Istina i metoda

1. Povijesna priprema
1.Upitnost romantičke hermeneutike
a) Bitna mijena hermeneutike između prosvjetiteljstva i romantike

 povijest hermeneutike treba nanovo akcentuirati; njezino

dovršenje nije u tome da ju oslobodimo dogmatskih
preuzetosti, već treba ići putem koji je probio Dilthey, ali pri
tome treba imati ciljeve koji se razlikuju od Diltheyeve
historijske samosvijesti
A)Pretpovijest romantičarske hermeneutike
 nauka o umješnosti razumijevanja i tumačenja razvijala se je u
dva pravca:
1. teološka hermeneutika - nastala je kao samoobrana
reformatorskog shvaćanja biblije
2. filološka hermeneutika – instrumentarij ponovnog otkrivanja
klasične literature
 u oba slučaja je riječ o ponovnom otkrivanju već poznatog čiji

smisao je postao stran i nepristupačan; zahtjev hermeneutike

je da razjasni izvorni smisao tekstova stručnom postupkom
biblijska ( reformatorska) hermeneutika
 polazi od pretpostavke da je Sveto pismo sui ipsius interpres
dakle da nije potrebna tradicija za pravilno shvaćanje i umješno
tumačenje, već sam tekst ima jednoznačan smisao koji se može
dobiti iz njega samog; alegorična interpretacija dozvoljena je
samo u parabolama, te ju se ne može primjenjivati na Stari
zavjet koji bi se na taj način približio Novom
 obzirom da doslovni smisao Svetog pisma nije jednoznačno
razumljiv; cjelina treba rukovoditi shvaćanjem pojedinačnog, a
cjelina se može shvatiti samo ako se je shvatilo pojedinačno
mjesto u tekstu; tako određen kružni odnos potiče iz retorike
 oslanjanje na kružni princip sputava reformatorsku teologiju
jer ona polazi od dogmatske pretpostavke da je biblija
jedinstvo zato reformatorska hermeneutika ostaje dogmatična
te zameće put zdravoj interpretaciji koja bi uzimala u obzir
relativni sklop pojedinačnog spisa svrhu i kompoziciju
 ona nije niti konzekventna jer uzima protestantske vjerske

formule kao nit vodilju shvaćanja jedinstava biblije

 do napretka dolazi u 18 st. kada se je spoznalo da adekvatno shvaćanje Svetog
pisma pretpostavlja priznavanje različitosti autora; na taj način je zbirka svetih
pisama kršćanstva dobila ulogu zbirke historijskih izvora koji su se morali
podvrgnuti gramatičkoj i historijskoj interpretaciji što znači da je shvaćanje iz
sklopa cjeline nužno zahtijevalo povijesnu restituciju životnog sklopa u koji
spadaju ti dokumenti, cjelina postaje obuhvatnost povijesne zbilje (dakle
hermeneutika na sebe preuzima čitav posao bavljenja historijom); na taj način
nestaje razlika između interpretacije svetih i profanih spisa te hermeneutika postaje
jedinstvena (Dilthey)
 dakle za Diltheya hermeneutika dolazi do svoje prave biti tek kad postane funkcija
historijskog organona
 no, ako se historijsko razjašnjavanje pokaže kao iluzija pretpovijest hermeneutike
će dobiti sasvim drugo značenje; obrat prema historijskoj svijesti više nije njezino
oslobođenje od dogme već promjena njezine biti
filološka hermeneutika
 je isto tako imala dogmatske pretpostavke, nereflektiranu
uzornost klasične starine; što u konačnici znači da se je i ona
morala izmijeniti u svojoj biti kada je nestao jasni odnos
slijeđenja između starina i sadašnjice
 dakle na oba puta teološke i filološke hermeneutike isti

proces je doveo do koncepcije jedne univerzalne

hermeneutike za koju predaja više ne pretpostavlja
hermeneutički zadatak
schleiermacher- univerzalna hermeneutika
 hermeneutika prestaje biti učenje o umješnosti koje služi praksi filologa i
teologa već razumijevanje postaje zadatak po sebi
 za njega jedinstvo hermeneutike ne treba tražiti u sadržajnom jedinstvu
predaje na koju treba da se primijeni razumijevanje, već odvojeno od svih
sadržaja svugdje gdje nema neposrednog razumijevanja tj. gdje postoji
mogućnost pogrešnog razumijevanja; iz navedenog slijedi ideja
univerzalne hermeneutike
 on proširuje primjenu hermeneutike na svaki značenjski govor (pogrešno
razumijevanje je veće u umjetničkom i pisano fiksiranom govoru)
 umješnosti razumijevanja dobiva univerzalnu teoretsku pažnju jer
dogmatsku nit vodilju razumijevanja više ne čini biblijski i racionalno
utemeljena suglasnost
schleiermacher - razumijevanje
 Razumijevanja (koje je najčešće neposredno) znači
međusobno razumijevanje ljudi koje dovodi do suglasnosti
 Razumijevanje uvijek ima svoj predmet (o čemu i u čemu) koji

daje cilj razumijevanju

 Međusobno razumijevanje nadilazi predmet razumijevanja jer

se ljudi ne razumiju samo u odnosu na određeni predmet, već

u svemu bitnom što povezuje ljude
 pravi zadatak razumijevanje nastaje samo ondje gdje je ometen
taj prirodni život u sumišljenju mišljenog
 pogrešno razumijevanje ili nerazumijevanje ometa prirodni život

u mišljenoj stvari i tek tu mišljenje kao mišljenje drugog, jednog

Ti dolazi do fiksirane datosti; i tek onda kada su iscrpljeni
uzaludni putevi sporazumijevanja (pitanja, odgovor, pobijanje,
monolog i dijalog) tek se onda pažnja napora razumijevanja
obraća na individualitet tog drugog lica ( pravi problem
razumijevanja nastaje kada se prilikom napora za sadržajnim
razumijevanjem postavi pitanje o tome kako Ti dolazi do svog
mišljenja
schleiermacher
 razumijevanje nadilazi pedagošku situaciju tumačenja koja
pomaže nečijem razumijevanju, ono je metoda koja je nužno
potrebna u svim situacijama jer spontano razumijevanje
generira pogrešno razumijevanje
 hermeneutika je umješnost izbjegavanja pogrešnog

razumijevanja
 Hermeneutika treba pružiti kanon gramatičkih i psiholoških

pravila tumačenja koja su odvojena od svih dogmatsko-

sadržajnih veza
schleiermacher -dijalektika
 kao takva hermeneutika nije organon istraživanja stvari
 dijalektika je istraživanje stvari, 1)čista misao koja razotkriva

istinu 2) kao takvo znanje zahtjeva odnos spram zbiljnosti i

sistematsku koherenciju svih znanja 3) opće slaganje među
svim ljudima 2) i 3) je potrebno jer je nemoguće ostvariti 1)
 no, indirektno hermeneutika ipak razotkriva istinu koja je

sadržana u tekstu i koju treba objelodaniti

schleiermacher psihološko tumačenje
 ono što treba da se razumije nije samo smisao govora ili
teksta, već i individualitet onoga koji govori
 individualitet se može razumjeti samo ako se vratimo na

nastanak misli „ da se jedan niz misli razumije istovremeno

kao životni moment koji izbija i kao čin koji je povezan sa
mnoštvom drugačijih činova- psihološko tumačenje
 ona je samo-postavljanje u čitavo raspoloženje pisca,

shvaćanje unutrašnjeg toka stvaranja djela, reprodukcija

vezana uz prvotnu produkciju
 navedeno znači da se tekst ili govor razumijeva kao
umjetničko mišljenje koje mora biti ispoljeno
 umjetničko mišljenje u kojem se manifestiraju istaknuti

životni momenti koji ostaju individualno mišljenje oslobođeno

od bitka ( razumijevanja stvari)
 slobodan govor kao naizmjenični poticaj proizvodnje misli

koji može biti fiksiran u tekst i postati umjetnički, nasuprot

pravom govoru koji se tiče zajedničke želje za poznavanjem
smisla (dijalektika)
schleiermacher psihološko tumačenje
 Umjetničko mišljenje prvenstveno razmatra ponašanje subjekta te je
govor zahvaćen kao izraz jednog slikovitog produktiviteta
 Utoliko do takve produkcije dolazi mehanički, po zakonima i pravilima
tumač će svjesno naknadno rekonstruirati kompoziciju; ukoliko je
djelo individualni stvaralački čin genija nemoguća je rekonstrukcija po
pravilima tumač mora koristiti divinaciju j neposredno odgonetavanje
što pretpostavlja određenu vrstu kongenijaliteta
 Obzirom da su granice između mehaničke i umjetničke produkcije
fluidne uvijek dolazi do izražaja individualitet umjetnika, genijalitet
oslobođen svih pravila osnov svakog razumijevanja je divinatorski akt
kongenijaliteta
schleiermacher psihološko tumačenje
 Individalitet autora se treba shvatiti time što sebe pretvaramo
u tog drugog
 Metoda razumijevanja će imati u vidu zajedničko

(usporedbom) i svojstveno (odgonetavanjem) što znači da je

ona komparativna i divinatorska, no ona ostaje umjetnost jer
se ne može mehanizirati kao primjena pravila
Schleiermacher- hermeneutički krug
 Iz navedenog slijedi da se bitno mijenjaju osnovni hermeneutički
stavovi teologa i filologa
 On slijedi tradiciju kad smatra da smisao pojedinačnog uvijek

proizlazi iz cjeline, no za njega cjelina nije samo cjelina teksta, već

se ona širi na autora te razumijevanje razmatra misaonu tvorevinu
kao životni moment u totalnom sklopu čovjeka
 Takvo tumačenje je uvijek kružni proces jer cjelina iz koje treba

shvatiti pojedinačno nije dana prije pojedinačnog;

 Samo prihvaćanje dogmatskog kanona može pružiti preddatost

cjeline , a on smatra da se dogmatskim pravilima ne može dati

prvenstvo te su ona samo relativno ograničenje kruga
hermeneutički krug
 Razumijevanje je uvijek kretanje u krugu zbog čega je važan
ponavljani povratak cjeline dijelovima i obratno
 Taj krug se neprestano širi jer je pojam cjeline relativan te se

razumijevanje pojedinačno uvijek tiče uklapanja u sve veće

sklopove
Schleiermacher – izjednačavanje s prvotnim
čitateljem
 Granica Sch. Hermeneutike je što smatra da razumijevanje
teksta napisanog nastranom jeziku ili u proteklom dobu nije
principijelno problematičnije; ono samo zahtjeva
„izjednačavanje s prvotnim čitateljem”
 izjednačavanje je samo idealni preduvjet pravog akta

razumijevanja tj. Izjednačavanja s autorom čime tekst postaje

otvoren kao autorova životna manifestacija
 Izjednačavanje sa čitateljem se ne može odvojiti od samog

razumijevanja teksta, već je uklopljeno u kružni proces

razumijevanja
Schleiermacher – nadmoć tumača
 Sch. smatra da prilikom razumijevanja autora treba razumjeti
bolje no što je sam sebe razumio
 Obzirom da je razumijevanje rekonstrukcija produkcije ono

čini svjesnim proces koji je za autora nesvjestan; bolje

razumijevanje onog što je autor mislio i izrazio, a ne
razumijevanja stvari o kojima je tekst
 Iz navedenog slijedi da umjetnik nije pozvani interpret svog

djela; mnijenje koje on ima kao onaj koji reflektira nije

mjerodavno, mjerilo tumačenja je samo smisao njegove
tvorevine
Schleiermacher –značaj i granice
 Značaj: Univerzalnom hermeneutikom kritiku s pozicije
razumijevanja stvari istiskuju iz kruga znanstvenog
tumačenja; Sch prvenstveno zanima iskaz, tekst te odnos
autora i teksta
 granica;: njegova hermeneutika je primjenjiva samo na

tekstove čiji autoritet je utvrđen

b) Nadovezivanje historijske hermeneutike
1. Smetenost spram ideala univerzalne povijesti

 Tema historičarske hermeneutike nije pojedinačan tekst, već

univerzalna povijest; oni streme prema razumijevanju cjeline
sklopa povijesti čovječanstva
 Pojedinačni tekst za njih ima vrijednost samo kao izvor,

posredni materijal za spoznaju povijesnog sklopa te je

izjednačen sa ostalim nijemim izvorima
 Zadatak: istraženu povijest saopćiti sadašnjosti ( prethodnost

povijesnog sklopa ni danas nije prihvaćena u metodsku

refleksiju)
 U skladu s navedenim njihova shema metode univerzalne
povijesti je metoda koja vrijedi za svaki tekst (cjelina i dio
Dilthey)
 Historijska škola se suprotstavlja Hegelovoj filozofiji svjetske

povijesti pomoću Schleiermacherovog pojma individualiteta

(povijest je strani individualitet koji se može procjenjivati
prema vlastitim pojmovima jer su „Ti” i „Ja” momenti istog
života
 Ona odbacuje svaku izvanjsku teleologiju (hegelijanska
apriorna konstrukcija povijesti) koja rukovodi povijesnim
zbivanjima;povijest nema kraja niti postoji išta izvan povijesti
te se stoga razumijevanje povijesnog sklopa može dobiti
samo iz povijesne predaje kojoj se pristupa kao tekstu u
maniri filološke hermeneutike
 Problem stvara što za razliku od teksta univerzalnom sklopu

svjetske povijesti nedostaje zaključenost, također sam

interpret je uključen u nju
 Odbacivanje apriorne konstrukcije povijesti i težnja za
razumijevanjem povijesti iz nje same proizlazi iz Herderove kritike
povijesno-filozofske sheme prosvjetiteljstva (posebice uzornost
klasične starine koju se prihvaća kao kritiku sadašnjosti i program)
 Herder teleološkom pogledu na povijest prosvjetiteljstva

suprotstavlja univerzalni historijski pregled; historijski misliti znači

priznati svakoj epohi vlastito pravo opstojanja i savršenost
 Poricanje apriornog povijesnog mjerila nije bez metafizičkih

pretpostavki jer iako pojmovi historijske škole korigiraju

anticipaciju jedne apriorne povijesne konstrukcije te su usmjereni
protiv idealističkog pojma duha ostaju vezani uz njega
 Osnovna pretpostavka svih predstavnika (Droysen, Ranke,
Dilthey) ove škole je da ideja, bit i sloboda ne nalaze potpun
izraz u povijesnoj zbilji, no to ne treba razumjeti u smislu nekog
nedostatka
 To što je ideja u povijesti uvijek nepotpuno predočena, je razlog

da historijsko istraživanje, a ne filozofija pouče čovjeka o

njegovom mjestu u svijetu
 Navedeno ne znači da je povijesna zbilja „mutna materija koja

slama duh”, već razvoj čovjekove biti u vremenu ima vlastiti

produktivitet: mnogostrukost čovječnog u rastućoj promjeni
ljudske sudbine postaje rastuća zbilja
 Bogatstvo individualnih pojava je odlika povijesnog života
uopće te ono daje vrijednost i smisao povijesti
 Tako određena osnovna postavka historijske škole temelji se

na humanističkom idealu
 Prednost tako određenog humanističkog ideala je u tome što

je bez određenog sadržaja, on je formalna ideja najveće

mnogostrukosti –univerzalan
 Univerzalan, jer ga ne može uzdrmati nikakvo iskustvo

povijesti, tako postavljena povijest ima smisao u sebi samoj

 Iz tako postavljenog mjerila povijesnog ideala oni opravdavaju jedinstvo
povijesti i njezinu spoznaju
 Istinska svjetskopovijesna radnja nikada se ne sastoji od jednostranog

uništavanja, već, naprotiv u prolaznom trenutku sadašnjosti, zna da

razvije buduće, uključuje u sebe puno i neposredno osjećanje svoje
neuništive vrijednosti ( Ranke)
 Neposrednost povijesnih epoha ( koja odbacuje davanje prvenstva

sadašnjosti, budućnosti, napretku ili propadanju) se slaže sa sklopom

svjetske povijesti
 Sklop (Herder red posljedica) je manifestacija same povijesne zbiljnosti;

povijesno stvarno nastaje prema strogim pravilima slijeda, povijest je

viđena kao postajanje u prolaženju
 Istinsko povijesna radnja nema vanjski telos, no struktura
povijesnog sklopa je i dalje teleološka jer kasnije odlučuje o
značenju prethodnog; (bez)uspješnost ne odlučuje samo o
smislu pojedinog čina, već ona čini da čitav sklop djela i
događaja bude (bez)smislen(Ranke)
 Istinsko povijesna radnja je ona koja djeluje tako da joj

djelovanje daje trajno povijesno značenje

b)Rankeov historijski pogled na svijet
 Scene slobode- u beskrajnom spletu događaja ima određenih
povijesnih zbivanja u kojima se koncentriraju povijesne
odluke; odluka se donosi u svakom trenutku kada se djeluje
iz slobode, a posebnost “ trenutaka koji čine epohu” je u tome
što se u njima donosi odluka koja ima trajno značenje na
povijest, dok se osobe koje donose takve odluke nazivaju
“svjetskopovijesnim individuama”(Hegel) ili “originalnim
duhovima” (Ranke)
 Povijesni sklop proizlazi iz scena slobode; iako povijest nema
jedinstvo jednog filozofskog sistema, ona nije bez unutarnjeg
sklopa, niz povijesnih zbivanja je uvjetovan, (zbivanja uvjetuju
jedna druge, no nisu uvjetovani apsolutnom nužnošću)
 Nužnost tvore već ostvarena zbivanja koja čine podlogu

mogućim zbivanjima “ postalo konstituira sklop s onim što

postaje”; dulji sklop čini vijek i epohu
 Snaga je također ( uz slobodu i nužnost) središnji pojam
 Snaga koja čini povijest nije mehanički moment, nego je

vezana uz mogućnost djelovanja, ona je unutarnji višak koji

nadilazi uzrok koji pripada djelovanju
 To ju čini bliskom slobodi jer ona omogućuje da svaki

individuum mogao djelovati drugačije od svog djelanja

 Zato je za R nužnost otpor na koji nailazi slobodna snaga,

otpor u smislu ograničavanja djelovanja na moguće

 Upotreba pojmova poput snage i moći znači da smisao
događanja ne predstavljaju planovi i pogledi onog koji dijelja,
već povijesna djelovanja koja čine spoznatljivima povijesne
snage; a te povijesne snage nisu monadski subjektivitet
individuuma jer je svaki individuum suoznačen
suprotstavljenim realitetom i stoga individualitet nije
subjektivitet, već živa snaga
 Upotreba snage omogućuje da se sklop u povijesti zamisli kao
primarna datost povijest je igra snaga koja stvara kontinuitet
“nastajuća suma”
 Navedeno u konačnici znači da je povijest iako nedovršena

cjelina, što vodi k pretpostavci o ideji jedinstva koje rukovodi

sabiranjem zbivanja koju oni prihvaćaju kao regulativnu ideju
Heideggerov nacrt hermeneutičke fenomenologije
 Heidegger kritizira Husserlovu fenomenološku redukciju koja
smjera prema radikalnom samoosvještenju svijesti
 Za Heideggera fakticitet tubitka, a ne čisti cogito predstavlja

ontološku bazu fenomenološkog postavljanja pitanja

 Takva kritika idealizma osjećala se je suprotstavljenom

zahtjevu transcendentalnog postavljanja pitanja

 Husserl bitak u svijetu priznaje kao problem horizonta

intencionaliteta transcendentalne svijesti, a apsolutni

istoricitet transcendentalnog subjektiviteta je mora biti u
stanju da dokaže smisao fakticiteta
 Husserl polazeći od jednog pra-ja Heideggeru prigovara da je
eidos smisao fakticiteta
 Obzirom da sam Husserl postavlja problem paradoksa
transcendentalnog solipsizma ostaje problematično kako se je
Heidegger mogao suprotstaviti Husserlovom fenomenološkom
idealizmu
 Na osnovu Bitka i vremena može se zaključiti da fundamentalna
ontologija ostaje u okviru transcendentalne fenomenologije jer
se za Heideggera svaki smisao bitka i objektiviteta može
dokazati samo polazeći od vremenosti i povijesnosti tubitka
 Za razliku od Hussela kada je Heidegger poduzeo da iz
apsolutne vremenitosti interpretira bitak istinu i povijest,
vremenitost više nije bila vremenitost svijesti ili
transcendentalnog pra-ja
 Heideggerov subjektivitet više nije ontološki neutemeljen

(Heideggerov prigovor Husserlu), već se vremenitost pojavljuje

kao ontološko određivanje subjektiviteta; no ona je i više,
Heidegger tvrdi, bitak je vrijeme te je time razoren sav
subjektivizam novije filozofije, te horizont pitanja metafizike
 Husserlov odnos spram tradicije je da smatra radikalno
samoosvještenje biti moderne filozofije uopće kritizirajući
objektivizam te se poziva na svoje prethodnike
 Za razliku od njega Heidegger smjera prema teleologiji s

obrnutim predznakom, zahvat unazad u prvi početak zapadne

filozofije i ponovno buđenje zaboravljenog starogrčkog
sukoba oko bitka u čemu leži bit napretka filozofskog
mišljenja
 Heidegger u „Bitku i vremenu” iako razotkriva ontološku
neutemeljenost Husserlovog transcendentalnog subjektiviteta,
vlastitu ekspoziciju pitanja o bitku formulira sredstvima
transcendentalne filozofije
 U kasnijim radovima (nakon Obrata) se pokazuje da

ishodište transcendentalnog postavljanja pitanja nije tubitak

kojem se radi o njegovom bitku već postojanje jednog „tu”,
jedne čistine u bitku tj. diferencija između bitka i bića (da se
bitak sam daje vidjeti)
 Iz izloženog slijedi da je Heidegger prilikom zasnivanja svoje
hermeneutike fakticiteta odbacuje klasični idealizam ( Hegelov
pojam duha) i transcendentalnu svijest očišćena
fenomenološkom redukcijom (Husserl)
 Obzirom da je Heideggerova fenomenologija imala za cilj

obnavljanje pitanja o bitku uspjela je zaobići aporije u koje je

upala Diltheyeva i Husserlova teorija
 Heidegger slijedi Husserla kada upotrebu hermeneutike
(razumijevanja) ne sužava na duhovnopovijesne znanosti (Dilthey),
no za razliku od Husserla za njega razumijevanje nije metodski
ideal filozofije, već je izvorna forma odvijanja tubitka koji je bitak u
svijetu (na čemu Gadamer utemeljuje svoju hermeneutiku)
 Razumijevanje je izvorni karakter bitka čovjekovog života
 Razumijevanje ne treba ograničiti na teorijsku spoznaju već je

usmjereno i na praktično umijeće

 U temelju svakog takvog razumijevanja stoji samorazumijevanje

što znači da onaj koji razumije sebe projektira sebe obzirom na

vlastite mogućnosti
 Za Heideggera historijsko spoznavanje nije plansko
projiciranje, već ono ostaje primjereno stvarima i kao takvo je
način bitka tubitka
 Mogućnost tubitkovog historijskog spoznavanja leži u

njegovoj povijesnosti što znači da pokretljivost tubitkovih

očekivanja i zaborava uvjet da ono što je bilo osuvremenjuje
 Pripadnost nije uvjet za prvotni smisao historijskog interesa,

već zato što pripadnost tradicijama pripada povijesnoj

konačnosti tubitka (Bačenost) kao što njegova nabačenost
pripada budućim mogućnostima njega samog
Uzdizanje povijesnog razumijevanja u
hermeneutički princip
a) Hermeneutički krug i problem predrasuda
A)Heideggerovo otkriće predstrukture
razumijevanja
 Heidegger prilazi historijskoj hermeneutici s ontološkom
namjerom razvijajući predstrukturu razumijevanja
 Gaadamer teži opravdati kako je hermeneutika oslobođena

ontološke zapreke pojma objektiviteta znanosti u stanju

opravdati povijesnost razumijevanja
 Heideggerovo izvođenje kružne strukture razumijevanja iz

vremenitosti tubitka ne vodi primjeni teorije na praksu, već

teži ispravljanju samorazumijevanja stalno obavljanog
razumijevanja
 Heideggerov opis hermeneutičkog kruga:
 „ Taj krug se ne smije svesti na circulus vitiosus pa makar ga

se i podnosilo. U njemu se skriva pozitivna mogućnost

najizvornijeg spoznavanja …”
 Opisuje formu izvršenja samog razumijevajućeg tumačenja
 H cilj nije da pokaže kako postoji krug već da krug ima

ontološki pozitivni smisao

 Svako pravo tumačenje mora usmjeriti pogled „na same stvari”

ograničiti samovoljnost dosjetki i ograničenost neprimjetnih

navika mišljenja
 Dakle sama stvar treba određivati tumačenje jer treba zadržati
pogled na stvari koja tumača neprestano napada iz njega
samoga. Tko želi razumjeti neki tekst neprestano pravi nacrte,
on pro-jicira smisao cjeline čim se u tekstu pokaže prvi smisao,
a taj prvi smisao nastaje samo zato što čitamo tekst s izvjesnim
očekivanjem određenog smisla; dakle prilikom čitanja mi
neprestano izrađujemo i revidiramo izrađeni prednacrt
razumijevanja
 Upravo ovo stalno novo prociranja koje sačinjava smisaono

kretanje razumijevanja i tumačenja postupak je što ga opisuje

Heidegger
 Onaj koji pokušava razumjeti izložen je pometnji pred-
mijenja koje se ne potvrđuje na samim stvarima; izrada
pravih nacrta primjerenih stvarima (pretpostavke koje se
trebaju potvrditi na stvarima) to je stalni zadatak
razumijevanja
 Provedba poništava neadekvatnost pred-mijenja, no

razumijevanje pravu mogućnost postiže tek kad pred-mijenja

kojima ono započinje nisu proizvoljna stoga tumač treba
legitimirati podrjeto i valjanost svojih pred-mijenja
 Besmisao teksta ili smisao koji je nesjedinjiv s očekivanjem
usmjerava pažnju na posebnu uporabu jezika u tekstu; a to
vrijedi i za sadržajna predmnjenja
 Polazimo od pretpostavke da tekst iskazuje autorovo

mišljenje koje se nikada u potpunosti ne podudara s

čitateljevim mnjenjem i očekivanjima što otežava
razumijevanje jer čitateljeva predmnjenja koja određuju
njegovo razumijevanje mogu ostati neprimijećena te u
konačnici motivirati pogrešno razumijevanje
 Iz navedenog proizlazi zahtjev za otvorenost prema tuđem mišljenju ili
mnjenje teksta; takva otvorenost u sebe uključuje da se drugo mišljenje
stavlja u odnos prema cjelini vlastitih mišljenja ili sebe prema njima
 Mišljenje je pokretljiva mnogostrukost mogućnosti, no pritom nije

svaka mogućnost smisleno očekivanje čitatelja, a onaj koji prečuje ono

što je autor rekao neće moći svoje pogrešno razumijevanje uvrstiti u
svoje mnogostruko smisaono očekivanje
 Mjerilo: Hermeneutički zadatak sam po sebi prelazi u konkretno

postavljanje pitanja i njime je uvijek su-određen

 Hermeneutički obučena svijest mora ostati prijemčiva – mora imati

ograničeno prihvaćanje vlastitih predmnjenja predrasuda

 Heidegger u „BiV” konkretizira svoju predstrukturu
razumijevanja na pitanju bitka
 On pitanje bitka isprobava na bitnim prekretnicama povijesti

metafizike, a time je učinio ono što historijska hermeneutička

svijest zahtjeva: razumijevanje vođeno metodskom svijeću
mora težiti ne da jednostavno sprovodi svoje anticipacije, već
da ih osvijesti kako bi ih kontroliralo i tako u konačnici dobilo
pravo razumijevanje
31. Tu-bitak kao razumljenje
 Razumljenje (Verstehen) je uvijek raspoloženo što znači da je
ono suodređeno čuvstvovanjem (Befindlichkeit)
 „Razumljenje” u smislu jedne vrste spoznaje mora biti

interpretirano kao derivat primarnog razumljenja koje

sukonstituira bitak Tu
 Tu-bitak je egzistirajući svoje Tu, tu-bitak jest u-bitak
 Razumljenje je dokučenost Za-volju-čega egzistirajućeg

bitka-u-svijetu, a u takvom razumljenju su-dokučena je

značajnost koja je ono po čemu je dokučen svijet kao takav
 U razumljenju kao egzistencijalu Znano nije neko Što, nego je bitak
kao egzistiranje, leži vrsta bitka tubitka kao Moći –biti; a Biti-mogućim
tubitka tiče se okarakteriziranih načina brigovanja o „svijetu”, skrbi za
Druge te Moći- biti pri samom sebi za volju sebe; razumljenje je
dokučujuće Moći-biti
 Tubitak je kao bitno čuvstvujući uvijek već dospio u određene
mogućnosti te ih kao Moći-biti propušta, laća ih se i zbunjuje se; kao
takav tubitak je slobodnost za najvlastitije Moći-biti
 Tubitak je uvijek na način razumijevanja te on na određeni način
razumijeva svoje Moći-biti; kao takav tubitak je uvijek već zalutao i
pogrešno shvatio te je zbog toga u svojem Moći-biti prepušten
mogućnosti da sebe tek ponovno nađe
 Razumljenje se uvijek tiče čitavog bitka-u-svijetu pritom nije
samo svijet dokučen kao značajnost, nego oslobađanje samog
Unutarsvjetskog oslobađa biće u pogledu njegovih
mogućnosti (korisnosti ili štetnosti); ukupnost svrhovitosti
otkriva se kao kategorijalna cjelina mogućnosti sklopa
priručnog
 Razumljenje uvijek prodire u mogućnost zato što po sebi ima

egzistencijalnu strukturu projekta (Entwurf); što znači da ono

projektira bitak tubitka prema njegovom Za-volju-čega kao i
prema značajnosti kao svjetovnosti svijeta
 Projekt je egzistencijalno ustrojstvo bitka tubitka te je tubitak
uvijek već bačen u vrstu bitka projektiranja; kao takvo
projektiranje nema ništa zajedničko s ponašanjem prema
nekom vlastitom izmišljenom planu, nego se je on kao tubitak
uvijek već projektirao i razumio na određeni način
 Na temelju egzistencijala projekta tubitak je uvijek više od

onog što uistinu jest jer je njegova egzistencija određena

mogućnošću koja tek treba biti relizirana
 Razumljenje se može primarno slegnuti u dokučenost svijeta
pa tubitak sebe najčešće razumijeva iz svojeg svijeta ili se
razumljenje usmjerava prema Za-volju-čega samog tubitka,
kao takvo razumljenje može biti nepravo (svijet), ili pravo (Za-
volju-čega)
 Zato što se razumljenje svaki put tiče potpune dokučenosti

tubitka kao bitka-u-svijetu, sebe-premještanje razumijevanja

je egzistencijalna modifikacija projekta kao cjeline; u
razumljenju svijeta uvijek je surazumljen tubitak, razumljenje
egzistencije uvijek je razumljenje svijeta
 Razumljenje u svojem projektskom karakteru tvori vidik
(Sicht) tubitka; vidik jest tubitak kao smotrenost brigovanja,
kao obzir skrbi, kao vidik na bitak kao takav
 Takav vidik je transparentnost jer označava valjano

razumljenje „samospoznaje” kako bismo pokazali da ono

obuhvaća potpunu dokučenost bitka-u-svijetu; egzistirajuće
biće opaža „sebe” samo ukoliko je postalo sebi
transparentnim jednako izvorno u svojem bitku kod svijeta i u
su-bitku s drugima