja.
ISKLJUČIVA (EKSKLUZIVNA) MJESNA
NADLEŽNOST (FORUM EXCLUSIVE)
 Isključiva (ekskluzivna) mjesna nadležnost (forum exclusive) isključuje primjenu opće nadležnosti i
određuje se neki drugi stvarno nadleđni sud, najčešće s obzirom na vezu koja postoji izmešu tog suda
i predmeta spora. Predmeti u kojima je predviđena isključiva mjesna nadležnost su izričito određeni
zakonom.
 Forum rei sitae na području procesnog prava odgovara pravilu lex rei sitae na području materijalnog
prava. Za suđenje u sporovima o pravu vlasništva i o drugim stvarnim pravima na nekretninama, zbog
ometanja posjeda, te u sporovima iz zakupnih ili najamnih odnosa na nekretnini, ili iz ugovora o
korištenju stana ili poslovnih prostorija, isključivo je nadležan sud na čijem se području nalazi
nekretnina. Ako nekretnina leži na području više sudova, nadležan je svaki od tih sudova. Bitno je
napomenuti da se isključiva nadležnost u sporovima o nekretninama odnosi samo na sporove
stvarnopravnog karaktera. Za sporove obligaciono-pravnog karaktera koji se tiču nekretnina ne postoji
isključiva nadležnost.
 U sporovima o zrakoplovu ili brodu isključivo je nadležan sud na čijem području se vodi registar u koji
je upisan zrakoplov odnosno brod.
 U sporovima protiv FBiH iz odnosa sa vojnim jedinicama, isključivo je nadležan mjesni sud na čijem
području se nalazi sjedište vojne jedinice.
 Za sporove u izvršnom i stečajnom postupku isključivo je mjesno nadležan sud na čijem se području
nalazi sud koji provodi izvršenje, odnosno stečajni postupak.
POMOĆNA (SUPSIDIJARNA) MJESNA
NADLEŽNOST (FORUM SUBSIDIALE)
 Pomoćna (supsidijarna) mjesna nadležnost (forum subsidiale) određuje se za
situacije koje se ne mogu podvesti pod odredbe opće i posebne mjesne nadležnosti.
 Primjeri su:
 - nadležnost za suparničare – ako je istom tužbom tuženo više lica za koja ne postoji
mjesna nadležnost istog suda, nadležan je sud koji je mjesno nadležan za jednog od
njih;
 - u bračnim sporovima – ako postoji međunarodna nadležnost suda FBiH, ali bračni
drugovi nisu imali zadnje zajedničko prebivalište u FBiH, niti tuženi ima prebivalište
ili boravište u FBiH, mjesno nadležan će biti sud na čijem području tužitelj ima
prebivalište ili boravište. Ako ni tužitelj nema prebivalište niti boravište u FBiH, onda
odluku o tome koji će od redovnih sudova biti nadležan donosi Vrhovni sud FBiH.
 - u sporovima o utvrđivanju očinstva/materinstva;
 - u imobinsko-pravnim sporovima protiv lica koja nemaju opću mjesnu nadležnost u
FBiH
 - uzajamna nadležnost za tužbe protiv stranih državljana.
ODREĐIVANJE MJESNE NADLEŽNOSTI OD
STRANE VIŠEG SUDA (FORUM IUDICALE)

 Usprkos naporima k suprotnom, zakon nije

mogao da odredi koji će sud postupati kao
mjesno nadležan u svim životnim situacijama.
Zakon ostavlja sudovima višeg ranga
mogućnost da u zakonski postavljenim
okvirima određuju mjesnu nadležnost, i to u
dva oblika: delegacija i ordinacija.
DELEGACIJA (FORUM DELEGATUM)
 Delegacija (forum delegatum) sastoji se u prenošenju mjesne
nadležnosti sa jednog suda na drugi. Obzirom na razloge koji dovode
do delegacije, razlikuju se nužna i svrsishodna delegacija.
 Nužna delegacija postoji u slučaju da nadležni sud ne može
postupati zbog izuzeća. To je najčešće kod sudova u kojima radi
samo jedan sudija. U takvom slučaju će neposredno viši sud odrediti
da u tom predmetu postupa neki drugi stvarno nadležni sud sa
njegovog područja.
 Svrsishodna (cjelishodna) delegacija Na prijedlog stranke ili
nadležnog općinskog suda, Kantonalni sud može odrediti da u
konkretnom predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud sa
njegovog područja, ako je očito da će se postupak lakše provesti, ili
ako za to postoje važni razlozi. Svrsishodna delegacija je takođe
moguća od strane Vrhovnog suda FBiH u odnosu na Kantonalne
sudove.
ORDINACIJA (FORUM ORDINATUM)
 Ordinacija (forum ordinatum) je određivanje
mjesno nadležnog suda u situacijama kad se
mjesna nadležnost ne može utvrditi na osnovu
zakona, a postoji jurisdikcija federalnih sudova.
U takvim slučajevima je Vrhovni sud FBiH
ovlašten da na prijedlog stranaka odredi koji će
stvarno nadležni sud biti mjesno nadležan (npr.
u sporovima protiv državljanina FBiH koji živi u
inostranstvu, a nije imao prebivalište u FBiH ili
se ono ne može utvrditi).
UGOVOR O MJESNOJ NADLEŽNOSTI (FORUM
PROROGATUM)
 Stvarna nadležnost se ne može ugovarati, ali stranke uz određena
ograničenja mogu ugovorom odrediti mjesno nadležni sud. Pomenuta
ograničenja odnose se na situaciju kad je predviđena isključiva mjesna
nadležnost. Dakle, ako je za konkretnu vrstu predmeta propisana isključiva
nadležnost, stranke je ne mogu mijenjati ugovorom.
 Stranke mogu ugovorom o mjesnoj nadleđnosti, forum prerogatum, isključiti
nadležnost onoga suda koji bi bio po zakonu mjesno nadležan, derogiranje
mjesno nadležnosg suda, i odrediti neki drugi sud njihovog izbora.
 Prorogacioni ugovor mora biti u pismenoj formi i mora se odnositi na tačno
određeni spor ili više sporova koji proizilaze iz istog pravnog odnosa.
 Može biti sklopljen u obliku prorogacione klauzule ili u obliku samostalnog
ugovora o prorogaciji. Tužilac je duđan da ugovor o mjesnoj nadležnosti
priloži uz tužbu.
MJESNA NADLEŽNOST KAO PROCESNA
PRETPOSTAVKA
 Mjesna nadleđnost je procesna pretpostavka i na nju sud
pazi po službenoj dužnosti, ali nisu odredbe stroge kao kod
stvarne i apsolutne nadležnosti, te sud ne pazi po službenoj
dužnosti na mjesnu nadležnost tokom cijelog postupka.
 Po odredbama novog ZPP-a, prigovor mjesne nenadležnosti
se može najkasnije istaći u odgovoru na tužbu. U prijašnim
odredbama taj prigovor se mogao istaći i na prip. roč.
 Ako tuženi propusti istaći prigovor mjesne nenadležnosti, a i
sud se ne oglasi nenadležnim po službenoj dužnosti, smatra
se da se radi o prećutnoj prorogaciji. Povreda odredaba o
mjesnoj nadležnosti predstavlja apsolutno bitnu povredu
postupka ako je povodom prigovora stranke koji je unesen u
presudu sud nepravilno odlučio da jeste mjesno nadležan, a
stranka podnosi žalbu upravo zbog toga.
ATRAKCIJA NADLEŽNOSTI (FORUM
ATRACTIONIS)
 Nadležnost po atrakciji ili privlačenju nastaje u
slučajevima kad se pred sudom već vodi postupak u
određenom predmetu, a koji je na izvjestan način
povezan sa postupkom koji se treba pokrenuti. U
takvom slučaju će za novi postupak nastati nadležnost
suda pred kojim se već vodi povezani postupak. Razlozi
za zasnivanje nadležnosti po privlačenju su
ekonomičnost i pravna sigurnost, te koncentracija
postupka.
 Razlikuju se potpuna i nepotpuna atrakcija nadležnosti,
u zavisnosti od toga da li se atrakcijom mijenja samo
mjesna nadležnost (nepotpuna atrakcija), ili se mijenja i
mjesna i stvarna nadležnost (potpuna atrakcija).
 PITANJA?
KOMENTARI?
OBRATITE SE NA: HARIS.HASIC@PFK.EDU.BA
SUKOB NADLEŽNOSTI
SUKOB NADLEŽNOSTI

je situacija u kojoj dva ili više organa

istovremeno smatraju da su nadležni (pozitivni
sukob), odnosno da nisu nadležni (negativni
sukob) za postupanje u određenom predmetu.
 Sukob može biti o apsolutnoj nadležnosti
(jurisdikciji) ili o relativnoj nadležnosti.
SUKOB O APSOLUTNOJ NADLEŽNOSTI

 O apsolutnom sukobu nadležnosti se govori

kad do sukoba nadležnosti dolazi između
sudova i drugih državnih organa.
 Taj sukob može biti pozitivan i negativan.

 Za njegovo rješavanje nadležan je Ustavni sud.

SUKOB O RELATIVNOJ NADLEŽNOSTI
 Nastaje između dva ili više sudova u okviru jedinstvenog
sudskog sistema.
 Može biti samo negativan.
 Pravila o litispedenciji, prema kojima se ne mogu
istovremeno voditi dva parnice o istom predmetu,
sprečavaju pozitivan sukob nadležnosti.
 Po pravilu, u sukobu nadležnosti odlučuje neposredno
viši sud u odnosu na one sudove među kojima je došlo
do sukoba (sukob nadležnosti između općinskih sudova
istog kantona rješava kantonalni sud, a sve ostale
Vrhovni sud FBiH).
POSTUPAK U RJEŠAVANJU SUKOBA
NADLEŽNOSTI
 Nakon pravosnažnosti rješenja kojim se oglasio stvarno
ili mjesno nenadležnim, sud će predmet ustupiti
nadležnom sudu, koji će nastaviti postupak kao da je
kod njega bio pokrenut.
 Ako sud koji je primio predmet smatra da nije nadležan
za njegovo rješavanje, dostaviće ga sudu koji treba
riješiti taj sukob nadležnosti.
 Za vrijeme dok traje sukob nadležnosti, sud kome je
predmet ustupljen dužan je preduzimati neodložne
radnje u postupku. Protiv rješenja kojim se odlučuje o
sukobu nadležnosti nije dopuštena žalba.
STRANKE U PARNICI
STRANKE KAO PROCESNI SUBJEKTI

 Parnica kao konkretan

procesnopravni odnos može se
zasnovati samo između stranaka,
odnosno subjekata koji postoje u
trenutku pokretanja postupka.
 Obje stranke u parnici moraju biti
tačno određene.
POJAM STRANKE
 Procesnopravna teorija razlikuje pojam stranke u
materijalno-pravnom i u procesno-pravnom smislu.
 U materijalno-pravnom smislu, stranka je subjekat
materijalno-pravnog odnosa povodom kojeg je
došlo do parnice.
 U procesno-pravnom smislu, stranka je osoba koja
u parnici zauzima položaj tužioca ili tuženog.
 Dakle, za konkretno sticanje svojstva stranke u
parnici irelevantno je da li su tužilac i tuženi
istovremeno i subjekti materijalno-pravnog odnosa
povodom kojeg je došlo do parnice.
STRANAČKA SPOSOBNOST
 Stranačka sposobnost daje odgovor na pitanje ko može biti
stranka u parnici kao procesno-pravnom odnosu uopće.
 Ona se izvodi iz pravne sposobnosti.
 Svako ko ima pravnu sposobnost istovremeno ima i
stranačku sposobnost.
 Međutim, stranačka sposobnost je nešto šira od pravne
sposobnosti, obzirom da je mogu imati i društvene tvorevine
koje nemaju svojstvo pravnog lica. Takve tvorevine mogu
steći stranačku sposobnost na osnovu zakona ili sudske
odluke. Npr. Porodični zakon u sporovima za poništaj braka
priznaje stranačku sposobnost javnom tužiocu i organu
starateljstva, koji ne posjeduju pravnu sposobnost.
STRANAČKA SPOSOBNOST DRUŠTVENIH
TVOREVINA KOJE NEMAJU PRAVNI
SUBJEKTIVITET
 Stranačku sposobnost određenom obliku
udruživanja koji nema pravni subjektivitet može
priznati i sud, ali samo u konkretnom slučaju za
određenu parnicu, i to ako ti oblici ispunjavaju
dva uslova:
 1. da udovoljavaju bitnim uslovima za sticanje
pravne sposobnosti;
 2. da raspolažu sredstvima na kojima se može
sprovesti izvršenje.
STRANAČKA SPOSOBNOST KAO PROCESNA
PRETPOSTAVKA
 Stranačka sposobnost ima značaj procesne pretpostavke, o
čijem postojanju sud vodi računa po službenoj dužnosti
tokom cijelog postupka.
 Ako utvrdi da jedna od stranaka nema stranačku
sposobnost, sud će prvo pozvati tužitelja da otkloni
nedostatke tako što će izvršiti odgovarajuće prepravke u
tužbi.
 Ako se nedostaci ne otklone, sud će tužbu odbaciti kao
nedopuštenu i poništiti sve preduzete procesno-pravne
radnje. Ako sud donese presudu u parnici u kojoj nedostatak
stranačke sposobnosti nije ni primijećen, takva presuda se iz
razloga apsolutne ništavosti može pobijati svim redovnim i
vanrednim pravnim lijekovima.
PARNIČNA SPOSOBNOST

 Parnična sposobnost je sposobnost

preduzimati radnje u parnici i tim radnjama
proizvoditi procesnopravne posljedice.
 Ona odgovara poslovnoj sposobnosti
građanskog prava, pa se naziva i procesna
poslovna sposobnost.
PARNIČNA SPOSOBNOST FIZIČKIH LICA
 Fizička lica stiču parničnu (kao i poslovnu) sposobnost
sa punoljetstvom – navršenih 18 godina života.
 Ograničenja poslovne sposobnosti u istim granicama
ograničavaju i parničnu sposobnost.
 Parnična sposobnost državljanina FBiH procjenjuje se
po zakonu FBiH, odnosno kantona koji je mjerodavan za
utvrđivanje njegove poslovne sposobnosti. Međutim,
državljanin FBiH koji nije parnično sposoban po zakonu
“svog” kantona, a parnično je sposoban po zakonu
kantona pred čijim se sudom provodi postupak, može
sam poduzimati radnje u postupku.
PARNIČNA SPOSOBNOST PRAVNIH LICA

Pravna lica su poslovno, odnosno

parnično sposobna preko svojih
organa. Isto važi i za one
društvene tvorevine koje nemaju
svojstvo pravnog lica, ali im se u
postupku priznaje svojstvo
stranke.
PARNIČNA SPOSOBNOST KAO PROCESNA
PRETPOSTAVKA
 Parnična sposobnost ima značaj procesne
pretpostavke, o kojoj sud ex officio vodi
računa tokom cijelog postupka.
 Nedostaci na strani parnične sposobnosti
spadaju u otklonjive nedostatke, pa će tek
ako ti nedostaci ne budu otklonjeni sud
tužbu odbaciti kao nedopuštenu.
CONVALIDATIO EST POTESTAS
 Nedostatak parnične sposobnosti otklanja se stupanjem
u parnicu zakonskog zastupnika stranke.
 Punovažnost radnji koje su do tog trenutka preduzete od
strane parnično nesposobne stranke zavisi od toga da li
će zakonski zastupnik te radnje prihvatiti ili ne.
 Posljedica nedostatka parnične sposobnosti jedne od
stranaka je apsolutna ništavost donesene presude.
Presuda se može pobijati svim redovnim i vanrednim
pravnim lijekovima, a zathjev za ponavljanje postupka se
može uložiti i nakon isteka objektivnog roka od 5 godina.
POSTULACIONA SPOSOBNOST

 To je sposobnost parnično sposobne

stranke da u parnici sama, bez
posredovanja punomoćnika, preduzima
radnje u parnici i tim radnjama proizvodi
procesno-pravne posljedice.
 U našem pravu je svako parnično
sposobno lice istovremeno i postulaciono
sposobno.
LEGITIMACIJA
STVARNA LEGITIMACIJA (LEGITIMATIO AD
CAUSAM)

 Stvarna legitimacija je kategorija materijalnog

prava.
 Tužilac je aktivno legitimisan ako je on
ovlaštenik iz materijalno-pravnog odnosa
povodom kojeg je došlo do parnice.
 Tuženi je pasivno legitimisan ako je on obveznik
istog tog materijalno-pravnog odnosa.
STVARNA LEGITIMACIJA KAO PROCESNA
PRETPOSTAVKA
 Stvarna legitimacija nije procesna
pretpostavka, pa prema tome od nje ne zavisi
pokretanje parnice, raspravljanje niti
odlučivanje samo po sebi.
 Prigovor stvarne legitimacije, koji redovno ističe
tuženi, ima karakter materijalno-pravnog
prigovora koji za cilj ima da se tužbeni zahtjev
presudom odbije kao neosnovan (a ne da se
rješenjem odbaci kao nedopušten).
PROCESNA LEGITIMACIJA (LEGITIMATIO AD
PROCESSUM)
 je ovlaštenje za vođenje konkretnog spora.
 Ona prvenstveno pripada licima koja imaju stvarnu
legitimaciju, ali postoji veliki broj slučajeva u
kojima je pravo na vođenje spora zakonom
preneseno na treća lica.
 Takva lica, mada nisu stvarno legitimisana, ustaju
tužbom i u svoje ime ostvaruju pravnu zaštitu. Npr.
javni tužilac, organ starateljstva i sva pravno
zainteresirana treća lica ovlašteni su da ustaju
tužbom za poništenje braka.
PROCESNA LEGITIMACIJA KAO PROCESNA
PRETPOSTAVKA

 Procesna legitimacija ima karakter

procesne pretpostavke.
 O njoj sud vodi računa po službenoj
dužnosti, a posljedica nedostatka
procesne legitimacije je odbacivanje
tužbe kao nedopuštene.
PROMJENA SUBJEKATA U PARNICI (PROCESNO-
PRAVNA SUKCESIJA)
 To je ustanova koja omogućava promjenu ličnosti parničnih
stranaka, pri čemu identitet parnice ostaje isti. Do sukcesije
može doći na strani tužioca ili tuženog, a osnov za sukcesiju
može biti zakon ili volja stranaka.
 Zakonska sukcesija nastaje ako u toku parnice dođe do
smrti, odnosno prestanka postojanja stranke. Nasljednici,
odnosno sukcesori po zakonu stupaju u sva prenosiva prava
umrlog, tako da će zauzeti položaj umrlog u parnici.
 Voljna sukcesiija može nastati usljed materijalne singularne
sukcesije, ali i neovisno od nje i to u tri slučaja: (1)
preinačenje tužbe u subjektivnom smislu; (2) imenovanje
prethodnika u parnici; (3) stupanje umješača u procesno-
pravni položaj stranke kojoj se pridružio.
UTICAJ SINGULARNE MATERIJALNO-PRAVNE
SUKCESIJE NA PARNICU
 Ako u toku parnice neka od stranaka otuđi stvar ili pravo
povodom kojeg je parnica pokrenuta, to neće spriječiti da se
parnica nastavi i okonča među onim strankama među
kojima je i započela.
 Naime, tužilac otuđenjem spornog prava gubi stvarnu
legitimaciju, ali i dalje zadržava pravo na vođenje spora kao
procesno-pravno ovlaštenje.
 Sukcesor (kao materijalno-pravni ovlaštenik) ima stvarnu
legitimaciju, ali ne može pokrenuti novu parnicu niti stupiti
na mjesto tužioca u postojećoj parnici bez pristanka obje
stranke. Tek sa pristankom obje stranke, sukcesor stupa u
parnicu umjesto svog prethodnika i tek onda dolazi do
procesno-pravne sukcesije.
ZASTUPANJE U PARNICI
POJAM ZASTUPNIKA

 Zastupnik u parnici je svako lice koje u ime

stranke koju zastupa, preduzima radnje u
parnici, i to sa pravnim posljedicama za
stranku.
 Obzirom na osnov zastupanja razlikuju se:
 Zakonski,

 Ugovorni,i
 Zastupnik pravnih lica.
ZAKONSKI ZASTUPNIK

 Ustanova zakonskog zastupnika i zastupanja

primarno je regulisana normama materijalnog
prava i to normama porodičnog i obligacionog
prava.
 Zakonski zastupnik zastupa poslovno
nesposobna lica (maloljetnici i lica kojima je
oduzeta poslovna sposobnost).
 To su najčešće roditelji i staratelji.
POLOŽAJ I OVLAŠTENJA ZAKONSKOG
ZASTUPNIKA
 Zakonski zastupnik je ovlašten da u ime
zastupanog parnično nesposobnog lica preduzima
sve parnične radnje koje spadaju u redovno
zastupanje.
 Međutim, pojedine parnične radnje prelaze okvire
redovnog upravljanja pravima i interesima
zastupanog, te bi za njih zakonski zastupnik
morao imati posebno odobrenje.
 To su dispozitivne radnje, kao što su povlačenje
tužbe, priznanje ili odricanje od tužbenog zahtjeva,
sklapanje sudskog poravnanja i sl.
ZAKONSKO ZASTUPANJE KAO PROCESNA
PRETPOSTAVKA
 Sud po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka
vodi računa o ispravnosti zakonskog zastupanja.
 Nedostaci u zakonskom zastupanju imaju karakter
procesne povrede koja je razlog apsolutne
ništavosti donesene presude.
 Zbog nedostataka koji se tiču pravilnosti
zakonskog zastupanja mogu se ulagati i svi
vanredni pravni lijekovi, a ponavljanje postupka se
može tražiti i po isteku objektivnog roka od 5
godina.
DILIGENTIA PROCESSUM

 Ako zakonski zastupnik ne pokazuje potrebnu

pažnju u vršenju zastupanja, sud će o tome
obavijestiti organ starateljstva koji može u
konkretnoj parnici zastupanom postaviti posebnog
staraoca.
 Međutim, ako zakonski zastupnik zbog svoje
nestručnosti nije u mogućnosti uspješno obavljati
svoje zadatke, sud će mu pružiti potrebnu pomoć
u smislu poučavanja neuke stranke, a može mu
savjetovati i da uzme punomoćnika.
CURATOR AD LITEM – PRIVREMENI PARNIČNI
ZASTUPNIK
 U konkretnoj parnici sud može tuženom postaviti
privremenog parničnog zastupnika i to ako bi postupak oko
postavljanja redovnog zakonskog zastupnika trajao dugo, i
ako bi zbog toga mogle nastati štetne posljedice za jednu ili
obje stranke.
 Zakon konkretizira nekoliko situacija u kojima će sud
postaviti privremenog zastupnika tuženom:
 1. ako tuženi nije parnično sposoban, a nema zakonskog
zastupnika;
 2. ako su interesi tuženog i njegovog zakonskog zastupnika u
suprotnosti;
 3. ako obje stranke imaju istog zakonskog zastupnika;
 4. ako je boravište tuženog nepoznato, a nema punomoćnika;
 5. ako se tuženi ili njegov zakonski zastupnik koji nemaju
punomoćnika u FBiH nalaze u inostranstvu, a dostavljanje se nije
moglo obaviti.
PUNOMOĆSTVO
PUNOMOĆNIK

 Punomoćnik je zastupnik koji u parnici zastupa

parnično sposobnu stranku.
 Parnične radnje punomoćnika proizvode posljedice
neposredno za zastupanu stranku.
 Punomoćnik može biti svako poslovno sposobno
lice, osim lica koja se bave nadripisarstvom.
 U ulozi punomoćnika se najčešće javlja advokat,
ali to nije privilegija po pravu, nego po stručnosti.
ČLAN 301 ZPP-A
 (1) Punomoćnik može biti advokat, advokatsko
društvo ili uposlenik službe za besplatnu pravnu
pomoć, kao i, za pravne osobe uposlenik te pravne
osobe, a za fizičke osobe bračni odnosno
vanbračni drug stranke ili srodnik stranke po krvi
ili po tazbini.
 (2) Ako sud utvrdi da punomoćnik koji je advokat
ne obavlja svoju dužnost u skladu sa Zakonom o
advokaturi, sud će o tome izvijestiti nadležnu
advokatsku komoru, i, ako je to moguće, stranku
koju advokat zastupa.
IZMJENE U NOVOM ZPP-U

 Novina je ograničenje mogućnosti da druga

fizička lica imaju status punomoćnika, tako da
sada samo:
 Bračni drug,
 Vanbračni drug,

 Srodnici po krvi

 Srodnici po tazbini,

 mogu imati status punomoćnika stranke.

PACTUM DE QUOTA LITIS

 Punomoćstvo se može obavljati sa ili

bez naknade.
 Advokatu se naknada plaća po tarifi.
 U nekim pravnim sistemima moguće
je ugovoriti naknadu koja će biti
srazmjerna punomoćnikovom uspjehu
u parnici (pactum de quota litis).
PROCESNA PUNOMOĆ (MANDATUM AD
PROCESSUM)

 Punomoć je ovlaštenje na vršenje zastupanja.

 Parnična punomoć ima karakter procesne
pretpostavke, kao uslova za dopuštenost
preduzetih radnji od strane punomoćnika.
 Punomoć treba razlikovati od osnovnog pravnog
odnosa iz kojeg se izvodi. Osnovni odnos je
ugovorni, a punomoć uvijek predstavlja
jednostranu izjavu volje.
 Ona je u svojoj egzistenciji neovisna u odnosu na
pravni posao.
MANDATUM AD LITEM (PARNIČNA PUNOMOĆ)

 Punomoć mora biti izdata u pismenoj formi ili

na zapisnik kod suda.
 Ona može biti parnična punomoć i punomoć za
obavljanje određenih radnji u parnici.
 Parnična punomoć u užem smislu je punomoć
u kojoj se punomoćnik ovlašćuje na vođenje
parnice, bez bližeg određivanja ovlaštenja.
OVLASTI PUNOMOĆNIKA
 Ako je punomoćnik advokat, on na osnovu parnične
punomoći može preduzimati sve radnje u parnici.
Advokatu je posebna punomoć potrebna samo za
podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka, ako je
od pravosnažnosti odluke prošlo više od 6 mjeseci.
 Ako je punomoćnik lice koje nije advokat, on na osnovu
parnične punomoći može preduzimati sve radnje osim
dispozitivnih (povlačenje tužbe, odricanje od tužbenog
zahtjeva, sudsko poravnanje, odricanje i odustanak od
pravnog lijeka, podnošenje vanrednih pravnih lijekova).
Za dispozitivne radnje takav punomoćnik mora imati
posebno ovlaštenje.
IZMJENE U NOVOM ZPP-U

 ZPP izričito zabranjuje advokatu da ovlasti

drugog advokata na njegovu zamjenu u
preduzimanju radnji zastupanja na glavnoj
raspravi, bez izričitog ovlaštenja stranke.
UČEŠĆE STRANKE KOJA IMA PUNOMOĆNIKA

 Stranka može u parnici i sama, pored punomoćnika,

preduzimati parnične radnje, bilo samoinicijativno ili na
poziv suda.
 Ako se radnje stranke razlikuju od radnji njenog
punomoćnika, relevantne su radnje stranke.
 Stranka može izmijeniti ili opozvati radnje svog
punomoćnika sve do trenutka kad su te radnje proizvele
određene procesno-pravne posljedice (dakle isto kao i
vlastite radnje).
 Ako je punomoćnik priznao neke činjenice, a stranka to
priznanje kasnije izmijeni ili opozove, sud će po
slobodnoj ocjeni cijeniti da li će takve činjenice smatrati
priznatim ili osporenim.
VELIKA IZMJENA U NOVOM ZPP-U

 Član 300, st. 2 ZPP-a:

 (2) Stranka koju zastupa punomoćnik može
uvijek doći pred sud i davati izjave pored svog
punomoćnika, ali suprotnu stranu, svjedoke i
vještake može ispitivati samo preko
punomoćnika, ako je on prisutan na glavnoj
raspravi.
PUNOMOĆ KAO PROCESNA PRETPOSTAVKA

 Sud po službenoj dužnosti vodi računa da li lica

koja se pojavljuju u ulozi punomoćnika mogu biti
punomoćnici, te da li se kreću u okviru ovlaštenja
iz punomoći.
 Punomoćnik je dužan da punomoć podnese u
pismenom obliku prilikom preduzimanja prve
radnje u parnici.
 Iz razloga ekonomičnosti, sud može odrediti i da
punomoćnik u naknadno određenom roku
podnese punomoć, ali ako to propusti učiniti u
ostavljenom roku, sud će nastaviti postupak ne
uzimajući u obzir radnje koje je preduzelo lice bez
punomoći.
RATIFICATIO
 Ratificatio (odobrenje) je parnični institut kojm
stranka može naknadno otkloniti nedostatak
urednog zastupanja.
 Ono može biti parcijalno, za pojedine procesne
radnje.
 Ako sud donese odluku na osnovu radnji lica
koje nije imalo ovlaštenje za zastupanje, takav
nedostatak u odluci ima karakter apsolutno
bitne povrede postupka.
PRESTANAK PUNOMOĆI

 Prestanak punomoći nastupa okončanjem parnice

ili okončanjem određene faze postupka, ako je
punomoć data samo za tu fazu.
 Prije toga, punomoć može prestati opozivom ili
otkazom. Stranka može svakodobno otkazati
punomoć. Ako punomoćnik otkaže punomoć,
dužan je još mjesec dana obavljati radnje ako je
potrebno da od davaoca punomoći otkloni neku
štetu koja bi mogla nastati.
ZASTUPNIK PRAVNOG LICA

 Pravna lica ispoljavaju i vrše parničnu sposobnost

preko svojih organa.
 Prilikom registrovanja pravnog lica u odgovarajući
registar se obavezno navodi ime i prezime osobe
ovlaštene za zastupanje pravnog lica (posebno u
zemlji i u inostranstvu).
 Zastupnik po pravilu može u ime pravnog lica
preduzimati sve radnje u parnici.
 Zastupnik može u konkretnom slučaju prenijeti
svoja ovlaštenja na drugo lice i to lice se u parnici
javlja kao punomoćnik.
UČEŠĆE TREĆIH LICA U PARNICI
UČEŠĆE TREĆIH U PARNICI
 Učešće trećeg lica u parnici naziva se i
procesna intervencija.
 Novina ZPP-a jeste dozvoljavanje samo
umješaču da učestvuje u parnici i to u toku
cijelog postupka sve od pravomoćnosti, s tim
što prima parnicu u onom stanju u kakvom se
nalazi u trenutku kada se umješa u parnicu.
 Prethodne odredbe su dozvoljavale širem krugu
učešće u parnici.
SPOREDNO MIJEŠANJE U PARNICU
(INTERVENTIO ACCESSORIA)
 Procesna intervencija je ustanova koja svakom licu
omogućava da učestvuje u tuđoj parnici i u skladu s vlastitim
interesom pomaže stranci na čijoj strani se miješa. Takvo
treće lice dobija položaj umješača. Postoje dvije osnovne
pretpostavke za mogućnost učešća umješača: postojanje
parnice i postojanje pravnog interesa za miješanje u parnicu.
 Postojanje parnice je logična pretpostavka da bi moglo doći
do miješanja. Umješač može u parnicu stupiti u bilo kojem
njenom stadiju, pa čak i nakon podnošenja vanrednog
pravnog lijeka.
 Postojanje pravnog interesa utvrđuje se na osnovu
postojanja određenog pravnog odnosa između stranke i
umješača. Postojanje nekog drugog ekonomskog, emotivnog
ili nekog daljnjeg interesa nije razlog za miješanje.
POSTOJANJE PRAVNOG INTERESA
 Pravni interes postoji uvijek kad odluka u konkretnoj parnici ima
uticaj na pravni položaj umješača prema stranci, a posebno u
slijedećim situacijama:
 a) Kad odluka ima dejstvo pravosnažnosti i na umješača (npr. kad
tužilac tokom trajanja parnice prenese svoje pravo na umješača);
 b) U svim situacijama kad se za stranku ako izgubi parnicu stvara
regresni zahtjev prema umješaču (npr. u parnicu između kupca i lica
koje tvrdi da je vlasnik stvari može se umiješati prodavac, jer ako kupac
ne uspije u parnici imaće regresni zahtjev prema prodavcu usljed
odgovornosti prodavca za evikciju);
 c) Ako je intervenijent tzv.hirograferni povjerilac parnične stranke na čijoj
strani se miješa u spor. Hirografeni povjerilac je onaj koji nema poseban
zalog i snosi rizik fluktuacije imovine njegovog dužnika.
 Na postojanje pravnog interesa sud pazi po službenoj dužnosti.
POLOŽAJ OBIČNOG UMJEŠAČA

 Ovlaštenja umješača su dosta ograničena,

obzirom da on nema položaj stranke, već samo
pomaže stranci na čijoj strani se miješa.
 On ne može preduzimati dispozitivne radnje,
niti može biti saslušan kao stranka u svrhu
dokazivanja.
 Njegova ovlaštenja su u funkciji razloga za
intervenciju, koji mogu biti dvojaki: da pomaže i
da kontroliše stranku na čijoj strani se miješa.
INTERVENCIJSKO DEJSTVO PRESUDE
 U novoj parnici koju radi ostvarivanja regresnog zahtjeva
pokreće stranka protiv svog intervenijenta iz prethodne
parnice, presuda iz prethodne parnice ima tzv.
intervencijsko dejstvo prema umješaču. Ono se sastoji u
tome što umješač ne može u drugoj parnici osporavati
pravilnost donesene presude ni u jednom elementu. U
tom smislu je intervencijsko dejstvo šire i strožije od
pravosnažnosti.
 Dejstvo pravosnažnosti obuhvata samo dispozitiv kojim
se odlučuje o tužbenom zahtjevu, a intervencijsko
dejstvo se proteže i na obrazloženje presude, jer ne
dopušta preispitivanje ni činjeničnog ni pravnog osnova
donesene presude.
UMJEŠAČ SA POLOŽAJEM JEDINSTVENOG
SUPARNIČARA
 Umješač će imati ovaj položaj u predmetima u
kojima sudska odluka prema njemu proizvodi
dejstvo pravosnažnosti. Takav je npr. položaj
stečajnog vjerovnika u parnici u kojoj se
raspravlja o postojanju potraživanja koje je
osporeno u stečajnom postupku.
OBAVJEŠTENJE O PARNICI (LITIS DENUNTIATIO)

 To je parnična radnja kojom tužilac ili tuženi podneskom

preko suda obavještavaju treće lice da je parnica
pokrenuta i u kakvom stanju se nalazi. Ovim
obavještenjem se trećem licu omogućava da stupi u
parnicu u svojstvu intervenijenta ili da preuzme položaj
stranke koja ga obavještava. Ono proizvodi procesno-
pravno i materijalno-pravno dejstvo.
 Najvažnija procesno-pravna posljedica je u
intervencijskom dejstvu, koje nastupa bez obzira na to
da li je obaviješteno treće lice stupilo u parnicu ili ne. U
materijalno-pravnom pogledu, obavještenje za
posljedicu ima prekid roka zastarjelosti.
IMENOVANJE PRETHODNIKA (NOMINATIO
AUCTORIS, LAUDATIO NOMINIS)
 To je jedan od oblika obavještavanja trećeg o parnici. Pravo
da imenuje prethodnika u parnici i da ga pozove da stupi u
parnicu umjesto njega pripada samo tuženom, u situacijama
kad tuženi kao imalac stvari ili korisnik nekog prava, tvrdi da
stvar drži ili pravo vrši u ime trećeg lica (npr. zakupoprimac,
poslugoprimac, prevoznik, špediter). Ako je tuženi imenovao
prethodnika, a ovaj se ne odazove pozivu, ne može se
osloboditi svoje procesne uloge tuženog, ali će presuda imati
intervencijsko dejstvo prema imenovanom prethodniku. Ako
prethodnik stupi u parnicu, dolazi do procesno-pravne
sukcesije. Pritom pristanak tužioca nije potreban, osim u
slučajevima kad tužilac ima neke zahtjeve prema tuženom
koji su za njega lično vezani (npr. zahtjev za naknadu štete
koju je prouzrokovao na stvari).
SUPARNIČARSTVO (LITIS CONSORTIUM)
SUPARNIČARSTVO
 Suparničarstvo ili subjektivna kumulacija postoji ako se
u ulozi tužioca ili tuženog pojavljuju dva ili više lica.
Obično se zasniva podnošenjem tužbe: tužba je
usmjerena protiv više lica (pasivno suparničarstvo), ili
jednom tužbom ustaje više lica (aktivno suparničarstvo),
međutim može se zasnovati i u toku postupka. Lica koja
stupaju u parnicu kao novi tužilac ili tuženi moraju
postupak prihvatiti u stanju u kome se zatekao u
trenutku njihovog stupanja. Prema uslovima koji se traže
za zasnivanje, suparničarstvo se dijeli na materijalno i
formalno, a prema dejstvu koje proizvodi u postupku na
obično i nužno. Postoje još i eventualno i zakonsko
suparničarstvo.
PODJELA SUPARNIČARSTVA
 Prema načinu zasnivanja, suparničarstvo se
dijeli na prvobitno (po tužbi ili protivtužbi) i
naknadno i to: usljed pristupanja novog
tužioca, usljed proširenja tužbe na novog
tuženog, u slučaju spajanja parnica, te usljed
promjene parnične stranke.
 Naše pravo ne dozvoljava zasnivanje
suparničarstva proširenjem tužbe po nalogu
suda.
MATERIJALNO SUPARNIČARSTVO
 Materijalno suparničarstvo postoji ako se
suparničari u pogledu predmeta spora nalaze u
pravnoj ili u stvarnoj zajednici. Pravna zajednica
postoji ako se više lica javljaju kao učesnici
određenog građansko-pravnog odnosa
(npr.suvlasnici, sunasljednici i sl).
 U stvarnoj zajednici su oni suparničari čija se
potraživanja odnosno obaveze zasnivaju na istom
činjeničnom i pravnom osnovu (npr. više
povjerilaca tuže za potraživanja iz zajednički
sklopljenog ugovora).
FORMALNO SUPARNIČARSTVO
 Formalno suparničarstvo javlja se u slučaju kad su
zahtjevi odnosno obaveze suparničara iste vrste i
kad se zasnivaju na bitno istovrsnom činjeničnom i
pravnom osnovu. Kod formalnog suparničarstva se
suparničari ne nalaze ni u kakvom materijalno-
pravnom niti u stvarnom odnosu. Kumulativni
uslovi za postojanje formalnog suparničarstva su:
(1) istovrsnost zahtjeva odnosno obaveza; (2)
bitna istovrsnost činjeničnog i pravnog osnova i (3)
nadležnost istog suda i ista vrsta postupka.
DEJSTVO I ZNAČAJ SUPARNIČARSTVA

 Do zasnivanja suparničarstva dolazi samo

voljom stranaka.
 Samo izuzetno dolazi do nužnog
suparničarstva.
 Razlozi ekonomičnosti opredjeljuju stranke da
se posluže ustanovom suparničarstva uvijek
kad se za to ispune uslovi.
OBIČNO SUPARNIČARSTVO

 Kod običnog suparničarstva svaki od suparničara ima

položaj samostalne stranke u parnici.
 Kod običnog suparničarstva nastaje onoliko samostalnih
procesno-pravnih odnosa koliko je lica u ulozi tužioca ili
tuženog, s tim što su ti odnosi spolja objedinjeni
raspravljanjem i odlučivanjem u jednom postupku.
 Formalno suparničarstvo i materijalno suparničarstvo
zasnovano na stvarnoj zajednici imaju dejstvo običnog
suparničarstva. Materijalno suparničarstvo koje se zasniva
na pravnoj zajednici može biti i obično i nužno, u zavisnosti
od toga da li priroda materijalnopravnog odnosa u kome se
nalaze suparničari zahtijeva donošenje jedinstvene odluke ili
ne.
NUŽNO SUPARNIČARSTVO

 Suparničarstvo je nužno kad se prema zakonu

ili zbog prirode materijalno-pravnog odnosa
spor može riješiti samo na jednak način prema
svim suparničarima.
 Obzirom na pravne razloge koji traže donošenje
jedinstvene odluke, razlikuju se dvije vrste
nužnog suparničarstva: jedinstveno i nužno
suparničarstvo u užem smislu.
JEDINSTVENO SUPARNIČARSTVO

 Jedinstveno suparničarstvo postoji u situacijama u

kojima se sporni odnos može riješiti samo na
jedinstven način prema svim suparničarima.
 Ono npr. postoji u slučaju kad zakonski nasljednici
tuže testamentalne nasljednike i traže poništaj
testamenta. Odluka će u tom slučaju djelovati
jednako prema svim testamentalnim
nasljednicima, pa i onima koji nisu učestvovali u
parnici.
NUŽNO SUPARNIČARSTVO U UŽEM SMISLU

 Nužno suparničarstvo u užem smislu postoji u

situacijama kad u parnici moraju učestvovati svi
učesnici spornog materijalno-pravnog odnosa, jer
samo svi učesnici zajedno imaju potpunu stvarnu
legitimaciju.
 Radi se o sporovima povodom nedjeljivih stvarnih
prava i drugih nedjeljivih pravnih odnosa. Npr,
nužni suparničari su suvlasnici nekretnina u
parnici za utvrđivanje prava služnosti.
EVENTUALNO ILI SUPSIDIJARNO
SUPARNIČARSTVO
 Tužilac može istom tužbom obuhvatiti dvoje ili više tuženih, i to tako
što će tražiti da tužbeni zahtjev bude prihvaćen prema slijedećem
tuženom, u slučaju da bude pravosnažno odbijen prema onome ko je
u tužbi naveden prije. Dakle, svi oni koji su navedeni iza prvotuženog
su eventualni ili supsidijarni.
 Do eventualnog suparničarstva može doći samo u situacijama u
kojima tužilac prema svim tuženima postavlja isti zahtjev, ili različite
zahtjeve koji su u međusobnoj vezi i za koje je stvarno i mjesno
nadležan isti sud.
 Ustanovom eventualnog suparničarstva izbjegava se rizik pokretanja
druge parnice. Ako se pokaže da prvotuženi nije pasivno legitimisan,
sud će donijeti presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija kao
neosnovan i tada dolazi do rasprave o osnovanosti tužbenog zahtjeva
prema drugom tuženom. Ako se tužbeni zahtjev prema prvotuženom
usvoji, prema eventualnim suparničarima će se odbiti kao
neosnovan.
SUPARNIČARSTVO NA OSNOVU ZAKONA

 Zakon izričito propisuje da glavni dužnik i jemac

mogu biti zajednički tuženi, ako se sadržaj
ugovora o jemstvu tome ne protivi. Ako se
jemac nalazi u obavezi samo ukoliko glavni
dužnik ne bude mogao platiti dug, glavni dužnik
i jemac ne mogu biti zajednički tuženi jer bi to
bilo u suprotnosti sa sadržajem ugovora o
jemstvu.
GLAVNO MIJEŠANJE U PARNICU (INTERVENTIO
PRINCIPALIS)
 Lice koje traži stvar ili pravo povodom kojeg se već vodi
parnica između drugih lica, može pred istim sudom pred
kojim teče ta parnica tužiti obje stranke jednom tužbom, sve
dok se postupak pravosnažno ne okonča. Tužbom tog lica
pokreće se tzv.intervencijski postupak, pa otuda i naziv
ustanove "glavna intervencija" ili "glavno miješanje".
 Ova tužba dopuštena je samo ako su ispunjene 2
pretpostavke: da već postoji prethodna parnica, te da je
zahtjev intervenijenta upravljen na stvar ili pravo o kome
između stranaka teče parnica. Tužba glavnog intervenijenta
za posljedicu ima zasnivanje suparničarstva na pasivnoj
strani: tužilac i tuženi iz već pokrenute parnice dobivaju
položaj tuženih.
AKTIVNOSTI PROCESNIH SUBJEKATA U
PARNICI
PROCESNE RADNJE
 Parnica se pokreće, odvija i okončava preduzimanjem
procesnih radnji.
 Pod procesnim radnjama podrazumijevaju se sve radnje
koje su regulisane normama procesnog prava, kako u
pogledu pretpostavki za njihovu punovažnost, tako i u
pogledu dejstava koja proizvode.
 Dakle, ako su osnovna dejstva neke radnje određena
normama procesnog prava, radi se o procesnoj radnji
bez obzira na to što ona proizvodi neke sporedne
materijalno-pravne posljedice
 Najvažnija podjela procesnih radnji je na radnje
stranaka i radnje suda.
PROCESNE RADNJE STRANAKA

 Karakter procesne radnje ima svako držanje

(činjenje i propuštanje) stranaka u parnici koje
proizvodi određene posljedice u skladu sa
normama procesnog prava.
OPĆE KARAKTERISTIKE PROCESNIH RADNJI
STRANAKA
 1. Subjektivne pretpostavke za važnost procesnih radnji
su stranačka, parnična i postulaciona sposobnost;
 2. Procesna radnja je po pravilu jednostrana izjava.
Adresat procesnih radnji je uvijek sud;
 3. Procesnu radnju predstavlja svako držanje stranaka u
parnici koje proizvodi posljedice po normama procesnog
prava. Pritom nije bitno da li je stranka određenim
držanjem željela nastupanje date posljedice ili ne.
Dakle, norme materijalnog prava koje se tiču
nedostataka u izjavi volje ovdje nisu primjenjive;
OPĆE KARAKTERISTIKE PROCESNIH RADNJI
STRANAKA
 4. Dejstvo procesnih radnji ne može zavisiti od uslova. Međutim,
dopušteno je isticanje više prijedloga ili zahtjeva supsidijarno: tužilac
npr. ističe dva zahtjeva, s tim što predlaže da sud usvoji drugi zahtjev
ako se prvi pokaže neosnovanim;
 5. Procesne radnje su u načelu opozive. Ovo pravilo važi samo za
posredne procesne radnje, tj. one radnje koje same po sebi ne
stvaraju novu procesno-pravnu situaciju u postupku. Neposredne
procesne radnje, tj. one koje neposredno stvaraju novo procesno
stanje su po pravilu neopozive. To su npr. povlačenje tužbe, odricanje
od tužbenog zahtjeva, odricanje od pravnog lijeka itd.
 6. Većinu radnji stranke preduzimaju u slobodnoj formi. Samo se
najvažnije procesne radnje preduzimaju u unaprijed utvrđenoj
procesnoj formi (npr.tužba, žalba i sl).
PODJELA PROCESNIH RADNJI STRANAKA

 Najvažniji kriterij za podjelu je kriterij dejstva

koje radnje proizvode u parnici. Prema tom
kriteriju, sve procesne radnje se mogu podijeliti
na posredne i neposredne. Dalja podjela je na
ofanzivne i defanzivne procesne radnje.
POSREDNE PROCESNE RADNJE
 Posredne procesne radnje proizvode dejstva tek
posredstvom djelatnosti suda. U posredne radnje
spadaju prijedlozi, tvrdnje itd. Prijedlozi su radnje
kojima stranke pozivaju sud da donese određenu
odluku. Dijele se na procesne i stvarne. Procesnim
stranke nastoje uticati na vremenski tok parnice, a
stvarni se tiču odlučivanja o predmetu spora.
Tvrdnje mogu biti činjenične i pravne. Njima tužilac
nastoji dokazati osnovanost, a tuženi
neosnovanost tužbenog zahtjeva.
NEPOSREDNE PROCESNE RADNJE

 Neposredne procesne radnje same po sebi

proizvode dejstva u parnici, bez posredovanja
suda (npr.povlačenje tužbe, ulaganje žalbe itd).
Sud ih ispituje samo sa stanovišta njihove
osnovanosti.
 Nedostaci procesnih radnji stranaka mogu se
ticati:
 (1) pretpostavki za preduzimanje radnje,
 (2) forme, i
 (3) sadržine.

 Procesna radnja čiji se nedostaci tiču pretpostavki

je bez dejstva. Pretpostavke su sposobnost
stranke ili ovlaštenja njihovih zastupnika.
Nedostatak se može otkloniti i radnja konvalidirati
njenim naknadnim odobrenjem.
PROCESNE RADNJE SUDA
 Najvažnije radnje suda su odluke, koje sud donosi u formi
presude i rješenja. Presudom sud odlučuje o meritumu
spora. Ostale radnje koje preduzima u toku parnice sud
uglavnom preduzima u obliku rješenja, a one imaju unutar
procesno dejstvo. Među tim radnjama su najvažnije:
 - radnje kojima se utiče na vremenski razvoj postupka:
zakazivanje i odlaganje ročišta, određivanje sudskih rokova,
upućivanje poziva itd;
 - radnje kojima se osigurava cjelishodnost u raspravljanju:
spajanje više parnica, razdvajanje raspravljanja o pojedinim
elementima odlučivanja itd;
 - radnje pripremanja glavne rasprave (prikupljanje procesne
građe).
FORMA PROCESNIH RADNJI

 Procesne radnje kojima se ostvaruje načelo

usmenosti, kao osnovno načelo, preduzimaju
se u slobodnoj formi. Samo najvažnije procesne
radnje se preduzimaju u unaprijed utvrđenoj
formi (pismena forma). U pismenoj formi se
preduzimaju procesne radnje stranaka kao što
su tužba, žalba, prijedlog za povrat u prijašnje
stanje itd. Pismena forma je posebno
zastupljena kod procesnih radnji suda (odluka).
PODNESCI

 Procesne radnje izvan ročišta preduzimaju se u pismenoj

formi. Takva pismena nazivaju se podnesci.
 Sadržaj podneska određen je vrstom radnje koja se njime
preduzima.
 On mora biti uredan, jasan i mora sadržavati sve što je
potrebno da bi se po njemu moglo postupiti. Ako je
podnesak nejasan ili ne sadrži sve potrebne elemente, sud
će stranku poučiti da ga u određenom roku ispravi i dopuni.
 Podnesak ispravljen u roku smatra se urednim od dana
prvog podnošenja. Ako ne bude vraćen u roku smatra se
povučenim, a ako bude vraćen bez potrebnih ispravki biće
odbačen.
ZAPISNIK
 Zapisnik spada u važne procesne dokumente, jer
se njime zasvjedočava sadržaj glavne rasprave.
Zapisnik se sastavlja i o radnjama koje se usmeno
preduzimaju izvan ročišta. Samo na osnovu
zapisnika se može utvrditi da li se prvostepeni sud
pri vođenju postupka pridržavao normi procesnog
prava.
 Ako o odlučnim činjenicama postoji protivrječnost
između sudskog zapisnika i odluke, to za
posljedicu ima apsolutno bitnu povredu postupka.
ROKOVI I ROČIŠTA
DEFINICIJA ROKA

Rok je vremenski interval za

preduzimanje procesnih radnji
predviđen normama procesnog
prava.
PODJELA ROKOVA

 Procesni rokovi se dijele na zakonske i sudske.

 Zakonski su određeni zakonom i njihovo trajanje ne mogu
mijenjati ni sud ni stranke. Takvi su npr. rokovi za ulaganje
pravnih lijekova.
 Kod sudskih rokova, zakon predviđa maksimalne granice
trajanja, a trajanje u konkretnom slučaju određuje sud.
Sudski rokovi se mogu produžavati na prijedlog stranaka.
Dilatorni rok je rok kojim se određuje vremenski period prije
čijeg isteka nije dozvoljeno preduzimanje neke procesne
radnje.
 Rokovi su propisani i za neke procesne radnje suda. To su
tzv. instruktivni rokovi, za čije propuštanje procesno pravo ne
veže nikakve posljedice.
POČETAK I RAČUNANJE ROKOVA
 Obzirom na momenat od kojeg se računaju, rokovi se dijele na
subjektivne i objektivne.
 Subjektivni su oni koji počinju teći od dana saznanja za događaj koji
je relevantan za njihovo računanje.
 Objektivni rokovi su oni koji se računaju od dana nastupanja
relevantne činjenice, neovisno od saznanja ovlaštenog lica za tu
činjenicu. Rokovi se računaju na dane, mjesece i godine.
 Ako je određen na dane, za početak roka uzima se prvi naredni dan
nakon relevantnog događaja. Rokovi određeni na mjesece, odnosno
godine, završavaju se onog dana zadnjeg mjeseca odnosno godine
koji po svom broju odgovara danu kad je rok počeo. Ako tog dana
nema, rok se završava zadnjeg dana zadnjeg mjeseca. Ako zadnji
dan roka "pada" u nedjelju ili na državni praznik, rok ističe istekom
prvog narednog radnog dana.
ODRŽANJE ROKOVA

 Rok je održan ako je radnja čije je preduzimanje vezano

za određeni rok, preduzeta prije isteka roka. Radnja je
preduzeta u roku ako je podnesak kojim se radnja
preduzima predat sudu prije isteka roka. Podnesak se
smatra predatim danom njegove predaje preporučenom
pošiljkom ili telegramom pošti. Za lice koje se nalazi na
odsluženju vojnog roka ili na izdržavanju zatvorske
kazne, podnesak se smatra predatim danom njegove
predaje komandi vojne jedinice, odnosno upravi
zatvorske ustanove.
 Ako stranka iz neznanja preda ili uputi podnesak
nenadležnom sudu, a prije isteka roka, smatrat će se da
je podnesak podnesen na vrijeme.
ROČIŠTA

 Ročište je procesnopravna forma kojom se uobličava preduzimanje

usmenih procesnih radnji. Ročišta zakazuje sud, a mogu biti
obligatorna i fakultativna. Obligatorna su po pravilu ročišta za glavnu
raspravu, kao i ročište za raspravljanje o prijedlogu za povrat u
prijašnje stanje. U fakultativna ročišta spadaju pripremno ročište,
ročište za izvođenje dokaza, i druga ročišta koja sud zakazuje kad
smatra cjelishodnim da o nekom pitanju raspravlja na posebnom
ročištu. Po pravilu se ročišta održavaju u sudskoj zgradi.
 Ako to sud smatra svrsishodnijim, ročište se može održati i izvan
sudske zgrade (npr. ročište za izvođenje dokaza uviđajem ili
saslušanjem bolesnog svjedoka). Na ročište se pozivaju stranke i
ostala lica čije se prisustvo smatra potrebnim. Uz poziv se stranci
dostavlja i podnesak koji je dao povod za određivanje ročišta.
Podnesak će jednako proizvesti dejstvo i ako se ne uruči zajedno sa
pozivom.
POJAM PROPUŠTANJA

 Procesna radnja je propuštena ako nije

preduzeta u predviđenom roku ili do određenog
momenta u razvoju postupka, i to bez obzira na
odgovornost stranke.
 Najvažnija pravna posljedica propuštanja je u
nastupu prekluzije.
 Propuštanje zakonskih rokova po pravilu vodi
prekluziji.
POVRAĆAJ U PRIJAŠNJE STANJE (RESTITUTIO IN
INTEGRUM OB TERMINEM ELAPSUM)
 Povraćaj u prijašnje stanje je ustanova za otklanjanje posljedica
propuštanja koja se ne mogu pripisati u krivicu stranaka. Do povrata u
prijašnje stanje može doći samo na prijedlog stranaka, a uz ispunjenje
slijedećih pretpostavki:
 1. Da je stranka propustila rok ili ročište;
 2. Da propuštanje takve radnje ima za posljedicu prekluziju, tj. da je stranka
izgubila pravo na preduzimanje;
 3. Razlog za propuštanje mora biti opravdan (iusta causa). Propuštanje je
opravdano ako se ne može pripisati u krivicu stranci ili njenom zastupniku.
 4. Prijedlog za povraćaj mora biti podnesen u doku od 15 dana od dana kad je
prestao razlog koji je prouzrokovao propuštanje. Ako je stranka kasnije saznala
za propuštanje, rok počinje teći od dana saznanja. Objektivni rok je 3 mjeseca, a
u privrednim sporovima 30 dana.
 Predlagač je dužan istovremeno sa podnošenjem prijedloga da preduzme i
propuštenu radnju. Povraćaj u prijašnje stanje nije dopušten u slučaju
propuštanja roka za podnošenje prijedloga za povraćaj (restitutio
restitutionis non datur).
POSTUPAK PO RESTITUCIONOM PRIJEDLOGU

 Za rješavanje o prijedlogu nadležan je sud pred

kojim je trebalo preduzeti propuštenu radnju, i
to na posebnom ročištu. Ročište je obligatorno,
osim u slučajevima kad se prijedlog za povraćaj
zasniva na općepoznatim činjenicama. Sud o
prijedlogu odlučuje bez obzira na (ne)prisustvo
stranaka na ročištu. Protiv rješenja kojim se
odobrava povraćaj nije dozvoljena žalba, osim
ako je sud donio odluku na osnovu
nedozvoljenog ili neblagovremenog prijedloga.
DEJSTVO RESTITUCIJE

 Dejstvo se sastoji u tome što se parnica vraća u

stanje u kome se nalazila prije propuštanja, a
ukidaju se i sve odluke koje je sud donio zbog
propuštanja. Naknadno preduzeta radnja
smatra se blagovremenom.
TUŽBE
DEFINICIJA TUŽBE
 Tužba je procesnopravna forma kojom se u
parničnom postupku ostvaruje ustavom
zagarantirano pravo na pravnu zaštitu.
 Podiže je subjekt povrijeđenog ili ugroženog prava i
tada se pretvara u stranku - subjekt procesnog
prava.
 Kao procesna radnja usmjerena je ka sudu, a
posredstvom suda i prema drugoj stranci -
tuženom, kome se dostavlja primjerak tužbe.
 Dostavljanje tužbe sudu za posljedicu ima
pokretanje parnice.
ČLAN 53 ZPP-A
 (1) Parnični postupak se pokreće tužbom.
 (2) Tužba mora sadržavati:
 1) osnovu za nadležnost suda,
 2) odreden zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja
(tužbeni zahtjev),
 3) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev,
 4) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice,
 5) naznaku vrijednosti spora,
 6) pravni osnov tužbenog zahtjeva i
 7) druge podatke koje u skladu s odredbama člana 334. ovog zakona
mora imati svaki podnesak.
 (3) Sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva.
 (4) Sud će postupiti po tužbi i kad tužilac nije naveo pravni osnov
tužbenog zahtjeva.
OBAVEZNI ELEMENTI TUŽBE
 Obavezni elementi tužbe su:
 osnov za nadležnost
 određenje suda kojem se tužilac obraća za pravnu zaštitu;
 određenje obje stranke (tužioca i tuženog);
 predmet spora;
 osnov tužbe;
 dokazi;
 tužbeni zahtjev
 Ovi elementi mogu se podijeliti u dvije grupe. U prvu
grupu spadaju podaci koje obavezno sadrži i svaki drugi
podnesak: oznaka suda, stranaka i predmeta spora.
OSNOV ZA NADLEŽNOST

 Ovaj element tužbe je novina u Zakonu o

parničnom postupku, i odnosi se na
određivanje samo mjesne nadležnosti, budući
da na stvarnu nadležnost sud pazi po službenoj
dužnosti tokom cijelog postupka.
 Ranijim odredbama Zakona o parničnom
postupku ovaj element je mogao ali nije morao
da se navede u tužbi.
PREDMET SPORA
 Predmet spora označava se prema njegovoj pravnoj
prirodi. Uz oznaku predmeta navodi se i njegova
novčana vrijednost.
 Ako je tužbeni zahtjev usmjeren na novčano
potraživanje, za određivanje vrijednosti je mjerodavna
visina glavnog tužbenog zahtjeva. Ako tužbeni zahtjev
nije usmjeren na novčanopotraživanje, tužilac je dužan
da naznači vrijednost predmeta spora.
 U drugu grupu spadaju elementi koji su karakteristični
za tužbu kao posebnu procesnu ustanovu. To su: tužbeni
osnov, dokazi i tužbeni zahtjev.
OSNOV TUŽBE

 Razlikuju se činjenični i pravni osnov tužbe. Činjenični je

obligatoran, a pravni fakultativan.
 Činjenični osnov obrazuju pravno relevantne činjenice iz
kojih tužilac kao pravnu posljedicu izvodi tužbeni zahtjev.
Karakter pravno relevantnih činjenica imaju samo one
činjenice za koje pravne norme vežu određene pravne
posljedice. Činjenični osnov mora u tužbi biti prezentiran u
obimu koji omogućava dopuštenost raspravljanja o
tužbenom zahtjevu, a ne i u obimu koji omogućava
odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Ovo iz razloga
što sud svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva donosi
na osnovu činjenica utvrđenih na glavnoj raspravi, a ne na
osnovu činjenica iznesenih u tužbi.
TUŽBENI ZAHTJEV (PETITUM) - PREDMET SPORA

 Tužbeni zahtjev je predmet spora. U tužbenom

zahtjevu tužilac postavlja određenu pravnu
tvrdnju i istovremeno od suda traži da izrekne
određenu pravnu posljedicu u formi odluke.
Može se definisati kao procesno-pravni zahtjev
za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja,
koji je zasnovan na tužiočevoj tvrdnji da mu
pripada ovlaštenje da traži ostvarenje
određenih pravnih posljedica iz određenih
činjenica.
PROCESNO-PRAVNE FORME TUŽBENOG
ZAHTJEVA
 Tužbeni zahtjev se može postaviti u tri procesno-pravne
forme: kondemnatornoj, deklaratornoj i konstitutivnoj.
 Shodno tim formama, tužilac može od suda zahtijevati
donošenje odluke kojom se nalaže izvršenje određene
radnje, utvrđenje postojanja ili nepostojanja određenog
prava ili pravnog odnosa, te promjenu ili prestanak
određenog pravnog odnosa. Po načelu dispozitivnosti, sud
ne ide ni mimo ni preko tužbenog zahtjeva. Zbog toga su
stranke dužne da odrede sadržaj i obim pravne zaštite. To
čine u formi tužbenog zahtjeva. On se u tužbi formuliše u
obliku prijedloga sudu kakvu presudu da donese. Samo
tužbeni zahtjev je predmet odlučivanja, pa time i predmet
parnice kao procesno-pravnog odnosa.
FUNKCIJA I ZNAČAJ TUŽBENOG ZAHTJEVA

 Tužbeni zahtjev je prvenstveno u funkciji

određivanja identiteta tužbe.
 Zbog toga do preinačenja tužbe dolazi samo ako
se promijeni tužbeni zahtjev.
 Identičnost tužbenih zahtjeva u dvije parnice rađa
prigovor litispendencije. Osim toga, određenost
visine (iznosa) tužbenog zahtjeva mjerodavna je za
određivanje vrijednosti predmeta spora,
odlučivanje o troškovima postupka itd.
FORMA TUŽBE

 Tužba se podnosi u pismenom obliku, u vidu

podneska, a može se podnijeti i usmeno na
zapisnik kod suda.
PROBLEM UTUŽIVOSTI
 Problem utuživosti javlja se kod postupanja suda u slučaju
naturalnih obligacija. Po jednom shvatanju, pitanje utuživosti
je procesna pretpostavka, pa će sud donijeti rješenje kojim
odbacuje tužbu kao nedopuštenu. Po drugom shvatanju,
utuživost je pitanje samog subjektivnog prava, pa ako ona
nedostaje u konkretnom slučaju, sud će donijeti presudu
kojom tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. Ovaj drugi stav
se smatra ispravnijim. Postavlja se pitanje da li se nosilac
subjektivnog prava može odreći sudske zaštite, tj. utuživosti
uz zadržavanje samog prava? Smatra se da se lica ne mogu
unaprijed odreći prava na pravnu zaštitu (pactum de non
petendo) kao javnopravnog ovlaštenja, ali mogu oprostiti dug
ili odgoditi nastupanje njegove dospjelosti.
VRSTE TUŽBI
 Prema sadržaju pravne zaštite koja se tužbom traži,
razlikuju se tri vrste tužbi: osuđujuće ili kondemnatorne,
utvrđujuće ili deklaratorne i preobražajne ili
konstitutivne.
 Obzirom na pravno dejstvo na subjektivna prava koja se
štite, tužbe se dijele na stvarne i lične. Stvarnim
tužbama se štite apsolutna subjektivna prava koja
djeluju erga omnes, a ličnim tužbama se štite relativna
subjektivna prava sa dejstvom inter partes.
 Poseban, arhaičan vid deklaratorne tužbe koju je
poznavao i Građanski parbeni postupak za BiH iz 1883.
je tzv. izazivačka (provokativna) tužba.
KONDEMNATORNE TUŽBE (DOSUĐUJUĆE)

 Tužbeni zahtjev kod ovih tužbi uvijek je upravljen na neku radnju,

trpljenje ili propuštanje. Tužilac ovom tužbom traži da sud osudi
tuženog npr. da plati određenu svotu novca, da preda određenu stvar,
da se suzdržava od vršenja neke radnje i sl. Presudom koju sud
donosi na osnovu kondemnatorne tužbe se utvrđuje pravo tužioca
prema tuženom i istovremeno naređuje tuženom da ispuni obavezu
na koju je upravljen tužbeni zahtjev. Ako tuženi ne ispuni dobrovoljno
obavezu iz odluke, tužilac ima mogućnost da u izvršnom postupku
ostvari prinudno izvršenje.
 Pravni interes za kondemnatornu tužbu proizilazi iz sadržaja pravne
zaštite koja se traži, te njegovo postojanje nije potrebno posebno
dokazivati. Tužilac svoj zahtjev uvijek zasniva na tvrdnji da je tuženi
povrijedio neko njegovo pravo i otuda proizilazi njegov pravni interes
da traži zaštitu u cilju otklanjanja povrede.
PREURANJENA KONDEMNATORNA TUŽBA
 Poseban problem predstavljaju kondemnatorne
tužbe u kojima je tužbeni zahtjev upravljen na
činidbu koja još nije dospjela. Ako tužilac tvrdi da
je potraživanje dospjelo, a u toku postupka se
utvrdi da nije, sud će odbiti tužbeni zahtjev kao
neosnovan. Ako je tužilac naveo da će dospjelost
nastupiti u određenom vremenskom periodu u
budućnosti, tužba se odbacuje kao nedopuštena,
zbog nepostojanja pravnog interesa.
Kondemnatorna tužba samo izuzetno može biti
dopuštena u slučaju nedospjelih potraživanja, kao
što je npr. kod zakonskog izdržavanja.
DEKLARATORNE UTVRĐUJUĆE TUŽBE
 Deklaratorne tužbe (utvrđujuće) su tužbe u kojima je tužbeni zahtjev upravljen na
utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa. Obzirom
na ovaj kriterij (postojanje ili nepostojanje) tužba može biti tužba pozitivnog ili
negativnog utvrđenja. Tužbom se može tražiti utvrđenje konkretnog pravnog odnosa
u cjelini ili pojedinih posljedica koji iz njega proizilaze, ali se ne može tražiti utvrđenje
određenog elementa u datom pravnom odnosu. Tako npr. ne bi bila dopuštena tužba
za utvrđenje da je rok za izvršenje ugovora istekao (ako je rok bitan element
ugovora), nego samo pravna posljedica isteka roka, a to je utvrđenje prestanka
ugovora. Pravno relevantne činjenice same po sebi ne mogu biti predmet tužbe, kao
ni apstraktna pravna pitanja. Npr. predmet tužbe za utvrđenje ne može biti
postojanje ili nepostojanje pravne sposobnosti. Od pravila da činjenice ne mogu biti
predmet utvrđivanja postoji jedan izuzetak: utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke
isprave (querela di falso), što je u praksi vrlo rijedak slučaj. U principu, predmet
utvrđenja mogu biti samo postojeći pravni odnosi, a obično je to pravni odnos
između tužioca i tuženog. Moguće je i da tužilac zahtijeva utvrđenje pravnog odnosa
između tuženog i trećeg lica, ako za to postoji pravni interes. Pravni interes kod tužbe
za utvrđivanje je procesna pretpostavka na koju sud pazi po službenoj dužnosti.
DEKLARATORNE – UTVRĐUJUĆE TUŽBE
 Tužilac je dužan da u tužbi iznese okolnosti iz kojih se vidi postojanje
pravnog interesa, osim u onim predmetima gdje zakon izričito
predviđa tužbu za utvrđenje. Povreda pravila o pravnom interesu ne
predstavlja zakonski razlog ni za apsolutnu ni za relativnu ništavost,
pa se smatra da se zbog povrede pravila o pravnom interesu ne
mogu uspješno ulagati pravni lijekovi. Sadržaj deklaratorne zaštite
nema osnova u ovlaštenju koji subjektima pripadaju po normama
materijalnog prava. Tužba za utvrđenje je čisto procesno-pravni oblik
ostvarenja pravne zaštite. Cilj deklaratorne zaštite je prevencija.
 Pravni interes za podizanje ove tužbe postoji u situacijama kad se u
jednom pravnom odnosu, prije dospjelosti činidbe, pojave okolnosti
koje unose neizvjesnost i nesigurnost u pogledu prirode i sadržaja tog
pravnog odnosa. Neizvjesnost i nesigurnost su obično posljedica
držanja tuženog koji svojim radnjama ili izjavama izaziva spor o
postojanju ili nepostojanju pravnog odnosa.
ODNOS DEKLARATORNE I KONDEMNATORNE
TUŽBE
 Ako je određeni spor prerastao u povredu, pravni interes za utvrđenje
prerašće u pravni interes za dosuđenje, koji se ostvaruje kondemnatornom
tužbom i čini deklaratornu tužbu suvišnom. Deklaratornom tužbom tužilac
ostvaruje pravozaštitni cilj koji prevazilazi okvire konkretne parnice.
 Prejudicijelni ili incidentni zahtjev za utvrđenje je procesni oblik tužbe za
utvrđenje koju tužilac podiže u toku parnice pokrenute kondemnatornom
tužbom. Sud o spornom prethodnom pitanju mora odlučivati da bi mogao
presuditi o tužbenom zahtjevu kao glavnom pitanju. Ako ima mogućnost da
iz istog odnosa u nekoj drugoj parnici ostvari još neko pravo, tužilac će imati
pravni interes da isticanjem prejudicijelnog zahtjeva traži da se o
prethodnom pitanju odluči kao o glavnom pitanju. Na taj način bi izbjegao
mogućnost da mu tuženi u nekoj drugoj parnici ospori postojanje takvog
pravnog odnosa. Tužilac može istaći incidentni zahtjev samo ako je sud pred
kojim teče parnica nadležan i za odlučivanje o zahtjevu koji se postavlja tim
incidentnim zahtjevom. Incidentni zahtjev je nov tužbeni zahtjev uz
postojeći, ali njegovo isticanje nema za posljedicu preinačenje tužbe.
KONSTITUTIVNE TUŽBE
 Konstitutivne (preobražajne) tužbe su tužbe u kojima je
tužbeni zahtjev upravljen na ostvarenje određene pravne
promjene.
 Ovom tužbom tužilac traži od suda da donese presudu kojom
se stvara nova pravna situacija, preinakom ili ukidanjem
postojećeg pravnog odnosa.
 Konstitutivna tužba se podiže u onim slučajevima u kojima
se pravo na pravnu promjenu može ostvariti samo na osnovu
sudske presude. Karakter konstitutivne tužbe npr. imaju
tužba za razvod ili za poništenje braka, za osporavanje
bračnog očinstva i sl. Ove tužbe upravljene su na prestanak
postojećeg pravnog odnosa. Na području imovinskih odnosa,
tužbeni zahtjev konstitutivne tužbe najčešće se upravljen na
izmjenu postojećeg pravnog odnosa.
DEJSTVA PODNOŠENJA TUŽBE SUDU

 Dijele se na procesno-pravna i materijalno-pravna

dejstva.
 Procesno-pravna dejstva su:
 ocjenjivanje nadležnosti se u pravilu vrši prema
činjenicama koje su postojale u trenutku podnošenja
tužbe. Nadležni sud zadržava nadležnost, bez obzira na
eventualne promjene okolnosti u toku postupka, a zbog
kojih bi bio nadležan drugi redovni sud. Na taj način
dolazi do ustaljenja nadležnosti (perpetuatio fori);
 ako se tužba preinačuje zbog okolnosti koje su
nastupile nakon podnošenja tužbe, tuženi se ne može
protiviti takvom preinačenju.
MATERIJALNO-PRAVNA DEJSTVA PONOŠENJA
TUŽBE SUDU
 Materijalno-pravne posljedice podnošenja tužbe
određene su normama materijalnog prava. Među
najvažnijima su:
 prekida se zastara. Međutim, ako tužilac povuče tužbu,
odnosno ako je sud odbaci kao nedopuštenu, smatra
se da do prekida nije ni došlo;
 dužnik pada u zakašnjenje;
 pravo izbora se iscrpljuje podnošenjem tužbe, ako to
pravo kod alternativnih obligacija pripada tužiocu;
 ako tužilac u bračnom sporu umre nakon podizanja
tužbe, nasljednici imaju pravo nastaviti postupak.
LITISPENDENCIJA (LIS PEDEUS)

 Parnica kao procesno-pravni odnos nastaje

dostavljanjem tužbe tuženom.
 Od tog trenutka parnica postoji
(litispendencija=postojanje parnice).
 Litispendencija prestaje okončanjem parnice.
Prekid i mirovanje postupka nemaju uticaja na
litispendenciju.
 Za litispendenciju se vezuje niz dejstava.
ČLAN 60 ZPP-A
 (1) Parnica pocinje teći dostavom tužbe tuženom.
 (2) U pogledu zahtjeva koji je stranka postavila tokom postupka,
parnica počinje teći od
 trenutka kad je o tom zahtjevu obaviještena protivna stranka.
 (3) Dok parnica teće, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti
nova parnica medu istim strankama, a ako takva parnica bude
pokrenuta, sud će tužbu odbaciti.
 (4) Ako medu istim strankama već teće druga parnica o istom
zahtjevu pred sudom u Bosni i Hercegovini, stranke su o tome dužne
obavijestiti sud.
 (5) Sud će tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti teće li
već druga parnica o istom zahtjevu medu istim strankama pred
sudom u Bosni i Hercegovini.
DEJSTVA LITISPENDENCIJE
 Procesnopravna dejstva litispendencije su:
 - zabrana pokretanja nove parnice u pogledu istog zahtjeva o kome
već postoji parnica;
 - ako neka od stranaka otuđi stvar ili pravo u pogledu kojeg traje
parnica, to ne sprečava dovršavanje parnice među istim strankama
među kojima je i započeta;
 - za preinačenje treba pristanak tuženog;
 - protivtužba i tužba glavnog intervenijenta moguća je tek sa
nastankom parnice;
 - umješač kao treće lice se može pridružiti jednoj od stranaka.
 Materijalno-pravna dejstva litispendencije određena su normama
materijalnog prava. Npr. tuženi koji je savjesni držalac od trenutka
kad mu je tužba dostavljena odgovarat će kao nesavjesni držalac.
ZABRANA DVOSTRUKE LITISPENDENCIJE
 Zabrana dvostruke litispendencije je najvažnije dejstvo
litispendencije.
 Povodom istog predmeta se između istih stranaka ne
može istovremeno voditi više od jedne parnice. Sud će
drugu tužbu odbaciti kao nedopuštenu, ako utvrdi da
parnica u istoj stvari već teče. Sud to najčešće sazna iz
prigovora tuženog. Da bi se utvrdilo postojanje dvostruke
litispendencije bitan je identitet stranaka i identitet
predmeta spora.
 Kad je u pitanju identitet stranaka, stranke u obje
parnice moraju biti iste, ali ne moraju imati iste uloge.
LITISPENDENCIJA I PREDMET SPORA
 Predmet spora mora biti isti u obje parnice. On je isti
ako je isti tužbeni zahtjev. Dva tužbena zahtjeva su
identična ako se njima ostvaruje isti pravozaštitni cilj, te
ako pravosnažnost odluke iz prve parnice svoje dejstvo
proteže i na predmet odlučivanja u drugoj parnici.
 Nije u suprotnosti sa zabranom dvostruke
litispendencije da se između istih lica zasnuje
litispendencija tužbom za dosuđenje, dok još teče
parnica povodom tužbe za utvrđenje, jer je tužbeni
zahtjev u ove dvije parnice različit - usmjeren je na
ostvarenje različitih pravozaštitnih ciljeva.
IZMJENE U NOVOM ZPP-U

 Novina je u novom ZPP-u da se na

litispendenciju pazi kada su u pitanju postupci i
odluke sudova na teritoriji cijele Bosne i
Hercegovine.
 U starom ZPP-u je bilo određeno da se na
litispendenciju pazi samo po pitanju postupaka
i odluka sudova na teritoriji entiteta.
LITISPENDENCIJA PRED STRANIM SUDOM

 Ako dođe do podnošenja tužbe našem sudu u

predmetu povodom kojeg teče parnica pred
inostranim sudom, naš sud će na zahtjev
stranke prekinuti postupak ako su ispunjena 2
uslova: (1) ako u konkretnom slučaju nije
predviđena isključiva jurisdikcija suda u FBiH i
(2) ako postoji faktička uzajamnost.
IZMJENE U NOVOM ZPP-U
 Ranijim zakonom je bilo predviđeno da se
rješenje o odbacivanju tužbe zbog
litispendencije, res iudicata, zaključenog
poravnanja ili odricanja od tužbenog zahtjeva,
te ne postojanje pravnog interesa za tužbu na
utvrđenje, mogu donijeti tek na pripremnom
ročištu.
 Novina je da Zakon daje tu mogućnost i ranije u
fazi ispitivanja tužbe.
CUMMULATIO ACTIONUM (OBJEKTIVNA
KUMULACIJA)
 Kumulacija postoji ako se u jednoj tužbi istakne
više tužbenih zahtjeva. Time se ne dovodi u
pitanje njihova procesno-pravna samostalnost,
jer se povodom svakog zahtjeva zasniva
samostalan procesno-pravni odnos, s tim što se
svi zahtjevi ostvaruju u istom postupku.
USLOVI ZA DOPUŠTENOST OBJEKTIVNE
KUMULACIJE

 Norme procesnog prava dozvoljavaju spajanje više

tužbenih zahtjeva u istoj tužbi protiv istog tuženog u dva
slučaja:
 1. Ako su svi zahtjevi povezani istim činjeničnim i pravnim
osnovom;
 2. Ako nisu povezani istim činjeničnim i pravnim osnovom,
ali je sud stvarno nadležan za svaki od tih tužbenih zahtjeva
i ako se ti zahtjevi raspravljaju u istom postupku.
 Povezanost činjeničnim i pravnim osnovom značajna je i
za određivanje vrijednosti predmeta spora. Ako ta
povezanost postoji, vrijednost predmeta spora utvrđuje
se zbrajanjem pojedinih tužbenih zahtjeva i obrnuto.
VRSTE OBJEKTIVNE KUMULACIJE

 Tužbeni zahtjevi u jednoj tužbi mogu biti spojeni

kumulativno, eventualno, alternativno, te u vidu
fakultas alternative. Kumulativno i eventualno
spajanje imaju karakter objektivne kumulacije
u pravom smislu riječi, dok su preostala dva
samo prividni oblici objektivne kumulacije.
KUMULATIVNO SPAJANJE
 Kumulativno spajanje je najčešće. Tužilac ga koristi kad prema
tuženom ističe više tužbenih zahtjeva i traži da sud odluči o svim
istaknutim zahtjevima. Kod eventualnog spajanja tužilac traži odluku
o samo jednom tužbenom zahtjevu i to tako što traži da sud prihvati
naredni zahtjev ako utvrdi neosnovanost prethodno istaknutog. Ovo
spajanje moguće je samo u sporovima u kojima tužilac zasniva
osnovni i eventualni zahtjev na istom ili bitno istovrsnom činjeničnom
stanju, s tim što se ovi zahtjevi međusobno isključuju. Tužilac ovu
ustanovu koristi kad nije siguran u ostvarenje osnovnog zahtjeva, ili
kad ostvarenjem pomoćnog može postići isti pravozaštitni cilj kao i
ostvarenjem osnovnog zahtjeva. Litispendencija nastupa
istovremeno povodom oba zahtjeva, ali do odlučivanja o pomoćnom
zahtjevu dolazi samo u slučaju odbijanja osnovnog.
ALTERNATIVNO SPAJANJE

 Alternativno spajanje dopušteno je samo u

sporovima koji nastaju povodom alternativnih
obligacija. Tužilac u tužbenom zahtjevu ističe
više pravnih posljedica i traži da sud tuženog
obaveže na svaku od njih, s tim što se
ispunjenjem jedne, udovoljava tužbenom
zahtjevu u cjelini.
PROCESNA FACULTAS ALTERNATIVA

 Tužilac koji traži da mu se dosudi određena stvar, može u

toku postupka izjaviti da je voljan da umjesto stvari primi
određeni novčani iznos.
 Takva izjava nema karakter tužbenog zahtjeva, već
materijalno-pravne izjave volje. Ako usvoji tužbeni zahtjev,
sud će u presudi izreći da se tuženi može osloboditi davanja
stvari ako plati određeni novčani iznos. Međutim, tuženi se
može prinuditi samo na ispunjenje činidbe na koju je
upravljen tužbeni zahtjev. Dakle, plaćanje novčanog iznosa
nije obaveza, već pravo tuženog - facultas alternativa. Zato je
facultas alternativa prividni oblik kumulacije. Bitno je
napomenuti da sud ne utvrđuje da li facultas alternativa
odgovara protivvrijednosti osnovne činidbe.
PREINAČENJE TUŽBE (MODIFICATIO, MUTATIO)

 Pojam mutabiliteta tužbe

 Pod preinačenjem tužbe u kvalitativnom smislu
podrazumijeva se promjena elemenata putem
kojih se određuje identitet tužbe. Preinačenje
može biti objektivno i subjektivno, u zavisnosti
od toga da li se promjene tiču predmeta spora
ili tuženog kao stranke.
ČLAN 56 ZPP-A

 (1) Preinaka tužbe jeste promjena istovjetnosti

zahtjeva, povečanje postojećeg ili isticanje
drugog zahtjeva uz postojeći.
 (2) Tužba nije preinacena ako je tužilac
promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva,
ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je
promijenio, dopunio ili ispravio pojedine
navode.
ČLAN 57 ZPP-A
 (1) Tužilac može preinaćiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog
ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano.
 (2) Nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne
rasprave, sud može dopustiti preinaku tužbe samo ako ocijeni da preinaka
nije usmjerena na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristaje na preinaku.
 (3) Smatrat će se da postoji pristanak tuženog na preinaku tužbe ako se on
upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije
toga protivio preinaci.
 (4) Sud će, u slučaju iz stava 2. ovog člana, dopustiti preinaku tužbe i kad se
tuženi protivi preinaći, ako su ispunjeni svi slijedeći uvjeti:
 1) tužilac bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinaćiti ranije;
 2) tuženi je u mogučnosti da raspravlja po preinaćenoj tužbi bez odlaganja
glavne rasprave.
 (5) Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija preinaka tužbe nije dopuštena
posebna žalba.
OBJEKTIVNA MODIFIKACIJA

 Prema odredbama našeg procesnog prava,

preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti
tužbenog zahtjeva. Npr. tužilac ustaje tužbom u
kojoj zahtjev upravlja na ispunjenje kupoprodajnog
ugovora, tako što traži isporuku ugovorene količine
robe. U toku parnice tužbeni zahtjev preinačuje
tako što zahtijeva naknadu štete zbog
neispunjenja ugovora. Dopuna i ispravljanje
činjeničnih navoda u osnovu tužbe nikad ne
izaziva promjene identiteta tužbe, ukoliko
istovremeno ne izaziva i promjenu tužbenog
zahtjeva.
KVANTITATIVNA I KUMULATIVNA MODIFIKACIJA

 U našem pravu posljedice preinačenja tužbe

imaju i povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva
(kvantitativna modifikacija) i isticanje novog, uz
postojeći tužbeni zahtjev (kumulativna
modifikacija). Ova dva oblika preinačenja ne
dovode do promjene identiteta tužbe.
SUBJEKTIVNA MODIFIKACIJA (PERMUTATIO
PERSONALIS)

 Tužilac može preinačiti tužbu i tako što će

umjesto prvobitno tuženog tužiti neko drugo
lice. Do ovakvog preinačenja dolazi u
situacijama kad se pokaže da je tužilac
pogriješio u pasivnoj legitimaciji tuženog. Uslov
za subjektivnu modifikaciju je pristanak
prvotuženog (od trenutka njegovog upuštanja u
raspravu o meritumu spora), ali i pristanak
novotuženog.
IZMJENE U NOVOM ZPP-U
 U ovom dijelu postoji razlika između objektivnog i
subjektivnog preinačenja jer se za pristanak tuženog
kod objektivnog preinačenja predpostavlja ako se
upustio u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj
tužbi, a kod subjektivnog preinačenja pristanak
prvobitnog tuženog ako se upustio u raspravljanje se
traži i predstavlja uslov subjektivnog preinačenja.
 Novina i razlika od objektivnog preinačenja je u tome da
nakon pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave
ako pripremno ročište nije održano, nije moguće ni pod
kakvim uslovima subjektivno preinačiti tužbu.
DOPUŠTENOST PREINAČENJA TUŽBE

 Uslovi za dopuštenost su dvojako određeni:

pristankom tuženog ili dopuštenjem preinačenja
od strane suda. Nakon što je tužba dostavljena
tuženom, za njeno preinačenje koje se tiče
predmeta spora (objektivna modifikacija) potreban
je i pristanak tuženog. Razlog za to je što se
preinačenjem tužbe ne smije pogoršati procesno-
pravni položaj tuženog. Tuženi se sa preinačenjem
može saglasiti izričito ili prećutno - upuštanjem u
raspravu o preinačenoj tužbi.
IZMJENE U NOVOM ZPP-U
 Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija preinaka
tužbe nije dozvoljena posebna žalba.
 Stari ZPP je dopušao žalbu i na ovakva rješenja.
 Pooštern je kriterij ograničenjem do pripremnog
ročišta, što predstavlja novinu u ZPP-u.
 Ovom odredbom je potvrđeno načelo
dispozitivnosti, jer je na tuženom da isti odredi da
li će pristati na preinačenje ili ne nakon
pripremnog ročišta, osim u zakonom predivđenim
slučajevima.
IZMJENE U NOVOM ZPP-U

 Novina je u novom ZPP-u da, osim pristanka

druge strane, potrebno je da i sud ocjeni da
preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje
postupka.
 Ova novina je uvedena iz razloga da se spriječi
sporazum stranaka kojim bi se odgađalo
ročište, odnosno odugovlačio postupak i
zloupotrebljavao pravni sistem.
TOK PARNIČNOG POSTUPKA PRED
PRVOSTEPENIM SUDOM
ČLAN 11 ZPP-A

 Prvostepeni postupak će se, u pravilu, sastojati

od dva ročišta – jednog pripremnog ročišta i
jednog ročišta za glavnu raspravu.
TOK PARNIČNOG POSTUPKA PRED PRVOSTEPENIM
SUDOM
 Prvostepeni postupak se odvija u dvije faze: priprema
glavne rasprave ili pripremno ročište i glavna rasprava.
 U fazi pripremnog ročišta sud ima dva osnovna zadatka:
 (1) da utvrdi postojanje procesnih pretpostavki i
 (2) da pripremi procesnu građu za odlučivanje o predmetu
spora.
 Faza pripremanja glavne rasprave sastoji se od
slijedećih procesnih radnji:
 prethodno ispitivanje tužbe,
 dostavljanje tužbe tuženom na odgovor,
 održavanje pripremnog ročišta, i
 zakazivanje glavne rasprave.
PROMJENE U NOVO ZPP-U

 Kod zakazivanja pripremnog ročišta novi ZPP

predviđa konsultacije sa strankama što je
zajedno sa normama kojima se predviđa
mogućnost suda da po službenoj dužnosti
uputi stranek na medijaciju, takođe primjena
načela ekonomičnosti u rješavanju spora i
značajna novina u odnosu na raniji ZPP.
IZMJENE U NOVOM ZPP-U
 Novina novog Zakona o parničnom postupku je da se
činjenice iznesu u što ranijoj fazi postupka.
 Pravo iznošenja činjenica strankama se ograničava do
pripremnog ročišta.
 Stranek mogu iznositi činjenice na glavnoj raspravi samo pod
uslovom da učine izvjesnim da činjenice u pitanju, bez svoje
krivnje, nisu bili u mogućnosti iznjeti ili predložiti na
pripremnom ročištu.
 Ova novina zakona obavezuje stranke da sve činjenice
iznesu i izlože u prvoj fazi postupka, a u saglasnosti sa
načelom efikasnosti i raspravnim načelom – tako da se
omogući protivnoj stranci da se na iznešene činjnenice i
sama izjasni.
ČLAN 102 ZPP-A
 (1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima
iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje
svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za
utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o
navodima i ponuđenim dokazima protivne
stranke.
 (2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi
nove činjenice i predlagati nove dokaze samo
ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice
nisu bili u mogučnosti iznijeti odnosno predložiti
na pripremnom ročištu.
PRETHODNO ISPITIVANJE TUŽBE
 Prethodno ispitivanje tužbe je obligatorna procesna radnja. U
ovoj fazi sud ispituje postojanje pretpostavki koje se tiču
same tužbe (potpunost i razumljivost), te procesnih
nedostataka na strani suda i stranaka.
 Tužba mora sadržavati:
 Osnovu za nadležnost suda,
 Određen zahtjevu u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja
(tužbeni zahtjev),
 Činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev,
 Dokaze kojima se utvršuju te činjenice,
 Naznaku vrijednosti spora,
 Pravni osnov tužbenog zahtjeva,
 Druge podatke koje mora da ima svaki podnesak.
PRETHODNO ISPITIVANJE TUŽBE
 Posljedice nedostataka zavise od toga o kakvom se
nedostatku radi. Naime, sud će tužbu rješenjem odbaciti
kao nedopuštenu u dva slučaja: ako utvrdi da je sud
apsolutno nenadležan ili ako je tužba podnesena po
isteku prekluzivnog roka, ako takav rok postoji. U ostalim
slučajevima se radi o otklonjivim nedostacima i sud će
preduzeti mjere na njihovom otklanjanju.
 O procesnim pretpostavkama koje se tiču samog
predmeta spora (res iudicata, lis pedens, postojanje
pravnog interesa) sud odlučuje tek na pripremnom
ročištu.

ODGOVOR NA TUŽBU
ODGOVOR NA TUŽBU
 Odgovor na tužbu je procesna radnja tuženog kojom on
zauzima svoj stav prema tužbi i tužbenom zahtjevu.
 Tuženi je obavezan da najkasnije u roku od 30 dana sudu
dostavi pismeni odgovor na tužbu.
 Ukoliko to ne učini, te ako su zadovoljeni drugi zakonski
uvjeti, između ostalog da je tužilac zatraži donošenje
presude zbog propuštanja, sud će donjeti presudu zbog
propuštanja.
 Ako tuženi u odgovoru prizna tužbeni zahtjev, sud će odmah
donijeti presudu na osnovu priznanja. Na osnovu odgovora
na tužbu sud cijeni da li je potrebno zakazati pripremno
ročište, ili se odmah može zakazati ročište za glavnu
raspravu.
IZMJENE U NOVOM ZPP-U

 Novina u odnosu na raniji ZPP jeste što je

novim ZPP-om davanje odgovora na tužbu
OBAVEZNO, a ranije to davanje je bilo
fakultativno.
ČLAN 70 ZPP-A
 (1) Nakon prijema tužbe sa prilozima, tuženi
je dužan najkasnije u roku od 30 dana
dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu.
 (2) Prilikom dostavljanja tužbe tuženom, sud
će poučiti tuženog o obavezi iz stava 1. ovog
člana, o tome šta treba da sadrži odgovor na
tužbu i obavijestiti ga o posljedicama
nedostavljanja odgovora na tužbu u
određenom roku.
ČLAN 71 ZPP-A
 (1) U odgovoru na tužbu, tuženi će istaći moguće
procesne prigovore i izjasniti se da li priznaje ili
osporava postavljeni tužbeni zahtjev, te navesti i
druge podatke koje u skladu s odredbama člana
334. ovog zakona mora imati svaki podnesak.
 (2) Ako tuženi osporava tužbeni zahtjev, odgovor
na tužbu mora sadržati i razloge iz kojih se tužbeni
zahtjev osporava, cinjenice na kojima tuženi
zasniva svoje navode, dokaze kojima se utvrduju
te činjenice, te pravni osnov za navode tuženog.
ODGOVOR NA TUŽBU
 Kod izjašnjenja da li priznaje ili osporava
tužbeni zahtjev, tuženi se, zapravo, upušta u
meritum spora, a time se tuženi onemogućuje
da isticanjem procesnih prigovora odugovlači
izjašnjenje o meritumu dok se ne rješe
procesni prigovori.
 Ovom izmjenom u novom ZPP-u u velikoj mjeri
se onemogućuje odugovlačenje postupka u
ranoj fazi.
ČLAN 72 ZPP-A

 Kad je u ovom zakonu predviđeno da stranka

može staviti određen prigovor ili prijedlog ili
poduzeti kakvu drugu parničnu radnju dok se
tuženi ne upusti u raspravljanje o glavnoj
stvari, takav prigovor odnosno prijedlog
može se staviti dok sud ne primi odgovor na
tužbu.
ČLAN 73 ZPP-A

 Kad utvrdi da je odgovor na tužbu nerazumljiv

ili nepotpun, sud će radi otklanjanja tih
nedostataka postupiti u skladu s odredbom
člana 336. ovog zakona.
PRIPREMNO ROČIŠTE
IZMJENE U NOVOM ZPP-U

 Značajna je novina u novom ZPP-u uvođenje

instituta obaveznosti održavanj pripremnog
ročišta.
 Pripremno ročište je bilo fakultativno u starom
ZPP-u.
ČLAN 75 ZPP-A
 (1) Nakon prijema odgovora na tužbu, odnosno odgovora na
protivtužbu, sud će zakazati
 pripremno ročište.
 (2) Ako tuženi nije dostavio odgovor na tužbu, a tužilac u tužbi nije
tražio donošenje presude zbog propuštanja, sud će zakazati
pripremno ročište nakon proteka roka za podnošenje odgovora na
tužbu.
 (3) Datum održavanja pripremnog ročišta sud će, u pravilu, odredit i
uz prethodnu konsultaciju sa strankama.
 (4) Pripremno ročište održat će se, u pravilu, najkasnije u roku od 30
dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno
od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili, ako je
tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema
odgovora na protivtužbu.
KADA ODRŽAVANJE PRIPREMNOG ROČIŠTA NIJE
OBAVEZNO
 Pripremno ročište je obligatorno osim u slučajevima u
kojima sud nakon ispitivanja tužbe i odgovora na tužbu
utvrdi da među strankama nema spornih činjenica ili da
zbog jednostavnosti spora održavanje pripremnog
ročišta nije potrebno.
 Čl. 76. ZPP-a:Održavanje pripremnog ročišta je
obavezno, osim u slučajevima u kojima sud, nakon
ispitivanja tužbe i odgovora na tužbu, utvrdi da među
strankama nema spornih činjenica ili da zbog
jednostavnosti spora održavanje pripremnog ročišta
nije potrebno.
ČLAN 77 ZPP-A

 U pozivu za pripremno ročište sud će

obavijestiti stranke o posljedicama izostanka s
pripremnog rocišta, kao i o tome da su dužne
najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve
činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i
predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku
postupka, te na pripremno rocište donijeti sve
isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao
dokaz.
ČLAN 78 ZPP-A

 (1) Pripremno ročište pocinje tako što tužilac

ukratko izlaže tužbu, a zatim tuženi ukratko
izlaže odgovor na tužbu.
 (2) Kad je potrebno, sud će zatražiti od
stranaka razjašnjenje u vezi s njihovim
navodima ili prijedlozima.
ČLAN 79 ZPP-A
 (1) Nakon izlaganja tužbe i odgovora na tužbu, raspravljat
će se o pitanjima koja se odnose na smetnje za daljni tok
postupka. O tim se pitanjima mogu na pripremnom
ročištu izvoditi dokazi kad je to potrebno.
 (2) Sud će, po prigovoru stranke ili po službenoj dužnosti,
postupiti u skladu sa odredbama člana 67. ovog zakona,
ako odredbama ovog zakona nije drugačije određeno.
 (3) Ako sud ne usvoji prigovor da postoji koja od smetnji
za vođenje postupka, odluku prigovoru donijet će zajedno
s odlukom o glavnoj stvari.
 (4) Protiv odluke iz stava 3. ovog člana nije dopuštena
posebna žalba.
ČLAN 80 ZPP-A

 U daljem toku pripremnog ročišta, raspravljat

će se o prijedlozima stranaka i činjeničnim
navodima kojima stranke obrazlažu svoje
prijedloge.
ČLAN 81 ZPP-A
 (1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na
pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se
raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj
raspravi.
 (2) Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje
odluke sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog
odbijanja.
 (3) Protiv rješenja iz stava 2. ovog člana nije
dopuštena posebna žalba.
 (4) Sud nije u daljnjem toku parnice vezan za svoja
prijašnja rješenja iz ovog člana.
ČLAN 85 ZPP-A

Na pripremnom ročištu

sud ima u pogledu
upravljanja postupkom
sva ovlaštenja koja ima i
na glavnoj raspravi.
ZAKAZIVANJE GLAVNE RASPRAVE
 Zakazivanje glavne rasprave je procesna radnja suda
kojom se okončava pripremna faza postupka.
 Ročište za glavnu raspravu se zakazuje tako da se
strankama ostavi dovoljno vremena za pripremu.
 ZPP navodi da tipično to je 30 dana.
 Sudija može odlučiti da se glavna rasprava održi odmah
nakon pripremnog ročišta. U sporovima koji nisu složeni
i u sporovima u kojima tako zaključi sudija, glavna
rasprava se zakazuje odmah nakon ispitivanja tužbe.
 NAPOMENA: Po novom ZPP-u u prvostepenom postupku
sudi samo sudija pojedinac.
IZMJENE U NOVOM ZPP-U

 Nova rješenja idu za ti da se omogući priprema

glavne rasprave tako da se u pravilu ista
okonča na jednom ročištu.
 Novim ZPP-om je takođe predviđena
mogućnost da se glavna rasprava održi i u
nastavku pripremnog ročišta, ali nisu pobliže
predviđeni uvjeti za to.
GLAVNA RASPRAVA
GLAVNA RASPRAVA

 Glavna rasprava je samo jezgro postupka kao institucije.

Najvažnija načela postupka svoj izraz i oživotvorenje nalaze
upravo u glavnoj raspravi. Obligatoran je stadij u razvoju
postupka, iako ne apsolutno uvjek (privredni sporovi). Ona je
primarno u funkciji utvrđivanja činjeničnog osnova presude.
Na njoj se odlučuje i o svim pitanjima procesno-pravne
prirode koja nisu riješena tokom pripremnog postupka, ili
koja su se javila tokom održavanja.
 Ideal postupka bio bi da se glavna rasprava okonča na
prvom ročištu. U praksi je to ipak izuzetak, jer se rasprava
obično odvija na više ročišta. Bez obzira na njihov broj, sva
ročišta zajedno čine jedinstvenu glavnu raspravu.
EVENTUALNA MAXIMA
 Eventualna maxima važila je u starijim sistemima
koji su bili izgrađeni na načelu strogog zakonskog
upravljanja postupkom. Stranke su bile prisiljene
da iznose sva napadna i odbrambena sredstva u
stadiju koji je bio predviđen za tu vrstu radnji, radi
eventualnosti da zatrebaju, tj. bez obzira da li u
konkretnom slučaju postoji potreba za nekom od
tih radnji. Ustanova eventualne maksime
napuštena je uvođenjem sudskog upravljanja
postupkom.
 U SISTEMU SUDSKOG UPRAVLJANJA
POSTUPKOM, PROCESNE NORME SAMO
OKVIRNO ODREĐUJU OSNOVNE FAZE
POSTUPKA, A SUDU PREPUŠTAJU OBLIKOVANJE
PARNICE OBZIROM NA OKOLNOSTI
KONKRETNOG SLUČAJA.
GLAVNA RASPRAVA U NOVOM ZPP-U
 Odredbama novog ZPP-a u velikoj mjeri su promijenjene
odedbe koje su regilisale ovu materiju u starom ZPP-u.
 Uloga sudije je suštinski promjenjena.
 Sudija se sada samo obavezuje da vodi računa da se glavna
rasprava vodi pravilno i da se ne odlaže bespotrebno.
 Sudija više nije obavezan da se brine da se o predmetu
spora svestrano raspravlja, te da se stara da se u toku
rasprave iznesu odlučujuće činjenice i razjasne nepotpuni
navodi.
 Time je data mnogo aktivnija uloga samim strankama.
 Izmjenjene su odredbe o odgodi ročišta, te potpuno je
isključena mogućnost ponovnog otvaranja već zaključene
rasprave.
GLAVNA RASPRAVA U NOVOM ZPP-U
 Novim zakonom se predviđaju i znatno ozbiljnije posljedice izostanka stranaka sa
glavne rasprave.
 Izostalo je načelo pomoći neukoj stranci i moguće odgode kao rezultat primjene tog
načela.
 Izostavljene su odredbe koje su propisivale da izvođenje dokaza određuje sud, pošto
se takve odluke sad donose u pripremnom ročištu.
 Izostaje odredba koja naređuje sudu da se stara da se u toku rasprave iznesu
odlučne činjenice, dopune nepotpuni navodi, dopune ili onače dokazna sredstva, te
razjasne navodi stranka.
 U pravilu sva procesna građa iznosiodnosno predlaže na pripremnom ročištu, a ne
na glavnoj raspravi, a isto važi i za dokazna sredstva.
 Sud će odluku o tome koi će se dokazi izvoditi donositi na ročištu za glavnu raspravu
samo u slučaju kada je jedna od stranaka predložila izvođenje ovih dokaza koji nisu
bili predloženi na pripremnom ročitu, ukolko stranka učini vjerovatnm da bez svoje
krivice nije bila u mogućnosti predložiti taj dokaz na pripremnom ročistu.
 Sud će na glavnoj raspravi, ukoliko je tužilac izjavio da preinačava tužbu, ili tuženi
istakao protivtužbeni zahtjev, odlučiti posebnim rješenjem da li su ove radnje
stranaka dozvoljene.
GLAVNA RASPRAVA
 Sud se brine i o održavanju reda u sudnici.
 Ako stranka bude udaljena iz sudnice, ročište će se
održati i bez njenog prisustva.
 Ako je udaljen punomoćnik, sud će uvijek odgoditi
ročište i obavijestiti stranku.
 Sve odluke koje se tiču upravljanja postupkom donosi
sudija (npr.odluke kojima se određuje izvođenje
dokaza, isključenje javnosti, odlaganje ročišta,
zaključivanje ročišta, ponovno otvaranje ročišta itd).
 Glavna rasprava se zaključuje kad sudija ocijeni da je
predmet dovoljno raspravljen da se o njemu može
odlučivati.
ČLAN 97 ZPP-A
 (1) Sudija otvara glavnu raspravu i objavljuje predmet
raspravljanja
 (2) Nakon toga, sudija utvrđuje jesu li došle sve pozvane
osobe, pa ako nisu, provjerava jesu li odsutne osobe
uredno pozvane i imaju li opravdan razlog za izostanak.
 (3) Ako tužilac bez opravdanog razloga ne dode na
ročište za glavnu raspravu, a bio je uredno pozvan,
smatrat će se da je povukao tužbu, osim ako se tuženi na
tom ročištu upusti u raspravljanje.
 (4) Ako na rocište za glavnu raspravu bez opravdanog
razloga ne dode tuženi, a bio je uredno pozvan, rasprava
ce se održati bez njegovog prisustva.
ČLAN 98 ZPP-A
 (1) Sud će prvo, po prigovoru stranke ili po službenoj
dužnosti, utvrditi postoje li procesne smetnje za dalje
postupanje i postupiti u skladu s odredbama člana 67.
ovog zakona, ako odredbama ovog zakona nije
drugačije predviđeno.
 (2) Ako sud ne usvoji prigovor iz stava 1. ovog člana,
bez obzira da li je o njemu raspravljano odvojeno od
glavne stvari ili zajedno s njom, odluku o prigovoru
donijet će zajedno s odlukom o glavnoj stvari.
 (3) Protiv rješenja kojim se odbijaju prigovori
stranaka iz stava 1. ovog člana nije dopuštena
posebna žalba.
ČLAN 99 ST 1. TAČKE 1-4 ZPP-A
 (1) Glavna rasprava se odvija slijedećim redom:
 1) Tužilac ukratko izlaže sva bitna pitanja iz tužbe,
uključujući izvođenje dokaza čitanjem isprava;
 2) Tuženi ukratko izlaže odgovor na tužbu i daje
odgovor na bitne navode tužioca iz tačke 1. ovog
stava;
 3) Ako je stavljen prijedlog za izvođenje dokaza
saslušanjem stranaka, saslušavaju se stranke, i to
prvo tužilac, a zatim tuženi;
 4) Saslušavaju se svjedoci, i to prvo svjedoci tužioca,
a zatim svjedoci tuženog;
ČLAN 99 ST. 1 TAČKE 5-8 I ST. 2 ZPP-A
 5) Izvode se ostali dokazi, uključujući i vještačenje;
 6) Nakon izvođenja svih dokaza, obje stranke, počevši od
tužioca, imaju pravo da se obrate sudu završnim
izlaganjem, kojim se rezimiraju pravni i činjenični aspekti
predmeta;
 7) Sud može dopustiti tužiocu da se ukratko izjasni na
završno izlaganje tuženog;
 8) Ako je tužiocu dopušteno da se izjasni na završno
izlaganje tuženog, i tuženi će imati pravo da se ukratko
izjasni na konačne navode tužioca.
 (2) Izuzetno, sud može odrediti redoslijed odvijanja
glavne rasprave drugačiji od redoslijeda predvidenog u
stavu 1. ovog člana.
ČLAN 100 ZPP-A
 (1) Sud će voditi računa da se glavna rasprava
odvija na pravilan način, bez nepotrebnih
 odlaganja, te da se raspravlja samo o pitanjima
bitnim za donošenje odluke.
 (2) Sudija se u toku glavne rasprave brine o
održavanju reda u sudnici i o dostojanstvu suda.
 (3) Sud će kazniti osobe koje narušavaju red u
sudnici ili vrijeđaju dostojanstvo suda i drugih
sudionika u postupku u skladu sa odredbama
ovog zakona o nepoštivanju suda.
ODREDBE ZPP-A O GLAVNOJ RASPRAVI
 Član 101.
 Postupak na glavnoj raspravi odvija se usmeno, a dokazi se
izvode neposredno pred sudom, ukoliko nije drugacije predviđeno
ovim zakonom.
 Član 102.
 (1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice
potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze
potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i
ponuđenim dokazima protivne stranke.
 (2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i
predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez
svoje krivice nisu bili u mogučnosti iznijeti odnosno predložiti na
pripremnom ročištu.
ODREDBE ZPP-A O GLAVNOJ RASPRAVI
 Član 103.
 Stranke iznose i svoja pravna shvacanja koja se odnose na
predmet spora.
 Član 104.
 (1) Prilikom izvođenja dokaza saslušanjem stranaka, stranku prvo
ispituje njen punomoćnik, a nakon toga suprotna stranka.
 (2) Ako stranka koja se saslušava nema punomoćnika, najprije je
ispituje sud.
 Član 105.
 Stranke ispituju svjedoke i vještake. Sudija prvo daje riječ stranci
koja je predložila svjedoka ili vještaka, zatim suprotnoj strani, a
zatim, ukoliko je potrebno, ponovo stranci koja ih je predložila.
ODREDBE ZPP-A O GLAVNOJ RASPRAVI
 Član 106.
 Sudija može postavljati pitanja strankama, svjedocima ili vještacima u svakoj
fazi saslušanja.
 Član 107.
 (1) Sud će odbiti provođenje procesnih radnji koje nisu bitne za postupak.
 (2) Sud neće dopustiti postavljanje pitanja u kojima je sadržano kako na njih
treba odgovoriti.
 (3) Sud neće dopustiti pitanja koja su nebitna za predmet i pitanja na koja je
već dovoljno
 odgovoreno.
 (4) Na zahtjev stranke, u zapisnik će se unijeti pitanja koja sud nije dopustio.
 (5) Sud neće dopustiti vrijedanje i uznemiravanje stranaka, svjedoka i vještaka
za vrijeme
 ispitivanja.
ODREDBE ZPP-A O GLAVNOJ RASPRAVI
 Član 108.
 (1) Saslušani svjedoci i vještaci ostaju u sudnici, ako im sud to naloži.
 (2) Ako stranka to zahtijeva, a svjedok je još uvijek prisutan, sud može
odlučiti da svjedoka koji je već saslušan na istom ročištu za glavnu
raspravu još jednom pozove na ponovno saslušanje.
 Član 109.
 (1) Sud nije vezan za svoje rješenje koje se odnosi na rukovođenje
raspravom.
 (2) Protiv rješenja koja se odnose na rukovođenje raspravom nije
dopuštena posebna žalba.
 Član 110.
 Nakon što budu okončane sve faze glavne rasprave i predmet bude
spreman za presuđenje, sud će proglasiti da je glavna rasprava
zaključena.
DOSTAVLJANJE
DOSTAVLJANJE

 Dostavljanje je procesno-pravna djelatnost

uručivanja pismena adresatima kojima su
upućeni.
 Dostavljanje vrši sud po službenoj dužnosti.

 Kao ustanova je primarno u službi ostvarenja

načela kontradiktornosti i cilj mu je da se
adresatu omogući da se upozna sa sadržajem
pismena koja mu se dostavljaju.
DOSTAVLJANJE (NAST.)
 Sud po pravilu dostavljanje vrši preko pošte, preko ovlaštene
pravne osobe registrovane za obavljanje poslova dostavljanja ili
preko ovlaštene službene osobe suda.
 Vrši se radnim danom i to danju, u stanu ili na radnom mjestu
adresata, u sjedištu organa vlasti ili u sudu (ako se adresat tamo
zatekne). Na drugom mjestu i u drugo vrijeme dostavljanje se
može izvršiti samo uz pristanak adresata ili na osnovu posebne
odluke suda.
 Dostavljanje poštom se može izvršiti i u dane praznika.
 Procesne radnje suda koje zahtijevaju dostavljanje dostavljaju se
lično, tj. uručuju se neposredno adresatu. Među njima su
najvažnije tužbe, pravni lijekovi i sudske odluke. Ostala pismena
se lično dostavljaju kad sud smatra da je potrebna veća opreznost
zbog priloženih isprava u originalu ili iz nekog drugog razloga.
IZMJENA U NOVOM ZPP-U

 Novina novog Zakona o parničnom postupku je

ustanovljenje ovlaštenih pravnih osoba
registriranih za obavljanje poslova dostavljanja
pismena.
DOSTAVLJANJE
 Ako se adresat ne zatekne na adresi, dostavljač mu ostavlja pismeno
obavještenje da u određeno vrijeme bude na određenom mjestu radi
dostavljanja. Ako ni u drugom pokušaju ne uspije lično dostavljanje,
dostavljanje se ostvaruje po pravilima običnog dostavljanja. Obično
dostavljanje dozvoljava da se pismeno uruči nekom drugom licu
umjesto adresata, sa dejstvom dostave adresatu (npr. nekom od
odraslih članova porodičnog domaćinstva, susjedu ili radnom kolegi
koji pristane da primi pismeno). Predaja pismena zakonskom
zastupniku, odnosno punomoćniku stranke ima karakter ličnog
dostavljanja. Predaja pismena stranci umjesto njenom zakonskom
zastupniku ne proizvodi dejstva. Međutim, predaja pismena stranci
umjesto njenom punomoćniku predstavlja relativno bitnu povredu
parničnog postupka. Lično dostavljanje pravnim i građansko-pravnim
licima vrši se predajom pismena licu ovlaštenom za prijem pismena
ili radniku koji se zatekne u poslovnim prostorijama, odnosno
predajom na službenom protokolu pravnog lica.
DOSTAVLJANJE OGLAŠAVANJEM
 Dostavljanje oglašavanjem dopušteno je samo: (1)
kad sud postavi privremenog zastupnika tuženom
čije je boravište nepoznato, odnosno tuženom koji
se nalazi u inostranstvu a nema punomoćnika u
FBiH, te (2) kad stranka promijeni adresu a o tome
ne obavijesti sud.
 Kad adresat odbije da primi pismeno, dostavljač
će ga ostaviti u stanu ili radnim prostorijama
adresata, ili će pismeno ostaviti na vratima stana
ili prostorije (pribiti na vrata). Time se smatra da je
dostavljanje izvršeno.
PUNOMOĆNIK ZA PRIJEM PISMENA
 Punomoćnik za prijem pismena određuje se samo
u svrhu prijema pismena u ime stranke. Ovu vrstu
punomoćnika trebaju imati stranke koje se nalaze
u inostranstvu, a nemaju općeg punomoćnika u
BiH.
 Ako suparničari nemaju zajedničkog punomoćnika,
sud će ih pozvati da imenuju zajedničkog
punomoćnika za primanje pismena. Ako to ne
urade, sud postavlja privremenog zastupnika o
njihovom trošku i o tome ih obavještava.
DOSTAVNICA

 Dostavnica je isprava kojom se dokazuje da je

dostavljanje izvršeno. Kao dokazno sredstvo
dostavnica ima snagu javne isprave, ali nije
jedino dokazno sredstvo za utvrđivanje
dostavljanja - ako nestane, dostavljanje se
može dokazivati i drugim dokaznim sredstvima.
NEUREDNO DOSTAVLJANJE
 Neuredno dostavljanje postoji ako dostavljanje nije
izvedeno po svim pravilima procesnog prava. Npr.
dostavljanje je neuredno ako je pismeno uručeno
pogrešnom adresatu, ako u dostavnici nije određen dan
predaje ili se dostava uopće ne može dokazati i sl.
Neuredno dostavljanje u načelu ne proizvodi posljedice.
O tome da li se nedostaci u dostavljanju mogu sanirati
nema izričitih odredaba u ZPP, ali se smatra da oni
mogu biti sanirani po dva osnova: a) pristankom stranke
prema kojoj je izvršena povreda dostavljanja; b) kada
sud smatra da je cilj dostavljanja postignut bez obzira
na povrede pravila o dostavljanju.
IZMJENA U NOVOM ZPP-U

 Član 352 st. 1 ZPP-a:

 (1) Ako stranka ili njen zastupnik u toku
postupka ili prije isteka roka od šest mjeseci
nakon pravomoćnog okončanja postupka
promijene adresu na koju se dostava obavlja,
dužni su o tome odmah obavijestiti sud.
ZASTOJ U POSTUPKU
ZASTOJ (DISKONTINUITET) U POSTUPKU

 Zastoj je procesnopravna situacija u kojoj parnica ne

može da se odvija u pravcu okončanja, a koji ne ukida
parnicu kao procesno pravni odnos.
 Obzirom na razloge koji ga izazivaju, razlikuju se dvije
vrste zastoja: odgoda i odlaganje glavne rasprave.
 Obje vrste spadaju u procesno-pravne diskontinuitete i
proizvode procesno-pravno dejstvo, za razliku od
faktičkog zastoja koji ne proizvodi nikakve procesno-
pravne posljedice. Faktički zastoj postoji u situacijama
kad je sud normama procesnog prava ovlašten da
zastane sa postupkom do nastupa određenog stanja
koje omogućava nastavak postupka.
ČLAN 111 ZPP-A
 (1) Sud može odgoditi zakazano rocište za glavnu
raspravu prije njegovog održavanja, ako utvrdi da
nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo
održavanje ili da dokazi čije je izvođenje odredeno
neće biti pribavljeni do ročišta. (odgoda ročišta).
 (2) Sud je dužan, najkasnije osam dana prije
održavanja ročišta, provjeriti da li su ispunjeni uslovi
iz stava 1. ovog člana.
 (3) Kad odgodi ročište, sud će o vremenu održavanja
novog ročišta odmah obavijestiti sve pozvane.
ODGODA POSTUPKA
 Odgoda postupka je vrsta zastoja do koje dolazi kad se u toku
parnice pojave smetnje čije postojanje onemogućava nesmetano
odvijanje parnice. Obzirom na prirodu tih smetnji razlikuju se
obligatorna i fakultativna odgoda postupka.
 Činjenice koje obligatorno izazivaju odgodu postupka su:
 1. Smrt stranke ili gubitak parnične sposobnosti, a stranka nije imala
punomoćnika u parnici;
 2. Kad zakonski zastupnik stranke umre ili prestane mu ovlaštenje za
zastupanje, a stranka nije imala punomoćnika u parnici;
 3. Prestanak postojanja ili zabrana rada stranke koja je pravno lice;
 4. Kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka;
 5. Kad prestane rad suda zbog rata ili drugih uzroka;
 6. Kad je to određeno drugim zakonom.
ODGODA POSTUPKA
 Fakultativni razlozi su:
 1. Ako sud odluči da ne rješava sam o prethodnom pitanju;
 2. Ako odluka o tužbenom zahtjevu zavisi od ishoda krivičnog postupka, a posebno kad se pojavi sumnja da je
svjedok ili vještak dao lažni iskaz, ili da je lažna isprava upotrijebljena kao dokaz.
 3. Ako je stranka na području koje je zbog vanrednih okolnosti odsječeno od suda.
 Sud uvijek odgađa postupak:- ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju; - ako se
stranka nalazi na području koje je zbog vanrednih događaja odsječeno od suda.
 Sud može, ali ne mora odgoditi postupak ako odluka o tužbenom zahtjevu zavisi od ishoda krivičnog
postupka, odnosno ako zavisi od toga da li je u postupku upotrijebljen lažni dokaz. Odluka o odgodi
postupka koja je donesena na osnovu obligatornih razloga za odgodu, ima deklaratorni karakter. Ako
se radi o fakultativnim razlozima, odluka ima konstitutivni karakter.
 Procesno-pravno dejstvo odgode prvenstveno se sastoji u tome što procesne radnje ne proizvode
dejstva dok je postupak u odgodi. Sud za vrijeme odgode ne može donositi nikakve odluke. Jedino je
ovlašten da objavi presudu, ako je razlog zbog kojeg je odgođen prekinut nastupio nakon zaključenja
glavne rasprave. Takva presuda dejstvo proizvodi samo prema sudu koji ju je donio, a ne i prema
strankama. Strankama se ne može ni dostaviti, jer u trenutku odgode prestaju teći svi zakonski i
sudski rokovi. Rokovi ponovo počinju teći tek dostavljanjem rješenja o nastavljanju postupka.
 Nastavak odgođenog postupka nastupa nakon otklanjanja smetnje koja je izazvala odgodu. Da li će
do nastavka zaista i doći, zavisi od volje stranaka, jer se postupak nastavlja na njihov prijedlog.
Postupak će se nastaviti po službenoj dužnosti samo u slučaju da je do odgode došlo zbog toga što je
sud odlučio da ne rješava o prethodnom pitanju.
ČLAN 112 ZPP-A
 (1) Sud može, na prijedlog stranke, odložiti započeto ročište
(odlaganje ročišta) samo iz slijedećih razloga:
 1) ako bez krivnje stranke koja predlaže odlaganje ročišta na
ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvodenje
određeno, a koji je važan za pravilno donošenje odluke;
 2) ako obje stranke predlažu odlaganje radi pokušaja mirnog
rješenja spora ili zaključenja sudske nagodbe.
 (2) Stranka može samo jednom tražiti odlaganje ročišta iz istog
razloga.
 (3) Kad se ročište odloži, sud će prisutnima odmah saopčiti
mjesto i vrijeme novog ročišta. Sud nije dužan o mjestu i
vremenu novog ročišta obavijestiti stranku koja nije bila prisutna
na odloženom rocištu, a bila je uredno obaviještena.
ODREDBE ZPP-A O ODLAGANJU ROČIŠTA
 Član 113.
 Ako na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije
je izvođenje određeno, sud može odlučiti da se
rasprava nastavi, s tim da se naknadno, na novom
ročištu, izvede samo taj dokaz, i iznesu navodi u vezi
s njim.
 Član 114.
 Na novom ročištu zakazanom nakon odlaganja
rasprave, radnje koje su već provedene ponovo se
provode samo ako se ročište drži pred novim sudijom
ili ako sud smatra da je to neophodno za pravilno
donošenje presude.
ODREDBE ZPP-A O ODLAGANJU ROČIŠTA
 Član 115.
 (1) Ročište za glavnu raspravu se ne može odgoditi niti odložiti na neodređeno
vrijeme
 (2) Ročište za glavnu raspravu ne može se odgoditi ili odložiti duže od 30 dana,
osim slučaju iz člana 129. ovog zakona.
 (3) Sudija je o svakoj odgodi, odnosno odlaganju ročišta dužan obavijestiti
predsjednika suda. Predsjednik suda vodi evidenciju o odgodama i odlaganjima
ročišta za svakog sudiju pojedinačno.
 (4) Prilikom odgode, odnosno odlaganja ročišta sud će datum održavanja novog
ročišta, u pravilu, odrediti uz prethodnu konsultaciju sa strankama.
 (5) Kada odgodi ili odloži rocište, sud je dužan poduzeti sve radnje koje mu stoje
na raspolaganju kako bi se do slijedečeg ročišta otklonili uzroci koji su doveli do
odgode odnosno odlaganja, te kako bi se na tom ročištu rasprava mogla
zaključiti.
 (6) Protiv rješenja suda kojim se odgada ili odlaže ročište ili rješenja kojim se
odbijaju
 prijedlozi stranaka za odgodu, odnosno odlaganje ročišta, nije dopuštena
posebna žalba.
ODREDBE ZPP-A O ODLAGANJU ROČIŠTA
 Član 116.
 Ako se zapoleto rolište ne može okončati u toku
istog dana sud će odrediti nastavak ročišta za
slijedeci radni dan (nastavak ročišta).
 Član 117.
 Odredbe čl. 111., 112., 115. i 116. ovog
zakona, na odgovarajući se naćin primijenjuju
na
 pripremno ročište.
DOKAZIVANJE
 Dokazivanje predstavlja djelatnost uobličenu procesnim
normama, u kojoj učestvuje sud, stranke i ostali učesnici u
postupku, a koja obuhvata prikupljanje dokaza, izvođenje
dokaza i ocjenu dokaza. Djelatnost dokazivanja obuhvata , te
je usmjerena ka, utvrđivanju činjenica koje su predmet
dokazivanja. U našem pravu je sud osnovni subjekt
dokazivanja. Dužnost suda je da istinito i potpuno utvrdi sve
sporne pravno relevantne činjenice. Zbog toga je ovlašten da
izvodi i one dokaze koje stranke nisu predložile, ako smatra
da su ti dokazi značajni za donošenje odluke. Kao procesna
djelatnost, dokazivanje obuhvata slijedeće elemente:
predmet dokazivanja, teret dokazivanja, dokazna sredstva,
izvođenje dokaza, ocjenu dokaza.
PREDMET DOKAZIVANJA

 Predmet dokazivanja su pravno relevantne

činjenice. To su činjenice za koje norme
materijalnog prava vežu određene pravne
posljedice. Prema tome od prirode pravnog
odnosa iz kojeg je nastao spor zavisi koje će
činjenice biti pravno relevantne. Obzirom da
sud vrši pravnu kvalifikaciju spora, njegova
primarna dužnost je da utvrđuje koje činjenice
treba da budu predmet dokazivanja.
STAVOVI ISKUSTVA

 Stavovi iskustva su proizvod svakodnevnog

čovjekovog iskustva o određenim činjenicama,
ili su rezultat naučnog istraživanja odnosno
obavljanja određene djelatnosti (trgovačke,
zanatske itd).
STAVOVI ISKUSTVA
 Ti stavovi imaju dvostruku funkciju:
 1. Mogu biti sastavni dio pravne norme, kad su u funkciji
izvođenja pravnog zaključka (supsumcije);
 2. Mogu služiti za utvrđivanje činjenica, tj. za izvođenje
činjeničnog zaključka o tačnosti spornih činjenica.
 Najčešće se sadržaj iskustvenih pravila utvrđuje putem
izvođenja dokaza vještačenjem. Sadržaj pravnih normi na
osnovu kojih se presuđuje u sporu, nikad nije predmet
dokazivanja. Dužnost suda je da poznaje pravne norme, iura
novit curia, i da ih primjenjuje na utvrđene pravno relevantne
činjenice. U načelu su samo činjenice predmet dokazivanja.
Pravilo da pravne norme nisu predmet dokazivanja važi i kad
je u pitanju primjena stranog prava. Sud je obavezan da
strano pravo sazna po službenoj dužnosti.
POTREBNA DOKAZIVANJA

 U parničnom postupku sud u osnov odluke

određene činjenice uzima bez dokazivanja.
 To su:
 priznate činjenice;
 općepoznate činjenice;

 pretpostavljene činjenice;

 činjenice utvrđene krivičnom presudom.

PRIZNATE ČINJENICE

 Priznanje činjenica postoji kad jedna stranka izjavljuje da su činjenične

tvrdnje druge stranke tačne ili ih ne osporava, a te su tvrdnje nepovoljne za
stranku koja ih priznaje. Forma priznanja nije propisana u ZPP. Izjavu o
priznanju stranka može dati usmeno na ročištu ili pismeno izvan ročišta.
Priznanje činjenica dato izvan parnice ne proizvodi nikakvo procesno
dejstvo, odnosno nema procesne posljedice. Opozivanje priznanja je
moguće, i to u cjelini ili djelimično. Sud će po vlastitom uvjerenju, a
uzimajući u obzir sve okolnosti, ocijeniti da li će činjenicu koju je stranka
prvo priznala pa opozvala priznanje, uzeti kao priznatu ili kao osporenu.
 Procesno-pravno dejstvo priznanja se sastoji u tome što se priznate
činjenice ne dokazuju. Sa priznatim činjenicama izjednačavaju se i
nesporne činjenice. Od ovog pravila postoje i određeni izuzeci: sud može
narediti da se dokazuju i priznate činjenice, ako smatra da stranke njihovim
priznanjem idu za tim da raspolažu zahtjevom kojim ne mogu raspolagati.
Nadalje, u sporovima kojima je ograničeno načelo dispozitivnosti, kao što su
bračni i paternitetski sporovi, sud nije vezan priznatim činjenicama. I takve
činjenice se utvrđuju putem dokazivanja.
OPĆEPOZNATE ČINJENICE (NOTORIA)
 Općepoznate činjenice (notoria) se po pravilu ne
dokazuju. Notorne činjenice su činjenice koje su poznate
širem krugu ljudi, pa time i sudu pred kojim takve
činjenice mogu da se pojave kao pravno relevantne.
Obilježje općepoznate činjenice ima svaka ona činjenica
koja je poznata ljudima, u vrijeme i mjestu gdje se
obavlja suđenje.
 Kad su u pitanju činjenice uže notornosti, sud je dužan
da u odluci ukaže da su takve činjenice poznate na
području suda pred kojim se obavlja suđenje. Razlog
tome je što takve činjenice ne moraju biti poznate na
području sudova viših instanci, u postupku preispitivanja
donesene presude.
PRIVATNO ZNANJE SUDIJE

 Činjenice koje je sud saznao u vršenju svoje funkcije

(npr. u nekom ranijem postupku) izjednačavaju se sa
općepoznatim činjenicama i sud ih bez dokazivanja
uzima u osnov presude. Saznanja do kojih sudija dolazi
izvan vršenja sudske funkcije (tzv. privatno znanje
sudije) ne oslobađa obaveze dokazivanja.
 Dakle, privatno znanje sudije je bez procesno-pravnog
značaja. Ako sudija pojedinac, odnosno član sudskog
vijeća, raspolaže znanjem o određenim pravno
relevantnim činjenicama u konkretnom sporu, može biti
pozvan da svjedoči, ali u takvom slučaju dolazi do
izuzeća.
PRAVNE PRETPOSTAVKE (PRAESUMPTIO IURIS)
 Pravne pretpostavke (praesumptio iuris) su činjenice čije
postojanje zakon pretpostavlja. Razlikuju se dvije vrste
pravnih pretpostavki: oborive i neoborive. Neoborive
pretpostavke (praesumptiones iuris et de iure) nisu
pretpostavke u pravom smislu. To su ustvari pravila
materijalnog prava, koja su uobličena u formi pravne
pretpostavke.
 Pravne pretpostavke u pravom smislu su samo oborive
pretpostavke (praesumptiones iuris tantum). U formi oborivih
pretpostavki se izvode zaključci o postojanju tipičnih
činjenica i stanja, čija se tačnost može pretpostavljati sa
velikom sigurnošću, bez potrebe dokazivanja u svakom
konkretnom slučaju. Rizik netačnosti u konkretnom slučaju
otklanja se mogućnošću dokazivanja suprotnog.
INDICIJE

 Indicije su posredno relevantne činjenice iz kojih

se izvodi zaključak o tačnosti pravno relevantnih
činjenica. Indicije se ne mogu smatrati
pretpostavkama, već vrstom posrednih dokaza, jer
sud koristi indicije u svrhu dokazivanja pravno
relevantnih činjenica onda kad ne raspolaže
neposrednim dokazima. Sud mora u potpunosti
biti ubijeđen u istinitost činjenica koje su u funkciji
indicije, jer iz njih izvodi zaključak o tačnosti
pravno relevantne činjenice. Dokazivanje putem
indicija se znatno više koristi na području krivičnog
prava u odnosu na građansko pravo.
TERET DOKAZIVANJA (ONUS PROBANDI)

 Prezentiranje procesne građe - činjenica i dokaza - odvija se u okviru zahtjeva koje

postavljaju raspravno i istražno načelo. Dakle, ako stranke ne ponude dovoljno
dokaza za pravilno utvrđivanje činjenica, sud je dužan da označi i dopuni dokazna
sredstva. Ako rezultati izvedenih dokaza ne daju osnova za izvođenje činjeničnog
zaključka o tačnosti spornih činjenica, sud će primijeniti pravila o teretu dokazivanja
- presudu će donijeti na štetu one stranke koja nije bila u stanju pružiti dokaze koji bi
kod suda stvorili uvjerenje u istinitost njenih činjeničnih tvrdnji.
 Kao osnovna pravila po ovom pitanju ZPP navodi:
 Svaka stranka dužna je dokazati činejnicae na kojima zasniva svoj zahtjev,
 Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
 U krivičnom postupku se ovaj problem rješava u skladu sa principom prezumpcije
nevinosti. U građanskom pravosuđu, najvažnija pravila o preraspodjeli tereta
dokazivanja su obuhvaćena u tri maksime:
 1. Teret dokaza leži na stranci koja nešto tvrdi, a ne na onoj koja poriče;
 2. Ako tužilac ne dokaže tvrdnje na kojima zasniva svoj zahtjev, tuženi se oslobađa;
 3. Ulaganjem prigovora, tuženi postaje tužilac u pogledu dokazivanja tvrdnji iz tih prigovora.
PREDMET DOKAZIVANJA (THEMA PROBANDI)

 Sve činjenice koje se javljaju kao predmet

dokazivanja se u pravnoj teoriji dijele u 4 grupe:
 1. činjenice kojima se pravo stvara - dokazuje stranka
koja se na njih poziva, a to je najčešće tužilac;
 2. činjenice kojima se pravo mijenja (modificira) -
dokazuje tuženi (npr. da je produžen rok za ispunjenje
ugovora);
 3. činjenice kojima se pravo gasi - dokazuje tuženi
(npr.da je protekao rok zastare, da je dug plaćen itd);
 4. činjenice kojima se sprečava nastanak prava -
dokazuje stranka koja se na njih poziva, a to je
najčešće tuženi.
DOKAZ (PROBATIO)

 Moramo razlikovati pojmove dokaznih činjenica i dokaznih sredstava.

Dokazne činjenice (dokazni osnov) su sve one činjenice iz kojih sud
crpi saznanje na osnovu kojeg izvodi zaključak o tačnosti pravno-
relevantnih činjenica.
 Dokazna sredstva su određeni izvori iz kojih se crpi to saznanje. Npr.
svjedok je dokazno sredstvo, a sadržaj njegovog svjedočenja je
dokazna činjenica ili dokazni osnov. U teoriji se dokazi dijele na
stroge ili dokaze u užem smislu i posvjedočenja, kao dokaze u širem
smislu. Obzirom na vezu između dokaznih činjenica i predmeta
dokazivanja, dokazi se dijele na nesporedne i posredne. Posredni
dokazi ili indicije ne dopuštaju mogućnost izvođenja neposrednog
zaključka o postojanju pravno relevantnih činjenica, već je potrebna
dodatna misaona operacija koju sud izvodi po pravilima logike i
općeg životnog iskustva. Zato dokazivanje putem indicija nije
poželjno, jer je nepouzdano.
DOKAZ (PROBATIO)
 Obzirom na način njihovog pribavljanja,
posredni i neposredni dokazi se dijele na
izvorne i izvedene. Npr. sadržaj iskaza svjedoka
koji pred sudom svjedoči o onome što mu je
poznato iz vlastitog saznanja je izvoran dokaz,
dok je sadržaj iskaza svjedoka o činjenicama
koje je saznao na osnovu pričanja drugih
izveden dokaz. Sadržaj oba iskaza spada u
neposredne dokaze, jer se neposredno odnose
na pravno relevantne činjenice.
DOKAZNA SREDSTVA (MEDIA ILI
INSTRUMENTUM PROBANDI)
 Prema vrsti izvora dokazna sredstva (media,
instrumentum probandi) dijele se na lična i
stvarna.
 Lična sredstva su svjedoci, vještaci i saslušanje
stranaka.
 Stvarna sredstva su isprave i predmeti uviđaja.
SVJEDOCI

 Svjedok u postupku je svaka osoba koja pred sudom iskazuje svoje saznanja o
određenim činjenicama.
 Obično su to događaji iz prošlosti o kojima se saznanje više ne može steći
opažanjem.
 Bitno je naglasiti da svjedok sudu saopštava svoje saznanje, ali ne i mišljenje kao
vrijednosni sud.
 Svjedok obično saopštava sudu svoje saznanje o činjenicama do kojih dolazi
neposrednim čulnim opažanjem. Iskaz svjedoka je relevantan i onda kad sudu
saopštava saznanje do kojeg nije došao neposredno, nego tek posredstvom drugih
lica. Pravilo koje ne dozvoljava svjedočenje "po čuvenju" je napušteno u većini
procesno-pravnih sistema, osim u angloameričkom.
 Jedno od najvažnijih pravila dokaznog postupka u angloameričkom pravu je institut
"hearsay" (dokaz po čuvenju), koji se primjenjuje i u parničnom i u krivičnom
postupku. Prema tom pravilu, svjedok može svjedočiti samo o činjenicama koje je
neposredno saznao čulnim opažanjem. Nije mu dopušteno da ponavlja ono što mu
je neko treći rekao o tim činjenicama, niti da podnese pismeni iskaz u kome to lice
daje opis činjenica o kojima svjedok svjedoči. U oba slučaja to je hearsay (rekla-
kazala) dokaz i kao takav je, uz određene izuzetke, nedopustiv u angloameričkom
sudskom postupku.
SVJEDOCI
 U načelu je svaka fizička osoba sposobna da se pojavi u funkciji
svjedoka. Uzrast, zdravstveno stanje, zainteresiranost i druge
okolnosti same po sebi nemaju uticaja na sposobnost da se bude
svjedok, ali imaju značaj kod ocjene dokazne snage svjedokovog
iskaza. Mogućnost pojavljivanja u svojstvu svjedoka u konkretnoj
parnici razlikuje se od opće sposobnosti da se bude svjedok. Naime,
u svojstvu svjedoka u konkretnoj parnici ne može se pojaviti osoba
koja je u istoj parnici sudija, stranka ili zakonski zastupnik stranke.
 Dužnost svjedočenja je opća, za sva lica pod jurisdikcijom domaćih
sudova. U tu dužnost spada obaveza odazivanja na poziv suda,
davanja iskaza pred sudom, te istinitog svjedočenja. Za lažno
svjedočenje je propisana krivična odgovornost.
 ZPP nije predvidio mogućnost svjedočenja pod zakletvom.
 U uporednom pravu postoje dva sistema sudske zakletve: promisorni
i asertoni.
ČLAN 138 ZPP-A

 Ne može se saslušati kao svjedok osoba koja bi

svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja
službene ili vojne tajne, dok je nadležan organ
ne oslobodi te dužnosti.
IZMJENE U NOVOM ZPP-U
 Odredbe novog zakona sadrže izvjesne bitne izmjene u
odnosu na prijašnje odredbe.
 Više se ne predviđa mogućnost suočenja svjedoka.
 Mogućnost svjedoka da uskrati odogovr na pojedina
pitanja sužena je samo na opasnost od izlaganja
krivičnoj odgovornosti sebe ili svojih srodnika.
 Novi zakon ne predviđa institut zaklinjanja svjedoka, što
je i u praksi se pokazalo nepotrebnim i nekorisnim.
 Lažno svjedočenje je sankcionisano kao krivično djelo.
 Obaveza je svjedoka koji je pozvan da se odazove pozivu
i da daje iskaz pred sudom a da pri tome govori istinu.
RELEVANTNE ODREDBE O OGRANIČENJU
SVJEDOČENJA
 Član 139.
 (1) Svjedok može uskratiti svjedocenje:
 1) o onome što mu je stranka kao svom punomoćniku povjerila;
 2) o onome o čemu se stranka ili druga osoba svjedoku kao vjerskom ispovjedniku ispovjedala;
 3) o činjenicama koje je svjedok saznao kao advokat, ljekar ili u obavljanju nekog drugog poziva
ili neke druge djelatnosti, ako postoji obaveza da se kao tajna čuva ono što se saznalo u
obavljanju tog poziva ili djelatnosti.
 (2) Sud će upozoriti te osobe da u slučajevima navedenim u stavu 1. ovog člana
mogu uskratiti davanje iskaza.
 Član 140.
 (1) Svjedok može uskratiti odgovor na pojedina pitanja ako bi svojim odgovorom na
ta pitanja izložio opasnosti od krivičnog gonjenja sebe ili svoje srodnike po krvi u
pravoj liniji do bilo kojeg stepena, a u pobočnoj liniji do treceg stepena zaključno,
svoga bračnog druga ili srodnike po tazbini do drugog stepena zaključno i onda kad
je brak prestao, osobu s kojom živi u vanbračnoj zajednici ili njene srodnike do
drugog stepena zakljucno, te svog staraoca ili staranika, usvojitelja ili usvojenika.
 (2) Sud će upozoriti svjedoka da može uskratiti davanje odgovora na postavljeno
pitanje.
SASLUŠANJE SVJEDOKA
 Saslušanje svjedoka je procesna radnja koja se
izvodi u određenoj procesno-pravnoj formi.
 Ta forma određena je prvenstveno zahtjevima
načela neposrednosti, usmenosti i javnosti.
 Prilikom ispitivanja svjedok ima pravo na upotrebu
vlastitog jezika.
 Osim toga, ima pravo na naknadu troškova i
naknadu za izmaklu zaradu.
 Izjavu svjedoka sud ocjenjuje po načelu slobodne
ocjene dokaza.
RELEVANTNE ODREDBE ZPP-A
 Član 143.
 (1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i bez prisustva svjedoka koji će
se kasnije saslušavati. Svjedok je dužan odgovore davati usmeno.
 (2) Svjedok će se najprije opomenuti da je dužan govoriti istinu i da ne
smije ništa prešutjeti, a nakon toga će se upozorit i na posljedice
davanja lažnog iskaza.
 (3) Zatim će se svjedok pitati za ime i prezime, ime jednog roditelja,
boravište, mjesto i datum rođenja, godine života i njegov odnos sa
strankama.
 Član 144.
 (1) Poslije općih pitanja, svjedoka ispituje stranka koja ga je predložila,
a nakon toga suprotna stranka.
 (2) Sud uvijek može postavljati pitanja svjedoku.
 (3) Svjedok ce se uvijek pitati od kuda mu je poznato ono o čemu
svjedoci.
VJEŠTAK
 Vještak je stručno lice koje se javlja u funkciji dokaznog sredstva, u
situacijama kad je za utvrđenje određenih činjenica potrebno stručno
znanje kojim sud ne raspolaže. Sadržaj vještačenja u svakom
konkretnom slučaju utvrđuje sud, obzirom na prirodu i karakter
činjenica koje su predmet dokazivanja.
 U tom smislu moguće je da:
 1. Vještak samo utvrđuje određene činjenice - npr. kad ljekar utvrđuje
tjelesne povrede oštećenog u sporu za naknadu štete;
 2. Vještak upozna sud sa osnovnim pravilima jedne naučne oblasti ili
struke, a koja su relevantna za pravilno saznanje određenih činjenica;
 3. Vještak izvodi zaključke iz činjenica koje mu se prezentiraju - npr.
vještak daje mišljenje da li isporučena roba odgovara ugovorenom
kvalitetu;
 4. Najčešće sadržaj vještačenja obuhvata i utvrđivanje određenih
činjenica i istovremeno izvođenje zaključaka iz tih činjenica.
VJEŠTAK
 Vještak faktički obavlja ono što bi radio sud kad bi
raspolagao stručnim znanjem. Međutim, sadržaj vještačenja
ne zamjenjuje niti potiskuje aktivnost suda na području
utvrđivanja činjenične osnove za donošenje odluke.
 Za razliku od vještaka, svjedok stručnjak je lice koje sudu
saopštava svoje saznanja o činjenicama iz prošlosti, s tim
što su takva saznanja zasnovana na posebnom stručnom
znanju.
 U funkciji vještaka može se pojaviti svako lice koje raspolaže
potrebnim stručnim znanjem, a vještačenje se može povjeriti
i odgovarajućoj stručnoj ustanovi. Vještaci se prvenstveno
određuju iz reda stalnih sudskih vještaka.
POLOŽAJ VJEŠTAKA U POSTUPKU
 Položaj vještaka u postupku određen je činjenicom da
se vještak smatra dokaznim sredstvom i u tom smislu se
ne razlikuje od bilo kojeg drugog dokaznog sredstva.
Obzirom da sadržaj vještačenja po svom krajnjem
dometu zadire u određene prerogative suda, on može
biti izuzet iz istih razloga kao i sudija. Za razliku od
svjedočenja, opća dužnost vještačenja ne postoji, jer je
vještak zamjenjiv. Dužnost vještačenja obuhvata
dužnost odazivanja na poziv suda i dužnost iznošenja
nalaza i mišljenja. Zbog neispunjenja ove dužnosti,
vještaku se mogu izreći samo novčane sankcije, dok
svjedok može biti prinudno doveden, pa i zatvoren do 30
dana.
IZMJENE U NOVOM ZPP-U
 Donošenjem novog zakona, odredbe o vještačenju su u velikoj mjeri
izmjenjene u odnosu na stari ZPP.
 Vještačenje je ograničeno na samo jednog vještaka. S tim, više n
epostoje propisi koji uređuju kako će sud postupiti ako se nalazi dva
li više vještaka ne slažu međusobno.
 Vještak uvijek dostavlja svoj pismeni nalaz i mišljenje sudu prije
rasprave.
 Određen je rok od najmanje osam dana prije održavanja ročišta za
glavnu raspravu u kom roku sud dostavlja strankama taj nalaz i
mišljenje.
 Vještak se uvijek poziva na glavnu raspravu.
 Stranke na ovaj način mogu da traže razjašnjenja u vezi nalaza i
mišljenja.
 Stranke same predlažu identitet vještaka.
RELEVANTNE ODREDBE ZPP-A
 Član 147.
 Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza
vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene
činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.
 Član 148.
 (1) Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu
naznačiti predmet i obim vještačenja, te predložiti osobu koja će
obaviti vještačenje.
 (2) Protivna stranka ce se izjasniti o predloženom vještaku, kao i
o predmetu i obimu vještačenja.
 (3) Ako stranke ne postignu sporazum o osobi koja treba biti
odredena za vještaka i predmetu i obimu vještačenja, odluku o
tome će donijeti sud.
RELEVANTNE ODREDBE ZPP-A
 Član 149.
 (1) Vještačenje obavlja jedan vještak.
 (2) Sud može na prijedlog stranke odrediti više vještaka za različite vrste vještačenja.
 (3) Vještaci se određuju prvenstveno iz reda imenovanih sudskih vještaka za određenu vrstu vještačenja.
 (4) Složenija vještačenja povjerit će se prvenstveno stručnim ustanovama kao što su bolnice, hemijski
laboratoriji, fakulteti i slično.
 (5) Ako postoje ustanove za određene vrste vještačenja, kao što su vještačenje lažnog novca, rukopisa,
daktiloskopsko vještačenje i slično, takva vještačenja povjerit će se u prvom redu tim ustanovama.
 Član 150.
 Izvođenje dokaza vještačenjem određuje sud rješenjem koje sadrži:
 1) ime i prezime i zanimanje vještaka,
 2) predmet spora,
 3) obim i predmet vještačenja,
 4) rok za podnošenje pismenog nalaza i mišljenja.
 Član 151.
 (1) Vještak se uvijek poziva na ročište za glavnu raspravu.
 (2) Prepis rješenja iz člana 150. ovog zakona dostavlja se vještaku zajedno sa pozivom na
 ročište za glavnu raspravu.
 (3) U pozivu će sud upozoriti vještaka da svoje mišljenje mora iznijeti savjesno i u skladu
 s pravilima nauke i vještine i obavijestiti ga o posljedicama nedostavljanja nalaza i mišljenja u ostavljenom
roku, odnosno neopravdanog izostanka sa ročišta i pravu na nagradu i naknadu troškova.
RELEVANTNE ODREDBE ZPP-A
 Član 152.
 (1) Vještaci su dužni odazvati se pozivu suda i iznijeti svoj nalaz i mišljenje.
 (2) Sud će vještaka na njegov zahtjev osloboditi dužnosti vještačenja iz razloga iz kojih svjedok
može uskratiti svjedočenje ili odgovor na pojedino pitanje.
 (3) Sud može vještaka na njegov zahtjev osloboditi dužnosti vještačenja i iz drugih opravdanih
razloga. Oslobođenje od dužnosti vještačenja može tražiti i ovlašteni zaposlenik organa ili pravne
osobe u kojoj vještak radi.
 Član 153.
 (1) Vještak će biti izuzet iz istih razloga iz kojih može biti izuzet sudija, ali se izuzetno za
 vještaka može uzeti i osoba koja je ranije bila saslušana kao svjedok.
 (2) Stranka je dužna podnijeti zahtjev za izuzece vještaka čim sazna da postoji razlog za izuzeće,
a najkasnije prije početka izvođenja dokaza vještačenjem.
 (3) U zahtjevu za izuzeće vještaka stranka je dužna navesti okolnosti na kojima temelji svoj
zahtjev za izuzeće.
 (4) O zahtjevu za izuzeće odlučuje sud.
 (5) Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija zahtjev za izuzece nije dopuštena posebna žalba.
 (6) Ako je stranka saznala za razlog za izuzeće poslije obavljenog vještačenja i prigovara
vještačenju iz tog razloga, sud ce postupiti kao da je zahtjev za izuzeće stavljen prije obavljenog
vještačenja.
RELEVANTNE ODREDBE ZPP-A
 Član 154.
 (1) Vještak svoj pismeni nalaz i mišljenje uvijek dostavlja sudu prije rasprave, ukoliko
sud ne odredi drugačije.
 (2) Vještak mora uvijek obrazložiti svoje mišljenje.
 Član 155.
 (1) Ako vještak ne dostavi nalaz i mišljenje u ostavljenom roku, sud će, nakon
proteka roka koji strankama ostavi da se o tome pismeno izjasne, odrediti drugog
vještaka.
 (2) Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivrječni
sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno
ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja.
 (3) Ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje,
sud
 ce, uz prethodno izjašnjenje stranaka, odrediti drugog vještaka.
 Član 156.
 Sud dostavlja strankama pismeni nalaz i mišljenje vještaka najkasnije osam dana
prije ročišta za glavnu raspravu.
SASLUŠANJE STRANAKA KAO DOKAZNO
SREDSTVO
 Kao posljedica uvođenja slobodne ocjene dokaza, umjesto instituta
stranačkih zakletvi, funkciju posebnog dokaznog sredstva dobilo je
saslušanje stranaka. Saslušanje stranaka kao dokazno sredstvo
neophodno je razlikovati od informativnog saslušanja stranaka. U
funkciji informativnog saslušanja, stranke se pojavljuju kao subjekti
parničnog postupka. Do saslušanja stranaka u funkciji dokaznog
sredstva dolazi tek na kraju glavne rasprave. Izjave koje stranka daje
u funkciji dokaznog sredstva nemaju karakter procesnih radnji. Kad
je u pitanju pravno lice, saslušava se njegov zastupnik.
 Stranke su supsidijarno dokazno sredstvo, jer sud može izvesti dokaz
saslušanjem stranaka samo ako nema drugih dokaza ili kada i pored
izvedenih drugih dokaza nađe da je to potrebno za utvrđivanje važnih
činjenica. Obzirom da su stranke zainteresirane za ishod odlučivanja,
stranke se smatraju najnepouzdanijim izvorom saznanja.
IZVOĐENJE DOKAZA SASLUŠANJEM STRANAKA

 Izvođenje dokaza saslušanjem stranaka je procesno

uobličeno kao i saslušanje svjedoka. Sud dokaz izvodi
saslušanjem obiju stranaka. On može saslušati samo
jednu stranku: - ako se druga stranka ne odazove pozivu
ili uskrati davanje iskaza; - ako saslušanje druge stranke
nije moguće. Prema stranci koja se nije odazvala pozivu
se ne mogu primjenjivati nikakve prinudne mjere, niti se
stranka može prinuditi na davanje iskaza jer iskaz dat
pod takvim okolnostima ne bi mogao imati nikakvu
dokaznu vrijednost. Za davanje lažnog iskaza stranka u
funkciji dokaznog sredstva odgovara kao i svjedok.
ISPRAVE
 Isprave spadaju u stvarna dokazna sredstva. Pod
ispravama se podrazumijeva svaki fizički predmet
na kome je određenim znacima zapisana ili
iskazana neka misao. Dokazni osnov kod isprava
je uvijek njihov sadržaj, za razliku od predmeta
uviđaja, gdje predmet sam po sebi predstavlja
dokazni osnov.
 Razlikuje se više vrsta isprava, u zavisnosti od
kriterija koji se uzima u razmatranje. Među
najvažnijim kriterijima su sadržaj isprave, forma
isprave i izdavalac isprave.
ISPRAVE
 Obzirom na sadržaj, isprave se dijele na dispozitivne ili konstitutivne i
dokazne ili dokumentarne. Prve su usmjerene na zasnivanje,
promjenu ili prestanak nekog pravnog odnosa, a druge na
dokazivanje određenih činjenica. Obzirom na formu, isprave mogu biti
konstitutivne i deklarativne. Konstitutivni karakter imaju one isprave
čije je postojanje uslov punovažnosti izjave volje koja je u ispravi
opredmećena (npr. formalni ugovori). S druge strane, deklarativna
izjava nije sama po sebi uslov punovažnosti izjave volje koja je u njoj
sadržana.
 Obzirom na izdavaoca, isprave se dijele na javne i nejavne (privatne).
Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni organ u granicama
svoje nadležnosti i koja je u propisanoj formi. U privatne isprave
spadaju one isprave koje ne zadovoljavaju navedene kriterije. Sadržaj
javne isprave smatra se istinitim dok se ne dokaže suprotno.
Inostrane javne isprave imaju istu dokaznu snagu kao i domaće, pod
uslovom da su propisno ovjerene i pod uslovom reciprociteta.
UVIĐAJ

 Uviđaj je procesno-pravna forma koja

omogućava da sud neposrednim opažanjem
dođe do pravno relevantnih činjenica. Dokazno
sredstvo kod uviđaja je predmet uviđaja. Uviđaj
se obično vrši uz učešće vještaka.
OBEZBJEĐENJE DOKAZA

 Obezbjeđenje dokaza je procesnopravna

ustanova koja omogućava izvođenje određenih
dokaza u slučajevima kad bi izvođenje tih
dokaza kasnije postalo otežano ili čak i
onemogućeno.
PRETPOSTAVKE OBEZBJEĐENJA DOKAZA
 Pretpostavke obezbjeđenja dokaza su:
- da postoji opasnost da se dokaz neće moći izvesti
ili da će njegovo izvođenje kasnije biti otežano;
 - da postoji prijedlog za obezbjeđenje dokaza.

 Predlagač je u prijedlogu dužan da navedene

činjenice koje se trebaju dokazati, dokaze koje
treba izvesti i naročito razloge zbog kojih
smatra da se kasnije dokaz neće moći izvesti ili
će njegovo izvođenje biti otežano.
PRETPOSTAVKE OBEZBJEĐENJA DOKAZA
 Obezbjeđenje dokaza se može tražiti prije parnice, u toku parnice, pa
i nakon pravosnažnosti presude ako je obezbjeđenje dokaza
potrebno povodom postupka o vanrednom pravnom lijeku. Ako se
obezbjeđenje dokaza traži prije pokretanja postupka, nadležan je
prvostepeni sud na čijem području se nalazi stvar koju treba
razgledati, odnosno boravište lica koje treba saslušati. Ako je
prijedlog stavljen u toku parničnog postupka, nadležan je sud pred
kojim se vodi postupak. Prijedlog se dostavlja na izjašnjenje
suprotnoj strani, ako je ona poznata. Ako postoji opasnost od
odlaganja, sud može donijeti rješenje o obezbjeđenju dokaza i prije
izjašnjenja suprotne strane. Protiv rješenja kojim se prihvata prijedlog
za obezbjeđenje dokaza nije dozvoljena žalba. Isto važi i za rješenje
kojim se odlučuje da izvođenje dokaza započne prije nego što se
rješenje dostavi protivniku.
IZVOĐENJE DOKAZA
 Izvođenje dokaza u širem smislu obuhvata: predlaganje
dokaznih sredstava, odlučivanje o izvođenju dokaza i
sam čin izvođenja dokaza. Predlaganje dokaza je
dužnost koju dijele i stranke i sud. Dužnost prezentiranja
dokaza je primarno na strankama, ali sud nije vezan za
dokaze koje mu stranke nude. Odlučivanje o izvođenju
predloženih dokaza je u isključivoj nadležnosti suda.
 Sud treba da utvrdi: da li je činjenica čije se dokazivanje
predlaže pravno relevantna, da li zahtijeva dokazivanje,
te da li je ponuđeno dokazno sredstvo podobno za tu
svrhu.
IZVOĐENJE DOKAZA
 O tome koji će se dokazi izvesti odlučuje sudija na glavnoj
raspravi u formi rješenja. Protiv rješenja kojim se izvođenje
dokaza određuje ili odbija nije dopuštena posebna žalba.
 Sud nije vezan za svoje rješenje o izvođenju dokaza - on
može odustati od upotrebe određenog dokaza ako rezultati
dokazivanja ukazuju da je njegovo izvođenje nepotrebno ili
nezakonito.
 Dokazi se po pravilu izvode na glavnoj raspravi. Samo
izuzetno, kad za to postoje važni razlozi sudija može odlučiti
da se dokazi izvedu pred sudijom zamoljenog suda. U toku
pripremanja glavne rasprave sudija može da izvede dokaz
uviđajem izvan suda, ako se s tim saglase obje stranke.
IZMJENE U NOVOM ZPP-U

 Predlaganje novih dokaza u kasnijoj fazi

postupka nakon pripremnog ročišta
predpostavlja određene sulove što takođe
upućuje na značaj spoznaje stranaka i suda da
se već u tužbi a najkasnije na pripremnom
ročištu predlože svi dokazi.
OCJENA DOKAZA

 Ocjena dokaza vrši se isključivo od strane suda, po

načelu slobodne ocjene dokaza i to tako što sud
cijeni svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze
zajedno.
 Prema novom ZPP-u stranke su dužne da dokažu
činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev.
 Ovim se postebno daje značaj raspravnom načelu
koje ima sasvim drugačiji značaj u odnosu na
stare odredbe.
OSIGURANJE DOKAZA
IZMJENE U NOVOM ZPP-U
 Odredbama novog ZPP-a kojima se regulišu
rasprava, dokazivanje i sudske odluke u velikoj
mjeri su pomijenjene odredbe koje su
regulisale ovu materiju uprijašnjem zakonu.
 Odredbama novih zakona kojima se reguliše
glavna rasprava je ukinuta mogućnost
iznošenja novih činjenica i dokaza tokom cijele
glavne rasprave, već se isti mogu predlagati
samo na pripremnom ročištu.
RELEVANTNE ODREDBE ZPP-A
 Član 169.
 (1) Ako postoji opravdana bojazan da se dokaz neće moći izvesti ili da će njegovo kasnije
izvođenje biti otežano, može se tokom, a i prije pokretanja parnice predložiti da se taj dokaz
izvede.
 (2) Osiguranje dokaza može se tražiti i tokom postupka po prijedlogu za ponavljanje postupka.
 Član 170.
 (1) Ako je prijedlog za osiguranje dokaza stavljen tokom parničnog postupka, za postupanje je
nadležan sud pred kojim je postupak u toku.
 (2) Kad se traži osiguranje dokaza prije pokretanja postupka, te u izuzetnim slučajevima, ako je
postupak već u toku, nadležan je niži sud prvog stepena na čijem se području nalaze stvari koje
treba razgledati odnosno sud na čijem području boravi osoba koju treba saslušati.
 Član 171.
 U podnesku kojim se traži osiguranje dokaza predlagac je dužan navesti činjenice koje se imaju
dokazati, dokaze koje treba izvesti i razloge iz kojih smatra da se kasnije dokaz neće moći izvesti
ili da će njegovo izvodenje biti otežano. U podnesku treba navesti ime i prezime protivnika, osim
ako iz okolnosti proistjeće da on nije poznat.
RELEVANTNE ODREDBE ZPP-A
 Član 172.
 (1) Podnesak u kojem je stavljen prijedlog za osiguranje dokaza sud će dostaviti protivniku, ako je poznat,
ostavljajući mu odgovarajući rok za odgovor.
 (2) Izuzetno, ako postoji opasnost za osiguranje dokaza, sud će o prijedlogu odlučiti i bez
 prethodnog izjašnjenja protivnika.
 (3) U rješenju kojim se usvaja prijedlog sud ce odrediti rocište za izvođenje dokaza, navesti će činjenice o
kojima će se izvoditi dokazi, te dokaze koji će se izvesti.
 (4) Ako protivniku nije prije bio dostavljen podnesak u kojem je stavljen prijedlog za osiguranje dokaza, on ce
mu se dostaviti zajedno s rješenjem suda kojim se usvaja prijedlog za osiguranje dokaza.
 (5) Protivniku koji je nepoznat ili je nepoznato njegovo boravište sud može radi sudjelovanja na rocištu za
izvodenje dokaza, postaviti privremenog zastupnika (član 296.). O tom postavljanju nije potrebno izdati oglas.
 (6) Sud može u izuzetnim slučajevima odrediti da izvođenje dokaza započne i prije nego
 što se rješenje kojim se usvaja prijedlog za osiguranje dokaza dostavi protivniku.
 (7) Protiv rješenja suda kojim se usvaja prijedlog za osiguranje dokaza, te protiv rješenja kojim se odlučuje da
izvodenje dokaza započne prije nego što se rješenje dostavi protivniku, nije dopuštena žalba.
 Član 173.
 (1) Ako su dokazi izvedeni prije nego što je postupak pokrenut, zapisnik o izvođenju dokaza čuvat će se kod
suda pred kojim su dokazi izvedeni.
 (2) Ako je postupak u toku, a osiguranje dokaza nije izveo sud koji vodi postupak, zapisnik će se dostaviti tome
sudu.
PARNIČNI TROŠKOVI
OPĆENITO O PARNIČNIM TROŠKOVIMA
 Parnični troškovi su izdaci učinjeni u toku i povodom parničnog
postupka.
 U njih spadaju izdaci za sudske takse i izdaci izazvani neposredno
radnjama u parnici i povodom parnice (npr. lični troškovi stranaka,
troškovi i nagrade punomoćnika, troškovi izvođenja i obezbjeđenja
dokaza, putni troškovi i dnevnice sudskih službenika, troškovi uviđaja
itd).
 Obaveze na ime sudskih taksi regulišu se Zakonom o sudskim
taksama, čiji sastavni dio je i taksena tarifa.
 Takseni obveznik je lice koje pokreće postupak, odnosno lice u čijem
interesu se preduzimaju procesne radnje.
 Sve parnične troškove, po pravilu, snose stranke. Svaka stranka
unaprijed snosi troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama, a u
krajnjem rezultatu snosi ih ona stranka koja je izgubila parnicu.
PARNIČNI TROŠKOVI (NAST.)
 Za konačno snošenje parničnih troškova osnovni kriterij je kriterij uspjeha u parnici.
 Stranka koja je izgubila parnicu u cjelosti snosi svoje vlastite troškove i nadoknađuje
troškove suprotne stranke. Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može odrediti
da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj
srazmjeran dio troškova. Obaveza na uzajamnu naknadu postoji onda kad je razlika
u uspjehu znatna.
 Što se tiče suparničara, po pravilu svaki od njih snosi jednak dio troškova. Ako
postoji znatna razlika u pogledu njihovog udjela u predmetu spora, sud će obzirom
na visinu tih udjela srazmjerno podijeliti i troškove.
 U sporovima u kojima učestvuju u ulozi stranke, javni tužilac i ombudsmen imaju
pravo na naknadu troškova, ali ne i na nagradu. Kad se javljaju u ulozi trećeg lica,
njihovi troškovi se podmiruju iz budžetskih sredstava.
 Neovisno od ishoda parnice, stranka je dužna da protivnoj stranci nadoknadi
troškove koje je prouzrokovala zloupotrebom procesnih prava, svojom krivicom ili
slučajem koji se njoj dogodio. Naknada se odnosi samo na nužne troškove, tj.
troškove koji su bili neophodni za vođenje parnice.
 Sud o naknadi parničnih troškova odlučuje bez raspravljanja i to samo na prijedlog
stranaka. Zahtjev za naknadu stranke mogu staviti najkasnije do okončanja
rasprave. Odluka o troškovima po pravilu je sastavni dio presude.
TROŠKOVI OBEZBJEĐENJA DOKAZA

 Troškove postupka za obezbjeđenje dokaza

podmiruje stranka koja predlaže obezbjeđenje
dokaza.
 Ove troškove stranka može naknadno
ostvarivati kao dio parničnih troškova, prema
uspjehu u parnici.
OSLOBOĐENJE OD PARNIČNIH TROŠKOVA

 Pravo na oslobođenje od plaćanja parničnih troškova (tzv. siromaško

pravo) pripada stranci koja obzirom na svoje imovno stanje ne bi
mogla podmiriti troškove postupka bez štete za nužno izdržavanje
sebe i svoje porodice.
 Odluku o oslobađanju donosi sud na prijedlog stranke.
 Imovno stanje stranka dokazuje potvrdom nadležnog upravnog
organa, a sud može i po službenoj dužnosti pribaviti podatke o
imovnom stanju stranke koja traži oslobađanje. Pri donošenju odluke
sud uzima u obzir sve okolnosti, a posebno vrijednost predmeta
spora, broj osoba koje stranka izdržava i prihode koje imaju stranka i
članovi njene porodice.
 Oslobođenje od plaćanja parničnih troškova može biti potpuno i
djelimično.
OBEZBJEĐENJE PARNIČNIH TROŠKOVA (CAUTIO
IUDICATUM SOLVI)
 Obezbjeđenje parničnih troškova (aktorska kaucija, cautio iudicatum solvi)
ima za svrhu da se tuženom omogući naplata parničnih troškova ukoliko
tužilac - strani državljanin izgubi parnicu. Tuženi može ostvariti pravo na
obezbjeđenje parničnih troškova ako je zahtjev podnio prije nego što se
upustio u raspravljanje o glavnoj stvari. Tuženi može i nakon toga tražiti
polaganje kaucije, ali samo ako je naknadno saznao da postoji pretpostavka
koja mu daje pravo na obezbjeđenje parničnih troškova. Tuženom ne
pripada pravo na obezbjeđenje parničnih troškova u slijedećim situacijama:
 1. Ako u državi iz koje je tužilac državljani FBiH nisu obavezni dati obezbjeđenje
(reciprocitet);
 2. Ako tužilac uživa azil u FBiH;
 3. Ako se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanja tužioca iz radnog odnosa u
FBiH;
 4. Ako se vodi spor o postojanju ili nepostojanju braka, poništaju braka ili
razvodu ili spor o utvrđivanju ili osporavanju očinstva ili materinstva;
 5. Ako se radi o mjeničnoj ili čekovnoj tužbi, protivtužbi ili izdavanju platnog
naloga.
 O zahtjevu za polaganje kaucije sud odlučuje u formi rješenja
DISPOZITIVNE RADNJE KOJIMA SE OKONČAVA
POSTUPAK
POVLAČENJE TUŽBE

 Povlačenje tužbe je procesnopravna izjava upravljena

sudu, kojom tužilac manifestira svoju volju da odustaje
od traženja pravne zaštite u pokrenutoj parnici, ali se
time ne odriče traženja pravne zaštite u konkretnom
predmetu.
 Tužilac može povući tužbu sve do zaključenja glavne
rasprave, a u sporovima za razvod braka sve do trenutka
donošenja pravosnažne odluke. Izjavu o povlačenju
tužilac može dati putem podneska ili usmeno na ročištu.
 Nakon što se tuženi upustio u raspravu o glavnoj stvari,
za povlačenje tužbe potreban je i njegov pristanak.
 Najvažnija posljedica povlačenja tužbe je gašenje
parnice. Izjava o povlačenju je neopoziva.
ZAKONSKA FIKCIJA O POVLAČENJU TUŽBE
 postoji u slijedećim slučajevima:
 1. Ako tužilac ne dokaže da je položio aktorsku kauciju u određenom
roku;
 2. Ako nakon mirovanja postupka ni jedna stranka ne podnese prijedlog
za nastavak;
 3. Ako se u istom postupku ponovi mirovanje, tj. ponovo ispune uslovi za
mirovanje postupka;
 4. Ako tužilac u ne dođe na glavnu raspravu, mada je uredno pozvan;
 6. Ako tužilac ne ispravi ili ne dopuni tužbu koja mu je vraćena na
ispravku ili dopunu;
 7. Ako tužilac preinači tužbu promjenom tužbenog osnova ili promjenom
istovjetnosti tužbenog zahtjeva, a prethodno istaknuti zahtjev ne označi
kao eventualni, smatra se da je povukao prvobitnu tužbu;
 8. U brakorazvodnoj parnici, ako tužilac ne dođe na ročište zakazano za
pokušaj mirenja bračnih drugova, smatra se da je povukao tužbu.
ČLAN 97 ST. 3 ZPP-A

 (3) Ako tužilac bez opravdanog razloga ne dode

na ročište za glavnu raspravu, a bio je uredno
pozvan, smatrat će se da je povukao tužbu,
osim ako se tuženi na tom ročištu upusti u
raspravljanje.
IZMJENE U NOVOM ZPP-U

 Novina novog ZPP-a u odnosu na raniji jesto što

je ranijim zakonom bilo potrebno da tužitelj
izostane sa dva ročišta, osim u sporovma male
vrijednosti, da bi nastupila ova pravna fikcija
povlačenja tužbe.
 Novom odredbom svaki neopravdan izostanak
tužitelja sa glavne rasprave se glavne rasprave
podrazumjeva pravnu fikciju povlačenja tužbe.
SUDSKO PORAVNANJE (NAGODBA)

 Oblici poravnanja su: vansudsko i sudsko poravnanje.

 Vansudsko je regulisano normama obligacionog prava, a sudsko
normama procesnog prava.
 Predmet sudskog poravnanja mora biti tužbeni zahtjev kao predmet
spora.
 Do poravnanja može doći u pogledu tužbenog zahtjeva u cjelini ili
samo u jednom dijelu (u kvalitativnom smislu).
 Do poravnanja obično dolazi tako što tužilac odustaje od dijela
tužbenog zahtjeva ili pristaje na isplatu u ratama.
 Stranke u toku cijelog postupka mogu zaključiti poravnanje i to pred
prvostepenim sudom, bez obzira na stadij u kome se postupak
nalazi. Sudsko poravnanje se može sklopiti samo u sporovima u
kojima stranke mogu disponirati predmetom spora.
DEJSTVO SUDSKOG PORAVNANJA
 je dvojako: materijalno-pravno i procesno-pravno.
 Kad su u pitanju materijalno-pravna dejstva,
stranke sklapanjem poravnanja daju novi pravni
osnov (novatio) materijalno-pravnim odnosima
povodom kojih sklapaju poravnanje. Zato
poravnanje ima konstitutivan karakter.
 Procesno-pravna dejstva sudskog poravnanja se
izjednačavaju sa pravosnažnom sudskom
presudom: nova parnica između istih stranaka nije
dopuštena. Zapisnik u koji je uneseno poravnanje
ima svojstvo izvršne isprave.
ODBRAMBENE RADNJE TUŽENOG
ODBRAMBENE RADNJE TUŽENOG

 To su:
 prigovori,

 prigovor prebijanja (kompenzacije), i

 protivtužba.
PRIGOVOR (EXCEPTIO)

 Procesno-pravnim prigovorima tuženi ukazuje

sudu na procesne nedostatke o kojima sud vodi
računa po službenoj dužnosti. Cilj ovih prigovora je
da sud donese odluku kojom tužbu odbacuje kao
nedopuštenu.
 Procesni nedostaci mogu biti: - na strani suda -
nenadležnost (apsolutna, stvarna i mjesna); - na
strani stranaka - stranačka i parnična sposobnost
stranaka, nedostaci u zastupanju; - na strani
predmeta spora - procesne smetnje res iudicata i
lis pedens.
MATERIJALNO-PRAVNI PRIGOVORI

 Ako procesnim prigovorima nije uspio izdejstvovati odbacivanje tužbe,

tuženom preostaje samo da osporavanjem tužbenog zahtjeva kao
neosnovanog pokuša izdejstvovati njegovo odbijanje. U tom cilju se tuženi
služi materijalno-pravnim prigovorima. Materijalno-pravni prigovori su
tvrdnje činjeničnog karaktera kojima tuženi nastoji dokazati da je
materijalno-pravni tužbeni zahtjev tužioca neosnovan. U zavisnosti od
sadržaja, materijalno-pravni prigovori dijele se na tri vrste:
 1. Prigovori kojima tuženi iznosi činjenice koje sprečavaju nastanak tužiteljevog
prava
 (npr. tuženi tvrdi da je ugovor ništavan zbog određenih nedostataka);
 2. Prigovori kojima tuženi iznosi činjenice koje izazivaju prestanak tužiočevog
prava
 (npr. tuženi tvrdi da je ispunio obavezu, da je izvršen oprost duga i sl);
 3. Prigovori kojima tuženi iznosi činjenice koje uskraćuju ostvarenje postojećeg
prava tužioca.
 Ovi prigovori dijele se na dvije vrste: peremptorni (npr. prigovor zastare) i
dilatorni (npr. potraživanje tužioca još nije dospjelo). Kod prvih se
trajno uskraćuje izvršenje neke obaveze na činidbu, a kod drugih se
ispunjenje činidbe uskraćuje privremeno.
UPUŠTANJE TUŽENOG U RASPRAVLJANJE

 Tuženi se upustio u raspravljanje o meritumu spora prvom

radnjom kojom osporava osnovanost glavnog tužbenog
zahtjeva.
 To su materijalno-pravni prigovori tuženog.
 Dakle, tuženi se nije upustio u raspravljaje sve dok u parnici
koristi procesne prigovore.
 Za momenat upuštanja tuženog u raspravljanje norme
procesnog prava vežu niz značajnih pravnih posljedica: od
tog momenta sud ne može da se oglasi mjesno
nenadležnim, tuženi ne može da se poziva na nadležnost
arbitraže niti može tražiti aktorsku kauciju, tužilac ne može
povući ili preinačiti tužbu u subjektivnom smislu bez
pristanka tuženog itd.
PRIGOVOR KOMPENZACIJE (EXCEPTIO
COMPENSATIONIS)
 Kompenzacija je jedan od oblika gašenja obaveze. Dužnik može prebiti
svoje potraživanje prema povjeriocu sa onim što povjerilac potražuje od
njega, pod četiri uslova:
 1. da su uzajamna,
 2. da su oba dospjela,
 3. da oba glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i kvaliteta, i
 4. da su utuživa, tj. da se ne radi o naturalnim obligacijama.
 Kompenzacija nastaje tek izjavom jedne stranke drugoj da vrši
kompenzaciju. Dakle, konstitutivni čin je izjava o kompenzaciji. Ako do
kompenzacije nije došlo prije parnice, onda će se tuženi poslužiti
prigovorom kompenzacije.
 Prigovor kompenzacije tuženi može istaći do zaključivanja glavne rasprave.
Taj prigovor ne proizvodi neposredno pravno dejstvo, već do kompenzacije
dolazi tek odlukom suda (compensatio per iudicem). Ako se postupak ne
završi donošenjem presude, već odbacivanjem ili povlačenjem tužbe, tada i
pored izjave o kompenzaciji neće doći do kompenzacije.
PROTIVTUŽBA

 Protivtužba je tužba koju podiže tuženi u parnici koja

teče povodom tužbe i njom protiv tužioca ističe
samostalan tužbeni zahtjev.
 Protivtužba može biti odbrambena radnja čisto
defanzivnog karaktera, a može biti i ofanzivna radnja.
 U prvom slučaju, tužbeni zahtjev iz protivtužbe je
usmjeren na odbijanje zahtjeva iz tužbe (prejudicijelna i
kompenzaciona protivtužba).
 Kao ofanzivna radnja, protivtužba omogućava da u istoj
parnici tuženi ostvari neko svoje pravo protiv tužioca
(koneksna protivtužba).
VRSTE PROTIVTUŽBE SU:

 1. Koneksna protivtužba se određuje obzirom na vezu (koneksitet) koja postoji

između zahtjeva iz tužbe i protivtužbe. Koneksitet postoji kad se oba zahtjeva
zasnivaju na istom činjeničnom stanju. Npr. prodavac ustaje tužbom i traži isplatu
kupoprodajne cijene za isporučenu robu. Kupac ustaje protivtužbom i traži naknadu
štete zato što isporučena roba ne odgovara ugovorenom kvalitetu.
 2. Prejudicijelnom protivtužbom tuženi ističe zahtjev da se utvrdi (ne)postojanje
pravnog odnosa od kojeg zavisi odluka o tužbenom zahtjevu. Npr. tužilac
kondemnatornom tužbom traži ispunjenje ugovora, a tuženi protivtužbom traži da se
utvrdi da kupoprodajni ugovor ne postoji. Prejudicijelna protivtužba najčešće ima
karakter deklaratorne tužbe negativnog utvrđenja. U ovakvim situacijama tuženi
može upotrijebiti protivtužbu ili obični prigovor. Ako tuženi ima pravni interes da se o
prejudicijelnom spornom pravnom odnosu donese odluka sa dejstvom
pravosnažnosti, onda će se poslužiti protivtužbom.
 3. Kompenzacionom protivtužbom tuženi protiv tužioca ističe tužbeni zahtjev
upravljen na potraživanje podobno za kompenzaciju sa zahtjevom tužioca. Dakle,
tuženi se može poslužiti prigovorom kompenzacije ili kompenzacionom protivtužbom.
Protivtužba ima prednost u situacijama kad je protivpotraživanje veće od
potraživanja.
SUDSKE ODLUKE
ČLAN 175 ZPP-A
 (1) Sud donosi odluke u obliku presude ili
rješenja.
 (2) O tužbenom zahtjevu sud odlučuje
presudom, a u postupku zbog smetanja
posjeda rješenjem.
 (3) O svim drugim pitanjima sud odlučuje
rješenjem.
 (4) Odluka o troškovima u presudi smatra se
rješenjem.
SUDSKE ODLUKE
 Sudske odluke su radnje preduzete u zakonom
propisanoj formi, a kojima sud zauzima svoj stav prema
određenim pitanjima koja se javljaju u procesu
raspravljanja i odlučivanja o predmetu spora.
 Obzirom na procesnu formu, sudske odluke se dijele na
presude i rješenja.
 Presudom sud odlučuje o predmetu spora, odnosno o
tužbenom zahtjevu.
 U formi rješenja sud odlučuje o tzv. procesnim pitanjima,
odnosno pitanjima koja se ne tiču neposredno predmeta
spora, ali se javljaju u vezi sa raspravljanjem i
odlučivanjem.
PRESUDA

 Presuda je završni akt kojim se okončava raspravljanje i

odlučivanje o predmetu spora u prvostepenom postupku.
Njome se ostvaruje sadržaj sudske funkcije kao
konkretizacije općih pravnih normi na pojedinačne životne
situacije.
 Sud presudom odlučuje po principu "ili-ili", tj. usvaja ili odbija
tužbeni zahtjev, a na osnovu zaključka o njegovoj
osnovanosti.
 Činjenično stanje sud po pravilu utvrđuje izvođenjem dokaza,
a sadržaj pravnih normi tumačenjem. Kad je utvrdio obje
premise, sud supsumira, tj. podvodi utvrđeno činjenično
stanje pod odgovarajuće norme materijalnog prava i izvodi
zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
DONOŠENJE PRESUDE

 Sudija pojedinac izvršava sudski silogizam u

skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza.
 Po pravilu, sud pristupa donošenju presude
odmah nakon glavne rasprave, a najkasnije u
roku od 30 dana od zaključivanja glavne
rasprave.
OBJAVLJIVANJE PRESUDE
 Objavljivanje presude sastoji se u javnom čitanju izreke,
čiji sadržaj se fiksira u zapisniku. Presuda kao pravni akt
postaje egzistentna objavljivanjem. Stranke, odnosno
njihovi zastupnici ili punomoćnici, osim u izuzetnim
okolnostima, su dužni sami preuzeti presudu u zgradi
suda. Sud neće dostavljati presudu.
 Prisustvo stranaka pri objavljivanju nije nužno.
 Vezanost suda donesenom presudom ogleda se u tome
što nakon objavljivanja, odnosno otposlanja, sud ne
može svoju presudu ukinuti niti izmijeniti. To je moguće
jedino u postupku povodom pravnog lijeka.
FORMA I SADRŽAJ PRESUDE

 Presuda se uvijek izrađuje u pismenoj formi,

kao poseban dokument. Njen sadržaj je
određen zakonom i eventualni nedostaci su
razlog za ulaganje pravnog lijeka.
 Presuda sadrži:
 uvod,
 dispozitiv,
 obrazloženje,te
 pouku o pravnom lijeku.
UVOD PRESUDE

 Uvod presude sadrži da se presuda izriče u ime

sudije, a ne više u ime FBiH, osnovne podatke
o sudu, strankama, predmetu spora, danu
zaključivanja glavne rasprave i datum
donošenja presude.
DISPOZITIV PRESUDE

 Izreka (dispozitiv ili tenor) presude sadrži

odluku suda o tužbenom zahtjevu i odluku o
parničnim troškovima, zatim odluka o
postojanju ili nepostojanju potraživanja tuženog
istaknutog u prigovoru kompenzacije, kao i
odluka o prejudicijelnom (incidentnom)
zahtjevu za utvrđenje.
OBRAZLOŽENJE PRESUDE
 Obrazloženje u prvom dijelu sadrži opis predmeta spora,
tako što se iznese zahtjev tužioca i činjenice na kojima je
zasnovan, odbrana tuženog (posebno prigovori), te koje su
činjenice među strankama sporne, a koje nisu.
 U drugom dijelu sud obrazlaže svoj stav u pogledu činjenica
koje je utvrdio i pravnih pravila koja je primijenio.
 Prvo obrazlaže kako je izveo činjenični zaključak o tačnosti
pravno-relevantnih činjenica, a zatim kako je izveo pravni
zaključak, tj. pravno kvalificirao predmet spora.
 U obrazlaganju činjeničnog zaključka sud je naročito dužan
da iznese koje dokaze je izveo kao i rezultate izvedenih
dokaza.
ISPRAVLJANJE PRESUDE
 Pod ispravljanjem presude podrazumijeva se otklanjanje
grešaka u imenima i brojevima i drugih očiglednih grešaka u
pisanju i računanju, kao i nedostataka u obliku
nesaglasnosti prepisa i izvornika presude. Ispravke vrši
sudija u obliku posebnog rješenja. Ako između izvornika i
prepisa postoji nesaglasnost u pogledu neke odluke
sadržane u izreci, strankama se dostavlja nov, ispravljen
prepis sa naznačenjem da se njime zamjenjuje raniji prepis.
 Kad je presuda donesena, eventualna ništavost radnji
preduzetih u postupku prije njenog donošenja nije smetnja
za njenu punovažnost. Ovakvo osamostaljivanje presude kao
završnog akta u odnosu na procesne radnje koje su joj
prethodile je u službi načela pravne sigurnosti.
NEPOSTOJEĆE I PRESUDE BEZ DEJSTVA
 Nepostojećim presudama smatraju se one koje nemaju
sva obilježja presude - npr. ako ju je donio neki drugi
organ a ne sud, ili ako nije objavljena odnosno
otposlata. Nepostojeća presuda ne može proizvoditi
nikakva dejstva, pa je njeno pobijanje nepotrebno.
 Presude bez dejstva su pravno egzistentne, ali zbog
teških povreda ne proizvode nikakvo dejstvo. Primjer
presude bez dejstva je presuda donesena prema licu
koje ne potpada pod jurisdikciju domaćih sudova ili
prema licu koje nije postojalo ili više ne postoji. Takva je
i presuda donesena nakon povlačenja tužbe ili presuda
kojom se izriče pravna posljedica koja se ne može izreći
po normama materijalnog prava.
VRSTE PRESUDA

 Premavrsti pravne zaštite koja se

presudom ostvaruje presude mogu
biti:
Kondemnatorne,

Deklaratorne, i

Konstitutivne.
KONDEMNATORNE PRESUDE
 Kondemnatorne (dosuđujuće) presude donose se
povodom kondemnatornih tužbi, ukoliko sud
udovoljava tužbenom zahtjevu.
 Presuda kojom se odbija tužbeni zahtjev iz
kondemnatorne tužbe je uvijek utvrđujuća, jer se
njome samo konstatuje da je zahtjev neosnovan.
 U dijelu u kome se odlučuje o troškovima
postupka, presuda je uvijek kondemnatorna.
Kondemnatorne presude su podobne za izvršenje
(prinudnim putem).
DEKLARATORNE PRESUDE

 Deklaratorne presude donose se povodom

deklaratornih tužbi.
 Njima se utvrđuje postojanje ili nepostojanje
određenog pravnog odnosa.
 Pravosnažnošću deklaratorne presude
postignut je krajnji cilj tražene pravne zaštite.
 Zbog toga deklaratorne presude nisu podobne
za izvršenje.
KONSTITUTIVNE PRESUDE

 Konstitutivne presude se donose povodom

konstitutivnih tužbi, u kojima je tužbeni zahtjev
upravljen na određenu promjenu u pravnim
odnosima.
 Ovim presudama se ne samo utvrđuje pravo na
promjenu u pravnom odnosu, nego se ta
promjena i ostvaruje - ona nastupa u trenutku
pravosnažnosti presude.
PODJELA PRESUDA PREMA POSTUPKU KOJI JE
PRETHODIO DONOŠENJU ODLUKE
 Prema postupku koji je prethodio donošenju presude, presude mogu
biti kontradiktorne, presude po priznanju i presude na osnovu
odricanja, presude zbog propuštanja.
 Kontradiktorne presude donose se kao završni akti u prvostepenom
postupku u kome su aktivno učestvovale obje stranke.
 Presude bez održavanja glavne rasprave su izuzetak i moguće su
samo u privrednim sporovima, i to pod uslovom da među strankama
nije sporno činjenično stanje, te u bračnim sporovima ako postoji
sporazumni razvod braka.
 Presuda na osnovu priznanja donosi se samo u sporovima u kojima
stranke mogu disponirati tužbenim zahtjevom. Ako u takvom sporu
tuženi do zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni zahtjev, sud će
bez daljeg raspravljanja donijeti presudu kojom prihvata tužbeni
zahtjev.
IZMJENE U NOVOM ZPP-U

Novi Zakon o parničnom

postupku više ne predviđa
mogućnost donošenja
djelomične presude i
međupresude.
PRESUDA NA OSNOVU PRIZNANJA
 Član 180.
 (1) Ako tuženi do zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni
zahtjev, sud će bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu
kojom usvaja tužbeni zahtjev (presuda na osnovu priznanja).
 (2) Sud neće donijeti presudu na osnovu priznanja i kad je
udovoljeno potrebnim uvjetima, ako nade da je rijec o
zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
 (3) Donošenje presude na osnovu priznanja odgodit će se
ako je potrebno da se o okolnostima iz stava 2. ovog člana,
prije toga pribave obavijesti.
 (4) Priznanje tužbenog zahtjeva, na ročištu ili u pismenom
podnesku, tuženi može i bez pristanka tužioca opozvati do
donošenja presude.
ABDICATIO

 Presuda na osnovu odricanja – abdicatio

donosi se ako se tužilac odrekne tužbenog
zahtjeva do zaključenja glavne rasprave
 Odricanje od tužbenog zahtjeva treba strogo
razlikovati od povlačenja tužbe.
 Povlačenjem tužbe tužilac samo odustaje od
zatražene pravne zaštite u konkretnom sporu
ali se ne odriče sudske zaštite ubuduće.
PRESUDA NA OSNOVU ODRICANJA
 Član 181.
 (1) Ako se tužilac do zaključenja glavne rasprave
odrekne tužbenog zahtjeva, sud će bez
 daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom odbija
tužbeni zahtjev (presuda na osnovu
 odricanja).
 (2) Za odricanje od tužbenog zahtjeva nije potreban
pristanak tuženog.
 (3) Tužilac može do donošenja presude, na ročištu ili u
pisanom podnesku, opozvati odricanje od tužbenog
zahtjeva bez pristanka tuženog.
PRESUDA ZBOG PROPUŠTANJA

 Kad tuženi, kome je uredno dostavljena tužba u

kojoj je tužilac predložio donoošenje presude zbog
prpuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u
zakonskom roku, sud će donijeti presudu kojom se
usvaja tužbeni zahtjev, presuda zbog propuštanja,
osim ako je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan,
te ako se radi o zahtjevu ili djelu zahtjeva o kojem
stranke nemogu raspolagati.
 Tužbeni zahtjev je očito neosnovan ako je
očigledno protivan činjenicama navedenim u tužbi.
PRESUDA ZBOG PROPUŠTANJA
 Član 182.
 (1) Kad tuženi, kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužilac predložio donošenje presude zbog
propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku, sud će donijeti presudu kojom
se usvaja tužbeni zahtjev (presuda zbog propuštanja), osim ako je tužbeni zahtjev očigledno
neosnovan.
 (2) Tužbeni zahtjev je ocigledno neosnovan:
 1) ako je tužbeni zahtjev ocigledno protivan cinjenicama navedenim u tužbi;
 2) ako su činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev u očiglednoj protivnosti sdokazima koje je
sam tužilac predložio ili s činjenicama koje su opcepoznate.
 (3) Ako je zahtjev očigledno neosnovan, sud će donijeti presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev.
 (4) Presuda zbog propuštanja neće se donijeti o zahtjevu ili dijelu zahtjeva kojim stranke ne mogu
raspolagati.
 Član 183.
 (1) Protiv presude zbog propuštanja nije dopuštena žalba, ali tuženi može podnijeti prijedlog za povrat
u prijašnje stanje u skladu s odredbama ovog zakona.
 (2) Blagovremeno podnesen prijedlog iz stava 1. ovog člana, sprečava da presuda zbog propuštanja
postane pravomoćna.
 (3) Ako prijedlogu tuženog iz stava 1. ovog člana bude udovoljeno, tuženi će podmiriti sve opravdane
troškove postupka koji su nastali do donošenja presude zbog propuštanja.
IZMJENE U NOVOM ZPP-U

 Presuda zbog propuštanja predstavlja novost u

domaćem procesnom pravu.
 Presudom zbog propuštanja je zamijenjena
dosadašnja presuda zbog izostanka kojom se
sankcionisala pasivnost tuženog.
DONOŠENJE PRESUDE
 Novim ZPP-om je ustanovljena obaeza suda da
donese presudu i izradi njen pisani otpravak u
roku od 30 dana računajući od dana zaključenja
rasprave, a bez obveze njenog objavljivanja.
 Propisana je i obaveza sudije da u slučaju
prekoračenja roka u donošenju presude i izradi
njenog pisanog otpravka u roku od 30 dana
izvijesti predsjednika suda uz navođenje razloga
prekoračenja.
 Sud nije obavezan da irzeku presude unosi u
zapisnik o glavnoj raspravi.
DOSTAVA PRESUDE

 Po odredbama novog Zakona o parničnom

postupku preuzimanje presude vrše stranke
odnosno njihovi punomoćnici u zgradi suda.
 Postoji izuzetak od rpavila, te je dopušteno da
sud stranci dostavi otpravak presude u
okolnostima kada za to postoje opravdani
razlozi i ako za to stranka podnese zahtjev.
DOPUNSKA PRESUDA
 Član 192.
 (1) Ako je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti
presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude predložiti
parničnom sudu da se presuda dopuni.
 (2) Neblagovremeni ili neosnovani prijedlog za dopunu presude odbacit će odnosno odbiti sud bez
održavanja ročišta.
 Član 193.
 Kad sud nade da je prijedlog za dopunu presude osnovan, bez ponovnog otvaranja glavne
 rasprave donijet će, u roku od osam dana, presudu o zahtjevu koji nije riješen (dopunska presuda).
 Član 194.
 (1) Ako je uz prijedlog za dopunu presude podnesena i žalba protiv presude, prvostepeni sud će
zastati s dostavom te žalbe drugostepenom sudu dok se ne donese odluka o prijedlogu za dopunu
presude i dok ne protekne rok za žalbu protiv te odluke.
 (2) Ako protiv odluke o dopuni presude bude podnesena žalba, ta žalba zajedno sa žalbom protiv
prvobitne presude dostavit će se drugostepenom sudu.
 (3) Ako se prvostepena presuda pobija žalbom samo zato što prvostepeni sud nije presudom odlučio
o svim zahtjevima stranaka koji su predmet parnice, žalba će se smatrati prijedlogom stranke da se
donese dopunska presuda.
ISPRAVLJANJE PRESUDE
 Član 195.
 (1) Pogreške u imenima i brojevima, i druge očite pogreške u pisanju
i računanju, nedostatke u obliku i nesaglasnost prepisa presude s
izvornikom ispravit će sud u svako doba.
 (2) Ispravljanje će se obaviti posebnim rješenjem i unijeti na kraju
izvornika, a strankama će se dostaviti prepis rješenja.
 (3) Ako izmedu izvornika i prepisa presude postoji nesaglasnost u
pogledu neke odluke sadržane u izreci presude, strankama ce se
dostaviti ispravljeni prepis presude s naznakom da se tim prepisom
presude zamjenjuje prijašnji prepis presude. U takvom slučaju rok za
izjavljivanje pravnog lijeka u pogledu ispravljenog dijela presude teće
od dana dostave ispravljenog prepisa presude.
 (4) O ispravljanju presude sud može odlučiti bez saslušanja stranaka.
RJEŠENJA

 Odlukom u obliku rješenja sud odlučuje o procesnim pitanjima, a samo

izuzetno i o tužbenom zahtjevu u postupku zbog ometanja posjeda.
 Rješenja o procesnim pitanjima mogu se podijeliti u dvije grupe:
 1. Rješenja kojima se parnica okončava bez odlučivanja o osnovanosti tužbenog
zahtjeva – ovdje spadaju rješenja kojima se tužba odbacuje kao nedopuštena i
rješenja kojima sud konstatuje da je parnica okončana nekom dispozitivnom
radnjom stranke (deklarativna rješenja). Ova rješenja vezuju sud, donose se u
formi posebnog dokumenta i protiv njih je po pravilu moguće ulagati posebnu
žalbu;
 2. Rješenja kojima se odlučuje o nekom procesnom pitanju upravljanja
postupkom. Ova rješenja ne vezuju sud, ne donose se u obliku posebne isprave
nego se njihov sadržaj unosi u sudski zapinik i protiv njih nije dopuštena
posebna žalba ili žalba uopće nije dopuštena.
 Strankama se pismeno dostavlja samo ako je protiv rješenja dopuštena
posebna žalba, ako se na osnovu tog rješenja može odmah tražiti izvršenje
ili ako to zahtijeva upravljanje parnicom.
PRAVOSNAŽNOST PRESUDE

 Razlozi pravne sigurnosti nalažu da se za svaki

pravni akt odredi do kada se može postavljati
pitanje njegove zakonitosti.
 Uslove pod kojima se može i dokle se može
preispitivati zakonitost donesene presude
određuje ustanova pravosnažnosti.
 Obzirom na vrstu posljedica koje proizvodi
pravosnažna presuda u teoriji se pravi razlika
između pravosnažnosti u formalnom i u
materijalnom smislu.
PROCESNA PRAVOSNAŽNOST
 Procesna ili formalna pravosnažnost je svojstvo
presude koja se ne može pobijati redovnim
pravnim lijekom.
 Presuda postaje pravosnažna na jedan od
slijedeća tri načina:
 1. Istekom roka za žalbu;
 2. Odricanjem od pravnog lijeka ili odustankom od
njega (ako je bio uložen);
 3. Donošenjem drugostepene presude.
MATERIJALNA PRAVOSNAŽNOST
 Materijalna pravosnažnost se tiče sadržaja presude i ispoljava se u njenom dejstvu.
 Obzirom na ukupnost dejstava koje proizvodi, pravosnažnost je ustanova procesnog prava, jer ne
proizvodi druge posljedice osim procesno-pravnih.
 U materijalno-pravnim odnosima presuda ne proizvodi posljedice, jer njen cilj nije stvaranje novih
pravnih odnosa, već zaštita postojećih. Samo ako norme materijalnog prava za pravosnažno
donesenu presudu vežu nastanak ili promjenu u nekom pravnom odnosu, takva presuda ima karakter
pravnorelevantne činjenice materijalnog prava.
 Najvažniji aspekt dejstva pravosnažnosti u materijalnom smislu jeste dejstvo presuđene stvari (res
iudicata), što znači da je isključena mogućnost pokretanja nove parnice o istom predmetu i između
istih stranaka pred bilo kojim sudom. Ovo dejstvo je izraz zahtjeva načela ekonomičnosti i pravne
sigurnosti. Za određivanje identiteta predmeta spora mjerodavan je tužbeni zahtjev.
 Dakle, sud će kao nedopuštenu odbaciti tužbu kojom se želi pokrenuti nova parnica sa istim
tužbenim zahtjevom, bez obzira da li se zahtjev zasniva na istom ili drugačijem činjeničnom ili
pravnom osnovu.
 Pravosnažna presuda ima značaj negativne procesne pretpostavke (smetnje) na koju sud pazi po
službenoj dužnosti tokom cijelog postupka. Osim toga, pravosnažnost ima prejudicijelno dejstvo, a po
pravilu predstavlja i preduslov za izvršnost presude. Prejudicijelno dejstvo se ogleda u tome što
pravosnažna presuda o određenoj stvari vezuje svaki drugi sud ili državni organ pred kojim se ta stvar
javlja kao prethodno (prejudicijelno) pitanje u nekom drugom postupku.
GRANICE PRAVOSNAŽNOSTI

 Određuju se u tri aspekta: objektivno (obzirom na predmet odlučivanja), subjektivno

(obzirom na lica) i vremenski (obzirom na vrijeme koje je mjerodavno za
presuđivanje).
 Objektivne granice pravosnažnosti
 Predmet pravosnažnosti je samo odluka o tužbenom zahtjevu, odnosno njome je
zahvaćen samo dispozitiv presude.
 Elementi koji se unose u obrazloženje odluke ne mogu biti predmet pravosnažnosti,
kao npr:
 a) Činjenice koje čine osnov odluke o tužbenom zahtjevu;
 b) Opća pravna pravila na osnovu kojih je sud donio odluku;
 c) Odluka o prethodnom pitanju;
 d) Prigovori tuženog, sa izuzetkom prigovora kompenzacije.
 U našem pravu, svojstvo pravosnažnosti odluke stiču i u onom dijelu u kome sud
prekoračuje tužbeni zahtjev, pošto na prekoračenje tužbenog zahtjeva sud ne pazi
po službenoj dužnosti.
 Subjektivne granice pravosnažnosti
 Dejstvo pravosnažnosti se u principu proteže samo na stranke. Izuzetno, presuda
može da proizvodi dejstvo pravosnažnosti erga omnes (npr. presuda kojom se
utvrđuje da brak postoji ili ne postoji).
PRAVNI LIJEKOVI
SISTEM PRAVNIH LIJEKOVA

 Pravni lijekovi se dijele na redovne i vanredne.

 Redovni se ulažu protiv nepravosnažnih
presuda i njihovim ulaganjem se odlaže
nastupanje pravosnažnosti. Redovni pravni lijek
je žalba.
 Vanredni pravni lijekovi se ulažu protiv
pravosnažnih presuda. To su: revizija i prijedlog
za ponavljanje postupka.
REDOVNI PRAVNI LIJEKOVI

 Osnovna obilježja redovnih pravnih lijekova su:

 suspenzivnost – pravni lijek odlaže nastup
pravosnažnosti odluke protiv koje se ulaže;
 devolutivnost – ovo dejstvo sastoji se u zasnivanju
nadležnosti višeg suda u odnosu na onaj koji je
donio pobijanu presudu;
 prekluzivnost – ako se žalba ne uloži u
predviđenom roku, nastupa prekluzija, usljed koje
se uložena žalba odbacuje kao nedopuštena.
ŽALBA
 Žalba protiv presude (appellatio) može se uložiti protiv svake
prvostepene presude.
 Njena funkcija je u interesu stranaka o čijim pravima se
odlučuje presudom, ali i u interesu pravosuđa uopće.
 Preispitivanjem prvostepene presude omogućava se
otklanjanje svih nedostataka koji su mogli uticati na
pravilnost presude.
 Stranke se u konkretnoj parnici mogu odreći žalbe do isteka
roka za njeno podnošenje.
 Već uložena žalba se do donošenja odluke višeg suda može
opozvati.
 Izjave o odricanju i opozivanju su neopozive.
 Žalba se podnosi u pismenoj formi.
IZMJENE U NOVOM ZPP-U

 Po novom Zakonu o parničnom postupku, novi

rok za žalbu iznosi 30 dana.
 Jedino je u postupcima u mjeničnim i čekovnim
sporovima rok drugačije određen.
 U mjeničnim i čekovnim sporovima taj rok je 15
dana.
NAČIN RAČUNANJA ROKA U NOVOM ZPP-U

 Po novom ZPP-u rok od 30 dana za žalbu se

računa, ako se stranka obavijesti o datumu
donošenja presude od dana donošenja
presude, a ako se stranki presuda dostavlja po
pravilima o dostavljanju ZPP-a, odna se rok za
žalbu računa od dana prijema presude.
OBAVEZNI ELEMENTI ŽALBE
 Žalba mora sadržavati:
 Označenje presude protiv koje se izjavljuje žalba;
 Izjavu da se presuda pobija u cjelini ili u određenom dijelu;
 Razlog žalbe;
 Potpis podnositelja žalbe.
 Ako ovi obavezni elementi nedostaju, sud će podnosioca
pozvati da u određenom roku ispravi i dopuni žalbu, a
ako on to ne učini, odbaciće žalbu rješenjem.
 Pretpostavke za izjavljivanje žalbe su njena dopuštenost,
blagovremenost i formalna urednost.
DOPUŠTENOST ŽALBE
 Žalba se može izjaviti:
 1. Kad je dopuštena protiv određene odluke;
 2. Kad je poštovan redoslijed u pogledu izjavljivanja
pravnih lijekova;
 3. Kad je žalilac legitimisan na pobijanje, kad ima
pravni interes za izjavljivanje žalbe, te kad nije
zadovoljan sadržajem odluke koju pobija;
 4. Kad je žalba izjavljena blagovremeno, ima
određeni sadržaj i propisanu formu;
 5. Ako stranka nije disponirala pravom na žalbu.
RAZLOZI ZA ŽALBU
 Razloge za žalbu zakon klasificira u tri vrste:
 bitne povrede parničnog postupka (error in
procedendo);
 pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje;
 nepravilna primjena materijalnog prava (error in
iudicando).
 Po pravilu se sve presude mogu pobijati iz svih
razloga. Izuzeci su presuda na osnovu priznanja,
presuda na osnovu odricanja i presuda na osnovu
propuštanja koje se ne mogu pobijati iz svih ovih
razloga.
ČLAN 207 ZPP-A
 (1) U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi,
osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao
iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.
 (2) Pozivajući se na nove činjenice, žalitelj je dužan navesti dokaze
kojima bi se te činjenice utvrdile, a predlažuci nove dokaze, dužan je
navesti činjenice koje tim dokazima treba utvrditi.
 (3) Prigovor zastare i prigovor radi prebijanja koji nisu izneseni pred
prvostepenim sudom ne mogu se iznositi u žalbi.
 (4) Ako su zbog iznošenja novih činjenica i predlaganja novih dokaza
uzrokovani troškovi u postupku u povodu žalbe, te ce troškove
neovisno o ishodu spora podmirivati ona stranka koja je iznijela nove
činjenice, odnosno predložila nove dokaze.
RAZLOZI ZBOG KOJIH SE PRESUDA MOŽE
POBIJATI

 Član 208.
 (1) Presuda se može pobijati:
 1) zbog povrede odredaba parničnog postupka;
 2) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog
činjenićnog stanja;
 3) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
 (2) Presuda na osnovu priznanja i presuda na
osnovu odricanja mogu se pobijati zbog povrede
odredaba parničnog postupka ili zbog toga što
je izjava o priznanju, odnosno o odricanju data
u zabludi ili pod uticajem prisile ili prevare.
RAZLOZI ZBOG KOJIH SE PRESUDA MOŽE
POBIJATI
 Član 209.
 Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku
postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu
ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i
pravilne presude.
 Član 210.
 (1) Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenicno stanje postoji kad
je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odnosno kad je
nije utvrdio.
 (2) Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to
upućuju nove činjenice ili novi dokazi.
 Član 211.
 Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije
primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili
kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.
PROMJENE U NOVOM ZPP-U

 Novim ZPP-om drugostepenom i revizijskom

sudu je značajno sužena mogućnost
preispitivanja prvostepene presude po
službenoj dužnosti jer je ta mogućnost svedena
samo na primjenu materijalnog prava i povrede
postupka koje se odnose na stranačku
sposobnost i zastupanje.
POSTUPAK PRED DRUGOSTEPENIM SUDOM

 U našem pravu, drugostepeni sud u principu ima kontrolnu funkciju,

tj. preispitivanje pravilnosti i zakonitosti pobijane presude.
 To preispitivanje vrši se ne samo u okviru procesne građe na osnovu
koje je donesena pobijana presuda, već i na osnovu nove procesne
građe, koju stranke iznose u žalbenom postupku.
 Ako se pobijana presuda preispituje na osnovu iste procesne građe
koja je razmatrana pred prvostepenim sudom, drugostepeni sud ima
puna jurisdikciona ovlaštenja, tj. može neposredno presuditi u
predmetu spora.
 U suprotnom, tj. ako se u žalbenom postupku pojavi nova procesna
građa, drugostepeni sud ima samo kasatorna ovlaštenja, tj. da ukine
prvostepenu presudu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno
raspravljanje i odlučivanje.
IZMJENE U NOVOM ZPP-U

 Odredbama novog ZPP-a propisano je da

drugostepeni sud, odnosno drugostepeno
vijeće, u većem obimu nego je to bio slučaj do
sada, je ovlašten ispraviti nedostatke
prvostepene presude povodom koje ej uložena
žalba.
 Na ovaj način se smanjuje broj predmeta koji
se upućuju na ponovni postupak
PODNOŠENJE ŽALBE

 Žalba se uvijek podnosi putem prvostepenog suda. Zbog

devolutivnog dejstva žalbe, ovlaštenja prvostepenog suda se
iscrpljuju u odlučivanju o njenoj dopuštenosti.
 Sudija ispituje da li su ispunjene procesne pretpostavke za
ulaganje žalbe. Ako nisu, žalbu odbacuje kao nedopuštenu.
U suprotnom, spis se dostavlja na odlučivanje
drugostepenom sudu, a jedan primjerak žalbe dostavlja se
protivnoj stranci u svrhu zadovoljavanja načela
kontradiktornosti.
 Drugostepeni sud će prvenstveno odlučivati o dopuštenosti
pravnog lijeka, ako je to prvostepeni sud propustio učiniti. O
žalbi drugostepeni sud po pravilu odlučuje u zatvorenoj
sjednici vijeća kojeg čine tri sudije.
ODRŽAVANJE RASPRAVE PRED
DRUGOSTEPENIM SUDOM
 Član 217.
 (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu
održane rasprave.
 (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi
pravilnog utvrđivanja činjenicnog stanja potrebno pred drugostepenim
sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već
izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba
parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati
raspravu pred drugostepenim sudom.
 (3) Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeca, odnosno raspravu, u
roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.
 (4) Drugostepeni sud ce donijeti odluku u roku od 30 dana od dana
održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je
održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
GRANICE ISPITIVANJA PRVOSTEPENE PRESUDE

 Član 221.
 Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu
u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u
granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po
službenoj dužnosti na primjenu materijalnog
prava i povrede odredaba parničnog postupka
koje se odnose na stranačku sposobnost i
zastupanje.
IZMJENE U NOVOM ZPP-U

 Novinom se smatra mogućnost da

drugostepeni sud, odnosno drugostepeno
vijeće, povodom novih činjenica i novih dokaza
otvori raspravu kao i mogućnost da zbog
provrede postupka učinjene pred prvostepenim
sudom, istu otkloni na raspravi pred
drugostepenim sudom, odnosno
drugostepenim vijećem, pod posebnim
uslovima propisanim Zakonima.
IZMJENE U NOVOM ZPP-U
 Zahvaljujući činjenici da se novo parnično
procesno zaknodavstvo zasniva na
rasspravnom načelu, to su imijenjene odredbe
o granicama ispitivanja prvostepene presude u
odnosu na ranija rješenja, tako da
drugostepeni sud, odnosno drugostepeno
vijeće po služebnoj dužnosti pazi samo na
primjenu materijalnog prava i povrede
odredaba parničnog postupka koje se tiču
stranačke sposobnosti i zastupanja.
IZMJENE U NOVOM ZPP-U

 Stvaranjem mogućnosti da se presuda

prvostepenog suda, pod uslovima propisanim
Zakonom, može preinačiti i kada je u pitanju
povreda postupka, takođe je u velikom
smanjen broj donošenja ukidnih rješenja
drugostepenih sudova, odnosno drugostepenih
vijeća i vaćanja predmeta na ponovni
postupak.
DJELOKRUG DRUGOSTEPENOG SUDA
 Član 224.
 Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili na
osnovu održane rasprave:
 1) odbaciti žalbu kao neblagovremenu, nepotpunu ili
nedopuštenu;
 2) odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi
prvostepenu presudu;
 3) ukinuti prvostepenu presudu i uputiti predmet
prvostepenom sudu na ponovno suđenje;
 4) ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu, ili
 5) preinačiti prvostepenu presudu.
RELEVANTNE ODREDBE ZPP-A
 Član 225.
 Neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu
žalbu odbacit će drugostepeni sud rješenjem,
ako to nije učinio prvostepeni sud.
 Član 226.
 Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao
neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad
ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se
presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po
službenoj dužnosti.
RELEVANTNE ODREDBE ZPP-A
 Član 227.
 (1) Drugostepeni sud ce u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave rješenjem ukinuti prvostepenu presudu
i predmet vratiti istom prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave, ako utvrdi da postoji jedan od
slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
 1) ako je protivno odredbama ovog zakona sud donio presudu na osnovu priznanja ili presudu na osnovu odricanja;
 2) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave nije dana mogućnost da raspravlja pred
sudom, a to je postupanje bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude;
 3) ako je sud donio presudu bez glavne rasprave;
 4) ako je presudu donio sudija koji se po zakonu mora izuzeti.
 (2) Ako drugostepeni sud utvrdi da je u postupku pred prvostepenim sudom odlučeno o zahtjevu koji nije u
sudskoj nadležnosti ili o zahtjevu o kome već teče parnica ili o kojem je već prije pravomočno presuđeno ili
koga se tužilac odrekao ili o kojem je već zaključena sudska nagodba, ukinut će prvostepenu presudu i odbaciti
tužbu.
 (3) Ako drugostepeni sud utvrdi da je u prvostepenom postupku kao tužilac ili tuženi sudjelovala osoba koja ne
može biti stranka u postupku ili ako stranku u postupku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba ili
ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik odnosno
punomoćnik stranke nije imao potrebna ovlaštenja za vođenje parnice, odnosno obavljanje pojedinih radnji u
postupku, ako vođenje parnice, odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno, s
obzirom na prirodu povrede ukinut će prvostepenu presudu i vratiti predmet nadležnom prvostepenom sudu ili
će ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu.
 (4) Kad drugostepeni sud ukine presudu prvostepenog suda i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje,
može narediti da se nova glavna rasprava održi pred drugim sudijom.
 (5) U obrazloženju rješenja kojim se prvostepena presuda ukida treba navesti koje su odredbe parničnog
postupka povrijeđene i u čemu se povrede sastoje.
ODBACIVANJE ŽALBE
 Odbacivanje žalbe uslijediće kad je žalba nedopuštena, tj.
kad je nepotpuna, neblagovremena ili nedopuštena u užem
smislu.
 Žalba je nepotpuna kad ne sadrži bitne elemente.
 Biće odbačena ako je podnosilac ne uredi u naknadnom
roku koji mu sud za to odredi.
 Neblagovremena je žalba koja je podnesena nakon isteka
ostavljenog roka.
 U nedopuštene žalbe u užem smislu spadaju žalbe koje je
uložilo lice koje nije ovlašteno za ulaganje žalbe, kao i žalba
koja se ulaže bez postojanja pravnog interesa.
 Na ulaganje žalbe ovlaštene su stranke i njihovi zastupnici,
te učesnici u ulozi trećeg lica.
ODBIJANJE ŽALBE

 Akodrugostepeni sud utvrdi da ne

postoje razlozi zbog kojih se presuda
pobija, kao ni razlozi na koje sam pazi
po službenoj dužnosti, žalbu će odbiti
kao neosnovanu i potvrditi
prvostepenu presudu.
UKIDANJE PRVOSTEPENE PRESUDE, VRAĆANJE
PREDMETA PRVOSTEPENOM SUDU I
ODLUČIVANJE
 Ako preispitivanje pobijane presude pokaže da je žalba osnovana,
drugostepeni sud će presudu ukinuti i vratiti prvostepenom sudu na
ponovno raspravljanje i odlučivanje, ako se radi o nedostacima koje žalbeni
sud ne želi otklanjati ili ih ne može sam otklanjati.
 To su slijedeći slučajevi:
 1. Kad utvrdi povredu normi procesnog prava – apsolutno bitnu ili relativno bitnu
koja je mogla uticati na pravilno donošenje odluke – a povreda nema karakter
apsolutne smetnje koja ne dozvoljava odlučivanje o predmetu spora.
Drugostepeni sud dužan je da u rješenju kojim ukida prvostepenu presudu
navede u čemu se sastoje učinjene povrede.
 2. Kad nađe da je nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje na kome je
presuda zasnovana. Ako je radi otklanjanja ovog nedostatka potrebno prikupiti
novu procesnu građu, drugostepeni sud uvijek vraća predmet prvostepenom
sudu, koji je činjenična instanca u raspravljanju i odlučivanju. Drugostepeni sud
je dužan da u svom rješenju navede u čemu se sastoje nedostaci i zašto su nove
činjenice i dokazi značajni za pravilno donošenje odluke. Nepravilno utvrđeno
činjenično stanje najčešće je posljedica povrede normi procesnog prava, a
nepotpuno utvrđeno činjenično stanje najčešće je posljedica povrede
materijalnog prava.
ŽALBA PROTIV RJEŠENJA

 Pitanje dopuštenosti žalbe protiv rješenja zavisi od sadržaja rješenja i

njegovog uticaja na razvoj postupka.
 Samostalna žalba po pravilu je dopuštena protiv onih prvostepenih rješenja
koja sprečavaju nastavak postupka, odnosno sprečavaju okončanje
postupka donošenjem meritorne odluke. Npr. samostalna žalba dopuštena
je protiv rješenja kojim se odbacuje žalba kao nedopuštena usljed
nepostojanja neke od procesnih pretpostavki.
 Nesamostalna žalba protiv rješenja ulaže se protiv onih rješenja
prvostepenog suda koja se tiču upravljanja postupkom, ali se njima ne
dovodi u pitanje dalje odvijanje i okončanje postupka. Takva rješenja mogu
se pobijati samo žalbom koja se ulaže protiv presude.
 Žalba je potpuno isključena protiv određenih rješenja. To su uglavnom
rješenja kojima se odlučuje o raznim procesnim pitanjima, a kojima se ne
utiče značajnije na tok postupka i položaj stranaka u ostvarivanju pravne
zaštite (npr. rješenje kojim sud zakazuje ročište, rješenja predsjednika vijeća
koja se tiču pripremanja glavne rasprave, upravljanja postupkom itd.).
To su sredstva koja se ulažu protiv pravosnažnih sudskih odluka. Po našem
Zakonu vanredni pravni lijekovi su: revizija i ponavljanje postupka.

VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI

IZMJENE U NOVOM ZPP-U

 Novi Zakon o parničnom postupku napušta zahtjev

za zaštitu zakonitosti smatrajući ga suvišnim u
ambijentu nove zakonodavne koncepcije.
 Eliminisanje tog pravnog lijeka u skladu je sa
izraženim promjenama psoebno sa raspravnim
načelom i načelom dispozicij estranaka i činjenice
da nema potrebe i opravdanog razloga da se u
odnosu stranaka u stepenu razvoja demokratskih
proces mješa država putem javnog tužioca.
REVIZIJA
 je devolutivan, prekluzivan i nesuspenzivan
pravni lijek.
 Pravila parnične procedure osiugravaju
strankama pravo da svojim dispozicijama
provociraju suđenje o zakonitosti sporne odluke
pred najvišim sudom koristeći se revizijom kao
vanrednim pravnim lijekom protiv odluka u
kojima je psotupak pravomoćno završen u
drugom stepenu.
RELEVANTNE ODREDBE O REVIZIJI
 Član 237.
 (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne
presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana
od dana dostave prepisa presude.
 (2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela
pravomoćne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih
maraka.
 (3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti
reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje
po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim
slučajevima.
 Član 238.
 O reviziji odlučuje Vrhovni sud Federacije.
RELEVANTNE ODREDBE O REVIZIJI
 Član 239.
 Podnesena revizija ne zadržava izvršenje pravomoćne
presude protiv koje je izjavljena.
 Član 240.
 (1) Revizija se može izjaviti:
 1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209.
ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim
sudom;
 2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;
 3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda
učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.
 (2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili
nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
PONAVLJANJE POSTUPKA
 Član 255.
 Postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može se na prijedlog
stranke ponoviti:
 1) ako je pri donošenju odluke sudjelovao sudija koji je po zakonu morao biti izuzet;
 2) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem nije bila data mogućnost da raspravlja pred
sudom;
 3) ako je u postupku kao tužilac ili tuženi sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u
postupku, ili ako stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba, ili ako
parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik
odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebna ovlaštenja za vođenje parnice, ili za
pojedine radnje u postupku, ako vođenje parnice, odnosno obavljanje pojedinih radnji u
postupku nije bilo naknadno odobreno;
 4) ako se odluka suda zasniva na lažnom iskazu svjedoka ili vještaka ili na ispravi koja je
krivotvorena ili u kojoj je ovjeren neistinit sadržaj;
 5) ako je do odluke suda došlo zbog krivičnog djela sudije, zakonskog zastupnika ili
punomoćnika stranke, protivne stranke ili koje treće osobe;
 6) ako stranka sazna za nove činjenice ili nade ili stekne mogućnost da upotrijebi nove
dokaze na osnovu kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te
činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku.
POSEBNI PARNIČNI POSTUPCI
POSTUPAK U PARNICAMA IZ RADNIH ODNOSA

 Smatra se da se odredbe posebnog postupka u parnicama iz radnih

odnosa primjenjuju na sporove u kojima radnik traži zaštitu svog
prava, a da za spor po tužbi poslodavca protiv radnika važe odredbe
općeg parničnog postupka. Specifičnost ovog postupka je u
slijedećem:
 - sud je po ZPP dužan voditi računa o potrebi hitnog rješavanja radnih
sporova prilikom vođenja postupka i određivanju rokova i ročišta;
 - u toku postupka sud može ex officio odrediti privremene mjere koje
se primjenjuju u izvršnom postupku radi sprečavanja nasilnog
postupanja ili radi otklanjanja nenadoknadive štete. Protiv ovakvog
rješenja nije dozvoljena posebna žalba;
 - paricioni i žalbeni rok je 15 dana;
 - u sporu u kome je radnik tužilac nadležnost je izberiva.
RELEVANTNE ODREDBE U ZPP-U
 XXVII - POSTUPAK U PARNICAMA IZ RADNIH ODNOSA
 Član 419.
 Ako u glavi XXVII ovog zakona ne postoje posebne odredbe, u
parnicama iz radnih odnosa primjenjivat će se ostale odredbe ovog
zakona.
 Član 420.
 U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju
rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog
rješavanja radnih sporova.
 Član 421.
 Sud će u presudi kojom nalaže izvršenje neke činidbe odrediti rok od 15
dana za njeno izvršenje.
 Član 422.
 Rok za podnošenje žalbe na presudu odnosno rješenje iz radnih odnosa
je 15 dana.
POSTUPAK U SPOROVIMA ZBOG SMETANJA
POSJEDA

 Pod sporom smetanja posjeda podrazumijeva se:

(1) uznemiravanje posjeda (interdicta retindendae
possesionis) i (2) oduzimanje posjeda (interdicta
recuperandae possesionis).
 Po pravilu, posjedovnu zaštitu uživa svaki
posjednik, a ne samo onaj čiji je posjed savjestan i
ima neki pravni osnov. Uz posjedovnu tužbu se ne
može istaći i zahtjev za naknadu štete ili neki drugi
zahtjev. Ova tužba je kondemnatorna, jer se njome
može tražiti samo zabrana budućeg ometanja ili
uspostava ranijeg posjedovnog stanja.
SPECIFIČNOSTI POSTUPKA:

 1. Podnošenje tužbe – tužba se mora podići u subjektivnom roku od 30 dana i objektivnom od 1

godine. Oba roka su prekluzivna i na njih sud pazi po službenoj dužnosti;
 2. Hitnost raspravljanja – pri određivanju rokova i ročišta sud je dužan da vodi računa o potrebi hitnog
rješavanja, rukovodeći se pritom karakterom svakog pojedinog slučaja
 3. Predmet dokazivanja – kao pravno relevantne utvrđuju se samo dvije činjenice: dokazivanje
posljednjeg posjeda i dokazivanje nastalog ometanja posjeda.
 Posjed se štiti kao stanje, a ne kao pravo. Zbog toga je u ovom postupku isključeno raspravljanje o
pravu na posjed. Izuzetak postoji u slučaju prigovora tuženog da je tužilac njega lišio posjed silom,
potajno ili prevarom (vi, clam, precario). Pravo na zaštitu se ne priznaje onome ko je posjed pribavio
na nedopušten način.
 4. Forma odluke – sud meritornu odluku donosi u formi rješenja, a ne presude. Rješenjem se
tuženom nalaže da uspostavi stanje nastalo prije ometanja posjeda i izriče mu se zabrana budućeg
ometanja posjeda. Paricioni rok određuje sud prema okolnostima konkretnog slučaja.
 5. Pravni lijekovi – rok za ulaganje žalbe je 8 dana. Iz važnih razloga sud može žalbi oduzeti
suspenzivno dejstvo. Revizija nije dopuštena, a pravo na traženje ponavljanja postupka je znatno
ograničeno i dozvoljeno je samo iz dva razloga: (1) ako usljed nezakonitog postupanja, a posebno
propuštanja dostavljanja, stranci nije data mogućnost da raspravlja pred sudom; (2) zbog
nedostataka na strani stranaka i povreda pravila o zastupanju.
 6. Prinudno izvršenje – Prekluzivni rok u kome tužilac može tražiti prinudno izvršenje rješenja je 30
dana od isteka paricionog roka.
 7. Mirovanje postupka – Mada o tome nema izričite odredbe u ZPP, smatra se da mirovanje postupka
u parnicama zbog ometanja posjeda nije dopušteno.
RELEVANTNE ODREDBE U ZPP-U
 XXVIII - POSTUPAK U PARNICAMA ZBOG SMETANJA
POSJEDA
 Član 423.
 Ako u glavi XXVIII ovog zakona ne postoje posebne
odredbe, u parnicama zbog smetanja posjeda
primjenjivat će se ostale odredbe ovog zakona.
 Član 424.
 Pri određivanju rokova i ročišta po tužbama zbog
smetanja posjeda sud ce uvijek obraćati
 osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja prema
prirodi svakoga pojedinog slučaja. Pri tome, sud može
odrediti i rokove kraće od onih predviđenih odredbama
ovog zakona o redovnom postupku.
RELEVANTNE ODREDBE U ZPP-U
 Član 425.
 Raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničit će se samo na raspravljanje i
dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Isključeno je
raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o
zahtjevima za naknadu štete.
 Član 426.
 (1) Rok za udovoljenje dužnostima koje su naložene strankama sud će odrediti prema
okolnostima pojedinog slučaja.
 (2) Rok za podnošenje žalbe je 15 dana.
 (3) U izuzetnim okolnostima sud može odlučiti da žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
 (4) Protiv rješenja donesenih u parnicama zbog smetanja posjeda revizija nije dopuštena.
 Član 427.
 Tužilac gubi pravo da u izvršnom postupku zahtijeva izvršenje rješenja kojim se tuženom
 po tužbi zbog smetanja posjeda nalaže izvršenje određene radnje, ako nije zahtijevao
izvršenje u roku od 60 dana nakon proteka roka koji je rješenjem određen za izvršenje te
radnje.
POSTUPAK U SPOROVIMA MALE VRIJEDNOSTI

 Spor male vrijednosti je spor u kome se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje čija vrijednost ne
prelazi iznos od 3.000KM, bilo da se radi o novčanom potraživanju, pokretnim stvarima ili tužilac
pristaje da umjesto ispunjenja svog zahtjeva primi novčani iznos do navedene vrijednosti (facultas
alternativa). Sporovima male vrijednosti se nikad ne smatraju sporovi o nekretninama, sporovi iz
radnih odnosa, te sporovi zbog ometanja posjeda.
 Bitne karakteristike postupka:
 1. U maličnom postupku nema mirovanja parničnog postupka;
 2. Posljedice propuštanja ročišta – ako uredno pozvani tužilac propusti prvo ročište za glavnu raspravu, smatra
se da je povukao tužbu, osim ako se tuženi ne upusti u raspravljanje. Ako sa nekog kasnijeg ročišta dva puta
uzastopno izostanu obje stranke, smatraće se da je tužba povučena.
 3. Zapisnik – unosi se samo ono najnužnije: bitne izjave stranaka, naročito one kojima se priznaje tužbeni
zahtjev, odriče od tužbenog zahtjeva, preinačava ili povlači tužba, zatim bitna sadržina izvedenih dokaza, odluke
protiv kojih je dozvoljena posebna žalba i da li su stranke bile prisutne objavljivanju presude.
 4. Donošenje presude – presuda se objavljuje odmah nakon zaključenja glavne rasprave i prepis se dostavlja
samo stranci koja nije prisustvovala objavljivanju, a stranci koja je prisustvovala prepis se dostavlja samo na
njen zahtjev koji mora podnijeti najkasnije na ročištu na kome je presuda objavljena.
 5. Pravni lijekovi – Protiv prvostepenog rješenja dopuštena je žalba samo ako se tim rješenjem okončava
postupak. Rok za žalbu je 15 dana od dana objavljivanja (za prisutnu stranku), odnosno dana dostavljanja (za
odsutnu stranku). Protiv odluke kojom se postupak meritorno okončava dozvoljena je posebna žalba, ali samo
zbog apsolutno bitnih povreda parničnog postupka i nepravilne primjene materijalnog prava. U žalbi se ne mogu
iznositi nove činjenice niti dokazi. Žalbeni sud nije ovlašten (kao u redovnom postupku) da u slučajevima u
kojima posumnja u tačnost uvrđenog činjeničnog stanja, ukine prvostepenu odluku i predmet vrati na ponovno
rješavanje. Ovo može učiniti samo ako je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje dovelo do nepravilne primjene
materijalnog prava, na što sud pazi po službenoj dužnosti.
RELEVANTNE ODREDBE U ZPP-U
 XXIX– POSTUPAK U SPOROVIMA MALE VRIJEDNOSTI
 Član 428.
 Ako u glavi XXIX ovog zakona ne postoje posebne odredbe, u postupku u
sporovima male vrijednosti primjenjivat će se ostale odredbe ovog zakona.
 Član 429.
 (1) Sporovi male vrijednosti, u smislu odredaba ovog zakona, jesu sporovi u
kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos
od 3.000 KM.
 (2) Sporovima male vrijednosti smatraju se i sporovi u kojima se tužbeni zahtjev
ne odnosi na potraživanje u novcu, a tužilac je u tužbi naveo da pristaje da
umjesto udovoljenja određenom zahtjevu primi određeni novčani iznos koji ne
prelazi iznos iz stava 1. ovog člana.(član 321. stav 1.).
 (3) Sporovima male vrijednosti smatraju se i sporovi u kojima predmet tužbenog
zahtjeva nije novčani iznos, već predaja pokretne stvari čija vrijednost, koju je
tužilac u tužbi naveo, ne prelazi iznos iz stava 1. ovog člana. (član 321. stav 2.).
RELEVANTNE ODREDBE U ZPP-U
 Član 430.
 Ne smatraju se sporovima male vrijednosti, u smislu
odredaba ovog zakona, sporovi o nekretninama, sporovi iz
radnih odnosa i sporovi zbog smetanja posjeda.
 Član 431.
 (1) U postupku u sporovima male vrijednosti dopuštena je
posebna žalba samo protiv rješenja kojim se završava
postupak.
 (2) Ostala rješenja protiv kojih je po ovom zakonu dopuštena
žalba mogu se pobijati samo žalbom protiv odluke kojom se
postupak završava.
 (3) Rješenja iz stava 2. ovog člana ne dostavljaju se
strankama već se objavljuju na ročištu.
RELEVANTNE ODREDBE U ZPP-U
 Član 432.
 (1) Ako tužilac preinači tužbeni zahtjev tako da vrijednost predmeta spora prelazi
iznos od 3.000 KM, postupak će se dovršiti prema odredbama ovog zakona o
redovnom postupku.
 (2) Ako tužilac do zaključenja glavne rasprave koja se vodi prema odredbama ovog
zakona o redovnom postupku smanji tužbeni zahtjev tako da više ne prelazi iznos od
 3.000 KM daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona o postupku
u sporovima male vrijednosti.
 Član 433.
 (1) Presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može se pobijati
samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene
materijalnog prava.
 (2) U presudi odnosno rješenju iz stava 1. ovog člana, sud je dužan navesti razloge iz
kojih se može izjaviti žalba.
 (3) Protiv prvostepene presude odnosno rješenja iz stava 1. ovog člana, stranke
mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana.
 (4) U postupku u sporovima male vrijednosti, rok iz člana 179. stav 2. i člana 192.
stav 1. ovog zakona, je 15 dana.
POSEBNE ODREDBE U ZPP-U O POSTUPKU PRED
ARBITRAŽOM
 Ugovor o arbitraži se može dokazivati samo ispravama.
 Broj arbitara mora biti neparan.
 Sudije redovnih sudova mogu biti birani samo na mjesto predsjednika arbitraže.
 Ako arbitar ne bude na vrijeme izabran (rok je 15 dana), na prijedlog stranke će ga postaviti sud koji
bi bio prvostepeno nadležan za rješavanje spora, da nije zaključen ugovor o arbitraži. Isto važi i za
izbor predsjednika arbitraže. Protiv ovog rješenja suda nije dopuštena posebna žalba, a nezadovoljna
strana može tužbom zahtijevati da sud proglasi prestanak važenja ugovora o arbitraži.
 Proglašenje prestanka ugovora o arbitraži stranka može tražiti još u dva slučaja:
 1. ako se stranke ne mogu složiti o izboru arbitra kojeg trebaju zajednički postaviti;
 2. ako osoba koja je postavljena za arbitra neće ili ne može obavljati tu dužnost.
 Pravila o izuzeću sudija odnose se i na arbitre. O izuzeću odlučuje sud koji bi bio prvostepeno
nadležan za rješavanje spora, da nije zaključen ugovor o arbitraži.
 Zaključenjem arbitražnog ugovora, stranke svojom voljom derogiraju nadležnost redovnog suda. Ako
se u sporu u kome je ugovorena nadležnost arbitraže podnese tužba sudu, sud neće na to paziti po
službenoj dužnosti, već samo po prigovoru stranaka. Prigovor apsolutne nenadležnosti zbog
postojanja ugovora o arbitraži mora se istaći prije nego se tuženi upustio u raspravljanje o meritumu
spora. Posljedica neblagovremeno uloženog prigovora je prekluzija.
POSEBNE ODREDBE ZPP-A O POSTUPKU PRED
ARBITRAŽOM (NAST.)
 Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele, postupak pred arbitražom određuju arbitri. Arbitraža
može zatražiti pravnu pomoć od mjesno nadležnog suda, po pravilima ZPP o izvođenju dokaza pred
zamoljenim sudom.
 Kad se arbitraža sastoji od više arbitara, presuda se odnosi većinom glasova. Ako se potrebna većina
glasova ne može postići, arbitraža je dužna o tome izvijestiti stranke. Nakon toga stranka može od
redovnog suda tražiti da izrekne prestanak važenja arbitražnog ugovora. Presuda arbitraže mora biti
obrazložena, ako stranke nisu ugovorile drugačije.
 Ona prema strankama ima snagu pravosnažne presude, ako ugovorom nije predviđena mogućnost
njenog pobijanja pred arbitražom višeg stepena. Klauzulu o pravosnažnosti i izvršnosti arbitražne
presude stavlja na zahtjev stranke sud koji bi bio prvostepeno nadležan za rješavanje spora.
 ZPP taksativno određuje razloge za poništaj presude arbitraže:
 - ako ugovor o arbitraži nije uopće sklopljen ili nije punovažan;
 - ako je u pogledu sastava arbitraže ili u vezi sa odlučivanjem povrijeđena neka odredba ZPP ili
arbitražnog ugovora;
 - ako presuda nije obrazložena, a stranke nisu ugovorile suprotno;
 - ako je arbitraža prekoračila granicu svog zadatka;
 - ako je izreka presude nerazumljiva ili sama sebi protivrječna;
 - ako postoji neki od razloga za ponavljanje postupka.
 Tužba za poništaj arbitražne presude može se podnijeti u roku od 30 dana od dana dostavljanja
presude, odnosno od dana saznanja za postojanje razloga za poništaj. Objektivni rok je 1 godina.
Stranke ne mogu sporazumno isključiti primjenu odredaba o izuzeću arbitara, potpisivanju i
dostavljanju arbitražne presude, te o njenom pobijanju.
 HVALA NA PAŽNJI!
SRETNO NA ISPITU 