BRANKO

RADIČEVIĆ
KAD MLIDIJAH UMRETI
Branko Radičević (1824-1853)
Branko Radičević potiče iz činovničke porodice. Školovao se na srpskom i
njemačkom jeziku. U Beču studira prava, ali ga ova oblast nije pretjerano
interesovala. Kada je obolio od tuberkoloze, upisao je studije medicine. Bolest
je prekinula i ove studije. Porodicu je pratila, tada neizlečiva bolest
tuberkoloza, od nje su umrli Brankova majka, brat i sestra. Branko umire u
dvadesetdevetoj godini. Sahranjen je u Beču , a kosti su mu prenesene na
Frušku goru i sahranjen je na Stražilovu, iznad Sremskih Karlovaca 1883.
Tu je podignut i skroman spomenik sa urezanim epitafom:
„Mlogo hteo mlogo započeo, čas umrli njega je pomeo.“
• Prvu zbirku pjesama objavio je 1847. godine, tu su objavljenje
njegove najbolje pjesme: Djevojka na studencu, Putnik na
uranku, Jadna draga, Neka sunca. Ovdje je objavio i svoju
čuvenu poemu „Đački rastanak“ i satiričnu poemu „Put“.
• 1851. godine objavio je drugu zbirku pjesma –to su bile epske
pjesme u deseteračkoj tradiciji. Treća je izašla posthumno.
• Znčajno je pjesnikovo poznanstvo sa Vukom Karadžićem-on je
nesumnjivo uticao na pjesnika da se zainteresuje za narodnu
poeziju.
• Branko Radičević stvara poeziju na čistom narodnom jeziku.
• Stvara u pravom i značajnom trenutku kada je žestoka bitka
za uvođenje narodnog jezika dostigla vrhunac. To je bila 1847.
kada se pojavila njegova prva knjiga.
• Radičevićevu poeziju odlikuje nova versifikacija, oslobođena
forma, ditiramb, elegija, romansa, poema.
• Kad mlidijah umreti ( kad sam mislio da ću umrijeti, kad mišljah
da ću umrijeti).
• Prisutni arhaizmi (lisje, potavnilo,mlidijah, žitku).
• Pjesma je objavljena posthumno 1862. godine sa ostalom
pjesnikovom zaostavštinom.
• Tema pjesme je misao smrti i motiv rastanka sa životom.
Motiv rastanka je proistekao iz pjesnikove porodične tragedije.
Prisutan je u pjesmama: Jada iznenada, i Dva kamena; poemama
Đački rastanak i Tuga i opomena.
Motivi: bolest, rastanak, smrt, život ...
Dominnatna osjećanja: ljubav prema prirodi , ushićenost
ljepotama života, elegična osjećanja sjete i tuge.
• Ova pjesma se ubraja u najljepše elegije književnosti.
Elegija- vrsta lirske pjesme u kojoj je iskazana sjeta, tuga,
čežnja, melanholija.

• U njenim stihovima pjesnik je čudesno predosjetio blizinu

smrti, koja je nekoliko godina kasnije i prekratila njegovu
mladost.
• Leoninski stih-stih sa dvije rime( spoljašnjom i
unutrašnjom) ; stih u kome se rimuje kraj prvog polustiha
s njegovim krajem.
• Pjesma se sastoji iz tri tematsko – kompozicione cjeline.
• U prvoj od tih cjelina pjesnik pjeva o jeseni i njenom
umiranju i tom slikom on lirski i diskretno najavljuje
osnovnu temu pjesme.

• Toj slici žutog umirućeg jesenjeg lišća on odmah

suprotstavlja kontrastni detalj – zeleno lišće pa kratkim
stihom “videt neću” iskazuje i glavni motiv pjesme –
predosjećanje bliskog vlastitog umiranja.
• U sljedećim stihovima on proširuje taj motiv bolnim
iskazom da ne vjeruje da će dočekati proljeće ni zeleno
lišće koje će ono donijeti.

• Nizom detalja on govori o bolesti koja muči njegovo tijelo

– klonula glava, tamno lice, ispijene oči i lomne ruke, da
bi završnim stihom direktno i sumorno zaključio:
”Dođe doba da idem u groba”.
• Motiv druge tematsko – kompozicione cjeline je
pjesnikovo opraštanje sa životom, koje on iskazuje
jednostavnim izrazom “zbogom”.

• Izrazima žitak, danak i sanak, pjesnik intenzivira svoj bol

zbog rastanka sa ljepotama života.

• Takvu kontrastnost naglašava sthovima kojima kazuje

svoju misao o smrti “ja sad moram drugom ići kraju” i
“mog života vir je na uviru”.
• Treća cjelina je usmjerena žudnji za životom i stvaranjem
čime se produbljuje pjesnikova bol zbog bliskog rastanka
i sa životom i sa svim što će u tom životu, poslije smrti,
ostati nedovršeno.
• Motiv pjesme je opraštanje, rastanak sa životom. Ali u
njoj nema gorčine, ni pesimizma. Pjesnik kao da se miri sa
tragedijom koja se približava. Opjevana bol je bol čovjeka
koji se u mladosti rastaje sa životom.

• Stihovi ove elegije pjevaju o bolu, ali isto tako i ljubavi

prema životu i njegovim ljepotama.
Lirski subjekt- označava govorno lice u lirskoj pjesmi.
Pjesma je ispjevana u deseteračkom stihu čiji trohejski
ritam, spor po svojoj prirodi i sa smirenom intonacijom,
sugeriše fizičko, psihološko i emotivno stanje lirskog
subjekta - slabost, slutnja, tuga, bol zbog rastanka od
života i stvaranja.

Kontrast-poređenje po suprotnosti
Gradacija- ređanje slika po jačini.
Apostrofa-usred izaganja pjesnik se iznenada obraća
nekom posebnom. Lirski subjekat se obraća životu, zori,
danu, svijetu, pjesmama.
Anafora-ponavljanje riječi na početku stihova.