lat.

humanus – ljudski

kulturni pokret koji traje od 1350. do 1600.

cilj – oživljavanje duha antike, pokušaj obnove

europske kulture u antičkome duhu

doživljaj antičkoga utjecaja kao aktualnost

obnavljaju se rodovi i vrste iz antičke književnosti (ep,
elegija, epigram, poslanica i sl.)

oponašanje antičkih uzora

iniciran u Italiji, a kasnije se javlja i u drugim
europskim državama
promjena svjetonazora – u središte interesa dolazi
čovjek

otkrivanje vrijednosti ljudskog dostojanstva, osobe

djela se pišu na latinskom jeziku

jezik učenih ljudi, nadnacionalni jezik kojim

komuniciraju europski humanisti

humanizam je elitni pokret, obraća se ekskluzivnom

krugu odabranih i obrazovanih ljudi
hedonizam – ljudi se okreću ovozemaljskom životu i
životnim užicima

optimizam – vraća se vedrina i životna radost (lat.

optimus – najbolji)

antropocentrizam – čovjek je ponovno u središtu

svijeta (grč. anthropos – čovjek)
 stvaranje na narodnim jezicima

 pismenost više nije monopol klera

 sloj bogatih prihvaća humanističku obrazovnu stečevinu,

ali na narodnom jeziku, a ne na perfektnom latinskom

 uzor – antički autori

predrenesansa je prijelazno razdoblje između
srednjeg vijeka i renesanse

u Italiji se u to vrijeme javljaju tri velika književnika

koji stvaraju na narodnom jeziku
Dante Alighieri (1265. – 1321.)

Božanstvena komedija
Francesco Petrarca (1304. – 1374.)

Kanconijer
Giovanni Boccaccio (1313. – 1375.)

Dekameron