Franc Kafka

 U tome što bi mu kasnije mogli reći da nije razumio

šalu K. je vidio sasvim malu opasnost, ali se dobro
sjećao - mada inače nije bila njegova navika da se
uči na iskustvu - nekih u suštini beznačajnih
slučajeva kada je za razliku od svojih prijatelja
svjesno, bez i najmanjeg osjećaja za moguće
posljedice postupio neoprezno i zato bio kažnjen
ishodom.
 „Ženske ruke stvarno zlata vrijede", pomisli, on
bi možda na licu mjesta razbio posuđe, ali
sigurno ne bi uspio da ga iznese. Pogleda u
gospođu Grubach s izvjesnom zahvalnošću.
 Vi ste, doduše, uhapšeni, ali ne kao što se hapsi
lopov. Kad čovjeka hapse kao lopova, onda je to
zlo, ali ovo hapšenje... Ono mi se čini kao nešto
učeno, oprostite mi ako kažem što glupo, ono mi
se čini kao nešto učeno što, istina, ne razumijem,
ali što se i ne mora razumjeti."
 Na kraju krajeva u interesu je svim stanarima
da pansion ostane čist, ja ni na čemu drugom
ne nastojim. „Čistoća!“ uzviknu K. još kroz
odškrinuta vrata, „ako hoćete da održite
pansion čistim, onda treba prvo meni da
otkažete.
 Najzad se ipak pope stepenicama igrajući se u
mislima jednom izrekom čuvara Viljema da krivica
privlači sud, iz čega je ustvari proizlazilo da se
istražna soba mora nalaziti na onom stepeništu
koje je K. slučajno izabrao.
 Čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da sa
sažaljenjem gleda na stvar ako uopšte misli da
je uzme u obzir. Ja ne kažem da je ovo nemaran
postupak, ali ja bih želeo da vam ovaj naziv
pruži tačnu predstavu.
 Zadovoljan što na stranom skupu čuje samo svoje
mirne reči, K. se, štaviše, usudi da uzme isljednom
sudiji svesku i da je, kao zazirući od nje, podigne
vrhovima prstiju za jedan od srednjih listova, tako
da se s obje strane objesiše gusto ispisani, umrljani
i požutjeli listići. „I to su akta isljednog sudije", reče
on i spusti svesku na sto.
 Gospodin isljedni sudija upravo daje nekome od
vas tajni znak. Među vama ima, dakle, ljudi kojima
se odozgo, sa ovog mjesta diriguje. Ne znam da li
taj znak treba sada da izazove zviždanje ili
pljeskanje, i time što stvar unapijred objavljujem ja
se potpuno svjesno odričem da saznam šta znači
taj znak.
 A koji je smisao te velike organizacije, gospodo
moja? On se sastoji u tome što se nevina lica
hapse i što se protiv njih vodi besmislen postupak
koji većinom, kao u mom slučaju, ne dovodi do
rezultata. Kako se kod takve besmislenosti čitave
stvari može izbeći najgora korupcija činovništva?
 A ispod brada - i to je bilo stvarno otkriće koje je K.
napravio - svjetlucale su na okovratniku kaputa
značke raznih veličina i boja. Dokle god je pogled
dopirao svi su imali te značke. Svi su spadali u isti
tabor, te tobožnje stranke zdesna i slijeva, i kad se
K. naglo okrenuo, vidio je iste značke na
okovratniku isljednog sudije, koji je s rukama u
krilu mirno gledao dolje.
 Moguće je, da će se proces, u nadi na neki veći
mito, prividno nastaviti potpuno uzaludno kao što
već danas mogu da kažem, jer ja nikoga neću da
podmićujem. Ali učinićete mi ipak uslugu ako
saopštite sudiji, ili nekome ko voli da širi važne
viesti, da me nikad i nikakvim marifetlucima
kojima ta gospoda obiluju neće navesti na
podmićivanje.
 Nijedan nije stajao potpuno uspravno, leđa im
bijahu pognuta, koljena savijena, stajali su kao
ulični prosjaci. K. pričeka sudskog poslužitelja
koji je na malom rastojanju išao za njim pa
reče: „Kako ovi ljudi mora da su poniženi.
 „Ja ne želim sve da vidim", reče K., koji se inače
ojsećao umornim, „hoću da idem gde je izlaz?"
„Niste valjda već zalutali?" začuđeno upita
poslužitelj. „Idite do ugla a zatim desno hodnikom
i pravo ćete naići na vrata." „Hajdete sa mnom",
reče K., „pokažite mi put jer ga neću pogoditi, ovde
ima mnogo puteva." „To je jedini put", reče sudski
poslužitelj, sada već prijekorno.
 Možda niko od nas i nije bezdušan, svi bismo mi
možda rado htjeli da priteknemo u pomoć, ali
pošto smo mi sudski činovnici, čovjek možda
dobija utisak da smo bezdušni i da nikome nećemo
da pomognemo. Ja upravo patim zbog toga.
 Nadam se da ovo i vama ide u prilog, jer čak i
najmanja neizvijesnost u najbeznačajnijim
stvarima uvijek je mučna, a ako se ona, kao u
ovom slučaju, lako može otkloniti, onda je bolje da
to bude odmah.
 „Ako ih pustiš, dobro ću te nagraditi", reče K. i
ne gledajući više u batinaša izvadi novčanik,
„takvi poslovi se, obostrano, najbolje obavljaju
oborenih očiju."
 I ne budite više tako nepopustljivi. Ovom sudu se
čovjek ne može oduprijeti. Potrebno je priznati.
Molim vas, priznajte idućom prilikom. Tek onda
ćete moći da se izvučete, tek onda. Ali čak ni ovo
nećete postići bez tuđe pomoći, a što se nje tiče,
ništa se ne bojte, ja ću vam je sama pružiti.
 Sud želi da, po mogućstvu, odstrani odbranu. Sve
treba da bude usredsređeno na samog optuženog.
To u osnovi nije rđavo gledište, ali bilo bi potpuno
pogrešno iz toga zaključiti da kod ovog suda
advokati nisu potrebni optuženiku. Naprotiv, oni ni
kod jednog suda nisu tako potrebni kao kod ovog.
Jer postupak je uglavnom tajan ne samo za
javnost već i za optuženog.
 Činovnicima nedostaje veza sa stanovništvom.
Oni su dobro naoružani za obične, prosječne
procese, i takav proces odvija se skoro sam po
sebi; potrebno ga je samo ponekad malo podstaći;
ali u sasvim jednostavnim kao i u naročito teškim
slučajevima oni često ne umiju da se snađu, jer
neprestano, i dan i noć, učahureni u svoj zakon,
oni nemaju istinskog smisla za ljudske odnose, što
im je u takvim slučajevima prijeko potrebno.
 Da je sam na svetu, lako bi mu bilo da
nipodaštava proces, iako je bio siguran da u tom
slučaju do procesa ne bi ni došlo. Ali sada ga je
ujak već odveo advokatu, i pridošli su i porodični
obziri; njegov položaj nije više potpuno nezavisan
od toka procesa.
 Poslovan čovek kao ja koji ne zna gdje mu je glava
od poslovnih briga ne može mnogo da vodi računa
o tuđim stvarima.
 „To je pravda", reče slikar najzad. „Sada je već
prepoznajem", reče K., „tu je povez oko očiju a tu i
terazije. Ali zar joj nisu na petama krila i ne nalazi
li se u trku?" „Da", reče slikar, „morao sam po
nalogu tako da slikam, to su ustvari pravda i
boginja pobjede u istom licu." „To nije dobra
kombinacija", s osmijehom reče K., „pravda mora
da stoji mirno, inače joj se njišu terazije, pa je
nemoguć pravedan sud."
 Svi se slažu u tome da se lakomislene optužbe
ne podižu i da je sud kad već jednom optužuje,
čvrsto ubijeđen u krivicu optuženog i teško se
može razuvjeriti.
 Stvarno oslobođenje je, naravno, najbolje, samo
što na ovu vrstu odluke ja nemam nikakvog
uticaja. Po mom mišljenju nema nijednog čovjeka
koji bi mogao da utiče na stvarno oslobođenje. Tu
vjerovatno odlučuje samo nevinost optuženog. A
pošto ste vi nevini, vi biste stvarno mogli da se
oslonite samo na svoju nevinost. Ali onda vam
nisam potreban ni ja niti ičija pomoć.
 Naime, najniže sudije, u koje spadaju i moji
poznanici, nemaju prava da konačno oslobode, to
pravo ima samo najviši sud koji je za vas, za mene
i za nas sve nedostižan. Kako tamo izgleda mi ne
znamo i, uzgred budi rečeno, nećemo ni znati.
 To su sve pejzaži pustare. Slikao sam već
mnogo pustara. Neki ljudi ne mare za takve
slike, jer su suviše mračne, ali drugi - u koje
spadate i vi - vole baš takav mrak.
 Ako čovjek hoće nešto da učini za svoj proces, vrlo
malo se može baviti drugim stvarima.
 Često je bolje biti u lancima nego slobodan.
 On je skoro ponižavao gledaoca. I tako je taj
advokatov metod, kome K. srećom nije bio suviše
dugo izložen, imao za posljedicu da je klijent
najzad zaboravio na cio svijet, nadajući se da će
samo tim krivim putem izgurati do kraja procesa.
To nije više bio klijent, to je bio advokatov pas. Da
mu je ovaj zapovijedio da se uvuče pod krevet kao
u pseću kućicu i da odande laje, on bi i to uradio
drage volje.
 Ali ja nisam kriv", reče K. „To je zabluda. Kako
može čovjek uopšte da bude kriv. Ta mi smo svi
ljudi, i svi smo jednaki." „To je tačno", reče
sveštenik, „ali tako obično govore krivci.
 Žene imaju veliku moć. Kada bih neke žene koje
poznajem mogao pridobiti da zajednički rade za
mene, ja bih svakako prodro. A naročito kod ovog
suda koji se sastoji skoro od samih ženskaroša.
Pokaži isljednom sudiji iz daljine ženu, i on će jurišati
preko sudskog stola i optuženog samo da bi na
vrijeme stigao do nje.
 K. ga upita: „Zar nismo sada blizu glavnog ulaza?"
„Ne", reče sveštenik, „mi smo daleko od njega. Zar
već hoćeš da odeš?" I mada ovog trenutka nije
mislio na to, K. brzo reče: „Naravno, moram da
idem. Ja sam prokurista u banci i tamo me čekaju.
(...)" „Pa dobro", reče sveštenik pružajući ruku K.-u
„onda idi." „Ali ne mogu da se snađem sam u
mraku"
 Sud ništa ne želi od tebe. On te prima kad dođeš i
pušta te kad odeš."
 Uvijek sam htio da sa dvadeset šaka zagrabim u svijet, i
to još za cilj koji nije za odobravanje. To je bilo pogrešno.
Zar da pokažem da mi ni jednogodišnji proces nije bio
nauk? Zar da svršim kao čovjek koji teško shvata? Zar
da o meni kažu da sam u početku procesa htio da ga
okončam, a sada, na njegovom završetku, da hoću da
ga započnem. Neću da to kažu. Zahvalan sam što su mi
na ovom putu dali ovu polunijemu tupavu gospodu i što
su prepustili meni da sam sebi kažem ono što je
potrebno.
 Kao što svjetlost sijevne otvoriše se onamo krila jednog
prozora i pojavi se čovjek, na toj daljini i visini slabašan i
mršav, daleko se naže pružajući još dalje ruke. Ko je to?
Prijatelj? Dobar čovjek? Neko ko saučestvuje? Neko ko
hoće da pomogae? Je li to jedan čovek? Jesu li to svi? Ima
li još pomoći? Ima li prigovora na koje se zaboravilo?
Sigurno da ih ima. Logika je, doduše, nepokolebljiva, ali
ona ne odolijeva čovjeku koji hoće da živi. Gde je sudija
koga on nikada nije vidio? Gde je visoki sud do koga
nikada nije došao? On podiže ruke i raširi sve prste.