MEDICINSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U SPLITU

STUDIJ DENTALNE MEDICINE

Dentalna radiografija i radiologija

 

RASPORED NASTAVE ZA STUDENTE III. GODINE STUDIJA

U AKADEMSKOJ GODINI 2012./2013.
 Program i satnica

Nastavne teme
A) OPĆA DENTALNA RADIOGRAFIJA I RADIOLOGIJA
1. Vrste zračenja, nastajanje rentgenskih zraka i njihova svojstva;
Jedinice za mjerenje zračenja i doze zračenja; Biološki učinci
djelovanja ionizirajućih zračenja (P1).

2. Prevencija i zaštita od zračenja (P2).

3. Dijagnostički rentgenski uređaji. Dentalni rentgenski uređaji (P3).

4. Sustavi za stvaranje slike i filmiranje. Čimbenici koji utječu na

stvaranje rentgenske slike (P4).

5. Intraoralne rentgenske snimke zubi, Panoramska radiografija

čeljusti, Konvencionalne snimke glave, mandibule, maksile i
temporomandibularnog zgloba,
Radiografija zubi osoba s posebnim potrebama (P5).
 Program i satnica

B) KLINIČKA DENTALNA RADIOGRAFIJA I

RADIOLOGIJA
6. Rentgenska anatomija orofacijalnog područja, anomalije i varijacije
(P6).
7. Opći principi radiološke dijagnostike glave i vrata te
maksilofacijalnog područja (P7).
8. Radiologija patoloških promjena maksilarnih sinusa (P8).
9. Slikovna dijagnostika patomorfoloških promjena čeljusnog zgloba
(P9).
10. Radiološka dijagnostika periodontalnih upalnih promjena i zubnog
karijesa (P10).
11. Radiološka dijagnostika odontogenih i neodontogenih tumora.
Trauma orofacijalnog područja (P11).
 Program i satnica

Seminarske teme
1. Rentgenska anatomija orofacijalnog područja, anomalije i
varijacije (S1).

2. Intraoralne rentgenske snimke zubi, Panoramska radiografija

čeljusti, Konvencionalne snimke glave, mandibule, maksile i
temporomandibularnog zgloba, Radiografija zubi osoba s
posebnim potrebama (S2).

3. Patološke promjene čeljusnog zgloba, Forenzička dentalna

radiografija/radiologija (S3).

4. Kalcifikacije, konkrementi i osifikacije. Zubni karijes,

Periodontalne upalne promjene (S4).

5. Odontogeni tumori, Neodontogeni tumori, Bolesti

maksilarnih sinusa. Traumatske promjene zubi i čeljusti.
Strana tijela orofacijalnog područja (S5).
Predavanja: PAK-a (KBC Split, bolnica Firule).

Seminari: Učionica PAK-a, knjižnica Kliničkog zavoda za dijagnostičku i

intervencijsku radiologiju KBC Split (KBC Split, bolnica
Firule).
Vježbe: Dijagnostičke jedinice Kliničkog zavoda za dijagnostičku i
intervencijsku radiologiju KBC Split (bolnica Firule),
informatička učionica MF Split (PAK, bolnica Firule).

☺ ☺ ☺
☺ ☺
 Ispitni rokovi u ak. godini 2010./2011.

- prvi rok: 19. 11. 2012.

- ljetni rok: ?

- jesenski rokovi: ?
Važne napomene:
Ispit se sastoji iz pisanog testa Dentalna radiografija i radiologija-70
pitanja.

Prag prolaznosti je 60% točnih odgovora.

Nakon položenog testa slijedi usmeni ispit iz Radiologije.

U konačnu ocjenu, osim rezultata postignutog na pisanom testu (broj

bodova – točnih odgovora) ulaze i rezultati provjere znanja na
seminarima i vježbama (svaka seminarska cjelina po 1 mogući bod,
ukupno do 5 bodova, te svaka vježba po 1 bod, do ukupno 6 bodova),
te pokazano znanje na usmenom ispitu (ukupna ocjena se može
podići, spustiti ili ostati istovjetna onoj s pismenog ispita, ovisno o
znanju na usmenom ispitu).

Na kraju svake vježbe vrši se provjera znanja, a studenti koji ne

pokažu dovoljno znanje trebaju vježbu nadoknaditi!

Sva predavanja, seminari i vježbe su obvezatni!

 Literatura

LITERATURA

Obvezatna literatura

1. Jankovic S, Miletić D. Radiografija i radiologija orofacijalnog

područja. Medicinski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2009.

2. Janković S. Seminari iz kliničke radiologije. Medicinski fakultet

Sveučilišta u Splitu, Split, 2005. (samo poglavlja: 8. i 11.)
 Literatura

Dodatna literatura

Janković S, Eterović D. ur.: Fizikalne osnove i klinički aspekti

medicinske dijagnostike. Medicinska naklada, Zagreb, 2002.
 Opća dentalna
radiografija i radiologija

Vrste zračenja, nastajanje rentgenskih zraka

i njihova svojstva
Jedinice za mjerenje zračenja i doze zračenja

Prof. dr. sc. Stipan Janković

PREDAVANJE 1, 2012./2013.
GRAĐA ATOMA I MOLEKULA
 Građa materije

Razine organizacije materije

 Građa materije

atom je najmanja čestica elemenata i osnovna je

građevna jedinica molekula

molekule i njihove asocijacije tvore složene sisteme,

biološke organizme i određuju njihove složene
strukture i djelovanja tijela

procese koje danas proučavamo u biološkim

sustavima, objašnjavamo modelima koji se primarno
oslanjaju na međuatomske i međumolekularne
interakcije složenih struktura

zato je nužno razgovor o strukturi i djelovanju tvari

započeti s upoznavanjem građe atoma
 Građa materije

Atom je neutralna tvorevina. U omotaču je upravo toliko

elektrona koliki je pozitivni naboj jezgre.

Elektroni u atomu najprije popunjavaju orbitale najmanje

energije, a to su one bliže jezgri. Ako su popunjena sva niža
stanja kažemo, da je atom u osnovnom ili stabilnom
energijskom stanju.

Govorimo o pobuđenom ili ekscitiranom atomu ako je

energija atoma veća od osnovne. To znači da su u strukturi
atoma neka niža energijska stanja prazna, a ima elektrona u
ljusci veće energije. Pobuđeni je atom električki neutralna
tvorevina, ali ima energiju veću od osnovne.
 Građa materije

Atom se spontano vraća u osnovno stanje emisijom energije,

a elektron popunjava slobodno mjesto u nižoj energijskoj
ljusci. Proces pobuđivanja atoma jest apsorpcija, a proces
relaksacije atoma jest emisija energije.

Rezultat su apsorpcijski i emisijski spektri iz kojih se mogu

pročitati energije svih mogućih prelazaka elektrona u
atomu.

Električki neutralan atom postaje ion ako elektron napusti

elektronski omotač (pozitivni ion) ili ako omotač primi
elektron (negativni ion).
 Građa materije

Emisija elektromagnetskog zračenja. Nakon što atom apsorbira foton,

elektron će preskočiti na stazu veće energije. Atom ima energiju veću od
osnovne energije, on je uzbuđen. Povratak na osnovnu energijsku razinu
praćen je emisijom kvanta elektromagnetskoga zračenja.
 Građa materije

ATOM SE SASTOJI OD:

jezgre
elektronskog omotača

atomska jezgra:
je u središtu atoma
zauzima zanemarivo mali dio njegova prostora
sadrži gotovo cijelu masu atoma (više od 99.9 %)
građena je od protona i neutrona (nukleoni)
proton je nositelj jediničnog pozitivnog električnog
naboja
 Građa materije

elektronski omotač
u prostoru oko jezgre je elektronski omotač
atom elementa s atomskim brojem Z ima Z elektrona
elektron je nositelj jediničnog negativnog električnog naboja

Atom je električki neutralan:

broj protona u jezgri jednak je atomskom broju Z,

tj. broju elektrona u elektronskom omotaču

Maseni broj (A): Z+N

gdje je N broj neutrona
 Elektromagnetska zračenja

Elektromagnetska zračenja

Primjeri sinusoidalnih valova u

prirodi – slično elektromagnetskim
zračenjima
 Elektromagnetska zračenja

izvori elektromagnetskih valova su različiti:

prirodni su izvori atomi, molekule i jezgre pri promjeni

nekog od energijskih stanja

umjetni su izvori oni koje je čovjek izradio, kao npr.:

električni strujni krugovi, svjetiljke, radio i televizijske
antene, mobilni telefoni ili rentgenska cijev!
 Elektromagnetska zračenja

narav elektromagnetskog vala

elektromagnetski je val prijenos energije

elektromagnetskog polja kroz prostor

očituje se kao sinusna promjena jakosti električnog

i magnetskog polja u vremenu i u prostoru
 Elektromagnetska zračenja

SVOJSTVA ELEKTROMAGNETSKIH ZRAČENJA ODREĐENA SU:

valnom duljinom

frekvencijom

Odnos dužine vala i

frekvencije je obrnuto
propocionalan: što je
kraća dužina vala to je
veća frekvencija
 Elektromagnetska zračenja

Spektar elektromagnetskih valova u prirodi

 Elektromagnetska zračenja

U praksi značajna elektromagnetska zračenja (kvantna zračenja,

fotoni) su:

rentgenske ili X zrake (ekstranuklearno zračenje, nastaju na

anodi rentgenske cijevi kočenjem brzih elektrona koji dolaze s
katode)
gama zrake (nastaju u jezgrama raspadajućih atoma, pri
radioaktivnom raspadu)

* Rentgenske i gama zrake imaju različito porijeklo, ali istu

brzinu -brzinu svjetlosti. Njihova energija, jer nemaju mase,
određena je isključivo frekvencijom po formuli: Eq = h x V (h=
Plankova konstanta, iznosi 6.625 x 10-34 J x sec.; V = brzina
svjetlosti).
 Elektromagnetska zračenja

POVIJESNI PRIKAZ ZNAČAJNIH DOGAĐAJA U RADIJACIJSKIM

ZNANOSTIMA- OTKRIĆE RENTGENSKIH ZRAKA

 Wilhelm Conrad Roentgen je eksperimentirao s katodnim

cijevima, koje su se tada nazivale i Geisslerove i Crookesove
cijevi. On je primjetio da kristali barijevog platin-cijanida
svjetlucaju (fluoresciraju) u blizini katodne cijevi kad je kroz nju
puštao električnu struju.
 Elektromagnetska zračenja

 isti fenomen se ponavljao i onda kad je cijev stavio u neprozirni

crni papir

 dalje eksperimentirajući, utvrdio je zacrnjenje fotografske ploče

u blizini katodne cijevi kad je bila u “pogonu”, iako je
fotografska ploča bila zaštićena od djelovanja svjetla

 zaključio je da se radi o nekim novim, nevidljivim zrakama koje

prolaze kroz materiju, do tada posve nepoznatim zrakama, pa ih
je tako i nazvao- nepoznate, X zrake

 to otkriće se zbilo u njegovu laboratoriju za eksperimentalnu

fiziku u Wurzburgu 8. 11. 1895. godine
 Elektromagnetska zračenja

 nastavio je s eksperimentima, te je 22. 12. 1895. godine tim

novim zrakama snimio ruku svoje žene Berte. Snimanje
(ekspozicija) je trajalo punih petnaest minuta, a nakon fotografske
obrade jasno su se prikazale kosti šake i dva prstena koja je ona
nosila

Radiogram šake Berte Roentgen

učinjen 22.12. 1895.

 taj događaj i datum smatraju se rođendanom radiologije kao

medicinske specijalnosti.
 Elektromagnetska zračenja

IZVORI ZRAČENJA KOJIMA JE IZLOŽEN ČOVJEK

Čovjek je od svog postanka izložen djelovanju ionizirajućih

zračenja iz različitih prirodnih izvora:

prirodne radioaktivne tvari koje se nalaze u: zemlji

(građevinskom materijalu, stijenama), u zraku (radon), u vodi
i u samom tijelu čovjeka
zračenje koje neprestano dolazi iz svemira (svemirsko
zračenje; dolazi sa Sunca i udaljenih zvijezda)

*Količine zračenja kojima je čovjek izložen iz prirodnih

izvora ovise o: mjestu življenja (sastavu tla, vode, zraka),
nadmorskoj visini, zemljopisnom položaju itd.
 Elektromagnetska zračenja

Izloženost čovjeka različitim vrstama zračenja

 Elektromagnetska zračenja

UMJETNI IZVORI ZRAČENJA

svi oni izvori koje je u bilo koje svrhe proizveo čovjek

umjetni izvori zračenja dijele se na medicinske i
nemedicinske:

medicinski izvori zračenja su: dijagnostički i

terapijski rentgenski uređaji, te radionuklidi u
nuklearnoj medicini (dijagnostička i terapijska
primjena)
nemedicinski izvori: nuklearne elektrane,
akceleratori, talog pokusnih nuklearnih eksplozija,
katodne cijevi (u gospodarstvu, istraživačkim
laboratorijima i kućanstvu)
 Rentgenske zrake
RENTGENSKE ZRAKE
 Rentgenske zrake

Visokonaponski transformator pretvara struju gradske mreže u struju

visokog napona potrebnu za ubrzanje termoelektrona stvorenih na
površini užarene spirale katode. Ovaj transformator je građen od
metalne jezgre (listići-lamele mekog željeza) i dviju zavojnica.
Primarna zavojnica (povezana sa strujom gradske mreže) ima mali
broj zavoja i inducira u sekundarnoj zavojnici (veliki broj zavoja)
također izmjeničnu struju, ali visokog napona i male jakosti.
Sekundarna zavojnica je povezana s rendgenskom cijevi preko
ispravljačica i visokonaponskih kablova.

Niskonaponski transformator pretvara izmjenični napon gradske

mreže u niski napon (6 do 10 volti) i veliku jakost struje (3 do 6
ampera), što je potrebno za zagrijavanje spirale katode.
 Rentgenske zrake

RENTGENSKA CIJEV

• najvažniji dio rentgenskog uređaja

• staklena vakumska (5-10 mbar) cijev dužine 20 do 25 cm, a
promjera 15 cm, umetnuta u zaštitni metalni omotač
• unutar nje su dvije elektrode:

katoda u obliku čašice spojena s negativnim

polom visokonaponskog transformatora
anoda u obliku tanjurića ili diska spojena s
pozitivnim polom visokonaponskog
transformatora
 Rentgenske zrake

Slika a) Elektronska rentgenska cijev. Katoda je u obliku čašice a

anoda u obliku tanjurića ili diska
b) Shematski prikaz male i velike katodne žarne niti
 Rentgenske zrake

Katoda većine rentgenskih cijevi danas u uporabi je građena iz

dva dijela:

spiralne niti dužine 1-2 cm, debljine 0,2 do 0,5 mm građene

od volframa koji ima visoko talište
pomoćne elektrode (Wehneltova elektroda), koja se još
naziva i fokusirajućom elektrodom jer usmjerava elektrone
nastale termoionizacijom na uski snop koji udara u žarište
anode
Rentgenska cijev može imati dvije ili više katodnih spirala čija
veličina odgovara različitim veličinama žarišta anode.

Spiralna nit je spojena s niskonaponskim transformatorom

(katodnim) koji spiralnu nit zagrijava do visokih temperatura pri
kojima se procesom termoionizacije oslobađaju elektroni.
 Rentgenske zrake

Shematski prikaz katode s jednom i dvije žarne niti

 Rentgenske zrake

Anoda je u rentgenskoj cijevi smještena nasuprot katode

(antikatoda), a građena je u većini modernih rentgenskih cijevi iz:
legure volframa i renija debljine 1-2 mm koja je na disku
građenom od molibdena (jer ima visoki toplinski kapacitet) i
grafita
 Rentgenske zrake

Fokus anode: realni i optički

Nastajanje RTG zraka
 Rentgenske zrake

Zakočeno ili kočno zračenje (bijela radijacija) – kontinuirani

spektar X-zraka
Elektroni velike kinetičke energije pri sudaru s materijalom
anode ulaze u električno polje atoma anode: jako pozitivno
električno polje jezgre i negativno polje elektrona u elektronskom
omotaču.
Jako pozitivno električno polje jezgre djeluje na upadni negativni
elektron te dolazi do njegova skretanja s putanje uz smanjenje
njegove kinetičke energije.
Ta razlika kinetičkih energija upadnih elektrona (prije i nakon
skretanja s putanje) emitira se kao X-kvant odnosno rentgenska
zraka.
Energija emitiranog X-fotona je to veća što je elektron prošao
bliže jezgri i što je njegova početna energija bila veća.
Kinetička energija upadnog elektrona jednaka je: E = e x U, gdje
je U napon ubrzanja, odnosno napon između anode i katode
(anodni napon!)
 Rentgenske zrake

Kontinuirani spektar X-zračenja

upadni elektroni postupno gube energiju, jer pri prolasku kroz

anodu prolaze kroz električna polja jezgara na različitim
udaljenostima. Pri svakom skretanju gube dio energije, zbog čega
kvanti emitiranog X-zračenja mogu imati bilo koju energiju do
maksimalne energije. Tako nastaje kontinuirani spektar zračenja.
 Rentgenske zrake

Karakteristično X-zračenje

uz nastanak rentgenskog zračenja na anodi uvijek nastaje i

karakteristično X-zračenje

ono nastaje kao rezultat interakcije brzog upadnog elektrona i

elektrona iz orbitala bliže jezgri atoma, obično iz K ljuske (jer
su oni najmanje energije u atomu). Pri tom atom relaksira
emisijom karakterističnog fotona (X-zračenja) pri prjelasku
jednog od elektrona sa stanja veće energijske razine na
ispražnjeno mjesto elektrona u orbitali manje energijske razine

tako nastalo X- zračenje čini karakterističan ili linijski

emisijski spektar atoma mete. Ovaj proces je malo zastupljen
pa je zbog toga i intenzitet karakterističnog zračenja samo mali
dio intenziteta izlaznog snopa rentgenskih zraka kroz prozor
rentgenske cijevi.
 Karakteristično X-zračenje

► Zastupljenost te vrste zračenja u snopu rentgenskog

zračenja na izlazu (prozoru) iz rentgenske cijevi je u pravilu
zanemarujuća (npr. tek pri naponu na anodi rentgenske
cijevi od 100 kV karakteristično zračenje je zastupljeno s
oko 10-15 %).
 Rentgenske zrake

SVOJSTVA RENTGENSKIH ZRAKA ODREĐENA SU:

valnom duljinom

frekvencijom

* po njima se rentgenske zrake razlikuju od ostalih vrsta

zračenja
 Rentgenske zrake

Najznačajnija svojstva rentgenskih zraka

RASAP

APSORPCIJA

PRODORNOST

FOTOGRAFSKI UČINAK

FLUORESCENTNI UČINAK

IONIZACIJA (rendgenske zrake, gama zrake,

svemirska zračenja i čestična zračenja)

BIOLOŠKI UČINAK
 Rentgenske zrake

Rasap rentgenskih zraka: interakcija zračenja i materije

Klasični rasap

Comptonov rasap - dominantan pretežno u terapijskoj

radiologiji

Prava apsorpcija - dominantan proces u dijagnostičkoj

radiologiji

Proces stvaranja parova

 Rentgenske zrake

Klasični rasap: upadna RTG zraka nije izgubila svoju energiju

već samo promijenila smjer - dužina vala upadne i odbijene
zrake je ista.
 Rentgenske zrake

Comptonov rasap: u interakciji s materijom dolazi do izbijanja

jednog elektrona i promjene valne dužine upadne RTG zrake.
 Rentgenske zrake

Prava apsorpcija (fotoapsorpcija): cjelokupna energija

upadne RTG zrake se gubi na izbijanje elektrona i kinetičku
energiju fotoelektrona.
 Rentgenske zrake

Proces stvaranja parova

nastaje onda kada je energija

upadnog fotona jednaka ili veća
od 1,02 MeV.

proces se događa interakcijom

upadnog fotona u Coulombovom
polju jezgre. Pri tom foton nestaje,
a stvaraju se elektron i pozitron.
 Rentgenske zrake

apsorpcija - rentgenske zrake manjih energija, većih valnih

duljina i manje frekvencije većinom se u potpunosti
apsorbiraju, dok se zrake većih energija, tj. kraćih valnih
duljina i veće frekvencije manjim dijelom apsorbiraju, a većim
dijelom prolaze kroz materiju ili dožive rasap po
Comptonovom principu

* Količina apsorpcije rentgenskih zraka određena je:

 duljinom vala rentgenskih zraka

 gustoćom tvari kroz koju prolaze

 atomnom težinom tvari kroz koju prolaze

 Rentgenske zrake

 utjecaj gustoće materije na apsorpciju rentgenskih zraka

 Rentgenske zrake

 utjecaj atomskog broja materije na apsorpciju rentgenskih

zraka
 Rentgenske zrake

prodornost

Rentgenske zrake prodiru kroz prostor i materiju, a dubina

prodiranja ovisi o:

 duljini vala i frekvenciji rentgenskih zraka

 debljini, gustoći i specifičnoj težini tvari kroz koju prolaze

 Rentgenske zrake

 prodornost rentgenskih zraka (kroz radiotransparentni

materijal)

Zrake
nepromjenjene
valne duljine
 Rentgenske zrake

 prodornost rentgenskih zraka (kroz materijal koji apsorbira

rentgenske zrake)

Zrake
promjenjene
valne duljine
 Rentgenske zrake

Primjer: prodiranje rentgenskih zraka kroz koštano tkivo i

meke česti tijela.

Rentgenska snimka podlaktice:

zbog različitog sadržaja elemenata s
većim rednim brojem različita je
apsorpcija RTG zraka u kostima i
mekim čestima.

* Prodornost rentgenskih (i gama zraka) je praktički neograničena i

nikad se ne mogu potpuno apsorbirati (osobito gama zrake).
 Rentgenske zrake

fotografski učinak

 slično vidljivoj svjetlosti, rentenske zrake djeluju na fotografske

materijale i izazivaju “zacrnjenje” u fotosloju fotografskih i
rentgenskih fotomaterijala. To se događa složenim fizikalno-
kemijskim reakcijama pri kojima se pod utjecajem rentgenskih
zraka razlažu soli srebrenih halogenida u elementarno srebro
(crne nakupine elementarnog srebra u fotoemulziji). Jačina
zacrnjenja fotomaterijala ovisi o energiji rentgenskih zraka koje
su prošle kroz tijelo čovjeka (koje nisu apsorbirane, u kostima
npr.) i nakon toga djelovale na rentgenski fotomaterijal. Na ovoj
pojavi, odnosno svojstvu rentgenskih zraka, temelji se
konvencionalna radiološka dijagnostika
 Rentgenske zrake

fluorescentni učinak

 pod djelovanjem rentgenskih zraka neki kristali (cinkov sulfid,

kalcijev volframat, itd.) svjetlucaju - emitiraju vidljivi svjetlosni
spektar i to tako dugo dok su izloženi djelovanju rentgenskih
zraka. Ta se pojava naziva fluorescencijom, a tvari koje emitiraju
vidljivu svjetlost pod utjecajem rtg zraka nazivaju se
fluorescentnim tvarima ili materijalima.

 to svojstvo rentgenskih zraka iskorišteno je za izravno

promatranje pojedinih dijelova tijela (prosvjetljavanje ili
dijaskopiju), npr. pregled pluća i srca, pregled probavnih organa
itd. Za tu svrhu su konstruirani posebni dijelovi rentgenskih
uređaja- fluorescentni ekrani, na kojima liječnik radiolog
promatra i analizira dijelove tijela koji na fluorescentnom ekranu
stvaraju različite “sjene” organa zahvaljujući različitim
stupnjevima apsorpcije rentgenskih zraka.
 Rentgenske zrake

 tako će npr. na ekranu pluća biti svijetla (prozirna,

transparentna), jer kroz njih lako prodiru rentgenske zrake i
izazivaju snažno svjetlucanje fluorescentnog namaza na ekranu.
Obrnuto, sjena srca će na ekranu biti tamnija, zbog svoje
gustoće i debljine sloja ima jaču apsorpciju rtg zraka pa će
fluorescentni ekran manje svjetlucati. Rezultat toga je na
ekranu tamna sjena srca i velikih krvni žila. Još tamnije sjene
na ekranu, iz istog razloga, dati će koštani elementi organa.
Obrnuti je odnos “sjena” i “prozirnosti” na rentgenskom filmu
u odnosu na njihovu pojavnost na fluorescentnom ekranu
 Rentgenske zrake

biološki učinak

 ionizirajuće zračenje, bez obzira o kojoj vrsti zračenja se radi,

predstavlja unos energije u molekule stanica živog tkiva.
Neovisno o tome koji je način apsorpcije više zastupljen
(Comptonov rasap ili prava apsorpcija), biološki učinci su
gotovo jednaki i
 mogu biti:
poželjni (npr. radioterapija tumora, ozračenje cijelog tijela
kod liječenja nekih leukemija itd.)

nepoželjni, a to su po organizam sve štetne posljedice

namjernom ili nenamjernom izlaganju zračenja (oštećenje
metaboličkih procesa u stanicama, poremećaj rasta i
razmnožavanja, oštećenje nasljedne mase – mutacije, smrt
stanice i cijelog organizma)
 Rentgenske zrake

* Sa svim ovim različitim biološkim učincima, valja se dobro

upoznati, kako bi kod danas neizbježne primjene različitih vrsta
zračenja (posebno u dijagnostičke svrhe) štetne posljedice sveli
na najmanju moguću mjeru.
 Rentgenske zrake
KVALITETA I KVANTITETA ZRAČENJA

KVALITETA ZRAČENJA (prodornost, tvrdoća, energija

zračenja) određena je:

visinom napona na anodi rentgenske cijevi (ne ovisi o

atomskom broju materijala od kojeg je građena anoda rtg cijevi)

materijalima koji se koriste za filtriranje rtg zraka i njihovoj

debljini (filtri od aluminija, bakra itd.)

staklenom omotaču rtg cijevi- (Pyrex staklo, prozor od berilija u

mamografskoj rtg cijevi)

kolimatoru itd.
 Rentgenske zrake

Kvaliteta radijacije izravno utječe na mjesto i količinu apsorpcije

zračenja u tijelu (bilo pri dijagnostičkoj ili terapijskoj primjeni
zračenja), a onda kao posljedica toga ovise i biološke promjene
(koža ili dublje položena tkiva).
rentgenske zrake manjih energija (mekše zrake!) apsorbiraju se
pretežno u koži i proizvode puno manje sekundarnog-raspršenog
zračenja.

rentgenske zrake većih energija (tvrde rtg zrake !) su prodornije,

apsorbiraju se u dubljim dijelovima tijela i proizvode više
raspršenog zračenja, a svekupno se manje apsorbiraju.
u dijagnostičkoj primjeni zračenja snop rentgenskih zraka je
nehomogen -kontinuirani spektar, a na njega se superponira još i
karakteristično zračenje materijala od kojeg je građena anoda
rentgenske cijevi.
 Rentgenske zrake

KVANTITETA ZRAČENJA (količina radijacije) određena je

intenzitetom ili dozom zračenja

ona ponajviše ovisi o jačini struje grijanja katode rentgenske

cijevi (određuje se pomoću mA), zatim o udaljenosti od izvora
zračenja, debljini i vrsti materijala od kojeg su građeni filtri,
kolimatoru itd.
DOZE ZRAČENJA I JEDINICE ZA MJERENJE
RADIJACIJE
Prof. dr. sc. Stipan Janković
 Doze zračenja

Postoji veliki broj različitih doza zračenja u radiološkoj fizici i

radiologiji!

 razlikujemo u osnovi dvije vrste doza:

fizikalna doza označava količinu radijacije koja je

apsorbirana u određenom volumenu

biološka doza je puno kompliciranija i ona podrazumijeva

fizikalnu dozu, ali i različitu radiosenzibilnost ozračenog tkiva
(težinski faktor tkiva), vremensku raspodjelu doze, vrstu
zračenja (težinski faktor radijacije) i druge manje poznate
čimbenike
 Doze zračenja

JEDINICE ZA MJERENJE ZRAČENJA I DOZE U

DIJAGNOSTIČKOJ I INTERVENCIJSKOJ RADIOLOGIJI
 Doze zračenja u radiologiji:

ekspozicijska doza

apsorbirana doza

ekvivalentna doza

doze zračenja radioaktivnih izotopa

 Doze zračenja

Ekspozicijska doza: količina zračenja kojoj je čovjek izložen.

Definira se kao broj iona oslobođenih pri zračenju neke mase
tkiva.
Stara jedinica je 1 Rentgen (1 R), a sada se upotrebljava jedinica 1
C/kg (kulon na kilogram).
1 C/kg je količina zračenja koja u masi tkiva od 1 kg oslobodi
količinu iona od 1 kulona .

Odnos nove i stare jedinice jest:

1 R = 2,58 x10x 10 -4 C/kg
1 C/kg = 3 876 R
 Doze zračenja

Apsorbirana doza: količina primljene (apsorbirane) energije na

određenu masu tkiva.
Stara jedinica bila je 1 rad, a sada se upotrebljava jedinica 1 Gy (1
Gray).
1 Gy označuje dozu zračenja kod koje se apsorbira količina energije
od 1 džula u masi tkiva od 1 kg.
Odnos stare i nove jedince dan je izrazima:
1 Gy = 102 rada
1 rad = 0,01 Gy
Ekspozicijske doze se izravno mjere dozimetrima. Omjer
ekspozicijske i apsorbirane doze je 1:0,96 za rentgenske zrake
energija do 200 kV. Stoga se mogu upotrebljavati obje vrste doza
bez velike pogreške. Obično se doze navode u jedinicama za
apsorbcijsku dozu, jer su brojevi okrugli.
 Doze zračenja

Intenzitet radioaktivnog zračenja izotopa označuje se kao broj

raspada atoma izotopa u jedinici vremena.

Stara jedinica bila je 1 Curie, a nova je 1 Becquerel (1 Bq).

1 Bq označuje jedan raspad u sekundi.

Odnos je nove i stare jedinice slijedeći:

1 Ci = 3,7 x 1010Bq
 Doze zračenja

Ekvivalentnom dozom naziva se umnožak apsorbirane doze i

RBE (relativne biološke efikasnosti zračenja). Svaka vrsta
zračenja ima drugačiji biološki učinak (za rentgenske zrake RBE
je 1, alfa-zrake 10, itd.).

Jedinica za ekvivalentnu dozu jest 1 Sievert (1 Si), stara jedinica

bila je 1 rem (od “roentgen equivalent man”).

Odnos nove i stare jedinice dat je izrazima:

1 Si = 102 rem
1 rem = 0,01 Si
 Doze zračenja

Doza izloženosti ovisi o :

vrsti radiološke pretrage

širini potrebnog rentgenskog snopa
volumenu ozračenoga dijela tijela
intenzitetu i prodornosti rentgenskih zraka (mA i kV)
trajanju snimanja ili prosvjetljavanja
vrsti rentgenskog uređaja
načinu rada
 Dozimetrija

MJERENJE RADIJACIJE - DOZIMETRIJA

različiti izvori ionizirajućih zračenja imaju veoma rasprostranjenu

primjenu u medicini (dijagnostici i terapiji), tehnološkim
procesima, industriji, znanstvenim laboratorijima, nuklearnim
elektranama, nuklearnim podmornicama itd

velik je broj profesionalaca koji su dugi niz godina, mnogi cijeli

svoj radni vijek, izloženi manjim ili većim dozama ionizirajućeg
zračenja

svakodnevna doza izloženosti je različita, ovisno o djelatnosti, a

razmjerno tome su i rizici mogućih prekomjernih incidentnih (ili u
najnovije vrijeme čak i terorističkih prijetnji!) ozračenja cijeloga
tijela. Pritom valja imati na umu da je svaka doza radijacije, pa i
ona najmanja štetna !
 Dozimetrija

zato je profesionalno osoblje obvezno (prema preporukama

ICRP-ea i pozitivnim zakonskim propisima nacionalnih
zakonodavstava) redovito kontrolirati (dnevno, mjesečno ili
tromjesečno) doze vlastite profesionalne izloženosti
ionizirajućem zračenju. Zbog toga se to mjerenje i naziva
osobnom dozimetrijom.
 Dozimetrija

Najčešće se upotrebljavaju filmski i termoluminiscentni

dozimetri, te rijetko “penkala” dozimetri
 Dozimetrija

Film dozimetar je najduže u uporabi i najčešća vrsta dozimetra u

dijagnostičkoj radiologiji:
 princip je dosta jednostavan, a sastoji se u mjerenju zacrnjena
filma nakon njegova izlaganja zračenju kroz određeno vrijeme (u
RH svaki mjesec, u Njemačkoj svaka 3 mjeseca), te usporedbi
tog zacrnjenja sa zacrnjenjem filma izloženog djelovanju
poznate doze zračenja
 filmski dozimetar sastoji se od plastične kutijice (kontejnera) s
ugrađenim metalnim filtrima od različitog materijala i različite
debljine, što omogućuje mjerenje kvalitete zračenja
 u kutijici između filtera smješten je film dimenzija obično 4 x 3
cm, čija je ¼ slobodna i registrira meka zračenja i moguću
kontaminaciju radioaktivnim supstancama, a preostale površine
su prekrivene filtrima: Cu debljine 0,05mm, 0,3 mm, 1,2 mm, te
Pb debljine 0,8 mm
Dozimetrija
 Dozimetrija

 nakon određenog, uvijek istog vremena nošenja ovog dozimetra,

šalje se u posebni odjel za dozimetriju, vrši njegova fotografska
obrada, a nakon razvijanja mjeri se gustoća zacrnjenja filma
pomoću optičkog ili fotoelektričkog denzitometra

 stupanj zacrnjenja filma je proporcionalan kumulativnoj dozi

zračenja kojoj je bio izložen tijekom nošenja

 za vrijeme rada film se stavlja na prednju stranu trupa ispod

zaštitne pregače od olovne gume, a nikad se ne stavlja u izravni
snop rentgenskih zraka

 nakon rada, dozimetar se obvezatno ostavlja izvan zone zračenja,

s njim treba pažljivo rukovati i čuvati ga od mehaničkih
oštećenja
 Dozimetrija

 ova vrsta dozimetra je dosta jednostavna, on je pouzdan, jeftin i

praktičan za svakodnevnu uporabu u dozimetriji osoba
profesionalno izloženih ionizirajućem zračenju

 njegovi nedostaci su:

 slabija osjetljivost i preciznost za vrlo

male doze zračenja (prag je 0,2 mSv)
 zahtijeva dosta administrativnih poslova
kod svake zamjene
 osjetljivost na vlagu i temperaturu u
radnoj okolini
 Dozimetrija

Termoluminiscentni dozimetri u posljednje vrijeme sve više

istiskuju iz uporabe filmske dozimetre.
 ovi dozimetri koriste poznati princip termoluminiscencije. To
je fizikalno svojstvo nekih kristala (kalcijev sulfat, litijev
fluorid, kalcijev fluorid, berilijev oksid, itd.) da apsorbiranu
energiju zračenja oslobađaju kao svjetlo nakon izlaganja
grijanju pri temperaturi 100-200 0C
 tako emitirana energija svjetla proporcionalna je energiji
apsorbiranog zračenja kojem je bio izložen TLD za vrijeme
rada
 uređaj za detekciju zračenja termoluminiscentnog dozimetra
ima grijač kristala i mjerač oslobođene svjetlosti
 grijač se zagrijava pomoću električne struje, a oslobođeni
fotoni svjetla padaju na fotomjerač u kojem induciraju
proporcionalnu količinu elektriciteta
 Dozimetrija

 mjerenjem te struje automatski se izračunava doza zračenja kojoj

je bio izložen kristal dozimetra.
 prednosti ovog dozimetra u odnosu na filmski su:

 veća osjetljivost na male doze zračenja

 dugo “pamti” apsorbiranu dozu zračenja
 očitavanje je brzo
 otporan je na utjecaj okoline
 njegov oblik i veličina omogućavaju
različite aplikacije mjerenja doza zračenja
 Dozimetrija

Penkala dozimetri (Quartz Fibre Electrometers, QFE, QF

Electroscope) su dozimetri koji omogućavaju izravno,
trenutačno očitavanje kumulativne doze ekspozicije zračenju:

 rade na principu ionizirajuće komore

 mogu detektirati sve vrste zračenja s maksimalnim rasponom

od 2 mSv do 10 Sv

 njihova prednost je u tome što su relativno jeftini

 nedostaci su:
 osjetljivost na mehaničke udare, vibracije i
temperaturu

* Pouzdanost izmjerenih doza je osrednja.

 Opća dentalna
radiografija i radiologija

Biološki učinci djelovanja ionizirajućih

zračenja
Prof. dr. sc. Stipan Janković
 Radiobiologija

RADIOBIOLOGIJA

znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem utjecaja

ionizirajućih zračenja na živa bića.
u nju su uključene brojne struke, stručnjaci i znanstvenici:
fizičari, radiofizičari, radiokemičari, genetičari, radiolozi,
fiziolozi i patofiziolozi, tehnolozi, a svi oni skupa djeluju
interdisciplinarno.
njihova zajednička istraživanja doprinose spoznajama o utjecaju
različitih vrsta zračenja na ljudska tkiva, poželjnim i nepoželjnim
efektima, kako bismo mogli ta zračenja strogo kontroliranom
uporabom staviti u službu čovjeku, a nepoželjne (štetne) popratne
učinke svesti na najmanju moguću mjeru.
 Radiobiologija

usprkos brojnih spoznaja, još uvijek postoje brojne nepoznanice u

svezi različitih bioloških učinaka radijacije. Zbog svakodnevne
primjene zračenja u medicinske svrhe veliki broj stanovništva je
izložen različitim dozama zračenja.

da bismo nepoželjne efekte zračenja sveli na najmanju mjeru,

potrebno je dobro upoznati prirodu ionizirajućih zračenja, njihova
fizikalna svojstva, biološke osobitosti zračenja, siguran način
uporabe, te na kraju mogućnosti prevencije i najbolje načine
zaštite.
 Radiobiologija

Problematiku zaštite od zračenja prati cijeli niz stručnih

međunarodnih organizacija, koje redovito ili periodički izdaju
svoje preporuke.
Posebno su značajne preporuke nekoliko najvažnijih organizacija
(Basic Safety Standards) koje su prihvatile zemlje Europske unije
i obvezale sve zemlje članice na strogo pridržavanje tih preporuka.
U skladu stim preporukama donesen je i naš novi Zakon o zaštiti
od ionizirajućih zračenja s odgovarajućim popratnim
Pravilnicima za provođenje zaštite od zračenja.

Pored brojnih odrednica, Zakonom je regulirana i obveza

odgovarajuće edukacije o zaštiti od zračenja za sve profesionalno
osoblje, koje na bilo koji način (makar i povremeno!) radi s
izvorima ionizirajućih zračenja. Zato je posve razumljiva obveza
temeljite edukacije profesionalaca o svim aspektima
radiobiologije i zaštite od ionizirajućih zračenja.
 Radiobiologija

Djelovanje ionizirajućeg zračenja na stanicu

 Radiobiologija

izlaganje stanica zračenju dovodi do unosa energije u stanice, što

uzrokuje niz različitih promjena kemijskih i bioloških strukturnih
elemenata ovisno o količini i vrsti energije zračenja.

učinci djelovanja zračenja su posljedica ionizacije u procesu

interakcije zračenja i atoma/molekula koji su strukturni dijelovi
stanica.

sve promjene na živim stanicama koje nastaju djelovanjem zračenja

nazivaju se skupnim imenom biološko djelovanje ionizirajućeg
zračenja.
 Radiobiologija

Fizikalne promjene u stanici

nastaju pod utjecajem apsorbirane energije zračenja.

ionizirajuća zračenja su valovi, fotoni energije u točno određenim

– definiranim količinama (kvantima energije).

količina energije koju prenosi foton određena je po jednadžbi:

E= h x f (E= energija, f= frekvencija, h=konstanta koja
određuje njihov omjer).

što je veća frekvencija to je manja duljina vala, to je veća

količina energije koju fotoni predaju stanicama.

energija fotona (zraka) pretvara se u kinetičku energiju elektrona

izbačenih iz elektronskih omotača atoma.
 Radiobiologija

nastaju fizikalni procesi:

ionizacija- stvaranje ionskih parova

anihilacija pozitrona
nastanak karakterističnog zračenja
neznatno povećanje temperature
tkiva itd.

* Sve se to odvija u vrlo kratkom vremenu, koje se mjeri oko 10-13

msec.
 Radiobiologija

Kemijske promjene u stanici

nadovezuju se na fizikalne promjene.

ionizirani atomi mijenjaju kemijska svojstva.

ako je atom sastavni dio važne velike molekule, ionizacija može

dovesti do prekida molekule ili prelokacije atoma u molekuli.

molekula može biti oštećena na način promijenjene funkcije ili

gubitka njene funkcije, što može rezultirati ozbiljnim
oštećenjem ili čak smrti stanice.
 Radiobiologija

KAKO ZRAČENJE DJELUJE NA STANICU ?

Postoje dvije mogućnosti oštećenja:

pogodak vitalnih struktura (karioreksa, karioliza, stvaranje

vakuola u citoplazmi, pucanje stanične membrane itd.) - izravno
djelovanje zračenja (teorija izravnih pogodaka).

neizravna oštećenja: nastaju u srazu zračenja s molekulama

vode (75-85% tjelesne mase!)- teorija neizravnih oštećenja.

* Najveći broj oštećenja događa se ovim mehanizmom, a samo

oko 5% izravnim djelovanjem zračenja!
Radiobiologija
 Radiobiologija

DJELOVANJE ZRAČENJA NA STANICU

ciljno mjesto djelovanja radijacije na živa tkiva je stanica, osnovni
građevni element tkiva.
upravo u stanici događaju se različite kemijske i biološke
promjene nakon izlaganja ionizirajućem zračenju.

stanice su građene od molekula i to pretežno od slijedećih pet

glavnih molekula:
80 % molekule vode
15 % proteini
2% lipidi
1% ugljikohidrati
1% nukleinske kiseline
1% sve ostale molekule
 Radiobiologija

od ovih molekula, očito su najzastupljenije molekule vode, a to

su ujedno i najjednostavnije molekule u ljudskom tijelu.

proteini, lipidi, ugljikohidrati su organske molekule, a zbog

njihove veličine nazivaju se i makromolekulama, u što spadaju i
nukleinske kiseline koje su veoma velike molekule, sastavljene
od stotina i tisuća atoma.
zbog najveće zastupljenosti u tijelu, pri izlaganju zračenju
najveća je mogućnost interakcija zračenja s molekulama vode.
Najveći dio zračenja apsorbira se u ovim molekulama jer su one
najbrojnije.

poznato nam je da se sve bitne funkcije u ljudskom tijelu odvijaju

uz pomoć molekula vode, pa svako unošenje nove energije sa
strane u te molekule dovodi do poremećaja koji mogu rezultirati
različitim oštećenjima.
 Radiobiologija

Koji su mehanizmi djelovanja zračenja na molekule vode s

posljedičnim oštećenjima?

Prikazat ćemo na jednostavnom primjeru:

H2O + zračenje = H2O+ + e-

H2O+  H+ + OH*
H2O+ + e-  H2O-

H2O-  OH- + H*
 Radiobiologija

 Djelovanjem zračenja na molekulu vode nastali su slobodni

radikali:
OH* i H* koji su vrlo nestabilni i u nekoliko mikrosekunda
stupaju u različite kemijske reakcije s okolnim molekulama.
vezivanjem radikala na molekule koje su od vitalnog značaja za
uredno funkcioniranje stanice, na primjer za metaboličke
procese u stanici, dolazi do poremećaja metaboličkih procesa.
Takav je slučaj s inaktivacijom enzima pod djelovanjem
slobodnih radikala.
Primjer oštećenja molekule enzima:
R-SH+R-SH+2OH*R-S-S-R+2H2O
kao što se vidi iz ove jednostavne formule, djelovanjem
slobodnog radikala OH* na molekulu enzima, on je izgubio SH
skupinu (sulfhidrilna skupina), koja se nalazi u mnogim
enzimima, a veoma je osjetljiva na djelovanje slobodnih radikala.
 Radiobiologija

djelovanjem zračenja na molekule vode nastaje radioliza, a

stvoreni slobodni radikali raskidaju dijelove makromolekule
enzima, i to najčešće baš kemijsku vezu između vodika i sumpora
u SH skupini.
gubitkom ove karakteristične skupine molekula gubi svoju
biokemijsku aktivnost što rezultira biološkim oštećenjem.
posljedice mogu biti oštećenje ili potpuni gubitak funkcije stanice
za čije je metaboličke reakcije odgovoran inaktivirani enzim.

 Drugi primjer - oštećenje stvaranjem vodikova peroksida:

OH* + OH* = H2O2
Vodikov peroksid je veoma toksični oksidant koji može oštetiti
stanicu i njenu DNA.
 DJELOVANJE ZRAČENJA NA STANICU

► Djelovanje zračenja na organske makromolekule i vitalne

strukturne dijelove stanice je manje značajan način
oštećenja stanica i naziva se izravnim djelovanjem
zračenja na stanicu. Oštećenja su proporcionalna količini
(dozi) zračenja. Veće doze zračenja oštećuju i reparatorne
mehanizme, pa su nastala oštećenja ireverzibilna (smrt
molekula i stanica). Ova se činjenica koristi u radioterapiji
tumora orofacijalnog područja.
 Radiobiologija

DNA je pretežno u jezgri stanica (manji dio u mitohondrijima) i

spada među najvažnije organske makromolekule u tijelu. Ona
kontrolira sve funkcije stanice i sadrži svu nasljednu masu.
RNA je smještena pretežno u citoplazmi stanice, a javlja se u tri
oblika mRNA, tRNA i snRNA (sudjeluje u procesu zrenja
mRNA): sudjeluje u procesima rasta i razvoja stanica, neophodne
su za sintezu proteina.
DNA i RNA zajedno određuju redoslijed aminokiselina u
molekuli proteina
 Radiobiologija

diobom molekule DNA nastaju uvijek dvije jednake molekule

(reduplikacija) s istim redoslijedom aminokiselina (A-T, C-G).

posrednik je molekula RNA koja prenosi “šifru” s DNA za

sintezu novih molekula proteina u stanici. Poremećaj redoslijeda
aminokiselina (pod utjecajem zračenja npr.) navodi ribosome na
stvaranje drugačijih -“pogrešnih”, za stanicu nepotrebnih ili čak
štetnih proteina.
 Radiobiologija

Prekid lanaca DNA zračenjem: prekid može biti jednostruk (može

se oporaviti) ili dvostruk (ne može se oporaviti). Prekidi lanaca
DNA se događaju na spojevima šećera i fosfornih veza ili između
šećera i purinskih ili pirimidinskih baza, a posljedica su oštećenja
encima koji kontroliraju procese sinteze i reduplikacije.
 Radiobiologija

NAPOMENE:

 oštećenja stanica su proporcionalna dozi zračenja.

 veće doze zračenja oštećuju i reparatorne mehanizme, pa su

nastala oštećenja ireverzibilna (smrt molekula i stanica).

 ova se činjenica koristi u radioterapiji tumora.

 sve ovo još nije do kraja istraženo i predmet je ispitivanja u

laboratorijima diljem svijeta (na virusima, bakterijama, i kulturi
stanica).
 Radiobiologija

OSJETLJIVOST POJEDINIH STANICA NA ZRAČENJE

osjetljivost (radiosenzibilnost) tkiva na zračenje je veoma

različita.

za nju vrijedi Bergonie-Tribondeau zakon: stanice su osjetljive

na zračenje proporcionalno brzini njihove diobe, a obrnuto
proporcionalno stupnju njihove diferencijacije.

to znači da su na zračenje najosjetljivije stanice koje se

intenzivno dijele i koje imaju intenzivnije metaboličke procese.

manje su osjetljive visoko diferencirane stanice i stanice sa

sporijim metaboličkim procesima.
 Radiobiologija

Redoslijed osjetljivosti nekih stanica na zračenje:

slaba osjetljivost: mišićne stanice, živčane stanice i

stanice koštanog tkiva.
umjerena osjetljivost: endotelne stanice, spermatide,
fibroblasti, osteoblasti.
visoka osjetljivost: limfociti, spermatogonije, eritroblasti,
stanice crijevnog epitela.

**Spoznaje o različitoj osjetljivosti stanica odredile su

radiobiološke smjernice za zaštitu od zračenja, ali su isto tako
omogućile primjenu ionizirajućeg zračenja u terapijske svrhe
(radioterapija zloćudnih tumora).
 Radiobiologija

 na zračenje su osjetljivije mlađe osobe.

 žene su nešto manje osjetljive na zračenje nego muškarci.

► Teratogena oštećenja javljaju se već kod doza zračenja od 0.1
do 0.5 Gy (područje dijagnostičke radiologije!), pa je zato
obvezatna dobra zaštita gonada.
► U dijagnostičkoj radiologiji to se odnosi na ozračenje gravidne
žene pri izvođenju slijedećih pretraga: IVP, irigografija, CT
trbuha i male zdjelice, angiografske pretrage i pregledi
gastoduodenuma, te bilo koja procedura intervencijske
radiologije.
► Teratogena oštećenja se ne mogu javiti kod pravilne primjene
ionizirajućeg zračenja u dentalnoj radiografiji jer su moguće
doze zračenja ispod dozvoljene razine od 1 mSv.
► Prema preporukama ICRP-a, rizik nastanka genetskog
oštećenja znači jedno ozbiljno genetsko oštećenje na 10.000
osoba ozračenih dozom od 0.01 Gy. Rizik se udvostručuje u
drugoj generaciji potomstva.
 Opasnosti od zračenja u dentalnoj radiologiji

► Potencijalne opasnosti od ionizirajućeg zračenja u

dentalnoj radiografiji su povećan rizik razvoja tumora
mozga, žlijezda slinovnica i štitne žlijezde, te moguća
genetska oštećenja (zbog mutacija izazvanih i malim
dozama zračenja).

► Procijenjeni rizik nastanka zračenjem izazvanih karcinoma

je za suvremenu „bitewing“/periapikalnu snimku 1: 2o
miliona, za panoramsku snimku 1: 10 miliona a za CT
glave 1: 10.000.
 Radiobiologija

Hematopoetska tkiva

Stanice koštane srži i limfnih tkiva vrlo brzo se obnavljaju, pa su

radi toga i veoma osjetljive na zračenje, po redoslijedu osjetljivosti
odmah iza spolnih stanica:

Limfociti
Granulociti
Trombociti
Eritrociti

Zato kod radioterapije tumora treba stalno kontrolirati broj krvnih

stanica u perifernoj cirkulaciji. U dijagnostičkoj radiologiji rizici
oštećenja koštane srži su znatno manji, ali ipak postoje.
 Radiobiologija

AKUTNA BOLEST ZRAČENJA PRI OZRAČENJU CIJELOG

TIJELA
Akutna bolest zračenja nastaje pri ozračenju cijelog tijela većom
dozom zračenja u kratkom vremenskom razdoblju. Ovisno o veličini
doze javljaju se različiti efekti.

Doza Efekti
0.25 Gy nema znakova akutnog oštećenja, samo kasne posljedice
0.25 – 0.75 Gy depresija elemenata koštane srži, kritična doza za pojavu
akutne bolesti zračenja
1 Gy * “minimalna letalna doza “, prvi smrtni slučaj
2 Gy * 5% smrtnih slučajeva
4 Gy * 50% smrtnih slučajeva, srednja letalna doza
7 Gy * 100% letalna doza, većina ozračenih umire unutar 14 dana
* na cijelo tijelo
 Radiobiologija

OVISNOST BIOLOŠKIH OŠTEĆENJA O DOZI

ZRAČENJA

 u dijagnostičkoj primjeni zračenja bolesnici su izloženi daleko

manjim dozama zračenja nego pri radioterapiji.

 ali i te male doze zračenja imaju svakako određene biološke

učinke koji ne ovise samo o dozi zračenja (dakle, količini
zračenja), već i o vrsti zračenja, dužini trajanja izlaganja
radijaciji, topografskoj raspodjeli doze u organizmu, te
individualnoj osjetljivosti organizma na zračenje (dob, spol,
stanje imunosnog sustava).
 Radiobiologija

PODJELA OŠTEĆENJA IZAZVANIH ZRAČENJEM

A) SOMATSKA OŠTEĆENJA (tjelesna):

 Akutna (opća, lokalna)

 Kronična (opća, lokalna)

 Profesionalna (opća, lokalna)

 Kancerogena
 Leukemogena

 Teratogena
B) GENETSKA OŠTEĆENJA (oštećenja nasljednih osobina potomstva)
 Radiobiologija

GENETSKA OŠTEĆENJA
To su oštećenja koja nastaju na potomstvu osoba čije su gonade
bile izložene zračenju u generativnom razdoblju.

Nepoželjnim genetskim oštećenjima smatraju se sve promjene

nasljednih osobina (tjelesnih i intelektualnih), koje dovode do
smanjenja tjelesne i umne sposobnosti potomaka.

Učestalost genetskih oštećenja linearno je povezana s dozom

zračenja jajnih stanica i spermija.
 U dijagnostičkoj radiologiji najveća opasnost od zračenja s
ovim posljedicama su pretrage pri kojima su gonade u
izravnom snopu rentgenskih zraka: dijaskopija trbuha,
rentgenske snimke zdjelice i trbuha, angiografije,
urografije, CT abdomena i zdjelice. Kod svih ovih pretraga
treba uvijek provesti maksimalno moguću zaštitu gonada.
 Radiobiologija

Mutacije izazvane zračenjem su recesivno nasljedne.

To znači da se neko nasljedno oboljenje izazvano ovim
mutacijama može javiti na potomstvu ozračenih osoba ako su
otac i majka bili ozračeni približno istom dozom zračenja, na
istom mjestu kromosoma i gena. To se u pravilu ne može javiti u
prvoj generaciji potomstva, već tek od treće generacije nadalje.
Vjerojatnost ispoljavanja nasljednih bolesti je to veća što je veći
broj ljudi, muškaraca i žena u generativnoj dobi bio izložen
zračenju.
Prema posljednjim podacima u RH se godišnje učini oko
4.500.000 različitih rentgenskih pretraga.
 Radiobiologija

Zbog toga treba imati vrlo stroge indikacije za upućivanje

pacijenata na rentgenske pretrage u njihovom generativnom
razdoblju (osobito mladih ljudi i žena).
Poradi svega navedenog,
najnovije preporuke ICRP-a
dozvoljavaju godišnju
izloženost pučanstva dozi
zračenja od svega 1 mSv
(obvezujuća preporuka od
1990. godine!!).

Ranije su te dopuštene doze

bile višestruko veće.
 Radiobiologija

Prema preporukama ICRP-ea rizik nastanka genetskog

oštećenja znači jedno ozbiljno genetsko oštećenje na
10.000 osoba ozračenih dozom od 0.01 Gy (1 rad).
Rizik se udvostručuje nakon druge generacije.