polazak u školu

Polazak u osnovnu školu prvi je

susret djeteta s jasnim i
nedvosmislenim zahtjevima
društva o tome što moraju naučiti i
postići.

Uspješno uključivanje u školu

snažno utječe na razvijanje
pozitivnog stava prema učenju,
važnosti školovanja kao i slike o
sebi.
Od djeteta se očekuje da može podnijeti
duže odvajanje od roditelja. Igra i
druženje s vršnjacima i različitim
odraslim osobama (rođaci, susjedi,
voditelji aktivnosti za djecu) tijekom
predškolskog razdoblja odlična su
priprema za to.
Od djeteta se također očekuje i duža
usredotočenost na školsko učenje.
Dobra priprema za to jest uključivanje u
različite kućne obveze, sudjelovanje u
igrama koje zahtijevaju poštivanje
nekih pravila, ukazivanje na važnost
učenja, zahtijevanje da dovrši započeto i
ne odustaje ako mu od prve nešto ne
polazi za rukom.
Polaskom u školu djeca ulaze u
sredinu u kojoj će u krugu
vršnjaka i u okvirima koje
definira društvo razvijati,
provjeravati i pokazivati
različite svoje sposobnosti i
osobine.

Samostalno će se snalaziti u
brojnim situacijama u kojima
su im dosad pomagali
roditelji.
 Prvi susret sa školom
Već kod prvog ulaska u školu,
pozdravljanja s roditeljima i prelaskom
u učionicu, možemo primijetiti vrlo
različita ponašanja djece: neka ulaze
nasmijana, radosna, neka izgledaju
radoznalo, puna očekivanja, neka su
zbunjena, neka djeca izgledaju
ravnodušno. Kod neke djece opažamo i
strah, i odbojnost, ima tu i suza, poneko
dijete se grčevito drži roditelja i odbija
ući.
Je li dijete spremno za polazak u
prvi razred?
• Dijete spremno za početak školovanja ima
pozitivan stav prema školi, raduje se tome kao
dokazu svoje odraslosti. Ovaj stav treba podržavati
jer olakšava učenje i prihvaćanje obveza te
svladavanje poteškoća.

• Ako sami nemate baš najsretnija sjećanja na školu,

nemojte time opterećivati i obeshrabrivati
svoje dijete. Imajte povjerenja u njega i sebe!
Učinite sve što je u vašoj moći da škola za njega
postane mjesto na kojem će radosno, uporno i sa
zanimanjem upoznavati sebe i svoje
okruženje.
 Spremnost za školu

Škola (društvo) postavlja pred djecu

određene zahtjeve koje trebaju svladati
kroz školsko učenje.

Spremnost za školu odnosi se na različite

aspekte dječjeg razvoja koji omogućavaju
zadovoljavanje tih zahtjeva, pa tako
govorimo o tjelesnoj, emocionalno-
socijalnoj i spoznajnoj (kognitivnoj)
spremnosti za školu.
 Spremnost za školu

Tjelesna zrelost Spoznajna zrelost

Emocionalno - socijalna zrelost

Tjelesna spremnost
Tjelesnu spremnost djeteta ispituje liječnik:

Dijete treba biti zdravo i zadovoljavati barem minimum

standarda za visinu, težinu i tjelesne proporcije.

Osjetni organi (vid, sluh) trebaju normalno funkcionirati, ako

je potrebno uz korekciju (naočale, slušni aparatić).

Tjelesna muskulatura djeteta treba biti razvijena da mu

omogućava kretanje, stajanje i sjedenje bez teškoća, kao i
izdržavanje novih tjelesnih napora poput nošenja školske
torbe, pješačenja do škole i mirnog sjedenja u školskoj klupi
izvjesno vrijeme.

Dijete treba imati razvijene navike kontrole organa za

izlučivanje i normalnog hranjenja.
Spoznajna spremnost

Školsko učenje koje očekuje dijete

pretpostavlja određenu razvijenost
govora, mišljenja, opažanja i pamćenja te
mogućnost usmjeravanja i održavanja
pažnje barem izvjesno vrijeme.

Spoznajnu spremnost utvrđuje

psiholog, najčešće ispitujući opću
intelektualnu razvijenost djeteta, te neke
specifične sposobnosti kao što su vidna i
slušna diskriminacija, grafomotorika i
sposobnosti opažanja.
Emocionalno-socijalna spremnost
Emocionalno-socijalna spremnost olakšava
djetetu prihvaćanje školskog života i obveza, a
sve je više dokaza o njezinoj važnosti za školski
uspjeh, pa čak i kasniji uspjeh na radnom mjestu.

Socio-emocionalna spremnost znači da je dijete

sposobno:
•Uspješno komunicirati s vršnjacima i odraslima;
•Surađivati s vršnjacima i usklađivati vlastite
ciljeve i želje s pravilima i ciljevima grupe;
•Sklapati i održavati prijateljske veze s
vršnjacima;
•Odvojiti se od roditelja;
•Primjereno kontrolirati svoje postupke i osjećaje;
•Ustrajati u aktivnosti čak i kad ne uspije odmah.
 Je li moje dijete spremno za
polazak u školu?
• DA, ako se raduje polasku i radoznalo je prema
školi!

• DA, ako može pažljivo slušati priču ili se

koncentrirati za neko vrijeme na aktivnost koju
radi (crtanje, građenje kockama, pomoć vama u
nekom poslu, pregledavanje slikovnice)!

• DA, ako može ispričati maštovitu priču ili

prepričati priču koju je čulo, događaj koji je
doživjelo!

• DA, ako može bar do neke mjere kontrolirati

svoje ponašanje i osjećaje i sudjelovati u igri
vršnjaka!
Najčešće pitanje: Treba li znati
sva slova ili čak čitati?
Iskustvo i istraživanja pokazuju da djeca iz
obitelji gdje je knjiga cijenjena, a čitanje se
smatra ugodnom, zanimljivom i zabavnom
aktivnosti pa im se stoga često čitaju slikovnice i
druge dječje knjige, obično mnogo ranije pokažu
interes za slova i najčešće uoči početka škole i
sami počinju čitati.

Forsirano učenje djeteta slovima i prisiljavanje

na čitanje samo radi ostvarivanja neke prednosti
najčešće je kontraproduktivno - ne rezultira
željenim uspjehom i može izazvati odbojnost
prema čitanju. Čak ako i postoji neka početna
prednost djeteta, ona se u takvim okolnostima
vrlo brzo izgubi.
Najbolja priprema za čitanje jest
prema tome:
okruženost brojnim vrijednim slikovnicama i
dječjim knjigama koje se djetetu čitaju, o kojima
se s njime razgovara i tako budi interes za slova i
čitanje.

Ako i ne zna čitati ili ne zna sva slova prije

polaska u školu, takvo će dijete to vrlo brzo i s
voljom svladati u prvom razredu (što i jest
zadatak prvog razreda!) i prestići ono koje je
zbog forsiranja izgubilo interes.
 Škola je počela: Što
trebaju učiniti roditelji?
Ako se dijete ne privikava lako na
razred i nije odmah steklo prijatelje,
to je normalno – neka djeca trebaju
više vremena se naviknu na školsku
svakodnevnicu. Ako se brinete zbog
toga, obratite se s povjerenjem
učiteljici - možda već promjena
mjesta sjedenja ili mali razgovor
ohrabrenja mogu pomoći. Ako to ne
pomaže, obratite se školskom
psihologu ili pedagogu.
Iako će vaše dijete najčešće pričati s
oduševljenjem o školi, moguća su i
razočaranja i frustracije. Saslušajte
dijete pažljivo i s razumijevanjem.
Provjerite kod učiteljice što se dogodilo,
posavjetujte dijete kako da se
konstruktivno ponaša. Ne odobravajte ni
u kom slučaju ako je agresivno,
svadljivo, neugodno prema drugoj djeci
jer će to rezultirati neomiljenošću među
vršnjacima.
• Ako dijete u početku ima poteškoća u
pažljivom praćenju nastave – i to je
normalno! Uskoro će shvatiti i prihvatiti
što se od njega očekuje.

• Ako se poteškoće koncentracije pažnje

nastave i ozbiljno ometaju djetetovo
učenje, potražite savjet školskog
psihologa ili pedagoga. Možda se radi o
specifičnom poremećaju pažnje sa ili bez
hiperaktivnosti.
• Neka djeca mogu imati znatnih poteškoća
u svladavanju slova i usvajanju čitanja –
korisno je posavjetovati se s logopedom i
vidjeti treba li mu njegova pomoć.

• Kod svih je poteškoća bitno da roditelj

postupa sabrano i ne optužuje dijete
upravo kad ono treba puno podrške i
razumijevanja!
Ne zaboravite da je ono što vaše dijete
najviše štiti od školskog neuspjeha:

• briga i podrška koju mu pružate,

• iskazivanje jasnih i pozitivnih očekivanja

koja imate na njegovo učenje i
ponašanje,

• pružanje prilika da smisleno sudjeluje u

životu svoje obitelji i svog razreda.
• Razvijajte realan pogled na djetetove
sposobnosti – nitko ne može u svim
aktivnostima postizati dobre rezultate!

• Prihvatite svoje dijete takvo kakvo jest –

ne pokušavajte preko njega ostvarivati
svoje želje i ambicije. Ako u obitelji ima i
starije djece, ne tražite od djeteta da ih ni
u čemu dostigne ako su njegovi talenti
drukčiji, niti da “bude tako dobro” ili čak
nadmaši braću i sestre.
Naučite gledati stvari očima djeteta
– nešto što smatramo sitnicom
(svađa s prijateljem, nesnalaženje u
razredu ili drugo) može biti doživljaj
koji je njemu vrlo važan.
Prihvaćajući njegove osjećaje
dajemo djetetu do znanja da
prihvaćamo njega samog! I učimo ga
emaptiji, važnoj vještini
emocionalne inteligencije.
Sudjelujte u školskom životu svog djeteta
– pokazujući da vam je to važno utječete
na njegov pozitivni stav prema učenju i
školi. Redovito se informirajte o
njegovom napredovanju, ponudite
učiteljici svoju pomoć u aktivnostima koje
provodi. Slušajte što vam dijete govori o
doživljajima u školi, raspravljajte s njime
o tome tako da povećavate njegovu
sposobnost pristojnog i konstruktivnog
ponašanja.
Surađujte s učiteljem/učiteljicom svog
djeteta. Za dijete je vrlo poticajno kad vidi
da zajednički nastojite oko njegovog što
boljeg uspjeha u školi!

Ponudite svoja znanja i umijeća, svoje

vrijeme i sredstva – vaše će dijete biti
ponosno i sretno. A i vi!
Domaće zadaće
Od početka razvijajte stav
kod svog djeteta da je
učenje njegov najvažniji
posao i da je ono za
njega odgovorno!
•Kada djeca počnu pisati zadaće, mnogi se
roditelji vide u ulozi pomagača i kontrolora.
U prvom razredu djeca trebaju potporu, ali
ne takvu u kojoj će roditelji preuzeti rad.

•Svakako pratite dijete kod zadataka čitanja

kod kuće jer mu je potreban slušatelj.

•Podržite i pohvalite njegov napor i

samostalan rad – to će ga motivirati.
•Budite u blizini ako želi postaviti pitanja.

•Domaći rad ne bi trebao trajati duže od

pola sata.

•Ponudite da ćete pogledati zadaću –

mnoga djeca se tomu raduju i opuštenije
očekuju sljedeći školski dan.
Postupno navikavajte svoje dijete da
najprije samo pregleda zadaću pa je tek
potom da vama. Možete mu za tu svrhu
ponuditi malu “čaroliju koja će mu pomoći
da vidi učinjene pogreške i samo ih
ispravi”: povećalo ili okvire od starih
naočala.
 Čitanje

Potičite čitanje! Ne
zaboravite da su odrasli
djeci model čije
ponašanje nesvjesno
usvajaju.
Mišljenje američke Komisije za čitanje:

Roditelji igraju ulogu od neprocjenjivog

značaja u stvaranju temelja za učenje čitanja.
Roditelji neformalno poučavaju djecu čitanju
i pisanju čitajući im naglas, raspravljajući s
njima o pričama i doživljajima, ohrabrujući ih
da nauče slova i riječi te učeći ih o svijetu oko
njih. Ovakvo postupanje priprema djecu za
uspješno čitanje.
Što trebaju učiniti učitelji?
Uspostaviti komunikaciju s
roditeljima što prije, na samom
početku školske godine.

Upoznati se s obitelji svakoga

učenika.

Održavati komunikaciju tijekom

cijele godine – roditeljskim
sastancima, informacijama,
telefonskim razgovorima,
neformalnim kontaktima,
pismima...
Uključiti roditelje što više u rad odjela –
zajedničkim radionicama za djecu i roditelje,
povremenim uključivanjem kao pomagača u
nastavu, u pripremanje i održavanje
razrednih proslava, priredbi, izleta, uređenje
i opremanje te druge aktivnosti razreda i
škole.

Ovakvo uključivanje roditelja obogaćuje iskustva i znanja

djece, jer ih povezuje s realnim životom, jača njihovo
poštovanje za školu i važnost učenja, jača poštovanje za odrasle
koji brinu o njihovoj dobrobiti.
Roditelje koji sami ne dolaze u školu nazvati,
pozvati pismeno – zamoliti da dođu. Ako treba,
posjetiti ih kod kuće uz prethodnu najavu.

Kod djece uočiti ono što je dobro, pozitivno, u

čemu su uspješna i o tomu redovito
obavještavati roditelje. O onome što djeca ne
mogu, govoriti kao “još ne mogu, zasad ne
mogu, ali će to uskoro moći ”.
 Literatura:
Apel, K. Masterson, J. J. (2004.) Jezik i govor od rođenja do 6. godine. Lekenik: Ostvarenje
Bastašić, Z. (1990.) Lutka ima i srce i pamet, Zagreb, Školska knjiga
Burke Walsh, K. (obrada hrvatskog izdanja Hitrec, G.) (2002.) Kurikulum za prvi razred
osnovne škole – Stvaranje razreda usmjerenog na dijete. Zagreb: Udruga roditelja Korak po
korak za promicanje kvalitete življenja djece i obitelji
Čudina-Obradović, M. (1995.) Igrom do čitanja, Zagreb, Školska knjiga
Hadžiselimović, Dž. (1984.) Otkrivanje poremećaja u čitanju, Zagreb, Školska knjiga
Hitrec, G. (1991.) Kako pripremiti dijete za školu, Zagreb, Školska knjiga
Maleš, D.; Stričević, I. (1992.) Druženje djece i odraslih, Zagreb, Školska knjiga
Miljević – Riđički, R.; Miljković, D.; Pavličević – Franić, D.; Rijavec, M.; Vizek – Vidović, V.;
Vlahović – Štetić, V.; Zarevski, P. (2000.) Učitelji za učitelje: primjeri provedbe načela
Aktivne/efikasne škole, Zagreb, IEP
Sekulić – Majurec, A., Kako od prvaša učiniti đaka – veseljaka?, Zrno 6-7, god. V., kolovoz –
rujan 1994.
Starc, B. i dr. (2004).Osobine i psihološki uvjeti razvoja djeteta predškolske dobi. Zagreb:
Golden marketing – Tehnička knjiga
Vasta, R.; Haith, M. M.; Miller, S. A. (1998.) Dječja psihologija, Zagreb: Naklada Slap
Vizek-Vidović, V. i dr. (2003)..Psihologija obrazovanja. Zagreb: IEP – VERN
Zarevski, P. (1994.) Psihologija pamćenja i učenja. Jastrebarsko: Naklada Slap
www.eltern.de.elternforfamily.descovery.com
 Preporučujemo
Bastašić, Z. (1990.), Lutka ima i srce i pamet, Zagreb, Školska knjiga
Čudina-Obradović, M. (1995.), Igrom do čitanja, Zagreb, Školska knjiga
Diamond, M. i Hopson, J. (2002.), Čarobno drveće uma: Kako razviti
inteligenciju, kreativnost i zdrave emocije vašeg djeteta od rođenja do
adolescencije, Zagreb, Ostvarenje
Hicela, I. (2000.), Mogu više i bolje: radni listovi, Split, Marjantisak
Hitrec, G. (1991.), Kako pripremiti dijete za školu?, Zagreb, Školska knjiga
Kraljević-Kolbas, N., Emocionalna zrelost za školu, mojHThinet / Živjeti bolje /
Obitelj
Kraljević-Kolbas, N., Kad je dijete zrelo za školu, mojHThinet / Živjeti bolje /
Obitelj
Maleš, D.; Stričević, I. (1992.), Druženje djece i odraslih, Zagreb, Školska knjiga
Sekulić – Majurec, A., Kako od prvaša učiniti đaka – veseljaka?, Zrno 6-7, god.
V., kolovoz – rujan 1994.
Starc, B. i dr. (2004). Osobine i psihološki uvjeti razvoja djeteta predškolske dobi.
Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga
www.eltern.de
www.elternforfamily.de
www.school.discovery.com