Pitanje ekologije u islamu

• Utemeljenost discipline islamskog ekološkog prava

• Fikhul-bi’e kao naziv za ekologiju u islamu
• S obzirom da pojam ekologija podrazumijeva naučnu
disciplinu koja se bavi ukupnim odnosom organizama
- uključujući i čovjeka - naspram prirodne sredine i
da kvalitetno pravno uređenje tog odnosa zahtijeva
uvažavanje rezultata do kojih je ona došla, termin
islamsko ekološko pravo čini se podesnim i
opravdnim.
 ZAŠTITA I OČUVANJE
ŽIVOTNE SREDINE KAO JEDAN OD
MOGUĆIH CILJEVA / INTENCIJA ŠERI’ATA
• Temeljne vrijednosti koje štiti šerijat
• Razlozi da se zaštita i očuvanje životne sredine svrsta
među osnovne ciljeve šeri’ata
• - uništavanje i zagađivanje životne sredine i njenih
komponenata predstavlja direktnu prijetnju po sve ostale
vrijednosti (vjeru, život, razum, potomstvo i imovinu).
• Uništavanje prirodne sredine predstavlja narušavanje one
koncepcije čovjekovog odnosa naspram prirode koju
zagovaraju islamska vrela te se utoliko javlja kao
suprotnost intenciji šerijata da zaštiti vjeru.
• Ekstremno zagađivanje zraka, vode i zemljišta,
oštećivanje ozonskog omotača ispuštanjem velikih
količina otrovnih gasova, globalno zagrijavanje itd.
direktna su prijetnja po život čovjeka i drugih bića na
Zemlji.
• Život u nezdravoj sredini i izloženost različitim negativnim
efektima ekološke krize (kao npr. udisanje zagađenog
zraka, nedostatak čiste vode, izloženost radioaktivnom
zračenju itd.) prouzrokuje pojavu različitih oboljenja koja
mogu ugroziti reprodukciju ljudske vrste.
• - nekontrolisana eksploatacija prirodnih resursa
(šuma, rudnih bogatstava, rezervi energetskih izvora
itd.) predstavlja prijetnju budućem ekonomskom
razvoju čovječanstva i njegovom materijalnom
blagostanju, u čemu prepoznajemo ugrožavanje
vrijednosti imovine.
• Prihvatanje zaštite životne sredine kao jednog od
osnovnih ciljeva šeri’ata omogućilo bi kreiranje
islamske koncepcije razvoja kao moguće alternative
današnjim uvjetima ekološke krize.
ULOGA POJEDINCA, DRŽAVNE VLASTI I ISLAMSKE
LEGISLATIVE U ZAŠTITI I OČUVANJU ŽIVOTNE SREDINE

• Uloga pojedinca:
• Krajnja odgovornost pred Uzvišenim Allahom
za djelovanje i ponašanje, shodno kur'anskom
naputku da će "svaki grješnik samo svoje
breme nositi", jeste na individui. Stoga
očuvanje, zaštita i unaprjeđenje životne
sredine nije samo zadaća državnih organa i
agencija, nego i vjerska obaveza svakog
muslimana pojedinačno.
• Svijest o ovoj dužnosti je vrlo važna kako bi svaki
pojedinac uzeo aktivno učešće u zaštiti prirode i
prirodnih resursa. Značajan segment djelovanja na
planu zaštite i očuvanja životne sredine
podrazumijeva "ekološko" ponašanje pojedinca:
čuvanje vodenih tokova i površina čistim,
umjerenost u potrošnji vode, racionalno korištenje
šumskog blaga i njegovo obogaćivanje sadnjom itd.
Svijest o dužnosti očuvanja prirode neophodno je
temeljiti na porukama koje pronose kur'anski ajeti:
• I ne pravite nered na zemlji, kad je na njoj red
uspostavljen! El-E’araf, 56
• I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj
svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome
svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah
tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer
Allah ne voli one koji nered čine.
• Svijest o potrebi čuvanja i unaprjeđivanja životne sredine u
Bosni i Hercegovini nije na zavidnom nivou. Naša jezera i
obale rijeka vrlo često su odlagališta otpadaka, na mjestima
od izuzetnog ekološkog značaja vrši se bespravna izgradnja
objekata, šume se nemilice krče, otpadne materije se
ispuštaju u vodene tokove itd. Otuda je bitno da naši islamski
radnici, u okviru ukupnih društvenih aktivnosti i nastojanja
na podizanju ekološke svijesti kod građana, rade na izgradnji
svijesti kod naših muslimana o očuvanju životne sredine
čistom, zdravom i udobnom za život, kako ljudske vrste, tako
i drugih oblika života koje je Allah, dž.š., stvorio na Planeti.
 Neka načela islamskog prava
od značaja za očuvanje životne sredine

• 1. U islamskom pravu Uzvišeni Allah se smatra

jedinim stvarnim vlasnikom Zemlje i svega što
se na njoj nalazi. Svi elementi prirode
povjereni su čovjeku na upravljanje i
korištenje, ali u skladu sa Božijim
instrukcijama. Privatna svojina je zajamčena i
zaštićena u islamskom pravu, ali su isto tako
postavljena neka važna ograničenja ovog
prava.
• 2. Iz Poslanikovog, s.a.v.s., hadisa i ujedno
općeg fikhskog pravila: Nije dozvoljeno nanijeti
štetu, niti na štetu odgovoriti štetom izvedena
pravila o zabrani zloupotrebe prava u
islamskom pravu. Pravo treba biti korišteno
samo da bi se ostvarili ciljevi radi kojih je ono
ustanovljeno, a ne da bi se njegovim
korištenjem nanijela šteta drugoj osobi ili
društvu.
• 3. Pravo korištenja osnovnih prirodnih resursa, kao što su:
voda, izvori energije, šume, zrak, sunčeva svjetlost itd.
pripada svim članovima društva. Njihovo korištenje se
ostvaruje na dva načina: izravnom eksploatacijom i
posredno, pristupom proizvodima sačinjenim na bazi tih
resursa. Članovi društva imaju pravo da koriste prirodne
resurse da bi zadovoljili svoje potrebe i pod uvjetom da
time ne nanose štetu drugim članovima društva. Onaj ko
neodgovornim ponašanjem uzrokuje devastaciju prirodne
sredine dužan je da je nadoknadi, jer je time ugrozio prava
ostalih članova društva.
4. U slučaju da prirodni resurs nije dovoljan za opću i
slobodnu eksploataciju, neposredno pravo na
njegovo korištenje se ustanovljava prema
slijedećim kriterijima:
a) stupanj potrebe; potrebe se moraju razlikovati od
želja i precizirati kvantitativno i kvalitativno;
b) utjecaj na resurs; c) ulaganje rada i kapitala u
resurs; d) pravo prvenstva u korištenju resursa.
• pravo korištenja resursa povezano je sa
mogućnošću njegove primjerene eksploatacije i
osiguranja zaštite i obnove resursa, što je u skladu
sa pravnim načelom koje postavlja Allahov
Poslanik, s.a.v.s., kazavši: Profit slijedi odgovornost.
5. Islamski pravnici ukazuju na to da je osnovni cilj
šeri'ata postizanje koristi za ljude (dželbul-mesalih)
ili otklanjanje štete po ljudsko društvo (der' al-
mefàsid).
• Ljudski postupci i aktivnosti mogu se vrjednovati na
osnovu kriterija da li imaju za posljedicu ostvarenje koristi
ili uzrokovanje štete po pojedince i zajednicu. Stoga,
muslimani koji rade na izradi prostornih i urbanističkih
planova, poslovni ljudi, a naročito oni koji rade u državnim
organima koji imaju ovlasti da donose odluke koje imaju
utjecaja na stanje životne sredine uvijek moraju pažljivo
vagati između koristi od određenih aktivnosti, s jedne
strane, i potencijalnih šteta koje one mogu proizvesti, s
druge strane. Prilikom vaganja izme u koristi i štete
korisno je rukovoditi se
 šeri'atskopravnim pravilima o šteti i njenom
otklanjanju: šteta se mora otkloniti, šteta se ne
smije otklanjati istom štetom, dopušta se
privatno oštećenje radi izbjegavanja javne
štete, veća šteta se otklanja manjom i otkloniti
štetu preče je nego pridobiti korist.
• Primjeri izgradnje hidrocentrala,
termoelektrana itd.
• 6. Kada se vaga između različitih interesa i koristi,
treba imati u vidu stepenovanje njihovog značaja
koje je u metodologiji islamskog prava proveo
istaknuti islamski znanstvenik Abu Hamid al-Gazali
(u. 1111.). On je podijelio vrijednosti koje štiti šeri'at
u tri kategorije: nužne (darùriyyat), o kojima je već
bilo riječi, potrebne (hàdžiyyàt),čije nezadovoljenje
dovodi do istinskih poteškoća, i poželjne
(tahsìniyyàt), koje upotpunjuju kvalitet života
pojedinca i društva.
Ukoliko ostvarenje interesa iz kategorije hàdžiyyàt ugrozi
interes iz kategorije darùriyyàt, daje se prednost ovom
posljednjem. Na isti način, prednost se daje potrebnim
stvarima nad poželjnim.
Uloga državnih vlasti:
Primarna zadaća organa državne vlasti jeste da
obezbijede sigurnost i opće blagostanje društva kao i
da otklone štete koje ga pogađaju. Ta zadaća uključuje
zaštitu i očuvanje životne sredine i prirodnih
bogatstava.
Povijesno promatrano, mnoge funkcije koje se tiču
zaštite i očuvanja životne sredine u islamskoj
državi bile su povjeravane posebnoj vladinoj
službi koja se nazivala hisba, a čija je opća zadaća
bila da nalaže dobro i sprječava loše postupanje
(el-emr bi al-ma'rùf ve el-nahy 'an el-munker).
Osoba koja je bila na čelu te službe - muhtesib,
vršio je nadzor i inspekciju tržišta, puteva,
objekata, izvora vode, prirodnih rezervata itd.
Uloga državnih vlasti danas u očuvanju i zaštiti
životne sredine i prirodnih resursa treba da
uključuje dva glavna aspekta:
1. Preduzimanje svih potrebnih mjera i aktivnosti
kojima će se eliminirati ili ublažiti postojeće
štete i ekološki debalansi, u skladu sa jednim
od osnovnih načela islamskog prava koje glasi:
šteta se mora otkloniti i drugim, njemu
srodnim pravilima.
To podrazumijeva pravo državne vlasti da:
a) smatra odgovornim pojedince, organizacije, ustanove i
poduzeća za otklanjanje štete koja je rezultat njihovog
ponašanja, poslovnih aktivnosti i projekata, na osnovu
naprijed spomenutog pravila o otklanjanju štete;
b) obustavi i zabrani one aktivnosti i projekte za koje
utvrdi da nanose stvarnu štetu životnoj sredini koja je
podjednaka ili veća od koristi koja se ima od nje, na
osnovu pravila po kome je otklanjanje štete preče od
postizanja koristi.
Ukoliko zajednica ima urgentnu potrebu za nekom
djelatnošću koja istovremeno proizvodi i određene
štetne posljedice, onda se ona može odobriti na
osnovu pravila: nužda čini dopuštenim ono što je
zabranjeno (ed-darùràt tubìhú el-mahzùràt), s tim da
se radi na iznalaženju rješenja koje će biti supstitucija
datoj aktivnosti ili koje će obezbijediti zaštitu životne
sredine. U tom slučaju će se primijeniti pravilo: što je
s razlogom dopušteno, prestaje biti dopušteno kada
prestane razlog dopuštenja.
c) potražuje naplatu pričinjene štete od strane
pojedinaca, ustanova i poduzeća koji su je
izazvali, primjenjujući pravilo koje glasi:
počinilac je odgovoran
Međutim, pojedinci, ustanove i poduzeća se ne
mogu držati odgovornim za štetu, ukoliko su
svoje aktivnosti sprovodili u skladu sa
odredbama dozvola, koncesija i ugovora koje
su sklopili sa organima državne uprave.
2. Preduzimanje svih potrebnih mjera kojima će
se spriječiti ili minimizirati štete prije nego one
nastanu, shodno principu pravne prevencije
koji poznaje metodologija islamskog prava
uključuje pravo državne vlasti da:
a) zabrani, privremeno ili trajno, aktivnosti koje
mogu rezultirati ugrožavanjem životne sredine
i ekološke ravnoteže;
b) ograniči obim, mjesto, vrstu i način sprovo enja aktivnosti
(pojedinaca, poduzeća i kompanija) kako bi se spriječila
štetaili ona svela na najmanju moguću mjeru;
c) propiše i nametne određene mjere i tehničke standarde
pojedincima, ustanovama i poduzećima kojima će se
spriječiti ili umanjiti negativno djelovanje njihovih
privrednih i drugih aktivnosti po stanje životne sredine i
okoliša (npr. Prečišćavanje otpadne vode, ugradnja filtera
za prečišćavanje otpadnih gasova koje tvornice i
termoelektrane ispuštaju iz dimnjaka, ugradnja
katalizatora za prečišćavanje automo-bilskih gasova itd.);
d) preduzme mjere i aktivnosti na zaštiti rijetkih i
ugroženih biljnih i životinjskih vrsta;
e) preuzme vodeću ulogu u planiranju razvoja i
iskorištavanju zemljišta i mora, kao i ostalih prirodnih
resursa s ciljem da se osigura interes svih stvorenih
bića i spriječi ugrožavanje prirode. To planiranje
podrazumijeva zaštitu područja koja su od posebnog
ekološkog značaja kao i uskla ivanje razvoja u ekološki
osjetljivim područjima sa njihovim posebnim
karakteristikama.
 Islamske ustanove za zaštitu
i održivi razvoj prirodnih bogatstava
Islamska pravna teorija i praksa poznaje
određene ustanove korisne u ukupnim
nastojanjima na zaštiti prirodne sredine. Radi
se o slijedećim ustanovama:
1. oživljavanje neiskorištene zemlje
2. Rezervati/zaštićena područja (el-himà)
3. zaklade za brigu o životinjama (vakuf)
• 4. dva časna hrama