Maja i zečić u šumi

Gilbert Delahaye - Marcel Marlier

Danas je završena žetva. Maja skuplja slamu i nosi u ambar. Tek što je
sjela malo se odmoriti opazi mali, drhtavi ružičasti nosić. Iz slame je
izvirivao šumski zečić, ukočen od straha.
- Jadni zečiću - reče mu Maja i uze ga u ruke. - Pravo je čudo da te nisu
smrvili noževi kosilice! Ne boj se! Ponijet ću te svojoj kući. Zvat ću te Pipi.
- Kako je mali! - pomilova ga mama. - Sigurno je gladan.
- Potražit ću bočicu i dudicu - reče Maja - Bit će dobra ona
kojom hranim lutku.
- Pipi je brzo rastao. Igrao s Majom i više je se nije bojao.
Dado i Sonja, Majini susjedi, dolazili su svakoga dana vidjeti kako napreduje
zečić i uvijek mu donosili: ljuske od graška, ljuske od krumpira ili maslačak.
- Kako su mu vrhovi ušiju plavkasti! - čudila se Sonja.
Jednog dana djeca su
primijetila promjene na
zečiću i zabrinula se.
- Pipi je danas tako tužan. -
reče Dado.
- Istina je. I zbog toga sam
jako zabrinuta. - složi se
Maja. - Već nekoliko dana
neće jesti, dlaka mu je
izgubila sjaj, ne umiva se,
neće se igrati…
- Treba ga što češće voditi
u šetnju - doda Sonja.
- Zečići su šumske životinje
i ne podnose zatvoren
prostor. Treba ga pustiti na
slobodu - bio je odlučan
Dado.
- Znam. Ali ne mogu ga
ostaviti bilo gdje. Djed mi je
uvijek govorio: "Kad imaš
neku životinju, moraš se o
njoj brinuti“- reče Maja.
Poslije ručka Maja i zečić pođoše u šumu.
Na samom
ulasku u šumu začuše neobičan šum.

- Pogledaj, Pipi! Jato

sjenica!. One se
svake godine, u ovo
vrijeme, skupljaju u
velika jata i s drugim
crnim, plavim i
žućkastim sjenicama
čiste šumu od
insekata.
-Divno ih je promatrati
kako lepršaju -
pomisli zečić i sjede
na zadnje noge.
- Vidiš li onu staru
ogradu na kraju
staze. Odatle počinje
šuma - reče mu Maja.
Brbljivica šojka, koja sve vidi i sve čuje, prva je opazila Maju.
- Vidim lovca! Izgleda opako!. Već je zarobio zeca! - povika šojka tako glasno, da je
odjekivalo šumom.
Sve se životinje uznemiriše.

Skrijmo se! - reče lisica.

-Bježimo! - drhtala je košuta od straha.
Ne, to nije lovac - umirivao ih je crvendać.
- To je Maja. Dobro je poznajem. Ona mi svakog proljeća donese nešto za jelo.
- Istina je - dodala je sjenica. Maja preko cijele zime hrani i ptice i životinje.
Graja se polako stišavala.
- Dobar dan, Majo! Baš se radujem što si došla! - zacvrkuta sjenica.
- Ako budemo išli uz potok, nećemo zalutati - reče Maja zečiću.
- Pazi, Pipi, klizavo je!
Iznenada Maja poviče uzbuđeno: - To su jazavčeve stope! Pričali
su mi da se jedne noći jazavac uvukao u vinograd da se zasladi
grožđem. Zbog njegove crne njuške i čupavog krzna, stričeku
Martinu se u mraku učinilo da je to medvjed!. Kažu da je premro od
straha.
Pipi, dobro pogledaj i zapamti. Ovi tragovi u glibu su tragovi lasice - poučavala ga
je Maja. - Pokazao mi ih je djed, prošle zime.

-Lasica se često prikrade u kokošinjac pa kupi jaja, a ponekad i piliće. Ona je

opasna i za male zečiće!…Hajdemo, odavde.
-Kad pomislim na sve
opasnosti koje vrebaju
u šumi, naježim se!

Maja iznenada potrči,

čvrsto stisnuvši Pipija.
- Ne okreći se! –
tiho reče. - Opazila
nas je divlja mačka!
- Ovdje ćemo se skriti - reče i čučnu.
Tek što je izgovorila ove riječi, iz blata izroni čopor divljih svinja.
Maja i Pipi se
brzo uzveraše uz
usko brvno koje
je bilo
postavljeno
preko potoka.
- Spašeni smo,
zečiću!. One
ovuda ne mogu
proći.
Kad su prešli na
drugu stranu
potoka, Maja
obeshrabrena
reče:
- Eh, Pipi, nisam
mislila da će biti
toliko opasno
ostaviti te samog
u šumi.
 Maja i zečić
pažljivo su
promatrali nešto
žarko, poput
plamena.

To su bile dvije vjeverice, s uzdignutim

repom, koje su brbljale i grickale češere.
Kad su ih opazile, ispustiše češere i
nestadoše među granama.
U tom času pojavi se lovac. Ne oklijevajući, Maja i Pipi
pobjegoše u suprotnom pravcu.
Sva zadihana, Maja se nađe na proplanku, na kojem su skakutale
košute i jeleni, zanijeti udvaranjem.
Veliki jelen, s velikim rogovima, podiže uvis glavu i snažna rika
odjeknu šumom. Srne oko njega zadrhtaše…

- Spašavajte se!. Spašavajte se!

Dolaze lovci! - viknu im Maja.
U tren oka životinje se razbježaše i
nestadoše u gustom boriku.
- Šuma je veoma opasno mjesto za zečića, kao što si ti - reče Maja koja je izgubila
već svaku nadu da će pronaći odgovarajuće mjesto za Pipija.
Iznenada, iz daljine se začula neka buka. Maja pogleda u tom pravcu i ugleda
drvosječu Ivana kako sječe drva, naravno, na mjestu gdje je sječa dozvoljena.
- Upitat ću ga za savjet - reče Maja. - On dobro poznaje šumu i može nam pokazati
skrovit kutak za tebe, Pipi. Hajdemo!
- Vidi, vidi! - Tko to dolazi? Moja prijateljica Maja. Što ti radiš ovdje? - zapita Ivan. -
Nije pametno da sama tumaraš šumom!
- Tražila sam mjesto na kojem bih ostavila svog prijatelja zečića - reče Maja i ispriča
mu cijelu priču.
- Znam jedno mjesto na vrhu šume - razmislivši reče Ivan. - Popnite se na traktor.
Kada završim posao odvest ću te u selo.
Putem je drvosječa objašnjavao Maji. - Tvome zečiću je potrebna šuma u kojoj će
naći druge zečeve!
- Mjesto je čarobno! - oduševila se Maja. - Pogledaj samo ovu jazbinu, Pipi!
-U blizini imaš čak i kupine. Uberimo malo.
Zečić je sjedio na panju, naćulivši uši, i pažljivo slušao Majine savjete.
- Najvažnije je da budeš oprezan. Ne izlaži se opasnostima. Izbjegavaj sovu i sokola.
Ne vjeruj jastrebu i tvoru i dobro se čuvaj lisice! Posjetit ću te. Obećavam ti!

Približavala se večer i Maja je morala poći kući. Pipi je uplašeno gledao za Majom
koja se udaljavala.
Jednog zimskog jutra, nekoliko mjeseci kasnije, Maja se uputi u šumu. Drveće
se bjelasalo, prekriveno injem. Ugledala je drvosječe kako se griju oko vatre.
Maja produži dalje.
Zaleđeno lišće i
granje pucketa
ispod njenih
cipela.
- Pipi! - povika
Maja. - Pipiiii!
Zečevi,
prestrašeni
Majinom vikom
pobjegoše
dublje u šumu.
Maji se učinilo
da je u visokoj
travi ugledala
vršak
plavkastog uha
svoga zečića.

-Kao da me je prepoznao i pozdravio! - pomisli Maja, malo razočarana što

se zečić sakrio.
-Neću zbog toga plakati - reče. - Važno je
da je Pipi sretan.
Zadovoljna što se uvjerila da je zečić dobro
Maja krene kući.

Kraj!