Rendgenske zrake poznate i kao X-zrake, područje su
elektromagnetskog zračenja s valnim dužinama između 10 i 0,01 nm, što približno odgovara području između ultraljubičastog i gama zračenja. Najpoznatija njihova primjena je u dijagnostičkoj radiografiji i kristalografiji. Zbog svoje energije ubrajaju se u ionozirajuće zračenje. Rendgen zrake (X-zrake) nisu proizvedene,one su otkrivene gotovo slučajno.Tijekom 1870-ih i 1880-ih godina u mnogim sveučilišnim fizikalnim laboratorijima ispitivana je vodljivost katodnih zraka, ili elektrona, kroz velike djelomično zrakoprazne staklene cijevi poznate u to vrijeme kao Crookes-ove cijevi. 8. studenoga 1895. Wilhelm Roentgen je u svom laboratoriju na Wurzburg sveučilištu u Njemačkoj obavljao ispitivanja. U zamračenoj prostoriji on je Crookesovu cijev potpuno omotao u fotografski crni papir tako da bolje vizualizira učinak katodnih zraka na cijevi. Slučajno je ploča s slojem barijeva platinocijanida, tvari koja fluorescira, bila odložena na stolu nedaleko od Crookesove cijevi. Zbog tamnog omotača iz cijevi nije mogla izači vidljiva svjetlost, ali je tijekom pokusa Roentgen opazio da ploča fluorescira bez obzira na udaljenost od Crookesove cijevi. Intenzitet fluoresciranja se pojačavao s približavanjem ploče bliže cijevi te je bilo nesumnjivo podrijetlo uzroka fluoresciranja. Tako su otkrivene rendgen zrake. Dijelovi rendgenskih aprata
Transformator Rendgenska cijev Stativ Pacijent sto Komandni sto Rendgenski film-PES Nastanak rendgendskih zraka
X–zraci se obično proizvode u gasnim ili termoelektronskim
cijevima. Cijev za dobijanje x-zraka sadrži dve elektrode (katodu – K i anodu ili antikatodu – A). Katoda se u principu grije da bi se pospješilo dobijanje elektrona termoemisijom. Cijev je priključena na visok napon da bi se elektroni koji se oslobađaju sa katode ubrzali na svom putu ka anodi i tako postigli veću energiju. U cijevi se mora ostvariti nizak pritisak (vakuum) da gasovi ne bi ometali prolazak elektrona od katode ka anodi. Anoda ima površinu nagnutu pod uglom od 45stepeni prema pravcu kretanja elektrona. Ta nagnuta površina služi za zaustavljanje elektrona odnosno ona služi kao izvor x–zraka. Zbog stalnog „bombardovanja“ elektronima dolazi do zagrevanja anode. Pri tome se samo oko 1% energije snopa elektrona pretvara u energiju x–zračenja, a ostalo u toplotu. Generalni problem kod stvaranja x–zraka je hlađenje anode. Hlađenje se može postići na više načina: strujanjem vode kroz šuplju anodu, ako učestalo prekidamo stvaranje x–zraka da bi se ona putem vazduha ohladila, ako anodu načinimo u obliku diska koji se vrti (tako bi dobilo da elektroni uvijek udare o drugo mijesto i ne bi toliko brzo zagrijavala) i slično. Kod gasnih cijevi unutrašnji pritisak gasa iznosi oko 0.001 mbar, a razlika potencijala između katode i anode je obično reda 30 – 50 kV.
Elektroni izbijeni iz katode i ubrzani u električnom polju, udaraju u anodu i
u procesu njihovog usporavanja dolazi do emisije x-zraka. Katoda je obično takvog oblika (konkavna) da se katodni zraci (elektroni) fokusiraju na anodu. X–zraci se od anode prostiru na sve strane. Kod primjene rendgenske cijevi intezitet zračenja se podešava promjenom jakosti struje na katodi. Da bi rendgenske zrake koje nastaju na opisani način bile upotrebljive,iste se moraju usmjeriti,tj.ograničiti u željenom smijeru. Rendgenska cijev se stavlja u kućište,kako bi se smanjilo curenje zraka u neželjenom pravcu. Na istom kućištu nalazi se otvor za prolazak upravo tog korisnog snopa primarnog zračenja. Taj otvor sadrži sistem zaslona koji služi za podešavanje njegove veličine,ovisno o ozračenju pacijenta.Kroz otvor se kreće primarni zrak snop rendgenskih zraka. U tom sistemu zaslona,na putu primarnom snopu postavljene su pločice od aluminijuma,koje vrše ulogu filtera,zapravo one vrše apsorpciju fotona malih energija koji su najviše štetni,jer ih naše tijelo u potpunosti apsorbuje,dok ti fotoni ne doprinose kvaliteti dijagnostiče slike.