Nastanak rendgenskih zraka

Rendgenske zrake u osnovi nastaju naglim zaustavljanjem (kočenjem) elektrona koji su

ubrzani u jakom električnom polju na meti koja je načinjena od metala. Dakle za proizvodnju
rendgenskih zraka potrebna je rendgenska (zrakoprazna) cijev na koju je doveden visoki
napon i izvor elektrona u njoj. Napon iznosi stotine kV, a struja izražena u miliamperima (mA)
ovisi o tehnici pregleda: od 1-5 mA tijekom dijaskopije do 1000 mA pri
radiografiji.
Tipično svaki se rendgen uređaj sastoji od tri bitna dijela: upravljački uređaj, generator
visokog napona i rendgenske cijevi.
Primarna zadaća električnih krugova je proizvodnja što većeg broja elektrona koji se
usmjeravaju na malu površinu u anodi. Elektroni nastaju emisijom iz žarne niti koja je
ugrađena u sekundarnom električnom krugu u katodi. Prolazom struje kroz taj sekundarni
krug iz žarne niti isijavaju se elektroni koji potom ulaze u jako električno polje između katode
i anode koje nastaje prolazom struje u primarnom električnom krugu. Pri udaru u anodu
elektroni stupaju u interakciju s atomima koji tu anodu grade i predaju svoju energiju na tom
mjestu. Interakcija se događa u maloj dubini u anodi. Pri interakciji elektroni koji u sudarima
predaju svoju energiju se usporavaju ili se zaustave te su dalje otpremljeni elektri_nim
krugom doprinose_i struji primarnog kruga. Elektroni integriraju s elektronima u
elektronskom omotaču atoma anode. Kod uporabe rendgenske cijevi intenzitet zračenja se
podešava promjenom jakosti struje na katodi. Zbog "kočenja" elektrona u blizini jezgre ovaj
proces se zove i zakočno zračenje.
Upadni elektron pri kočenju može izgubiti bilo koji iznos svoje energije: od 0 do svoje
početne upadne energije. Npr. elektron koji je ubrzan u polju od 70 kV ima pri udaru u anodu
energiju 70 keV. Dakle mnoštvo takvih elektrona koji udaraju u metu i interreagiraju s
jezgrom svaki za sebe mogu izgubiti različite količine od te početne energije: od 0 do 70 keV,
te kažemo da imamo kontinuirani spektar rendgenskog zračenja. Da bi na opisani način
nastale rendgenske zrake bile uporabljive mora ih se usmjeriti,odnosno ograničiti u korisnom
smjeru. Rendgenska cijev stavlja se u oklop (kućište ) koji onemogućuje curenje zračenja na
neželjene smjerove. Na kućištu je otvor za prolaz korisnog snopa-primarnog zračenja. Kućište
je ispunjeno uljem koje dobro odvodi toplinu, jer se anoda zbog udara elektrona grije te bi se
mogla izobličiti i postati neuporabljiva zbog termičkih naprezanja. Ulje hladi anodu. Na otvor
kućišta se stavlja sustav zaslona (blende) koji služi za podešavanje veličine otvora kroz koji se
propušta primarni snop rendgenskih zraka. O veličini otvora ovisi ozračenje pacijenta.
Kako nastaje rendgenska slika?
Pri prolazu rendgenskog zračenja kroz tvar, pa i kroz živu tvar, apsorpcija uz mnoge
druge faktore ovisi o gustoći i sastavu te tvari. U tvari različite gustoće (kosti, mišići, tjelesne
šupljine, ...) rendgensko zračenje različito se apsorbira. Dakle na izlazu iz objekta (pacijent)
rendgensko zračenje nosi plošnu sliku intenziteta koji odražavaju put kroz koji su prošli. Ako
rendgensko zračenje ozrači film ili zaslon na njima nastaje slika koja pokazuje raspored većih
ili manjih intenziteta zacrnjenja.. Analizom tih zacrnjenja mogu se razlučiti organi i
tkiva i njihovo stanje. Iskusan, vješt i sposoban radiolog će vidjeti razlike u odnosu na snimku
zdravog tkiva ili organa. Odmah nakon početka primjene rendgenskih zraka prije stotinjak
godina utvrđeno je da rendgensko zračenje može izazvati povrede. Od tada učinjen je silan
napor da se razviju tehnike , usavrše rendgenski uređaji i unaprijede načini ispitivanja te
poboljša nadzor nad zračenjem, te da se smanji na najmanju moguću mjeru nepotrebno
izlaganje zračenju.
Osnovna načini zaštite od zračenja koja su razvijena za nuklearne aktivnosti mogu se u
punom opsegu primijeniti i kod uporabe rendgen uređaja, a to su: vrijeme, udaljenost i
uporaba štitova. Uz te načine može se smanjiti ozračenje:
1. Vrijeme izlaganja mora biti što kraće;
2. Što veća udaljenost od izvora zraćenja i izložene osobe; i
3. Postavljanje štitova od zračenja izme_u izvora zračenja i izložene osobe.

MJERE ZAŠTITE OD ZRAČENJA UZ RENDGEN UREĐAJE

Smanjenje doze radiologu, njegovim asistentima, inženjerima i ostalim osobama koje
sudjeluju tijekom dijagnostičkog ili intervencijskog postupka s rendgen uređajem može se
vrlo lako postići ako se uvažavaju osnovni načini zaštite, zdravorazumski pristup i svijest o
opasnosti od zračenja. U tu svrhu služe:
Filtracija. Metalni filtri ugrađeni u kućište rendgenske cijevi apsorbiraju za
dijagnostiku nepotrebno "meko" zračenje koje daje najveće doze, a najmanje doprinosi
dijagnostičkoj informaciji.
Kolimacija ili suženje snopa. Zaslon koji se sastoji od sustav polovnih plo_a kojima
se može smanjivati veli_ina polja zra_enja na najmanju mogu_u mjeru koja omogu_uje
dijagnozu ali uz minimalno zra_enje pacijenta, odnosno osobe koja provodi pregled.
Kolimatori ili tubusi koji se dodaju na cijev, mogu poštediti pacijenta od nepotrebnog
ozračenja susjednog tkiva u blizini mjesta koje se pregleda.
Pojačivačke folije. Danas su kasete s filmovima izrađene za uporabu s pojačivačkim
folijama. Te folije konvertiraju rendgensko zračenje u svjetlost, pri čemu imamo i efekt
pojačanja,
Zaštitne pregače i zavjesice. Olovom impregnirana koža ili plastika rabi se za izradu
pregača i zavjesica, te rukavica koje nose radiolozi tijekom rendgenskog pregleda (uglavnom
dijaskopija). Prega_e se obvezno stavljaju i pacijentu tako da se zaštite dijelovi tijela koji se
ne pregledaju (stomatologija, snimanje pluća i sl.).
Štitnici za gonade. Olovom impregnirani materijali rabe se za izradu gonadnih
štitnika koji se moraju stavljati pacijentima i po potrebi osoblju., uz uvjet da to ne utječe na
kvalitetu dijagnostičke informacije.
Štitovi-kabine, paravani. Upravljački uređaj treba uvijek biti iza paravana ili u
posebnoj kabini s ugrađenim dovoljnim količinama zaštitnih materijala tako da je osoba koja
uključuje rendgen uređaj adekvatno zaštićena. Obično je u takve zaslone ugrađeno olovno
staklo kroz koje je moguće nadzirati pacijenta.Postoji i niz drugih postupaka kojima se može
umanjiti izloženost zračenju. Žene treba upozoriti na opasnosti od ozračenja u vrijeme
trudnoće, te prije pregleda provjeriti jesu li trudne.